Sinonimi: Vaccinium rubrum Dul. —- Vitis idaea punctifolia Gray — Vilis idaea punctata Moench.

Narodni nazivi: borovka — borovnica crvenozrna — brašnjača — brosnica — brusnik — crvena borovnica — gorenk — medveđe grožđe — rdeča borovnica.


Opis biljke: mali, 10 do 20 cm visoki grmić, ima puzavi podanak, zimzelene obrnuto jajaste listove, koji su na rubu nešto uvrnuti, točkasti i blijedozelene boje. Grozdasti cvat smješten je na vrhu izdanaka, a cvjetovi su crvenkasto-bijeli i zvonasta oblika. Bobe su svijetlocrvene i veličine poput borovnice.


Miris i okus: cvjetovi su slabog mirisa, bobe su trpko-kiselkastog okusa i prijatnog mirisa. Listovi su gotovo bez mirisa te gorkog i trpkog okusa.

Vrijeme cvatnje: svibanj, lipanj, a vrijeme sazrijevanja plodova - srpanj, kolovoz.

Stanište: dolazi uglavnom u šikarju suhih šuma, daje prednost staništu borovih i smrekovih šuma, raste na pješčanim, šljunčanim i humusnim zemljištima te naročito u planinama, na dubokim tresetištima.

Ljekoviti dijelovi biljke: u srpnju i kolovozu sabiru se bobe. U kišnim ljetima, a sunčanim jesenima, bobe sazrijevaju iznimno kasno te se sabiranje zrelih boba produljuje sve do druge polovine rujna. Listovi (Folia Vitis idaeae), za razliku od borovnice sabiru se tek nakon sazrijevanja plodova jer su u to vrijeme i najbogatiji važnim ljekovitim tvarima. Listovi brusnice često se zamjenjuju s listovima medvjetke (Arctostaphylos uva-ursi L. Spreng). Oni se razlikuju po tome što su s donje strane smeđe-točkasti i ne izgledaju mrežasti. Listovi medvjetke imaju slabo ispupčenu nervaturu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: listovi sadrže arbutin, erikolin i tanin, a bobe jabučnu, citronsku, oksalnu i jantarnu kiselinu, tanin, šećer, pektin te vitamine A, B i C.

Ljekovito djelovanje: listovi brusnice bili su jednom ranije u službenoj upotrebi radi arbutina, jednog, u većim količinama otrovnog glikozida. Arbutin je odlična ljekovita tvar za liječenje kroničnog katara mjehura i upale bubrežne nakapnice kod amonijakalnog vrenja mokraće. Pošto se u medvjetki nalaze veće količine arbutina, izbačena je brusnica iz popisa ljekovitih biljaka u službenoj upotrebi. Tome je pridonijela i količina tanina u listovima, koja je veća u medvjetke. Ipak ne treba davati preveliku prednost medvjetki. Sasvim je, naime, sigurno da uspjeh liječenja listovima brusnice ni u kom slučaju ne zaostaje za uspjehom u liječenju medvjetkom, pa lagani čajni uvarak od listova mnogo bolje prija bolesnicima, osjetljivim na želudac, nego uvarak od listova medvjetke, koji ima neugodno trpak okus. I manje količine taninske kiseline u listovima brusnice pridonose da ih bolesnik bolje podnosi. Listovi brusnice smatraju se, na žalost, često nadomjestkom za listove medvjetke, iako bi im u stvari trebalo dati prednost i njihovu upotrebu najtoplije preporučiti kod oboljenja mjehura, grčeva u mjehuru, katara mjehura, kod bolnog mokrenja, bolova u mokraćnim putovima i kod noćnog mokrenja.

Čaj od listova brusnice ima vrlo povoljno ljekovito djelovanje kod gihta i reumatizma. Čaj se priprema u obliku laganog čajnog uvarka: 1 puna čajna žlica osušenih i sitno izrezanih listova za 1 šalicu pije se nezaslađen i u gutljajima.

Plodovi ukuhani sa šećerom ne samo da dobro prijaju i osvježuju, nego pobuđuju apetit i djelotvorno su sredstvo protiv proljeva.

Primjena u pučkoj medicini: rakija od plodova brusnice ( 0,25 kg svježih boba stavlja se na močenje kroz 4 tjedna u litru jake rakije ) djeluje osvježavajuće i umiruje najteže proljeve i srdobolju.

Prašak od osušenih boba, rastvoren u vodi, daje crvenkasti napitak koji gasi žeđ u vrućici.

Bobe brusnice ili sok od boba pospješuje mokrenje. Sok od boba, bogat vitaminima A, B i C, može se u steriliziranom obliku spremiti za trošenje u vrijeme kada je hrana siromašnija vitaminima. Isto tako se preporuča i kompot od boba. Da bi se utrošilo manje šećera, može se pripremiti miješani pekmez od 1/3 jabuka ili krušaka, 1/3 mrkve i 1/3 boba od brusnice.

ŠTO JE ČOVJEK VJERNIJI PRIRODI I NJENIM ZAKONIMA, TO DULJE ŽIVI... ( Hufeland )

Sinonimi: Myrtillus niger Gilib. — Myrtillus silvatica Bubani — Vaccinium angulosum Dul. — Vaccinium montanum Salisb.

Narodni nazivi: borovinka — borovnjača — brusnica — crna borovnica — črna jagoda — divja mrča — kupinača — mrtovnica — planinska mrtvinica — vresinje.


