Zdravlje i liječenje

Čuvarkuća - SEMPERVIVUM TECTORUM L.

Narodni nazivi: cmilić — cmio — čuvarka — divlje smilje — gromovna trava -— možek — nastran — netres — netrisak — ozluživ — pazikuća — pod silu živ — rosa u zlu dobra — smiljak — stolist — treset — uhovnik — ušna — vazdaživ — žednjak.

Opis biljke: čuvarkuća je trajna biljka s debelom lisnom rozetom. Listovi su debeli, mesnati i proviđeni šiljastim vrhom. U ljetu izraste 10 do 30 cm visoka cvjetna stapka koja je pokrivena malim Ijuskastim listićima. U lažnom šticu poredani cvjetići zvjezdastog su oblika, svjetlocrvene boje, a kod nekih podvrsta žute do crveno-ljubičaste.

Miris i okus: listovi su bez mirisa, a ukusa su sluzasta, malo trpka, kiselkasta i nalik na okus trave.

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz.

Stanište: čuvarkuća je prvobitno bila biljka kamenjara južne Evrope. Karlo Veliki je naredio da se ta biljka sadi radi njezine ljekovitosti i otada se raširila po cijeloj Evropi. Biljka je vrlo skromnih, gotovo nikakvih zahtjeva, nalazi se još u seljačkim i drugim vrtovima, te na slamnatim krovovima seljačkih kuća, a ponekad i na krovovima pokrivenim crijepom.

Ljekoviti dijelovi biljke: prema potrebi se sabiru svježi listovi (Sempervivi tectori folium) od početka ožujka do kraja listopada. Svježi sok (Sempervivi tectori succus) dobiva se tiještenjem listova.

Ljekovite i djelotvorne tvari: tanin, biljna sluz, masno ulje, smola, kalcijev malat, mravlja i jabučna kiselina. Sigurno je da su u biljci sadržane i druge, do sada još neistražene, ljekovite tvari.

Ljekovito djelovanje: ova biljka, doduše, nije u službenoj upotrebi, no ipak je još u starom i srednjem vijeku uživala veliki ugled. Kasnije, osim seljačkog stanovništva, jedva da se još tko njome služio. Tek se moderna homeopatija bavila tom biljkom, pa je ponovo postala poznata i cijenjena. Svježe zdrobljeni listovi ili čisti sok kao sredstvo koje hladi i steže, stavlja se na rane, upale, čireve, opekotine, i na bolna mjesta, nastala gihtom. Svježe ubrani listovi, pripremljeni kao čaj, a istovremeno i oblozi u obliku laganog ocjetka, primjenjuju se kao pouzdano sredstvo protiv pojasastog osipa (herpes zoster), zloćudnih kožnih bolesti, raspucane kože, hemeroida i glista (dr W. Winkelmann).

U novije se vrijeme priprema svježi sok od cijele biljke, bilo u obliku tinkture ili kao homeopatski preparat, te ga preporučuju neki autori (Munch, Stauffer i dr.) kod gnojne upale zubnog mesa i kod upala grla, čak se spominje primjena kod raka na maternici (carcinoma uteri).

Mast od čuvarkuće priprema se tako, da se u toplu i tekuću svinjsku mast pomiješa svježe istiješteni sok iz listova i ostavi da se ohladi. Ta se mast upotrebljava za liječenje zgnječenog tkiva (kontuzija), ozljeda uslijed nezgoda, rana, upala, opekotina, uboda insekata i dr. Još jedan recept za izradu masti naveden je u "primjeni u pučkoj medicini". Ljekovitost i jedne i druge masti traje samo godinu dana.

Primjena u pučkoj medicini: primjena u pučkoj medicini bila je oduvijek vrlo raznovrsna. Sok istiješten iz svježih listova vrijedi kao sredstvo protiv uboda od insekata. Nadalje se taj sok upotrebljavao protiv griže i griži sličnom proljevu, a i kao sredstvo protiv crijevnih parazita.

Kod probadanja u području slezene ili bolova u slezeni kuhaju se listovi čuvarkuće u mlijeku i dobivena kaša polaže na bolna mjesta što je moguće toplija. Svježi sok služi za obloge kod rana koje krvare, a mast za opekotine kao i za rane uzrokovane kiselinom.

Isto tako se svježi sok upotrebljava kod početnog stanja crvenog vjetra (erysipelas), kod skrofuloznih čireva i kod rana koje slabo zacjeljuju.

Svježi se sok izvana primjenjuje kod čireva na oku, kod bolova i curenja uha.

Kurje oči i sunčane pjege s očitim se uspjehom suzbijaju svježim sokom čuvarkuće. Sok se preporuča i za klistiranje kod napadaja groznice. Kod nagluhosti, izazvane skrućenim žutim ušnim sekretom, kapa se svježi sok listova u uho jer on rastvara sekret.

Jedan do dva lista čuvarkuće stave se u čašu vode i taj se hladni napitak pije nakon što je odstajao pola sata, a gasi žeđ onima koji imaju groznicu. Sok čuvarkuće, pomiješan s nešto jakog bijelog vina, služi za tjeranje glista. Iz "zbirke recepata kućnih lijekova" Philippine Welser, supruge nadvojvode Ferdinanda, koji je vladao u Tirolu od 1557-1580. god.: "Čuvarkuću gusto zakuhati, k tome dodati soka brđanke, na kraju dodati sasvim malo smole i nešto svinjske masti, to prokuhati, odstraniti sa vatre i tako dugo miješati dok sve ne bude hladno i tvrdo. Ova je mast vrlo dobra kod ozljeda i svježih rana."

Primjena u liječenju životinja: u alpskim područjima postojale su ranije mnoge masti za liječenje rana i ozljeda stoke, pripremljene sa čuvarkućom, srčanikom i borovicom.

Nešto iz povijesti nauke o ljekovitom bilju: vrlo je zanimljivo poglavlje u toj povijesti upravo čuvarkuća. Iz devetog stoljeća sačuvane su tzv. odredbe o seljačkim gospodarstvima ("Capitulare de villis") koje vjerojatno potječu od Karla Velikog ili njegova sina Ljudevita Pobožnog. U toj se odredbi, među ostalim, nabrajaju 72 biljke čiji se uzgoj i njega naređuju. Odredba završava nabrajanje rečenicom: "i seljak treba čuvarkuću imati na svojoj kući!" Prema shvaćanju tadašnjeg vremena štitila je čuvarkuća kuću na čijem je krovu uspijevala od udara munje. Tisuću godina nakon te odredbe još se i danas ta svojevrsna biljka sa svojom lijepom lisnom rozetom nalazi tu i tamo na krovovima seljačkih kuća, staja ili pojata.

Napomena: sličnog su sastava i ljekovitog djelovanja i druge vrste iz toga roda, npr. Sempervivum alpinum Griseb. i druge, no te se vrste rjeđe nalaze u slobodnoj prirodi pa se, kao i čuvarkuća, za liječenje najviše upotrebljava uzgojena kod kuće.

