Sinonimi: Archangelica archangelica Karst. — Archangelica officinalis Hoffm. — Archangelica sativa Bess. — Angelica major Gilib. — Angelica officinalis Moench. — Selinum archangelica Link.

Narodni nazivi: angelika — angelica — anđelski koren — anđeosko drvo — gozdni koren — kravajac — kravojac — siriš — vrtna angelika.

Opis biljke: kao biljka iz porodice štitarka, anđelika ima izvjesnu sličnost s kimom (br. 42) i anišem (br. 104). Stabljika dostigne do 2 m visine, okrugla je, uzdužno brazdasta, šuplja i radi voštane nahukanosti plavičaste boje. Na gornjoj strani stabljike je krošnjasto razgranjena. Donji su listovi vrlo veliki, dvostruko do trostru­ko perast i i na donjoj strani plavkasto-zelene boje. Gornji su listovi znatno manji i jedno­struko perasto razdijelje­ni. Cvatovi na ograncima štica su zelenkasto-bijeli i mirišu na med. Ogranci štica imaju kratke, čeki­njaste zaštitne listiće. Korijen je smeđe do crvenkasto-smeđe boje, mi­risa je jako aromatična i ugodna, okusa sladunjava, a kasnije oštra i gorka.

Vrijeme cvatnje: srpanj do kolovoza.

Stanište: rijetko kao sa­monikla biljka, pojavlju­je se razasuta na vlažnim livadama kao i u nizina­ma Njemačke uz tokove rijeka, dok se dalje sjevernije pojavljuje na skandinavskom gorju. Kao biljka sjevernih područja danas se vrlo često uzgaja. Područja uzgoja su uglavnom u Njemačkoj, Belgiji i Francu­skoj, a pojedinačno također i u Nizozemskoj. Na našim područjima vrlo su rijetka nalazišta ove biljke te su poznata na planinskim pašnjacima za­padne Hrvatske na širem području oko Plitvičkih jezera.

Ljekoviti dijelovi biljke: u ljekovite svrhe upotrebljava se podanak s korije­njem (Radix Angelicae) koji se kopa u kasnoj jeseni. Dobro očišćen korijen ne smije se nikada sušiti na umjetnoj toplini jer će izgubiti aromu. Korijen se u pravilu reže po duljini, često se plete u pletenice i suši obješen u pot­krovlju, gdje nema čađe, na prozračnom mjestu, izloženom propuhu. Sabiru se i listovi (Folia Angelicae) prije i poslije cvatnje i suše na sjenovitom mjestu.

Sjeme (Semen Angelicae) se sabire u kasnoj jeseni (studeni do početka pro­sinca) i oprezno se osuši. Eterično ulje listova i sjemena smatra se mnogo finijim nego eterično ulje koje sadrži korijen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: od ljekovitih tvari treba spomenuti smolu, vosak, gorke tvari, od organskih kiselina angelika kiselinu, nadalje jabučnu, valerijansku, octenu, oksalnu i jantarnu kiselinu, kumarinske oblike kao angelicin i pektin, šećer šećerne trske i eterično ulje s vrlo aromatičnim mirisom.

Ljekovito djelovanje: podvrsta korijena naše evropske anđelike bila je vrlo hvaljena u knjizi bilja cara Shing-nonga (3500. pr. n. e.) i to kod oboljenja probavnih organa i kao sredstvo za bubrežna i srčana oboljenja i oboljenja krvotoka. Anđelika je nazvana tang-kuei i to je ime ostalo do danas na čita­vom Dalekom istoku. Evropske vrste anđelike bile su kulturne biljke u nor­dijskim zemljama od najstarijih vremena, a upotrebljavane su i kao biljna hrana. Laponci pripremaju iz rezervnih štitaca anđelike kašu prelivenu s ku­hanim mlijekom sjevernih jelena. Ta sirasta kaša puni se u crijeva sjevernih jelena te se objesi radi sušenja. Nakon tjedana i mjeseci te se kobasice režu u ploške pa to ukusno i siru nalik jelo vrijedi kao sredstvo koje pospješuje probavu. Ako je korijen anđelike u srednjem vijeku bio glasovita ljekovita biljka, bio je on "anđeoski korijen" u vremenima kuge i kolere. Korijen anđelike upotrebljava se prema tome kod oboljenja probavnih or­gana i to uglavnom kao sredstvo protiv nadimanja (karminativa) i kao sred­stvo za pospješenje teka (stomahika).