Opis biljke: borovnica je niski, razgranjeni trajni grm, visine 20 do 30cm, s puzavim korijenom i kutastim, žilavim i zelenim stabljikama. Mali listovi jajastog su oblika, s kratkom peteljkom i po rubu silno pilasto nazubljeni. Pojedinačni cvjetovi smješteni su u pazuhu lista, okruglasto-zvonolikog oblika i svijetloružičaste boje. Plod je sočna crno-modra boba, veličine graška, koja gore završava kružnom udubinom.


Miris i okus: bobe su gotovo bez mirisa, odnosno, finog oporog mirisa nalik na miris svježe šume. Svježe bobe su kiselkasto-slatkog okusa, dok su u suhom stanju nešto trpke. Sok boba je tamnoplave, gotovo crne boje.

Vrijeme cvatnje: travanj do lipnja (srpnja), a vrijeme sazrijevanja plodova od lipnja do kolovoza, ovisno o položaju i visini staništa gdje biljka uspjeva.

Stanište: vrlo je poznata biljka planinskog i brdskog područja, gdje često u velikom mnoštvu pokriva tlo bjelogoričnih i crnogoričnih šuma. Borovnica je važna biljka, naročito na mršavim tlima, jer obogaćuje tlo humusom.

Ljekoviti dijelovi biljke: kao droga sabiru se plodovi (Fructus Myrtilli) i listovi (Folia Myrtilli).

Plodovi se sabiru tokom ljeta za vrijeme njihova sazrijevanja. Ukoliko će se plodovi upotrebljavati u suhom stanju, treba ih staviti na sušenje na sunce ili na umjetnu toplinu. Prije sušenja plodove treba očistiti od sitnih grančica i listova.

Sabiranje listova vrši se tako da se grmovi biljke požanju i osuše na sjenovitom i prozračnom mjestu. Grmovi se nakon sušenja omlate, a dobiveni se listovi provjetre i pročiste od slomljenih dijelova stabljike i drugih primjesa. Listovi se moraju sabrati prije sazrijevanja plodova, jer se mirtilin, ljekovita tvar u listu, za vrijeme sazrijevanja plodova gubi iz listova. Berači uglavnom sabiru "sve u jednom", tj. sabiru i listove i plodove. Tako sabrani listovi, bez ljekovite tvari, nemaju vrijednosti u liječenju kurom čaja od listova. Kura liječenja šećerne bolesti posve je bezuspješna ako se primijene listovi koji su ubrani prilikom berbe plodova. To je i razlog nepovjerenja u listove borovnice za liječenje šećerne bolesti.

Ovo je ujedno primjer, koliko je važno najtočnije pridržavanje navedenog vremena branja ljekovitog bilja i njegovih dijelova, jer upute ne dolaze od bilo kuda, nego su preporučene na temelju dugog promatranja prirode i spoznaje najosjetljivijih pojava prirode!

Za primjenu u pučkoj medicini ponekad se ubire i korijen borovnice, koji se iskapa prije cvatnje.

Ljekovite i djelotvorne tvari: listovi sadrže tanin, arbutin, glikozid mirtilin, kina-kiselinu, glikozidu sličan erikolin, jabučnu i citronsku kiselinu, šećer i gumu.

Plodovi sadrže tanin, šećer, jabučnu i citronsku kiselinu, oksalnu i jantamu kiselinu, pektin i jednu još neimenovanu smjesu glikozida, koja se ne smije zamijeniti s glikozidom mirtilinom sadržanim u listovima. Plodovi su bogati i vitaminom C.

Ljekovito djelovanje: sušeni i lagano prokuhani plodovi dobro su sredstvo protiv proljeva, krvarenja hemeroida i mokraćnih kamenaca. Kuhani plodovi u zgusnutom obliku najbolje su sredstvo kod trbušnog tifusa (typhus abdominalis). Kneipp preporuča čajni oparak od listova i plodova protiv proljeva.

Kod upale debelog crijeva (kolitis) može se najtoplije preporučiti vino od plodova borovnice. Pravo, trpko vino od plodova borovnice nije samo najprikladnije kod upale debelog crijeva, nego i protiv svih akutnih i kroničnih oboljenja želuca i crijeva, kao i protiv probavnih smetnji, a vrlo je djelotvorno kod pomanjkanja apetita i općih slabosti, uzrokovanih tim bolestima. Tzv. dispepsije uslijed procesa vrenja i truljenja, a to su zapravo probavne smetnje uzrokovane tim procesima, brzo se liječe upotrebom vina od borovnice. Vino od borovnice je radi toga najbolji prirodni lijek protiv nabrojenih bolesti, jer se njime usišu i odvode produkti rastvaranja i otrovne tvari crijevnog sadržaja. Sadržaj alkohola u tom soku od plodova borovnice u najmanju ruku znatno sprečava i ograničava daljnji razvitak bakterija i klica koje uzrokuju bolest, a da se pri tom ne utječe nepovoljno na korisnu crijevnu floru. Uz ta izvanredna svojstva djeluje prirodno vino od borovnice i na pokretanje crijeva (peristaltika) jer posjeduje svojstvo da steže, a u malim količinama, ali uzimano redovno, djeluje na povećanu otpornost protiv navedenih želučanih i crijevnih teškoća bez štetnih popratnih pojava ili stvaranja navike.

