Sinonimi: Thymus citriodorus Schreb.

Narodni nazivi: babina dušica — divlji bosiljak — čubrić — dušica — dušićka — majkina dušica — materina dubčica — materina dušica — materinka — paprica — popovac — tamjanika — timijan — vrisak.


Opis biljke: biljka je često označena kao trajni polugrm, visine oko 30 cm sa slabo odrvenjelom, uspravnom ili puzavom stabljikom, koja je okrugla ili četverokutasta, i prema staništu na kojem raste, nejednako proviđena dlakama. I listovi su nejednakog oblika i veličine 5-15 mm, linealni do okruglasti, jajasti, suličasti, po rubu cijeli, grubi, gotovo kožasti. Svijetlocrveni do tamno-grimizni mali cvjetovi razvijaju se na vrhovima ogranaka, a okupljeni su u okruglastim cvatištima. Biljka je bogata oblicima te je podijeljena u preko 20 podvrsta i oblika.


Miris i okus: poput limuna aromatičan miris i lagano gorak i poput kamfora vrlo aromatičan okus, daju značenje toj biljci. Alpski oblici te biljke imaju jači miris i trajniji okus pa su sigurno od većeg ljekovitog djelovanja.

Vrijeme cvatnje: od sredine svibnja do sredine rujna, već prema staništu.

Stanište: majčina dušica raste na suhim i sunčanim staništima, od niskih do alpskih područja. Često se pojavljuje u većim skupinama uzduž međa, na nasipima i prisojima, na suhim rubovima šuma i drugdje, a izbjegava stalnu vlagu i sjenu. Majčina dušica nebi smjela nedostajati ni u jednom kućnom vrtu ili kamenjaru, jer je to vrlo skromna biljka koja u vrijeme cvatnje stvara mirisnu jastučastu površinu i vrlo dobru pčelinju pašu.

Ljekoviti dio biljke: cvate čitavo ljeto, kada se i sabire cijela biljka (Herba Serpylli). Biljka se prireže najčešće srpom, očisti od primjese trava i suši u hladu na prozračnom mjestu. Biljka se ne smije čupati iz tla, jer sabrana biljka ne smije sadržavati korijenje niti odrvenjele dijelove stabljike. Prilikom sušenja treba paziti da se biljka što je moguće manje dira, jer sa suhe stabljike vrlo lako otpadaju cvjetovi i listovi, a oni su najvredniji dijelovi.

Ljekovite i djelotvorne tvari: uz obilno eteričnog ulja (Oleum Serpylli), koje se iz biljke može dobiti destilacijom, nalazi se u biljci timol i karvakrol, koji imaju veliku dezinfekcijsku moć, nadalje neimenovani kiseli saponin i jedan još pobliže neistraženi glikozid. Biljka sadrži i tanin i znatnije količine mangana.

Ljekovito djelovanje: majčina dušica je, poput timijana, (Thymus vulgaris L.) ljekovita biljka za rastvaranje i lakše izlučivanje sluzi, a ima i jaku moć dezinfekcije pa je vrlo prikladna kod prekomjerne sluzi u organima za disanje, kod zasluzenja pluća, kašlja, hripavca, bronhalnog katara i dr. Daljnji uspjesi u liječenju postižu se, ako se majčina dušica upotrijebi kao sredstvo za jačanje želuca i živaca, kao vrlo djelotvorni napitak kod oboljenja želuca i crijeva - naročito smanjuje želučane grčeve - kao i kod nesanice odraslih i djece.

Skrofuloza, bljedoća i slabokrvnost daljnja su područja liječenja majčinom dušicom.

U vinsku rakiju namočeni cvjetovi ili listovi majčine dušice služe za masažu i jačanje udova kod slabe ili skrofulozne djece, kod reume, gihta, uganuća, zgnječenja tkiva i kod oteklina. Taj pripravak, s vinskom rakijom, djeluje na stišavanje i smanjivanje bolova i grčeva. Za reumu zglobova i giht može se pripremiti posebno sredstvo za masažu tako da se moče u rakiji jednaki dijelovi majčine dušice i ružmarina (br. 128).

Kao dodatak kupeljima za jačanje udova i osvježenje, služi mješavina od majčine dušice, stolisnika (br. 1), zdrobljenih plodova borovice (br. 75). Ta se mješavina kratko prokuha, ostavi pokrivena oko 10 minuta u blizini štednjaka, zatim se procijedi i doda vodi za kupanje.

