Zdravlje i liječenje

Ozon i liječenje ozonom

Ozon općenito

Ozon je primjećen još 1783. godine. Međutim imenovan je od strane Christian Friedrich Schoenbeina tek 1840. godine. Dobio je ime po grčkom nazivu za neugodan miris - ozein, zahvaljujući neobičnom mirisu koji nastaje kod udara groma za vrijeme jakih oluja, iako taj miris ne dolazi od samog ozona, već od elektrona koji se oslobađaju za vrijeme brzih kemijskih promjena. U umjerenim koncetracijama ozon ima jedva zamjetan miris, dok u većim koncetracijama njegov miris podsjeća na miris sumpora. U plinovitom stanju je svjetloplave boje. Na temperaturi ispod -112 °C formira plavu tekućinu, a na temperaturi ispod -193 °C tamnoplave kristale. Formula mu je određena tek 1863. godine.

Po kemijskom sastavu ozon je alotropska modifikacija kisika. Za razliku od stabilnije, češće, dvoatomne molekule kiska - O2 ozon je troatomna molekula - O3. Zbog svoje strukture ozon je vrlo moćan oksidans. Nestabilan je, i u atmosferi ima kratko vrijeme poluraspada. Prelazi u stabilniji oblik dvoatomne molekule u reakciji koja teče brže pri nižem tlaku i višoj temperaturi.

U višim slojevima atmosfere (iznad 20 km) ozon sprečava štetno UV zračenje na putu prema Zemljinoj površini. U stratosferi filtrira zračenje valnih duljina kraćih od 320 nm, kojeu većim količinama šteti većini živog svijeta .
U nižim dijelovima atmosfere (troposferi) ozon je jedan od načina za detekciju zagađenja jer nastaje između ostalog i kao produkt reakcija otrovnih plinova iz industrije. U kontaktu s dušikovim oksidima čini jedan od sastavnih dijelova gradskog smoga. Također nastaje i kao produkt električnog pražnjenja u atmosferi (munje) ili kao produkt djelovanja jakog elektromagnetskog zračenja. Jedan od uobičajenijih načina izražavanja ukupne količine ozona u atmosferi su Dobsonove jedinice. Također se mjeri u ppm (parts per million) jedinicama te masenom udjelu u volumenu zraka. Neke vrste električne opreme također generiraju znantne količine ozona. Tu su fotokopirni aparati, laserski printeri, televizijski aparati itd..

Ozon je danas u širokoj upotrebi u industriji za sterilizaciju i izbjeljivanje. Za razliku od klora kao agensa za pročišćivanje bazena i vode ozon ne radi otrovne spojeve s organskim molekulama i ne zaostaje u vodi nakon sterilizacije.

U medicini se koristi kao agens za sterilizaciju operacionih dvorana, kao supstanca koja je sposobna promijeniti ravnotežu antioksidanasa i prooksidansa u tijelu. U tijelu se aktivni kisik proizvodi uz hipokloritni ion u bijelim krvim zrncima, gdje je jedan od načina za zaustavljanje i suzbijanje infekcije.

Ozon i medicina

Pozitivan utjecaj ozona na ljudsko zdravlje nije nova stvar. Ozon je na različite načine korišten još od polovice 19 st. u medicinske ili higijenske svrhe. Prvo spominjanje ozona u terapijama u medicinskim časopisima seže još u 1920. godinu u britanskom medicinskom časopisu The Lancet. Znanstveni radovi koji potvrđuju njegov učinak na cijeli spektar bolesti, od obične prehlade preko raznih drugih virusnih i malignih oboljenja, u današnje vrijeme se broje u tisućama.

Tijekom vremena ozon se dobivao na nekoliko načina: metodom iskre (na slici Teslin model), UV zračenjem, hladnom plazmom. U današnje vrijeme postoje i naprednije varijante proizvodnje ozona direktno na mjestu oboljenja ili povrede.

Ozon je visoko reaktivna molekula koja pokazuje odlične baktericidne, fungicidne i antivirusne osobine. Njegova uporaba u medicinskoj terapiji pokazala se posve sigurnom s gotovo nikakvim nuspojavama i negativnim utjecajima na ljudsko zdravlje. Oksigenacija tkiva ozonom ne koristi se samo u medicinske već i u kozmetičke svrhe kod tretmana bradavica, madeža i sl..

Znanstvena podloga koja objašnjava utjecaj biooksidativnih terapija u koje spadaju terapija ozonom i vodikovim peroksidom je relativno jednostavna. Veliki broj bolesti nastaje naime zbog nakupljanja toksina u tijelu, koje su u normalnim uvjetima oksidirane kisikom. Uz dovoljnu količinu kisika organske tvari razgrađuju se do ugljikovog dioksida i vode, molekula koje organizam bez problema izbacuje iz tijela. Međutim, u stanju hipoksije, nedovoljne opskrbljenosti tkiva kisikom (zbog pušenja, loše ishrane, konzumacije alkoholnih pića, bolesti, stresa, nepravilnog disanja itd.) toksini se nakupljaju u tkivu i ometaju normalan rad organizma. Dodatnim uzimanjem aktivnog kisika u organizam čiste se nakupine toksina i omogućava normalan rad organizma. Stanje hipoksije također podržava rast anaerobnih patogenih organizama koji u toj okolini imaju povoljno okruženje za život i rast.

Jednom kad uđe u organizam, ozon u obliku aktivnog kisika i nusprodukata svog raspada u organizmu(O3, H2O2, O-) dolazi u kontakt s anaerobnim organizmima i zaraženim stanicama, te ih uništava ne škodeći pritom zdravim ljudskim stanicama. Bakterija naime ima oko sedamnaest puta slabiji metabolički potencijal od čovjeka. Kao takva ne može producirati dovoljni antioksidativnih enzima kao što su npr. katalaza i drugi, koji su u stanju reducirati aktivne vrsta kisika na kontrolirani način i time umanjiti štetnost po stanicu. Granulociti, stanice koje se pojavljuju na mjestima infekcija, koriste vodikov peroksid (jedan od produkata raspada ozona u tijelu) kao prvu liniju obrane od zaraze.

Ove tvrdnje o djelovanju ozona možemo sažeti u nekoliko glavnih točaka na sljedeći način:

1. Ozon potiče proizvodnju crvenih krvnih stanica čime omogućuje veliku koncetraciju kisika u krvi dugo vremena po završetku terapije.

2. Povisuje razinu interferona do 9 puta.

3. Potiče stvaranje TNF-a (tumor necrosis factor).

4. Potiče izlučivanje IL-2, jednog od glavnih faktora imunološkog odgovora.

5. Ozon je izuzetno jak baktericid. Metabolizam većine bakterija nema ni približno takav antioksidativni potencijal kao ljudska stanica, što ih čini izuzetno ranjivima na čak i niske koncetracije ozona. Tek nekolicina bakterija može preživjeti u okolini s iznad 2% ozona.

6. Ozon je jako fungicidno sredstvo.

7. Ozon je antivirusno sredstvo. Napada viruse direktno, ciljajući njihovu "reproduktivnu" strukturu. Ujedno napada i zaražene stanice koje pod teretom bolesti nemaju toliki antioksidativni potencijal, te ih tako uništava.

8. Ozon utječe na razvoj i širenje raka. Stanice koje se brzo dijele, poput stanica raka izuzetno su osjetljive na prisutnost ozona zbog toga što većinu svoje aktivnosti za vrijeme dijeljenja ne mogu usmjeriti na obranu stanice od oksidansa..

9. Ozon može očistiti arterije te ublažiti i izliječiti bolesti srca i krvnih žila razlažući naslage u žilama.

10. Ozon povećava fleksibilnost i broj krvnih stanica čime se poboljšava oksigenacija tkiva i do nekoliko tjedana nakon terapije.

11. Ozon ubrzava ciklus limunske kiseline (Krebsov ciklus) poboljšavajući glikolizu i samim tim pospješujući uporabu energije u organizmu.

12. Ozon pojačava antioksidativni enzimski mehanizam.

13. Ozon razgrađuje otrove i produkte raspada nafte čime se otvara mogućnost uporabe ove tehnologije u ekologiji.

Jasno je da ozon kao takav ima učinak na vrlo širok spektar bolesti i da djeluje na više načina. Preko stvaranja nepovoljne atmosfere za razvoj patogenih organizama, jačanjem imunološkog odgovora, te direktnim utjecajem na patogene organizme koji se zateknu u tkivu. Teško je nabrojati sve bolesti kod kojih se ozon pokazao učinkovit. Terapija ozonom u ovom trenu priznata je u preko 15 zemalja i od svih pacijenata koji su prošli neku vrstu terapije ozonom nije zabilježena niti jedna smrt ili iole teža posljedica kao nuspojava terapije. Primjena je raznovrsna i kreće se od bakterijskih i virusnih bolesti, pa do regeneracije tkiva kod slučajeva discus hernie u ortopediji.

Popis samo nekih bolesti kod kojih biooksidativna terapija ozonom pokazujue utjecaj: kardiovaskularne bolesti i problemi s cirkulacijom, artritis, maligni tumori, rak, limfomi, leukemija, hepatitis, Epstein-Barr virus, herpes, akne, upale, gljivice, rane i opekotine, alergije, reuma, gangrena, dermatološke bolesti itd.

Imajući u vidu znatno povećanje ugljičnog dioksida u zraku u toku nekoliko prošlih desetljeća (preko 20%) i značajno smanjenje udjela kisika nije čudo da porast broja oboljelih od raka i sličnih malignih bolesti vrtoglavo raste iz dana u dan. Indikacije nedovoljne oksigenizacije tkiva su brojne što terapiju ozonom čini važnom karikom u modernim terapijskim metodama. Postoje različite metode primjene ozona; npr. rektalna insuflacija, kojom se pacijentu kroz cjevčicu ozon dovodi u tijelo, ozonski šatori i ozonske saune, gdje se ozon apsorbira kroz pore na koži, autohemoterapija, koju su Njemci koristili još davno, tako da se pacijentu uzme dio krvi, ozonizira ga se, i vrati natrag u krvotok, i možda najjednostavnija metoda - pijenje ozonizirane vode.
Ozon se također može koristiti i kao sredstvo za sterilizaciju instrumenata u medicini.

Bio bi propust ne spomenuti i druge mogućnosti uporabe ozona; kao sterilizator na farmama, sterilizator vode i zraka, u industrijskim postrojenjima, restauraciji nakon požara, kemijskoj sintezi, u sustavima za hlađenje, održavanje tla, ekologiji, zbrinjavanju otpadnih voda itd.

Aktivni kisik

U današnje vrijeme, koncetracija kisika varira između 19.5% i 21%. Još prije kojih 60 godina, švicarski znanstvenici su izmjerili koncetraciju kisika oko 22%. Studija istraživanja tla ukazuje da je u prethistorijskom razdoblju udio kisika u atmosferi bio oko 30%. Međutim u slijedećih 20 miliona godina udio je pao na 12%. U tom razdoblju izumrlo je preko 80% svih biljaka i životinja na Zemlji. Dok je pad od 18% u 20 miliona godina popriličan šok za kompletnu biosferu, sličnu stvar možemo ustvrditi i za pad od 2-3% u približno 60 godina. Te činjenice otvaraju novu dimenziju u kojoj trebamo promatrati tehnologije bazirane na aktivnom kisiku.

Što je aktivni kisik?

Kisik kojeg udišemo je u vrlo stabilnoj dvoatomnoj formi. Ogromna večina kisika u donjim dijelovima atmosfere je u tom stabilnom obliku.

Slika 1. Lewisov prikaz dvoatomne molekule kisika.

Kisik u atomarnom stanju u vanjskim orbitalama ima 6 elektrona. Da bi bio stabilan potrebna su mu još dva elektrona. Njih dobija u molekuli kisika gdje ima dva zajednička elektronska para kojima čini dvostruku kovalentnu vezu. Iz tog razloga molekula kisika je vrlo stabilna što je i uzrok njene učestalosti u prirodi. Međutim nas zanima jedna nestablinija alotropska modifikacija kisika - ozon.

Slika 2. Lewisov prikaz ozona

Chapmanov ciklus:

O2 + hv ---> 2O ( O + O ) - Energija u obliku fotona (185 nm) donosi eneregiju za razbijanje inače stabilne molekule kisika i stvara visoko reaktivni monoatomni kisik. Ostatak energije je prenesen na kisik kao kinetička energija.
O + O2 ---> O3 - Atom kisika reagira sa molekulom kisika i stvara ozon.
O3 + O ---> 2O2 - Ozon se spontano raspada na stabilniju dvoatomnu molekulu.

Promatrajući strukturu ozona vidimo da je dio molekule zadržao stari elektronski ustroj, međutim i da je treći kisik "posudio" jedan elektron od središnjeg atoma kisika time destablizirajući molekulu i čineći je na tom dijelu negativnom. Ta destabilizacija kao posljedicu ima visoku reaktivnost molekule koja je drugi najjači poznati oksidans u prirodi iza fluora. Taj dio je i ključan za razumijevanje pojma aktivirani kisik. Naime pri reakciji taj treći atom se oslobađa i odgovoran je za oksidaciju.

Kada se ta visoko reaktivna molekula sudari sa bakterijom, aktivni kisik koji se u tom trenu stvara raspadanjem ozona proizvede kinetičku energiju i oksidativni potencijal koji razara staničnu stijenku uzrokujući pojavu koja se zova liza stanice. Bitna je rezidualna koncetracija ozona tj. dio ozona koji ne reagira sa okolinom odmah nakon aplikacije.Uspješnost terapija ovisi o koncetraciji rezidualnog ozona. U jednoj studiji kod koncetracija od oko 550 mikrograma u metru kubičnom u sat vremena ozon je uklonio 99% bakterija. Za razliku od klora koji da bi pokazao djelovanje mora proći staničnu stijenku, za ozon to nije nužno šta ga čini znatno jačim baktericidom. Kod virusa zamijećujemo sličan efekt.. Ozon razbija lipidne molekule na mjestima višestrukih veza. Jednom kad je kapsida razbijena virus više ne može biti aktivan. Kod "golih virusa" ozon djeluje stvarajući protein hidrokside i hiperokside neutralizirajući virus. Virusi nemaju nikakvu obranu protiv oksidativnog stresa. Uprkos tome šta gljivice imaju određenu zaštitu za oksidativni stres ona općenito govoreći nije dovoljno jaka za dugotrajniju rezistenciju. Svojstva aktivnog kisika omogućuju ozonu da oksidira sve metale osim zlata, platine i iridija, da razbija toksične molekule i čisti hranu i vodu od aditiva i antibiotika. Ozonizirana voda može poslužiti za dekontaminaciju voća i povrća.

Dok je jaka moć ozona i aktivnog kisika kao oksidativnog sredstva priznata ona je istovremeno i dio razloga zašto je često spominjan u negativnom kontekstu u medicini, vrlo često bez osnova. Obično se kritizira inhaliranje ozona kao nečeg potencijalno vrlo opasnog za plućno tkivo. Međutim činjenica je da ta ista vrsta terapije za sad nema negativnih nuspojava. Također je zanimljiva činjenica da je ozon za razliku od in vitro uvjeta gdje se ponaša kao šta se od njega i očekuje - dakle jaki oksians, in vivo ponekad ponaša kao antioksidans, npr kod fibromialgije i CFS-a (cronic fatigue syndrom). Često se o ozonu priča i u kontekstu slobodnih radikala. Slobodni radikali kao uobičajeni u biokemijskim reakcijama su generalno govoreći loši za metabolizam, međutim pojam slobodnog radikala obuhvaća vrlo široki dijapazon reaktanata. Kisik u singletnom stanju gdje mu fali jedan elektron je moćan radikal koji u organizmu ima ulogu neutraliziranju ostalih slobodnih radikala. Dok ljudska stranica ima glutation peroksidazu, super-oksid dismutazu, katalazu, i reduktazu kao enzimski štit od tog oblika radikala, razni toksini, virusi i bakterije nemaju te bivaju uništeni. U stvari, ne postoji niti jedna studija koja bi dokazala da ozon u formi aktivnog kisika radi bilo kakvu štetu kao slobodni radikal u organizmu. Čak staviše pokazao se bezopasan po čovjeka u koncetracijama daleko višim od praga koji je preporučen kao maksimalan dozvoljen. Posljedice podoksigeniranosti kisikom su puno jasnije i dokazanije. Ako količina kisika dostupna stanici padne od 40% uobičajene, stanica se prisiljena prebaciti na inferironiji način preživljavanja - fermentaciju. Stanica tad ne upravlja svojom replikacijom. ATP koji se proizvodi je inferioran po kvaliteti i količini te kao produkt nastaje laktatna kiselina i ugljični monoksid. Kisela okolina koja nastaje kao posljedica može biti signal T-stanicama da počne oslobađati faktore rasta. Tako stimulirane anaerobne stanice se mogu početi razmnožavati bez kontrole i time značajno povećat opasnost od raka. U prisutnosti parazita koji svojim djelovanjem sam po sebi snizuje pH ta šansa je još veća.

Istraživanje o učincima aktivnog kisika na stanicu možemo podijeliti na glavna podrčja djelovanja.

Inaktivacija bakterija, virusa, gljivica i protozoa.
O učincima smo već govorili. Ozon je jedan od najjačih poznatih baktericida.

Poboljšavanje cirkulacije
Kod bolesti vezanih za cirkluaciju, agregacija eritrocita spriječava normalan protok krvi kroz kapilare i onemogućava apsorbciju kisika zbog smanjene površine djelovanja. Ozon reducira ili onemogućava agregaciju i vraća fleksibilnost crvenih krvnih stanica. Oksigenacija tkiva povećava lokalni parcijalni tlak kisika i smanjuje viskozitet. Ozon također oksidira i naslage u žilama te omogućava razbijanje toksina i pročiščavanje krvožilnog sustava.

Stimulacija metabolizma kisika
Aktivni kisik povećava brzinu glikolize u crvenim krvnim stanicama. To dovodi do stimulacije 2,3-difosfoglicerata što kao posljedicu ima povećanje količine kisika otpuštenog u okolno tkivo. Također, Krebsov ciklus je podržan zahvaljujući povećanoj oksidativnoj karboksilaciji piruvata što kao posljedicu ima stimuliranu proizvodnju ATP-a. Ozon također ima ulogu u povećanju količine NADH te na taj način oksidira citokrom C. Također dolazi do stimulacije proizvodnje raznih enzima koji imaju ulogu kod neutralizacije slobodnih radikala. Proizvodnja prostaciklina je također stimulirana ozonom.

Stvaranje peroksida
Ozon reagira sa nezasićenim masnim kiselinama u fosfolipidnom dvosloju te na taj način stvara perokside. Postoji sinergistički efekt sa peroksidom nastalim unutar stanice. Lipidna peroksidizacija proizvodi alkokisil i peroksil radikale, singletni kisik, ozonide, karbonide, karbonile, aklane i alkene.

Disolucija malignih tumora
Ozon inhibira metabolizam tumora. Uz to, oksidira vanjski lipidni sloj te uništava stanice raka putem lize stanice.Ozon stimulira konverziju arginina u citrulin, nitrita u nitrate pomažući na taj način fagocitima u borbi sa tumorom. Ti isti fagociti proizvode perokside i aktivni kisik za svoje djelovanje.

Aktivacija imunog sustava
Ozon stimulira proizvodnju interferona i TNF-a(human necrosis factor) te interleukina 2. Interleukin 2 pokreće čitavu kaskadu drugih imunoloških reakcija.

Elektromagnetska ozonoterapija

Dok sam učinak ozona je pozitivan, način aplikacije je ono šta je često predmet rasprave.Elektromagnetska ozonoterapija je suštinski drukčija od tradicionalnog načina aplikacije. Postoji niz potencijalnih problema vezanih uz aplikaciju ozonom. Rektalna insuflacija primjerice aplicira ozon u visoko aerobno područje gdje živi dio aerobnih bakterija od kojih čovjek ima koristi, također to visoko acidno područje. Ozonske saune znaju izazivati nekontrolirani svrab po cijelom tijelu. Autohematerpaija zbog heparina dodanog u krv radi spriječavanja grušanja zna izazvati krvarenje ukoliko se nakon aplikacije pacijent povrijedi. Elektromagnetska ozonoterapija ekscitira rezidualni kisik koji je već prisutan u stanici na mjestu aplikacije i time izbjegava realne probleme koji se dešavaju pri unošenju kisika u organizam.

Ozon i ekologija

Ozon se u prirodi neprestano stvara i razgrađuje u količini od 300 000 000 tona na dan, najviše u visokim slojevima atmosfere gdje zajedno s kisikom, čiji su jedini proizvođači na Zemlji biljke i vodeni mikroorganizni, štiti Zemlju od štetnih UV zračenja, te istovremeno razlaže sve štetne spojeve koji u atmosferu dolaze zbog nesavjesnog iskorištavanja prirodnih resursa. Dakle, priroda je već odavno pronašla način da za nama počisti nered, međutim zanemarivanjem utjecaja naših postupaka na prirodu njezini kompenzatorni kapaciteti dovedeni su u pitanje. To dobro dokazuje manjak ozona u stratosferi do kojeg je došlo zbog njegove velike potrošnje u procesima razgradnje polutanata.

Ozon se stvara i prilikom električnih izbijanja munja čemu je dokaz specifičan miris svježine i nevjerojatna čistoća atmosfere nakon ljetnih pljuskova. Na mjestima poput morskih i riječnih obala, posebice stijenovitih, gdje se voda u obliku slapova ili valova sudara s krutom podlogom, dolazi do oslobađanja ozona. Za vrijeme ljetnih sunčanih dana planinske šume proizvode velike količine kiska koje sunčeva svjetlost aktivira u nascentni kisik (pobuđeno stanje)tj. ozon. Starosjedioci američkog kontinenta savjetovali su bolesnima i nemoćnima da u toku dana borave među rubljem koje se suši na suncu, iako tada nisu znali da se djelotvonost njihove terapije može pripisati ozonu..

Tako iz primjera u primjer dolazimo do zaključka da čovjek zapravo sva mjesta na kojima nastaje ozon od svog postanka koristi u terapijske svrhe, na njima pronalazi mir i vraća se u prirodnu ravnotežu.

Utjecaj na mikroorganizme

Budući da postoje velike razlike u metabolizmu ljudske stanice i stanice mikroorganizama, logično je i da njihova reakcija na oksidativni potencijal nije jednako uspješna. Kada bismo, radi lakšeg shvaćanja, povukli paralelu između ljudske stanice i automobila, bakterija bi bila veličine kotača tog automobila, a virus veličine matice koja taj kotač drži. Iz morfoloških različitosti proizlaze naravno i razlike u metaboličkim procesima. Mikroorganizmi rijetko koriste kisik kao metabolit, a ako ga i koriste, čine to na puno primitivnijem nivou od ljudske stanice.

Kako je u vrijeme nastanka prvih mikroorganizama Zemlja bila obavijena otrovnim plinovima s visokom koncentracijom CO2, mikroorganizni su svoje metaboličke procese razvili prilagodivši se tim uvjetima. Razvojem kopnenih biljaka i morskih mikroorganizama započeo je proces pročišćavanja i oksigenacije atmosfere, koji je omogućio nastanak života na Zemlji kakvog danas poznajemo. Kako smo zagađenjem i emisijom stakleničkih plinova ponovno smanjili koncentraciju kisika a povećali koncenraciju CO2, približili smo Zemlju uvjetima i stanju kada su se na njoj razvili mikrorganizmi. U okolišu u kojem nedostaje kisika a ima viška toksina i CO2 naše tijelo troši dodatne količine energije za detoksikaciju, što uvelike smanjuje raspoloživu količinu kisika potrebnog za opskrbu tkiva energijom. U takvom tkivu dolazi do bolesti bilo da se radilo o infekciji ili degeneraciji tkiva u obliku tumorske tvorbe.

Utjecaj na zdravu stanicu

- Svojom građom i funkcijama koje izvršava u tijelu zdrava ljudska stanica uvelike se razlikuje od stanica "nametnika".
- Ona stvara energiju uravnoteženim kaskadnim reakcijama u mitohondrijima koji na svojim membranama postepeno razgrađuje ugljikohidrate koristeći pritom kisik. Prilikom razgradnje jedne molekule glukoze i 6 molekula kisika nastaje 36 molekula ATP-a (adenozin-trifofata). Dakle, naše tijelo samo stvara nascentni kisik, i to ne samo radi oslobađanja energije u mitohondrijima, već i u razne druge svrhe od kojih je najzanimljivija ona u kojoj ga neutrofilni granulociti proizvode u svojim lizosomima kako bi mogli brzo i efikasno uništiti fagocitirane mikroorganizme.
- Uz primjere stvaranja nascentnog kisika u tijelu treba napomenuti i čitave sustave metaboličkih reakcija koji putem raznih enzima i metabolita reguliraju transport elementarnog i nascentnog kisika unutar stanice i time sprečavaju nekontrolirano oslobađanje nascentnog kisika. Stanica ima veliki kompenzatorni potencijal za nascentni kisik u odnosu na mikroorganizme.

U slučaju hipoksije energetska iskoristivost glukoze u stanici smanjuje se za 18 puta dakle 1800% i takvom je tkivu nascentni kisik zapravo dobrodošao jer svojim djelovanjem potiče ponovnu aktivaciju Krebsovog ciklusa i time vraća proizvodnju ATP-a u normalu, što omogućuje uspostavljanje metaboličke ravnoteže i ubrzava regeneraciju.

Sve te tendencije koje pogotovo dolaze do izražaja u modernoj industriji gdje postrojenja pa i domaćinstva, farme, gradovi emitiraju ogromne količine štetnih plinova koje zagađuju tlo, vodu i zrak, traže rješenje lako primjenjivo i dovoljno fleksibilno rješenje za sve situacije u kojima moderni čovjek zagađuje okoliš. Sustavi za distribuciju vode koriste za čovjeka štetne kemikalije pri procesu dezinfekcije vode, sustavi za otpremanje otpadnih voda imaju uočljiv utjecaj na okoliš. Visoki troškovi sanacije orgomnih količina gradskih voda također traže novo, ekonomičnije rješenje.

U politici odnosa prema tlu Europske Unije tlo je definirano kao neobnovljivi resurs. Pad biološke raznolikosti i zastupljenosti organskog materijala neki su od najvećih razloga za zabrinutost na globalnom nivou kad je riječ o stanju tla.
Ozon je ekonomično i prihvatljivo rješenje za zagađenje tla, vode i zraka. Filteri za zrak i vodu u domaćinstvima i na farmama mogu podići kvalitetu života u prostoru te smanjiti upotrebu antibiotika u stočarstvu i širenje bolesti koje se prenose zrakom i vodom. Filteri za vodu na bazi ozona zdraviji su i čišći nego za čovjeka štetni načini sterilizacije na bazi klora. Ozon je vrlo snažno oksidativno sredstvo te je u stanju razgraditi organska zagađenja do oblika koji se dalje normalno razlaže u prirodi. Na taj način mogu se zbrinuti i gradske otpadne vode. Na sličan način, tretiranjem ozoniziranom vodom može se rješavati i zagađenje tla. Pozitivni učinci mogu se primjeniti i u ekološkoj poljoprivredi i povećanju prinosa. Ozon ujedno razgrađuje jedan od glavnih zagađivača, PCB (poliklorirani bifenil), u za okolinu manje štetne molekule.

Povijest korištenja (autor : Ed McCabe)

1885. Društvo za medicinu iz Floride izdaje ''Ozone'' autora Charles J. Kenworthy-a, M.D., M.R.S.V. iz Jacksonvillea na Floridi. To dokazuje da je ozon u SAD-u u to vrijeme bio u redovitoj medicinskoj uporabi, dakle čak i prije Zakona o čistoj hrani i lijekovima iz 1906. i njegovim kasnijim dorađenim izdanjima, te prije FDA (Food and Drug Administration). Dakle, primjena ozona u medicini potječe iz SAD-a i smatra se potpuno legalnom za korištenje od strane bilo kojeg liječnika bez cenzure. Aparati za generiranje ozona, s druge su strane pitanje za sebe, kako tvrdi FDA (Bilješka: vidi komentar o slučaju Dr. Wilnera iz 1991 dalje u tekstu).

22. 07. 1896. Genijalni izumitelj Nikola Tesla patentira prvi generator ozona u SAD-u.

1898. Thauerkauf i Luth u Berlinu osnovali Institut za terapijsko liječenje ozonom. Prva injekcija ozona u životinje, prvo vezivanje ozona u proizvod čvrstog oblika (Haemozon, sada Homozon). Patentirana metoda tehnologije vezivanja poznata tek nekolicini američkih, njemačkih i ruskih znanstvenika. Kemija je potkrepljena ruskim tekstovima.

1898 Dr. Benedict Lust iz Njemačke provodi praksu u New Yorku. Bio je osnivač i začetnik naturopatije i napisao mnogo kniga i članaka o ozonu.