Čubar - SATUREJA HORTENSIS L.

Sinonimi: Clinopodium hortensis O. Kuntze. — Satureja viminea Burm. — Thymus cunila E. H. L. Krause.

Narodni nazivi: bresina — cabr — čober — čuber — čubrika — čubrica — jaber -— kubar — osogriz — serženak.

Opis biljke: čubar je jednogodišnja biljka s jako razvijenim korijenom. Stabljika je visoka do 40 cm, većinom grmoliko razgranjena, s granama koje pri dnu odrvene. Listovi su uski, zatupljeni i po rubu cijeli.

Cvjetovi su na kratkoj stapci, čaška je zvonasta, zelene ili ljubičaste boje, cvjetni vjenčić je ljubičaste, ružičaste ili bijele boje, fino pahuljast. Prašnici jedva prelaze preko vjenčića.

Miris i okus je poput papra, pa se mnogo upotrebljava u kuhinji kao vrlo dobra zamjena za papar.

Vrijeme cvatnje: kraj lipnja do početka kolovoza.

Stanište: čubar raste slobodno u prirodi na kamenitim i šljunčanim obroncima u istočnom Sredozemlju. U srednjoj Evropi uzgaja se kao začinska biljka, no tu i tamo kao samonikla biljka raste u blizini polja, na željezničkim nasipima i na grobljima. Za uzgoj su potrebna rahla tla i bogata hranjivim sastojcima. Biljci je jako potrebna toplina, pa su sunčani položaji i prikladni za uzgoj. Čubar je vrlo osjetljiv na mraz. Za sušnog vremena kulturu čubra potrebno je obilno zalijevati ali samo vodom kojoj je temperatura jednaka temperaturi zraka.

Ljekoviti dijelovi biljke: upotrebljava se čitava biljka (Herba Saturejae ili Herba Cunilae sativae) ili listovi (Folia Saturejae). Kod sabiranja treba pri paziti jer biljka ima dvije berbe. Najbolja za začin i u ljekovite svrhe je biljka sabrana neposredno pred početak cvatnje, dok se druga berba može izvršiti u punoj cvatnji. Prilikom sabiranja za kućne potrebe, biljka se odreže iznad zemlje, poveže u male snopiće i suši u sjenovitom i prozračnom prostoru, najprikladniji je prozračni tavan u kojeg ne dopire čađa.

Potpuno osušena biljka, osim debelih odrvenjelih dijelova stabljike, fino se izreže i sprema u staklene posude, nepropusne za zrak i svjetlo.

Ljekovite i djelotvorne tvari su dva razna eterična ulja, karvakrol, cimol, fenol, surova bjelančevina, mast i šećer.

Ljekovito djelovanje: čubar nije prikladan samo kao ljekovita biljka za liječenje raznih proljeva, nego se uzima i kod želučanih i crijevnih grčeva koji brzo nestaju. Čubar djeluje i kod podražaja na povraćanje. Za pripremu čajnog oparka uzima se 2-3 čajne žlice suhe biljke za 2-3 šalice, a čaj se pije u gutljajima i bez šećera.

Zanimljivo je da čubar igra ulogu i kod šećerne bolesti jer se uzimanjem čaja znatno smanjuje jaki osjećaj žeđi koji je tipičan za tu bolest. Dijabetički čaj se priprema također u obliku oparka, a pije se bez šećera. Bolesnik može kod jakog osjećaja žeđi piti na početku tokom dana 3 do 4 šalice, no čim se smanji osjećaj žeđi, treba ograničiti uzimanje čaja.

Primjena u pučkoj medicini: čubar se u pučkoj medicini uspješno primjenjuje kao čaj protiv crijevnih glista te protiv bolesti jetre i žuči. Čaj se uzima i protiv nadutosti i grčeva.

Primjena u liječenju životinja: čaj od čubra vrlo je zdravo piće za pčele i neophodno je kod pčelinje griže. Treba ga zasaditi oko pčelinjaka jer je biljka za vrijeme cvatnje vrlo obljubljena paša za pčele. Čaj od čubra primjenjuje se kod proljeva i kod svih vrsta grčeva kod domaćih životinja.

Primjena u kuhinji: upotrebu čubra umjesto papra treba svakako pozdraviti jer se s paprom, kao začinom, na žalost često pretjeruje. Nepovoljne posljedice, koje proističu uživanjem papra, kao npr. prerazdražljivost sluznice crijeva, osjećaj žeđi, a time najčešće i povećana potrošnja alkohola, ne pojavljuje se upotrebom čubra kao nadomjestka za papar.

Naročito se preporuča upotreba čubra kao začina kod jela od graha, leće i graška, a ne treba manjkati niti kod variva od kelja, jer čubar smanjuje nadutost koju ova jela ponekad izazivaju.

Čubar je zdrav začin koji poboljšava okus bilo da se primjenjuje sam ili u mješavini s kaduljom (br. 132), timijanom (br. 144) i borovicom (br. 75), kod ovčje pečenke, kunića ili divljeg zeca.

Napomena:

S obzirom da se čubar kod nas pojavljuje samonikao u vrlo skromnim razmjerina, treba ovdje spomenuti ljekovitu biljku koja ima vrlo sličan sastav i primjenu, a to je:

SATUREJA MONTANA L. — primorski vrisak

Sinonimi: Clinopodium montana O. Kuntze — Micromeria montana Rchb. — Satureja montana v. vulgaris Vis.

Narodni nazivi: brezina — gorska metvica — gorski šetraj — kameni vrijesac — konjski vrisak — mali vrisak — modra bresina — osjenac — osogriz — ožepec — vrijesak — vrisak — vriština.

Stanište: po suhim, toplim i kamenitim tlima našeg vapnenačkog područja, a osobito u našim primorskim krajevima, raste često u velikom mnoštvu.

Opis biljke: to je trajni grm koji naraste 20 - 40 cm. Biljka ima snažan korijen iz kojeg izbija mnogo uspravnih i razgranjenih ogranaka. Listovi stoje po dva nasuprotno, uski su i mali, čitava ruba i gotovo oštro zašiljeni. Cvjetovi, uglavnom bijele boje, sakupljeni su u pazuhu listova. Čitava je biljka pokrivena vrlo kratkim dlakama i žlijezdama s eteričnim uljem zbog čega je oštro aromatična mirisa.