Ako dijete boluje od hripavca, pomiješa se 50 g majčine dušice i 20 g trpuca (br. 108), listova rosike (br. 54) i korijena sladića (br. 65). Od te se mješavine uzme 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a pije se u gutljajima 2 šalice dnevno, zaslađeno medom.

Vrlo vrijedna čajna mješavina za liječenje slabokrvnosti kod mladih i starih je majčina dušica pomiješana s jednakim dijelom koprive (br. 150). Za pripremu čajnog oparka uzme se 1 čajna žlica te mješavine za 1 šalicu čaja, a piju se 2 do 3 šalice dnevno, zaslađene medom.

Općenito se majčina dušica priprema samo kao čajni oparak i to 1 čajna žlica za 1 šalicu čaja, a mogu se dnevno, prema potrebi, piti 2 do 3 šalice. Kod upotrebe protiv glavobolje, nesanice, protiv hripavca i katara, slabokrvnosti, bljedoće, skrofuloze, te za jačanje živaca, može se čaj zasladiti i to najbolje medom.

Primjena u pučkoj medicini: ovdje u prvom redu treba navesti upotrebu majčine dušice kao sredstva za liječenje alkoholizma.

Šaka majčine dušice prelije se litrom vruće, ne kipuće vode, ostavi se oko pola sata pokrivena da odstoji, procijedi i daje pijanome da pije svakih četvrt sata po jednu jedaću žlicu. Kao posljedica nastupa jaki proljev, često i mučnina i povraćanje, obilno mokrenje i znojenje, a zatim veliki apetit i žeđ, ali i odvratnost prema alkoholu. Kod ponovnog pijanstva, koje je u prvo vrijeme neizbježno, ali uvijek rjeđe, mora se ta kura češće ponavljati. U pučkoj medicini upotrebljava se čaj od majčine dušice kod padavice. Čaj ne treba davati samo kod napadaja, nego se bolesnika češće podvrgava čajnoj kuri: 2 šalice dnevno kroz 2-3 tjedna.

Kod krasta ili kožnih osipa kod djece, pomoći će kupelji majčinom dušicom. Čaj od majčine dušice, zaslađen medom, u pučkoj je medicini ljekoviti napitak koji pospješuje i olakšava porod. Crijevni i želučani grčevi bit će otklonjeni, ako se na želudac i trbuh polože što je moguće topliji i vlažniji oblozi, a istovremeno treba piti 1 do 2 šalice čaja od majčine dušice, nezaslađenog i u gutljajima.

Cvjetovi majčine dušice, namočeni u jaku rakiju, upotrebljavaju se kao sredstvo za masiranje glave da bi ojačao mozak.

Primjena u liječenju životinja: u alpskim područjima majčina je dušica mnogo u upotrebi u liječenju životinja od kašlja i oboljenja crijeva, a daje se u obliku čaja, a kod želučanih grčeva dodatno se stavlja topli i vlažni oblog. Majčina dušica, namočena u alkoholu, služi kao sredstvo za masažu za jačanje udova kod mlade stoke koja zaostaje u razvoju.

Majčina dušica je vrlo dobra paša za pčele, a povremeno se u plitku zdjelicu stavlja pred pčelinjak čaj od majčine dušice, zaslađen medom.

Primjena u kuhinji i kućanstvu: kao mirodija za juhu može se majčina dušica upotrijebiti kao i timijan. Za pripremu domaćih likera, jednako kao i za domaću izradu sapuna, dosta se pridodaje majčina dušica.

Iz mita i povijesti: majčina dušica je, kao i srodna joj biljka timijan, prastara ljekovita biljka. Je li biljka "thymos", Teofrasta i Dioskurida, današnja majčina dušica, nije sasvim sigurno. Prvi besprijekoran opis te biljke dao je Plinije Sekund, koji je izvijestio da je "serpyllum", tj. majčina dušica, bila sadržana u glasovitom terijaku, tj. univerzalnom lijeku u obliku kaše za unutarnju upotrebu, a primjenjivao se u starom i srednjem vijeku. Izrađivan je od velikog broja različitih sastojaka. Taj terijak, u kojem je bila i majčina dušica - pripisuje se sirijskom kralju Antiohu III Velikom (oko 200. g. pr. n. e.). Ime same biljke, ne samo kod nas, nego i u svim jezicima drugih naroda, kao npr. u njemačkom, flamanskom, engleskom, francuskom i dr. po svojoj sličnosti, daje naslutiti da je majčina dušica smatrana "ženskom biljkom", a ta slična imena ukazuju i na široko rasprostranjenje i upotrebu ove biljke. Ako se kod mnogih biljaka gotovo uvijek nađe veza s mitologijom i praznovjerjem, tada to ukazuje, da se čovjek u svojem tisućgodišnjem nastojanju da istraži prirodu koja ga okružuje, nije ni s jednom tvorevinom prirode toliko bavio, kao upravo s biljkama.

