Zdravlje i liječenje

Crveni luk - ALLIUM CEPA L.

Sinonimi: Allium esculentum Salisb.

Narodni nazivi: crvenac — čebula — glavata ljutika — kapula — mrki luk.

Opis biljke: crveni luk, općenito poznat kao povrtna biljka, sadrži u sebi i vrijedne ljekovitosti pa se s pravom ubraja među ljekovite biljke. Podzemna gomoljasta stabljika sastoji se od mesnatih ljuskastih listova iz čije sredine tjera nadzemni dio stabljike koji je šupalj i plavo-zelene boje. Listovi su sabljasta oblika, dugi i plosnati. Zelenkasto-bijeli cvjetovi združeni su u kuglasti cvat.

Miris i okus: crveni luk ima bockav i oštar miris koji podražuje na suze. Okus je sladak, aromatičan i oštar. Kuhanjem luk miris i oštrinu okusa te postaje ugodan i blag.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza, a vrijeme berbe od kolovoza do listopada.

Stanište: crveni luk potječe vjerojatno iz Indije, a tek je u srednjem vijeku poznat u Evropi kamo je došao preko Italije, no danas se uzgaja gotovo u svakom povrtnjaku s čitavim nizom sorti. Luk najbolje uspijeva na vapnenom tlu, više suhom nego vlažnom, i tu se najbolje drži za kasniju upotrebu. Luk ne podnosi gnojenje svježim stajskim gnojem niti gnojnicom. Poznat je plosnati, kruškoliki, okrugli, bijeli, žuti i crveni luk, no boja i oblik nemaju utjecaja na njegovu ljekovitost.

Ljekoviti dio biljke je podzemna gomoljasta lukovica, koja se bere u jesen, već prema sorti ranije ili kasnije.

Ljekovite i djelotvorne tvari: ako bi se htjele nabrojiti ljekovite tvari luka, mora se početi od glikozida nalik gorušičinom ulju. Nakon toga slijedi oštro eterično ulje, rodanovodična kiselina, insulinu sličan biljni hormon, čitav niz vitamina kao A, B1, B2, E, H, K, P, i konačno, mnogobrojne mineralne soli i elementi u tragovima.

Ljekovito djelovanje: crveni luk ubraja se među najstarije ljekovite biljke južnih područja starog vijeka. To se razabire iz jedne tisuće godina stare izreke uklesane u kamenu klinastim pismom koja glasi: "Ako pojedem luk u godišnjem dobu vjetra (jesen), neću trpjeti u godišnjem dobu kiša (zima) nikakvih trbušnih bolova."

Kakvo je poštovanje luk imao u vrijeme najstarije egipatske dinastije, pokazuje jedinstvena kulturno-historijska činjenica da je zakletva pred lukom vrijedila kao najviši oblik zakletve. Sve niže navedene ljekovitosti iz pučke medicine stare su tisuće godina i nalaze se u najstarijim zapisima čovječanstva, bilo da su uklesane u kamen ili zapisane u svicima papirusa; kao crvena nit vuče se oda o ljekovitosti luka kroz sva djela da bi se uvijek i ponovo uvidjelo da ima istaknuti udio u očuvanju zdravlja, tog najvećeg blaga čovjeka.

Ljekovitost luka proizlazi iz mnogih tvari koje sadrži. Crveni luk djeluje slično kao bijeli luk, nadražuje kožu i pobuđuje prokrvljenost sluznice i izlučivanje sluznih žlijezda, te najbrže obustavlja sve procese gnjiljenja i vrenja. Ako kažemo da sok crvenog luka čisti krv, pobuđuje apetit, izlučuje mokraću, jača živce, pospješuje probavu, odstranjuje plinove, rastvara sluz, raskužuje, odstranjuje gliste i da djeluje protiv grčeva, tada mu još nismo nabrojili sva ljekovita djelovanja.

Treba još navesti dva ljekovita djelovanja luka, koja su već dugo poznata u pučkoj medicini, a tek su kliničkim ispitivanjima naučno potvrđena. Sok crvenog luka jača srce kod slabog srca i pomaže da se vrati spolna moć koja je uslijed bolesti (tjelesna slabost) ili prekomjerne brige ili nevolje (živčana podloga) nestala prije vremena.