1900. Nikola Tesla u SAD-u koristi ozon u medicinske svrhe. Osniva ''Tesla Ozone Copmany'', prvu tvrtku koja je koristila sustave struje visokog napona, visoke frekvencije i niske amperaže, te patentirala brojne izume na bazi ozona. Medicinski ozon i ozonski proizvodi u širokoj uporabi na početku 20. st. , čak i prije no što ga je 1906. FDA počela koristiti.

1902. J.H. Clarkeova knjiga ''A dictionary of Practical Materia Medica'', London, opisuje uspješno medicinsko korištenje ''Oxygenium-a'' u liječenju anemije, raka, kašlja, dijabetesa, viroza, trovanja morfijem, trovanja strihninom, upala čireva, itd. Oxygenium je ozonizirana voda.

1902. Časopis "Centennial" iz Spokanea hvali Dr. Chas. O. Lindera i njegovo korištenje injekcija medicinskog ozona i vrhunske opreme u medicinskoj praksi.

1904. Ozonizirano maslinovo ulje godinama se prodaje diljem SAD-a, te ga koriste tisuće liječnika pod imenom ''Glycozone'', po izvještaju Charlesa Marchanda u 19. izdanju njegove knjige ''Medicinska uporaba Hydrozona i Glycozona''. Od strane vlasti odobrena knjiga od 339 stranica tog newyorškog kemičara nalazi se u Kongresnoj knjižnici.

1910. Teslin generator ozona ''Violet Ray'' prodaje se diljem SAD-a pod imenima različitih proizvođača i u različitim izvedbama, pronalazeći svoje mjesto čak i u katalogu Sears. Mnogi su imali opskrbu za terapeutsko udisanje visokih koncentracija ozona, tako što su ga u mjehurićima propuštali kroz neka neophodna organska ulja. Violet Ray dostupan u svim salonima ljepote u SAD-u.

1911. Objavljena kniga M. Ebenharta MD PhD, DCL "A Working Manual Of High Frequency Currents" (autorska prava 1911, 13, 15, 16, 19, 20) od strane New Medicine Publishing Company. Poglavlje 9: Ozon; priroda; fiziološko djelovanje; metode primjene; bolesti kod kojih se indicira.Dr. Ebenhart bio je pročelnik Odsjeka za fiziološku terapeutiku, na Odsjeku za medicinu sveučilišta u Loyoli, profesor visoke frekvencije Škole za elektroterapeutiku, pročelnik Odsjeka za elektroterapiju sveučilišta za medicinu i kirurgiju u Chichagu. Član Državnih društava za medicinu Chichaga i Illinoisa, Američkog društva za medicinu, Američkog udruženja medicinskih urednika, Victoria instituta i Filozofskog društva Velike Britanije. Koristio je ozon u slučajevima tuberkuloze, anemije i žutice, kronične upale srednjeg uha i tinitusa, velikog kašlja, astme, bronhitisa i hunjavice izazvane mirisom sijena, nesanice, nervoza, dijabetesa, gihta, a '' učinkovitost ozona u slučaju sifilisa potvrdili su brojni liječnici''.

''Ozoniziranje zraka u sobi pacijenta najbolja je metoda primjene ozona u slučaju tuberkuloze''

''Moglo bi se čak reći, budući da je kisik toliko neophodan, da je ozon koristan u slučaju bilo koje tjelesne tegobe... postoje bolesti kod kojih je osobito koristan. Među njima su anemija, sve bolesti respiratornog trakta, uključivši tuberkulozu; infekcijske bolesti; te svi slučajevi kod kojih postoje nedovoljna oksigenacija i nepravilna ishrana''.

H. de LaCoux, stručnjak za kemiju Sienskog prefektorskog vijeća u Parizu kaže: ''Kod primjene ozona u liječenju tuberkuloze, nepobitna klinička činjenica je da se broj bacila u slini smanjuje nakon druge ili treće primjene, te se opće stanje pacijenta poboljšava.

"Dr. George Stoker iz Stokerove bolnice za liječenje ozonom u Londonu izvještava o devet slučajeva tuberkuloze liječenih tokom jedne godine, od kojih je osam otpušteno sa potpuno zaustavljenom bolešću.''

1913. Dr. Blass i njemački kolege formirali Istočnoameričko društvo za terapiju ozonom.

20. 11. 1914. Dr. Charles O. Linder reklamirao je o vlastitom "velikom trošku'' dostupnost svog novog aparata za medicinski ozon u prvom broju ''Još neimenovanog časopisa'' na Apple Show-u blizu Spokanea, WA. Za čišćenje plina koristio je ulja eukaliptusa, bora i cedra, propuštajući ozon kroz njih prije inhalacije.

1920. Dr. Charles S. Neiswanger, M.D. izdaje knjigu ''Elektroterapeutska praksa'' (izd. Ritchie and Co., Chichago). ''Pripremljeni referentni vodič za liječnike pri korištenju elektriciteta i X-zraka''. Poglavlje 32 ''Ozon kao terapeutski agens''. Dr. Neiswanger bio je predsjednik i profesor Opće elektroterapije Škole za elektroterapiju u Illinoisu; Medicinsko sveučilište bolnice u Chichagu. ''Ozon djeluje kao snažan antiseptik u dodiru s oboljelim gnojnim površinama, posljedično gledano, njegovo korisno djelovanje vrlo brzo postaje očigledno prilikom liječenja bronhijalnih i laringalnih oboljenja, hunjavice i ostalih bolesti dišnog sustava.''

1929. ''Ozon i njegovo terapeutsko djelovanje''. Knjiga imenuje 114 bolesti i primjena ozona te sadrži članke o istraživanjima raznih doktora i centara koji koriste ozon: Armor Research Foundation Institute of Technology, IL, American College of Physical Therapy, Berlin University, Behren Memorial Hospital, Glendale, CA, Board of Education, St. Louis, Bouvicant First Hospital Paris, British Army Medical Service, London, Chicago College Of Medicine and Surgery, Chicago, Harvard University, Cambridge, MA, Polytechnic Institute, Brooklyn, NY, Physical Chemistry University, IL, Post Graduate Medical School, NY, S. California University of Los Angeles, Salaberry Hospital, Buenos Aires, Spaulding General Hospital, Portland , OR, Western Reserve University, Cleveland, OH, Washington University, Seattle, WA. Knjiga na svojih 40 stranica okuplja različite medicinske radove brojnih stručnjaka.

03. 05. 1930. U službenom časopisu Američke medicinske udruge izlazi članak ''Terapeutsko korištenje ozona kod koronarne tromboze'', autora Roberta. L. Levya i Alvana L. Baracha, M.D. Šatori s ozonom pomažu žrtvama srčanog udara kojima je kisik prijeko potreban.

1930. Njemački stomatolog E. A. Fisch redovito koristi ozon u svojoj praksi u Zürichu (Švicarska) te piše velik broj članaka na talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku. Patentira ''Cytozon'', prvi uređaj za stomatološku primjenu ozona.

1931. Dr. Otto Warburg dobiva prvu Nobelovu nagradu za rad kojim dokazuje da rak nastaje uslijed pomanjkanja kisika u stanicama. U djelu ''Primarni razlog i sprečavanje raka'' iznosi da uzrok raka više nije nepoznanica; znamo da se javlja kad stanica ne dobiva 60 % potrebne količine kisika, uzrok čemu je nakupljanje zagađenja ili otrovnih tvari unutar i okolo stanice, čime se blokira a potom i oštećuje stanični respiratorni mehanizam za kisik.

1932. Glasoviti austrijski kirurg Dr. Erwin Payr usvaja i preuzima medicinsku terapiju ozonom od E. A. Fischa. Nastavlja s uporabom ozona u svojoj medicinskoj praksi, povećavajući mu prihvaćenost u kirurgiji.

Studeni 1935. Francusko društvo za elektroterapiju i radiologiju izdaje članak M. Sourdeau (Le Mans) ''Ozon u liječenju''. Četiri uređaja za generiranje ozona postavljena su u elektroradiološkoj službi u Beaujon-Clichyu.

1938. U pariškom medicinskom biltenu - Bul Med Paris 52 ili 42:745- 749, Paul Aubourg, ugledni elektro-radiolog pariških bolnica, objavljuje članak ''Medicinski ozon: stvaranje, doziranje i metode kliničke primjene''. Koristeći rektalnu insuflaciju primjetio je da među 465 pacijenata kapacitet debelog crijeva varira između 150 i 800 cm 3 , stoga su svi snimani X-zrakama kako bi se osigurala pravilna doza bez pritiska na ilio-caecal ventil. Injekcije ozona u rane traju 6 do 15 minuta i verificiraju se laboratorijski bakteriološkom pretragom. Vaginalne insuflacije bile su uobičajene. Količine ozona koje su se mogle udisati rutinski su se primjenjivale kod upale sinusa. Od intermuskularnih se injekcija odustalo jer su bile prebolne i neučinkovite. U 8000 slučajeva primjene ozona nije bilo ni nezgoda ni štetnih nuspojava.

1938. Paul Aubourg objavljuje članak ''Rezultati 119 slučajeva koliformnih infekcija tretiranih ozonom u Beaujon-Clichyu''. (Presse Med 1938; 46:1987- 1900.)

1940. njemački doktor Hans Wolfe napisao je knjigu ''Medicinski ozon''

1940. FDA počinje prisvajati ozonske strojeve, te se ta politika nastavlja i danas.

1940. "Polyzone," "Aetheozone," i drugi ozonski strojevi prodaju se na tržištu u SAD-u

1942. izdana "Gordon detoksifikacija i hidrokirurgija - teorija i praksa", knjiga koja ''pokriva'' medicinsko korištenje ozona kao sredstva za čišćenje debelog crijeva.

1943. Tokom Drugog svjetskog rata, Dr. Robert Mayer liječio je FBI-ove ratne zarobljenike u Ellis Islandu, kampu za ratne zarobljenike. NY. Dr. Mayer kasnije je saznao o medicinskom ozonu od jednog njemačkog zatvorenika, i od tada primjenjuje ozon na pacijentima u SAD-u već više od 45 godina. Dr. Mayer je pedijatar, i terapiju ozonom primjenio je sigurno i učinkovito na preko 12 tisuća ljudi od kojih su većina djeca. Prvi je uveo tehniku kojom se ozon injektirao direktno u likvor kralježnice pri borbi s meningitisom. Dr. Mayer napisao je brojne medicinske članke uključujući ''Korištenje ozona kao kemoterapeutskog agensa za liječenje bolesti''. Motiviran suosjećanjem, nedavno se vratio iz mirovine (sada je u 70-ima) i počeo liječiti medicinskim ozonom stotine pacijenata oboljele od AIDS-a.

1944. Dr. Otto Warburg dobiva drugu Nobelovu nagradu za svoj rad o povezivanju raka i oštećene stanične respiracije uslijed nedostatka kisika na staničnom nivou.

U lipnju 1951. Dr. William Turska, predsjednik Odbora za znanstveno istraživanje Američke naturopatske udruge, objavljuje u Časopisu američke naturopatske udruge članak ''Oksigenacija''. Dr. Turska prvi je uveo udisanje Aethozola (ozona propuštenog kroz selektirana ulja). Također je prvi uveo i održavao jednu od najboljih metoda uvođenja ozona u tijelo: putem rektalnih vena direktno se uvodilo 250 cm 3 ozona u portalnu cirkulaciju, bez boli, neugode ili nuspojava. Ponavljanom primjenom ovaj postupak potpuno čisti jetru.

1953. Dr. Hans Wolff, liječnik opće prakse iz Frankfurta (Njemačka) osniva vlastitu kliniku za liječenje ozonom, nakon što je o ozonu naučio od Dr. Hanselera.

1954. Frank Totney objavljuje knjigu "Kisik: gospodar raka".

24 . 02. 1956. dvostruki dobitnik Nobelove nagrade Dr. Otto Warburg (koji je dobio ovu prestižnu nagradu za otkriće i dokaz da stanična respiracija, jednom oštećena nedostatkom kisika, uzrokuje nekontrolirano mutiranje stanica i njihovu pretvorbu u stanice raka) objavljuje u časopisu SCIENCE (Vol. 123, Nr. 3191) članak ''O porijeklu stanica raka''.

1958. - 1673. Dr. Robertu Mayeru i Dr. Edmundu J. Ryanu odobreno je 8 ozonskih patenata. 1950., 55, 58 patent # 3,063,904 odobren 13. 11. 1962: ''Polimerni kisik (ozon) u liječenju krvi i seruma i produkti tog liječenja''.

1691 Enciklopedija kemijske tehnologije, svezak 16, treće izdanje. John Wiley i sinovi. Simptomi udisanja visokih koncentracija ozona su akutni, čini se da nema kroničnih posljedica među normalno zdravim ljudima jer se tijelo obnavlja od takvih šteta. ''Nisu bile zamjećene nikakve reakcije slobodnih radikala koji direktno uključuju ozon. Tokom 80 godina povijesti uporabe ozona u velikim razmjerima nije zabilježena niti jedna ljudska smrt pripisana ozonu.''

1965. senator Edward Long održava saslušanja u Američkom senatu gdje Dr. Herbert Ley, član FDA komisije svjedoči o tome kako FDA ''štiti'' velike farmaceutske kompanije koje je za to nagrađuju, te koristi državni policijski aparat za napadanje onih koji te kompanije ugrožavaju.

''Ljudi misle da ih FDA štiti. Ne štiti ih. Ono što FDA radi i ono što javnost misli da radi različito je kao noć i dan.''

''Prvo se osiguravaju sredstva pomoću kojih se ključne osobe na platnoj listi mogu domoći moći i bogatstva putem pružanja specijalnih usluga određenim politički utjecajnim grupama koje spadaju pod njihovu regulaciju. To je slično ''zaštitnom reketarenju'' organiziranog kriminala: za određenu sumu, osoba može potaknuti FDA administratore da pruže ''zaštitu'' od same FDA.''

''Drugo, kao rezultat tog političkog favoriziranja, FDA je postala primarni faktor u formuli u kojoj kartelski orijentirane kompanije u industriji hrane i ljekova mogu koristiti vladine policijske snage za zlostavljanje ili uništavanje svojih nezavisnih tržišnih suparnika.''

''I kao treće, FDA povremeno i učini poneko javno dobro s ono malo energije koja joj preostaje nakon namirenja zakonom ustanovljenih političkih i komercijalnih interesa svojih prvih dviju aktivnosti.'' - Barry Lynes, ''Liječenje raka'' (Marcus Books, Queensville, Ontario, Canada).

20. 08. 1966. sastanak s Nobelom Laureatesom: ''Primarni razlog i prevencija raka s dva predgovora o prevenciji''. Dr. Warburg iznosi obnovljeno predavanje na sastanku s Nobelom Laureatesom (Lindau, Lake Constance, Njemačka). On je direktor Instituta za fiziologiju stanice Max Planck (Berlin, Dahlmer). Englesko izdanje tiskano od strane Deana Burka, Nacionalni institut za rak, Bethesda Maryland, SAD 1967.

1969. Američki kongres proučava FDA i iznosi da je 37 od 49 visokih dužnosnika koji su napustili FDA otišlo na visoka korporacijska mjesta u kompanije koje su do tada regulirali.

1971. Hans Wolf (predsjednik) i Prof. Dr. Siegfried Rilling (podpredsjednik) osnovali su Njemačko medicinsko društvo za terapiju ozonom.

1972. nastaje Međunarodna udruga za terapiju ozonom, predsjednik Dr. George Freibott. Udruga formirana od Međunarodnog instituta za oksigenaciju, koja potječe od Istočnoameričke udruge za terapiju ozonom.

1975. u Americi, Ured za opće računovodstvo proučio je FDA i otkrio da 150 FDA dužnosnika posjeduje dionice kompanija koje su trebali regulirati.

1976. FDA objavljuje u Federalnom registru 21 CFR 801.415 datiranom 2/13/76, ispravljenom 7/24/85, i 9/27/89): ''Ozon je otrovni plin bez znanih medicinskih primjena''. Ed McCabe komentira u ''Obiteljskim vijestima'': Tiskanje ove izjave u publikaciji koja se financira od naših poreza je ili bezobrazan pokušaj prikrivanja istine s najviših nivoa, ili jedno od najlošije provedenih istraživanja ikada. Očito se favoriziraju suparničke terapije, a ignorira se preko 50 godina sigurne i učinkovite medicinske primjene na stotine tisuća ljudi "podržane tisućama medicinskih referenci i kliničkih studija iz Švicarske, Italije, Francuske, Njemačke, Australije, Novog Zelanda, Meksika i SAD-a.''

1978. FDA izvještava o 1.5 milijuna ljudi u SAD koji su bili hospitalizirani zbog nuspojava liječenja. S druge strane, od 40-tih godina nadalje medicinski se ozon svakodnevno legalno koristi u klinikama širom svijeta. U Njemačkoj, ozonom uzrokovane nuspojave su tipično manje iritacije uzrokovane neispravnom primjenom koje brzo nestaju. Ova stopa nuspojava je neusporedivo manja od stope nuspojava uzrokovanih terapijama lijekovima u Americi, gdje svake godine približno 140,000 ljudi umire od korištenja propisanog lijeka, što je dva i pol puta više od broja Amerikanaca koji su poginuli u Vijetnamu.

1979. Prvi slučaj AIDS-a liječenog medicinskim ozonom. Dr. George Freibott, ND is Međunarodne udruge za liječenje ozonom primio je svoj prvi slučaj AIDS-a. Haićanin koji je živio na Floridi, u Avon Parku, došao mu je s ustima oštećenim Kaposijevim sarkomom. Bio je liječen medicinskim ozonom putem rektalnih insuflacija, ozonskih enema i direktnih injekcija ozona IV tokom jedne i pol godine, samo jednom tjedno. Sva vanjska oštećenja bila su zaliječena.

1979. Dr Hans Wolff objavljuje svoju knjigu o ozonu.

22. 08. 1980. Sweet F, Kao MS, Lee S-CD (Odjel za porodiljstvo i ginekologiju, Washingtonska sveučilišna škola za medicinu, St. Louis, Mo) i W. Hagar (Kontrola za onečišćenje zraka u St. Louisu) objavljuju u "Science" Vol 209: 931-933, Američkom znanstvenom časopisu recenziranom od samih znanstvenika, svoju studiju: ''Ozon selektivno priječi rast ljudskih stanica raka''. Izjavljuju: ''Mehanizni za obranu ljudskih stanica raka od ozona evidentno se oštećuju. Sve stanice raka (pluća, dojke, maternice i endometrijske) pokazivale su znatno zapriječenje rasta ovisno o dozi ozona pri .3 i .5 ppm-a, a normalne stanice nisu bile zahvaćene. Vidljivo je da stanice raka nisu u mogućnosti kompenzirati oksidacijsko breme ozona koliko normalne stanice.'' Također su naveli da ozon onemogućuje razvoj raka 40 do 60, pa čak i do 90 % ovisno o dozi, no bez odgovora iz vodećih medicinskih krugova.

U Siječnju 1980. Njemačko medicinsko društvo za terapiju ozonom ovlastilo je Mariu Theresu Jacobs i Prof. Dr. Hergetbegana sa Sveučilišne klinike Giessen i Institut za medicinsku statistiku i dokumentaciju sveučilišta Giessen da započnu ispitivanje pod naslovom ''Neželjeni efekti i tipične komplikacije kod liječenja ozonom''. 2,815 upitnika poslano je svim zapadnonjemačkim praktičarima koji koriste ozon, znanima Medicinskom društvu za terapiju ozonom (AGO, Arztliche Gesellschaft fur Ozontherapie). 884 ih je otišlo liječnicima, a 1931 terapeutima..

Od Svibnja 1980. do sada, Njemačko medicinsko društvo prikupilo je 1,044 odgovora, ili 37% od ukupnog broja. Izjavljeno u vraćenim odgovorima, 384.755 pacijenata bilo je tretirano ozonom s minimalno 5,579,238 primjena, dok je zamjećena stopa nuspojava bila samo 0.00005 po primjeni! U izvještaju je također stajalo da je većina neželjenih efekata bila uzrokovana nepoznavanjem ozonske terapije (greškom operatera). Sveučilište forenzičkog instituta u Innsbrucku objavilo je Dr. Zacobovu disertaciju koja to citira u Njemačkim empirijskim medicinskim aktima.

1982. Dr. Ewald Fischer objavljuje njemačku medicinsku knjigu ''Medicinski ozon'', 2. izdanje, Medicinske publikacije, Heidelberg.

1983. ''Ozon kao terapija kod bolesti Herpes simplex i Herpes zoster'', Mattassi R. MD, D'Angelo F. MD, Franchina A. MD, Bassi, P. MD. , bolnica Santa Corona, Odsjek za vaskularnu kirurgiju i neurologiju, Milano, Italija. 58 slučajeva bolesti Herpes simplex pokazalo je potpun oporavak dva do pet dana nakon terapije ozonom. ''Rezultati, Herpes zoster: u svih pacijenata zamijećeno je zacijeljivanje oštećenja kože nakon minimalno 5 i maksimalno 12 injekcija ozona. Herpes simplex: svi pacijenti su izliječeni nakon 1-5 injekcija (dnevne endovenozne injekcije 20 cm 3 mješavine kisika i ozona.)''.

U srpnju 1983. predsjednik neurokirurgije na medicinskom sveučilištu Jefferson u Philadelphiji , Dr. Jewell Osterholm, izjavio je da se oštećenje nastalo moždanim udarom može ukloniti injekcijama mješavine bogate kisikom u kralježnicu. Pokusi na laboratorijskim mačkama pokazali su da procedura zaista uklanja oštećenja nastala moždanim udarom.

24. i 25. svibnja 1983. -Rasprave- Šesta svjetska konferencija o ozonu - Washington, D.C. Izdana knjiga na 412 stranica: ''Medicinske primjene ozona''.

Međunarodni doktori medicine nabrajaju 33 učestale bolesti uspješno liječene ozonom: ''Ozon odstranjuje viruse i bakterije iz krvi, ljudske i pohranjene... Uspješno je primjenjivan na AIDS, herpes, hepatitis, mononukleozu, cirozu jetre, gangrenu, kardiovaskularne bolesti, arterosklerozu, povišeni kolesterol, kancerogene tumore, limfome, leukemiju... Visoko učinkovit u slučajevima reumatskog i ostalih artritisa, svih tipova alergija... poboljšava stanje kod multiple skleroze, ameliorizira Alzheimerovu bolest, senilnost, i Parkinsonovu bolest...Učinkovit na proktitis, kolitis, prostatu kandidijazu, trihomonijazu, cistitis... U slučaju vanjske primjene učinkovit je pri tretiranju akni, opeklina, čireva na nogama, otvorenih rana i ogrebotina, ekcema i gljivica.''

1985. Međunarodna udruga za ozon objavljuje iskustvo pedijatra Roberta A. Mayera koji je koristio ozon kao kemoterapeutski agens za liječenje dječjih bolesti. Medicinske primjene ozona, urednik Julius Laraus.

U siječnju 1985. Renate Viebahn u Njemačkoj izdaje ''Biokemijski proces u pozadini terapije ozonom'' doktora J. Hanslera GmbH, Njemačka. Predloženo za publikaciju u Travnju 1984, prihvaćeno u Siječnju 1985. Prof. Viebahn je u stalnom kontaktu s većinom Europskih klinika koje koriste ozon. Njen članak prikazuje moć ozona da ...dezinficira i sterilizira ...pokrene baktericidne i virucidne mehanizme ...poboljša cirkulaciju ...prodire u viruse.

U rujnu 1985. Siegfrid Rilling, MD., predsjednik Njemačkog medicinskog društva za terapiju ozonom objavljuje u Njemačkoj medicinskoj publikaciji ''Osnovne kliničke primjene terapije ozonom'', primljeno za izdavanje u Siječnju 1985, prihvaćeno u Rujnu 1985. Sveobuhvatni opisi gotovo svih terapija ozonom i predloženih postupaka, zasnovani na njegovoj životnoj kliničkoj praksi.

1986. Dr. Alexander Preuss iz Stuttgarta, FR Njemačka. ''Pozitivni rezultati u liječenju AIDS-a''; OzoNachrichten 5 (1986.) Heft 1, objavljuje povijesti bolesti pacijenata oboljelih od AIDS-a liječenih ozonom, a koji su se sada potpuno zdravi vratili na posao. Detalji tiskani u knjizi ''Terapije kisikom'' Eda McCabea, Energy Publications, 1988.

30. 12. 1986. odobren je patent # 4,632,980, i sada se nalazi u rukama tvrtke Medizone, Inc. NYC, NY. ''Dekontaminacija krvi i krvnih produkata ozonom''. Medizone tvrdi da se sva pohranjena krv može dekontaminirati ozonom, te da se HIV može kompletno eliminirati. Mediozone traži odobrenje testiranja na ljudima. Usprkos 50 godina uporabe medicinskog ozona na ljudima od strane 7000 liječnika, i idealnih proučavanja na životinjama, FDA ne odobrava testiranje na ljudima u SAD-u.

1987. Dr. Horst Kief, Heidelberg, FRG, izvještava o uspješnom liječenju 3 pacijenta oboljela od AIDS-a, koji su u njegovoj klinici iz 8. stadija dovedeni nazad u 1. stadij koristeći autohemoterapijski ozon s 1 gramom vitamina C. Dr. Kief tvrdi: ''Ozonskom terapijom možete ubiti virus AIDS-a... Bez nuspojava. 15 ARC pacijenata pokazuje ''potpuno otklonjene simptome''. Dobili su na težini, T stanice vratile su se sa 300 nazad na normalnih 1500, vratili su se nazad na posao. ''Jedan pacijent nije mogao uključiti radio, koliko je bio onemoćao. Nakon samo 3 tretmana bez pomoći sam hodao do kupaonice.''Tipični tretman dva puta tjedno (sada zastarjela metoda) traje od 7 do 11 mjeseci.

1987. Dr. Hans Neiper doktor iz Hannovera, FRNJ, (radio je s NASA-om, bivši predsjednik njemačke onkologije), u intervjuu videografa Jeffa Harsha govori o svom radu na raku debelog crijeva. Iako ne može raspravljati o imenima svojih pacijenata, ''Predsjednik Reagan je divan čovjek''. I, ''Ne biste vjerovali koliko mi FDA službenika ili njihovih rođaka i poznanika kao pacijenti dolaze u Hannover. Znam da je nevjerojatno, no dolaze i direktori Američke Medicinske Udruge, Američke udruge za rak, predsjednici ortodoksnih instituta za rak. To je činjenica.''

''Korištenje ozona u medicini''

1987. Professor Siegfried Rilling, M.D. i Renate Viebahn, Ph.D, kao koautori objavljuju Klasičnu medicinsku knjigu o ozonu, koju izdaje Karl F. Haug, Heidelberg.

255 medicinskih referenci i preko 48 bolesti učestalo liječenih ozonom.

Uključivši: ''apsces, akne, AIDS, alergije, analnu fisuru, antiviralni efekt, cerebralnu sklerozu, smetnje u krvožilnom sustavu, cirozu jetre, menopauzu, začepljenje stolice, cistitis, dekubitus, dermatologiju, fistule, gljivice, furunuklozu, gangrenu, gastroenterologiju, gernotologiju, hepatitis, herpes, povišeni kolesterol, kolitis, neurologiju, stomatologiju, tumore, rak, ortopediju, osteomijelitis, Parkinsonovu bolest, reumatizam, proktologiju, ginekologiju, radiologiju, Raynaudovu bolest, ožiljke, upale kralježnice, stomatitis, distrofiju zgloba, kirurgiju, flebitis, otvorene rane, urologiju, vaskularnu kirurgiju, liječenje rana.''

8. -12. 03. 1987. K.S. Zanker na 2. Međunarodnoj konferenciji za antikancerogenezu i zaštitu od radijacije (Gaithersburg, Maryland) predstavlja dokument u kojem je prikazana učinkovitost ozona u liječenju raka. ''Selektivan inhibitorski učinak medicinskog ozona pripravljenog od čistog kisika na tumorske kulture ljudske stanice poznat je već dugo vremena, a nedavno je još jednom potvrđen.'' - Washuttl, Viebahn, i Steiner, u recenziji njegove studije.

1987. Kubanski nacionalni institut za znanstvena istraživanja (ekvivalent FDA) provodi istraživanja učinka ozona na životinje, dokazujući da ozon nije toksičan, mutagen ili kancerogen (ne uzrokuje toksičnost, mutacije ili rak).

1987. Strahlenther Onkol (njemački časopis za rak, 1987;163:37-42) objavljuje "Zur Wirkung von Ozone und ionisierender Strahlung am In-Vitro- Modell - eine Pilotstudie an vier gynakologischen Tumoren", autora Karlic H., Kuccra H., Metka M., i drugih. ''Nedavno su osigurani dokazi da ozon ima selektivan učinak na karcinom ovarija, dva čvrsta adenokarcinoma ovarija i jedan endometrijalni karcinom.'' - (Zanker/Kroczeck)

1987. FDA kontaktira 15 - 20 doktora medicine koji su od američkog uvoznika (McGrath/Boeve) kupili njemačke ozonske strojeve Hansler i zahtijeva da svi predaju generirajuće cijevi. Neki pristaju, drugi ih ignoriraju.