Sinonimi: Leontodon taraxacum L. — Leontodon vulgare Lam. — Taraxacum vulgare Schrk.

Narodni nazivi: divja žućenica — gorko zelje — jergota — konjska žućenica — kravlje cveće — lampica — legrat — maslačik — mleč — mlečac — popovo gumance — radič — regvat — regrat — talijanska salata — trava od groznice — žutenica — žuhko zelje.


Opis biljke: maslačak se većinom smatra dosadnim korovom, iako u sebi skriva znatnu ljekovitost. To je trajna zeljasta biljka s mesnatim, vretenastim i u gornjem dijelu razraslim korijenom. Korijen, kao i čitava biljka, sadrži mliječni sok. Mliječni sok nije otrovan, kako se to ponekad misli. Prizemni listovi su prilegli uz tlo i čine rozetu te se tek u kasnijem razvoju uspravljaju. Oblik lista je jako promjenljiv pa ih ima s glatkim rubom i pilasto nazubljenih. Cjevasta cvjetna stabljika je okrugla i nosi žutu cvjetnu glavicu koja se noću i za vrijeme kiše zatvara. Nakon cvjetanja pojavljuje se sjeme, poredano kao zračna lopta, s mnogo sjemenki koje se rasprostranjuju pomoću vjetra.


Miris i okus: korijen je prije cvjetanja slatkasta okusa, a osušen sluzavo-slatkast. Nakon cvjetanja ili prema kraju cvjetanja, prevladava gorak okus. U dobroj vrtnoj zemlji korijen naročito uspijeva i okus mu je slađi. Korijen je gotovo bez mirisa, a cvjetovi su slatkastog okusa i mirisa.


Vrijeme cvatnje: travanj i svibanj, a pojedinačno još jednom u jeseni.

Stanište: maslačak dolazi često u većem mnoštvu na travnatim površinama, u djetelištima, vrtovima i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Taraxaci) biljka prije cvatnje ili kasnije u početku cvatnje (Herba Taraxaci) ili pak sami cvjetovi za vrijeme cvatnje (Flores Taraxaci). Sabire se i čitava biljka s korijenom (Radix Taraxaci cum herba).

Sadržajne tvari u biljnim dijelovima mijenjaju se prema godišnjoj dobi. Tako je Wasicky dokazao da svježi korijen, iskopan u proljeće (od sredine ožujka do sredine travnja), sadrži 17-20 % šećera i levulina. Prema sredini kolovoza, umjesto mliječnog soka, stvara se inulin. Mliječni sok je emulzija, koja se sastoji od bjelančevine, smole, smoli slične tvari tarakserina i gorke tvari taraksina.

Korijen u proljeće sadrži većim dijelom gorku tvar, korijen od sredine kolovoza do kraja rujna sadrži većinom inulin, a u listopadu je u korijenu najviše tarakserina i levulina. Maslačak je upravo školski primjer koliko je važno brati određeni biljni dio u određeno godišnje doba, kada se može očekivati najbolja ljekovitost.

Iskopani korijen se očisti od nadzemnih dijelova te se ili naniže na konac i objesi ili, ako se radi o većim količinama, rasprostre u hladu na prozračnom mjestu radi sušenja. Listovi i cvjetovi suše se također u hladu, no s obzirom da su listovi skupljeni u rozetu, treba ih prilikom stavljanja na sušenje pojedinačno odvojiti, jer se inače teže suše, a za nepovoljnog i vlažnog vremena mogu postati i pljesnjivi. Osušeni korijen je jako smežuran, na prijelomu ravan, sivo-bijele boje, a u sredini prijeloma žuto obojen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: čitava biljka sadrži holin, gorku tvar, škrob, koji se kod duljeg čuvanja pretvara u voćni šećer, saponin, mast, jedan enzim, tragove eteričnog ulja, vosak, sluz, kaučuk, šećer, bjelančevinu, levulin i taraksin. Čitava biljka sadrži, osim već navedenog inulina i tarakserina, u korijenu još mnogo kalija i ostalih mineralnih soli, kalcij, mangan, natrij, kremičnu kiselinu, sumpor i obilnije vitamina C. Sadržaj vitamina C naročit je u proljeće u svježim listovima.