Unatoč najboljem iskustvu i preporuci bilinara srednjeg vijeka sve do danas, uključujući tu i Kneippa, ipak crveni luk nije proglašen ljekovitom biljkom u službenoj upotrebi, nego mu je samo homeopatija dala pripadajući položaj.

Primjena u pučkoj medicini: umjereno ali redovito uzimanje luka pospješuje probavne procese.

Ako se jede i pije dobro usitnjeni crveni luk kuhan u mlijeku, odlično je sredstvo protiv grčeva u trbuhu i trbušnih tegoba, a zaustavlja i krvarenje želuca. Već polovina sitno izrezane glavice luka, pojedene s kruhom, odstranjuje nadimanje i žgaravicu.

Ako se dnevno uzimaju 2 do 3 čajne žlice razrijeđenog soka od crvenog luka, to pomaže kod otečenih nogu, kod vodenih oteklina trbuha i prsnog koša kao i kod natečenih ruku.

Sok od crvenog luka pomiješan s medom jedno je od najboljih sredstava za živce, a uzima se 3 do 5 čajnih žlica tokom dana. Sok crvenog luka pomiješan s medom otklanja nadalje promuklost i prokušano je sredstvo protiv kašlja, naročito kod suhog katara dišnih putova. Ako se luk isprži na masti i čitava masa što je moguće toplije stavi izravno na prsa kao oblog i, ako se time još čvrsto prsa natrljaju, smekšava se tvrda i gotovo nerastvorljiva sluz, a često sprečava i nastajanje upale pluća. Ako je već upala pluća nastala, može se s tom mašću dovesti do ozdravljenja. Ti oblozi s lukom svaki se sat obnavljaju, a isto tako i masiranje koje se kod upale pluća ili kod upale porebrice proširi i na leđne dijelove. Dodatno tom liječenju treba uzimati prsni čaj. Tri do pet režnja luka stavljaju se kod gripe kao oblog oko vrata i zatiljka, a oblog se obnavlja svakih pola sata.

Sirovi luk jede se kod histeričnih grčeva, skorbuta i crijevnih glista. Kod griže ili upale crijeva pomiješa se sirovi žumanjak, svježi maslac, zdrobljeno sjeme kima (br. 42) s mnogo soka od crvenog luka te se ta mješavina uzima žlicom.

Kod bolnog zadržavanja mokraće napuni se platnena vrećica svježe narezanim i umjereno ugrijanim lukom i toplo se položi na mjehur, a prema potrebi se češće ponavlja.

Pečeni i usitnjeni luk stavlja se kao oblog na čireve što je naročito djelotvorno kod gnojne upale prstiju (panaricij — kukac).

Svježi sok crvenog luka uzima se kao sredstvo za masiranje protiv lišaja, prhuti i protiv opadanja kose.

Kod kurjih očiju pripremaju se oblozi od luka kuhanog u octu. Treba ih ponavljati.

Gnojne otekline liječe se toplim oblozima kašaste mješavine od kuhanog mlijeka, jednog kuhanog i usitnjenog krumpira, 1 do 2 luka i nešto kamilice (br. 89).

Kod bolova nogu uslijed gihta ili reumatizma masiraju se noge sirovim sokom crvenog luka.

Odlična mast za sve vrste rana te kod otvorenih čireva: sitno izrezani i zdrobljeni luk pomiješa se s medom i octom i ta se kašasta masa polaže kao oblog. Svježi sok od crvenog luka pomiješan s rijetkim medom i uštrcan u oko odstranjuje početnu sivu mrenu.

Kod epidemija, naročito kod epidemije gripe, priprema se slijedeće zaštitno sredstvo: 1 do 2 sitno izrezane glavice luka stave se na močenje u jaku rakiju, od toga se dnevno pred odlazak iz kuće popije jedna rakijska čašica. Uzimanje razrijeđenog soka od crvenog luka ili upotrijebljenog izvana kao oblog vrlo se preporuča kod Basedowljeve bolesti.