1987. H. G. Knoch, W. Roschke i W. Klug u Njemačkom časopisu za koloproktologiju (Aktuelle Koloproktologie) 1987; Band 4: 161-173 objavljuju ''Korištenje ozonske terapije u proktologiji'' (''Die Sauerstaff-Ozontherapie in der Proktologie''). Nakon što su od 1936. proučavali rad E. Payera, kirurga iz Leipziga, izjavili su: ''Poznato je da rektalna primjena kisika/ozona ima terapeutski učinak na bolesti rektuma i debelog crijeva.

Pokusi na životinjama proveli su se u svrhu razjašnjenja difuzije O 2 kroz stijenku debelog crijeva i porasta PaO 2 u krvožilnom sustavu prilikom primjene rektalne insuflacije O 2 i O 2 /O 3 . Na 10 zečeva primjenjeno je ukupno 2500 g rektalnom insuflacijom. Nakon primjene 5.1 mg O 2 /O 3 plina tokom 10 sekundi, PaO 2 je porastao 300%. O 2 difuzijom prolazi kroz stijenku debelog crijeva i povećava svoju koncentraciju u vaskularnom sustavu i jetri.

''Zbog znanih pozitivnih učinaka ozona (baktericidni, virucidni, fungicidni, hemostatski, poboljšanje cirkulacije, stimulacija metabolizma i zacijeljivanje rana), rektalna primjena se također preporuča i ljudskim pacijentima.''

Klinički pregledi ljudi: ''Prosječan odrasli čovjek tolerira 800 ml mješavine ozona/kisika primjenjene rektalno tokom jedne minute bez ikakvih problema. Apsorpcija plina je spora, traje prosječno sat vremena. I kisik i mješavina kisika/ozona apsorbiraju se kroz stijenku debelog crijeva i ulaze u krvni tok, što rezultira porastom PaO 2 u cijelom organizmu. Tokom primjene ozona ne javljaju se neželjeni efekti.''

Ozon se preporuča u slučaju proktitisa i kolitisa i ''nadmoćan je nad svim prije znanim metodama liječenja. U proktologiji smatramo da je u slučaju kolitisa rektalna insuflacija opravdana.'' ''16 pacijenata zaraženih hepatitisom B primilo je terapiju ozonom i uspoređeno s kontrolnom grupom. Pacijentima tretiranima ozonom poboljšalo se opće stanje, a 75% njih se u roku od 14 dana moglo svrstati ukategoriju "izliječenih".

1988. povjesničar Eustice Mullins piše:'' Ured za procjenu tehnologije američke vlade navodi da za 95% ljekova koji se izdaju na recept i onih koji se mogu kupiti na tržištu nije dokazana učinkovitost.''

1988. nekoliko stotina američkih doktora medicine osniva ''Međunarodnu zakladu za bio-oksidativnu medicinu'' s predsjednikom Charlesom H. Farrom, M.D., želeći unaprijediti terapije kisikom u SAD-u objavljivanjem svojih uspješnih kliničkih rezultata. Održavaju se godišnji sastanci u kojima sudjeluju doktori iz cijelog svijeta.

1988. Dr. Gerard Sunnen objavljuje članak ''Ozon u medicini: Pregled i smjernice za budućnost'' u Časopisu za unapređenje medicine. Dr. Sunnen, iz Medicinskog centra Bellevue u NYC navodi da se medicinski ozon diljem svijeta učestalo koristi za liječenje: herpesa, AIDS-a, gripe, rana, opekotina, infekcija stafilokokom, gljivičnih i radijacijskih ozljeda, gangrene, kolitisa, fistula, hemeroida i analnih infekcija. Ozon unapređuje liječenje. Tretiranja krvi ozonom koristila su se za liječenja virusnih infekcija uključujući i: AIDS, hepatitis, gripu, neke vrste raka, dijabetesa i arteroskleroze. Koristi se u dentalnoj kirurgiji, zatim u slučaju paradontoze, pomiješan s vodom pije se za liječenje raka, gastritisa i primjenjuje se u obliku kupke u slučaju upala mjehura i utrobe. Pomiješan s maslinovim uljem koristi se za liječenje gljivica i čireva na koži. Ozonske kupke koriste se za ispiranje i dezinfekciju kože te liječenje čireva i ekcema. ''Propuštanjem ozona u mjeri 40-50 mcg/ml, sveukupne svjetske zalihe krvi mogle bi se dezinficirati od virusa i bakterija (npr. HIV).''

1988. ''TERAPIJE OZONOM'', knjiga Eda McCabea navodi 5 slučajeva AIDS-a i pripadajuće povijesti bolesti koji su pokazali uspješno liječenje ozonom, i prilaže prijevode dokumenata zasnovanih na 74 medicinske reference koje dokazuju učinkovitost ozona u liječenju bolesti. To je bila prva međunarodna široko distribuirana publikacija u povijesti koja je opisivala učinkovitost svih poznatih terapija ozonom, kako samostalnih tako i onih koje su se provodile uz liječničku kontrolu. Knjiga postaje bestseller.

U lipnju 1988. Dr. Scott Ricke i izumitelj Basil Wainwright proveli su znanstvenu studiju HIV virusa ''in vivo'' (uživo) s petoro pacijenata u Nogalesu (Meksiko). U samo deset dana liječenja, novi proces jednostaničnog mjerenja ozona i AIDS-a kojeg je razvila tvrka Epitope, Inc pokazao je više od 28% smanjenja viralne aktivnosti.

U srpnju 1988. u časopisu "Erfahrungsheilkunde," (Br. 7, Srpanj 1988.) Dr. Horst Kief objavljuje "Liječenje viralnih bolesti ozonom". ''Ozon je vrlo učinkovit protiv virusa...sadašnja studija daje statistički dokaz njegove izvanredne učinkovitosti u slučajevima kroničnog agresivnog hepatitisa... U slučaju pacijenata oboljelih od AIDS-a i ARC-a (AIDS Related Complex), visokotlačna terapija ozonom može dovesti do zapanjujućeg poboljšanja kliničkog stanja...''

U rujnu 1988. Dr. William Closon, M.D i Basil Wainwright radeći zajedno u tvrtki Brunswick Blood Laboratories utvrđuju točnu količinu ozona koja nije toksična a postiže maksimalnu dektivaciju HIV virusa: 2% ukupne mase li približno 27 mikrograma po mililitru.

1988. ? doktor filozofije Boguslaw Lipinski; Bostonski Centar za kardiovaskularno zdravlje i Tufts medicinska škola Wellesley, MA; objavljuje ''Princip liječenja raka ozonom''. Citirajući 35 medicinskih referenci, Dr. Lipinski zaključuje: ''Preliminarne kliničke studije daju indikacije da bi oksidativna terapija mogla uroditi željenim rezultatima u ljiečenju raka.''

U rujnu 1988. Dr. Horst Kief na Četvrtoj međunarodnoj konferenciji o AIDS-u predstavlja svoja saznanja. Prateći liječenje trinaestoro pacijenata tokom 12 mjeseci, Kief navodi da bi se putem ozonske terapije apsolutni broj CD-4 proteina mogao u tih pacijenata povećati a njihov T$/T* kvocijent vratiti u normalu.

1989. William Campbell Douglass, M.D. objavljuje naslov ''AIDS, kraj civilizacije''. Unutra kaže: ''U ambulantnom sustavu kakvog danas imamo vlada mentalitet ''čekamo na dnu litice'' u kojem je jedino moguće rješenje ''skupljati tijela'' umjesto otići na vrh litice i riješiti problem.'' Dr. Douglass je posjetio ogroman broj praznih sela u Africi u kojima su cijela plemena poumirala od AIDS-a. Govori o tome kako je vidio na hrpe nasumičnih mjesta pokapanja uz cestu, ovisno o tome gdje su se umirući domoroci zatekli.Dr. Douglass sada u SAD-u aktivno promovira tretmane ozonizacije krvi \UV (fotoforeza).

1989. (travanj, svibanj) u časopisu "Raum und Zeit" ("Prostor i vrijeme") Vol 1, No. 1 Alexander Preuss, M.D. objavljuje rad ''Liječenje virusnih infekcija mješavinama ozona i kisika''. (Preussov rad bio je uključen i u knjizi Eda McCabea ''Terapije ozonom'' 1988.). Navodi svojih 8 slučajeva proučavanja AIDS-a u kojima je terapija ozonom dramatično poboljšala zdravstveno stanje. ''Stoga mogu zaključiti da se AIDS u stanju oportunističke infekcije može liječiti minimalno 17 mjeseci, nitko više ne mora od nje umrijeti".

U srpnju 1989. časopis ''Znanost o ozonu i inženjering'' (Vol 11 pp. 411-417) objavljuje dokument ''Imunološki pregledi pacijenata u kroničnom stanju tretiranih mješavinama ozona/kisika''. J. Washutti, R. Viebahn, I. Steiner: ''...značajan porast IgG-a, najznačajnijeg imunoglobulina u imunološkom sustavu...mora se procijeniti kao imunološka stimulacija...ne javlja se imunosupresivni efekt,... Dugoročno gledano, u odabranim mjerama doziranja ne javlja se nikakva imunosupresivna aktivnost uzrokovana primjenom ozona.

06. 07. 1989. Časopis ''Znanost o ozonu i inženjering'' (Vol 12 pp 65-72) objavljuje ''Utjecaj ozona na tumorsko tkivo u odnosu na zdravo tkivo''. J. Washuttl, R. Viebahn, I. Steiner ''In vitro rezultati jasno pokazuju da je navedeni utjecaj ozona na metabolizam tumora, a koji se ne javlja u zdravom tkivu, zaista moguć. Zato su, posebice u ovom slučaju, respiratorni ciklus i glikoliza kao i općenito iskorištavanje kisika u tumorskom tkivu podložni pozitivnom utjecaju terapije ozonom...''

08. 08. 1989. "Newsweek" (Vol. 114, No.6, P. 50): Vrlo razvijeno AIDS ''podzemlje'' sastavljeno od poduzetnika i aktivista protiv AIDS-a ilegalno unosi u SAD nesankcionirane ljekove pa čak i stroj za injektiranje ozona. Očajni ljudi jedinu nadu vide u ''podzemnoj'' ilegalnoj mreži.

U rujnu 1989. Dr. Harald Vetter ND (8126 Hohenpeissenberg, Njemačka) objavljuje tekst "AIDS - može li ozon pomoći?'', koji sadrži precizno dokumentirane rezultate njegovih primjenjivanja 600 ml autohemoterapijskog ozona na 100 pacijenata oboljelih od AIDS-a (44 sa AIDS / WR 6, 47 sa ARC / WR 3-5, 9 s limfodenopatijom (LAS) / WR 1-2). Stručnjak za osiguranja recenzirao je jedan tipični slučaj i izjavio kako su takva dramatična poboljšanja gotovo nevjerojatna.

26. 10. 1988 Associated Press objavljuje tekst "Ozon može ublažiti simptome AIDS-a?'', autora Dr. Kennetha Wagnera (Bethesda Naval Hospital). On izvještava da je ozon zaustavio množenje HIV virusa, a stanice ostavio netaknutima. Dr. Steven Kleinman iz američkog Crvenog Križa kaže kako bi s time trebalo dalje eksperimentirati. Associated Press tada izvješćuje i o Dr. Carpendaleu, rukovodiocu Rehabilitacijskog centra VA bolnice (San Francisco), koji je vodio studiju kontroliranja dijareje ozonom, te lako mogućeg onesposobljavanja HIV virusa.

28. 11. 1988. "Insight" Vol. 4, No. 48, P. 56 (autorica Dina Van Pelt). Ozon može uništiti HIV bez oštećenja zaražene krvne stanice. Pomorska bolnica Bethesda u Marylandu testirala je krv zaraženu HIV-om u kojoj je ozon ubio virus bez oštećenja stanica zaraženih virusom. Dr. Kenneth F. Wagner, senior doktor za istraživanja HIV-a iz Zaklade Henry M. Jackson za napredak vojne medicine u Rockvillu, kaže kako su Europski doktori godinama sigurno tretirali viruse ozonom. Studija petoro pacijenata u VA bolnici u San Franciscu pokazala je znatno poboljšanje bez znakova toksičnosti u svih pet slučajeva.

1989. Zaustavljeno prvo suvremeno bolničko testiranje ozona na ljudima u SAD-u. George Perez, M.D., direktor Odsjeka za virologiju u Medicinskom centru Saint Michaels (Newark, NJ,) i glavni istražitelj Odbora za institucijsko nadgledanje bolnice, bio je zadužen za provedbu institucijski nadgledanog ozon/AIDS protokola u trajanju od 75 dana. 5 pacijenata oboljelih od AIDS-a podvrgnuto je tretmanima ozonom u trajanju od samo 15 dana. Broj T/4 u pacijenata varirao je od niskih 5 do visokih 86. Jedan pacijent je u početku bio toliko prekriven ranama od herpesa da nije mogao nositi odjeću. Broj T-stanica svima je bio ispod 200. Na završetku petnaestodnevnog tretmana, herpesom oštećena koža spomenutog pacijenta je zacijeljela, i svi su otpušteni iz bolnice. Nisu pronađene nikakve nuspojave ili toksičnost. Broj T/4 ostao je stabilan ili se povećao. Smanjio se broj virusnih proteinskih jezgri (p24), ukazujući na masovno uništavanje virusa. Četiri doktora medicine izjavljuju da je terapija ozonom netoksična i da bi trebala biti usvojena. Uslijed političkog pritiska testovi su ukinuti.

Komentar o tome što ''politički pritisak'' uistinu znači: FDA je primorala Dr. Pereza da potpiše lažnu izjavu o ''beskorisnosti'' ozona, prijetivši mu ukidanjem statusa doktora i ukidanjem milijunskog ulaganja u bolnicu. Do strogo cenzurirane kopije te izjave može se doći putem Članka o dostupnosti informacija.

U studenom 1989. James Caplan, kubanski doktor medicine koji je uspješno liječio anemiju srpastih stanica, čireve na zglobovima, očne bolesti (RP, retinitis pigmentosa) i pomagao u nezgodama na farmama, i Dr. Manuel Gomez iz Nacionalnog instituta za znanstvena istraživanja u Havani (Kuba) imaju spreman patent za liječenje anemije srpastih stanica i čireva kisikom/ozonom. Započeli su s testiranjima na ljudima u velikom razmjeru, što je navelo kubansko Ministarstvo zdravstva da odobri opće korištenje ozona u tretiranju anemije srpastih stanica, čireva i srodnih rana. Odobrenje za tretiranje bolesti retinitis pigmentosa donešeno je još i prije.

1989. ''Ozon u medicini, Vol 3''. - zapisnik sa 9. Svjetskog kongresa o ozonu u New Yorku, koji je objavila Međunarodna udruga za ozon iz Zuricha. Sadrži 14 prezentacija medicinskih terapija ozonom priznatih međunarodnih doktora medicine i znanstvenika.

24. 01. 1990. Kanadski nacionalni stožer za obranu podnio je izvještaj Kanadskom uredu za zdravlje (Health and Welfare Canada Bureau of Biologics): ''Terapija ozonom u slučaju AIDS-a / projekt #231, sažetak pronalazaka.'' Značajan pozitivan porast u broju CD4. Bez negativnih učinaka na ukupan broj CD4. ''U kontrastu s kontrolnim uzorcima koji su brzo postali visoko pozitivni na HIV-1... Ovi podaci jasno pokazuju da se nikakva HIV-1 aktivnost nije javila u bilo kojem od uzoraka tretiranih ozonom. Čini se da ovaj oblik liječenja predstavlja moćno sredstvo za deaktivaciju HIV-1 virusa u zaraženoj krvi a također, u određenim slučajevima, može pružiti sredstva za ''auto-cjepivo'' specifično svakom pojedinom pacijentu.'' Ozbiljno su zatražili dodatne donacije kako bi nastavili istraživanje.

1990. Eksperimentalna kemoterapija (1990;36:147-154). ''In vitro sinergistička aktivnost 5-fluorouracila s malom dozom ozona protiv kemootpornih stanica tumora i novonastalih tumorskih stanica u ljudi''. ''Naši rezultati indiciraju da ozon u kombinaciji s 5-fluorouracilom (5-FU) čini stanice otporne na 5-FU podložnima na modalitet kombiniranog tretmana. Štoviše, ozon se ponaša sinergijski, ili može služiti barem kao aditiv kemoterapiji u različitim suspenzijama tumorskih stanica iz grudi i debelog crijeva.''

1990. (travanj-svibanj) Odsjek za optičku fiziologiju Sveučilišta u Bologni (Italija), objavljuje u časopisu Panminerva Medica članak ''Učinci terapije kisikom-ozonom na starošću uzrokovanu retinalnu makularnu degeneraciju''. ''U većine pacijenata okularno stanje se poboljšalo.''

1990. Haematologica,1990 75:510-5, poznati europski časopis za medicinu objavljuje rad ''Studije bioloških učinaka ozona 1. Indukcija interferona na ljudske leukocite.'' (autori: Velio Bocci and Luana Paulesu), sponzoriranim od strane Ministarstva obrazovanja Italije. ''...ozonizacija krvi je medicinski postupak korišten u nekoliko zemalja za liječenje viralnih bolesti... smatramo da je istraživanje učinaka ozona na PBMC (periferalne krvne mononuklearne stanice) otvorilo novo područje za studije koje mogu uroditi korisnim rezultatima i u biološkom i u praktičnom smislu. Ozon i reaktivni oblici kisika djeluju prvenstveno putem stimulacije PBMC-a i ispuštanja limfokina. Može se postaviti hipoteza o tome kako bi ozon mogao dovesti do ispuštanja tumorskog nekrotičnog faktora (TNF), interleukina (Ils) i interferona IFN (snažan antiviralni protein koji bi s imunomodulatornim aktivnostima mogao imati povoljan učinak u pacijenata oboljelih od viralnih bolesti).'' (vidi i ostatak studije 05. 11. 1991.)

1991. Susan M. Lark, M.D. ( Los Altos, CA) šalje Edu McCabeu predložak svog članka ''Ozon i njegove primjene u medicinskoj terapiji''. Osvrnula se na istraživačke studije o terapiji ozonom i zaključila da ''studije nalaze dobrobit u kliničkoj primjeni ozona na različita stanja uz minimalan broj nuspojava.'' Rekla mu je: ''Nakon desetljeća razvoja i istraživanja proizvoda za oksidativne primjene, zaključila sam da je terapija ozonom/kisikom jedna od najmoćnijih i najučinkovitijih terapeutskih metoda s kojima sam ikad radila.''

Ožujak 1991., zapisnik s 10. Svjetske konferencije o ozonu u Monaku. ''Učinkovitost niskotlačne primjene O 2 /O 3 na rane koje teško zacjeljuju''. Horst Werkmeister, bivši pročelnik Odjela za radiografiju Luteranske bolnice (Oberhausen, Njemačka) kaže: ''Za pacijenta postoji mala neugodnost, no ozon ne pospješuje daljnje oštećenje, a znatno potiče zaliječenje rana u velikom broju slučajeva zbog svog dezinfekcijskog i jakog hiperemijskog učinka. Ako se primjeni dovoljno rano, često može spriječiti nastanak velikih oštećenja. Cilj nepristrane prezentacije razvoja rana nakon primjene ozona/kisika zasnovane na gore navedenim mjernim vrijednostima, je potaći širu i češću primjenu ove metode koja je pokazala učinkovitost kod mnogih bolešću snažno pogođenih pacijenata.''

Ožujak 1991., zapisnik s 10. Svjetske konferencije o ozonu u Monaku. ''Iščezavanje teško kontrolirane dijareje nepoznate etiologije u pacijenata s AIDS-om liječene medicinskim ozonom, pilot studija''. Rektalna insuflacija ozona zaustavlja dijareju u pacijenata oboljelih od AIDS-a.

Travanj 1991., Erfahrungsheilkunde Vol 40, No. 4, ''Terapija ozonom, pozadinski terapeutski koncept i modeli učinkovitosti''. (objavila Renate Viebahn-Hansler). ''Zbog svoje specifične reakcije, medicinski ozon kao terapeutski agens ima točno definirani raspon učinkovitosti...Ovisno o doziranju i koncentraciji, koristimo različita svojstva ozona, npr. njegov germicidni učinak (oksidativnim uništavanjem), mogućnost deaktivacije mikroorganizama, i njegov restitucijski učinak (u rasponima malenih koncentracija). To uključuje tri glavne indikacije: vanjske čireve i znatna oštećenja kože, bolesti viralnog i bakterijskog porijekla te cirkulatorne poremećaje. Restitucijski učinak ozona može se protumačiti njegovim oksidativnim učinkom na metabolizam kisika, indukcijom specifičnih enzima i aktivacijom imunološki kompetentnih stanica.

01. 10. 1991. stručna recenzija ''Časopisa američkog društva za hematologiju''. U značajnom probitku medicinskog mijenja U SAD-u, tri godine nakon što je studija zaključena, zajednički rad na ozonu/HIV-u doktora medicine Wellsa, Latinoa, Galvachina i Poiesza objavljen je u stručno recenziranom i vrlo cijenjenom američkom medicinskom časopisu. Njihov članak:

''In vitro deaktivacija HIV-1 tipa virusa ozonom'' izlazi u časopisu "Blood Journal, svezak 78 broj 7, 11. 10. 1991, pg. 1882" i opisuje istraživanje koje koordinira Dr. Bernard Poiesz s Državnog sveučilišta u Syracusi. Proveli su 15 replikacija studije ozona koja je spajala ozon s HIV-om inficiranom krvlju faktora 8. Ozon je u potpunosti otklanjao HIV virus iz krvi 97-100%, a opet, bio je netoksičan normalnim zdravim komponentama krvi. Ed McCabe objavio je ovu studiju još 1988, u svojoj knjizi ''Terapije kisikom''.

1991. OCT Dr. Michael T. Carpendale M.D. (Veteran's Administration Hospital, San Francisco) i Joel Freeberg M.D. (UC Medical School San Francisco, Bay Medical Research Foundation, San Francisco) objavljuju u Časopisu za antiviralno istraživanje 1991; svezak 16., broj 3 :281-292 sljedeći medicinski dokument:

''Ozon deaktivira HIV u netoksičnim koncentracijama'' HIV (p24) se smanjio u svim ozonom tretiranim kulturama u odnosu na kontrolne.''

Također, Dr. Carpendale privatno objavljuje priče o dvije rektalne insuflacije ozona u pacijenata oboljelih od AIDS-a: ''HIV pozitivan pacijent nakon tretmana ozonom postaje PCR negativan''.

1991. Dr. Robert Mayer (koristi ozon preko 50 godina, od 40-tih) u svojoj kliničkoj studiji istraživačkog centra ima pacijente s uznapredovalim stadijem AIDS-a koji imaju samo 5 T-stanica. Normalan broj je 600-1500 i više. Iako imaju samo 5 T-stanica, potpuno su zdravi. U nadi da će potaći razvitak, lokalni FDA ured dozvoljava Dr. Mayeru da slobodno koristi ozon, pod uvjetom da ga proizvodi sam u svom uredu sa strojem vlastite izrade.

1911. hrabri humanitarac, umirovljeni američki doktor medicine, Dr. J.B. iznosi rezultate svoje tajne kliničke visokotlačne terapije ozonom. Cjelokupno testiranje bilo je provedeno u centralnoj bolnici i nezavisnim laboratorijima. Od 248 HIV-pozitivnih pacijenata izvješćuje o 113 njih koje je doveo u HIV-negativno stanje, svakog unutar 60 dana, koristeći autokemoterapiju ozonom nakon koje slijedi neposredna visokotalčna terapija.

1991. publikacija: ''Korištenje ozonom tretirane krvi u liječenju HIV infekcije i imunološke bolesti, pilot studija učinkovitosti i sigurnosti ozona'' ("AIDS" 5:981-984. G. Garber, D Cameron, N Hawley-Foss, D Greenway i M. Shannon).

Ovo je studija koju neprijatelji ozona vole citirati kako bi pokušali (krivo) dokazati da ne djeluje. U ranom pokušaju jedne kanadske ustanove kojim se htjela dokazati vjerodostojnost ozona i njegova sigurnost, dobrohotni ali neiskusni praktičari proveli su loše planiran protokol pilot studije. Studiju su financirali Odsjek za infektivne bolesti Opće bolnice u Ottawi, Canadian Health and Welfare, Federalni kanadski centar za AIDS, Ministarstvo nacionalne obrane i The Meuller Medical Company iz Kanade.

Komentar: Loša organizacija, jer je tijekom studije injektirano samo 10 cm 3 ozona u mišić (što je Aubourg 1938. odbacio kao prebolnu i neučinkovitu metodu), ne intravenozno, u nedovoljnoj količini da bi bio koristan i kroz nedovoljno dug vremenski period. Kako očistiti 50-ak i više litara vode (koliko prosječno sadrži ljudski organizam) injektiranjem 10 cm 3 u mišić samo tri puta tjedno? Sama dnevna količina toksičnog materijala iz okoliša koju se unosi u tijelo brzo bi poništila bilo kakvu dobrobit, a da i ne spominjemo stres uzrokovan bolešću kao što je AIDS !

Loša provedba, jer su upravitelji priznali kako se tokom druge polovice ionako prekratke studije stroj za ozon pokvario i uopće nije proizvodio ozon, no tu su činjenicu kada su sastavljali izvještaj o drugoj fazi studije ipak ignorirali!

Dakle, koristili su protokol kojeg bi svaki ozbiljni praktičar ismijao, a svoje su zaključke donosili na osnovu krivih podataka. Zatim su dodatno povećali svoje greške ozbiljno prekoračivši granice, krivom i neopravdanom izjavom da ''terapija ozonom ne poboljšava parametre imunološke aktivacije niti umanjuje mjerivi p24 antigen u HIV-om zaraženih osoba.''

Dopuštanje objavljivanja takvih studija i izjava je tragično, jer te krive zaključke FDA često ponovno iznosi izabranim zastupnicima, ignorirajući na tisuće studija koje pokazuju da ozon djeluje. Ta intelektualna neiskrenost koristi se kako bi se politički opravdalo priječenje daljnih ozbiljnih istraživanja koja bi umanjila patnju i spašavala živote.

05. 11. 1991 Časopis za istraživanje limfokina i citokina, svezak 10, broj 5, 1991 objavljuje ''Studije bioloških učinaka ozona: 2. Indukcija TNF-a na ljudske leukocite, autori: Luana Paulesu, Enrico Luzzi, and Velio Bocci. ''Zbog toga što je ozonizacija krvi procedura koju provodi nekoliko Europskih zemalja u liječenju viralnih bolesti i tumora, leukocitno oslobađanje faktora s antiviralnim i imunomodulatornim aktivnostima može objasniti mehanizam djelovanja ozona i autokemoterapije.'' ''Koncentracija ozona je kritična u uvjetima stvaranja TNF-a i stanične mitogeneze. Zbog prisutnosti eritrocita, potrebne su veće koncentracije da bi se postigla učinkovitost u krvi, naspram one potrebne za učinkovitost u PBMC.''

Prosinac 1991. Dr. Robert Mayer pridružuje se doktorima koji izvješćuju o pacijentma serumski konvertiranim u HIV negativno stanje koristeći ozonsku autokemoterapiju.

1991. znastvenik s jednog od vodećih sjeveroistočnih sveučilišta u suradnji s BSME ( Bachelor of Science in Mechanical Engineering ) inženjerom/istraživačem J.W. (imena izostavljena na zahtjev, zbog prevencije zatvaranja radi velikih novčanih interesa) više od dvije godine provodi studiju istrebljivanja grupe mikroba koristeći ozonsku opremu. U 20 završenih studija izvješćuje o 100%-tnom uspjehu u uništavanju ''in vitro''. Policijski narednik iz Ft. Lauderdalea, koji je povezan i sa slučajem FL Wainwright, telefonom kontaktira jednog od znanstvenika i upozorava ih: Ako nastavite proučavati učinkovitost ozona bit ćete proglašeni dijelom kriminalne urote!''

1991. Tvrtka Medizone vodi pregovore s Oružanim snagama Kanade o započinjanju 2.5 milijuna dolara ''teške'' istraživačke studije u 1992., koja se sastojala od proučavanja životinja, sterilizacije krvi, testiranja na ljudima i radova povezanih s tom studijom.