Svježi, ili ispravnom sterilizacijom konzervirani sirovi sok, nije samo piće izvanrednog, svježeg i trpkog okusa, nego i odličan lijek mnogostranog djelovanja.

Sirovi sok je jedno od najboljih i najprirodnijih sredstava za ispiranje i grgljanje i u toj primjeni liječi katare grla i ždrijela. Ako se jedan gutljaj tog svježeg soka zadrži dulje vrijeme u ustima, on liječi upalu zubnog mesa, i ima stanoviti zaštitni utjecaj za nastajanje gnojne upale zubnog mesa. Taj sok prije svega umiruje bolove, zatim i liječi leukoplakiju jezika, tj. one male upaljene bijele mrlje na jeziku, koje se, među ostalim, javljaju i kod pušača. Ovaj sok otklanja često zadah iz usta pušača, a ako se redovito pije, i ako pušač nije zaista strastveni pušač, uzrokuje stanovitu odbojnost prema pušenju, koja raste produživanjem kura. Potrebno je uzimati više puta na dan male gutljaje koji se prije gutanja neko vrijeme zadrže u ustima.

Nadalje, ispravna kura (svaka 2 sata 1 mala čašica sirovog soka), povezana sa strogom dijetom, odstranjuje dosadne crijevne parazite, oblika gliste (Ascaris lumbricoides). Ako se svježi sok pije periodično ili ako se svježi plodovi uzimaju kroz nekoliko dana svaka 2 do 3 sata, nestaju lakše probavne smetnje, a otklanja se i često težak zadah stolice.

Da je ljekovitost listova ovisna o određenom vremenu sabiranja, ne može se, upravo kod listova, nikad dovoljno naglasiti. Ispravno sabrani listovi u prvom su redu odličan klinički ispitan lijek u liječenju šećerne bolesti. Sigurno je dokazano da mirtilin, sadržan u listu borovnice, ne samo da smanjuje izlučivanje šećera, nego ga može i potpuno otkloniti. Glikozid mirtilin u listovima borovnice može se, prema tome, s pravom nazvati "biljnim inzulinom".

Unatoč jedinstvenoj ljekovitosti listova borovnice u liječenju šećerne bolesti ipak se liječenje ne smije ograničiti samo na uzimanje čaja u nekontroliranom obliku. Veliko i dokazano ljekovito djelovanje listova borovnice ne isključuje i liječničku kontrolu bolesti. U svakom se slučaju mora provoditi stalna kontrola sadržaja šećera u krvi i izlučivanje šećera u mokraći.

Ispravna priprema čaja od listova borovnice: puna čajna žlica dobro osušenih i usitnjenih listova prelije se 1 šalicom kipuće vode. Nakon 10 minuta čaj se ocijedi i pije nezaslađen u gutljajima. Količina se razdijeli na 2 do 3 šalice dnevno, no uzimanje čaja treba prekinuti sat prije i sat nakon ručka. Kraj upotrebe čaja od listova borovnice kod šećerne bolesti, može se također taj čaj primijeniti za liječenje katara mokraćnih cijevi i tromosti mjehura (atonija). Kod duljeg trajanja šećerne bolesti, preporučljivo je čaju od listova borovnice primiješati kroz neko vrijeme i drugo ljekovito bilje. U tu se svrhu preporučuju komuške od graha (br. 80a), kičica (br. 43), kopriva (br. 150), maslačak (br. 142), stolisnik (br. 1) i listovi kupine (br. 129). Dodaju se jedna do dvije od navedenih vrsta ljekovitog bilja u jednakim dijelovima.

Plodovi borovnice uživaju se ili svježi ili se konzerviraju kao pekmez ili kao kompot, pa se uživanjem konzerviranih plodova dodaju vitamini ručku, naročito u kasnoj zimi ili proljeću kada je hrana siromašna vitaminima. Sušene plodove borovnice preporuča Kneipp kod laganih proljeva, a kod teških slučajeva vrlo djelotvorno pomaže rakija od plodova borovnice. Naročito se starijim ljudima, koji trpe od kroničnog proljeva ili začepljenosti, preporuča vrlo umjereno uživanje rakije od borovnice, ali ne zaslađeni liker od borovnice.

Primjena u pučkoj medicini: korijen borovnice, osušen, smrvljen u prah i posipan na rane, odstranjuje gnjilo meso i brzo dovodi do zacjeljenja rana. Melem (flaster), pripremljen iz svježe zdrobljenih listova kojima se doda malo ražina ulja, stavlja se na otekline.

"Žesta od borovnice" priprema se tako da se 2 do 3 šake svježih ili osušenih plodova borovnice stave u 1 litru jake prepečene rakije i ostavi da odstoji 2 do 3 tjedna. To ublažuje grčevite bolove u trbuhu i zagrijava utrobu. Protiv ispadanja kose pučka medicina preporuča trljanje glave s čajem od listova borovnice kroz dulje vrijeme.

Pučka medicina nordijskih zemalja preporuča protiv hripavca čajnu mješavinu od sušenih plodova i listova.

Sirup od borovnice, pripremljen od zgusnutog soka borovnice i meda, daje se više puta dnevno po jedaću žlicu oboljelima na pluća, onima koji pate od bronhitisa, čak i onima koji boluju od tuberkuloze pluća. Taj kućni lijek daje vrlo dobre uspjehe kod kroničnog pomanjkanja apetita i tjelesne slabosti. Tjelesno slaba djeca primjenom ispravne kure s ovim domaćim lijekom uskoro dobivaju dobar izgled.