Krvarenje iz nosa se umiruje ako se glavica luka razreže na polovine te se jedna polovina stavi na zatiljak, a druga pod nos i jako udiše.

Svježi sok luka nakapan na ubod pčele ili ose pomaže u tren oka.

Krhke nokte na prstima ruku ili nogu treba često natrljati svježim sokom od luka.

Vrlo uspješno djeluje svježi sok crvenog luka kod katara ženskih spolnih organa, kod upale maternice i jajnika. U tu se svrhu sitno izriba jedna glavica luka te se kaša umota u gazu i tamponira. Već nakon dva do tri puta dnevnog tamponiranja pri petsatnom djelovanju jednog tampona utvrđeno je znatno poboljšanje.

Primjena u liječenju životinja: svježi sok crvenog luka igra važnu ulogu u liječenju životinja kod liječenja svih katara i kašlja domaćih životinja. Krhki rožnati dijelovi i krhkost kopita uspješno se liječe sokom od luka. Za suzbijanje slinavke i šapa luk je vrlo prikladan. Naribani luk trlja se 3 do 4 puta dnevno između papaka što raskužuje, a treba natrljati gubicu i zube.

Primjena u kuhinji: luk ne treba nikada prijevremeno guliti niti ga usitnjavati i izložiti zraku. Nasječeni ili naribani luk treba da i zdravi odmah upotrebljavaju bilo da se luk stavi u tavu na mast ili ulje bilo da se miješa sa salatom. Na taj se način usitnjeni luk odvaja od kisika iz zraka te se sprečava brzi proces oksidacije i rastvaranja.

Luk je već u početku nastalog procesa rastvaranja - rastvaranje počinje već pola sata nakon što je luk usitnjen - opasnost za one koji su osjetljivi na želudac i crijeva i pogotovu za one koji boluju na želucu i crijevima, jer će se kao posljedica javiti nadimanje, podrigivanje i bolovi u trbuhu. Luk se na žalost danas jedva upotrebljava kao povrće, nego većinom u teško probavljivom prženom obliku kao začinsko sredstvo za umake i jela od mesa. Luk se preporuča kao dodatak salati, no kod toga sirove ploške luka treba pomiješati sa sokom od limuna, pri čemu postaje sasvim blag. Crveni luk ne treba nikada istovremeno doći u jelo uz bijeli luk ili rabarbaru, jer to može dovesti do bolnih vrenja u crijevima.

Protiv oštrog mirisa i okusa nekih sorti crvenog luka žvače se nakon jela nešto peršuna (br. 101) ili jabuka (br. 107).

Crveni luk treba uvijek sasvim sitno izrezati vrlo oštrim nožem jer tada nije gorak. Krupno rezanje je uglavnom uzrok neprijatnostima što ih izaziva luk.

Vrkuta - ALCHEMILLA VULGARIS L.

Narodni nazivi: gospin plašt — lavina — lavska noga — mantel device Marije — modri trn — noga lava — sitna rosanica — virak — virić — vrkuta obična — zlatna vrkuta.

Opis biljke: trajna je, jaka, gotovo grmasta biljka, visine do 50 cm s izdancima zelene do plavkasto-zelene boje. Izdanci stabljike oboje se kasnije crvenkasto do smeđkasto, oni su goli ili s kudravim dlakama što ovisi o staništu na kojem biljka raste. Karakteristični su zvjezdasto naborani, mekano dlakavi listovi sa 7 do 11 polukružno usječenih režnjeva. Na rubovima lista izlučuju se vrlo male vodene kapljice koje se povremeno sakupljaju u dnu lista gdje tada obrazuju jednu veliku kap koja se svjetluca na suncu. Budući su srednjovjekovni alkemičari u toj kapi vode vidjeli tekućinu iz koje bi radili zlato, sakupljali su te kapi i dali ime biljci - Alchemilla. Mali svijetlozeleni cvjetovi skupljeni su na kraju stabljike u lažni štitac.

Miris i okus: biljka je gotovo bez mirisa, a okus je nagorak i nešto trpak.

Vrijeme cvatnje: svibanj do kolovoza.