Osim toga postižu se vrlo dobri uspjesi u liječenju katara želuca, odnosno upala sluznice želuca (gastritis), crijevnog katara (enteritis), upale debelog crijeva (colitis), kod naduvenosti trbuha uslijed plinova (meleorismus) što­više čak i u početnom stadiju kod čira na želucu (ulcus venlriculi), odnosno kod čira na dvanaestercu (ulcus duodeni). Osim toga može se govoriti i o pospješenju aktivnosti rada bubrega koje je uzrokovano prisutnošću eteričnog ulja.

Nabrajanje ljekovite moći korijena anđelike nije još iscrpljeno pa se za­vršno mora reći da služi kao lijek za pospješenje izlučivanja kod svih katara pluća i grla.

Korijen anđelike upotrebljava se kao čaj u osušenom slanju ili u obliku praška. Kod pripreme čaja uzima se puna čajna žlica sitno izrezanog kori­jena koja se namoči u šalicu hladne vode i nakon nekog vremena se sasvim malo prokuha. Vrlo je djelotvoran i hladni rastvor: namoči se uveče, ujutro se ocijedi i tako razrijeđeni rastvor malo se ugrije i pije polagano gutljaj po gutljaj. U obliku praška korijen se uzima 3-4 puta dnevno na vrhu noža. Upotreba korijena pokazala se dobra kao biljna kupka kod reumatskih teškoća i kod nervne iscrpljenosti. Iz korijena pripremljen destilat - anđelika špirit (spiritus angelicae) može se na žalost sve rjeđe dobiti. Anđelika špirit uzima se 2 do 3 puta dnevno po 10-15 kapi kao antiseptičko sredstvo i sredstvo protiv grčeva, a izvana kao vrlo dobro sredstvo za trljanje (ma­sažu) kod reumatičnih bolova.

Sjeme anđelike: 1 čajna žlica za 1 šalicu preliva je lijek koji pospješuje izlu­čivanje znoja i mokraće.

Listovi anđelike pripremljeni isto kao i čaj od korijena služe kao dodatak kod izrade biljne rakije za jačanje želuca (aperitiv).

Primjena u pučkoj medicini: svježi sok anđelike, ako se više puta nakapa, liječi čireve i gnojne upale (apsces). Kod tifusnih proljeva treba marljivo žvakati korijen anđelike.

Kod upale poplućnice ili porebrice upotrebljava se u pučkoj medicini kori­jen anđelike bilo kao čaj bilo kao sredstvo za trljanje.

Kod dječjih grčeva daje se djeci čaj od anđelike u gutljajima. Kod otrovanja alkoholom ili nikotinom upotrebljava se u pučkoj medicini čajni uvarak (koncentrat dobiven duljim kuhanjem) od korijena anđelike. Da bi se djelo­vanje pospješilo, pučka medicina upotrebljava čajnu mješavinu od pelina (br. 23) i srčanika (br. 63) kod želučanih poteškoća, pomanjkanja teka, želu­čanih grčeva i slabosti želuca, a kod začepljenosti mješavinu jednakih dije­lova anđelike i krkavine (br. 122). Treba piti kao čaj bez šećera i u gutljajima 1-2 šalice dnevno. Čaj se priprema kao preljev i to 1 čajnu žlicu mješavine za 1 šalicu.

Vino od anđelike: 60 g sitno rezanog korijena anđelike stavi se močiti 1-2 dana u 1 litru bijelog vina. Nakon 24 sata odnosno 48 sati, pridoda se tome 2 g aniša (br. 104), ostavi se 1-2 dana stajati i nakon toga se procijedi. Kod želučanih ili probavnih teškoća pije se to vino 1-2 puta dnevno po jednu jedaću žlicu.

Primjena u liječenju životinja: korijen anđelike pripravljen kao čaj ili dodan u manjim količinama stočnoj hrani daje se domaćim životinjama kod grčeva, živčanih smetnji i probavnih teškoća.