Iz mita i povijesti: liječnici starog vijeka nisu poznavali borovnicu kao ljekovitu biljku. Prvi put se borovnica nalazi opisana u 12. stoljeću u spisima bilinarke Hildegarde gdje su plodovi hvaljeni u liječenju kašlja i tuberkuloze pluća.

Napomena: vrlo bliski srodnici borovnice jesu:

1) VACCINIUM ULIGINOSUM L.

Sinonimi: Vaccinium ciliatum Gilib. — Vaccinium rubrum Gilib.

Narodni nazivi: barušnica — borovnica crnozrna — kopišnica — kosa — mlajevka — močvirska borovnica.


Opis biljke: ova se vrsta borovnice praktički lako razlikuje od već opisane borovnice jer njeni svježe sabrani plodovi nisu plavi nego blijedozeleni. Ako se gnječe plodovi ove borovnice, prsti se neće obojiti plavo, kao što je to slučaj kod gnječenja plodova borovnice.

Stanište: na visokim položajima, čak i do 3000 m, nalazi se često u velikom mnoštvu, a susreće se i na alpskim tresetištima, a prisutna je i na nekim našim područjima.

Ljekovito djelovanje: mišljenja o ljekovitosti ove biljke su podijeljena. Iako se u alpskim područjima mnogo sabire i jede, javljaju se tvrdnje da uzrokuje želučane teškoće, vrtoglavicu, mučninu, pa je u tim područjima uobičajen narodni naziv za tu biljku "pijana borovnica".

Vjerojatno su ta mišljenja ovisna o staništu na kojem biljka uspijeva. Borovnica koja uspijeva na močvarnim područjima, odnosno na močvarnim tresetištima, vjerojatno sadrži još do danas pobliže neistražene otrovne tvari, koje ne sadrži borovnica na suhim staništima. Seljačko stanovništvo brdskih područja prerađuje ovu vrstu borovnice u pekmez pa u tako prerađenom stanju ne uzrokuje više štetne pojave. Biljka je hvaljena kao vrlo osvježavajuća u svježem stanju i kao sredstvo za otvararije.

2) CALLUNA VULGARIS (L.) HULL. — vrijesak

Sinonimi: Calluna erica DC — Calluna sagittaefolia Gray — Erica vulgaris L.

Narodni nazivi: borovo cviće — bresina — jesenska resa — metlica — res — resa — vres — vresak — vrisak — vriština — zimzeleni vrijesak.


Opis biljke: vrijesak je nizak, trajni grm, visine 30 do 60 cm i vrlo razgranjen. Na mnogim ograncima rastu vrlo sitni i uski listići koji su na stabljici složeni kao crijepovi na krovu. Cvate od srpnja do rujna sitnim zvonastim cvjetićima blijedocrvene boje. Vrijesku su dosta slične vrste roda Erica od kojih je u našim područjima poznata Erica carnea L. - proljetni vris ili proljetna crnjuša. U pučkoj se medicini ove dvije biljke međusobno ne razlikuju te se obje u liječenju primjenjuju na isti način.


Stanište: vrijesak često zauzima velike površine, naročito na vrištinama, a susreće se i na suhim livadama i pašnjacima, na sječinama borovih šuma i u šumama.

Ljekoviti dio biljke: sabire se biljka u cvatu (Herba Ericae) od vrijeska i od proljetne crnjuše. Sabiru se i cvjetovi (Flores Ericae) tako da se osmiču sa cvjetnih grančica pa se u tankom sloju osuše u hladu na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: vrijesak sadrži od ljekovitih tvari fumarinsku, taninsku i citronsku kiselinu, erikolin, karotin, mineralne tvari kao kalcij, kremičnu kiselinu i dr. Postoji sigurno još niz neotkrivenih ljekovitih tvari u ovoj biljci.

Ljekovito djelovanje: vrijesak su bilinari srednjeg vijeka jako cijenili kao ljekovitu biljku kod tegoba sa slezenom i kamencima, kao sredstvo za čišćenje krvi, protiv rahitisa, grčeva u želucu i dr. Kao ljekovita biljka vrijesak je potpuno pao u zaborav, pa je tek Kneipp ponovo počeo hvaliti vrijesak u cvatu, u obliku čaja, kao lijek protiv dijateze mokraćne kiseline, reumatizma, a posebno je isticao djelovanje na čišćenje krvi.

Primjena u pučkoj medicini: službena medicina vrijesak ne cijeni visoko, ali ga cijeni pučka medicina. Vrijesak vrijedi kao djelotvorni prirodni lijek protiv reumatizma, u bolestima mjehura i bubrega, kod bubrežnih kamenaca i bubrežnog pijeska, a još se mnogo primjenjuje kao sredstvo za čišćenje krvi kod ekcema i kožnih osipa.

Izvana se čajni oparak od vrijeska primjenjuje u obliku obloga kod upale i bolova očiju. Čaju od cvjetova vrijeska - 1 čajna žlica za 1 šalicu u obliku oparka, zaslađenog žlicom meda - pripisuje se djelovanje za lakši san.

Sinonimi: Urtica major Kanitz.