Stanište: vrlo je česta biljka na vlažnim livadama, na rubovima šikara i šuma, na obalama potoka, na rubovima cesta i puteva, dolazi na sjenovitim i suhim padinama i bjelogoričnim šumama i to kako na vapnenim, tako i na tlu siromašnog vapnom.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabire se čitava biljka u cvatu (Herba Alchemillae vulgaris) ili samo listovi s peteljkom (Folia Alchemillae vulgaris).

Sušenje listova ili čitave biljke obavlja se na zračnom mjestu u hladu i to pojedinačno razastrto, najbolje na tavanu na koji ne dolazi čađa.

Unatoč tome što je vrkuta vrlo omiljena ljekovita biljka u pučkoj medicini, ona ipak s obzirom na svoje ljekovite i djelotvorne tvari nije dovoljno istražena. Osim tanina i gorkih tvari utvrđeni su još smola, biljno ulje, lecitin i jedan saponin.

Ljekovito djelovanje: vrkuta se ne spominje u antičkoj literaturi o ljekovitom bilju, dok je kod starih Germana vrkuta bila vrlo cijenjena ljekovita biljka koja je posvećena Friggi, božici prirode i plodnosti. Po prvi put spominje se vrkuta 1485. god. u djelu o ljekovitom bilju, u 16. stoljeću već je slavljena u svim djelima o ljekovitom bilju tog vremenskog razdoblja.

Vrkuta je izvanredna biljka za rane, pripremljena kao čaj upotrebljava se za vanjsku i unutarnju primjenu. Ne manje cijenjena je vrkuta kod mnogih ženskih bolesti, liječi među ostalim bijeli cvijet, ženske teškoće u trbuhu i drugo. Vrkuta regulira menstruaciju, a hvaljena je i kao ljekovita biljka koja pospješuje i olakšava porod. Osim toga ima u pučkoj medicini još niz mogućnosti primjene.

Vrkuta je opravdala svoju ljekovitost među ostalim posebno kao sredstvo za jačanje muskulature kod male djece i to u obliku kupke, kao sredstvo za ispiranje koje liječi i steže rane nakon vađenja zuba, kao sredstvo koje zaustavlja krvarenje kod unutarnjih i vanjskih ozljeda, a prije svega kod unutarnjih ozljeda nastalih pri porođaju.

Gorljivi zagovornici vrkute bili su Kneipp i Kunzle, čija je bila zasluga da su tu ljekovitu biljku otrgnuli iz zaborava i potvrdili njezinu vrijednost u pučkoj medicini.

Čaj se priprema u obliku oparka, 1 čajna žlica droge za 1 šalicu, ostavi se da odstoji 5-10 minuta i nakon toga pije nezaslađeno i u gutljajima. Najuobičajenija dnevna količina je 1-2 šalice.

Vrlo obljubljena čajna mješavina za sjedeće kupke kod ženskih bolesti priprema se na slijedeći način: vrkutu, hrastovu koru (br. 119), poljsku preslicu (br. 55) i zobenu slamu (br. 28) i to u količini od 50 do 60 grama sasvim se kratko prokuha u 5 litara vode i ostavi stajati oko 10 minuta, nakon čega se procijedi i ulije u sjedeću, toplu kupku u kojoj se kupa. Nakon kupanja treba leći u ugrijanu postelju. S ovom biljnom kupkom mogu se također liječiti rane i čirevi.

Primjena u pučkoj medicini: sve nabrojene mogućnosti liječenja vrkutom potječu iz pučke medicine. Pučka medicina nadalje hvali primjenu vrkute kod vodene bolesti, slabokrvnosti, ovapnjenja žila, reume, gihta i kod udara kapi. Vrkutu treba dulje vrijeme uzimati i kod šećerne bolesti. Može se s pravom pretpostaviti da bi se u toj biljci moglo naći još niz ljekovitih djelotvornih tvari.

Primjena u liječenju životinja: vrkuta nije samo omiljena hrana konja, ona vrlo dobro djeluje na zdravlje svih domaćih životinja i radi toga je nikada nema dovoljno na livadama, životinjama koje su kotile daje se mnogo vrkute u obliku čaja.