Ljekovito djelovanje: u službenoj je upotrebi biljka u cvatu ili korijen s biljkom ili sam korijen. Iz korijena se izrađuje ekstrakt (Exlractum Taraxaci). U pučkoj medicini sabiru se cvjetovi. Neobično bogatstvo ljekovitih tvari i tvari potrebnih za izgradnju, čini maslačak izvanredno ljekovitom biljkom, čije se značenje premalo cijeni, jer raste u velikom mnoštvu, daje mu se nepotreban biljeg "korova". Ako se uzme u obzir samo poboljšanje u cjelokupnoj izmjeni tvari, kao i visoko djelovanje na čišćenje krvi, tada se mogu utvrditi još mnogi oblici liječenja, kao kod gihta, reumatizma, skrofuloze, kožnih ekcema, lišaja, oteklina, čireva, krvnih bolesti, debljine, staračkih pojava, pomanjkanja apetita, lijenosti crijeva, kod smetnji u radu jetre i žuči, kao i kod pojave vode u prsima i trbuhu. Maslačak se, osim toga, vrlo preporuča kod šećerne bolesti. Prije svega, korijen ima ljekovitu snagu da rastvara, osvježuje, čisti, otvara, da izlučuje znoj i da jača. Korijen utječe na sva izlučivanja iz tijela, naročito žuči, otklanja zastoje, smetnje i nakupljanje sluzi, djeluje bezbolno na izlučivanje mokraće jer otklanja iz tijela otrovne tvari koje čine tijelo umornim, korijen djeluje na osvježavanje i jačanje (tonično).

Najdjelotvorniji i najljekovitiji je svježe istiješteni sok kojega treba uzimali dnevno 2-3 jedaće žlice, najmanje kroz 3-4 tjedna. Za čajni oparak, uglavnom zimi, upotrebljava se mješavina osušenih listova, cvjetova i sitno izrezanog korijena maslačka; uzima se 1-2 čajne žlice za 1 šalicu čaja, a piju se dnevno 2-3 šalice. Dodatkom meda, umjesto šećera, povisuje se ljekovito djelovanje.

Primjena u pučkoj medicini: kod malo se ljekovitog bilja tako pokriva primjena u znanstvenoj i pučkoj medicini, kao kod maslačka. Dvije mogućnosti primjene maslačka treba još spomenuti radi njihova utjecaja na zdravlje i na opće jačanje, a to su maslačkovo vino i maslačkov sirup.

Vino od maslačka: 6 litara po suhom vremenu ubranih, dobro stisnutih i raščehanih cvjetnih glavica maslačka, kuha se sa 6 litara svježe vode, uz dodatak po 2 kore limuna i naranče kroz 1/4 do 1/2 sata. Nakon toga se čitava masa procijedi kroz lanenu krpu, ocijeđenom se soku doda 3 kg šećera i sok od 2 limuna i 2 naranče, sve se dobro promiješa i ostavi da se sok ohladi. Sada se u pola šalice mlake vode rastopi toliko kvasca (germe) da nastane zasićena i kašasta otopina. Ta se otopina pomiješa s ohlađenim sokom i kroz 5 dana prepusti vrenju, najbolje u blizini štednjaka. Čim je tekućina dobro provrela, ponovo se procijedi kroz lanenu tkaninu i puni u jake vinske boce ili u boce za pjenušavo vino. Boce prije toga treba dobro oprati, a isto tako i čepove koji moraju dobro zatvarati bocu. Najbolje je napunjene boce začepiti strojem za čepljenje boca. Čepove na boci treba dobro povezati i zapečatiti pečatnim voskom te spremiti u hladan podrum na tamnom mjestu, ulaganjem grla boce prema dolje u nasipani pjesak. Nakon 2 mjeseca piće je zrelo za uživanje i može se gotovo neograničeno držati. Ispravno pripremljeno vino od maslačka je svijetlo poput vode, vrlo jako, te se prilikom točenja pjeni kao šampanjac.

Sirup, od maslačka (pogrešno nazvan "med od maslačka"): 3-4 pune šake cvjetnih glavica maslačka dobro se prokuhaju u 2 litre vode, sok se procijedi i doda mu se 1,5 kg šećera i sok od 2 limuna. Stalnim miješanjem kuha se tekućina još jednom tako dugo dok ne nastane gusta tekuća masa poput sirupa, koja se puni u boce sa širokim grlom, a najbolje u boce u kojima se konzervira voće. Tako dobiveni sirup, ako je pažljivo pripremljen, jedva da se po okusu razlikuje od meda. On djeluje na jačanje, čišćenje krvi i na pospješenje probave.