ANGELICA SILVESTRIS L. — Kravojac, divlja anđelika

Sinonimi: Angelica officinalis Schube. — Imperatoria angelica Borkh. — Imperatoria silvestris Lam. — Peucedanum angelica Car. — Selinum silvestris Crantz.

Narodni nazivi: angelika — anđelski koren — anđeoski koren — borštna angelika — divlja anđelika — gozdni koren — koren svetog duha — kravojec.
 

Opis biljke: listovi su tamnozeleni, a cvjetovi posve bijeli, vrlo slični prijašnjoj vrsti, samo manji. Znatno je manje i korijenje, tanje i izvana sive boje. Miris i okus svježe iskopanog korijena, kao i čitave biljke, pomalo je neugodan, dok je, naprotiv, miris i okus dobro osušenog korijena fino aromatičan.
 

Vrijeme cvatnje: srpanj i kolovoz.

Stanište: kravojac ili divlja anđelika susreće se na vlažnim šumskim čistinama, na obalama potoka, u vlažnim jarcima ali i na suhim mjestima gotovo čitave Evrope i zapadne Azije. Po shvaćanju pučke medicine ko­rijen sa suhih staništa ima jače ljekovito djelovanje.

Ljekoviti dijelovi biljke: korijen (Radix Angelicae silvestris) kravojca iskopan rano u proljeće te pažljivo očišćen i na jednaki način osušen kao i korijen anđelike.

Ljekovite i djelotvorne tvari iste su kao i anđelikine iako su autori srednjo­vjekovnih djela o ljekovitom bilju mišljenja da je kravojac još jači od an­đelike.

Ljekovito djelovanje: obje vrste - one se ponajčešće zamjenjuju - ne javljaju se na području Sredozemlja, te su u starom vijeku bile nepoznate i Grcima i Rimljanima. U uvjerenju, da su i ove kao i mnoge druge ljekovite biljke došle u naše krajeve s juga, čitav je niz liječnika i botaničara smatrao da su Angelica-vrste u stvari Silphium, odnosno, Snuprion starih Grka i Rimljana. Tek je Matthacus Sylvaticus objasnio tu zabludu u svojem djelu koje je izašlo u 14. stoljeću. Korijen anđelike po prvi puta je uveden u popis lijekova (taxa medicamentorum) grada Frankfurta.

Korijen kravojca bio je dugo vremena u službenoj upotrebi, međutim, nje­gova je upotreba gotovo pala u zaborav, a ponovo je poznata tek putem bilinara, svećenika Kneippa. On je hvalio čaj od korijena kravojca kojeg je sma­trao izričito protuotrovnim i koji "odvodi sve loše tvari iz krvi". Čaj nadalje otklanja žgaravicu, podrigivanje, omekšava sluz u dišnim putovima i plućima. Osim toga, sve ono što je rečeno za liječenje anđelikom vrijedi i za opisani kravojac.

 

Sinonimi: Angelica graveolens Bernh. — Ferula graveolens Sprengel. — Pastinaca graveolens Bernh. — Peuccdanum graveolens Benth.

Narodni nazivi: anita — dil — koper — kopr — koprić — mirodija — mirođija — sladki janež — sladki januž.

Opis biljke: kopar je jednogodišnja biljka koja naraste do 1 m, a ima okruglu glatku, tamnozelenu, bjelkasto-prugastu i nježno plavkasto-pjegavu stabljiku. Listovi su nešto plavkasto-zeleni, dvostruko perasti, slični komoraču, no ne s tako gustim i kao konac tankim listićima. Cvjetni štitac je žut, velik, plosnat i bez zaštitnih ovojnih listića. Plodovi su jajolikog oblika i rebrasti.

Radi mogućnosti zamjene sa srodnim biljkama, a i s vrlo otrovnom kukutom, izrađen je usporedni pregled biljaka iz porodice štitarki koje se lako daju za­mijeniti i to kod trbulje (br. 96). Čitava biljka ima posebno aromatičan miris i okus.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kraja kolovoza, a vrijeme sazrijevanja plodova od početka kolovoza do kraja rujna.

Stanište: kopar raste u južnoj Evropi slobodno u prirodi među žitaricama, a u našim krajevima dolazi samo uzgojen. Iz povrtnjaka se razmnaža pomoću ptica; uspjeva i u slobodnom prostoru ali biljke uskoro podivljaju.