Siječanj, 1992. Kapetan Michael Shannon, zamjenik glavnog kirurga Kanadskih pomorskih postrojbi ima 350 podređenih znanstvenika. Započinje 2.5 milijuna dolara vrijednu medicinsku studiju ozona koja će uključivati sterilizaciju krvi, testiranja životinja i drugo. Kanadska vlada je shvatila da bi u slučaju velike krize zaliha krvi kanadske vojske u svom sadašnjem stanju bila neadekvatna. M. Shannon izjavljuje: ''Ima nešto u tome - s obzirom na to koliko ljudi godišnje putuje u Europu, uz znatan trošak, samo da bi primili terapiju ozonom.''

08. 05.1992. Associated Press: Dr. Wayne Jonas (iz Vojnog instituta za istraživanja Walter Reed) svjedoči pred zakonodavnim tijelom Sjeverne Karoline. ''Zahtjev da se današnje medicinske prakse temelje na čvrstim znanstvenim dokazima je poput gradnje kuće na kamenom temelju. Zahtjev da takve prakse ''prevladavaju'' značilo bi graditi kuću na pijesku. Ono što prevladava u medicinskoj praksi mijenja se s vjetrom općeg mišljenja i plimom profita.''

U lipnju 1992. Ed McCabe započinje blisku suradnju s bivšim članom američkog kongresa Berkeleyem Bedellom. Donose odluku o pozivanju McCabea da svjedoči pred novoosnovanim Odborom za nekonvencionalnu medicinu Državnog instituta za zdravlje. On iznosi: ''S obzirom na mnoge intervjue koje sam proveo, mišljenja sam da je problem AIDS-a riješen. Ako se može osigurati imunitet na sudski progon od strane države i medicinskog odbora, ovi humanitarni doktori rado će podijeliti svoje znanje s javnošću za opće dobro. I ja sam spreman učiniti isto. Ne treba im čak ni vaš novac, financirat će se sami. Ako doktorima koji koriste ozon osiguramo imunitet na sudski progon, u roku od 90 dana jedino što će još biti potrebno učiniti biti će implementacija postojećeg rješenja.''

Ed i Berkeley su odlučili da im je potrebno i prisustvo doktora medicine, pa su izabrali Dr. Johna Pittmana (Sjeverna Karolina) da predstavlja sve doktore koji koriste ozon, a koji su podvrgnuti političkom zlostavljanju. Dr. Pittman iznio je svoju priču o tome kako su mu zabranili rad iako je terapija djelovala.

U lipnju 1992. Ed McCabe i Dr. John Pittman susreću Dr. Killiana, zamjenika direktora N.I.A.I.D.-a (instituta za AIDS). On i njegov asistent bili su vrlo entuzijastični u vezi ozona kada su vidjeli donešene im dokaze o uspješnosti ozona u liječenju AIDS-a. Kasnije su šutjeli, bez entuzijazma, i ponašali se kao da nikada nisu ni čuli ono što im je rečeno.

1992. A. Bolton: ''Izvještaj znanstvenih studija u svrhu razjašnjenja liječenja periferne vaskularne bolesti ''Ozon-O-Med''-om'', Intermune Life Sciences, Etobicoke, Ontario, 1992.

22. 07. 1992. Ed McCabe odlazi na put u Washington nakon što je dogovorio dva privatna sastanka sa dva člana Američkog kongresa, i to tako da se poklapaju sa sastankom koji su on i bivši član kongresa iz Iowe, Berkly Bedell istog dana dogovorili sa senatorom Tomom Harkinom, bivšim kandidatom za predsjednika.

Gos. Bedell i gos. McCabe odlučili su pozvati dva doktora koji su doveli pacijente iz HIV+ u HIV- stanje. Također su pozvali i Jima Caplana, čovjeka koji je uvjerio Kubance da odobre terapiju medicinskim ozonom za opću primjenu, te Dr. Johna Pittmana, doktora koji je koristio ozon te jednog od njegovih pacijenata zaraženog AIDS-om kojemu je nedavno uskraćeno liječenje. Dr. Pittmanov ured zatvorio je Državni medicinski odbor Norh Caroline usred uspješnih kliničkih testiranja ozona, pod izlikom da ''ozon nije odobren od strane FDA.'' Posjetili su članove kongresa, bili su toplo primljeni, i na kraju završili na sastanku u uredu senatora Harkina, gdje su im se u tom trenutku pridružili Dr. Michael Carpendale i njegov šef iz bolnice, San Francisco Veterans Administration.

Senator Harkin predvidio je za sastanak s nama samo pola sata, no bio je toliko zaintrigiran našim dokazom da smo o uspješnom tretiranju AIDS-a ozonom vodili jednoipolsatnu raspravu. Odmah je odlučio dogovoriti nam sastanak s direktorom Instituta za alergije i infektivne bolesti Državnog instituta za zdravlje, Dr. Anthonyjem Faucijem. Problem AIDS-a spada pod ovlast tog instituta, a Dr. Fauci se spominjao kao ''car AIDS-a'' američke vlade. Senator Harkin je član NIH-ovog (NIH=National Institutes of Health, Državni instituti za zdravlje)odbora za usvajanja, tako da ima njihovu pažnju.

20. 08. 1992. sastali smo se sa Dr. Faucijem i njegovim šefom, zamjenikom direktora NIH-a, Dr. Moskowitzem u NIH-ovoj zgradi broj 31, krilo 7A soba 24. Prisutni su bili i Dr. Hill, Dr. Killan te drugi zakonodavni i legalni asistenti. U ime ureda senatora Harkina, Mike Hall i Marina Metallios bili su prisutni kao promatrači. Ukupno je prisustvovalo 30 ljudi.

Predstavili smo svoja dva ozonom liječena pacijenta koji više nisu bili HIV+, i koji više nisu imali temperature, nateknute limfne čvorove, proljev, bolove, noćna znojenja, gubitak težine ili bilo koju drugu manifestaciju AIDS/ARC bolesti. Predali smo Dr. Fauciju i ostalima kopije njihove medicinske dokumentacije, te su slušali Dr. Carpendalea te još jednog doktora i njihove bivše od AIDS-a oboljele pacijente. Dr. Latino iz tvrtke Medizone govorio je o besprijekornim testovima ozona na životinjama koje je Medizone već proveo. Dr. Pittman i jedan od njegovih pacijenata iznijeli su emocionalnu molbu za otvoreno korištenje medicinskog ozona kako bi on mogao završiti svoja klinička testiranja ozona. I ja sam zatražio isto, iznijevši im ukratko 50 godina povijesti učinkovitosti medicinskog ozona na stotinama tisuća ljudi u Europi i navevši im savršen sigurnosni zapis milijuna primjena ozona. Iznijeli smo racionalan, iskustvom potkrijepljen, dokumentrian i razuman zahtjev za neposrednom istragom učinkovitosti ozona u liječenju AIDS-a. Također, pitao sam može li se što učiniti kako bi se postiglo da FDA obustavi supresiju koju vrši nad doktorima medicine koji koriste ozon. Rečeno nam je kako NIH nema ovlasti nad FDA.

Komentar: Zamislite slijedeću situaciju. Naša mala ali predana grupa sjedi za okruglim stolom sa službenim predstavnicima AIDS politike američke vlade. Uokolo stola sjede asistenti, sekretari, pomagači i rukovodioci raznih odjela. Nema velikih korporacija koje nas financiraju, kao što je inače uobičajeno na takvim sastancima. Iako su zastupnici NIH-a trebali prošetati niz hodnik da stignu tamo, svi mi ostali trebali smo izostati s posla i odvojiti iz vlastitog džepa zamjetnu sumu za putne troškove, smještaj i hranu. Došli smo iz cijele zemlje, samo da bi pomogli svojim sunarodnjacima koji umiru od AIDS-a. Sjedili smo tamo sa dva pacijenta, sada potpuno zdrava, prije oboljela od AIDS-a, koji su bili HIV negativni, jedan LRP negativan (LRP lančana rekcija polimeraze, test za bilo koji od 7 nukleotida samog HIV virusa), a jedan Western Blot/Elisa negativan (testiranje prisutnosti HIV antitijela). Sjedili smo tamo sa primjerima i njihovim zapisnicima koji su prikazivali kompletno zatiranje svih sekundarih bolesti, njihovim doktorima, politički zlostavljanim doktorom i njegovim pacijentom kojemu je uskraćeno liječenje, te nekoliko debelih fascikala medicinskih referenci o ozonu iz Europe i SAD-a. Znate li kakav smo odgovor dobili?

''Ne vidimo razloga za daljnji nastavak ove priče.'' Dopustite mi da ponovim: ''Ne vidimo razloga za daljnji nastavak ove priče.'' I, ''Oni su toliko očito zdravi da sigurno nisu ni bili bolesni.''Nećemo se ni osvrnuti na ovakav tretman osim ako nemate pacijente koji su barem dvaput prije liječenja PCR-testirani kako bi se dokazala prisutnost HIV virusa, njihovu HIV pozitivnu krv pohranjenu, dva PCR-testiranja tokom liječenja i dva PCR-testrianja nakon tretmana koja dokazuju nestanak HIV virusa.'' Eh, kakav odgovor, i to od institucije koja je financirana našim novcem od poreza da pronađe lijek za AIDS, dok ljudi pate i umiru tragičnom i sporom smrću. Nije baš ohrabrujuće, zar ne? Sama težina tamo priloženih dokaza bila je dovoljna za neposredno pokretanje istraživanja ozona, bez dodavanja novih uvjeta. Uz bilijune dolara kojima NIH raspolaže zaista su mogli nešto učiniti. Nakon svega što smo prošli, pomislili biste da su mogli barem kao gestu dobre volje uputiti nekoliko telefonskih poziva drugim doktorima i pacijentima, no sve što su rekli bilo je efektno ''idite kući''. Iako su nam definirali jasan cilj koji treba gađati, imao sam osjećaj da se linija s koje se gađa pomakla daleko unazad.

Analiza: Iznosim problem sadašnjeg NIH-ovog rasuđivanja:

1. Iako su izjavili da nisu upoznati s poviješću oduzimanja ozonskih strojeva od strane FDA, zlostavljanjem doktora koji koriste ozon, i primoravanjem doktora na lažne izjave o beskorisnosti ozona, čuli su to sve od mene osobno, uz napomenu koliko je bilo teško nagovoriti bilo kojeg doktora da se uopće pojavi i iznese im dokaze. Kako itko može provesti otvorena testiranja tog korisnog tretmana ako će ih FDA zatvarati čim otvore vrata?

2. Promovirajći nedokazanu tvrdnju ''HIV uzrokuje AIDS'', traže 6 PCR HIV testova, od kojih svaki košta oko 350 dolara, znači, ukupno više od 2100 dolara po pacijentu. Kao prvo, postoji nekoliko PCR testova , od kojih niti jedan nije osiguran, stoga, kojem će se testu vjerovati? I tko će to platiti? Doktori koji koriste ozon su financijski gledano bespomoćni, a pacijenti oboljeli od AIDS-a već su potrošili svu svoju ušteđevinu na doktore, bolnice i lijekove poput AZT, DDI, itd. Također, u doba kada su pacijenti koje smo mi doveli bili pozitivno testirani na AIDS, PCR testovi nisu bili normalno dostupni, tako da je prilaganje njihovih PCR testova bio nemoguć zahtjev! Također, mnogo patentiranih terapija ozonom sada spada u javno dobro, pa ni jedna farmaceutska tvrtka ne želi financirati istraživanje.

3. Putem svoje izjave dali su nam na znanje da neće razmotriti ozon osim ako ne udovoljimo njihovim novim PCR standardima, te da je JEDINO HIV virus ono što treba tražiti. Nigdje i nikada nije dokazano da je HIV virus jedini definitivni uzrok AIDS-a; jednostavno je jednog dana u medijima naveden kao vjerojatan uzrok. Rad Dr. Galloa ''HIV uzrokuje AIDS'' je dokazan kao lažan. Kako je navedno na zadnjoj konferenciji za AIDS u Amsterdamu (1992), ljudi umiru od AIDS-a a da nikada nisu bili pozitivni na HIV ! Virus je vjerojatno samo promotor ili mogući ko-faktor bolesti. Stoga, zašto donositi zaključke o učinkovitosti ozona bazirane na prisutnosti ili izostanku virusa koji lako moguće uopće nije bitan? Zašto ignorirati najznačajnije činjenice koje dokazuju otklanjanje svih sekundarnih bolesti i simptoma? Ovo je daleko zahtjevniji test: treba li se ili ne odmah započeti s istraživanjem ozona, ako se može ukloniti patnja oboljelih, bez obzira na to jesu li ili ne PCR negativni.

Komentar: Što je sa kvalitetom njihova samostalnog življenja nakon ozona? Način na koji je Centar za kontrolu bolesti odlučio klasificirati ima li netko AIDS ili ne daje odgovor. Oni traže istovremenu prisutnost nekoliko ukazujućih bolesti. Oba pacijenta koje smo mi doveli imali su potpuno eliminirane sekundarne infekcije i kliničke simptome. Dakle, prema definiciji Centra za kontrolu bolesti, uz HIV negativan test, više nisu bolovali od AIDS-a. Stvarni ljudi sjedili su pred NIH zaposlenicima, sa svojom medicinskom dokumentacijom i testovima krvi, pa opet, NIH službenici nisu ništa vidjeli. Ili su odabrali ništa ne vidjeti. Nadajmo se da će praktičnije mišljenje na kraju prevladati.

Moram napomenuti, kako biste shvatili medicinski ozon u pravom smislu liječenja AIDS-a, da nekoliko injekcija medicinskog ozona neće učiniti čudo. Uspješna liječenja AIDS-a ozonom provodila su se 2 do 5 sati dnevno u obliku nekoliko različitih oksidativnih i inih terapija tokom 3 do 6 tjedana za redom, ovisno o pojedinoj kombiniranoj primjenjenih metoda. Te se metode uvijek kombiniraju s promjenama stila života, pravilnom ishranom, eliminacijskim čišćenjem organa, duhovnim i moralnim balansiranjem kako bi se uklonilo pacijentovo poricanje samoga sebe, uključujući proces reizgradnje imunološkog sustava.

Šestoro američkih doktora izvjestilo me o preko 200 ljudi koji su testiranjem dokazano HIV negativni. Također posjedujem video intervju koji dokazuje iznimnu učinkovitost ove terapije u slučaju raka, pa čak i bolesti poput multiple skleroze. Kao društvo trebali bismo uskoro okrenuti pogled u smjeru ozona, umjesto da gledamo kako sve više ljudi nepotrebno umire dok se mi uporno držimo starih metoda koje očito ne funkcioniraju.

U rujnu 1992. ''Bilten za razvoj i istraživanje'' Br. 234. (Odsjek za znanost i tehnologiju, Canadian Government's Supply and Services Dept.) objavljuje ''Bolja sterilizacija krvi ozonom''. Pod 303,943 dolara vrijednim ugovorom sa Surgeon General's Branch of Department of National Defence [DND] Headquarters (sjedište odjela za državnu obranu), istraživači iz CCRS-ovog National Reference laboratorija proučavaju dvije tehnologije sterilizacije ozona, kako bi potvrdili njihovu izvještenu učinkovitost u deaktivaciji raznih potencijalnih viralnih kontaminacija krvi, uključivši HIV-1 i hepatitis... U Europi je prema procjeni 350,000 ljudi bilo tretirano ozonom u periodu od 1980. do 1985. Sveučilište u Bonnu recenziralo je te slučajeve i prijavilo da se u slučaju pravilne primjene ozonske terapije ne javljaju gotovo nikakve nuspojave... ''Produkti tog istraživanja našli su primjenu širom svijeta'', kaže kapetan Shannon (iz DND-a). ''U pravilnoj koncentraciji, primjena ozona zvuči gotovo predobro da bi bila istinita. Pokušavamo ne biti previše entuzijastični, ali dosadašnji podaci dovode nas u napast.''

1992. Acta-Chir-Plast. 1992; 34(3): 182-4 ''Korištenje ozonoterapije u operacijama korekcije nosa'' (Kawalski, H. Sondej J., Cierpiol Tracz E). Opisuju se pozitivni rezultati primjene ozona u rinoplastiji. 25 pacijenata je intravenozno primalo ozon u trajanju od 3 dana prije operacije i post-operativno, što je rezultiralo znatnim smanjenjem trajanja post-operativnih komplikacija u usporedbi s grupom od 20 pacijenata koji nisu primali ozon.

Rujan 1992. Medicinska hipoteza (Rujan 1992. ; 39(1): 30-4). ''Ozonizacija krvi u liječenju virlanih bolesti i imunoloških deficijencija. Hipoteza.'' (autor: V. Bocci). U posljednje tri dekade u Europi su primjenjene glavne ozonske autokemoterapije, u nekontroliranim testiranjima provedenim nad pacijentima oboljelim od raznih bolesti, a naročito kroničnih virusnih bolesti i neoplazmi. Čini se da je tretman u stanju aktivirati domaćinov imunološki sustav poticanjem proizvodnje imunoaktivnih citokina, te je sada moguće racionalizirati proceduru, poboljšati metode i procijeniti ishod... Kada se to provede, uslijed jednostavnosti procedure i mogućnosti široke medicinske primjene autokemoterapija bi mogla postati vrlo vrijedna, posebice u nerazvijenim zemljama. (-iz Medline)

Listopad 1992. Pol-Tyg-Lek (1992 Lip., 19-26; 47(42-43): 964-6) poljski medicinski časopis. ''Klinička procjena rezultata liječenja pacijenata oboljelih od arterosklerotične ishemije donjih ekstremiteta intraarterijarnim injekcijama ozona''. Sedam poljskih istraživača dalo je 10 injekcija ozona u femoralne arterije 50-toro pacijenata s arterosklerotičnom ishemijom donjih ekstremiteta i 49 pacijenata s dijabetesom. ''Liječenje je rezultiralo znatnim poboljšanjem u obje grupe... liječenje ozonom je i učinkovito i sigurno.'' (-iz Medline)

Prosinac 1992. Časopis za njegu pacijenata oboljelih od AIDS-a u svesku 6, broju 6 objavljuje članak ''Točka gledišta: Slučaj za terapiju ozonom'' Eda McCabea. To je bilo ponovno izdanje njegova svjedočenja pred NIH-ovim Uredom za nekonvencionalnu medicinu. ''Razgovarao sam sa 6 doktora medicine is SAD-a, koji su neovisno jedan o drugome, kolektivno prijavili više od 300 pacijenata koje su doveli u HIV-negativno stanje (s potvrđenim Western Blot, ELISA, i PCR), uključivši potpuno uklanjanje bilo kakvih faktora sekundarnih bolesti kao što su npr. gubitak energije, gubitak težine, dijareja, itd.''

Veljača 1993. Dr. Simi Khanna MBBS;DHOM objavljuje ''Konačno - liječenje ozonom-kisikom''. (njen ured se nalazi u predgrađu Londona, Engleska). Ona navodi 31 uobičajenu bolest koja se rutinski tretira ozonom. ''Čarobnu terapiju ozonom-kisikom'' (njene riječi) otkrila je nakon što ju je osobno dovela sa ruba smrti četiri i pol mjeseca groznice, besanice, svrbežnih osipa, nateklih i bolnih zglobova, rapidnog opadanja težine, nakon što ništa drugo nije djelovalo (dvije bolnice i 112 raznih medicinskih pretraga).

Travanj 1993. Časopis kanadskog medicinskog društva Novosti znanstvene medicine (Can Med Assoc J 1993; 148(7) pg 1155) objavljuje članak ''Jesu li bezbrižne transfuzije zaista samo za dašak ozona daleko?'' Alberta C. Baggsa, , BSc. ''Znanstvenici u Americi i Kanadi istražuju korištenje ozona za uništavanje HIV virusa, hepatitisa i virusa herpesa te drugih infekcijskih agensa u krvi koja se koristi za transfuziju. Studije su podržali i medicinski krugovi NATO pakta zbog straha da su viralne pandemije ugrozile mogućnost svjetskih banaka krvi da udovolje hitnim i velikim vojnim potrebama.'' ''...U pismu upućenom NATO-ovom odboru za krv , glavni kirurg Kanadskih oružanih postrojbi izvješćuje o kanadskim nalazima koji govore kako 3-minutna ozonizacija seruma zaraženog milijunom HIV-1 čestica u jednom mililitru postiže gotovo 100%-tnu deaktivaciju virusa. Također, saznalo se da procedura uništava i neke druge viruse s lipidnim ovojnicama, uključivši majmunski imunodeficijencijski virus i razne tegobe koje su interesantne veterinarima.'' Izvješće u časopisu opisuje rad tvrtki Mueller Medical i Medizone International.

Svibanj 1993. Američki časopis za kirurgiju (59(5): 297-303). ''Irigacija trbušne šupljine u tretiranju eksperimentalno inducuranog mikrobnog peritonitisa: učinkovitost ozonizirane otopine soli u vodi''. Devetoro istraživača implantiralo je gel kapsule fekalnog razmaza u peritonalne šupljine štakora. ''Ozonizirana otopina soli u vodi statistički se pokazala kao učinkovito irigacijsko sredstvo kod redukcije stvaranja apscesa u preživjelih.''

Svibanj 1993. H. D. Wolfsteadter, MD iz Berlina objavljuje tekst ''Terapija ozonom'' pod sponzorstvom Međunarodnog društva za AIDS- Prirodna alternativna tradiconalna komplementarna medicina (NATC i IAS). ''...nedavni rezultati istraživanja virusa, posebice rezultati in-vitro pokusa na retro-virusima i aktivirajući učinci na imunološki sustav u skoroj će budućnosti učiniti terapiju ozonom zanimljivom temom suvremenog istraživanja. U prepoznavanju hitne potrebe za kliničkim pojašnjenjem učinkovitosti liječenja ozonom zasnovane na tvrdnjama i indikacijama ne postoje podijeljena mišljenja.''

02. 05. 1993. Glavni naslov: Kanađani proveli testiranje na majmunima - Medizonova tehnologija dekontaminacije krvi pokazala se uspješnom. Još uvijek sporo napredujući, Mediozone objavljuje uspješna testiranja na majmunima. To je bio jedan od uvjeta koji su bili postavljeni prošlog Kolovoza kada su se McCabe/Bedell/Latino i drugi sastali s Dr. Faucijem u NIH-u. Dr. Fauci je rekao: ''Zašto ne provedete jednostavno testiranje na majmunima?'' Medizone je tako i učinio, pa sada objavljuju uspješno završene prve dvije faze kanadskog istraživačkog projekta nadgledanog od znanstvenika-zastupnika Kanadskog Crvenog križa, Ministarstva obrane i agronomije, Veterinarskog medicinskog sveučilišta Cornell i tvrtke Medizone Canada Ltd.

U dvije grupe majmuna uvedena je plazma inficirana visoko virulentnim razmazima SIV-a (majmunski ekvivalent HIV-a). Prva grupa uginula je unutar 12 dana. Inficirana plazma druge grupe prvo je infuzijski tretirana ozonom. Druga grupa uopće nije pokazivala znakove infekcije.

Dr. Latino, predsjednik tvrtke Medizone je izjavio: ''Ovi preliminarni rezultati pokusa ukazuju na sposobnost Medizonovih patentiranih znanstvenih i tehnoloških procesa da deaktiviraju određene virusne kontaminante u krvi, uključivši i virus HIV-a.

Zajedno s gore navedenim testiranjem majmuna, tvrtka Medizone je do sada FDA-u poslala slijedeće podatke:

1. Studija na zečevima na Farmakološkom sveučilištu (Long Island) pokazuje da se u koncentracijama i do 10 puta većim od doze predložene za čovjeka ne javlja toksičnost.

2. Studija na mačkama na Veterinarskom sveučilišnom fakultetu Cornell ne pokazuje toksične efekte.

3. Studija deaktivacije HIV-a u Časopisu za hematologiju pokazuje stopostotnu deaktivaciju.

4. Medicinska škola Mount Sinai (New York) otkriva da su hemodijalitičke i koagulacijske promjene debelo unutar standarda za reinfuziju pakirane ljudske krvi.

FDA i dalje ne želi odobriti testiranje na ljudima, niti priznati da postoji ikakav znanstveni dokaz učinkovitosti ozona.

Kolovoz - rujan 1993. Međunarodna udruga za ozon održava 11. svjetski kongres i izložbu o ozonu (29. 08 i 03. 09. 1993) u San Franciscu. Razgledavalo se 9 postrojenja za tretiranje vode ozonom. detaljno su se pregledaval štandovi proizvođača industrijskog ozona i dodatno je održan dvodnevni sastanak o ozonu kojem su prisustvovali doktori suučesnici iz cijelog svijeta.

Komentar: O3OHATOP - to je ruska riječ za ozon. Sastanak nam je jasno prikazao da čak i Rusija ima više slobode u zdravstvu od SAD-a.

Dr. Claudia Koscherkova, pročelnica Odjela za razvoj i istraživanja na Nisnerokinov medicinskom institutu trenutačno ozonom liječi 39 arterosklerotičnih pacijenata. Ona, C.N. Kontorschikova M.D. (pročelnica Centra za istraživanja), posebice Sergi P. Peretyagin M.D. (rukovodioc Centra za istraživanja - otac suvremene primjene ozona u Rusiji) i drugi primjenjuju medicinski ozon na bebama, životinjama, odraslima, pa čak i za liječenje rana nastalih vatrenim oružjem! Imaju četiri glavna centra za liječenje ozonom u svojim glavnim gradovima: Nezhni Novgorod, Ivanovo, Kirov, i Smolenskj, i ostale centre u Baltičkim zemljama.

Također, koriste inhalacijsku terapiju ozonom - koncentracija 1-4 mcg/ml ozona vlaži se ultrazvukom i inhalira, i razvijaju tehniku recilkuratorne izvantjelesne ozonizacije ljudske krvi u trajanju do sat i pol, pri niskim koncentracijama od 1.5 do 2 mg/ml.

Preko 120 ruskih doktora medicine je tokom proteklih 6 godina liječilo tisuće ljudi ozonom! Zbog nasilne pohlepe američkih kompanija za proizvodnju ljekova koje utječu na sve nivoe društva kako bi onemogućili korištenje ozona, sve druge zemlje nas prikazuju inferiornima!

Ruski doktori koje sam upoznao na IOA konferenciji bili su dovoljno ljubazni, pa su mi posudili kopiju svog videozapisa. Napravio sam dobru kopiju tog materijala i dvadestminutni video koji objašnjava medicinski ozon (na engleskom). Ima puno inovativnih tehnika, a sada možete naručiti i svoju kopiju preko "The Family News."

Na istoj konferenciji IOA je održala razgledavanje lokalnih postrojenja za tretiranje vode ozonom i trodnevnu prezentaciju dokumenata o postrojenjima za pročišćavanje gradske pitke vode, najnovijim industrijskim metodama stvaranja ozona, postrojenjima za tretiranje otpadnih voda, ozonu koji se koristi u industriji papira za hlađenje i proizvodnju, ozonu u bazenima i gradskim akvarijima, tretiranju podzemnih voda i biološkim efektima ozona.

Konferencija je završila dvodnevnim medicinskim prezentacijama kompletiranih i aktualnih medicinskih studija ozona- od kojih se većina provodila van SAD-a (zbog političkih pritisaka u Americi). Slijedi sažetak tema koje pokazuju uspjehe liječnika koji su provodili terapije medicinskim ozonom.

Dr. John Greenburg, sa Škole za medicinsko osoblje Sveučilišta u Heidelbergu, radeći zajedno s Horstom Kiefom, predstavlja rezultate svog rada na mikroskopskom istraživanju krvi nakon izlaganja ozonu (5 cm 3 krvi, 15 cm 3 ozona), utvrdivši da je ozon siguran ako se koristi unutar prihvaćenih parametara, koncentracijom uglavnom manjom od 80 mcg/m.

Dr. Michael Carpendale (San Francisco, CA VA Hospital) dobio je priznanje za svoj istraživački rad i za pomoć oko organizacije tadašnjeg sastanka. U svom govoru ''Ozon, Hiv i AIDS'' navodi: ''Ozon deaktivira HIV u količinama koje nisu toksične za krvne stanice; u salinu 0.4 ug/ml; u serumu 4.0 ug/ml; u krvi 50 ug/ml. Ozon je nevjerojatno siguran lijek,... povećava kisik među stanicama, povećava vazo-dilataciju i perfuziju... povećava propusnost staničnih membrana...najbolji je marker za T4 stanice.'' I, '' Va bolnica na Floridi liječila je dotičnog pacijenta ozonom rektalno, njegova majka tvrdi da mu je izliječena cryptosporidium dijareja.''

Doctor Frank Shallenberger izvjestio je o primjeni IV ozonske terapije, putem infuzijskih pumpi koje su imale protok od 100 cm 3 /h. Predlaže ponovna 10 cm 3 punjenja medicinskih šprica umjesto jedne velike, tako da koncentracija ozona unutar šprice vremenom ne počne opadati. Naveo je da tjelesna antioksidativna reakcija započinje unutar 5 od 6 dana.