Primjena u kuhinji: upotreba svježih, vitaminima tako bogatih listova maslačka u obliku salate, ne može se dovoljno preporučiti. Listovi maslačka mogu se miješati i s glavatom salatom.

Razlog što je maslačak u starom vijeku bio nepoznat kao ljekovita biljka - nije ga opisao ni Plinije, a ni u srednjem vijeku Hildegarda od Bingena - leži u tome, što se u toj tako običnoj biljci nije uopće naslućivala ljekovitost. Tek je Hieronymus Bock dao o toj biljci prvi upotrebljivi opis. Malo po malo došlo se do spoznaje da je maslačak vrlo vrijedna ljekovita biljka.

Napomena: listovi i korijen često se kod branja, naročito prije cvatnje, zamjenjuju s divljom cikorijom ili vodopijom (Cichorium intybus L.). Razlika je samo u tome što je osušeni korijen vodopije svijetle boje i na prijelomu više drvenast, a list ima vršnu cjepku mnogo dulju nego list maslačka. U pučkoj medicini i ta se biljka, a naročito korijen (Radix Cichorii), upotrebljava u ljekovite svrhe (br. 46).

Sinonimi: Consolida major Gilib

Narodni nazivi: crni gavez — črni koren — gabez — gabež — kilnjak — konjski rep — opašica — svatovci — vela konsolida — velika sodula — veliki gavez — volovi jezik — vrani gabez.


Opis biljke: višegodišnji korijen raste vrlo duboko u zemlji, debeo je, vretenast, razgranat, sočan, izvana tamnosmeđe do crnkaste, a iznutra svijetlo-žute do bijele boje. Stabljika je sočna, granata, grubo dlakava i visoka 30 do 100 cm. Donji listovi su veliki, s peteljkom, jezičastog oblika i grubo čekinjavi. Naizmjenično poredani listovi na stabljici jajastog su oblika i po čitavoj su površini također grubo čekinjasti. Cvjetovi imaju oblik poput uskog zvona, izbijaju tokom čitavog ljeta iz pazuha gornjih listova, a okrenuti su prema dolje u jednostrano povijenim cvatovima, boje su prljavo bijele do ružičaste ili ljubičaste.


Miris i okus: korijen je gotovo bez mirisa, katkada lagano aromatičan, okus je slabo aromatičan, poput kamfora, sluzav, lagano ljepljiv i stežući.

Vrijeme cvatnje: svibanj do kolovoza.

Stanište: gavez raste po čitavoj srednjoj Evropi na vlažnim mjestima, jarcima, uz obale voda i na vlažnim livadama. Poljoprivrednik ga nerado vidi na svojim livadama, jer troši mnogo hranjiva u tlu, a i stoka ga na paši izbjegava radi grube čekinjavosti čitave biljke. S obzirom da mu korijen raste duboko u zemlju, gavez se teško da iskorijeniti.

Ljekoviti dijelovi biljke: u proljeće ili u jesen sabire se korijen (Radix Consolidae ili Radix Symphyti). Između ožujka i travnja, na izmaku zime, ili u listopadu i studenom, korijenje gaveza sadrži najviše alantoina. Proljetno kopanje korijena vrši se dok biljka još nije u cvatu. Gavez, s obzirom na svoju ljekovitost, nebi trebao nedostajati ni u jednom kućnom vrtu! Korijen se kopa šiljastom lopatom, a svako izvlačenje korijena bit će uzaludno, jer se u zemlju duboko urastao korijen lako lomi. Za pripremu "masti od crnog korijena" tj. gaveza, upotrebljava se svježe iskopani korijen, no korijen se može i sušiti i kasnije od njega pripremiti kašu ili mast. Vrlo sočan korijen teško se suši i u postupku sušenja lagano postane plijesnjiv. Već i samo lagano plijesnjiv korijen ne smije se upotrebljavati, jer se prilikom stvaranja plijesni odmah rastvara najvrednija ljekovita tvar - alantoin. Nakon što se korijen malo prosušio, reže se po dužini u nekoliko komada i suši oprezno u blizini peći. Za vlažnog vremena korijen se vrlo oprezno suši u mlakoj pećnici.

Ljekovite i djelotvorne tvari: korijen sadrži alantron, holin, sluz, tanin, smolu, šećer, gumu, asparagin, alkaloid simfito-cinoglosin, nadalje konsolidin i konsolicin.