Ljekoviti dijelovi biljke u prvom su redu plodovi (Fructus Anethi) koji se sabiru u vrijeme sazrijevanja. Listovi i cvjetovi sabiru se za vrijeme cvatnje sve do sazrijevanja plodova.

Ljekovite i djelotvorne tvari: to je u prvom redu eterično ulje koje sadrži 50-60% karvona. Kako mnogi ljekoviti učinci nisu uzrokovani samo pri­sustvom eteričnog ulja, može se sa pravom pretpostaviti da je u biljci sadržan još niz ljekovitih tvari koje do sada još nisu istražene.

Ljekovito djelovanje: kopar nije službeno propisana biljka kao lijek, no ipak je kao ljekovita biljka bila vrlo cijenjena u narodu još u starom vijeku. U faraonskim grobnicama kod Tebe iz vremena oko 1500. godina pr. n. e. našlo se u glinenim posudama ne samo zrna pšenice nego i dijelova grančica i plo­dova kopra. U Zakonu (kapitular) Karla Velikog (812. n. e.) preporuča se uzgoj kopra, a njegova pojava u mitu, pričama i narodnim običajima dokazuje da je kopar oduvijek bio vrlo zapažena ljekovita biljka.

Kopar nije samo zdravo povrće (umak od kopra) ili začinska biljka kao npr. pri konzerviranju krastavaca, nego krije i ljekovitu moć koja ne zaostaje za ljekovitošću komorača (br. 57) ili kima (br. 42).

Iz iskustva pučke medicine i iz starih bilinarskih knjiga:

Plodovi kopra i gornji izdanci s jedva ili potpuno rascvjetanim cvjetnim šti­tom, popareni dobrim bijelim vinom ili vodom i to uzimamo kao čaj, umiruje trbobolju i stezanje u želucu, djeluje protiv vjetrova i nadimanja, pospješuje stolicu i izlučivanje mokraće, a pospješuje i sekreciju mlijeka kod žena koje doje.

Nije čaj od kopra važan samo za majke, on je topao potreban često čak i sasvim maloj djeci kad ih muči trbobolja i nadimanje. Ako je netko nervozan ili trpi od nesanice, tada mu se daje čaj od kopra s dodatkom meda. Kopar je pravi kućni lijek za čitavu obitelj.

Nezaslađen čaj od kopra ugodno je sredstvo koje odmah djeluje kod štucavice i povraćanja. Za pripremu čaja kao oparka uzima se 1 čajna žlica plodova kopra. Kod pupčane kile male djece preporuča se oblog od biljke kopra po mogućnosti topao ili parne kupelji priređene od kopra.

Sjedeća kupelj iz laganog uvarka svježe biljke kopra s dodatkom plodova brzo ublažuje bolove maternice i grčeve u želucu, odnosno, crijevima, žvakanje plodova kopra otklanja loš zadah iz usta. Ako biljku pelina i plodove kopra poparite vrućim vinom, ostavite da to odstoji, zatim procijedite, dobit ćete od­lično sredstvo protiv svih želučanih teškoća, a pobuđuje i apetit. Treba piti toplo u gutljajima. Da biste smanjili otekline i pospješili sazrijevanje čireva, dobro ugrijte razdrobljene plodove kopra u maslinovom ulju, time natopite svitak vate i položite na bolesno mjesto.

Navedeni oblozi pomažu također vrlo dobro kod zastoja rada žlijezda ili kod skrofuloznih upala očiju.

Iskušan čaj za umirenje koji otklanja nesanicu: dobro izmiješati 40 g plodova kopra i aniša (br. 104) sa 20 g cvijeta kamilice (br. 89) i hmelja (br. 69). Od te mješavine uzme se 1 puna čajna žlica za pripremu 1 šalice čaja, kao oparak. Kad čaj bude mlačan i procijeđen, doda se 1 čajna žlica meda.

Za promjenu pije se slijedeća čajna mješavina: plodove kopra, komorača (br. 57) i listova paprene metvice (br. 92) pomiješa se u jednakim težinskim dijelovima i pripremi čajni oparak. Uveče, neposredno prije spavanja, pije se 1 šalica toplog čaja u gutljajima s dodatkom šećera ili nešto meda.