Doctor Wong (University of Havana, pročelnik odjela za terapiju ozonom u njihovom medicinskom istračivačkom centru) koristi ozon za liječenje artritisa, kardiopatije, endoflebitisa, itd.

Dr. Bernie Kershbaum (Philadelphia, PA) izabran je za pročelnika organizacije IOA Pan American Medical Group. Slijedeći IOA kongres održati će se 12. 05. 1995 u Francuskoj. U potrazi su za novom dokumentacijom.

Podpredsjednik Njemačkog društva za ozon, Dr. Hartmut Baltin izvješćuje o liječenju pacijenata oboljelih od AIDS-a u studiji u njegovoj vaskularnoj klinici.

Talijani koriste veterinarsku tehniku infuzije 15 mcg/ml ozona u 2 litre konjske krvi, i reinfuzije u konja.

O testiranjima ozona na IOA konferenciji također izvještavali:

Okluzivna arterijska bolest donjih udova - O. Rokitansky, J.

Washuttl and L. Groger - Austrija

Okluzivna arterijska bolest donjih udova - R. Mattassi - Italija

Imunološko praćenje - H Baltin - Njemačka

Arteroskleroza - N. Zhulina, C. Kontorschikova i N. Morozova - Rusija

Kardiopatologija - F. Hernandez i drugi - Kuba

Hipoksična stanja - S. Peretyagin - Rusija

Hiopksična oštećenja - C. Kontorschikova - Rusija

Myocardium fractals - A. Gavrilushkin, S. Peretyagin i O. Birjukova - Rusija

Chelation - M. Foster - SAD.

Multiformna patologija - G. Glady - Francuska

Dermatologija - S. L. Krivatkin - Rusija

Stafilokok - T. Shimoyama i drugi - Japan

Sickle Cell Anemia - M. Gomez i drugi - Kuba

Autovakcinacija nastala ozonom - J. Greenberg - Njemačka

Reumatske bolesti - Z. Fahmy - Njemačka

Katostrofne ozljede u djece - S. N. Gorbunov i drugi. - Rusija

Studija rektalne insuflacije štakora - S. Mendez i drugi - Kuba

Genetika - E. Prieto i drugi - Kuba

Anaesthetized horses - P. Scrollavezza et. al. - Italy

Disfunkcija očnog živca - R. Santiesteban i drugi - Kuba

Cerebrovaskularna nezgoda - E. Devesa - Kuba

Senilna dementija - M.M. Rodriguez i drugi - Kuba

Maligna bolest - H. Kief - Njemačka

Rak dojke - R. Dallaglio i drugi - Italija

Neurodermatitis - H. Kief - Njemačka

Probavni sustav - M. Noa - Kuba

laboratorijske životinje očišćene od mikroba - J.M. Mirabal i drugi - Kuba

Citirajući Seigfrieda Rillinga, predsjednika Njemačkog medicinskog društva za ozon (navodi iz njegovog govora o povijesti ozona korištenog u Njemačkoj): ''...Ozon samo služi čovječanstvu''.

Komentar: I uza sve to, jedan FDA službenik rekao je članu kongresa da ne postoji dokaz medicinskih primjena ozona. Američki doktori bi trebali biti zastupljeni u većini na gore navedenoj listi, umjesto toga oni su primorani skrivati svoj rad po podrumima i stražnjim sobama.

02. 09. 1993. Svjetska premijera polusatnog kanadskog videozapisa ''Ozon i politika medicine'' na IOA sastanku (autori: Geoff Rogers i Riener Diedrau). Nakon toga video je prikazan u L.A.-u, New Yorku-u, Salt Lake City-ju i drugim zdravstvenim sajmovima.

Komentar: Kroz njihove vlastite riječi video demonstrira bahatu neobrazovanost sustava i hrabro uložen trud istraživača i pionira medicinskog ozona.

08. 09. 1993. Medizone Int'l NYC sa talijanskim ministarstvom zdravstva i talijanskom znanstvenom udrugom za terapiju kisikom-ozonom najavljuje ko-projekt liječenja AIDS-om i hepatitisom B zaraženih pacijenata sa Medizoneovom tehnologijom dostave tankog filma. Pacijenti će biti podvrgavani jednosatnom tretmanu svakog drugog dana tokom 12 tjedana testiranja.

25. 09. 1993. Dr. Gerard V. Sunnen, M.D. piše svoj ''Dodatak 'Ozonu u medicini'; mogući mehanizmi viralne deaktivacije ozonom.'' Detaljizira kemijske reakcije putem kojih ozon postiže svoju učinkovitost. 20. 01. 1994. Medical Tribune - Research News - glavni naslov: ''Mješavina ozona i kisika može deaktivirati HIV ''in vitro. Ovaj članak (autor: Nathan Horowitz) opisuje nadolazeću Medizonovu fazu 1 kliničkih istraživanja na nekoliko lokacija u Italiji. 300 pacijenata zaraženih HIV-om ili hepatitisom B nasumce će biti raspodijeljeno u dvije grupe - kontrolnu i onu koju se tretira, i biti će proučavani tokom tri mjeseca doziranja i devet mjeseci kontrole nakon terapije. Tokom 12 tjedana 300 cm 3 krvi biti će izvađeno, ozonizirano i onda vraćeno pacijentu, svaki drugi dan. ''Preliminarni podaci Dr. Latina su vrlo zanimljivi,'' rekao je Mark Cohen, Ph.D., profesor medicine na Državnoj sveučilišnoj školi medicine u Shreveportu, Louisiana. ''Njegove studije pokazuju da ozon zaista može uništiti HIV.''

25. 03. 1994. Dallas, Texas je lokacija IBOM-ovog (International Bio-Oxidative Medicine Foundation) 5. Godišnjeg sastanka. Telefon 405/691-1452. Doktori medicine iz cijelog svijeta naglasili su svoje radove uspješnog korištenja ozona i/ili vodikovog peroksida i drugih oksidacijskih sredstava u medicini, i prisustvovanja na specijalnim edukativnim radionicama. Među priloženim dokumentima bili su:

''Spontanost oksidacije u prirodi'' Majid Ali, MD

"Ozon u medicini" Frank Shallenberger MD

"Vodikov peroksid i slobodni radikali'' Charles H. Farr MD Ph.D.

"Kompleksni oksidacijski spojevi'' George Freibott ND

"Iskustva u daljnjem liječenju AIDS-a, raka i kemijske toksičnosti / preosjetljivosti korištenjem biooksidativnih nutricionističkih terapija'' Robert Allen MBBS (Australija)

"Uzrok svih bolesti sa holističkog stajališta'' Ed McCabe

"Oksidativna terapija i odgovor na problem AIDS-a" Robert Willner MD, Ph.D

"AIDS, imunologija i ozon" Frank Shallenberger, MD

"Iskustva s medicinskim ozonom'' Stanley W. Beyrle, N.M.D.

"Ozon može deaktivirati HIV reduciranjem p120-CD4 afiniteta vezivanja, lizinizacijom lipidne ovojnice HIV-a i oksidacijom jezgre HIV-a'' Oscar K. M. Hsu (Harvard)

Upozorenje ! Travanj 1994. Istraživač intervjuira EPA službenika - (Služba za zaštitu okoliša - telefon 800/241-1754, 800/444-7255, 800/447-6349) zaduženog za podatke o učinkovitosti i mikrobiološke studije, Zigfridasa Vaituzisa, koji otkriva šokantnu činjenicu da se do tadašnjeg datuma svi statistički podaci američke vlade o AIDS-u odnose samo na HIV-1 ! Isto vrijedi i za sva testiranja u bankama krvi. HIV-2, HIV-3 i drugi oblici vjerojatno sve do broja 10 (HIV-0 u Francuskoj) uopće se ne testiraju ili unose u statističke podatke koje iznosi vlada i koji se iznova ponavljaju u medijima! Dakle, govori nam se o mnogo manjem broju zaraženih AIDS-om nego onom kojeg statistički podaci otkrivaju, a banke krvi učestalo daju krv zaraženu drugim oblicima HIV-a !

Kada se dođete testirati na HIV, traži se samo HIV-1! Zaboravite ono što vam sestre u bankama krvi govore i ono u što same vjeruju. Zatražite ih da vam donesu jedan od paketa za ekransko testiranje krvi i da vam pročitaju upute tiskane na njemu - upute se odnose samo na HIV-1. Testiranje na ostale tipove HIV-a morate zatražiti vi sami ili vaš doktor !

Od 01. 06. 1994 HIV-2 biti će priznat, a neke banke krvi već provode testiranje na HIV-2.

Komentar: Kroz veo političke varke govori nam se da je sve u redu, dok spremljena transfuzijska krv ostaje netestirana i zbog toga nesigurna, a statistički podaci uvelike su podcjenjeni! Što to političari smjeraju? Zvuči protuljudski i nehumano, zar ne?

Doživite li automobilsku nesreću, i probudite li se spojeni na vrećicu krvi, nemate li pravo znati je li inficirana HIV-om 2, HIV-om 3 itd.? Ozon propušten u obliku mjehurića kroz svu pohranjenu krv odmah bi rješio taj problem. Morate se upitati: Kontrolira li neka izvanzemaljska sila unutarnje poslove naše vlade? Zasigurno ne zastupaju mene ili bilo kog od mojih prijatelja, niti vas ili važe prijatelje, zar ne?

Travanj 1994. Još prije gore navedenih razgovora s CDC-om, njihov kompjuterizirani nacionalni informacijski i edukativni program o AIDS-u / CDC National AIDS Clearinghouse databank) sadržavao je sažetak priče u kojoj Ed McCabe svjedoči pred NIH 1992. o učinkovitosti ozonske terapije. Priča je naknadno tiskana u novinama "Washington Post", u sekciji o zdravlju, 06/23/94, str. 8 (od strane Davida Browna). Tjedan dana nakon navedenih razgovora, sve reference na svjedočenje gospodina McCabea i priča iz Washington Post novina potpuno su nestale iz CDC - ovog računala. (negdje oko 4/7/1994.). Baza podataka je u privatnom vlasništvu tvtrke Information Inc., Behesda, MD.

------------------------

Tekst prenesen sa: http://www.argentumcompendium.org

Lječenje ozonom u Zagrebu!!! http://www.biozon.hr/

Wellness - zdravi život

Wellness je, kao prvo, izbor preuzimanja odgovornosti za kvalitetu svog života. To počinje svjesnom odlukom da ćemo voditi zdrav životni stil. Wellness je način razmišljanja, sklonost da primjenite niz ključnih načela u raznim životnim područjima koji vode do višeg stupnja značenja „biti dobro“ i do zadovoljstva životom.

Rezultat ovakve usredotočenosti je da nas wellness način razmišljanja štiti od iskušenja da krivimo nekoga drugog, da imamo izgovore, da izbjegavamo odgovornost, da plačemo nad nevoljama.

Wellness je alternativa za ovisnost o liječnicima i lijekovima, o samosažaljevanju, dosadi i lijenosti...

Wellness je filozofija koja obuhvaća mnoga načela za dobro zdravlje.

Wellness uključuje samoodgovornost, tjelesnu aktivnost i kondiciju, zdravu ishranu, vještinu upravljanja stresom, kritičko mišljenje, smisao, cilj, svrhu, duhovnost, emocionalnu inteligenciju, humor, igru, zabavu, učinkovite odnose.

Sva ta i srodna područja obuhvaćena su u puno detalja na različite načine. Wellness je svjesna predanost prema pozitivnim inicijativama i principima za optimalno funkcioniranje u svim tim područjima.

Termin wellness prvi je upotrijebio liječnik Halbert L. Dunn, u svojoj knjižici "High Level Wellness" (Visoka razina zdravlja) iz 1961. Dr. Dunn vidio je zdravlje kao stil života u kojem stremimo uzdignuti svoje fizičko i psihičko zadovoljstvo i blagostanje.

On je opisao Wellness kao discipliniranu predanost prema osobnom majstorstvu.

Pažljivo je obradio filozofiju koja je od početka bila višedimenzionalna i centrirana na osobnu odgovornost i ekološku svjesnost.

Njegov pristup zdravlju bio je prilično drugačiji od smjernica prihvaćenih pola stoljeća prije.

Cilj postizanja zdravlja postignut je kada nađemo ravnotežu u 8 dimenzija wellness-a:

- Fizički wellness znači poštovati i brinuti se za svoje tijelo. Primjenjivati svoje znanje, motivaciju, vještine za povećanje kondicije i zdravlja. Učiniti pozitivan izbor u pogledu ishrane, fizičke aktivnosti, seksualnosti, spavanja, upotrebe alkohola, raznih lijekova, droga, upotrebljavati odgovarajući sistem zdravstvene zaštite, voditi računa o samom sebi.

- Intelektualni wellness znači radoznalost i jaku želju za učenjem. To je doživotan proces stvaranja, stimuliranje novim idejama i dijeljenjem. Otkrivanje izazova, svladavanje prepreka koje su povoljna prilika za rast, planiranje, razvijanje strategija, rješavanje problema u zajednici, sposobnost vođenja u službi za druge. Sposobnost jasnog mišljenja i pamćenja, misliti neovisno, kreativno i kritično.

- Ekološki wellness je svjesnost o neizvjesnom stanju Zemlje i utjecaju naših svakodnevnih navika na okolinu. To je poštovanje prema Božjem stvaranju, ljepoti i ravnoteži prirode. Ekološki wellness uključuje održavanje načina života koji maksimizira sklad sa zemljom i minimizira štetno djelovanje za okolinu. Uključuje sudjelovanje u društveno odgovornim aktivnostima za zaštitu okoline.

- Emocionalni wellness nastoji ispuniti emocionalne potrebe konstruktivno. To je sposobnost žilave reakcije prema emocionalnim stanjima i životnim strujama. Realistično rješavanje raznovrsnih situacija i učenje kako naše ponašanje, misli i osjećaji utječu na naše odluke. Preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje i odgovoriti na izazove kao na šansu. Emocionalno uspješna osoba je samosvjesna i prihvaća samu sebe dok se nastavlja razvijati kao osoba. Emocionalni wellness je sposobnost za oblik odnosa temeljen na uzajamnoj predanosti, povjerenju, poštenju, iskrenosti i poštovanju.

- Kulturni wellness je svjesnost i poštovanje vlastite vjere, tradicije i kulturne pozadine kao i učenje, prihvaćanje i suradnja prema raznolikosti i bogatstvu drugih vjera i kultura. To prema drugima uključuje senzibilnost, obzir, razumijevanje, uvažavanje, toleranciju i uljudnost.

- Profesionalni wellness je ravnoteža između onoga što smo pozvani biti i onoga što smo pozvani napraviti. To je mjesto gdje vaše duboke čežnje i talenti ispunjavaju potrebe zajednice. Pojedinac pokazuje svoju veličinu i kroz volonterske aktivnosti gdje je osobna nagrada pridonošenje uspjeha životu zajednice. Profesionalni wellness uključuje neprekidno učenje novih vještina i traženje izazova koji dovode do osobnog rasta i boljeg svijeta. Osluškivati i slijediti svoj poziv je doživotan proces.

- Duhovni wellness je potraga za smislom, značenjem, vrijednostima, svrhom, ciljem rezultirajući nadu, veselje, hrabrost i zahvalnost. Ohrabruje nas u razvoju vlastite vjere i traženju Boga u svim stvarima. Pronalazi i udružuje osobni sustav vrijednosti i uvjerenja koja definiraju osobu, postavlja pojedinca u odnosu na zajednicu i privlači vjeru koja podupire pravdu.

- Društveni wellness podrazumjeva doprinos jednog čovjeka za dobrobit u svakodnevnoj okolini, socijalnu pravdu unutar jedne zajednice. Uključuje promoviranje zdravog života okoline, poticajnu, učinkovitu komunikaciju, uzajamno poštovanje među pripadnicima i pozitivan odnos s drugima. Također prepoznavanje potrebe za slobodnim vremenom, razonodom, rekreacijom i vremensko planiranje tih aktivnosti.

Jedno područje wellness-a koje bismo naglasili je to da pomaže ljudima bolje shvatiti što znači biti zdrava osoba, za razliku od ne biti bolestan.

Provedeno je istraživanje najzdravijih ljudi u Australiji i došli su do sljedećih rezultata - najzdraviji od najzdravijih posjeduju sljedeće kvalitete:

- visoko samopoštovanje i pozitivan pogled na svijet

- temeljnu filozofiju, osjećaj svrhe i smisla

- jak osjećaj osobne odgovornosti

- dobar smisao za humor i obilje zabave, šale, užitka u životu

- zainteresirani su za druge i poštuju okolinu

- svjesno su predani osobnoj izvrsnosti

- uravnotežen i integriran način života

- slobodni su od svih vrsta ovisničkih ponašanja ili negative koja koči zdravu prirodu

- imaju kapacitet nositi se sa svime što im život donese i nastavljaju učiti cijeli život

- utemeljeni su u stvarnosti

- imaju visoku kondiciju i fizičku spremnost

- kapacitet za ljubav i sposobnost njegovanja ljubavi

- kapacitet upravljati životnim zahtjevima i efikasno komunicirati

Kako vi stojite u ovim područjima i čemu ćete u budućnosti morati pokloniti veću pozornost?

Zaključit ćemo upoznavanje s wellness-om s deset prijedloga koje vam dajemo na razmatranje.

Tumačenjem Wellness-a, nadamo se da smo povećali izglede da ga s veseljem prihvatite.

Najljepše želje.

1. Savjeti mogu dolaziti s mnogih strana i izvora, ali konačno vi morate donijeti jedinstvene odluke za oblikovanje i održavanje kvalitete vašeg zdravlja, slobodnog vremena, wellness izbora.

2. Jako je teško biti dobro i fokusiran na izvrsnost u životu ako na neki način ne možete izraziti svoje talente i strasti.

3. Pomiriti se s činjenicom da su promjene neizbježne i da se događaju brže no ikada prije, osposobit će vas za puno efikasnije obavljanje poslova.

4. Vaši životni izbori, uključujući vaše stavove, uvjerenja, emocionalne reakcije, postupke i djelovanja, imati će daleko znamenitiji učinak na vaše zdravlje, posao, snagu, učinkovitost, nego svi liječnici koji bi vas ikada mogli posluživati, ekonomija, okolina, vaša primanja, dob, mirovinski plan ili sreća.

5. Zdravlje je previše važno da bi se držali tmurno i sumorno. Kakvi god bili vaši izbori, osigurajte si veselje i zabavu.

6. Suvremena medicina je sjajna stvar, ali postoje dva problema: ljudi previše (ili sve) očekuju od nje, a premalo (ili ništa) od sebe.

7. Ravnoteža je poželjan i vrijedan cilj, ali postoji vrijeme kada je morate ostaviti po strani, vrijeme kada vas progoni strast i herojska potraga, vrijeme kada ste tempirani kratkim rokom ili neki drugi kratkoročni cilj koji vam uzima previše vremena i energije da bi si dopustili održavanje ravnoteže. Budite fleksibilni.

8. Bolje je prihvatiti zdrave navike nego se odreći nezdravih navika, barem u početku kada pokušavate povećati kvalitetu svog života. Na primjer, bolje se prihvatiti zadovoljavajuće aktivnosti poput trčanja, brzog hodanja prije nego što pokušate prestati pušiti.

9. Kvaliteta života rijetko se postiže nehotice, slučajno - morate izabrati živjeti i raditi na takav način.

10. Nikada nije prekasno za početak zdravog načina života. Svako vrijeme je pravo vrijeme za to. Čak i ako imate 100 i više godina.

---------------------

Tekst preuzet sa stanice: http://www.nebeski-dar.hr/

Omega kiseline između spretnih reklama, mita i stvarne istine

Što su to "omega" kiseline?

Naš se organizam sastoji od preko 90% vode, a to je činjenica koju naučimo još tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. No, voda u organizmu nalazi se u vrlo uređenom sustavu velikog broja živih stanica. Same stanice postoje kao zasebne cjeline zahvaljujući membrani, tankoj opni građenoj od lipida (masti). Membrana omogućava stanici da očuva svoj integritet, a sami lipidi stanica u svom sastavu sadrže masne kiseline, kemijske spojeve koji su po definiciji kiseline s većim ugljikovodičnim lancem. U suvremeno doba kada životni kvazi-stil u prehrani postaje sve što sadrži 0% ili 0,1% masti, treba podsjetiti da su ulja i masti (lipidi), pa čak i kolesterol, neophodan dio prehrane, te da zdravlju smeta ne samo povišen unos masti, već i premalen unos masti.

Slika stearinske masne kiseline: svaka masna kiselina ima dulji ugljikovodični lanac. Zovu se masne kiseline jer se za razliku od jednostavnijih kiselina ne tope u vodi. Stearinska kiselina je zasićena masna kiselina, jer ne sadrži dvostruke veze između ugljikovih atoma.

Ne postoji samo jedna masna kiselina. Postoje brojne masne kiseline, koje se razlikuju:

- prema broju ugljikovih atoma

- prema broju dvostrukih veza među ugljikovim atomima.

Bez da ulazimo u kemijske detalje, potrebno je naglasiti da nije svejedno koliki je broj ugljikovih atoma i broj dvostrukih veza. Oni diktiraju funkciju masnih kiselina u stanici.

Što onda znači ta slavna "omega" koja se vezuje za masne kiseline, i što znači broj uz omegu? Omega (posljednje slovo grčkog alfabeta) nije ništa drugo do oznaka koliko se daleko od posljednjeg ugljikovog atoma u lancu nalazi dvostruka veza između dva ugljikova atoma, što možete vidjeti na primjeru tri različite kiseline:

Slika: omega-3, omega-6 i omega-9 kiselina. Omega označuje broj od posljednjeg ugljikovog atoma na kojem se nalazi dvostruka veza. Dvostruka veza kod α-linolenske kiseline se nalazi na trećem ugljikovom atomu pa je to omega-3 kiselina, dok se kod linolne kiseline nalazi na šestom ugljikovom atomu pa je to omega-6 kiselina. I α-linolenska i linolna kiselina su polinezasićene kiseline jer sadrže više dvostrukih veza između ugljikovih atoma. Oleinska kiselina ima dvostruku vezu tek na devetom ugljikovom atomu stoga je to omega-9 kiselina. Budući da sadrži samo jednu dvostruku vezu među ugljikovim atomima, oleinska kiselina je mononezasićena kiselina.U modernoj prehrani javlja se višak omega-6 i omega-9 kiselina u odnosu na omega-3 kiseline.

Ne postoji nikakvo pravilo je li neka omega "bolja" ili "lošija". Sve omega masne kiseline potrebne su stanici, bitan je samo njihov balans u prehrani.

Na deklaracijama nekih namirnica koje sadrže ulja, nalaze se i podaci o tome koliko sadrže zasićenih, koliko mononezasićenih, a koliko polinezasićenih masnih kiselina. “Zasićenost” je kemijski termin koji govori da li masna kiselina ima dvostrukih veza. Ukoliko ih nema, znači da je kiselina zasićena. Takve kiseline nalaze se uglavnom u životinjskim namirnicama, jer ih životinjski organizam lako proizvodi. Ukoliko ima jednu dvostruku vezu tada se nazivaju mononezasićene, a ukoliko imaju više dvostrukih veza, tada se nazivaju polinezasićene masne kiseline. Primjer ulja bogatog mononezasićenim kiselinama je maslinovo ulje s oleinskom kiselinom. Upravo su polinezasićene masne kiseline, među koje spadaju i omega-3 kiseline, kritične jer ih često nedostaje u prehrani. Tko traži podatke na internetu, zgodno je da zna kako je skraćenica za polinezasićene kiseline na engleskom jeziku PUFA polyunsatturated fatty acids, a na francuskom jeziku je AGPI -acides gras polyinsaturés.

Različite masne kiseline gradivni su element različitih staničnih glasnika

Osim što stanična membrana čuva integritet stanice, stanica koristi masne kiseline da napravi biokemijske glasnike, odnosno neke vrste lokalnih hormona koji služe za komunikaciju među stanicama. Takve glasnike nazivamo medijatori, a reguliraju skoro sve pojave u organizmu, od sna do razvoja upale pod utjecajem agresije na organizam. Ta komunikacija iregulacija vrlo je fini stroj kojim upravlja suptilan balans raznih glasnika u međusobnoj ravnoteži. Primjerice, tijekom upale dolazi do stvaranja onih medijatora koji potiču samu upalu, no istovremeno se stvaraju i medijatori koji smanjuju pretjeranu upalu kako ne bi došlo do oštećenja tkiva i organa. Kako bi taj mudri sustav funkcionirao, organizmu moraju stajati naraspolaganju svi gradivni elementi, odnosno cijeli niz raznih masnih kiselina iz kojih nastaju različiti tipovi medijatora.

Brojne masne kiseline ulaze u sastav membrane, a stanice ih neprestano koriste zastvaranje medijatora. Tako, primjerice, od arahidonske kiseline nastaju medijatori koji potiču upalu, poput leukotriena B4 (LTB4) i prostaglandina E2 (PGE2). No, od njoj vrlo srodne EPA kiseline (eikozapentaenske kiseline) nastaju protuupalni leukotrien A3 i prostaglandin E3. Taj fini balans, logično, može biti narušen ukoliko nedostaju neke masne kiseline (poput EPA). Tada dolazi do pretjeranog djelovanja proupalnih medijatora, jer jednostavno nedostaju protuupalni medijatori. Stoga je i klinički dokazano kako unos ulja bogatih arahidonskom kiselinom povećava rizik ateroskleroze (“ovapnjenja žila”), dok EPA kiselina taj rizik smanjuje.

Odmah treba naglasiti da je ovo prilično pojednostavljena priča dosta složenije slike djelovanja tih medijatora, u čiji dubinu rijetko ulaze i brojni znanstvenici koji se bave upalom, no iskoristit ću ovakvu jednostavnost radi lakšeg objašnjenja potrebe za njihovom ravnotežom u organizmu.

Neke masne kiseline organizam ne može sam proizvoditi

Pojedine masne kiseline ljudski organizam može sintetizirati biokemijskim procesima. Primjer takvih kiselina su stearinska (zasićena masna kiselina) i oleinska kiselina (nezasićena omega-9 kiselina). No, neke masne kiseline životinjski organizmi uopće ne mogu stvoriti već ih unose putem hrane, prije svega biljnog podrijetla. Budući da ih organizam sam ne stvara, nazivamo ih esencijalne masne kiseline. 30-tih godina dvadesetog stoljeća kada su i otkrivene, počele su se nazivati i vitamin F, kako bi ih se usporedilo s vitaminima koje organizam također mora unositi hranom jer ih sam ne stvara. Danas je termin "vitamin F" odbačen jer u klasičom smislu masne kiseline nisu vitamini.

U tzv. konzervativnoj biokemiji postoje dvije prave esencijalne masne kiseline koje su polinezasićene:

- α-linolenska kiselina (omega-3 kiselina)

- linolna kiselina (omega-6 kiselina).

Iz tih dviju masnih kiselina nastaju druge polinezasićene masne kiseline potrebne organizmu, poput arahidonske kiseline, EPA (eikozapentaenske kiseline) i DHA (dokozaheksaenske kiseline). No, u biokemijskoj praksi nastaje problem. Naime, enzimi potrebni da bi se ti procesi zbivali slabo su aktivni u nekim tkivima. Tipičan primjer za to je enzim d6-desaturaza (vidi sliku). Stoga dolazi do manjka kiselina poput EPA, DHA, dihomogamalinolenske i gamalinolenske kiseline. Ta istina potvrđena je u brojnim i vrlo detaljnim studijama na ljudima. U širem smislu, a prema preporuci zdravstvenih organizacija, osim ovih dviju, esencijalnim kiselinama smatramo i dvije omega-3 kiseline:

- EPA

- DHA

Stoga bi svaki preparat omega kiselina trebao sadržavati točno određenu količinu EPA i DHA kiselina.

Radi detaljnijeg objašnjenja sinteze masnih kiselina, vidi sljedeću sliku:

Slika: nastajanja masnih kiselina. Iz dviju pravih esencijalnih masnih kiselina, enzimskim procesimanastaju druge masne kiseline. U organizmu je potreban fini balans između proupalne arahidonske kiseline koja nastaje iz linolne kiseline, te EPA i DHA kiselina koje nastaju iz α-linolenske kiseline. Vidi u tekstu detaljnije za objašnjenje pojedinih kiselina i potreba za njima. Kritični enzim kojeg nedostaje je d6-desaturaza. Budući da u modernoj prehrani unosimo višak omega-6 kiselina, taj enzim se “troši” na linolnu kiselinu i nastajanje viška arahidonske kiseline na štetu protuupalnih EPA i DHA. Situaciju pogoršava i višak omega-9 kiselina koje također “troše” d6-desaturazu.