Napomena: Alchemilla alpina L. — gorska plahtica — uspijeva u alpskom području uglavnom na praformacijama, a njezina je ljekovitost uvjetovana staništem na kojem raste.

U pučkoj medicini i to uglavnom u zapadnim alpskim područjima mnogo se pije kao čaj za žene, a hvaljena je i kao čaj protiv ugojenosti, a inače se primjenjuje u istim slučajevima kao i vrkuta.

Puzava pirika - AGROPYRUM REPENS (L.) P. B.

Sinonimi: Elytrigia repens (L.) Desv. — Triticum repens L.

Narodni nazivi: bornica — glistnik — grana — perika — pir — pirak — pirika — pirnika — pirovina — troskot — vornica — zubača.

Opis biljke: puzava pirika je trajna biljka iz velike porodice trava, srodnika pšenice i korov koji se teško iskorjenjuje. Širi se podzemnim puzavim vriježama, a nadzemni dio je visok do 1 m. Listovi su veoma dugi i uski, plosnati s kratkim dlakama, hrapavi, zelene do plavo-zelene boje. Cvjetovi su smješteni u dugim dvorednim klasovima bez ili sa osjem.

Miris i okus: podanak pirike bez posebnog je mirisa, a slatkasta je i sluzava okusa.

Vrijeme cvatnje: lipanj — srpanj.

Stanište: pirika je raširena kao dosadan korov po čitavoj Evropi, uglavnom raste na slabijem tlu te na žitnim poljima, po međama, na putovima i u vrtovima.

Ljekoviti dijelovi biljke: podanak se kopa u proljeće (sredinom ožujka do kraja travnja) ili u jesen (sredinom rujna do kraja listopada). Najbolje je podanak sabirati za vrijeme proljetne ili jesenje obrade tla iza pluga, kada se okretanjem brazde diže čitavo korijenje pirike. Podanak se najprije pažljivo opere, očisti od korjenčića i nadzemnih dijelova i nakon toga suši na suncu dok ne postane sasvim suh i lomljiv. Ako se podanak dobro ne osuši, vrlo lako postane pljesniv te se ne može više upotrebljavati u ljekovite i druge svrhe.

Ljekovite i djelotvorne tvari: podanak pirike (Rhizoma Graminis) u službenoj je upotrebi i sadrži vrijedne ljekovite učinke. Različita ljekovita djelovanja počivaju s jedne strane na visokom sadržaju ugljikohidrata, na jednom ugljikohidratu sličnom inulinu, na triticinu, saponinima i sluznim tvarima, te s druge strane na visokom sadržaju kalijevih soli, kremičnoj kiselini i željezu. Na kraju treba navesti kao sadržajne tvari i značajne količine vitamina A i B i organske kiseline, kao npr. jabučna kiselina i druge.

Ljekovito djelovanje: podanak pirike izvanredno je sredstvo za čišćenje krvi te bi ga trebalo uzimati svake godine u proljeće kao čaj za čišćenje krvi. U tu svrhu pomiješa se u jednakim dijelovima podanak pirike, dobričica (br. 64), kopriva (br. 150) i listovi bazge (br. 133a). Od te mješavine uzme se 1 puna čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se dnevno 2 do 3 šalice i zaslade se po svakoj šalici 1 čajnom žlicom meda.

Vrlo je djelotvorna upotreba svježe istiještenog soka iz podanka pirike i to kod onih pojava bolesti koje počivaju na pomanjkanju mineralnih soli i vitamina, pa tako kod skrofuloznih pojava, otečenih žlijezda, kod rahitisa, bljedoće, slabokrvnosti, smetnji u izmjeni tvari, naklonosti gnojnim upalama, kod suhih i vlažnih ekcema i dr.

Nadalje se podanak pirike upotrebljava kao čaj ili svježe istisnuti sok kod reumatizma i gihta, kod vodene bolesti, bolesti mjehura: katara mokraćnog mjehura, bolesnog zadržavanja mokraće kod slabunjave djece ili staraca, kod stvaranja kamenaca u mokraćnim organima, zatim kod bolesti žuči, jetre, slezene, žutice te katara želuca i crijeva.