Narodni nazivi: koprva — kopriva obična — pasja kupina — pitoma kopriva.


Opis biljke: velika kopriva je dvodomna biljka s trajnim korijenom. Stabljika je čelverokutasta, 70-150 cm visoka. Stabljika i listovi su proviđeni gustim dlakama koje završavaju s tvrdim i lomljivim vrhom. Dlake su iznutra šuplje i ispunjene djelotvornom tvari koja žari. Kod najmanjeg dodira vrhovi žaoke ubodu, prelome se, sadržaj šupljih žaoka izlije se na kožu i uzrokuje poznato žarenje. Listovi su srcolikog oblika, duguljasti i grubo nazubljeni. Cvjetne grančice nose u pravilu ili muške ili ženske cvjetove. Cvjetovi su neugledni i zeleni, a oplođuju se pomoću vjetra. Plod je mali, jednosjemeni oraščić.


Uz ovu takozvanu veliku koprivu poznata je još i Urtica urens L. — (Urtica minor Moench) — mala kopriva (kopriva, koprivica, ožegavica, sitna žara, žara, žegavica), s malim jajolikim listovima.


Obje su vrste vrlo raznovrsne po obliku lista i opskrbljenosti žaokama, što ovisi o staništu gdje rastu, tako da je utvrđen čitav niz varijacija.

Berač ljekovitog bilja ne mora se obazirati na te fine botaničke razlike, jer sve vrste i varijacije kopriva koje rastu na našem području, imaju ista punovrijedna ljekovita djelovanja.

Miris i okus: kopriva ima poseban miris koji se ne može nazvati izričito neugodnim, ali je pomalo neugodnog okusa.

Vrijeme cvatnje: od srpnja do jeseni, a sazrijevanje sjemena u jesen.

Stanište: razne vrste kopriva rastu u čitavoj Evropi gdje obitavaju ljudi. One rastu u blizini naselja kao trajni korov, uz ograde, šikare te u rjeđim šumama, najvećim dijelom na pregnojenim i dušikom bogatim tlima.

Ljekoviti dijelovi biljke: tokom čitavog ljeta sabiru se listovi (Folia Urticae), zatim čitava biljka prije ili za vrijeme cvatnje (Herba Urticae), a u proljeće i jesen kopa se korijen (Radix Urticae). Svi se biljni dijelovi suše u hladu, a tek nakon sušenja se izrežu na sitne diielove.

Ljekovite i djelotvorne tvari: treba navesti bogati sadržaj onih anorganskih elemenata koji su u neznatnoj mjeri neophodni živim bićima, to su željezo, magnezij, natrij, kalij, kremična kiselina, kalcij i fosfor, nadalje hormone koji djeluju na ispravan sadržaj šećera u krvi, važan enzim, sekretin, taninsku kiselinu, škrob, galusovu kiselinu i vitamin A. Takozvani "otrov koprive", s kojim se svako dijete neugodno upoznalo, nije mravlja kiselina, kao što se do sada pretpostavljalo, nego je sastavljen među ostalim od histaminu sličnih i ostalih djelatnih tvari. Unatoč toj množini ljekovitih i djelotvornih tvari koji čine ovu biljku ljekovitom, biologija i biokemija nisu koprivu do kraja istražile.

U staroj germanskoj mitologiji bila je kopriva simbol boga munje čiji bljesak također pali i žari. U mnogim krajevima njemačkog jezičnog područja kopriva se zove i "Donnernessel" što ukazuje na "Donarnessel«", odnosno, na vezu koprive s Donarom, germanskim bogom oluje. U novijem pučkom tumačenju se tvrdi, da munja tako dobro poznaje koprivu, kao i čovjek, pa izbjegava da u nju udari. Po tom narodnom tumačenju najvjerojatnije i dolazi naša stara poslovica: "neće grom u koprive." U narodnom vjerovanju i narodnoj poeziji, sve do današnjih dana, kopriva igra stanovitu ulogu. U nekim alpskim područjima stavljaju seljaci koprivu u ognjište kad se približava nevrijeme "da nebi grom udario u kuću". Mnogo puta se djelovanje žaoke koprive stavlja u vezu s ljubavnom strašću, koja često treba gorjeti u srcu s razarajućim žarom.

U staro doba dodavali su ljubavnim napicima sjeme od koprive, a u staronjemačkom manuskriptu "Jezik cvijeća" stoji "tko osjeća u srcu ljubav, treba nositi žarku koprivu". Zanimljiva je činjenica, da su u ranijim vremenima prilikom približavanja nevremena, pivari stavljali na kace za vrenje veliki grm koprive, kako bi spriječili da im pivo za vrijeme trajanja nevremena ne postane kiselo.

Koprivi je bila pripisana najveća ljekovitost. Staronjemački botaničar, Otto Brunfels, uzeo je upravo koprivu kao primjer za divljenje božjoj moći što je "inače tako prezrenoj biljci dao sposobnost da se sama brani, kako bi radi poniženja oholih i velikih dobila prednost pred prekrasnim ljiljanima i narcisama".

Albrecht Durer (1471-1528), jedan od najslavnijih njemačkih slikara, tako je visoko cijenio koprivu kao ljekovitu biljku da je to izrazio u svom remek-djelu, gdje anđeo nosi koprivu k nebeskom prijestolju.