Ljekovito djelovanje: ni jedna od domaćih ljekovitih biljaka ne sadrži u tolikoj mjeri ljekovitu tvar, alantoin, kao gavez, a ta je ljekovita tvar najviše potrebna za stvaranje stanica. Alantoin liječi teško zacjeljive rane, čak i gnojne. U korijenu sadržani holin djeluje na protok krvi, jer proširuje krvne žile kože i time pospješuje snabdijevanje krvi uz istovremeno povećanje crvenih krvnih zrnaca. Ostale ljekovite tvari nadopunjuju ovo tako povoljno ljekovito djelovanje. Budući da kemijskim putem dobiveni alantoin ne djeluje na izlječenje rana, a pogotovo ne gnojnih rana, može se s pravom zaključiti, da su u alantoinu gaveza sadržane nemjerljive biološke snage koje nedostaju kemijskom, anorganskom proizvodu. To znači da je gavez jedno od najboljih sredstava za rane i to vanjske i unutarnje, nastale svakovrsnim ozljedama: porezotine, ispucanost, otekline, lom kostiju i izljev krvi.

Mnogo je hvaljena i uspješno prokušana primjena takozvanih toplih kašastih obloga, koji se posve jednostavno pripremaju. Već prema veličini rane ili izljeva krvi, uzmu se 2 do 4 jedaće žlice osušenog i u prah smrvljenog korijena, uz dodatak male količine vruće vode, te se to pažljivo miješa u porculanskoj zdjelici dok ne nastane kaša. Topla se kaša namaže na laneno platno i stavi kao oblog. Te obloge treba svaka 2 do 4 sata obnoviti. Osim već nabrojenih slučajeva, ovi oblozi tople kaše od korijena prikladni su kod skorbutnih čireva, oteklina, čireva uslijed proširenja vena, kod reumatičnih odebljanja mišića, kvrga, nastalih kao posljedica uloga, otvrdnuća prsne žlijezde, bolova brazgotina rana, kostobolje, bolova batrljaka nakon amputacije, upale staničnog tkiva, upale kostiju, omekšanja kostiju i upale pokosnice.

Umjesto obloga od kaše, može se primijeniti i tzv. mast od crnog korijena. Svježe ubran i dobro očišćen korijen fino se izreže i rastopi u čistoj svinjskoj masti. U vrućem stanju procijedi se mast kroz lanenu krpu i na kraju se dobro istiješti; mast koja kaplje treba odmah teći u posudu u kojoj će se čuvati. Ovako dobivenu mast treba upotrijebiti kao kašasti oblog. Ta se mast drži i preko godinu dana i treba da je uvijek pri ruci, jer je neophodna za liječenje rana kod ljudi i životinja. Ako se i na još neočišćenu ranu namaže mast gavezovog korijena, spriječit će se otrovanje krvi, a i najdublje rane zaraštavaju gotovo bez ožiljaka. Mast se ne smije čuvati u metalnoj posudi!

Jednako je ljekovito djelovanje, kada se korijen gaveza primijeni za liječenje iznutra. Upotrebljava se protiv raznih poteškoća probavnih organa, protiv katara želuca sa ili bez proljeva, srdobolje, oboljenja bubrega kao i kod prekomjerno jake menstruacije. Nadalje se upotrebljava protiv krvarenja želuca, bronhalnog katara, upale pluća, krvavog kašlja i ispljuvka, upale porebrice i dr.

Za unutarnju upotrebu priređuje se čajni preljev: 2 čajne žlice sitno izrezanog korijena za 1 šalicu čajnog preljeva bez šećera, a piju se toplo i u gutljajima 2 do 4 šalice dnevno. Čaj se može prirediti i na slijedeći način: 3 vrhom pune čajne žlice fino izrezanog svježeg ili osušenog korijena moči se hladno kroz 10 sati u 2 šalice vode i nakon toga ocijedi. Na to se doda šalica vode, jednom uzavre, a nakon toga odmah ocijedi. Ova se vruća čajna mješavina promiješa sa 2 šalice hladnog čaja i pije tokom dana.

Kod čireva na želucu preporuča se slijedeća čajna mješavina:

100 g korijena gaveza, svježeg ili sušenog
50 g cvijeta nevena (br. 37)
50 g oputine (br. 109).

Po jednu čajnu žlicu od ove čajne mješavine, za 1 šalicu pripremiti kao čajni preljev i nezaslađeno piti 3 do 4 šalice dnevno.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: kao što se priređuje već ranije opisana mast iz svinjske masti, priprema se također mast iz jazavčeve masti koja se primjenjuje protiv gušavosti i kile.

Za poboljšanje krvne slike preporuča se bolesnicima, koji boluju od šećerne bolesti, da piju čaj pripremljen od svježeg korijena i da jedu taj korijen.

