Podvrste i oblici: subv.

compressa Lam. — conica Lam. — eliptica D. C. — ovata D. C. lH sphaerica D. C.— alba D. C. — rubra hort.

Narodni nazivi: beli kupus — bijelo zelje — broskva glavatica — crveni kupus — crveno zelje — glavati kupus — glavato zelje — kapus — kapusta — pitomo zelje — zelje.


Opis biljke: pod kupusom se podrazumijeva određena vrsta, većinom nazvana glavati kupus, koji je podijeljen u dvije podvrste i to: bijeli i crveni kupus. Kupus se razvio iz svog prvobitnog oblika, tj. divljeg kupusa (Brassica oleracea L.) koji raste na kamenitim obalama Evrope, od Sredozemne obale do Irske. Još u prethistorijskom dobu taj su divlji oblik upotrebljavali prastanovnici evropskog obalnog područja. Stalnom selekcijom u dugom vremenskom razdoblju nastala je iz tog divljeg kupusa današnja kulturna biljka. U starom Egiptu kupus nije bio poznat. Tek putem raznih grčkih naseobina u zapadnom Sredozemlju dospio je kupus u Grčku pa već Teolrast u 4. stoljeću pr. n. e. razlikuje 3 vrste kupusa. Dioskurid ocjenjuje kupus već sasvim po današnjem shvaćanju: "Da je kupus zdraviji ako se samo ugrije, nego kada se dugo kuha ili ga se dva puta kuha, dakle, ako ga se podgrijava." Još veći ugled uživao je kupus kod Rimljana koji su ga nazvali brassica. Već je Katon Stariji (oko 200. pr. n. e.) hvalio kupus "kao najbolje povrće", te daje čitav niz kuharskih i medicinskih uputa. Kao kiseli kupus u današnjem smislu i njegovo konzerviranje, nije bio poznat niti Grcima, niti Rimljanima. U germanske zemlje došao je kupus preko samostanskih vrtova. U početku je konzerviranje kupusa vršeno na rimski način, tj. glavice su se kupusa posipale solju, prelile octom i spremale u glinene posude, no taj se način konzerviranja nije mogao probiti. Radi toga je slavenski postupak pripremanja kiselog kupusa, kao što se to danas radi, našao opću primjenu.


Iz izlaganja Kolumele, jednog od najznačajnijih pisaca starog Rima, vidi se koliko je najraznovrsnijih jela već tada priređivano iz kupusa, a i on već nabraja 10 vrsta kupusa. Danas je poznato mnogo vrsta i podvrsta, što pokazuje, koliko su biljke sklone promjenama, da iz jedne male divlje biljke može nastati kulturna biljka iz čije skraćene stabljike izbijaju zaobljeni listovi, koji se zbijaju u čvrstu kuglastu glavu, tj. u glavicu kupusa.

Tako dugo dok su se Rimljani jednostavno hranili i dok su kupus i žitna kaša bili sastavni dio njihove jednostavne i zdrave hrane, bili su stoljećima sposoban, zdrav i jak narod. Povijesni razvitak donio je Rimljanima bogatstvo, a time i nezdrav udoban život. Rimski historičar i pisac Gaj Plinije Sekund, koji je umro 79. god. n. e. i koji je živio u tom nezdravom i rasipničkom vremenu, opominjao je već svoje sunarodnjake i kudio njihov nezdravi način života: "Umjesto da se zadovoljavamo jednostavnim načinom života naših predaka, koji su se prehranjivali kupusom iz vlastitih povrtnjaka, drži se danas mnogo pametnije, roniti u dubinu mora, izvlačiti iz njega kamenice i uvažati fazane iz Kolhide i biserke iz Sjeverne Afrike. U našem vremenu, kada je raskošni život došao do vrhunca, hoće se piti vino koje je sazrelo prije nego je uživalac rođen, a bogati hoće jesti bolje plodove nego siromašni. Plodovi zemlje se preziru, a bogati hoće imati bolji kruh nego priprost čovjek."

Ljekoviti dio biljke: to su tzv. glavice kupusa koje se spremaju s polja i povrtnjaka početkom jeseni. Pravilnim spremanjem kupus će pružiti sve do proljeća iduće godine vrijedno svježe povrće, a time i najvrednije biljne mineralne soli i vitamine.