Kopriva se među ljekovitim biljem ubraja u najbolje sredstvo za čišćenje krvi. Ona je važan lijek za liječenje bolesti mokraćnih kanala. Kopriva liječi upale mokraćnih kanala, bolesno zadržavanje mokraće, a otklanja upalu bubrega, vodenu bolest, stvaranje bubrežnog i mokraćnog pijeska pa čak i stvaranje bubrežnih kamenaca. Kopriva pospješuje stolicu pa dovodi do pražnjena stvrdnutih tvari, pobuđuje izmjenu tvari, otklanja bljedoću i slabokrvnost, i konačno, jača otpornost prema sklonosti bolestima, bilo da se radi o naginjanju prehladama, ili reumatskim oboljenjima i gihtu. Tako postaje ta neobljubljena i prezrena biljka jedna od blagodatnih ljekovitih biljaka, koja je na žalost premalo cijenjena. Mora se spomenuti da je koprivi dokazano djelovanje zaustavljanja krvi, jer može izliječiti povraćanje krvi, krvavi kašalj, krvavo mokrenje i prejako krvarenje kod menstruacije.

Značajne količine vitamina A, raznih mineralnih soli, biljnih hormona i enzima sekretina koji tako povoljno djeluje na povećanje broja crvenih krvnih tjelešaca, čini koprivu osobito prikladnom za provedbu takozvanih proljetnih kura i to u obliku svježe istiještenog soka ili kao salate od koprive. Na taj se način brzo otklanjaju stanja potištenosti i proljetnog osjećaja premorenosti, a sprečavaju se čak i bolesti uzrokovane pomanjkanjem životno potrebnih tvari u ishrani.

U najnovije vrijeme znanstveno je dokazano još jedno ljekovito djelovanje koprive. Ekstrakt koprive može sniziti sadržaj šećera u krvi, što bi se moglo svesti na utjecaj enzima sekretipa na žlijezde, koje izlučuju probavne sokove za rastvaranje masti, bjelančevina i ugljikohidrata, kao npr. žlijezda gušterača. Kopriva se može upotrebljavati na razne načine. U novije vrijeme smatra se da je jedan od najdjelotvornijih načina pravilno uživanje svježe istiještenog soka, no sok treba uzimati neposredno nakon tiještenja. Istiješteni sok ne smije prijeći u vrenje, a izuzetno se može čuvati nekoliko dana spremanjem na tamno i hladno mjesto. Sok se može razrijediti s malo vode kako bi bio ugodnijeg okusa.

Svježi sok od koprive trebao bi biti (prema Ebba Waerlandu) djelotvorno preventivno sredstvo, odnosno, lijek protiv oštećenja radioaktivnim zagađenjem zraka. Ova zagađenost uzrokuje ponekad opasno povećanje leukocita u krvi, a te se leukemične pojave sprečavaju, odnosno, liječe uzimanjem svježeg soka koprive. Kod radioaktivnog zračenja pije se povremeno 3 - 4 čašice dnevno svježeg soka koprive. Sok od koprive treba za upotrebu u zimskim mjesecima ispravno konzervirati, a to je opisano u poglavlju "sterilizacija u boci" kod jabuke (br. 107). Sok od koprive može se konzervirati kao i sok od voća i povrća.

Ako se kopriva pije kao čaj, tada se priprema kao oparak. Za pripremu čaja uzimaju se 2 čajne žlice sitno izrezane koprive za 1 šalicu vode, a piju se 2 do 3 šalice dnevno, toplo, nezaslađeno ili s medom.

U proljeće se priređuje povrće poput špinata iz nježnih listova koprive ili se listovi sasvim lagano popare i troše kao salata ili kao dodatak salati. Vrlo je preporučljiva mješavina jednakih dijelova svježe ubranih koprivinih listova i listova špinata. Špinat ponekad izaziva nadimanje kod djece i osoba sa slabim želucem. Tome je često uzrok nepravilno gnojenje vrtnih gredica, na kojima se špinat sije. Povrtne biljke ne smiju se nikada saditi na svježe pognojene vrtne gredice, a treba potpuno odbaciti upotrebu gnojnice za vrijeme rasta biljaka. Doduše, takvim se postupkom postiže prinos znatno iznad prosjeka, ali gnojnicom gnojeno povrće za vrijeme rasta nije ukusno. Osobito špinat dobiva time neugodan miris i okus i uzrokuje nadimanje i indispoziciju želuca. Miješanjem špinata s jednakim dijelovima lista koprive, ne samo da se taj nedostatak otklanja, nego se dobiva ukusniji i pri tom prijatniji špinat.

Primjena u pučkoj medicini: uvarak sitno izrezanog korijena koprive, promiješan sa čistim vinskim octom, služi kao sredstvo za porast kose, protiv prijevremenog ispadanja kose i protiv stvaranja peruti. Ocat od koprive upotrebljava se iznutra, uziman čajnom žlicom i istovremeno izvana kao voda za kosu. Ocat koprive radi se tako, da se sitno izrezani korijen koprive stavi kroz nekoliko tjedana u jaki vinski ocat, dobro zatvorena boca postavi se na sunce, a nakon toga se sadržaj ocijedi. Umjetni ocat se ne smije ni u kom slučaju upotrijebiti.