Podanak pirike je, radi visokog sadržaja kremičke kiseline, izvrsno sredstvo za pluća, pa se čak i tuberkulozna oboljenja pluća mogu liječiti duljom i redovnom čajnom kurom (prof. dr Eckstein, dr Flamm). Podanak pirike isto je tako sastavni dio čaja za žene.

Kod gnojnih crvenih čvorića (akne) pije se kroz duže vrijeme čajna mješavina od jednakih dijelova podanka pirike, dobričice (br. 64), korijena omana (br. 72) cvjetova i listova bazge (br. 133 a) i borovice (br. 75). Od te mješavine uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, te se dnevno tokom dana piju 1-2 šalice bez šećera.

Primjena u pučkoj medicini: 4 šake usitnjenog podanka pomiješa se u 2 litre bijelog vina i kratko se prokuha. Nakon što je uvarak pola sata odstajao, procijedi se. Podanak se također dobro istiješti, a procijeđeni uvarak napuni u boce.

Ovaj kućni lijek preporuča se kod teškoća s mokrenjem, žutice, teškoća sa žuči ili jetrom, bolova u bubrezima i kod svih vrsta kamenaca. Dnevno se piju 2-3 male čašice, ali samo onda kad ne postoji povišena tjelesna temperatura. Pučka medicina preporuča dnevno uzimanje čaja od podanka pirike s mnogo dodatka meda kod slabih pluća i čak kod plućne tuberkuloze. Kod upale zglobova prokuha se nekoliko šaka podanka pirike, zdrobi u kašu i polaže na upaljene zglobove češće i što je moguće toplije. Taj kašasti oblog djeluje na ublaženje bolova kod hemoroida i oteklina.

Turica - AGRIMONIA EUPATORIA L.

Narodni nazivi: divja slavulja — drobni čičak — dubačac — gladišnik — kilavec — mali čičak — meka turica — oskorušica — ranjenik — sitni čičak — trava celog sveta — turika — velika oskorica — vsega sveta zdravje.

Opis biljke: iz trajnog podanka izraste uspravna dlakava stabljika koja je gotovo okrugla. Listovi su perasti, a listići jajolikog do duguljasto lancetastog oblika. Listovi su na donjoj strani, gusto i grubo dlakavi do pustenasto sivi i na rubu često zavinuti. Grozdasti cvat ima oblik šibe, čaška je grubo dlakava, cvjetovi su mali i žute boje, a mali plodovi imaju kukaste čekinje zbog čega se i turica često zove mali čičak.

Miris i okus: biljka je gotovo bez mirisa, nešto poput trave, dok je pomalo gorka okusa, nešto aromatična i trpka.

Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna.

Stanište: turica se pojavljuje u čitavoj Evropi, a nalazi se uz rubove putova, po poljskim međama, uz rubove šuma i u živicama.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se listovi (Folia Agrimoiuae) ili čitava biljka (Herba Agrimoniae). Osušeni listovi upotrebljavaju se za čaj usitnjeni ili zdrobljeni u sitan prah.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u listovima se uglavnom nalazi tanin, gorka tvar i malo eteričnog ulja, a dokazana je i znatna količina kremične kiseline.

Nešto iz povijesti turice: turica je još u starom vijeku važila kao jedna od najslavnijih ljekovitih biljaka i bila je posvećena božici Ateni Paladi. "Eupatorios", tj. turicu, hvalio je Dioskurid kao prvotno sredstvo za rane, a i kao sredstvo protiv srdobolje i ujeda zmija. Kao daljnja vrsta liječenja pridodata je biljci primjena u liječenju jetre. Po Pliniju svodi se ime "Eupatorios" na pontskog kralja Eupatora (Mitridat VI), koji je umro 63. god. pr. n. e., i koji je kao prvi sastavio glasovitu smjesu otrova "Mitridatik" iz 54 ljekovite tvari, koja se upotrebljavala za postepeno navikavanje na otrove. Ime biljke moglo bi se izvesti i iz "hepatorios" po biljci za liječenje jetre, iz kojeg je kasnije nastao eupatorios. Bilo kako bilo, biljka je imala najveći ugled te ju je Walafrid Strabo, poznati poznavalac bilja i opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru, opjevao u svojoj poznatoj pjesmi "Horlulus" god. 827. U srednjovjekovnim bilinarskim knjigama nailazi se ponovo na turicu pa tako npr. Mattioli u svojem djelu spominje recepte od turice. Turica se još danas u narodu dosta sakuplja i upotrebljava za liječenje.