Podrum za spremanje ne smije biti pretopao. Potpuno su neprikladni i ne mogu se preporučiti podrumi s centralnim loženjem ili podrumske prostorije s betonskim podom. Dobro prozračni, duboki kućni podrumi s dobro nabitim podom od ilovače, najprikladniji su ne samo za spremanje kupusa nego i za svako povrće, krumpir i voće. Samo u takvim podrumima drži se povrće i voće svježe do drugog proljeća i ostaje biološki punovrijedno. Preko ljeta se podrum vrlo temeljito očisti i prozrači kako bi u jesen mogao primiti nove zalihe za zimu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: kupus sadrži ugljikohidrate, biljnu bjelančevinu i masti, smolu, ekstrakt koji sadrži gumu, u alkoholu rastvorljive tvari, važne elemente od kojih naročito kalij i kalijev nitrat, kalijev sulfat, željezo, magnezijev oksid, sumpor, nedovoljno istraženih vitamina te vitamina A i C.

Ljekovito djelovanje: kupus može na razne načine djelovati ljekovito:

1) svjeti listovi (bijelog) kupusa: čisti, zdravi i svježi listovi moraju se dobro očistiti od dijelova zemlje. Vanjski se listovi kupusa skinu, a upotrebljavaju se samo unutarnji, svježi listovi. Prije upotrebe jedan do dva svježa lista se isperu i stave između dva čista rupca da se lagano prosuše. Nakon toga se izrežu debela lisna rebra, a preostali se lisni dijelovi izvaljaju okruglom bocom da bi postali mekani. Više tako pripremljenih listova stave se na mjesta na tijelu koja se liječe i lagano učvrste povezom.

Kod čireva i rana koje teško zacjeljuju i koje se djelovanjem stavljenih listova kupusa sada otvaraju tako da ističe gnojni iscjedak, treba se pobrinuti za oblog koji dobro upija, no i taj se ne smije čvrsto povezati, jer inače nastaju jaki bolovi. Lisne obloge najbolje je stavljati ujutro i navečer. Kod svake promjene obloga kod rana ili čireva koji cure, potrebno je temeljito čišćenje rana razrijeđenim alkoholom. Vrlo je dobro čišćenje i mlačnim čajem od kamilice (br. 89). Upotrijebljeni listovi ne smiju se ponovno upotrebljavati, a najbolje ih je spaliti.

Kod čireva ili gnojnih teško zacjeljivih rana treba opisane lisne obloge obnavljati jednom do dva puta dnevno, a postupak provoditi do potpunog izlječenja. U početku liječenja izlučuje se više ili manje iz rane tekućina neugodna mirisa, crvenilo i oteklina se povlači, a bolno mjesto na tijelu dobiva ponovo svoj oblik i boju, a otvoreni čirevi i rane dobro zacjeljuju. Takvim postupkom liječe se i upalna mjesta izazvana crvenim vjetrom (erysipelas), a i kod gnojnih upala staničnog tkiva (flegmona) ili kod gangrenoznog crvenog vjetra kao i kod gangrena ili još težih rana i ozljeda utvrđeni su iznenađujući rezultati liječenja. Kod mjehurića i prišteva koji naginju da postanu čirevi, liječenje ovim postupkom većinom sprečava stvaranje čireva.

Vrlo dobri uspjesi postižu se takvim oblozima kod raznih osipa (egzantem), kod crljenice (rubeola), znojnog osipa (milijarija) te kod pojasastog osipa (herpes zoster).

Gotovo da se listovi bijelog kupusa mogu nazvati širokim prirodnim lijekom, a oni to u stvari i jesu, jer pokazuju dobre uspjehe u liječenju neuralgije lica i zuba, kod naglih glavobolja i kod reumatičnih bolova.

Crijevni katar (enteritis) povezan čak i s krvarenjima hemoroida liječi se oblozima svježih listova.

Boluje li se od astme ili bronhitisa s mnogo sluzi, treba ujutro i navečer stavljati na prsa i gornji dio trbuha oblog od otprilike četiri velika lista kupusa. Prije toga treba listove malo ugrijati u toploj vodi i između dva rupca lagano prosušiti. Lisni oblozi ublažuju jake bolove kod opekotina i pospješuju izlječenje.

Oni koji boluju od gihta, stavljaju takve obloge na bolna mjesta. Kod upale maternice (metritis) ili kod prekomjerno jakih mjesečnih krvarenja (menoragija) preporučuje se redovni oblozi u području trbuha i bubrega.

Kod gnojne upale prstiju (panaricij) u narodu nazvano "kukac" dolazi do brzog ozdravljenja ako se cijeli prst omota sa dva lista i ako se oblog obnavlja dva puta dnevno.

Kod krasta, mliječnih krastica dojenčadi, pa čak i kod raznih teško izlječivih oteklina može doći do izlječenja ovim oblozima.