Čaj od koprive, uziman dnevno 2 do 3 šalice kao višetjedna kura, primjenjuje se u pučkoj medicini protiv bolesti jetre, žuči i slezene, štoviše, i kod tumora slezene, protiv prekomjerne sluzi želuca i organa za disanje, grčeva u želucu, čireva na crijevima i želucu, probavnih smetnji, bolesti pluća i plućne tuberkuloze. Kod plućnih bolesti preporuča se čaju dodati obilno meda.

Pučka medicina upotrebljava takozvanu rakiju od koprive, koja se radi tako da se u litru jake rakije stave 2 pune pregršti svježeg koprivinog lista, ostavi 4 do 8 tjedana na toplini ili na suncu. Od tako dobivene rakije uzima se 1 rakijska čašica ujutro na tašte i uveče 1 sat nakon večere kod osjećaja pečenja u želucu, kod krvarenja želuca, žgaravice i čireva želuca i crijeva. Ovom se rakijom ispiru rane, gnojni apscesi, čirevi i kožne nečistoće. Njome se trlja i tjeme kod jakog stvaranja prhuti.

Primjena u liječenju životinja: čaj od koprive daje se bolesnim domaćim životinjama kod grčeva u crijevima. Iz sitno izrezanog i u masti istopljenog korijena koprive, priređuje se mast kojom se maže dlaka konja, da bi životinja dobila svjež i zdrav izgled.

Suhe koprive treba obilno primiješati sijenu, jer pospješuje kod krava izlučivanje mlijeka i vrlo je zdrava hrana.

Narodni nazivi: bjelokopitnjak — konjski lopuh — konjsko kopito — lapuh — lepuh — lepuk — podbel — podbelek — podbilj — pravi lapuh — repinc — repuh — spodbel — vinogradska kopačica — vodeni podbio.


Opis biljke: podbijel je trajna biljka s jako razvijenim korijenom i podzemnim izdancima. U proljeće se najprije pojave samo bijelo-pustene ljuskaste cvjetne stapke, visine oko 10 do 15 cm, sa po jednom žutom cvjetnom glavicom. Za vrijeme cvatnje listovi se još nalaze pod zemljom, te se razvijaju tek nakon cvjetanja i kada je cvjetna stabljika već pokrivena dlakavim sjemenom. Listovi su s peteljkom prilegli uz tlo i potkovastog su oblika, s kutasto nazubljenom ploškom, a donja im je strana sivo-pustenasta.


Miris i okus: listovi imaju slab miris, a okusa su trpka, malo gorka i sluzava. Cvjetovi mirišu slabo, nalik na med, a okusa su kao i listovi.

Vrijeme cvatnje: ožujak - travanj.

Stanište: podbijel se javlja na vlažnim i svježim ilovastim i glinastim tlima, na golim obroncima i nasipima, na željezničkim nasipima i nasipima uz obale rijeka. Stanište mora biti vrlo sunčano, jer na sjenovitim staništima listovi imaju mnogo manju ljekovitost, pa na to treba pripaziti prilikom branja. Podbijel je karakterističan za ilovasta i glinasta tla i za glinasto-pješčane lapore. Zanimljivo je da je podbijel gotovo jedina biljka koja može uspjevati na čistom smeđem ugljenu; to je često vidljivo na nakupinama kod separacije ugljena u ugljenokopima.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetne glavice sa što kraćom peteljkom (Flores Farfarae) i to u ožujku i travnju. Brati je najbolje u početnom stadiju cvatnje, a rascvjetale se cvjetne glavice ne smiju sabirati. Cvjetovi se suše na suncu ili na toplom mjestu u vrlo tankom sloju. Osim cvjetnih glavica sabiru se potpuno izrasli listovi bez peteljke (Folia Farfarae), i to u svibnju i prvoj polovini mjeseca lipnja. Listovi se suše u hladu na prozračnom mjestu, najbolje pojedinačno rašireni, a sabiru se samo zdravi i nenagriženi listovi, bez smeđih mrlja. Za pripremu čaja upotrebljava se mješavina od cvjetova i listova. Ako se u ljekarni kupuju cvjetovi i listovi odvojeno, uzme se oboje i dobro se izmiješa.

Ljekovite i djelotvorne tvari: cvjetovi i listovi sadrže biljnu sluz, tanin, gorku tvar i eterično ulje, nadalje kalij, natrij, kalcij, magnezij i inulin, gorki glikozid tusilagin, galne kiseline, fitosterin, kao i soli salitrene kiseline.

Ljekovito djelovanje: od najstarijih liječnika starog vijeka pa sve do Kneippa vlada o podbijelu jednoglasno mišljenje da je on "protiv svih prsnih bolesti" (Mattioli). Podbijel sprečava upale, a postojeće upale dovodi do brzog ozdravljenja. Nadalje je podbijel od izvanrednog ljekovitog djelovanja za rastvaranje sluzi. On se primjenjuje s izvanrednim uspjehom kod promuklosti, katara ždrijela, bronhitisa, nadušljivosti, upale porebrice, bronhalne astme, a i kod početne tuberkuloze pluća. Zato se i cvjetovi i listovi nalaze u svim tzv. prsnim čajnim mješavinama. Soli salitrene kiseline, sadržane u podbijelu, čine ga vrlo prikladnim za dimne inhalacije kod kroničnog bronhitisa ili kod nestanka zraka kod astmatičnih napadaja. Soli utječu na sluznicu nepca da postane glatka i klizava, pa bronhalna sluz lakše izlazi. Listovi i cvjetovi podbijela smatraju se od davnina sredstvom za čišćenje krvi i služe za liječenje skrofuloze. Kod vanjske primjene treba svježe listove stucati. Uvarak od listova u obliku obloga primjenjuje se kod upale vena, čira potkoljenice (ulcus cruris), opekotina, crvenog vjetra i svih upala i oteklina, čak se i čirevi zlokobne naravi mogu uspješno liječiti uz primjenu sredstava za čišćenje krvi. Za pripremu čaja uzimaju se 2 čajne žlice za 1 šalicu oparka i piju se 2-3 šalice zaslađene šećerom ili, još bolje, medom. Uzima se i svježe istiješteni sok zelenih listova, pomiješan s medom i to dnevno 1 do 2 jedaće žlice.