Ljekovito djelovanje: biljka je u službenoj upotrebi i odlična je za rane. Nadalje se ubraja u najbolje ljekovite biljke za bubrege, jetru i slezenu i kod žučnih kamenaca, žutice i naklonosti k taloženju mokraćne kiseline u tijelu. Ta ljekovita djelovanja svode se na djelotvorne tvari i to uglavnom tanin, na jednu još ne pobliže poznatu gorku tvar i na eterično ulje.

Za pripremu čaja uzimaju se 2 žlice osušenih listova turice za 2 šalice čajnog oparka koji se pije kao dnevna količina u gutljajima i nezaslađen. Može se uzeti i u prah smrvljeno lišće pa se dnevna količina od 6 g razdijeli na 3 obroka.

U zadnjim desetljećima turica je podvrgnuta mnogobrojnim istraživanjima te su stare mogućnosti primjene u cijelosti potvrđene.

Upotreba turice naročito se preporuča u bolestima jetre, kod nervne preosjetljivosti, kod kroničnih bolesti žučnog mjehura i kod smetnji u sekreciji probavnog kanala (Mattausch).

Primjena u pučkoj medicini: čajni oparak turice rado se uzima kao sredstvo za grgljanje kod osipa u ustima, angine i upale sluznice ždrijela. Kod kroničnog reumatizma, krstobolje, bolova u udovima kao i kod sklonosti za stvaranje bubrežnog pijeska ili kamenaca, piju se dnevno 2 do 3 šalice čaja od turice.

Čaj u bolestima jetre:

100 g turice,
100 g ivanjskog cvijeća (br. 62)
100 g lazarkinje mirisne (br. 26)

Od te mješavine priprema se čajni oparak od 3 šalice kao dnevna količina, a za svaku šalicu potrebna je 1 čajna žlica te mješavine.

Čajna mješavina kod bubrežnog pijeska, bubrežnih kamenaca i upale bubrega:

200 g turice,
100 g korijena gladiša (br. 97)
10 g korijena rabarbare (br. 123)

Za jednu šalicu čajnog oparka uzima se 1,5 čajna žlica te mješavine te se 1 šalica čaja popije ujutro na tašte, a daljnje dvije šalice tokom dana u gutljajima. Hufeland hvali taj čaj kod krvavog mokrenja i preporuča ga čak protiv plućnih bolesti, tuberkuloze i kroničnih bolesti crijeva i mjehura. Skrofuloznu djecu treba dnevno kupati u kupeljima pripremljenim od turice. Katkada se u pučkoj medicini upotrebljava i korijen od turice. Piće od kuhanog korijena izgleda kao lijepo žuto vino i vrlo je tečno. To piće jača bolesna jetra i otvara začepljenja.

Suhi listovi turice zdrobe se u prah i dobro pomiješaju sa svinjskom mašću. Time se premazuju rane koje teško zacjeljuju.

Kod iščašenih udova priprema se slijedeći oblog: uzmu se svježi ili osušeni listovi turice te se s posijama zakuhaju u vinu u gustu kašu. Ta gusta kaša polaže se što je moguće toplija na iščašene udove.

Divlji kesten - AESCULUS HIPPOCASTANUM L.

Sinonimi: Hippocastanum vulgare Gaertn.

Narodni nazivi: beli divlji kesten — divji koštanj — gorki kesten — konjski kostanj.

Opis biljke: divlji kesten je do 20 m visoko drvo s velikim prstastim listovima koji se sastoje većinom od 7 listića klinaste forme zajedno sastavljenih. Veliki grozdasti cvatovi stoje u uspravnom položaju i čunjastog su oblika. Cvjetovi su sasvim bijeli ili crveni sa žutim i crvenim mrljama. Tobolac ploda je bodljikav zeleni omotač u kojem se nalaze 1 do 2 ploda sjajne tamnosmeđe boje s bijelom mrljom.