Vrijeme cvatnje: od kraja ljeta do jeseni (kolovoz do listopad), te je kao pčelinja paša vrlo cijenjena biljka, tim više što cvate onda kada su mnoge biljke već ocvale. Pčelari vrlo dobro poznaju medonosnost te biljke te za vrijeme njezine cvatnje pčelari iz unutrašnjosti u velikom broju sele svoje pčele na staništa te biljke.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se čitava biljka prije ili za vrijeme cvatnje (Herba Saturejae) tako da se požanje do drvenastog dijela stabljike, te se osuši na sjenovitom mjestu. Kao ljekovita droga mnogo je traženiji čisti list (Folia Saturejae) koji se dobije tako, da se osušena čitava biljka omlati pa se tako odijeli stabljika od lista. List se iza toga ponovo čisti vjetrenjem i rešetanjem. Biljka se nikada ne smije čupati s korijenom iz tla, jer se ionako mršavo tlo na kojem raste, ogoljuje i na taj način uništava vegetacija na kršu. Iz nadzemnih dijelova biljke dobiva se destilacijom eterično ulje (Oleum Saturejae).

Ljekovito djelovanje: osim kao začin, biljka se upotrebljava za jačanje teka i želuca, protiv crijevnih parazita te za pospješenje izlučivanja vode iz organizma. Priprema čaja vrši se na isti način kao što je to opisano kod čubra.

Bazga - SAMBUCUS

a) SAMBUCUS NIGRA L. — bazga

Sinonimi: Sambucus vulgaris Lam. — Sambucus arborescens Gilib.

Narodni nazivi: apta — baz — baza — bazag — bazgovina — bezeg — bozgovina — crna bazga — crna zova — crni bazag — črni bezeg — obzovina — zova — zovika.

Opis biljke: bazga raste kao grm ili kao drvo, visoko 3 do 10 m. Kora je na donjem dijelu stabla svijetlosmeđa, a prema gore sivo-bijela, pomalo izbrazdana i bradavičasto-točkasta. Postrane grane najčešće tjeraju već blizu zemlje. Drvo okružuje srž koja je plutasta, bijela i vrlo lagana. Listovi stoje nasuprotno, nepravilno su perasti s jajolikim, dugo zašiljenim, tamnozelenim i po rubu pilasto nazubljenim listićima. Cvjetovi su bijeli do žućkasto-bijeli i sastavljeni u plosnati paštitac. Iz cvjetova se razvijaju isprva zelene, a potom smeđe-crvene i, konačho, sjajnocrne, male i sočne bobe.

Miris i okus: cvjetovi su jakog mirisa, a u suhom stanju blažeg. Okus cvjetova je aromatičan, pomalo nagorak. Listovi, mladi izboji, kora, a djelomično i korijen, mirišu neugodno nagorko. Sirovi plodovi imaju svojevrstan okus, dok su pripremljeni kao kompot prijatni.

Vrijeme cvatnje: lipanj, a vrijeme cvatnje sazrijevanja plodova - rujan.

Stanište: bazga raste rado na sunčanim šumskim krčevinama, na rubovima šuma ili u jako svijetlim šumama. Susreće se u blizini naselja, a i na zapuštenim mjestima.

Ljekoviti dijelovi biljke: u proljeće, u travnju i svibnju sabiru se mladi izboji i mladi listovi (Folia Sambuci). U vrijeme cvatnje, ali samo po sunčanom vremenu, sabiru se cvjetovi (Flores Sambuci), unutarnji dio korijenove kore sabire se od veljače do kraja studenoga, a koru s grana i stabla (Cortex Sambuci), kojoj je sastrugan unutarnji dio, od veljače do ožujka i od listopada do studenoga. U rujnu se sabiru dobro sazrele bobe (Fructus Sambuci). Kod sabiranja cvjetova sabiru se čitavi paštici te se posuše na suncu ili na sjenovitom mjestu. Tako osušeni cvjetovi mogu se i oruniti na rešetu, kako bi se odstranile cvjetne peteljke i dobio prvorazredno rešetan cvijet (Flores Sambuci sine stip.). Cvjetovi, koji nisu sabrani po sunčanom i suhom vremenu, brzo posmeđe pa čak i pocrne te nisu za upotrebu.

Ako se plodovi podvrgavaju sušenju, i njih treba sabirati tako da se sabire čitav paštitac. Nakon sušenja, najčešće na umjetnoj toplini, plodovi se orune na rešetu i pročiste od peteljaka. Ako se sabiru plodovi bez peteljke, bobe će se međusobno zgnječiti, slijepiti i vrlo lako upljesnjiviti.

Kuhani sok od boba je pravi osvježavajući napitak. Ne treba uživati svježe sirove bobe, pogotovo ako su dozrele, niti svježi sok od boba, jer može izazvati nepoželjne smetnje. Mučninu, povraćanje i proljev mogu izazvati 2 male čašice svježeg soka ili 2 jedaće žlice zrelih boba. Nakon uživanja svježih sirovih boba, može lako doći i do groznice. Neispravno je shvaćanje pučke medicine da se sirove bazgove bobe mogu upotrijebiti umjesto grožđa kao pojačana grožđana kura, pa se naročito osobama osjetljivim na želudac, takva kura ne savjetuje.

Ljekovite i djelotvorne tvari nabrojane su u nastavku opisa ljekovitosti pojedinih biljnih dijelova bazge.

Ljekovito djelovanje: listovi bazge i mladi izboji sadrže u proljeće emulin, invertin, prilično mnogo kalijeva nitrata, saharoze, ljekovitu tvar sambucin i još niz do sada pobliže neistraženih ljekovitih tvari. Listovi, iako znatno manje nego cvjetovi, podražajno djeluju na rad znojnih žlijezda, a i pospješuju izlučivanje mokraće. Zbog toga se čaj od listova bazge preporučuje kod manjkavog izlučivanja mokraće, izazvanog poremećenim radom bubrega, kao i za izlučivanje nakupljene tekućine u tijelu. S obzirom da u listovima i mladim izbojima bazge postoji ljekovita tvar koja djeluje na količinu šećera u krvi, može se čaj od bazginih listova primijeniti za potpomaganje liječenja šećerne bolesti. Čaj od listova radi tog svojstva, kao i zbog utjecaja na čišćenje i poboljšanje krvi, nebi smio nedostajati ni u jednoj čajnoj mješavini ljekovitog bilja.

Cvjetovi bazge vrlo su vrijedni zbog eteričnog ulja, sluzi, holina, sambunigrina, smole, šečera, jabučne, valerijanske i vinske kiseline i saponina. Saponini i heterozidi naročito pobuđuju djelatnost znojnih žlijezda. Zbog toga se čaj od bazginih cvjetova prije svega primjenjuje kod prehlade, koja se može najbrže otkloniti jakim znojenjem. Potpuno je krivo shvaćanje da je izbijanje znoja, nakon uzimanja čaja od bazginih cvjetova u prvom redu uzrokovano toplinom samog čaja. Ako i stanovito toplinsko djelovanje utječe na znojenje, djelotvorne tvari u cvijetu imaju mnogo značajnije utjecaje na izazivanje znojenja, pa je već srednja toplina čaja dovoljna da uzrokuje željeno i jako izbijanje znoja. Zato se čaj od cvjetova bazge s uspjehom primjenjuje kod bronhitisa, kašlja, gripe, hripavca, početne upale pluća, u liječenju tuberkuloze, kod jake hunjavice, ali i kod ospica, šarlaha, teškog disanja, astme i kod svih reumatičnih oboljenja kod kojih se intenzivnim znojenjem treba postići izlučivanje tvari koje su uzrokovale oboljenje.