Omjer raznolikih masnih kiselina neophodan je za zdravlje

Evolucijski, ljudi su nastali i stasali hranom s dosta nezasićenih masnih kiselina, i to pogotovo omega-3 kiselina. Stoga je bitno:

- da postoji visok omjer polinezasićenih u odnosu na zasićene masne kiseline, što znači veći unos hladno prešanih biljnih ulja, a smanjen unos životinjskih masnoća, uz potpuno izbjegavanje svih, pa i "omegolnih" margarina,

- da postoji visok omjer omega-3 u odnosu na omega-6 kiseline (veći omjer α-linolenske u odnosu na linolnu kiselinu).

Na žalost današnja prehrana je upravo suprotna. Znanstvenici smatraju kako je omjer omega-6 u odnosu na omega-3 kiseline u hrani čovjeka nekoć bio 1:1. Modernom prehranom unose se te iste kiseline u omjeru 15:1! Stoga su razne znanstvene medicinske organizacije preporučile dodatni unos (hranom i dodacima prehrani) omega-3 kiselina uključujući i EPA i DHA.

Visok omjer omega-3 kiselina kao pozitivnog trenda u prehrani postao je planetarno poznat nakon studija u kojima je utvrđeno kako Eskimi uopće ne obolijevaju od srčanih tegoba, usprkos unosu velikih količina životinjskih masnih namirnica. Tada je uočeno kako oni kroz tradicionalnu prehranu ribama dobivaju velike količine EPA i DHA. Nakon tog istraživanja, u kontroliranim studijama utvrđen je pozitivan trend na zdravlje unosom omega-3 kiselina kod:

- koronarnih (srčanih) bolesti, od sprečavanja ateroskleroze do utjecaja na srčani ritam. Ovaj efekt nastaje prije svega zbog pojačanog stvaranja protukoagulacijskih i protuupalnih medijatora potaknutih omega-3 kiselinama.

- smanjenja povišenog kolesterola, prije svega zbog balansiranja sinteze masnih kiselina i kolesterola u jetri.

Razne organizacije se ne slažu u tome koliki taj unos mora biti. Radi jednostavnosti, iz dviju studija američkog Food and Nutrition Board i International Society for the Study of Fatty Acids and Lipids mogu preporučiti unos:

- α-linolenske kiseline od barem 1-1,5 grama na dan,

- EPA i DHA zajedno u količini od 500 mg i više na dan.

Stoga pogledajte koliko vaš "omega" preparat sadrži tih masnih kiselina, kako biste znali koliko dnevno morate unijeti takvih dodataka prehrani.

Gama linolenska kiselina (GLA) -zasebna priča o uspjehu

Već smo pisali o uljima noćurka i boražine, bogatima gama-linolenskom kiselinom, u liječenju psorijaze i tegoba poput bolnih menstruacija i klimakterijskih tegoba. Čini se gotovo paradoksalnim kako to da ta kiselina, koja se metabolički pretvara u "pro-upalnu" arahidonsku kiselinu, može djelovati protuupalno. No, danas se zna kako višak γ-linolenske kiseline (GLA) "oslobađa" enzim d6-desaturazu kako bi se α-linolenska kiselina što bolje pretvorila u protuupalne EPA i DHA. Nadalje, GLA izaziva jak porast dihomo-γ-linolenske kiseline (DGLA) koja pak također daje protuupalne medijatore, poput EPA i DHA.

Čini se da takvo djelovanje, zajedno s drugim omega-3 kiselinama, povoljno djeluje i kod neuroloških problema i bolesti kao što su Alzheimerova bolest, ali i bolesti poput depresije i shizofrenije. Razlog tome nije poznat, ali zna se da mozak izrazito obiluje tim kiselinama.

Nije dobro sve što se reklamira

Svi iole svjesniji ljudi znaju da količina uloženog novca u reklame nije uvijek proporcionalna kvaliteti i svrsishodnosti proizvoda. Tako nas se može zasipati reklamama o "Omega 3-6-9" preparatima, u kojima se nalazi izvrstan omjer svih kiselina. No, činjenica je da ionako unosimo hranom neprestani višak omega-6, a pogotovo omega-9 kiselina. Možda bi takav omjer imao smisla kada bismo kao jedini izvor masnih kiselina koristili tablete. No, očito to nije istina. Stoga imajte na umu da nisu omega-6 niti omega-9 kiseline toliko u nedostatku u prehrani koliko omega-3 kiseline, i to sve tri važne omega-3 kiseline (ALA, EPA, DHA). No, čini se da ovakvi proizvodi izvrsno "sjedaju" u današnje doba potpune civilizacijske kompulzivnosti, gdje vrijedi pravilo "što više, to bolje". To, na veliku žalost mnogima, jednostavno nije istina prirode. Zašto bi netko uopće trpao sve “omege” u jedan preparat? Razlog je jednostavan. Takav preparat postaje jeftiniji za proizvodnju, jer su upravo omega-3 bogata ulja skuplja.

Podsmjeh stručnjaka mogu izazvati margarini "obogaćeni" nekim "omega" kiselinama. Treba znati da je margarin industrijska mast prepuna zasićenih masnih kiselina, tako da unos vrlo upitnih količina nezasićenih masnih kiselina u tim proizvodima potpuno bude "prekriven" zasićenima. Nadalje, većina današnjih margarina još uvijek sadrži puno tzv. trans masnih kiselina, posve neprirodnih masnih kiselina koji nastaju u procesu stvaranja margarina i koje unose potpuni kaos u ionako jedva održivu ravnotežu masti u organizmu. Možda je najveće pitanje prehrambenoj industriji, zašto uopće koristi margarine, a ne kvalitetna hladno prešana ulja, koja obiluju nezasićenim masnim kiselinama? Ili zašto ne koriste krute biljne masti (poput palminog ulja) umjesto margarina?

Postoje naravno i mlijeka obogaćena "omega" kiselinama. Ova praksa koju je uveo Parmalat, sa standardiziranim EPA i DHA sadržajem, može imati smisla. No uvijek pročitajte koliko doista EPA i DHA to mlijeko sadrži, jer se uglavnom radi o količinama nedostatnima dnevnih potreba. Uz to, imajući na umu opterećenost današnjeg mlijeka hormonima i antibioticima, možemo se pitati o općenitoj korisnosti u prehrani.

Koji su prirodni izvori esencijalnih masnih kiselina?

Najpoznatiji izvori visokih količina α-linolenske kiseline su hladno prešana ulja:

- konoplje (Canabis sativa)

- lana (Linum usitatissimum)

- oraha (Juglans regia).

No, EPA i DHA kiseline se rijetko nalaze u većoj količini u biljnim uljima na tržištu. Najpoznatije je riblje ulje i ulje sjevernih račića, no takva ulja moraju biti standardizirana (kako biste znali točan sadržaj EPA i DHA), a nekim veganima predstavljaju veliku zapreku u korištenju. Stoga na inozemnim tržištima postoje preparati algi bogatih EPA i DHA, no nerijetko takvi preparati sadrže manje tih kiselina od dnevne potrebe. Druga je veganska alternativa korištenje biljnih ulja bogatih stearedonskom kiselinom, poput ulja koštica crnog ribiza. Stearedonska kiselina relativno lako, bez potrebe za enzimom d6-desaturazom, prelazi u EPA i DHA. Za one koji nisu vegani, dobra vijest svakako može biti činjenica kako su morske ribe općenito dobar izvor EPA i DHA, pazeći pritom na kvalitetu i svježinu. Konzervirana i nekvalitetna smrznuta riba stvara više štete nego koristi.

Kada treba razmisliti o upotrebi omega-3 preparata?

Prehrana kvalitetnim hladno prešanim uljima (maslinovo, sezamovo i dr.) ili dodatak u hranu (dnevna doza je 3 čajne žlice ulja lana ili konoplje) može postati korisna navika svima, a pogotovo ljudima s poremećajem lipida u hrani (povišen kolesterol i trigliceridi). Korisna je za prevenciju ili tijekom liječenja svih krvožilnih bolesti, uključujućii aterosklerozu i povišen krvni tlak. Ovisno o težini tegobe, sugeriraju se svakako i dodaci koji sadrže EPA i DHA.

Preparati bogati EPA i DHA korisni su, uz SIPF biljni ekstrakt preslice, kod osteoporoze.

Već smo spomenuli i razne neurološke tegobe, koje mogu uključivati normalna stanja tijekom jačeg mentalnog rada, pa sve do težih degenerativnih i upalnih bolesti (Alzheimerova bolest, multipla skleroza). Premda je upravo kod takvih tegoba najnezahvalnije prognoziratiuspjeh, zasigurno standardizirani omega preparati neće naškoditi.

Kada koristiti ulja s GLA?

Budući da smo već pisali o uljima noćurka i boražine, u svjetlu ovog članka o esencijalnim masnim kiselinama i mehanizmu djelovanja γ-linolenske kiseline, sjetite se blagotvornog učinka kod bolesti kao što su psorijaza, razne druge upalne kožne tegobe poput akni, bolnih menstruacija i menopauzalnih tegoba.

Niti jednoj nabrojenoj bolesti, omega-3 preparati te biljna ulja nisu lijek, već samo pomoćna sredstva u liječenju. Konzultirajte stručnu osobu i liječnika.

Jednostavnim jezikom…

Možda je ovaj tekst malo teže razumljiv zbog stručnih biokemijskih izraza. Stoga ukratko navodim u sažetom obliku dva temeljna problema u prehrani uljima, te kako ih riješiti.

Pretjerani unos zasićenih masnih kiselina nauštrb nezasićenih kiselina - smanjenje unosa životinjskih namirnica (izbjegavati i masno meso, te “instant hranu” i margarine), povećanje unosa hladno prešanih, nerafiniranih ulja poput maslinovog i sezamovog

Povećani unos omega-6 i omega-9 kiselina nauštrb omega-3 kiselina - povećati unos čistih omega-3 kiselina putem dodataka prehrani koji sadrže α-linolensku kiselinu, EPA i DHA.

-------------------------------

Napisao: dr.sc. Stribor Marković, mr.pharm., fitoaromaterapeut, http://www.centarcedrus.hr

Hrana kao ovisnost

U zadnje vrijeme teorija i pravila o prehrani ima toliko da se mnogi ljudi, obeshrabreni, vraćaju uobičajenom, nesvjesnom i neprirodnom načinu prehrane. Kao i u svakom drugom području, i u hrani nastojim izbjegavati previše sitničava pravila i slijediti neke jednostavne i općenite principe koji mi se čine logičnima. Jedan od ključnih što se tiče prehrane, jest da je mudro hraniti se što prirodnijom, svježijom i što manje na bilo koji način prerađenom hranom. Većina ljudi to ne smatra posebno važnim i ne želi se odreći užitka u hrani na koju su navikli. No činjenica je da su krvožilne bolesti – rezultat nepravilne prehrane - na prvom mjestu uzroka smrti u zapadnim društvima, a većina ljudi, uključujući čak i djecu, prilično rano počinje patiti i od brojnih drugih degenerativnih procesa. Tu je na prvom mjestu opće rasprostranjeni i opće omraženi celulit, ali osim toga poznajem i značajan broj mladih ljudi (čak i studenata), koji pate od raznih kroničnih bolesti i patoloških procesa u tijelu, čak i ako su vitki i ne jedu previše.

Mi smo ovisnička civilizacija. Koristimo sve moguće načine i aktivnosti radi odvraćanja pažnje od svojih stvarnih osjećaja i potreba. Kao ovisnost može poslužiti sve što nam privremeno može skrenuti pažnju s nas samih: od uobičajenih svakodnevnih aktivnosti do teških psihoaktivnih droga. Hrana je jedna od najraširenijih, ali i najsuptilnijih ovisnosti: u pravilu smo vrlo malo svjesni ne samo učinaka nekvalitetne hrane, nego i samog ovisničkog ponašanja.

Razlog tome je što se hrana od malena povezuje s ljubavlju i emocionalnom ugodom. Za dojenčad to su neki od najugodnijih trenutaka, povezani s bliskošću i milovanjem, a za malo stariju djecu koja se počinju suočavati sa svim frustracijama, zabranama i društvenim ispiranjem mozga, podsjetnik na tu ugodu je vrlo često olakšanje. Hranu koju nam roditelji daju u najranijoj dobi na vrlo dubokoj razini doživljavamo kao nešto što ima emocionalnu vrijednost, i to je čini psihološki privlačnom.

Kako većina roditelja ima samo vrlo površne ideje o prehrani, a i na njih se ne obazire previše, često je prva hrana koju djeca okuse nakon majčinog mlijeka potpuno neprirodna, industrijska hrana puna šećera i kemikalija (koja se unatoč tome reklamira kao zdrava). Usprkos savršeno neprirodnom i kemijskom mirisu i okusu npr. Čokolina i sličnih preparata, mnogi roditelji time bez razmišljanja hrane djecu, stvarajući time začetke ovisnosti. Kako dijete raste, sve mu se više i više nude slatkiši puni kemikalija kao izraz ljubavi, nagrada ili sredstvo za odvraćanje pažnje. Kao odrasle osobe, nastavljamo koristiti hranu u iste te svrhe, sa samima sobom i vlastitom djecom. Većina ljudi mnogo se više brine za čistoću i pravilan rad svog automobila nego vlastitog tijela.

Šećer ima molekularnu strukturu sličnu alkoholu i stvara emocionalnu i kemijsku ovisnost. H. i M. Diamond ('Fit for Life') navode: 'Kad bi se samo polovica onoga što je poznato o šećeru znalo o bilo kojoj drugoj tvari koja se koristi kao prehrambeni aditiv, ta bi tvar bila smjesta zabranjena za ljudsku prehranu'. Šećer (i druge rafinirane tvari) lišava tijelo vitamina B, kalcija i drugih minerala, te naglo povećava proizvodnju kiseline i inzulina. Kad u tijelu dođe do nakupljanja kiseline, tijelo zadržava vodu kako bi je neutraliziralo, što je jedan od razloga nastanka celulita.

Znanstvena istraživanja pokazala su da djeca nakon konzumiranja šećera i druge brze hrane pokazuju povećanu agresivnost, razdražljivost i hiperaktivnost. U članku nedavno objavljenom u Vjesniku, navedeno je da, nakon što je britanska vlada odobrila povećanje izdataka za zdraviju prehranu djece u školama (prelazak s brze hrane na domaću kuhinju), učitelji javljaju o lakšem radu i boljoj koncentraciji djece.

Osim kemijske ovisnosti, industrijska hrana izaziva i emocionalnu. Ugodnim okusom i poticanjem proizvodnje endorfina, određena hrana od malena se počinje povezivati s emocionalnom ugodom i ublažavanjem stresa. Mnogima je poznata žudnja za slatkim ili nekom drugom vrstom hrane kad su pod stresom, ili jednostavno radi emocionalne ugode. Mnogi ljudi čak smatraju da je ta žudnja nešto zdravo i prirodno. Kod blažih razina ovisnosti, umjereno konzumiranje hrane za kojom se žudi dovoljno je da se postigne željeni učinak. Kod jačih emocija i veće emocionalne praznine, osoba će biti svjesna da ni velike količine hrane ni izdaleka ne zadovoljavaju stvarne emocionalne potrebe, nego ih samo otupljuju. No zbog različitih razloga, najčešće se ponašamo kao da smo prelijeni da istražimo te emocije.

Na taj način ne samo što sve više i više pretrpavamo tijelo toksinima i drugim kumulativnim učincima nekvalitetne prehrane, nego propuštamo mogućnost iscjeljivanja emocija i otkrivanja vlastite sposobnosti da na spontan i prirodan način stvaramo osjećaj emocionalnog užitka unutar sebe.

Čak i ako se kroz suzdržavanje riješimo kemijske ovisnosti, ono što će nas vrlo brzo potaknuti na vraćanje takvoj hrani ili na prijelaz na neku drugu ovisnost, emocionalne su potrebe koje nismo naučili zadovoljavati na zdrav način. Iluzija je nadati se da se emocionalnih ovisnosti možemo riješiti samom upotrebom volje. Emocije su energija koja se ne može riješiti potiskivanjem i odbacivanjem, a posebno ne emocije koje su toliko jake da nas potiču na stvaranje ovisnosti. To u pravilu nisu samo emocije same po sebi, nego cijeli dijelovi našeg bića. Njih ne možemo iscijeliti ignoriranjem, potiskivanjem ili čekanjem da se to nekim čudom riješi samo od sebe. Razlozi zbog kojih smo ih potisnuli su izvorno bili jaki, ali isto je tako jaka težnja tih dijelova nas da dopru do svijesti i ispune svoje potrebe. Što više ih potiskujemo, to su više oni prisiljeni ojačati i uložiti još više energije u svoje poruke. To je razlog što većina dijeta ili drugih oblika odvikavanja od ovisnosti završava vraćanjem na staro ili prelaskom na neku drugu ovisnost.

Većina ljudi tretira vlastito tijelo kao vreću za smeće, izgubivši prirodne instinkte za prepoznavanje što naša tijela istinski žele i kad se zaustaviti. Trpamo hranu u sebe vođeni navikom, emocionalnim žudnjama ili racionalnim uvjerenjima – svime osim slušanjem poruka našeg tijela. Zatim se čudimo odakle celulit i zašto ga se ne uspijevamo riješiti, a degenerativne bolesti smatramo slučajem ili normalnim procesima.

Većina ljudi spremna je plaćati za farmaceutske preparate koji obećavaju višu razinu energije i vitalnosti – istovremeno si svakodnevno oduzimajući tu energiju nezdravom hranom i načinom života. Zašto plaćati za energiju stvorenu umjetnim putem, ako kroz zdravu prehranu možemo postići brojne dobrobiti – fizičku vitalnost, veću emocionalnu ravnotežu (premda je pretjerano vjerovati da zdrava prehrana sama po sebi rješava i emocionalne probleme!), ugodan osjećaj svog tijela, povećanu senzitivnost i sposobnost provođenja energije – i pritom još uštedjeti?

Mnogi ljudi vjeruju da je zdrava prehrana skupa ili nedovoljno ukusna. To je komercijalno stvorena iluzija. Industrija je prepoznala rastuću težnju da se pazi na prehranu, te nastoji uvjeriti ljude da su im brojni skupi proizvodi potrebni kako bi mogli kvalitetno i ukusno jesti. Mnogi preparati koji se reklamiraju kao zdrava prehrana također su prošli kroz gomilu industrijskih procesa i lišeni su energije i vitalnosti - a i okusa. Druga skupina skupih preparata su nadomjesci te neke vrste začina i pojačivača okusa – koji po mom mišljenju daju hrani neprirodan, pretjerano začinjen okus grčevito se trudeći da imitiraju hranu koju uopće nije potrebno imitirati.

Osobno smatram da je normalno da uživamo u blagim, suptilnim, ali bogatim okusima prirodne hrane, no mnogi ljudi nemaju dovoljno prilike uopće razviti takav osjećaj okusa. Sve životinje najviše uživaju u onoj hrani koja je za njih najprirodnija, i to u njezinom izvornom obliku. Vjerujem da i čovjeku fiziološki najviše odgovara ona vrsta hrane koju može jesti – i to s užitkom – u njezinu prirodnom obliku, bez prerade i dodataka koji izmjenjuju okus (uključujući čak i kuhanje i sol). To je u prvom redu voće, orašasto voće i neke vrste povrća. Naravno da se ne može očekivati da ćemo u našem društvu živjeti samo od toga, ali mudro je barem pokušati na tome bazirati svoju prehranu. To je otežano činjenicom da smo navikli na određene okuse i određene vrste hrane, i emocionalno smo vezani za njih, te da od zdrave hrane ne dobivamo kemijski izazvano emocionalno olakšanje koje često tražimo u hrani.

Poznajem osobu koja je istinski hedonist, uživa u hrani i ne želi se ničega odricati niti se forsirati. No kad je, radi eksperimenta, pokušala neko vrijeme jesti uglavnom svježu i laganu hranu, ubrzo je primijetila kako joj se osjećaj za okus mijenja i kako je sve manje privlači nekvalitetna i teška hrana. Niti u jednom trenutku nije se pokušala forsirati niti je imala osjećaj da to čini. No važno je napomenuti da usprokos hedonizmu ona nije bila ovisna o hrani; ovisnost može ovaj proces usporiti i otežati.

Društveni običaji i očekivanja otežavaju izbjegavanje nekvalitetne hrane, kao i reklame koje nastoje pojačati emocionalnu želju za određenim proizvodima, ili uvjeriti ljude da su im oni potrebni. Kad razmislite o tome što i u kojoj količini nas uvjeravaju da je čovjeku potrebno, i to po mogućnosti svaki dan, možete se naći zbunjeni oko toga kako preživljavaju životinje ili kako je čovječanstvo uopće preživjelo svoju prošlost – da ne spominjemo da su i životinje i tzv. primitivni ljudi daleko zdraviji i puniji energije nego prosječan pripadnik naše civilizacije. (Slično je i s hrpom preparata za kožu, kosu itd. za koje ćemo platiti gomilu novaca da ometaju prirodne tjelesne funkcije.)

Premda ne čitam često novine, prilično često u njima pronalazim članke o istraživanjima koja govore o pozitivnim učincima određenih vrsta hrane koje se sve više i više smatraju štetnima, npr. kava, čokolada, alkohol i sl. Vjerujem da su ta istraživanja plaćena od prozvođača dotične hrane, što se u nekim istraživanjima niti ne negira. (Pomislite koliko će veća biti motivacija da rezultati budu u korist onoga tko plaća!) Rezultati tih istraživanja idu od obećanja (konzumiranje te i te hrane štiti od ... najčešće raka i bolesti krvožilnog sustava (primijetite da se ide na bolesti koje su najčešći uzrok smrti, a istovremeno najviše uzrokovane pogrešnom prehranom), uzrokuje porast imuniteta, pad kolesterola...) pa do direktnog i ozbiljnog zastrašivanja (što je ipak češće u reklamama).

U svim tim istraživanjima jedno je zajedničko: gotovo nigdje neće se spominjati svi dobro poznati negativni učinci dotične hrane, ili načini na koji se isti preventivni učinak može postići nekim kvalitetnijim vrstama hrane. Ako se to spomene, radi privida objektivnosti, to je vrlo usputno i lako za previdjeti.

Što se životinjskih proizvoda tiče, industrija tih proizvoda pretvorila ih je u nešto što je sumnjivo bez obzira na to što mislili o čovjekovoj fiziološkoj prilagođenosti na tu hranu. Prehrani industrijski uzgojenih životinja dodaju se gomile hormona (obično estrogena, radi poticanja stvaranja masti), antibiotika, lijekova za smirenje i drugih, od kojih se dio akumulira u mesu, a dio prelazi u mlijeko, odnosno jaja. Istovremeno, u životinjskim proizvodima nakupljaju se sve kemikalije iz biljne hrane koju životinja jede: pesticidi, herbicidi i sl. Postoje mišljenja da 90 %, pa i više, poljoprivrednih otrova unosimo u organizam putem hrane životinjskog porijekla. Ne vjerujem da su sve razne epidemije opasnih bolesti industrijski uzgajanih životinja u zadnje vrijeme slučajne. Kao i kod industrijski uzgojenih biljaka, to se događa kad je organizam oslabljen dugotrajnim neprirodnim životnim uvjetima i neprirodnom hranom.

(Citat: 'Naravno, vjerojatno će pobiti mnogo ljudi, ali oni bi ionako od nečeg drugog umrli.'
Othal Brand, član uprave Texasa za upotrebu pesticida)

To su samo neke od brojnih masovno konzumiranih vrsta hrane za koju nemamo pojma što sve sadrži. Poznajem majke koje će radije kupiti djetetu Coca-colu nego mu ponuditi 'običnu' vodu. Coca-cola, međutim, sadrži vrlo nagrizajuću kiselinu koja se maskira visokim udjelom šećera – ali mnogi kažu da je i dalje dobra za čišćenje WC-školjke, mrlja od rđe i masti, pa čak i kamionskih motora. (Nisam još pokušala, ali imam u planu.) Kofein u Coca-coli stvara djecu ovisnom... što sasvim odgovara njenim proizvođačima. Slično vrijedi i za mnoge druge vrste industrijske hrane.

Ono što je možda najvažnije zapamtiti o prehrani, jest da vas neće upropastiti povremeni nezdravi obrok – ali imajte u vidu postupne i dugotrajne posljedice hrane koju redovito uzimate. Razmislite o tome kako bi vaše tijelo izgledalo i osjećalo se za 15 – 20 godina kad bi jeli prirodnu, svježu hranu punu energije, a kako ako bi se nastavili hraniti na uobičajeni društveno prihvaćen način. Što se tiče ove druge varijante, ne morate razmišljati – jednostavno pogledajte oko sebe kako izgledaju i osjećaju se prosječni ljudi 15 – 20 godina stariji od vas. Morate li to prihvatiti kao budućnost koju ne možete izbjeći? Ne vjerujem.

Nepušačima je poznat osjećaj gađenja prema dimu cigarete i prema samoj pomisli da netko može nešto takvo unositi u svoje tijelo. No većina nepušača čini gotovo istu stvar unoseći u svoje tijelo gomilu industrijske hrane potpuno neprilagođene ljudskom organizmu. Emocionalni i fiziološki učinci ovisnosti o hrani nešto su manje očiti, pogotovo kratkoročno, te ih je teže primijetiti i priznati, ali i kod ljudi koji su upoznati s činjenicama spontano se aktivira obrambeni mehanizam njihovog negiranja i umanjivanja u trenucima ovisničkog ponašanja. To je mehanizam svojstven svakom obliku ovisnosti: zavaravanje samih sebe da to što činimo nije toliko štetno, da imamo kontrolu, te da nam ne može štetiti nešto u čemu uživamo i za čim osjećamo potrebu.

Ipak, ako uspijemo nekoliko mjeseci ili godina izbjegavati nekvalitetnu hranu, posebno industrijski proizvedenu, primijetit ćemo kako nam ona postaje sve odbojnija i kako postajemo sve svjesniji da bi pojesti npr. čokoladu izazvalo emocionalni osjećaj kao da jedemo plastiku. Isto tako ćemo biti mnogo svjesniji toksičnih utjecaja takve hrane na čisto tijelo ako je pojedemo u većim količinama: osjećaja kiselosti, težine, mutnog osjećaja zagađenosti tijela i potrebe da se ono pročisti nakon njenog konzumiranja. Tijelo koje je naviklo na nekvalitetnu hranu punu toksina gubi sposobnost osjećanja tog upozoravajućeg osjećaja.

Ishrana prerađenom i nekvalitetnom hranom siromašnom vitaminima, mineralima i enzimima vodi neishranjenosti i 'gladovanju' tijela za hranjivim tvarima čak i kad se količinski jede obilno. To izaziva kontinuiranu potrebu za hranom, češćim i obilnijim obrocima, bez da se tijelo ikad osjeti stvarno nahranjeno u zdravom smislu. Dijete i brojanje kalorija smanjuju količinu hrane, ali često ne povećavaju naročito njezinu kvalitetu. Tada se tijelo još brže izgladnjuje i osoba ubrzo odustaje i vraća se na staro. Kao i kod mnogih drugih područja života, ključ nije u količini, nego u kvaliteti. Mnogi ljudi koji se hrane lagano, ali kvalitetno, otkrivaju da im je količinski potrebno čak manje hrane nego prije.

Većina duhovnih pristupa naglašava kvalitetnu ishranu i kretanje, odnosno cjelokupno fizičko zdravlje, kao preduvjet sposobnosti percipiranja i provođenja snažnije i finije energije, što također nije za zanemariti.

U zadnje vrijeme počeo se koristiti izraz 'ortoreksija' za označavanje pretjerane opsjednutosti zdravom ishranom, koja dovodi do nedostatka hranjivih tvari iz namirnica koje se odbacuju. To je termin podložan manipulaciji u smislu da ga svatko može iskoristiti kako bi pomoću znanstvenog načina izražavanja etiketirao nekoga s drugačijim stavovima. No s druge strane, postoje ljudi koji stvarno ograničavaju svoju prehranu na samo nekoliko namirnica, ili iz potpuno teoretskih razloga izbjegavaju svu svježu, termički neobrađenu hranu (što mi se ne čini razumnim ako uzmemo u obzir da se enzimi, koji su među najvažnijim sastojcima hrane, uništavaju na temperaturi već od oko 60 °C).

Premda je iznimno važno suprotstaviti se nekontroliranom i ovisničkom trpanju u sebe svega što nam se ponudi, niti u tom području ne preporučujem previše stroga, racionalna pravila. Našem racionalnom shvaćanju i znanstvenim postupcima dostupan je samo ograničen vid informacija (a i one u pravilu neprestano proturječe jedne drugima). Stephan von Stepski – Doliwa ('Teorija i tehnika analitičke terapije tijela'), navodi da osim ovisnosti o hrani možemo razviti i ovisnost o strogim pravilima prehrane, u smislu da i najmanje odstupanje izaziva strah i krivnju, pa i različite psihičke i fizičke simptome koje osoba tumači kao potvrdu svojih uvjerenja. U osnovi tog problema je potreba za kontrolom – nastojanje da se putem hrane kontroliraju i drugi aspekti života (što je i podloga anoreksije). Na taj način osoba nastoji stvoriti privid samostalnosti i samokontrole izvanjskim ponašanjem, umjesto da se otvori svojim emocijama i u svojim odnosima.