U Švicarskoj peku u vrućoj masti listove gaveza, ubrane za vrijeme cvatnje, i uvijene u tijesto za palačinke. To se jelo smatra vrlo dobrim sredstvom za pospješenje zdravlja te kao sredstvo koje čisti i stvara krv. Takozvana mješavina crnog korijena i meda priprema se na razne načine: ili se istiješteni sok svježeg korijena gaveza miješa s medom, ili se pripremi topla kaša od korijena kojoj se dodaje med. Taj se lijek preporuča svim bolesnicima s unutarnjim krvarenjima, a osobito plućnim bolesnicima. I sama tuberkuloza može se izliječiti upotrebom ovog prirodnog lijeka. U pučkoj medicini često se priređuje vino od korijena gaveza ili vino od crnog korijena. Dva do 5 komada svježeg ili sušenog korijena gaveza, već prema veličini, stavi se u litru dobrog bijelog vina i pusti na močenje oko 5 do 6 tjedana. Tako pripremljeno vino služi za unutarnje jačanje kod krvarenja pluća, kod gubitka krvi nakon teških operacija i većih rana, kao i kod slabokrvnosti.

Tinktura korijena gaveza priprema se u pučkoj medicini na slijedeći način: 200 g sitno izrezanog korijena gaveza stavi se u 1 litru 96-postotnog alkohola kroz 20 dana u dobro zatvorenoj boci. Boca treba stalno stajati na sobnoj temperaturi. Nakon 20 dana, korijen se procijedi i istiješti. Istiješteni sok korijena služi kao tinktura koja se konačno razrijedi sa 0,25 litre prokuhane i ohlađene vode. Tinktura služi za liječenje rana. Lanena krpica natopi se tinkturom i položi na ranu ili se tinktura upotrijebi kao sredstvo za masažu, kako bi rana što prije zacijeljela bez brazgotine. Kod unutarnjih krvarenja, kod čireva na želucu, krvavog proljeva ili griže, uzima se 20 kapi tinkture na kocki šećera.

Crveno vino, u kojem je kuhan korijen, djeluje na umirenje kod krvavog mokrenja, unutarnjeg krvarenja, a preporučuje se i kod tuberkuloznih bolesnika.

Melem iz korijena i svježih listova, stavljen na svježu ranu, uzrokuje brže spajanje rane i brže zacjeljenje. Takvi oblozi ublažuju i upale kože i olakšavaju bolove kod zgnječenja tkiva.

Primjena kod liječenja životinja: ne samo kaša, nego i mast od korijena gaveza, nadalje unutarnja i vanjska upotreba tinkture i esencije, na isti se način primjenjuje kod stoke pa bi svako seljačko gospodarstvo trebalo te lijekove imati pri ruci.

Napomena: gavez, koji se radi boje korijena najčešće zove "crni korijen", nebi se smio zamijeniti sa slijedećim biljkama:

1) SCORZONERA HISPANICA L. — španjolski zmijak


čiji također crni korijen daje vrlo ukusno povrće. Dok gavez dolazi kao samonikla biljka u čitavoj srednjoj Evropi, španjolski se zmijak uzgaja u povrtnjacima za upotrebu u kuhinji. On je udomaćen na istoku i ne dolazi na našim područjima u slobodnoj prirodi.

Španjolski zmijak daje doduše vrlo zdravo i hranjivo povrće, ali nema ljekovitost kao gavez, te se ne može upotrijebiti kao njegov nadomjestak. Naprotiv,

2) SYMPHYTUM TUBEROSUM L. — gomoljasti gavez


kao vrlo poznata trajna biljka koja raste u vlažnim svjetlijim šumama i među grmljem, s bijelo-žućkastim cvjetovima i jajastim tj. široko lancetastim sjedećim listovima, sadrži iste tvari te se može upotrijebiti za liječenje točno kao i ranije opisani gavez.

SPIRAEA ULMARIA L. — suručica

Sinonimi: Filipendula ulmaria Maxim. — Ulmaria palustris Moench. — Ulmaria pentapetala Gilib.

Narodni nazivi: blaga jabuka — buditeljica — medunika — močvirski oslad — osinka — svinjurak — sračica.


Opis biljke: to je višegodišnja, grmolika i do 1,5 m visoka biljka s neodebIjalim i puzavim korijenom. Stabiljka je kutasta, u gornjem dijelu razgranjena, s perasto sastavljenim i dlakavim listovima. Mali žućkasto-bijeli cvjetovi skupljeni su u sastavljenim cvatovima.