Kora stabla i grana, i to naročito ostrugani srednji zeleni dio kore, kao i korijen bazge, sadrže smolu koja ima jako djelovanje na otvaranje stolice i izlučivanje mokraće, ako se primijeni ispravna količina. Veće količine uzrokuju povraćanje, jaki proljev, upalu želuca i crijeva, štoviše i upalu bubrega. Ispravno doziranje: 1 slaba čajna žlica za 1 šalicu, pije se u gutljajima i to ne više od 2 male šalice dnevno u razmacima, odstranjuje teškoće prilikom mokrenja, kod nagomilavanja mokraće, kod smetnji u radu bubrega i mjehura, vodene bolesti, edema, te kod reumatizma mišića i zglobova. Ovaj čaj i otvara, pa se među ostalim preporuča kod tvrde stolice, začepljenja i zatvora crijeva s povraćanjem stolice. Kneipp je vrlo hvalio čaj od korijena bazge i tvrdio "da je on neprocjenjiv za oboljele od vodene bolesti ili za one koji se tuže na debljinu tijela".

Zrele bobe sadrže mnoge ljekovite tvari: jabučnu, valerijansku i taninsku kiselinu, gorke tvari, eterično ulje, šećer, vosak, gumu, smolu i vitamine A-1, B, B-1, B-2 i C kao i novootkriveni vitamin J. Taj posljedni vitamin ima naročitu moć sprečavanja upale pluća pa ga treba obilno davati onima koji imaju osjetljiva pluća ili boluju od plućne tuberkuloze. U bobama bazge naročito je sadržan vitamin B-1 (tijamin, aneurin) pa ukoliko taj vitamin nedostaje organizmu, pospješuje se avitaminozom uzrokovana bolest beri-beri te brže napreduju upale živaca, vodena bolest i smetnje u protoku krvi. Ni jedna od biljaka, poznatih po vitaminu B-1, kao špinat, loćika, grašak, leća, lješnjak, žitne klice, rižine mekinje, kvasac i kiselo zelje (br. 36), nemaju tolike količine tog vitamina, kao zrele bazgine bobe. Kako nije preporučljivo uživanje svježih zrelih boba, treba ih lagano prokuhati.

Pekmez od plodova bazge ne samo da je ukusno jelo prijatnog mirisa, arome i okusa, nego predstavlja i odlično sredstvo koje potiče pražnjenje crijeva, kada se ne savjetuje uzimanje jakog sredstva za otvaranje, bilo zbog upale probavnog trakta ili grčeva. Naročito je to kod male djece sasvim bezazleno, ali ipak sigurno sredstvo za otvaranje. Vrlo je korisno uzimanje boba u obliku pekmeza ili gustog soka, kod neuralgije, išijasa i bolova u križima (lumbago). Kura soka od boba, uzimana hladno ili toplo, i to samo 2 puta dnevno po 30 g znatno pospješuje ozdravljenje od tih bolesti. Sokom od bazgovih boba s velikim se uspjehom liječi neuralgija trigeminusa (neuralgija ličnog živca).

Vrlo je vrijedno bazgovo vino, pripremljeno iz zrelih boba. Ono nije samo ukusno jagodičasto vino, ono je pravo sredstvo za jačanje (tonikum), naročito nakon tjelesne ili duševne prenapregnutosti, ono blago regulira stolicu, čisti krv, umiruje trbušne grčeve, crijevnu koliku, potiče apetit i otklanja smetnje u protoku krvi. U obliku toplog kuhanog vina, to je najbolje protusredstvo, ako je na pomolu gripa, bronhitis ili čak i upala pluća. S obzirom da se bazgovo vino vrlo jednostavno priprema, svaka bi ga domaćica trebala pripremiti kad bobe dozore. U navedenim slučajevima može se davati i mlađim osobama ali jako razrijeđeno.

Najjednostavnija i za kućanstvo najpraktičnija priprema bazgovog vina prikazana je iscrpno u posebnom poglavlju.

Primjena u pučkoj medicini: korijen bazge, kuhan u vinu, pomaže kod vodene bolesti. Slabunjave osobe uzimaju ga u malim količinama. Zdrobljeni, svježe sabrani listovi bazge i lagano prokuhani u toliko mlijeka koliko je potrebno da tučenjem nastane gusta kaša, upotrebljavaju se kao oblozi za liječenje opekotina i kod hemeroida koji krvare.

Svježe ubrani listovi i mladi izdanci bazge, poprženi na svinjskoj masti, dobro zgnječeni i protisnuti kroz sito, daju mast protiv bolova kod uloga. Iz mladih sušenih izdanaka i listova priprema se prah te se obilno izmiješa s mesnom ili mliječnom juhom. To otvara zatvorena crijeva. Slabašna, skrofulozna djeca trebaju piti čaj koji se sastoji iz jednakih dijelova listova bazge i oraha (br 74). Za 1 šalicu čaja uzima se 1 čajna žlica te mješavine.

Pekmez od bazge, sok ili vino, uklanjaju nervozne srčane smetnje, a uzmete li ih uveče, olakšat će vam san. Ova sredstva otklanjaju nesanicu i pospješuju probavu.

Čisti mlaki čaj od cvjetova bazge, ukapan u uho, liječi bolove u uhu, a topli u ustima ublažuje zubobolju.

Pečeni cvjetovi bazge: cijeli paštici, ali čisti od ušiju, urone se u tijesto za palačinke i peku tako da plivaju u masti. Ovo je vrlo zdravo jelo u proljeće, a i pospješuje stolicu.

Sterilizirani sok od bazgovih boba, ili bazgovo vino, pomiješano sa sokom od trnina (br. 117) kuhano lagano sa šećerom, cimetom i klinčićima, daje odlično kuhano vino koje se ne može dovoljno preporučiti kod svih vrsti prehlade: hunjavice, kašlja, gripe i bronhitisa.

Takozvana "kaša od bazge", a to su zrele bobe kuhane u vodi i protisnute kroz sito, kuhana s jabučnim ploškama i malo zaslađena, daje jušno jelo koje uživano hladno ili toplo ne samo da izvrsno prija, nego pospješuje stolicu i djeluje na čišćenje krvi.

Iz povijesti i mita: uz kamilicu vjerojatno ne postoji ni jedna druga biljka koja je postala tako pučka kao bazga. Ne samo da je nalazimo uza gotovo sve seoske kuće, nego i u malim kućnim vrtovima.

Ljekovitost bazge je vrlo mnogostrana pa se ubraja među najstarije ljekovito bilje.