Hrana je jedno od čestih sredstava igara kontrole i moći: od nametljivog nuđenja u raznim društvenim situacijama do jednog od najžešćih kroničnih konflikata između djece i roditelja. Golema većina roditelja ni izdaleka ne poštuje dječje mudre tjelesne instinkte. Djeca prirodno ne jedu puno, većinom će jesti malo, ali češće; a ako već nisu navikla i postala ovisna o slatkišima, moći će slušati i svoje unutarnje porive o vrsti hrane koja je tijelu u tom trenutku potrebna. No, čak i inače razumni roditelji često se bore protiv toga na potpuno iracionalan, ali nasilan način, koristeći nevažne i nelogične izlike kao što je 'hrana se ne smije bacati'. To je jedan od najuobičajenijih primjera nesvjesnog i iracionalnog preuzimanja odgojnih postupaka i ponašanja vlastitih roditelja. Oni se tako prenose s generacije u generaciju, pretvarajući hranu u nešto što mnogi ljudi ne doživljavaju kao podršku i doprinos kvaliteti života, nego kao životni problem.

Slijediti tuđa uvjerenja i tuđa pravila prehrane uzaludno je, što je poznato svakome tko je to ikad pokušavao. No ako naučimo pažljivo slušati vlastito tijelo iz trenutka u trenutak, počet ćemo prepoznavati njegove suptilne potrebe i primijetit ćemo koliko nam energije i osjećaja ugode izaziva njihovo ispunjavanje, za razliku od prisilnog i kontroliranog rasporeda hranjenja i vježbanja. Pritom je važno napomenuti da je bitno naučiti razliku između zdravih, fizičkih potreba tijela i nezdravih, ovisničkih emocionalnih potreba. Velika većina ljudi koja odluči slijediti poruke svojeg tijela koristi tu ideju kao izliku da zapravo slijedi one ovisničke potrebe. Razliku između te dvije vrste poriva nije lako opisati – to su suptilni tjelesni osjećaji – ali upornošću i vježbom ona se može naučiti.

Taj proces vjerojatno će pokrenuti i izlaženje emocija na površinu – emocija koje smo pokušavali potisnuti hranom, kao i emocionalnih potreba koje smo kroz hranu pokušavali ispuniti. Da bi se postiglo potpuno rješenje problema, a ne samo kontroliranje posljedica, vjerojatno će biti potreban dublji i obuhvatniji rad na emocijama. No nagrada je visoka – lijepo i zdravo tijelo, ali i iznimno povećanje emocionalnog zadovoljstva i kvalitete života.

Traumatsko iskustvo

TRAUMATSKO ISKUSTVO - NJEGOVA STRUKTURA, ZVOR, POSLJEDICE I SMISAO

Iza svakog simptoma pojedinog problema leže njegovi uzroci. Međutim, koliko je god većina simptoma svima očigledna i vidljiva, toliko su uzroci problema manje vidljivi i samim time manje poznati. Neovisno o bezbrojnim oblicima uzročnih modela sekundarnog karaktera koji nastaju kao posljedice primarnog, jedinstveni primarni uzrok svakog problema jest traumatično iskustvo ili, ukratko, psihička trauma koju smo nekada i iz nekog razloga doživjeli. Riječ je o tome da svi naši problemi izvorno proizlaze iz nas samih, odnosno iz traumatskog iskustva. Kasnije se na traumu nadovezuju i najrazličitije vrste pratećih posttraumatskih sindroma koji proizvode dodatne negativne posljedice.

STRUKTURA TRAUMATSKOG ISKUSTVA

Da vidimo kako i kada trauma nastaje, odnosno koja je unutarnja dinamika traumatskog iskustva. Do traume može doći u svakom trenutku u kojem postoje odgovarajući uvjeti. Prvo - treba postojati neki oblik vanjskog ili unutarnjeg podražaja kojeg će osoba subjektivno doživjeti kao negativnog. Pod takvim okolnostima može i ne mora doći do traumatskog iskustva. To će direktno ovisiti o slijedećem preduvjetu - našoj reakciji na takav podražaj. Ako podražaj u nama proizvede negativne emocije ili čak negativno tjelesno stanje praćeno emocijama, a njihov intenzitet preraste našu sposobnost njihovog podnošenja, doći će do lakšeg ili grubljeg pucanja našeg psihoenergetskog polja, odnosno do jačeg ili slabijeg živčanog sloma. Takav lom energetske strukture ili psihe izaziva u nama snažnu potrebu za obranom od nepoželjnog iskustva. U ovoj fazi još uvijek bismo pozitivnim obrambenim modelom mogli izbjeći kreiranje traume. No, ako obrana od negativnog podražaja bude izvedena negativnim sredstvima, doći će do stvaranja negativnog psihoenergetskog modela osjećanja, mišljenja i ponašanja koji nazivamo traumom.

Negativna sredstva jesu:
- negativne emocije (ljutimo se, tužni smo zbog svega, u šoku smo od straha),
- negativne misli koje se oblikuju u negativne zaključke i odluke o sebi, životu, drugim ljudima ili Bogu,
- otcijepljeni negativni identitet koji u vidu fragmenta naše osobnosti nastavlja živjeti svoj život u službi obrambenog mehanizma od svih istih ili sličnih negativnih iskustava kao što je bilo traumatsko iskustvo kroz koje je negativni identitet stvoren.

Tako je traumatsko iskustvo jedna vrsta negativne reakcije naše psihe na neočekivan ili šokantan vanjski podražaj. Na primjer, dijete ne dobija ono što želi i očekuje od svoje okoline. Zbog toga zaključuje da je nevoljeno i da se svijet ne brine za njegove potrebe pa zato doživljava blaži ili jači živčani slom. U trenutku sloma puca njegov psihoenergetski sustav, a samim time raspada se jedan stari obrambeni mehanizam. Zato je stanje psihičke razbijenosti izuzetno pogodno za programiranje. U trenutku pucanja našeg psihoenergetskog polja mi se nalazimo u stanju otvorenosti i ranjivosti na imprint. Naše je energetsko tijelo izgubilo kompaktnost i nije u stanju obraniti se od negativnih vanjskih utjecaja. Kako se energetsko tijelo ponaša kao i bilo koji živući sustav, tako ono traži zaštitu bilo koje vrste kako bi sebi osiguralo opstanak kao prioritetni cilj u takvom trenutku. Zato naša psiha nesvjesno i automatski (i veoma brzo) gradi nov obrambeni mehanizam, pa makar on bio baziran na negativnom svjetonazoru, odnosno negativnoj percepciji realnosti.

Naime, stabilnost naše psihe ovisi o čvrstoći modela realnosti koji je u nju utisnut. Mi imamo određena životna uvjerenja i vjerujemo da su ona "realna" zato što logika mnogih zbivanja u našim životima odgovara stavovima koje imamo. Svjetonazor koji smo izgradili omogućuje nam da se osjećamo sigurno i zaštićeno. No, u jednom trenutku sazrije vrijeme za promjenu svjetonazora i načina života. Tada je potrebno napustiti stari model realnosti i izgraditi novi, što će redovito naići na neku vrstu unutarnjeg otpora. Kako se u našim životima apsolutno ništa ne događa slučajno, tako će viši, spiritualni aspekti našeg bića kreirati takve životne okolnosti koje će omogućiti napuštanje starog svjetonazora i kreiranje novog. Sredstvo pomoću kojeg se ovakva transformacija obavlja jest problem u kojem se naizgled slučajno nađemo. Svaki je problem svojevrsna inicijacija i ima svoj smisao. No, od ključne važnosti bit će naša reakcija na problemsku situaciju. Ukoliko je naša reakcija negativna, doći će do stvaranja negativnog psihoenergetskog konglomerata emocija, misli i identiteta koji će u našoj psihi proizvesti jedan negativan model realnosti. Sve što tada zaključimo ili odlučimo i istovremeno ispunimo snažnim emocijama postaje sastavnim dijelom našeg energetskog tijela, odnosno našeg bića. Mi u tom trenutku oblikujemo vlastitu percepciju realnosti, stvaramo model pomoću kojeg doživljavamo sebe i svijet oko nas.

S obzirom da u našoj psihi postoji sigurnosni mehanizam koji ne trpi isuviše negativnih sadržaja u domeni svijesti, takav se negativan model smiješta u podsvijest i tamo nastavlja živjeti vlastitim životom. Naime, bilo bi idealno kada bismo bili u stanju odmah očistiti i reprogramirati negativne utiske jer time ne bi bilo razloga za njihovo potiskivanje u podsvijest. No, ukoliko negativan model nije pročišćen, on mora biti uklonjen iz svijesti jer je njegova energija tolike snage da je u stanju ponovo izazvati unutrašnje lomove u našoj psihi, a takvi lomovi direktno ugrožavaju naš fiziološki opstanak. Oni onemogućuju naše funkcioniranje u materijalnoj realnosti, oslabljuju naš imunološki sustav i time utječu na stvaranje najrazličitijih bolesti - fizičkih, a također i mentalnih. Iz tog se razloga svaki negativan i neprerađen model realnosti pohranjuje u podsvijest. Međutim, iz podsvijesti takva negativna tvorevina direktno utječe na naše životne okolnosti time što privlači onakve životne situacije koje su u skladu s modelom realnosti koji smo izgradili. Zato je život osobe s potisnutim negativnim modelima realnosti ispunjen stalnom borbom protiv nevidljivih, naizgled realnih, ali u suštini iracionalnih prijetnji i opasnosti. Podsvjesni sadržaji također postaju svojevrsnim obrambenim mehanizmom od istih ili sličnih iskustava kao što je bilo ono koje je i proizvelo traumu, ali način zaštite ovdje je destruktivan. Ukoliko je pri traumatskom iskustvu bila prisutna (ili ga je direktno proizvela) neka osoba, kao na primjer vojnik, mi ćemo se bojati ljudi koji nalikuju na osobu koja je direktno ili indirektno utjecala na stvaranje traume, dakle svih vojnika, pa makar oni bili i prijateljski raspoloženi. Iz istog razloga imat ćemo fobiju od letenja, bolnice, škole ili osoba suprotnog spola. No, ovakav način obrane zasigurno nije onaj koji bismo željeli i koji bi po nas i našu okolinu bio ugodan. Ono što želimo jest da se u svim životnim situacijama osjećamo dobro, opušteno i smireno. Energetska i duhovna dimenzija traumatskog iskustva

Da vidimo što se još događa prilikom traumatskog iskustva, a tiče se ne više toliko naše psihe, već duhovne i energetske dimenzije našeg bića. U momentu doživljavanja traume mi se nalazimo u stanju jačeg ili blažeg šoka. Stanje šoka čini nas otvorenima na imprint. Zašto? Zato što u trenutku kada doživljavamo šok naša duša nije u fizičkom tijelu. Ona je negdje izvan, obično pored tijela. Dakle, mi nismo prisutni u vremenu i prostoru u kojem se trauma zbiva. To je zato jer nismo u stanju podnijeti neugodnu situaciju u kojoj smo se našli. Nismo u stanju podnijeti pritisak nepoželjnog zbivanja pa naš psihoenergetski omotač puca, a mi napuštamo tijelo nastojeći se time zaštititi od negativnih iskustava koje doživljavamo.

O odvojenosti od tijela u trenutku šoka i traumatskog iskustva govore neke jezične fraze hrvatskog, ali i drugih jezika, na primjer engleskog. U hrvatskom jeziku ljudi često kažu da su bili "izvan sebe" od ljutnje, tuge, iznenađenja ili, ukratko, šoka. U engleskom govornom području za stanje zvano"izvan sebe" koristi se fraza "I was beside myself" koja znači - "bio sam pored sebe" (od bijesa, šoka, itd.) što vrlo dobro opisuje realnu situaciju u kojoj se nalazimo za vrijeme traume. Narod zna da se u trenutku šoka naša svijest ne nalazi u tijelu. Ona se odmiče od materijalne realnosti i pomiče u duhovnu. Naša duša bježi od neugodnog zbivanja u mir i spokoj duhovnog svijeta. Iz tog se razloga većina ljudi ne sjeća svojih trauma. Gubitak sjećanja na traumatsko iskustvo stvara dojam da se ono nikada nije niti dogodilo. Upravo će zato većina ljudi tvrditi da nikada nije prošla ni kroz kakvo traumatsko iskustvo. Čitav život takvih ljudi bit će obilježen nekom dubokom traumom koju su nekada doživjeli, a oni toga neće biti svjesni. Izgradit će neprirodan sustav mišljenja i ponašanja s kojim će se snažno poistovjetiti, a svakoga tko im na bilo koji način pokuša ugroziti njihov svjetonazor smatrat će neprijateljem ili će osobe koje misle drugačije doživljavati kao lude, glupe ili zabludjele.

Tako je, s jedne strane, stanje odvojenosti naše svijesti od tijela još jedan idealan preduvjet za stvaranje negativnog psihičkog imprinta. S druge strane, takvim se bijegom također stvara situacija pogodna za ulazak neke nepoželjne, negativne energetske tvorevine u naš energetski sustav. Za ispravno razumijevanje energetskih i spiritualnih zbivanja tijekom traumatskog iskustva morat ćemo uvesti neke nove termine i koncepte koje bih prvo želio rastumačiti pa tek onda krenuti na sam opis zbivanja. Naime, pored fizičkog tijela ljudska bića imaju i energetsko tijelo. Nosioc svijesti, odnosno centar svijesti koji se manifestira kroz energetsko i fizičko tijelo jest duša. Duša je bezimena, bespolna, bezoblična i izvorno prazna, ali se može manifestirati u energetskom svijetu koristeći energetska tijela različitih oblika, kvalitete i namjene. Duša se može manifestirati i u materijalnom svijetu koristeći prvo energetsko, a zatim i materijalno tijelo.

To znači da na energetskoj, odnosno takozvanoj astralnoj razini mogu postojati najrazličitija bića koja nemaju materijalno tijelo, ali imaju energetsko. Takvih energetskih bića ima najrazličitijih vrsta i porijekla. Ona koja nas u ovom trenutku zanimaju jesu bića koja doslovno ulaze u naše energetsko tijelo u momentu kada dođe do pucanja našeg obrambenog mehanizma, odnosno psihičkog i energetskog raspada praćenog negativnim emocijama, zaključcima i odlukama te otcijepljenim identitetom. Takva ćemo bića jednom rječju zvati entitetima, premda je ovaj pojam prilično širok jer obuhvaća sve bestjelesne entitete koji postoje na astralnom nivou, a mnogi od njih nisu negativni niti su povezani s traumatskim iskustvom. U užem smislu ovu ćemo specifičnu vrstu entiteta zvati astralnim fragmentima.

U trenutku pucanja našeg energetskog omotača pod utjecajem traumatskog iskustva stvara se prostor za ulazak enetiteta koji želi vezu s energetskim i materijalnim tijelom neke fizičke osobe kako bi se hranilo njezinom energijom. Astralni entitet se useli u naše energetsko tijelo i tamo ostaje kao sastavni dio našeg bića. On se pažljivo ispreplete s našim psihološkim osobinama, odajući dojam svojeg nepostojanja. Entitet se hrani negativnom energijom kojom je nabijeno naše traumatskog iskustva, odnosno negativnom energijom koju svakodnevno privlači traumatsko iskustvo. Međutim, neće svaki psihički raspad biti praćen ulaskom nekog štetnog entiteta. Svi su udari na naš psihoenergetski sustav svojevrsne inicijacije kojima se rastvara jedan stari svjetonazor i kreira novi. Inicijacija je sredstvo našeg razvoja i njena je namjera da bude obavljena na uspješan način. Privremeno napuknuće našeg energetskog tijela koje prati uspješno obavljenu inicijaciju možda će privući u našu blizinu neki negativni entitet, ali on neće ući u naše energetsko tijelo zato što se kasnije neće imati čime hraniti. No, ako inicijacija (privremeno) ne uspije i ne omogući stvaranje novog, kvalitetnijeg, još pozitivnijeg i konstruktivnijeg svjetonazora, nasuprot njoj dolazi do stvaranja traumatskog iskustva. Traumatsko iskustvo omogućuje ulazak štetnog entiteta ili će stvoriti teren za njegovo stvaranje. Takvo će iskustvo biti stalnim izvorom negativne energije koja će dolaziti i iznutra i izvana, iz nas i iz naše okoline.

Za razliku od pozitivne energije koja prati uspješno izvedenu inicijaciju, energija traumatskog iskustva sasvim je drugačija. Ukoliko neki astralni entitet uopće ima potrebu hraniti se tuđom energijom, onda su njegova energija i svijest na niskoj razini, a njegova egzistencijska orijentacija negativna. U trenutku traumatskog iskustva takav entitet ulazi u naše energetsko tijelo jer će tako moći uživati u izobilju negativne energetske hrane koju će mu osiguravati naša trauma. On će nas poticati da u neugodnim životnim situacijama reagiramo na negativan način, onaj koji smo usvojili u trenutku traumatskog iskustva. Privlačit će nam negativan tip osoba kako bi iz naše međusobne interakcije izvukao hranu za sebe. Entitet će nas poticati na ljutnju i agresiju, perverzan seks, prejedanje ili konzumiranje prezačinjene i uglavnom nezdrave hrane, na konzumiranje alkoholnih pića i droga, na pasivnost i stanje trajnog umora, beskrajno tupo zurenje u tv-ekran ili kompjutorski monitor te na ponašanje kojim ćemo provocirati negativne reakcije kod drugih osoba. Njemu treba energetska hrana koju dobiva takvim našim aktivnostima jer se bez takve hrane ne ispunjava onaj prvi i najosnovniji cilj njegovog postojanja.

Astralni entitet koji se povezuje s našim energetskim tijelom u trenutku traumatskog iskustva nije nikakvo zlo biće kojeg bismo se trebali bojati ili užasavati. Njegova je priroda prilično jednostavna - on traži hranu i funkcionira na jedan mehanički način, jednako kao i životinja koja je nemirna ili čak agresivna kad je gladna, a pitoma i umiljata kad je sita. Ovaj je tip entiteta jednostavno u potrazi za energetskom hranom jer je to u skladu s njegovim porijeklom. Naime, prema australskom liječniku Samuelu Saganu1, ovakvi entiteti nastaju raspadom astralnog tijela umrlih ljudi. Naše se energetsko tijelo u trenutku smrti počinje raspadati, jednako kao što se raspada i fizičko tijelo. Duša, kao besmrtan dio našeg bića odlazi u određene sfere, ovisno o karmi i stupnju svijesti, a fizičko tijelo i energetsko tijelo se raspadaju. Tako su entiteti u stvari raspadnuti fragmenti našeg astralnog tijela. Oni su energetske forme s vlastitom sviješću koje predstavljaju pojedine ljudske osobine, pasivne (potisnute) ili aktivne za vrijeme života.

Ljudska se duša može istovremeno služiti čitavim nizom identiteta kako bi ostvarila svoje ciljeve. Iako našu izvornu spiritualnu prirodu karakterizira jednost, odnosno nepostojanje dualnosti, na svim ostalim razinama mi nismo jednostrana bića nego kompleksne osobe sastavljene od čitavog niza osobina, pa čak i od nekoliko različitih osobnosti. Te osobnosti mogu biti međusobno povezane i usmjerene zajedničkom cilju, ali isto tako mogu biti međusobno suprotstavljene i to do takve mjere da među njima ne postoji nikakva komunikacija. Tada svaki takav fragment naše osobnosti (otcijepljeni identitet) živi vlastiti život i u stalnom je sukobu s drugim fragmentima koji ga naizgled ugrožavaju. Na primjer, jedan dio nas volio bi se baviti duhovnošću, ali ga direktno ugrožava fragment koji voli novac i smatra da će duhovne aktivnosti voditi siromaštvu; u nekoj osobi može živjeti identitet strastvenog pušača koji je u sukobu s identitetom sportaša, i tako dalje.

No, neće svaki takav fragment nastaviti živjeti kao astralni entitet nakon smrti fizičkog tijela. To će direktno ovisiti o tipu i količini energije koja je u njega ulagana tijekom života. Ukoliko smo svjesni da su identiteti samo uloge koje povremeno igramo kako bismo njima ostvarili neki cilj te nismo neprirodno zalijepljeni za njih, takvi će se identiteti nakon naše smrti jednostavno raspasti i njihova će se energetska masa pretvoriti u astralnu prašinu. Pozitivni identiteti koje smo koristili čitav život i u njih ulagali veliku količinu energije kako bi smo preko njih naučili određenu duhovnu lekciju ili kreativno ostvarili svoju izvornu prirodu bit će nakon smrti transformirani u čistu duhovnu svijest i energiju. Međutim, ukoliko je neki identitet bio dugo i uporno hranjen negativnim energijama naše niže svijesti, odnosno nefunkcionalnog ega, i nije bio povezan s našom višom sviješću, on će najvjerojatnije imati tendenciju da nakon naše smrti nastavi živjeti kao energetsko biće. Naše će se astralno tijelo nakon smrti raspasti na sastavne dijelove od kojih će neki nastaviti postojati na energetskoj razini kao bića koja više nemaju izvor energetske hrane. Takvo će astralno biće nastojati pronaći novo fizičko tijelo kako bi se moglo nastaviti hraniti njegovom energijom. Na primjer, ukoliko smo za života puno energije uložili stvarajući identitet osvetoljubive osobe, taj će identitet u vidu astralnog fragmenta nastaviti postojati nakon naše smrti, tražeći pogodnu osobu za koju će se prikvačiti. Ovakav identitet tijekom našeg života nije bio povezan s našom spiritualnom sviješću, već se hranio energijom našeg nižeg bića. Iz tog razloga on nakon naše smrti nastavlja živjeti kao astralna pijavica koja traži nov izvor energetske hrane. Pogodan tjelesni nosač bit će osoba s istim ili sličnim sklonostima kao što je bio i prethodni "vlasnik". Entitet će kružiti oko takvih osoba, čekajući povoljnu priliku da uđe u njihov energetski sustav. Takva prilika dolazi u trenutku traumatskog iskustva jer je tada obrambeni sustav osobe razbijen i stvara se mogućnost ulaska neke strane energetske tvorevine u njezino energetsko tijelo. S druge strane, očigledno je da astralni enetitet može biti kreiran i od strane nas samih još za života. Mi smo ti koji negativnim emocijama, zaključcima i odlukama te otcijepljenim fragmentom naše osobnosti (duše) dajemo život astralnom entitetu. Mi smo ti koji ga stvaramo pa astralni enetitet može zaživjeti već nekoliko mjeseci nakon traume. Zato je bitno znati da svako traumatsko iskustvo prati stvaranje ili ulazak astralnog entiteta u osobu koja doživljava traumu. Astralni fragment veže se za već postojeći otcijepljeni identitet koji je formiran tijekom traume, dajući mu pri tom još veću snagu. Prilikom čišćenja uzroka određenog problema morat ćemo znati odstraniti takav entitet jer bez toga intervencija neće biti potpuna.

Tako se svaka trauma sastoji od energetskog bloka koji tvori zamrznuti psihološki konglomerat negativnih emocija, zaključaka i odluka te otcijepljenog identiteta. Na ovaj se energetski blok redovito zalijepi i astralni entitet pa čitava masa postaje obrambeni mehanizam stvoren da nas ubuduće štiti od iskustava sličnog tipa, naravno ne suočavanjem s njima, već najrazličitijim oblicima njihovog izbjegavanja. No, kako nije moguće biti stalno suočen s negativno intoniranim sadržajima svijesti, čitava se traumatska konstrukcija smješta u našu podsvijest. U njoj ona nastavlja živjeti vlastiti život, odvojen od svjesne dimenzije našeg bića i samim time daleko veće snage od bilo kojeg svjesnog sadržaja. Negativni svjetonazor koji smo stvorili ubuduće će nam privlačiti negativna iskustva na koja ćemo negativno reagirati i mi tada definitivno imamo problem. Zato je traumatsko iskustvo složena tvorevina i treba je znati precizno rastvoriti, uz maksimalno sudjelovanje klijenta koji će imati svjestan uvid u sve procese čišćenja kako bi bio u stanju naučiti lekciju koja leži iza traumatskog iskustva.

IZVOR TRAUMATSKOG ISKUSTVA

Dok je jedinstveni uzrok svih ljudskih problema traumatsko iskustvo, jedinstveni izvor problema leži u nepoznavanju izvorne suštine našega bića, odnosno u odvojenosti od svoje izvorne prirode ili Boga. Povratak izvornoj prirodi i njena realizacija u materijalnom svijetu predstavljat će suštinu rada na izvoru problema. Zato je povezivanje s nekim od mnogobrojnih aspekata naše više svijesti ili izvorne prirode neophodna faza čišćenja traumatskog iskustva. Naime, traumatsko iskustvo se događa upravo zbog našeg neznanja i nesposobnosti da u trenutku stresa, šoka ili povrijeđenog ega djelujemo iz viših aspekata svojeg bića. S obzirom da nismo svjesni neugodne situacije kao sredstva inicijacije (lekcije skrivene u njoj) i nismo u stanju zauzeti pozitivan odmak od zbivanja u kojem smo se našli, mi iskustvo kroz koje prolazimo pretvaramo u traumu. Ona će se sastojati od niza zamrznutih negativnih emocija, zaključaka, odluka i vrijednosti, otcijepljenog fragmenta naše osobnosti te astralnog entiteta koji se uselio u naše energetsko tijelo. Kada rastvorimo i otpustimo sve elemente traume, naša će podsvijest biti očišćena pa se time stvara prostor za komunikaciju s nadsviješću. Jednako kao što očišćeni simptomi (sadržaji svijesti) stvaraju prostor za komunikaciju s podsviješću, rastvoreni podsvjesni sadržaji omogućit će neometan kontakt s nadsviješću. Preko komunikacije s nadsviješću doći ćemo do niza izuzetno bitnih informacija.

Prvo i osnovno, komunikacijom s nadsviješću otkrivamo smisao traumatskog iskustva, odnosno lekciju skrivenu u njemu. Na primjer, dijete koje je stvorilo traumatsko iskustvo u trenutku kada nije dobilo hranu, a osjećalo je intenzivnu potrebu za njom, nije bilo svjesno da sigurnost, ispunjenje, zaštita ili ljubav jesu unutarnji aspekti njegovog bića te da se može osloniti na sebe i pouzdati u neki aspekt svoje vlastite izvorne prirode. Lekcija koju nismo naučili tada, biva usvojena sada, u trenutku ponovnog proživljavanja traume. Ovdje će redovito biti riječ o novom stanju svijesti praćenom s nekoliko praktičnih poruka. Tako smisao problema redovito leži u otkrivanju i integraciji nekog od izvornih stanja, odnosno u duhovnom doživljaju koji treba iskusiti i zatim ukomponirati u svjesni dio svoga bića. Zatim otkrivamo izvornu pozitivnu intenciju koja leži iza problema. Rekli smo da je problem tu da nas vodi prema većoj količini slobode, ispunjenja, mira, zadovoljstva ili sreće. Nakon što otkrijemo izvornu pozitivnu namjeru koja leži iza problema, odnosno pozitivan cilj, moći ćemo poraditi na pronalasku pozitivnih sredstava za ostvarenje izvornog cilja. Sada duhovnu lekciju, odnosno novu razinu svijesti, koristimo u praksi te pronalazimo niz konkretnih sredstava koja će nam omogućiti življenje iz novootkrivenog izvornog stanja.

POSLJEDICE TRAUMATSKOG ISKUSTVA

Traumatsko iskustvo proizvodi čitav niz posljedica koje kod osobe proizvode tjelesne, psihološke i spiritualne probleme. Sve posljedice traumatskog iskustva, ukoliko su neočišćene, bit će razlogom ponovnog vraćanja duše problemu, sve dok ga jednom ne riješi. Pojam "nedovršen posao" (unfinished business) često se upotrebljava prilikom opisa razloga vraćanja duše iz stanja kliničke smrti nazad u fizičko tijelo. Duša se vraća kako bi, između ostalog, dovršila nedovršene poslove - raščistila neraščišćene odnose, ostvarila neostvarene ciljeve, pročistila se od negativiteta, odnosno iživjela ono što nije. Nedovršeni poslovi jesu i razlogom zbog kojeg se duša ponovo inkarnira. Tjelesni, psihološki i duhovni problemi koji nisu riješeni predstavljaju tri područja ljudskog života kroz koja će se manifestirati karma u obliku nedovršenih poslova.