Čajna mješavina za pospješenje mlijeka kod majki koje doje:

50 g ploda aniša (br. 104)
50 g ploda kopra
50 g biljke mažurana (br. 86).

Od te mješavine uzme se 1 čajna žlica za 1 šalicu oparka, a pije se u gutljajima 2-3 šalice tokom dana s dodatkom šećera.

 

Sinonimi: Anemone praecox Salisb. — Anemone triloba Stokes. — Hepatica anemonoides Vest. — Hepatica hepatica Karst. — Hepatica nobilis Mili. — Hepatica triloba Gilib.

Narodni nazivi: jatrenka — jeterne gamilice — jeternik — jetrka — krstasti kopitnjak — plemeniti đigeričnjak — sasa plava — šumarica — trojica — trokrpa — velika zlatna ditelina — zlatni trilisnik.

Opis biljke: jetrenka je višegodišnja biljka, visoka do 15 cm s bogato razgranjenim podankom. U rano proljeće najprije potjeraju duge cvjetne stapke sa cvjetovima. Zaštitni listići cvijeta imaju potpuni izgled čaške. Za vrijeme cvatnje razvijaju se listovi na dugim peteljkama koji su s donje strane kao i peteljka gusto obrasli dlakama. Listovi su na gornjoj strani zeleni, a na do­njoj su strani često kao i peteljka svijetloljubičaste boje. Listovi kasnije po­stanu kožasti i odumiru tek drugog proljeća, nakon cvatnje. Cvjetovi su svijetlo do tamnoplave boje, rijetko crvenkasti ili bijeli, a prašnici su go­tovo sasvim bijeli.
 

Miris i okus: jetrenka je gotovo bez mirisa, a oku­sa je gorka.

Vrijeme cvatnje: ožujak i travanj, a na višim polo­žajima travanj i svibanj.

Stanište: biljka se susre­će u sjenovitim šumama i branjevinama bilo pojedi­načno razasuta ili dolazi u velikom mnoštvu, najra­dije na vapnenastom i ilovastom zemljištu.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores Hepaticae) ili listovi s peteljkom (Folia Hepati­cae). Sabrani listovi suše se u hladu na zračnom mjestu. Sabirati treba sa­mo potpuno razvijene i zrele listove, jer mladi listovi prilikom sušenja potamne, a često se i upljesnive. Sabrana droga čuva se na tamnom i suhom mjestu jer izvrgnuta svjetlu, poprima sivkastu boju zbog čega joj se znatno umanjuje kvalitet.

Ljekovite i djelotvorne tvari: hlapljivi bezdušični spoj anemonol je ograničeno vrlo nadražujući otrov, radi čega može prouzročiti uzetost centralnog nervnog sistema. Anemonol se nakon dobrog sušenja biljke raspada na neotrovnu anemonsku i izoanemononsku kiselinu i na neotrovni anemonin. Prema tome se listovi i cvjetovi biljke ne smiju nikada upotrebljavati neposredno nakon sa­biranja, nego moraju biti pažljivo osušeni.

U listovima i cvjetovima sadržan je nadalje glikozid hepatrilobin, invertin, saharoza, emulzin, smola i tanin.

Ljekovito djelovanje: oblik listova poput jetre dao je srednjovjekovnoj nauci o signaturi dosta povoda da biljku protumači kao ljekovitu biljku za liječenje jetre. Ona je vrijedila kao klasičan dokaz za ispravnost te nauke iako je ta na­uka vrlo često u svojim dokazima pretjerala i tumačila kao znakove ("signum") najnevjerojatnije boje i oblike. Paracelsus, Bock, Mattioli i Haller su tvrdili da jetrenka otvara jetra i slezenu te da djeluje na izlučivanje vode iz tijela. To je potvrdila i moderna nauka o prirodnom liječenju. Ispravno pri­premljen čaj od jetrenke upotrebljava se kod zastoja rada jetre, kod otečene jetre, kod općih teškoća žuči i žučnih kamenaca, a osobito kod pijeska u žuči i kod otečene slezene te u bolestima bubrega i mjehura.