U nastambama kamenog doba u Švicarskoj i u nastambama brončanog doba u gornjoj Italiji, nađeno je prilikom iskopavanja sjeme i grančice bazge, iz čega se može zaključiti da su već prethistorijski ljudi kuhali i uživali kašu od bazgovih boba i da su upotrebljavali koru i grančice od bazge.

Teofrast iz Erezosa (370-285 pr. n. e.), grčki filozof, tako je točno opisao grm bazge, da se po opisu bez sumnje može prepoznati, a i u djelima Dioskurida zabilježen je čitav niz mogućnosti liječenja bazgom. Plinije Sekund, taj neumorni sakupljač starih usmenih predaja, izvješćuje o prastarom narodnom praznovjerju i o upotrebi bazge u pučkoj medicini.

Još danas vrijedi u narodu poslovica da se pred bazgom mora skinuti šešir, jer je ona u stanju liječiti tucet bolesti. O bazgi postoji u povijesti i narodnoj predaji još čitav niz priznanja, no i spomenuto dovoljno govori o njezinoj vrlo dugotrajnoj upotrebi.

Recept za pripremu bazgovog vina: u pocakljeni lonac, odgovarajuće veličine, ulije se 7 litara svježe vode, doda se 2 kg šećera i kratko prokuha, nakon toga se hladi dok ne bude mlako. U tu se šećernu vodu zatim stavi 3 litre pažljivo orunjenih zrelih bazgovih boba i sve se ponovo zagrije još jednom dok gotovo ne zavre. Masa se ne smije kuhati! Nakon što se dobivena masa pokrivena ohladila, doda se 2 dekagrama sitno smrvljenog kvasca, dobro promiješa i sve nalije u jednu ili dvije velike staklene posude (stakleni balon). Nakon toga se začepi i kroz izvrtani čep provede cijev za vrenje. Cijev za vrenje omogućuje odvođenje stvorenog ugljičnog dioksida, a sprečava prodiranje štetnih octenih bakterija. Čep i uvedena cijev za vrenje moraju staklenu posudu dobro zatvarati. Za svaku sigurnost može se još zaliti toplim parafinom. Da bi se spriječilo ulaženje insektima za vrijeme vrenja odozgo u cijev za vrenje, treba je povezati komadićem tanke tkanine (gaza). U tzv. koljenu cijevi za vrenje mora uvijek biti vode da bi se spriječilo prodiranje octenih bakterija. Ako bi snažno izbijanje ugljičnog dioksida dovelo do istjecanja vode iz cijevi, treba je uvijek ponovo nadoliti. Vrenje, koje je u početku burno, a kasnije sve slabije, može se dobro promatrati po dizanju i grgotanju mjehura ugljičnog dioksida u cijevi za vrenje. Što se proces vrenja odvija brže, to je sigurnije da će bazgovo vino dobro uspjeti.

Vrenje se najbolje vrši u prostoriji s temperaturom oko 20° C. U hladnom podrumu vrenje teče prepolagano, a može i posve prestati. Rezultat - umjesto bazgovog vina - bazgov ocat! I previsoke temperature nisu prikladne za ispravno vrenje, jer postoji opasnost da također nastane ocat umjesto vina. U prvih 8 do 10 dana teče vrenje prilično burno, nakon daljnjih 8 do 10 tjedana, a to je glavno vrenje, sadržaj staklene posude postaje bistar. Sad je vrijeme da se vino oslobodi od taloga koji je nastao vrenjem pa ga treba vrlo pažljivo pretočiti u čiste boce. Boce treba spremiti u hladnu prostoriju, najbolje u podrum, dobro začepljene i položene. Bazgovo vino, kao i svako drugo vino, duljim ležanjem postaje još jače i, ako je ispravno pripremljeno i spremljeno, može se držati godinama. Ukoliko su bobe bile naročito slatke i izdašne, može se prilikom pretakanja dobiveni talog na isti način opet pripremiti s nešto više šećera (3,5 do 4 kg). Tada se dobije znatno lakše bazgovo vino kojeg nakon pretakanja u boce treba kao prvo trošiti, jer nije prikladno za dulje čuvanje. Važno je još spomenuti, da se dodavanje više šećera (kod prvog vrenja) takozvanim nadoslađivanjem prouzrokuje novi proces vrenja, pa se konačno dobije tzv. "bazgov liker". Taj često presladak napitak nije više ljekoviti napitak, a može prouzročiti čak i pokvareni želudac. Konačno, treba spomenuti da kod pripremanja bazgovog vina, kao i drugih voćnih vina, ne smiju doći u dodir ni plodovi ni sok s limenim ili drugim metalnim posudana ili predmetima (čepovi, lijevak i tome si.). To šteti boji vina, a prije svega okusu.

b) SAMBUCUS EBULUS L. — abdovina

Sinonimi: Ebulum humile Garcke — Sambucus humile Lam.

Narodni nazivi: abad — abat — aptovina — aftika — burjan — divja bazgovina — habat — hapta — haptika — haptovina — hebet — smrdljiva zova — smrdljivi bezeg.

Opis biljke: abdovina je trajna zeljasta biljka, visoka često i do 2 m čiji nadzemni dio odumire u jesen. Listovi su s peteljkom, perasti i imaju 5 do 9 lancetastih, zašiljenih i oštro nazubljenih listića. Na dnu lisne peteljke nalaze se po dva lancetasta i nazubljena postrana listića. Bijeli cvjetovi imaju grimizno-crveni dašak i grimizno-crvene prašnike.

Miris i okus: bijeli korijen gotovo je bez mirisa i bez posebnog okusa. Plodovi mirišu svojevrsno, njihov je okus slatkast i trpak, a cvjetovi izlučuju neugodan miris. Smetaju li vam u nekom prostoru uši, stjenice ili miševi, postavite kitu cvijeća od abdovine!

Vrijeme cvatnje: lipanj do sredine kolovoza, što ovisi o položaju staništa.

Vrijeme sazrijevanja boba: kraj kolovoza i rujan. Kiselkasto-slatki, mali, sjajno-crni plodovi, poput boba, sadrže ljubičasti sok i trokutasto sjeme.

Stanište: abdovina dolazi kao i bazga na sunčanim šumskim sječinama, rubovima šuma ili u jako svijetlim šumama, uzduž isječenih puteva ili uz rubove puteva. Abdovina se ne susreće neposredno uz ljudska naselja, kao bazga. Samo u srednjem vijeku susretala se abdovina u vrtovima gradova i zamaka, jer su je konjušari vitezova upotrebljavali kao lijek protiv bolesti konja.

Ljekoviti dijelovi biljke: u ožujku ili u jesen sabire se korijen (Radix Ebudi) koji se nakon iskapanja očisti i nakon opreznog predsušenja dosuši obično na umjetnoj toplini.

Listovi i bobe (Folia i Fructus Ebuli) sabiru se i suše na isti način kao i bazga, dok se cvjetovi ne upotrebljavaju.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u korijenu, kao i u listovima, dokazan je enzim koji cijepanjem odvaja cijanovu kiselinu. Bobe sadrže gorke tvari, eterično ulje, tanin, organske kiseline i šećer.