Miris i okus: cvjetovi mirišu ugodno, slično gorkom bademu. Okus korijena je sluzav, pomalo oštar, nalik na okus vanilije.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: suručica raste na vlažnim livadama, među vrbama i johama, uz potoke i manje rijeke, na svijetlim prostranim šikarama, na zemljištu bogatom ili siromašnom vapnom.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores Spiraeae), zatim biljka u cvatu (Herba Spiraeae) tako da se odreže 30 do 40 cm od zemlje, kako sabrana droga nebi sadržavala mnogo debelih i odrvenjenih stabljika, a u proljeće ili jesen sabire se i korijen (Radix Spiraeae). Staro farmakološko ime za tu drogu je Flores, odnosno, Radix Barbae caprinae. Cvjetovi i biljka suše se u sjeni, dok se korijen, nakon što se temeljito očisti, naniže i suši obješen u sjeni na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: suručica sadrži u cvjetovima, korijenu, a dijelom i u listovima, eterično ulje sa spojevima salicilne kiseline. U eteričnom ulju sadržan je i heliotropin i vanilin. U cvatućoj biljci može se dokazati slobodna salicilna, citronska i taninska kiselina. U korijenu je, nadalje, dokazan glukozid gaulterin i mnogo kremične kiseline. U cijeloj biljci sadržani su kamforu slični spojevi, terpeni, smola, mast i bojena tvar spirein.

Ljekovito djelovanje: salicilni spojevi čine ovu biljku vrlo prikladnom za liječenje gihta i reumatizma. Velika moć izlučivanja znoja tih salicilnih spojeva djeluje na brzo izlučivanje svih otrovnih tvari pa je suručica punovrijedna ljekovita biljka za čišćenje krvi. Čaj se vrlo preporuča kod vodene bolesti, naročito kod potkožnog i trbušnog skupljanja vode, kod bolesti mjehura i bubrega i protiv glista. Kako velika količina salicila ne djeluje samo protiv procesa gniljenja i vrenja nego i smanjuje povišenu fibroznu temperaturu tijela, suručica je kao lijek vrlo dobra kod oboljenja želuca i crijeva uslijed probavnih smetnji te kao lijek za snižavanje povišene temperature.

Priprema čaja vrši se kao oparak od 1 do 2 čajne žlice cvjetova ili biljke u cvatu za 1 šalicu, a piju se u gutljajima 2-3 šalice dnevno i nezaslađeno. Sitno izrezani suhi ili svježi korijen stavlja se kroz 6 sati u hladnu vodu, zatim se jednom kratko prokuha, ostavi stajati 1-2 minute i procijedi. Uzima se 1-2 čajne žlice korijena za 1 šalicu čaja, a piju se 2-3 šalice dnevno u gutljajima i nezaslađeno.

Svježe istiješteni sok iz čitave biljke može se upotrijebiti i tako da se dnevno uzima 1 jedaća žlica soka s malo vode, bez ikakvog dodatka.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini oduvijek je suručica hvaljena kao sredstvo koje tjera vodu pa se upotrebljava kad postoji upalni nadražaj bubrega. Tu je primjenu više puta potvrdila naučna medicina.

U pučkoj je medicini suručica oduvijek vrijedila i kao prirodni lijek protiv ugriza bijesnog psa. To sredstvo iz iskustva pučke medicine potvrdila je i medicinska nauka. Kao lijek protiv posljedica ugriza bijesnog psa žvače se više puta dnevno, kroz 3 do 4 dana, sitno izrezani svježi korijen (dr med. Kunen).

Primjena u liječenju životinja: kod vodenih oteklina nogu i trbuha kod domaćih životinja daje se čaj od suručice. Kod hromosti teleta vrlo je dobar čaj od suručice bilo kao piće ili kao oblog.

b) SPIRAEA FILIPENDULA L. — gomoljasta suručica

Sinonimi: Filipendula filipendula Voss. — Filipendula hexapetala Gilib. — Filipendula vulgaris Moench. — Ulmaria filipendula Kostel.


Narodni nazivi: gruželj — grizica — gripelj zelje — kripelj — ljetna liandra — mali paprat — osladje — pasja ruta — sračica — suručarka — suručica — trava od šuljeva — tukica — želudovo zelje.


Ova vrst suručice ima tanko korijenje s vretenastim odebljanjima i bijele cvjetove, ali izvana purpurno-crvene boje.

Korijen je ranije bio u službenoj upotrebi pod nazivom Radix Filipendulae. Ta vrsta suručice u pučkoj se medicini ne razlikuje od ranije opisane suručice i za liječenje se primjenjuje na isti način.