Upotreba: jetrenka (cvjetovi i listovi ili samo cvjetovi) se upotrebljava samo dobro osušena, a čaj se priprema samo tako da se 2 čajne žlice droge stave na močenje kroz 6-8 sati u 1 šalicu vode, nakon čega se ocijedi i lagano ugrije, a pije se bez šećera 2 šalice dnevno. Hladni se način pripremanja čaja vrši zato jer je vrući čajni oparak vrlo gorak i neugodan, a osim toga može prouzročiti želučane smetnje. Hladno pripravljen čaj od cvjetova jetrenke pomaže kod nehotičnog mokrenja.

Tinktura od jetrenke priprema se jednostavno: šaka suhe jetrenke sitno se nareže i slavi na močenje u 0,5 do 0,75 litre jake rakije kroz 3 tjedna na sobnoj temperaturi, nakon čega se ocijedi. Kod bolesti jetre, žuči i bubrega uzima se 3 puta dnevno po 10-15 kapi te tinkture na polovici kocke šećera.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini obljubljena je upotreba čaja od jetrenke protiv krvavog kašlja, odnosno krvarenja iz pluća, kao i uopće kod kroničnih bolesti ždrijela i pluća. Već navedena područja primjene kod jetre i žuči potekla su sva prvobitno iz pučke medicine. Treba potpuno odbaciti žvakanje svježih zelenih listova ili izvlačenje i gutanje soka od svježe biljke kod navedenih bolesti.

U pučkoj se medicini upotrebljava čaj od jetrenke protiv žutice.

Primjena u liječenju životinja: u pučkoj vještini liječenja životinja, čaj od jetrenke daje se stoci kod bolesti jetre i mjehura. Pogrešno pripremljen čajni uvarak vrlo je gorak te ga stoka nerado uzima.

 

 

Narodni nazivi: ajbiš — bijeli šljez — bili sliz — dobri slez — navadni slez — pitomi slez — pitomi šljez — slez — slezovina —- šljez — šljezovina — trandovilje — trandofil — veliki sliz.

Opis biljke: bijeli sljez je trajna biljka s jakim i razgranjenim mesnatim korijenom bijele boje. Iz korijena izbijaju najprije zeleni, okruglasti i ne pusteni listovi, a tek nakon toga više, do 2 m visokih, stabljika s dosta velikim i naboranim listovima. Listovi su trokrpasti, debeli i s obje strane proviđeni pustenastim dlakama, a boje su srebrnasto-sive ili sivo-zelene. Veliki svijetlocrveni do bijeli cvjetovi dolaze u nakupinama u pazušcima listova. Plodovi su slični kao i kod crnog sljeza (br. 87), s tom razlikom, što je vanjska čaška kod bijelog sljeza sastavljena iz mnogo ovršnih listova (6 do 9) dok se kod crnog sljeza sastoji od samo 2 do 3.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kraja kolovoza.

Stanište: bijeli sljez je rasprostranjen u Srednjoj i Južnoj Evropi i Zapadnoj Aziji. Raste po grabama, na obalama i nasipima rijeka, vlažnim livadama i uopće na poplavnim područjima, gdje se često pojavljuje u velikom mnoštvu. Mnogo se uzgaja u Njemačkoj, Mađarskoj i u drugim zemljama Srednje Evrope.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Allhaeae), listovi (Folia Althaeae) kao i cvjetovi (Flores Althaeae). Korijen se kopa rano u proljeće ili u jesen nakon cvatnje. Sabiranje korijena vrši se u više raznih oblika. Korijen se iskopa, očisti od natrulih dijelova, od dijelova stabljike i sitnih korjenčića i opere u vodi. To je forma Radix Allhaeae naturalis. Pravilno osušen korijen na prijelomu je bijel, a prilikom prelamanja se praši. Mnogo se više izrađuje korijen u oguljenom stanju, tako da mu se oguli vanjska kora nakon što je prethodno dobro očišćen. Tako oguljeni korijen bijele je boje i ima oblik štapića (Radix Althaeae decorticata). Oguljeni sirovi štapići režu se ponajviše u kockice promjera 0,5 do 1 cm pa se takav oblik korijena najčešće i upotreb­ljava u ljekovite svrhe. Cvjetovi se sabiru za vrijeme cvatnje. Listovi se ne smiju sabirati u proljeće, nego načelno tek nakon cvatnje, jer za vrijeme tra­janja rasta i cvatnje imaju najmanji sadržaj biljne sluzi. U zadnje je vrijeme bez sumnje utvrđeno da se ljekovita biljna sluz povećava u listovima tek nakon cvatnje. Pučka medicina preporuča i sabiranje sjemena, koje se skida 2 do 3 tjedna nakon cvatnje. Kod dugotrajnog cvjetanja bijelog sljeza prvo se sjeme dobiva početkom srpnja, dok se u kasnoj cvatnji dobiva sjeme tek koncem rujna ili čak početkom listopada. Miris korijena je svojstven i slab, a okus sluzast.