Ljekovito djelovanje: uz homeopatsku primjenu, upotreba te ljekovite biljke ograničena je samo na njezinu primjenu u pučkoj medicini.

Primjena u pučkoj medicini: prije svega se kaša ili pekmez od boba rado upotrebljava kao sredstvo za čišćenje, no kod djece i slabijih osoba treba to sredstvo izbjegavati.

Od davnine se pekmez ili sirup od boba upotrebljavao kao lijek koji pospješuje izlučivanje mokraće i plinova. Bilinari srednjeg vijeka smatrali su plodove abdovine vrednijim od plodova bazge. U pučkoj medicini slove kao vrlo dobar lijek protiv šećerne bolesti. Pojavom kemijskih sredstava na tom području, abdovina je posve pala u zaborav. Lagano prokuhani korijen u malim količinama uzrokuje povećano izlučivanje mokraće pa se osobito upotrebljava kod nagomilavanja mokraćne kiseline i kod vodene bolesti, uzrokovane oboljenjem bubrega. Kneipp je imao dobra iskustva s čajem od korijena abdovine kod napredovanja vodene bolesti.

Čaj od listova hvaljen je u pučkoj medicini kod oboljenja dišnih putova i katara pluća. Listovi lagano kuhani u vinu, ocijeđeni, ohlađeni i zaslađeni medom, vrlo su obljubljeni lijek protiv nadražaja na kašalj i protiv sluzi u prsima. Čaj od korijena priprema se tako da se 1 čajna žlica sitno izrezanog korijena stavi u 1 šalicu hladne vode, taj se pripravak ugrije i lagano se kuha 2-3 minute. Čaj se pije u gutljajima prije spavanja. Čaj od listova priprema se kao oparak: jedna čajna žlica listova na 1 šalicu vode. Čaj se pije nezaslađen i u gutljajima dnevno 1 do 2 šalice.

c) SAMBUCUS RACEMOSA L. — divlja bazga

Sinonimi: Sambucus silvestris Bubani

Narodni nazivi: bazag grozdasti — crvena zova — crvena zovika — divja zovika — divji bezeg — planinska zova — planinski zov.

Opis biljke: divlja bazga je vrlo slična običnoj bazgi, samo je niža i razgranjena. Cvjetovi su žućkasti, srž je žuto-smeđa, a zrele bobe su skrletno-crvene boje.

Ljekovitog djelovanja nema. Bobe prouzrokuju pospanost, a uživane u većim količinama, povraćanje i bolove u crijevima, na što naročito treba upozoriti djecu.

Napomena:

Exidia auricula Judae L. — judino uho (babino uho, bljuzgača)

Sinonimi: Auricularia Judae (L.) Schrot. — Hirneola auricula Judae Berk — Tremella auricula Judae L. — Auricularia sambucina Mart.

Na starim stablima bazge raste ova gljiva, oblika ušne školjke, koja pripada gljivama stapčarama (basidiomycetes). Njezino sluzavo plodonosno tijelo izgleda kao da je iscurilo iz drveta na kojem je parazit, a samo plodište, ako se namoči, sluzavo nabubri. Za čitavo vrijeme vegetacije sabire se plodonosno tijelo (Fungus Sambuci ili Fungus Auriculae judae).

Od ljekovitih i djelotvornih tvari utvrđena su do sada: barozin, mast i mikoza. U pučkoj medicini vrijedi dobro očišćena i nešto smekšana gljiva kao lijek koji se stavlja na umorne i upaljene oči.

Kadulja - SALVIA OFFICINALIS L.

Sinonimi: Salvia chromatica et papillosa Hoffmg. — Salvia cretica L. — Salvia grandiflora Ten. — Salvia major et minor Gmel.

Narodni nazivi: divlji kuš — kadilja — kaloper — krastatica — kuš — ljekovita kadulja — ljekovita slavulja — nemački kaloper — pelim — pitomi pelin — prava kadulja — slavulja — vrtni žajbel — žajbel — žalfija.

Opis biljke: kadulja je višegodišnji mali grm, visine do 50 cm, s drvenastom stabljikom i jakim korijenom. Donji dijelovi stabljike su drvenasti, a gornji zeljasti. Čvrsti su listovi uski, eliptični, sitno narovašeni i na dugoj peteljci naspramno poredani na stabljici. Čitava je biljka pokrivena gustim dlakama te je zato sivo-zelene boje. Ljubičasti cvjetovi razvijaju se na vrhu ogranka u prividnim klasovima.

Miris i okus: miris listova je poput kamfora, balzamičan i aromatičan, a okus je trpak, mirisan i pomalo gorak.

Vrijeme cvatnje: lipanj, srpanj, a i ranije, u svibnju.

Kadulja se u velikom mnoštvu pojavljuje na kršu našeg čitavog obalnog područja, a zalazi duboko i u unutrašnjost krša. Od biljaka koje rastu na našem kršu, kadulja je vrlo važan stanovnik, jer je vrlo otporna na dugotrajne suše koje vladaju na tom području, a svojim korijenom sprečava eroziju ionako mršavog i plitkog zemljišta kraškog područja. Prema tome, kadulja se prilikom sabiranja ne smije čupati s korijenom, jer se na taj način ogoljuje krš pa je treba čuvati i racionalno sabirati jer kadulja stvara osnove za pošumljavanje. U sjevernim područjima kadulja se može uzgajati i u vrtu, no osjetljiva je na niske temperature i mraz.

Originalni opis staništa u ovoj knjizi ne odgovara našim prilikama. Autor spominje kadulju kao biljku koja se mnogo uzgaja u vrtovima, jer je on obrađuje u klimatskim prilikama Austrije i Njemačke, gdje kadulja uopće nije udomaćena. ( Ljekovito bilje i njegova upotreba, Richard Willfort )

Ljekoviti dijelovi biljke: listovi (Folia Salviae) sabiru se poslije cvatnje tako da se prirežu jednogodišnji izboji stabljike te se s njih skine list i stavi na sušenje na prozračno mjesto u hladu. List kadulje poslije sušenja mora biti potpuno čist, bez vršnih dijelova stabljike i bez ikakvih drugih primjesa. Čišćenje kaduljinog lista u većim količinama obavija se naročitim strojevima za čišćenje. Od otpadaka poslije čišćenja kaduljinog lista, kao i od čitave biljke, dobiva se destilacijom kadulfino ulje (Oleum Salviae).

Ljekovite i djelotvorne tvari: kadulja sadrži eterično ulje, salviol, salven, tion, pinen, cineol, borneol, kamfor, tanin, gorke tvari, bjelančevinu, škrob, gumu, ljepljive pobliže neistražene tvari, zatim kalcijev oksalat, soli fosforne kiseline, kalijeve i kalcijeve soli.