Vrijeme cvatnje: svibanj, a vrijeme sazrijevanja plodova rujan i listopad.

Miris i okus: plodovi su kao i cvjetovi gotovo bez mirisa i trpka su okusa. Kora drva prilikom sušenja miriši poput amonijaka i gorka je okusa.

Ponegdje pučko mišljenje da je kesten otrovan nije ispravno, jer su svi dijelovi divljeg kestena neotrovni.

Stanište: drvo potječe iz Indije i unutrašnjosti Azije odakle se proširilo po čitavoj Evropi, te je odavna vrlo obljubljena sadnja kestena u parkovima i drvoredima. Divlji kesten brzo raste, nema nikakvih zahtjeva, uspijeva u svakoj zemlji, a dostigne starost i preko 200 godina.

Ljekoviti dijelovi biljke: cvjetovi se sabiru u svibnju mjesecu, kora (Cortex Hippocastani) s mladih, najviše do 5 godina starih grana u ožujku i travnju, te zreli plodovi koji padaju s drva u rujnu i listopadu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: ljekovito djelovanje kao i ljekovite tvari divljeg kestena još su premalo poznate i cijenjene. Fluorescirajući glikozid eskulin, koji se uglavnom nalazi u kori, ima svojstvo da upija ultraljubičaste zrake sunca. Te nevidljive zrake vrše putem nadražaja kože važno ljekovito djelovanje, pa se eskulin upotrebljava za pripremu masti protiv opekotina od sunca. Iz eskulina priređen preparat uzima se s uspjehom kod malarije kao i kod povremene neuralgije. Ta ljekovita tvar nalazi punu primjenu i kod liječenja kroničnog tuberkuloznog oboljenja kože (lupus). Iz divljeg kestena dobivena tinktura isto je tako prikladna kao lijek koji brzo djeluje kod hemoroida. Tekući ekstrakt, koji se priređuje u ljekarnama, isto se s dobrim uspjehom upotrebljava u liječenju hemoroidalnih teškoća te je nadalje vrlo koristan u liječenju lišajeva, ozeblina i proširenih vena.

Osim navedenog glikozida eskulina nalaze se daljnje ljekovite tvari u kori, plodu i cvjetovima, kao saponini, tanin, smola, masna ulja i gorka tvar. Plod osim toga sadrži i do 35% škroba. Spojevi masti, saponina i škroba čine divlji kesten prikladnim za liječenje crijevnih oboljenja, proljeva i katara dišnih organa. Kod upale crijeva i proljeva preporuča se čajna mješavina od jednakih dijelova kestenove kore i hrastove kore (br. 119) pri čemu se 1 žlica (čajna) te mješavine upotrebljava za pripremu 1 šalice čajnog oparka. Kod katara svih vrsta uzima se 2 puta dnevno na vrhu noža prah pripremljen od oguljenih plodova divljeg kestena.

Primjena u pučkoj medicini: uvarak kestenove kore mnogo se primjenjuje u pučkoj medicini za pranje gangrenoznih rana, kod krvarenja, naročito kod krvarenja iz maternice, krvarenja hemoroida kao i kod kroničnog proljeva, bijelog cvijeta i sluzavog kašlja, i to, kako za unutarnju tako i vanjsku primjenu liječenja. Tinktura od cvjetova, koja se priprema tako da se šaka otpaloga cvijeta stavi na močenje u 0,3 litre jake rakije, pa taj pripravak daje ljekovito sredstvo za masiranje protiv reumatizma i gihta, a 10 do 15 kapi te tinkture uzete prema potrebi, pomaže kod grčeva u želucu i kod nesvjestice. Pečeni plod divljeg kestena, sitno nariban i pomiješan s ječmenim brašnom i octom, upotrebljava se za obloge koji se topli polažu na prsa. Plod divljeg kestena sitno se izreže te se kuha u vodi dok ne nastane gusti uvarak. Taj se uvarak dodaje toploj kupelji te se miješa tako dugo dok se kupelj ne zapjeni. Ovakva kupelj je ljekovita za oboljele od reume.