Ljekovite i djelotvorne tvari: to je u prvom redu kod bijelog sljeza sluz, na­dalje škrob, šećer, pektin, tanin, masno ulje, asparagin, mineralne soli i tvar slična lecitinu. U zadnje vrijeme dokazan je jedan enzim, isparljiva mirisna tvar, jabučna kiselina i bogat sadržaj fosfora.

Ljekovito djelovanje: još u starom vijeku bio je korijen bijelog sljeza vrlo cijenjen. Glasoviti narodni liječnik Huleland odao mu je također veliko pri­znanje i primijenio ga naročito kod plućnih bolesti. Kneipp, naprotiv, nije bio prijatelj te ljekovite biljke i napisao je o njoj: "Nisam za nju naročito zainte­resiran, jer je premalo ispunila moja očekivanja. Već kod ključanja stvara sluzavu masu, koja oduzima i kvari apetit. Takvu vrst medicine nikada ne preporučujem." Ovaj nepovoljan sud o sljezu nastao je iz Kneippova krivog shvaćanja da se čaj od sljeza mora kuhati. Upravo se sljez, sa svojim osobitim biljnim sluznim tvarima, nikada ne smije kuhali, niti se smije prelili jako vrućom vodom. Korijen bijelog sljeza treba staviti na močenje kroz 8 sati u hladnu vodu, nakon toga procijediti i tek onda lagano ugrijati; uzimaju se 3 čajne žlice za jednu šalicu. To isto vrijedi za listove, cvjetove i sjeme koje se dodaje sitno izrezanom korijenu. Može se prirediti čaj od listova ili cvjetova, no i taj se priređuje na "hladni" način. Za čaj od listova uzima se 1 do 2 čajne žlice za 1 šalicu čaja. Autor ove knjige ( Richard Willfort, 1959.g. ) smatra da je najdjelotvornija mješavina od jednakih dijelova korijena, listova i cvjetova. Od te mješavine uzima se 1 do 2 čajne žlice za pripremu 1 šalice hladnim močenjem kroz 8 sati, nakon čega se čaj lagano zagrije i procijedi. Kod biljne mješavine s ostalim biljkama, mora se sljez posebno hladno pripremiti, procijediti i taj sljezov čaj dodati toplom čaju priređenom od mješavina ostalih ljekovitih biljaka. Ovako ispravno pripremljeni čaj od sljeza vrlo povoljno djeluje kod kašlja, hripavca, bronhitisa i plućnog katara. Vrlo su dobri uspjesi zabilježeni i kod bronhijalne astme kao kod početne tuberkuloze pluća. Za tu svrhu čaj se zaslađuje medom i pije u gutljajima.

Daljnje izvrsno ljekovito djelovanje postiže se bijelim sljezom kod mnogih oboljenja mokraćnih i probavnih organa. Bijelim sljezom se s uspjehom liječi katar mjehura, bolno mokrenje ili nesposobnost zadržavanja mokraće i razni lakši slučajevi spolnih bolesti.

Sljezov čaj je vrlo dobar čaj za žene jer on redovito uziman liječi upalu mater­nice i bijeli cvijet.

Od oboljenja cijelog probavnog trakta koja se mogu liječiti bijelim sljezom treba navesti: upalu debelog crijeva (colitis), proljev, srdobolju, povraćanje s proljevom kod dojenčadi i dr.