Ljekovito djelovanje: u službenoj su upotrebi listovi kadulje.

Kadulja je još u starom vijeku uživala vrlo visoki ugled kao ljekovita biljka. U ranom srednjem vijeku kadulju su monasi prenijeli u sjeverna područja, te se iz samostanskih vrtova brzo proširila i u najudaljenije seljačke vrtove. O njezinoj obljubljenosti i ugledu kao ljekovite biljke govori činjenica da je oko 1680. g. bila izdana knjiga od 400 stranica koja je opisivala samo ljekovitost kadulje. Moderna je medicina svojim kemijskim sredstvima potisnula kadulju, koja bi uistinu zaslužila zapaženo mjesto u svakom kućnom vrtu. Hieronymus Bock, često citirani stručnjak za ljekovite biljke, u svom je djelu pripisivao kadulji veliko priznanje i riječima koje još i danas imaju punu vrijednost: "Od svih grmova jedva da postoji raslina iznad kadulje, jer ona služi kao lijek siromašnima i bogatima. To je biljka zbog koje ne treba putovati u Veneciju, jeftinije je zasaditi je u vrtovima."

Od ljekovitih tvari kadulje treba u prvom redu navesti žućkasto-zeleno eterično ulje, smolu i tanin. Kadulja je u prvom redu lijek za reguliranje znojenja; kod osoba koje se jako znoje, ona sprečava znojenje, a kod onih koji se malo znoje, pospješnje znojenje. Čaj od kadulje - 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka - nije samo vrlo dobro prirodno sredstvo kod prekomjernog znojenja u danima puberteta i u prelaznom dobu kod žena, kadulja je i jedno od najboljih sredstava protiv noćnog znojenja tuberkuloznih bolesnika.

Kadulja djeluje na čišćenje krvi, pospješuje izlučivanje sluzi iz organa za disanje, djeluje i na izlučivanje sluzi iz želuca, pa bolesnik ponovo dobiva izgubljeni apetit. Kod šećerne bolesti najtoplije se preporuča mješavina jednakih dijelova kadulje i stolisnika (br. 1). Kadulja ne samo da djeluje protiv upala, nego i liječi sve upale crijeva, želuca. jetre, žuči i mokraćnih putova. Čajem od kadulje liječi se bijeli cvijet ispiranjem.

Čaj od kadulje izvanredno je sredstvo za grgljanje kod katara grla i ždrijela, kod upale krajnika i sluznice u usnoj šupljini.

Kadulja se upotrebljava kod raznih znakova oboljenja izmjene tvari, utječe na liječenje reumatizma i gihta, a ne manje i čitavog niza nervoznih smetnji koje prate ova oboljenja.

Čaj od kadulje je vrlo važan za majke koje doje, jer povećano uživanje čaja kod odbijanja djece od majčinog mlijeka umanjuje izlučivanje mlijeka. Uživanjem čaja od kadulje može se, pod stanovitim uvjelima, otkloniti sklonost pobačaju.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine:

Listovi kadulje, kuhani u vinu, daju napitak za oboljele od tuberkuloze pluća. nadalje to piće umiruje probadanje u križima, jača živce kod drhtanja, kapi, grča i padavice. Taj pripravak upotrebljava se, dodatno, kod navedene bolesti i za masažu.

Kadulja je dobra protiv rana svakakvih vrsta i protiv uboda insekata, te čisti znojne čireve.

Svježim listovima kadulje trljaju se zubi i zubno meso da ih se održi čistim i zdravim.

Ako parom od uvarka kadulje parimo mokraćne organe, to djeluje povoljno kod boležljivog zadržavanja mokraće, te kod bolnog mokrenja. Kadulja, stavljena u crveno vino, jedno je od najboljih sredstava za pranje nečistih i gnojnih rana.

Kupelji s kaduljinim čajem, i to nekoliko puta dnevno, liječe kraste i ekceme. Kod upale zubnog mesa treba žvakati 4 - 5 puta dnevno svježe listove kadulje, zadržati ih neko vrijeme da djeluju na oboljelo mjesto, a zatim ispljunuti. Kod prekomjerne sluzi svake vrste grglja se i pije čaj od mješavine kadulje, kamilice (br. 89) i poljske preslice (br. 55). Listovi kadulje smatrani su kao sredstvo za pospješenje probave pa se ranije prah od listova mnogo miješao u jelo.

Napomena: znatno je slabijeg djelovanja:

1) SALVIA PRATENSIS L — Iivadni kuš

Narodni nazivi: divlja kadulja — divlja žalfija — ivanovo zelje — kuš — livadna kadulja — livadnjak — prošenica — ranjenik — salvac — travniška kadulja — traunski žajbel — žalfija poljska.

Livadna ili divlja kadulja općenito je poznata te uspijeva gotovo na svim livadama i pašnjacima. Od te biljke sabiru se listovi i cvjetovi. Ako imate listove od prave kadulje, tada uopće nije potrebno uzimati livadni kuš. Naprotiv, daleki srodnik kadulji iz porodice usnjača - (Labiatae) vrlo je vrijedna ljekovita biljka:

2) TEUCRIUM SCORDIOIDES SCHREB. — lukovina

Sinonimi: Teucrium scordium Brot. — Teucrium scordium v. brevitolium Uechtr.

Narodni nazivi: češnjačak — lukovac — macina trava — mali dubačac.

Opis biljke: biljka naraste oko 40 do 50 cm u visinu, ima četverokutastu stabljiku koja je runasto-dlakava. Listovi su vrlo slični listovima livadnog kuša, rubovi listova su pilasto nazubljeni, a lisna je ploška više ili manje naborana. Cvjetovi su skupljeni u prividni grozdasti cvat, a cvjetni vjenčić je blijedo-zelenkasto-žut i slabo obrastao dlakama.

Od ljekovitih i djelotvornih tvari, koje biljka sadrži, dosada su poznati: eterično ulje, skordein i mnogo tanina i gorkih tvari.

Ljekovito djelovanje: lukovina je izvanredna ljekovita biljka za sva oboljenja pluća pa se s uspjehom primjenjuje i kod tuberkuloze pluća. Leclerc je bio oduševljeni pristalica te ljekovite biljke te je pisao o dobrim uspjesima primjene te biljke u jednom staračkom domu. Lukovina zaslužuje veću pažnju i upotrebu!

Vrba - SALIX

a) SALIX ALBA L. — bijela vrba

Sinonimi: Saiix aurea Salisb. — Salix vitellina (L.) Salisb.

Narodni nazivi: bela vrba — vrba

b) SALIX CAPREA L. — vrba iva

Sinonimi: Salix hybrida Vili. — Salix ulmifolia Thuill.

Narodni nazivi: giva — iva — iva vrba — ivica — ivovina — maca — macica — mačkovec — mačkovina — planinska iva — prava iva — rakita — rakitova vrba — svib — vrbica.

c) SALIX FRAGILIS L. — krhka vrba

Sinonimi: Salix decipiens Hoffm. — Salix fragilior Host. — Salix pendula Ser. — Salix persicifolius Schleid.