Listovi i cvjetovi u službenoj su upotrebi te se nalaze u popisu lijekova koji se moraju nalaziti u ljekarni (farmakopeja).

Prsni čaj za izlučivanje sluzi (lakše iskašljavanje): pomiješaju se jednaki dijelovi:

listova i cvjetova podbijela
divizme (br. 154)
plućnjaka (br. 118)
trpuca (br. 108).

Od te mješavine uzmu se 2 čajne žlice za 1 šalicu s dodatkom meda. Pije se toplo, u gutljajima, 3 šalice dnevno, a priprema se u obliku čajnog oparka.

Čajna mješavina za upalu prsiju i upalu porebrice:

50 g listova i cvjetova podbijela
50 g listova koprive (br. 150)
30 g cvjetova kamilice (br. 89)
20 g sjemena aniša (br. 104).

Od te mješavine uzmu se 4 čajne žlice za dnevnu količinu od 3 šalice, pripremi se ujutro, zasladi medom i tokom dana pije toplo i u gutljajima.

Primjena u pučkoj medicini: iz listova podbijela priprema se sirup koji je najbolje primijeniti kod plućnih bolesti. U tu svrhu puni se zemljani lonac naizmjence prst debelim slojem listova i nepročišćenog šećera dok lonac ne bude pun do ruba. Preko noći se sadržaj slegne, pa se nadopuni na isti način. To se još nekoliko puta ponovi, do trećeg dana, dok konačno lonac ne bude do ruba napunjen. Sada se lonac zatvori (ili staklena posuda za kiseljenje krastavaca odnosno, stakleni balon) sa 2-3 sloja jakog pergament-papira ili polivinilske folije. Nakon toga se u vrtu na zaštićenom mjestu iskopa dublja rupa u koju se položi napunjena posuda. Na posudu se još stavi daščica i nakon toga nasipa zemlja. Mjesto se radi lakšeg nalaženja označi štapićem. Jednakomjerna toplina zemlje djeluje da sada listovi prođu proces vrenja. Nakon 8 tjedana se posuda iskopa, a sadržaj iz posude istiješti kroz čistu lanenu krpu.

Tako dobiveni sirup od podbijela se prokuha, ohladi i napuni u boce sa širokim grlom te se prema upotrebi uzima žlicom više puta dnevno.

Kod glavobolje stavljaju se na čelo listovi podbijela i to s pustenom, donjom stranom lista, ovo se češće ponavlja.

Kod bolova u uhu, kaplje se u uho kap po kap svježe istiješteni sok iz listova. Kod upale vena priprema se iz svježe stucanih listova podbijela i svježeg slatkog vrhnja, masti slična masa, kojom se češće na dan premažu upaljena mjesta. Budući da mladi listovi sadrže mnogo vitamina C, listovi se u proljeće dodaju tzv. proljetnoj salati.

U francuskoj pučkoj medicini oduvijek se podbijel cijeni kao vrlo dobar prirodni lijek protiv skrofuloze. Francuski liječnici, Bodard i Dechamps, iskušali su i znanstveno istraživali taj pučki način liječenja i našli su u podbijelu specijalan lijek protiv skrofuloze.

U južnonjemačkoj pučkoj medicini primjenjuje se tu i tamo i korijen podbijela, a pripisuje mu se djelovanje na izlučivanje znoja. U tu se svrhu uzima u prah zdrobljeni korijen na vrhu noža s malo medne vode. Ako puno stojite i noge vam otiču, položile na noge zelene listove podbijela ili kupajte noge u laganom uvarku podbijelovih listova.

Iz cvjetova podbijela priprema se tinktura koja se uzima kod prekomjerne sluzi, uzrokovane katarom. Tinktura se izrađuje tako da se šaka cvjetova stavi kroz 6 do 8 tjedana na močenje u vinsku žestu ili jaku prepečenu rakiju, a onda se ocijedi. Prema stupnju katara, dnevno se uzima 3 do 5 puta po 8 do 10 kapi na komadiću šećera.

Napomena: podbijel se u određenom stadiju razvitka, a naročito od vremena kada su se izgubili cvjetovi, može prilikom sabiranja zamijeniti s dosta raširenom biljkom: Petasites officinalis Moench. (Petasistes hybridus L. Fl. Wett.) — repuh. Repuh se razlikuje od podbijela ne samo po cvijetu nego i po veličini listova, no kada su listovi repuha još mladi, oni su s donje strane dlakavi, slično, kao i podbijelovi, no kasnije se ta dlakavost porastom listova izgubi. O toj okolnosti treba vodili računa prilikom sabiranja podbijelova lista.