Veći dio negativnih sadržaja svijesti i podsvijesti koji predstavljaju posljedice traumatskog iskustva čiste se tijekom samog rada na uzroku problema. Tako se i uzroci svih posljedica traumatskog iskustva rastvaraju upravo čišćenjem same traume. Međutim, traumatsko iskustvo proizvodi promjenu percepcije i ponašanja te polako stvara loše navike. Takve se navike manifestiraju na nekom od osnovnih životnih područja. Zato njima treba posvetiti dodatnu pozornost jer se promjena svjetonazora i ponašanja ne ostvaruje od danas do sutra, već je riječ o procesu koji zahtijeva određeno vrijeme da bi bio ostvaren. Tako se rad na posljedicama traumatskog iskustva u stvari tiče čišćenja negativnih energetskih fenomena, svjetonazora i modela ponašanja koji moraju biti transformirani da bi promjena ostvarena čišćenjem uzroka mogla biti u potpunosti prizemljena.

Tjelesne posljedice

Tjelesne poslijedice tiču se patoloških poremećaja u fizičkom tijelu koje nastaju kao rezultat traumatskog iskustva. Nisu sve bolesti poslijedice psihičkih trauma - ponekad je fizička bolest poruka naše nadsvijesti da nešto u našim životima treba promijeniti, raščistiti neki odnos, napustiti stari svjetonazor i prestati s ponašanjem koje nas ograničava ili opterećuje. Tada ona nestaje relativno brzo i lako, čim napravimo odgovarajuću promjenu. Ista se stvar događa s bolestima pomoću kojih ljudi na sebe privlače pozornost. No, teže bolesti redovito jesu posljedica dugotrajne prisutnosti neočišćenog traumatskog iskustva, odnosno psihološkog i energetskog bloka koji prvo stvori poremećaj u energetskom tijelu, a zatim se taj poremećaj polako spusti i na fizičko tijelo. U ovakvom slučaju fizičku je bolest znatno teže liječiti jer dolazi do grublje deformacije tkiva. Tada je potrebno proći kroz dugotrajan proces izlječenja koji obično zahvaća sve aspekte čovjekovog života te uključuje najrazličitije oblike terapijskih tretmana.

Pored klasičnog medicinskog liječenja (koje po mojem mišljenju nipošto ne treba izbjegavati, osim ako nije riječ o isuviše agresivnim ili destruktivnim oblicima terapije koje može zamijeniti neko "alternativno" sredstvo), proces liječenja morat će uključiti čišćenje psihološkog i spiritualnog uzroka problema te svih pratećih energetskih poremećaja koje uzroci proizvode. Ovime želim naglasiti da samo klasični medicinski tretman obično nije dovoljan (ne omogućuje dugotrajno zdravlje), ali niti čišćenje duhovnog, psihološkog i energetskog uzroka neće uvijek moći zamijeniti učinak medikamenata, kirurške intervencije ili fizikalnu terapiju. Tijelu ćemo, dakle, morati posvetiti dodatnu pozornost jer se o njegovom zdravlju i liječenju ne može brinuti samo božanski duh. Zato bi, umjesto da se vode međusobni ratovi srednjevjekovnog tipa, skladna suradnja između medicine usmjerene liječenju fizičkog tijela i iscjeliteljskih sustava usmjerenih ozdravljenju duše i duha predstavljala efikasan spoj koji bi mogao dati ponajbolje rezultate.

S obzirom da nisam liječnik nemam se namjeru ovdje baviti bilo kojim aspektom akademske medicine. Želio bih samo ukazati na direktnu vezu između traumatskog iskustva i fizičkih poremećaja, kakav god konkretan oblik oni imali. Tako bi model nastanka fizičke bolesti kao posljedice traumatskog iskustva izgledao ovako:
-traumatsko iskustvo

-duhovni poremećaji

-psihološki poremećaji (negativni identiteti, negativni zaključci i odluke, negativne emocije)

-energetski poremećaji

-blokiran energetski protok (napetost, pad imuniteta)

-fizička bolest.

Ovaj model redovito je prisutan kod svake fizičke bolesti, akutne, a pogotovo kronične. Iz njega je vidljivo da su tjelesni poremećaji u direktnoj vezi s psihološkim i duhovnim poremećajima. Bolesno tijelo samo je posljedica nesklada odavno prisutnog u tijelima suptilnijim od fizičkog. Zato pored tijela treba liječiti dušu (psihu) i duh te će znanje o unutarnjim uzrocima fizičke bolesti u bliskoj budućnosti morati predstavljati središnje polje istraživanja medicine koja želi biti cjelovita i učinkovita.

Tako fizička bolest može biti posljedicom negativne karme, ali je u pozadini negativne karme uvijek traumatsko iskustvo. Da bismo iscijelili tijelo potrebno je, između ostalog, učiniti slijedeće:
- očistiti traumatsko iskustvo, zajedno sa svim pratećim energetskim nečistoćama,
- očistiti sve psihološke i spiritualne posljedice traumatskog iskustva,
- podvrgnuti se medicinskom tretmanu, odnosno uključiti postupke kojima ćemo djelovati na fizičko kako bismo ga vratili u zdravo stanje,
- napraviti plan i program pozitivnih aktivnosti kojim ćemo kompenzirati vanjski dio karme.

Kad je riječ o fizičkoj bolesti, tada sa sigurnošću znamo da iza nje leže problemi na sva četiri psihološka nivoa, kao i spiritualni problemi. Zato fizičko liječenje zahtijeva pozornost posvećenu i raščišćavanju svih neraščišćenih odnosa, kreativnih blokada, unutarnjih i vanjskih konflikata te negativnih identifikacija kao psiholoških posljedica traume. Na spiritualnom planu osoba će morati prekinuti suptilne veze sa sferom nižeg astrala te se povezati s Bogom i duhovnim svijetom putem osobnog i neposrednog duhovnog iskustva. Zato bi još širi model nastanka fizičke bolesti izgledao ovako:

-bolestan duh (stvara ga osjećaj odvojenosti od Boga)

-bolesna duša (stvaraju je negativne misli i emocije kao posljedice nedostatka ljubavi)

-bolesno tijelo (stvara ga blokirani energetski protok, odnosno napetost u organima).

Tek će se liječenjem na sve tri navedene razine steći uvijeti za trajno i cjelovito fizičko iscjeljenje. No, ako i tada bolest nastavi sa svojim destruktivnim djelovanjem, možemo govoriti o takozvanoj "čistoj karmi", premda su takvi slučajevi izuzetno rijetki. Na žalost, jednako tako su rijetki i slučajevi izlječenja od teških bolesti jer je veoma malen broj ljudi spreman prihvatiti bolest kao izazov i napraviti promjene na svim spomenutim razinama.

Psihološke posljedice

Traumatsko iskustvo može i ne mora proizvesti tjelesne probleme, no sigurno će prouzročiti čitav niz psiholoških poslijedica. Četiri osnovna životna područja na kojima se ovi poremećaji manifestiraju jesu:

1. problemi s odnosima,
2. kreativne blokade i problemi s ostvarenjem ciljeva,
3. mentalne blokade i unutarnji konflikti,
4. traženje uzora i ispunjenja izvan granica vlastitog bića.

Čišćenje traumatskog iskustva mora pratiti rad na reprogramiranju svijesti - nagativna duševna stanja, negativne zaključke i odluke morat ćemo zamijeniti pozitivnima te unutar vlastite psihe izgraditi snažan pozitivan model realnosti koji nam omogućuje privlačenje odgovarajućih životnih okolnosti koje će nas voditi direktno prema samoostvarenju. No, očišćena trauma neće uvijek automatski proizvesti promjene u odnosima, neće nas odmah usmjeriti prema otkrivanju novih dimenzija života (učenju) te razvoju kreativnih potencijala, neće automatski uskladiti sukobljene tendencije unutar našeg bića niti će nas odmah potpuno osamostaliti. Morat ćemo izvršiti dodatne intervencije kako bismo ove četiri izuzetno bitne dimenzije našeg života do kraja uskladili.

Čišćenjem traumatskog iskustva obavlja se terapijska intervencija na osobnoj razini. Ona dovodi do unutarnjih promjena - čišćenja negativnih duševnih stanja te kreiranja pozitivnih stanja svijesti. No, kako se naša unutarnja stanja također manifestiraju u našoj okolini i to na najrazličitije načine, tako će prva dimenzija ljudskog života na koju se traumatsko iskustvo direktno odražava biti sfera međuljudskih odnosa. Zato ćemo se nakon očišćene traume morati pozabaviti sređivanjem odnosa koji su pod utjecajem traumatskog iskustva postali loši. Naime, problemi u odnosima blokiraju ostvarenje sreće i ljubavi koju omogućuju skladne veze i stoga odmah nakon čišćenja traumatskog iskustva prelazimo na sređivanje obiteljskih i partnerskih, kao i svih ostalih vrsta odnosa na koje je na negativan način utjecala trauma.

Slijedeća posljedica traumatskog iskustva bit će blokirana kreativnost. Blokiran kreativni potencijal bit će izvorom nezadovoljstva. On će se manifestirati kroz probleme s učenjem, kroz nesposobnost da se precizno definiraju životni ciljevi, da se svladaju prepreke prilikom njihovog ostvarenja, odnosno da se otkriju vlastiti kreativni talenti te da se ostvari unutarnji kreativni impuls. Osoba bi željela nešto postići, iživjeti neku svoju težnju ili realizirati veoma duboke unutarnje potrebe, ali traumatsko ju je iskustvo blokiralo i nije dozvoljavalo da poduzme konkretne korake u pravcu ostvarenja svog cilja. Ona je stoga stvarala stavove o vlastitoj nesposobnosti, gluposti, nedovoljnoj obrazovanosti ili netalentiranosti kojima je opravdavala neostvarenost svojih ciljeva. Zato sada, nakon što je traumatsko iskustvo očišćeno te obavljen rad na sređivanju odnosa, možemo prijeći na čišćenje kreativnih blokova te raditi na ostvarenju svojih ciljeva.

Unutarnji konflikti onemogućuju ostvarenje duševnog mira koji je preduvjet unutarnje stabilnosti i duševnog zdravlja. Tako slijedeću posljedicu traumatskog iskustva čine mentalne blokade koje mogu snažno utjecati na životnu realnost osobe. Tijekom samog procesa čišćenja traume mi ćemo svakako očistiti čitav niz negativnih zaključaka i odluka, odnosno vjerovanja i predrasuda. Međutim, neka negativna uvjerenja imaju izrazitu snagu i specifičnu formu te im zato treba posvetiti dodatnu pozornost. Ponekad se takva vjerovanja nalaze u međusobnom sukobu pa stvaraju unutarnje mentalne konflikte, što se direktno manifestira kao nesposobnost donošenja odluka. Osoba s mentalnim konfliktom stalno oscilira između dva suprotstavljena cilja i zbog toga nije u stanju postići duševni mir, već boravi u stanju trajne napetosti. Unutarnji konflikt osobu čini pasivnom jer sve dok postoje sukobljene tendencije u njenom biću ona ništa ne poduzima i ništa ne mijenja, premda čitavo vrijeme osjeća snažan nemir i nezadovoljstvo. Ona se ne razvija u pozitivnom i konstruktivnom smjeru, već polako degenerira. Gotovo je sigurno da će svako traumatsko iskustvo za posljedicu imati neku mentalnu blokadu ili konflikt. Zato će se cjelovita terapijska intervencija morati sastojati i od metoda kojima se uklanjaju svi vrste mentalnih posljedica traumatskog iskustva.

Posljednju grupu psiholoških posljedica traumatskog iskustva čine vanjski uzori i nesvjesne identifikacije koje stvaraju najrazličitije tipove ovisnosti, onemogućuju cjelovitost i samostalnost te ispunjenost sobom i svojom izvornom prirodom. Mnogi se ljudi nesvjesno poistovjećuju s nekim negativnim identitetima koji u potpunosti kontroliraju i programiraju njihove postupke. Jedna je od najrasprostranjenijih identifikacija uloga žrtve, koja je toliko česta da bismo je mogli proglasiti jednom vrstom suvremene psihološke epidemije. Osoba koja se nesvjesno identificirala s ulogom žrtve ne sudjeluje aktivno u kreiranju vlastitog života, potiskuje svoju zdravu agresivnost i ne uzima od života ono što joj treba jer odbija preuzeti odgovornost za vlastiti život. Zato ona ne može biti sretna i ostvarena. Rastvaranje identifikacija predstavlja i najkompleksniji aspekt rada na čišćenju psiholoških posljedica traumatskog iskustva.

Svi oblici ove četiri grupe psiholoških posljedica traume obično se međusobno isprepliću i premda je problem najizraženiji na jednoj razini, on redovito zahvaća sva četiri navedena životna aspekta. Zato nakon čišćenja traume treba raditi na čišćenju sve četiri grupe psiholoških posljedica.

Spiritualne posljedice

Nakon čišćenja psiholoških prelazimo na duhovne posljedice traumatskog iskustva. One se također tiču povezivanja s vanjskim izvorom energetske hrane, samo što je izvor energije u ovom slučaju znatno drugačiji. Traumatizirana osoba svjesno ili nesvjesno traži pomoć i zaštitu bilo koje vrste. Ona je u šoku, povrijeđena i nezaštićena. Njena percepcija svijeta u tom je stanju uvijek negativna. Ne samo da je njena percepcija materijalnog svijeta negativna nego je takav i njen doživljaj duhovnog svijeta. Za traumatiziranu osobu ne postoji Bog. Ako i postoji onda je on za nju izdajnik, mučitelj ili sadist koji potpuno nezainteresirano promatra njenu patnju i ne čini ništa da je ublaži. Kako se traumatizirana osoba ne okreće višim stanjima svijesti i odbija proći kroz ponuđenu joj inicijaciju, tako ona sebe zatvara za kontakt sa spiritualnom realnošću pa umjesto da sigurnost i zaštitu pronađe u Bogu, ona je pronalazi u energetskoj vezi sa svijetom nižeg astrala ili s negativnim aspektom kolektivnog nesvjesnog. Time osoba stvara spiritualne nečistoće koje na negativan način snažno utječu na njen život. Zato se, u trenutku kada očistimo uzrok karmičkog problema, pred nama otvara još jedna izuzetno bitna dimenzija našeg bića o kojoj suvremena psihologija ne zna gotovo ništa, a spiritualne škole i religije potrudile su se da je učine što je moguće više nerazumljivom.

Za razliku od psiholoških posljedica koje onemogućuju čovjeka da ostvari svoje osobne životne ciljeve, spiritualne posljedice ticat će se nesposobnosti osobe da se duhovno razvija. Ona nije u stanju steći duhovno znanje. Suptilna unutarnja stanja prema kojima prepoznajemo duhovno zdravlje (vidi članak Kriteriji tjelesnog, duševnog i duhovnog zdravlja) bit će osobi uglavnom nedostupna, a duhovne sposobnosti kao što su svjesno korištenje intuicije, energetsko iscjeljivanje ili napuštanje vezanosti za fizičko tijelo i materijalnu realnost bit će osobi neizvedive. Ona u njih ne vjeruje ili ih smatra zanimljivim idejama koje nisu ništa više nego puke metafore. S obzirom da joj viša stanja svijesti nisu dostupna, osoba je istovremeno i necjelovita te stoga nezadovoljna. Naime, duhovne potrebe veoma su snažne čovjekove motivacijske potrebe. Ukoliko ih osoba ne osvijesti i ne ostvari na svjestan i direktan način, one će degenerirati u neki od neprirodnih oblika duhovnog života, a ateisti će ih projicirati u neku gotovo religioznu vrstu odanosti svjetovnim poslovima i užicima, političkim partijama ili vođama, odnosno bliskim osobama. Stoga je dobro znati da spiritualna dimenzija našeg bića postoji, da je treba spoznati i prihvatiti te joj dati prostora da se ostvari u našim svakodnevnim životima. No, istovremeno treba znati i što je to što blokira i onečišćuje naš duh te kako se pročistiti i od takve vrste unutarnjih nečistoća.

SMISAO TRAUMATSKOG ISKUSTVA

Negativna karma manifestira se kroz najrazličitije vrste problema. No, kao što većina ljudi još uvijek nema svijest o zakonu karme kao univerzalnom principu, jednako tako velik broj ljudi još uvijek ne razumije zbog čega nastaju problemi. Osnovna greška koja se čini kad je riječ o odnosu prema problemima jest negiranje problema ili otpor prema njemu. Ljudi ne vole probleme. Niti one svakodnevne, a kamoli teške i kompleksne. No, činjenica je da problemi imaju svoj smisao. Problemi nisu muhe zunzare koje svojim dosadnim zalijetanjem bezrazložno narušavaju našu životnu idilu. Naprotiv, oni nastaju u brižljivo planiranom trenutku i samo naizgled ugrožavaju ostvarenje naših ciljeva ili prijete da nam poruše ono što smo otprije stvorili. Ispod destruktivne površine leži pozitivna namjera, daleko pozitivnija i dublja od cilja koji problem na površini ugrožava. Pozitivna namjera koja leži iza problema nije ništa drugo nego dovođenje naše svijesti i našeg života u stanje jedinstva s Bogom te ostvarenje našeg kreativnog potencijala. Zato bi bilo dobro imati svijest o ovoj činjenici u trenutku kad problem doživljavamo kao suvišan, kao kaznu ili smišljenu akciju svih sila univerzuma da nas unište.

Izvorna pozitivna intencija

Ovdje nije riječ o nekom obliku naivnog ili čak fanatičnog pozitivizma. Riječ je, između ostalog, o najnovijim dostignućima suvremene psihologije i spiritualne znanosti. Tehnike kao što su “Reframing” iz sustava Neurolingvističkog programiranja, “Core Transformation” sestara Connirae i Tamare Andreas, “Aspektika” Ž.M. Slavinskog ili moja “Formula realizacije” u svome korijenu imaju istu ideju – iza svakog postupka, ponašanja, odnosno životnog zbivanja leži pozitivna namjera (intencija). To znači da je sve što u svemiru postoji stvoreno s izvorno pozitivnom namjerom, bilo da je riječ o zbivanjima koja doživljavamo kao poželjna i pozitivna ili onima koja doživljavamo kao negativna, neugodna i nepoželjna. Svi karmički problemi nastaju u trenutku kad sredstva kojima želimo ostvariti izvornu pozitivnu namjeru iz određenog razloga degeneriraju u negativna. Tada pozitivno ponašanje prestane biti sredstvom ostvarenja cilja koji smo zacrtali svojom pozitivnom namjerom te na scenu stupa negativno ponašanje. Njime mi i dalje želimo postići pozitivan cilj, ali kako sredstva kojima to činimo više nisu pozitivna, tako nama i našoj okolini stvaraju problem.

Na primjer,
- osoba koja se osjeća sigurnom i zaštićenom kada ima puno novaca, stjecajem okolnosti ostane bez njega pa umjesto da radi (pozitivno sredstvo) počinje krasti (negativno sredstvo);
- osoba koja želi biti voljena postaje posesivna;
- osoba koja teži duhovnom iskustvu i ispunjenju (a nije toga svjesna) počne uzimati droge.

Čak i teški kriminalci svojim negativnim djelima žele postići neke pozitivne ciljeve pa tako ubojica, površinski gledano, ubija radi mržnje, osvete ili pljačke, ali je njegov pravi cilj uvijek nešto drugo - mir, sloboda ili sreća zbog koje on smatra da je prisiljen ubiti. Dakle, dolazi do paradoksalne situacije – negtivnom akcijom želimo postići pozitivan cilj, ali se negativnim djelovanjem postižu samo negativni ciljevi jer negativna akcija podliježe zakonu karme. Svi dobro znamo da nam naši roditelji svojim zanovijetanjem, uplitanjem u život, dijeljenjem nepotrebnih savjeta ili svađom komuniciraju jednu te istu pozitivnu intenciju - oni u stvari žele reći da nas vole i da brinu za nas. No, ukoliko je izvorna pozitivna intencija s vremenom degenerirala u destruktivnu akciju, njihovim dobrim namjerama može biti popločen naš put u pakao. Zato bi bilo dobro da budemo svjesni izvorne pozitivne intencije koja leži iza našeg ili tuđeg ponašanja te da ciljeve, umjesto negativnom, ostvarujemo pozitivnom akcijom.

Isti bi odnos trebalo zauzeti prema problemima – oni ne dolaze da nas unište jer bi to bilo u suprotnosti s njihovom uvijek pozitivnom pozadinom. Kako svaki životni problem ima u svome korijenu pozitivnu intenciju, tako on dolazi da bude riješen, a rješenje leži u njemu samome - u izvornoj pozitivnoj namjeri. Nju treba razotkriti, očistiti je od negativnih modela mišljenja i ponašanja koji su stvorili negativnu akciju te pronaći pozitivna sredstva kojima ćemo u materijalnoj realnosti ostvariti našu prvobitnu namjeru. Bitan moment od kojeg krećemo pri rješavanju problema jest svijest o tome da problem ne dolazi da nas uništi te da sam u sebi nosi svoje rješenje. Zato kada jednom otkrijemo smisao problema - pozitivnu namjeru, on je već napola riješen.

Traumatsko iskustvo kao neuspjela inicijacija Problemi se uvijek javljaju u trenutku kad je vrijeme za promjenu, za prelazak na viši stupanj svijesti, za neku novu životnu inicijaciju kojom ćemo ostvariti novu kvalitetu života. Problem jest jedna vrsta inicijacije jer je njegov smisao u pokretanju promjene. Kada ljudi ne bi bili toliko inertna bića, životne inicijacije možda ne bi bile praćene problemima. One bi vjerojatno bile na vrijeme prepoznate i osoba bi im se prepustila bez otpora te obavila inicijaciju na gladak i bezbolan način. Problemi su, zato, posljedica otpora koji se javlja prilikom promjene, odnosno neke vrste životne inicijacije. Otpor je pak posljedica duhovnog neznanja (nepovjerenja u duhovni plan) te nekadašnjih neuspjelih prijelaza na viši stupanj svijesti, neuspjelih životnih inicijacija. Umjesto da inicijacija prođe glatko i bez otpora, mi smo joj se iz nekog razloga oduprli. Otporom smo u svome biću stvorili jednu negativnu psihoenergetsku konstrukciju koju zovemo traumatskim iskustvom. U trenutku kad se inicijacija ponovo pokuša odigrati, prvo ćemo se morati suočiti s takvom negativnom konstrukcijom koja će se manifestirati stvaranjem problema. Zato u ponovnom pokušaju inicijacija započinje manjim ili većim problemom, da bi se tek njegovim rješavanjem otkrila prava pozadina cijelog zbivanja te se zatim na uspješan način obavila i sama inicijacija.

Svako je traumatsko iskustvo u stvari posljedica negativne reakcije našega bića na negativan izvanjski podražaj. Negativan izvanjski podražaj jest jedno od sredstava inicijacije jer se ljudsko biće razvija na dva načina. Prvi je način povezan s učenjem i znanjem koje osoba prima od drugih ljudi u direktnom obliku kroz odnos "učitelj - učenik", odnosno indirektno kroz promatranje života i učenje na tuđim primjerima ili greškama. Ovaj je način manje-više ugodan i zahtijeva uglavnom mentalni napor. Drugi je način manje ugodan, ali jednako koristan. Naime, procesi biološkog opstanka ukazuju da na ovoj planeti opstaju samo jaki. Evolucija nema previše milosti prema slabima. Zato se ljudsko biće razvija i tako što stječe snagu da na negativne ili neugodne vanjske podražaje reagira konstruktivno. To znači da ono mora biti u stanju zaštititi sebe od negativnog podražaja pozitivnim sredstvima. Kako bi se spasilo od izvanjskih prijetnji, ono mora biti spremno za borbu ili mora znati pobjeći. Nespremnost za borbu, odnosno nemogućnost da na vanjski podražaj reagiramo na pozitivan i konstruktivan način stvorit će traumu. Takva se trauma smatra neuspjelom inicijacijom. Tako je inicijacija čiji je cilj stjecanje snage za opstanak i u nepovoljnim uvjetima također jedan od osnovnih preduvjeta za stvaranje traume. To, naravno, nije njena izvorna namjera, ali jest njena neželjena posljedica jer je činjenica da ljudi nisu uvijek u stanju svladati razvojnu stepenicu koja je pred njima. Međutim, morat će je svladati kad-tad. Zato će čišćenje traumatskog iskustva stvoriti pozitivne preduvjete za prolazak uspješan prolazak kroz inicijaciju.

Na primjer, neka je osoba postala spremna za ostvarenje kvalitetne emotivne veze. Međutim, tome će se izvornom cilju ispriječiti sve emotivne traume koje osoba do tada nije očistila, bilo iz sadašnje ili neke od prošlih egzistencija. Riječ je o unutarnjem, psihološkom otporu koji proizvode negativni svjesni i podsvjesni sadržaji koji su posljedica nekadašnjih traumatskih iskustava, odnosno neuspjelih inicijacija. Tom će se cilju također ispriječiti i svako vanjsko zbivanje koje s njime nije usklađeno pa ako se osoba u međuvremenu našla u vezi koja nije skladna, doći će do raspada takve veze. Taj proces može biti izrazito bolan i osoba mu se može oduprijeti, ne znajući da se čitava situacija zbiva radi pozitivnog životnog pomaka za nju i njenog trenutnog partnera. Nije lako ostati pozitivan tijekom ovakvog zbivanja, ali nije niti nemoguće jer postoje brojna sredstva koja nam u tome mogu pomoći. Nakon niza čišćenja kroz koja moramo proći, uslijedit će pozitivno zbivanje kroz koje osobi postaje jasno zašto je prošla kroz neugodna iskustva koja su pratila proces promjene i što je konačni pozitivni cilj cijelog zbivanja. Taj je cilj, u slučaju da inicijacija ovaj puta uspije, obično bolji od bilo čega što je osoba očekivala i pretpostavljala. Zato se itekako isplati uspješno proći kroz proces čišćenja traumatskog iskustva i inicijacije koja nakon toga slijedi jer ona uvijek donosi dobitke veće od teškoća kroz koje u međuvremenu prolazimo.

Interesantno je i paradoksalno da problemi nastaju zato da nam život bude lakši. Ako su problemi inicijacije, odnosno sredstvo našeg razvoja i kretanja prema višim stupnjevima svijesti, onda je očigledno da je njihova namjera pojednostaviti i u konačnici olakšati naš život. Naime, nova znanstvena disciplina zvana "teorija živih sustava" (Living Systems Theory, čiji je tvorac američki znanstvenik James G. Miller), sve tvorevine manifestiranog univerzuma promatra kao sustave koji se sastoje od određene unutarnje strukture. Svaki je sustav višeg stupnja sastavljen od manjeg broja elemenata, manjeg broja unutarnjih zakonitosti i ograničenja te jednostavnije unutarnje strukture od sustava nižeg tipa. Dakle, ukoliko se razvijamo prema višim stupnjevima svijesti, naš se život pojednostavljuje i olakšava manjim brojem ograničenja i zakonitosti koje nama vladaju. Svaki će sustav višeg tipa karakterizirati veća otvorenost prema drugim sustavima, veća propusnost i komunikacijska protočnost. Tako sustav višeg tipa daleko lakše ostvaruje novonastale ciljeve od sustava nižeg tipa kojeg karakterizira krutost, zatvorenost i kompliciranost. Da je tome tako, očigledno je, na primjer, u kompjutorskoj tehnologiji gdje se nosioci informacije iz dana u dan smanjuju i pojednostavljuju, a kapaciteti im se istovremeno sve više povećavaju. Istu stvar dokazuju i prosvijetljene osobe koje znatno lakše komuniciraju i ostvaruju životne ciljeve, služeći se ponekad i naizgled nadnaravnim sposobnostima. Isus je uspješno iscjeljivao dodirom, dok današnja medicina uza svu svoju kompliciranu tehnologiju nije uvijek u stanju pomoći pacijentu. Dakle, problemi nastaju kao posljedica otpora prema promjeni, prema životnoj inicijaciji koja je nekada bila pred nama. Neuspjela inicijacija nije donijela novu, jednostavniju životnu strukturu, već je proizvela jednu negativnu životnu konstrukciju koja sada, pri novom pokušaju, ometa gladak prijelaz na nov stupanj svijesti te nov način života. Da je prvotna inicijacija prošla glatko, problema ne bi uopće bilo. Razlog što inicijacija nije uspjela leži u neznanju o smislu i svrsi životnih promjena što vodi prema negativnim reakcijama na svako zbivanje koje na bilo koji način dovodi u pitanje naš dosadašnji svjetonazor ili način života.

Zato bismo čitavu metafiziku karmičkih problema mogli svesti na dvije jednostavne tvrdnje koje predstavljaju suštinu znanja kojim je moguće uspješno proći životne inicijacije. Prvo, iza svakog problema leži pozitivna namjera - nju treba razotkriti te pronaći pozitivna sredstva njenog ostvarenja. I drugo, problemi ne dolaze da nas unište, već se aktiviraju u trenutku kad postanemo zreli za njegovo rješavanje i prijelaz na novu razinu svijesti te novu kvalitetu života.

@ Tomislav Budak, kolovoz 2000, http://www.tomislavbudak.com/