Narodni nazivi: bela vrba — crna vrba — krta vrba — krhlica.

Opis biljke: vrbe u cvatu su simbol nadolazećeg proljeća i ponovnog buđenja prirode. Cvjetovi, nazvani "mace" pojavljuju se prije listanja, a s obzirom da je vrba dvodomna biljka, to svaki grm ili drvo nosi uvijek samo cvjetove jednog spola i to veće, prašničke ili muške cvjetove jajolikog oblika, koji se već izdaleka raspoznaju po žutim prašnicima, i valjkaste i vitke, većinom sivo-zelene ženske cvjetove. Listovi bijele vrbe su na kratkoj peteljci, lancetasti, dugi i šiljasti, sitno nazubljeni i na objema stranama proviđeni srebrno-sivim dlakama, dok krhka vrba, naprotiv, ima gole listove bez dlaka. Najveće listove ima vrba iva s mnogim varijacijama po obliku i dlakavosti. Sve vrbe rastu u obliku grma ili u obliku stabla.

Miris kore je slabo aromatičan, dok je okus gorak i trpak.

Vrijeme cvatnje: ožujak, a u višim planinskim područjima u travnju.

Stanište: vrbe se rado pojavljuju na vlažnim staništima: na rubovima jezera, ribnjaka i bara, uzduž potoka i rijeka, ali rastu i uz rubove šuma, na šumskim sječinama, a rado se sade i po međama pašnjaka i livada.

Ljekoviti dijelovi biljke: od davnine se smatra kora vrbe vrlo ljekovitom, a u pučkoj medicini se upotrebljavaju i listovi.

Kora vrbe (Cortex Salicis) se sabire u proljeće tako da se guli s grana. Kora se suši u hladu, za kućne se potrebe nakon sušenja usitni i sprema u tamne staklene posude.

Ljekovite i djelotvorne tvari: kao glavne djelotvorne tvari u vrbinoj kori se nalazi salicin i tanin, a također i populin koji je srodan salicinu i ima slično djelovanje. Gledan s kemijskog stajališta salicin je fenolglikozid koji se već u biljci putem enzima cijepa na salicilni alkohol i šećer. Oksidacijom naslaju u tijelu salicilna kiselina, koja je u stvari onaj pravi lijek zbog kojeg se sabire vrbova kora. Salicilna se kiselina priprema danas gotovo isključivo sintetskim putem, te je vrbova kora, nekoć tako mnogo cijenjena, potisnuta kemijskim preparatima salicilne kiseline.

Ljekovito djelovanje: već su Hipokrat i Plinije upotrebljavali vrbinu koru kao lijek protiv groznice. Bilinarka Hildegarda cijenila je vrbovu koru kao standardni lijek, a i slijedećih je stoljeća u poznatim djelima o Ijekovitom bilju vrbova kora mnogo hvaljena zbog svog mnogostrukog i ljekovitog djelovanja. Školska je medicina dugo priznavala iskustva s tom ljekovitom biljkom i tek je kemijska izrada njezinih ljekovitih tvari utjecala na brisanje iz popisa lijekova koji su u Njemačkoj bili u službenoj upotrebi.

Vrbina kora u prvom redu snizuje groznicu i steže, a dokazano je i ljekovito djelovanje u pospješenju izlučivanja znoja i mokraće, kao i u umirenju bolova. Prema tome se može primijeniti s najboljim uspjehom kod grozničavih oboljenja s bolovima ili bez bolova, kod krvarenja, krvavog kašlja, krvi u pljuvački i kod krvarenja pluća i bubrega.

Djelovanje na izlučivanje mokraće uzrokuje povišeno izlučivanje mokraćne kiseline pa to vrlo povoljno utječe na oboljenja od gihta i upale zglobova (artritis). Istovremeno djelovanje na izlučivanje znoja povisuje i izlučivanje iz tijela otrovnih tvari. Čaj od vrbine kore vrlo se preporuča kod reumatizma, naročito kod reumatizma zglobova i kod svih pojava gihta. S obzirom da uništava klice i da istodobno umiruje bolove, vrbina kora ima vrlo povoljan učinak kod svih kataralnih stanja želuca i crijeva, pa se liječe proljevi i crijevni grčevi, prekomjerna sluz želuca i crijeva, a uništavanjem klica dolazi do bakterijskog rastvaranja, koje iz želuca i crijeva odvodi otrovne tvari pa u cijelom tijelu nastaje ravnoteža sokova. Uvarak od vrbine kore služi za vanjsku upotrebu kod liječenja rana, čireva i osipa, a vrlo je dobro sredstvo za grgljanje kod upale zubnog mesa i upale krajnika. Kod znojenja nogu pomoći će redovite kupke od uvarka vrbine kore. Vlažni i topli oblozi vrlo se preporučaju kod upaljenih nervnih ganglija, neuralgije trigeminusa i kod otvorenih gangrenoznih čireva.

Za pripremu čaja od vrbine kore uzima se 1 vrhom puna čajna žlica isitnjene kore te se kroz 2 do 3 sata stavi na močenje u 2 šalice hladne vode, zatim se jednom kratko prokuha. Tokom dana piju se 2 šalice u gutljajima i bez šećera.

Čajne mješavine: kao čaj protiv groznice miješa se u jednakim dijelovima vrbina kora s korijenom srčanika (br. 63); od te se mješavine uzima 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka koji se ostavi najmanje 5 minuta stajati, a piju se po potrebi 1 do 2 šalice.

Čaj za reumu i giht: vrbina kora miješa se u jednakim dijelovima s listovima breze (br. 33), od čega se uzima 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, ostavi se 5 minuta pokriveno, a piju se prema potrebi 2 do 3 šalice dnevno. Taj čaj može se zasladiti medom.

Otvorene i teško zacjeljive rane posipaju se mješavinom jednakih dijelova vrbine kore u prahu i drvenog ugljena (Carbo ligni). Rane treba ispirati i posipati svakog dana.

Primjena u pučkoj medicini: ekstrakt od vrbinih cvjetova ("mace") upotrebljavao se ranije u pučkoj medicini s uspjehom protiv seksualne nadraženosti, nesanice i živčane slabosti (neurastenija).

Kod bolova u uhu nakapa se svježi sok vrbinih listova na komadić vate i stavi u uho. Pepeo od vrbine kore posipa se na teško zacjeljive rane. Uvarci od vrbine kore dodaju se u većim količinama vodi za kupke te se preporuča kao ljekovita kupelj kod gihta i reume.

Primjena u liječenju životinja: uvarak od vrbine kore upotrebljava se mnogo u veterinarskoj medicini za pranje i obloge pri liječenju rana. Čaj od vrbine kore daje se govedu i konjima kod kolika i unutrašnjih krvarenja.