Kod liječenja ovih bolesti čaj se pije nezaslađen i u gutljajima. Sljezov korijen upotrijebljen izvana nalazi također niz mogućnosti primjene. Tako se iz fino nastruganog korijena bijelog sljeza pomiješanog s medom pri­prema kaša koja služi za sazrijevanje čireva i potkožnih čireva. Ta se kaša namaže na lanenu krpu i položi na oboljelo mjesto. Oblog se obnavlja svaka 2 do 3 sata. Kaša od korijena bijelog sljeza pomiješana s medom otklanja upalu očiju i vrlo je dobar oblog za opekotine jer smanjuje boli i liječi.

Čaj od bijelog sljeza, pripremljen na hladan način i malo ugrijan, hvaljen je kao voda za ispiranje usta i kao sredstvo za grgljanje.

Primjena u pučkoj medicini: osim već navedenih metoda liječenja nalazi bijeli sljez u pučkoj medicini još nekoliko varijanti primjene. Tako se kod slabosti pluća, a također i kod grčeva u trbuhu, pije vino u kojem je kuhan korijen bijelog sljeza ili se jede ugrijani korijen.

Kod bolnog mokrenja stavlja se na mjehur oblog od sitno struganog korijena bijelog sljeza.

Kod prehlada i plućnih bolesti preporuča se slijedeća čajna mješavina: pri­rede se 3 šalice sljezovog čaja hladnim načinom, nakon čega se pripremi čaj od slijedeće mješavine:

20 g sjemena aniša (br. 104)
40 g listova podbijela (br. 149)
40 g biljke plućnjaka (br. 118)

Od te se mješavine uzmu 2 čajne žlice za 1 šalicu, pripremi se čaj kao oparak, procijedi se i tome se dolije hladno pripremljen i procijeđen čaj od bijelog sljeza. Pije se u gutljajima s dodatkom meda.

Čisti čaj od sljezovog sjemena služi u pučkoj medicini kao sredstvo protiv bo­lesti uzrokovanih kamencem ili pijeskom. Svježe zdrobljeni listovi polažu se na ubode od insekata.

Mlačni čaj od bijelog sljeza služi kao sredstvo za klistiranje kod tromosti crijeva kod djece, ali i kod odraslih.

Primjena u liječenju životinja: kod otvrdnuća vimena najprije se otklanja bo­lest oblozima od korijena bijelog sljeza. Domaćini životinjama oboljelim od bedrenice obilno se daje čaj od bijelog sljeza, a oblozi od sljeza omekšavaju apscese. Konačno, životinjama se daje topli čaj od bijelog sljeza kod oboljenja crijeva, proljeva i grčeva u crijevima.

Napomena: srodnik bijelog sljeza je:

ALTHAEA ROSEA CAV. — trandovilje

Sinonimi: Alcea rosea L.

Narodni nazivi: carev cvijet — malvaroza — pitomi sljez — rdeči slez — slezovina — trandafil — trandofilj — vrtni slez.

Opis biljke: biljka je jednogodišnja ili dvogodišnja s visokom i do 3 m usprav­nom i dlakavom stabljikom. Listovi su okrugli, srcolikog ili jajolikog oblika, nazubljeni i dlakavi. Cvjetovi su pojedinačni ili 2 do 4 u pazuhu listova promje­ra i do 8 cm, vrlo različite boje koja se kreće od bijele do crvene.
 

Vrijeme cvatnje: od lipnja do rujna.

Stanište: prvobitna domovina kao samonikle biljke je najvjerojatnije orijent. U Srednjoj Evropi mnogo se uzgaja te je prilično uobičajena ukrasna biljka, naročito u seljačkim vrtovima. Biljka nema posebnih zahtjeva na tlo, no naj­bolje uspijeva na dubokim humoznim zemljištima te na toplim, sunčanim i vjetrom zaštićenim položajima.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabiru se cvjetovi (Flores Malvae arboreae) koji se moraju pomno osušiti i čuvati na tamnom i suhom mjestu jer u protivnom brzo izgube svoju prirodnu boju.

Ljekovite i djelotvorne tvari su sluz, tanin i antocijanski glikozid altein.

Ljekovito djelovanje: cvjetovi se mogu primijeniti u liječenju na isti način kao i cvjetovi ranije opisanog bijelog sljeza. Tamni crveno-crni cvjetovi upotreblja­vali su se za bojenje vina, likera i sirupa jer sadrže boju altein.