Trajno izlječenje kod svih kožnih oboljenja može se postići samo tada, ako se uz tu kuru liječenja primjenjuje istodobno i unutarnje čišćenje, pa bezuslovno treba poduzeti istovremeno i kuru čišćenja krvi.

2) Unutarnja primjena svježeg soka od kupusa: svježe istiješteni sok pokazuje također jedinstvenu ljekovitost. Svježi sok, koji se dobiva tako da se kupus usitni i istiješti, ima doduše svojstven i pomalo neugodan okus, no oni koji boluju na želucu, rado će prihvatiti tu osebujnost, ako se zna, da je taj svježi sok u stanju liječiti čir na želucu (ulcus ventriculi) i čir na dvanaestercu (ulcus duodeni). Temeljita klinička istraživanja u Kaliforniji kao i neovisno o ovima izvršena istraživanja na Sveučilišnoj medicinskoj klinici u Bernu, dala su dokaze da se svježim sirovim sokom bijelog kupusa te bolesti mogu izliječiti bez operacije. Provedba tog prirodnog liječenja je jednostavna: uz dijetnu hranu (ništa pečenog, ništa prženog, bez svinjskog mesa i masti, umjetnog octa, s vrlo malo soli, bez mirodija, ništa alkohola, bez pušenja i dr.) dobiva bolesnik prema stanju bolesti dnevno do 1 litre svježeg istiještenog soka, kojega tokom dana pije u gutljajima. Nakon 3 do 4 tjedna točno pridržavane kure u pravilu će biti izliječen čir na dvanaestercu i čir na želucu. Kod velikih čireva ili kod već puknutog čira s krvarenjem, trajanje liječenja bit će nešto dulje. Čirevi na želucu reagiraju katkada nešto slabije pa u tom slučaju kura može trajati do 6 tjedana.

Vrlo dobri uspjesi liječenja utvrđeni su i kod upale debelog crijeva (ko-litis).

Još nikada nisu nastupile negativne posljedice ili kakva druga oštećenja. Vraćanje bolesti ne može se izbjeći, kao kod svake bolesti, pa u tom slučaju treba kuru sa sokom u skraćenom obliku nakon nekog vremena ponoviti, odnosno, treba s njom početi pravovremeno čim postaju vidljivi prvi znakovi vraćanja bolesti.

Kod pripreme soka ili kod kure sa sokom treba strogo paziti na slijedeće:

a) uvijek treba upotrijebiti samo svježe istiješteni sok. Sok nije podesan niti za spremanje niti za držanje u hladnjaku. Grijanjem soka ili pasteriziranjem gube se gotovo u cijelosti najdjelotvornije ljekovite supstance. Nastojanja da se istraže metode konzerviranja svježeg soka kod kojih se nebi gubile njegove biološke vrijednosti, nisu još pokazala pozitivnih rezultata i nisu još provedena do kraja;

b) usitnjavanje i tiještenje kupusa u kojem od sokovnika za povrće treba provesti s dodatkom vode;

c) sok se ne smije primijeniti kao isključiva hrana. Kure s hranom, kao i uzimanje soka, treba se bezuvjetno pridržavati. Kura traje najmanje 3 tjedna, u težim slučajevima do 6 tjedna i to neprekidno;

d) u slučaju da nastupi nadutost, uzima se ujutro na tašte te prije ručka i večere 1 mala šalica nezaslađenog biljnog čaja i to mješavinu jednakih dijelova kamilice (br. 89) i kima (br. 42) priređenog na uobičajeni način. Sok se u tom slučaju ne pije neposredno iza uzimanja čaja nego tek 1 sat nakon ručka.

Jedinstveni uspjeh liječenja tom kurom svježeg soka treba zahvaliti novo otkrivenom anti-ulcus-faktoru koji je u naročitoj mjeri sadržan u bijelom kupusu, a koji se vjerojatno nalazi i u kojoj drugoj biljci.

Nije isključeno da se ovdje radi o novom vitaminu, vitaminu U (izvedeno od ulcus) čije pomanjkanje u crijevima i u želucu pospješuje stvaranje čira i koji obilnim dovođenjem u obliku opisane kure sa svježim sokom ponovo oživljava izmjenu tvari u stanicama i nadasve povoljno djeluje. Sok od kupusa liječi! Mnogima izgleda to danas još previše jednostavno, no kako je rekao Paracelsus, veliki narodni liječnik.

"U jednostavnom leži sve!"

Spoznaja tog genijalnog čovjeka, temelj je moderne nauke o prirodnom liječenju.

3) Kupus kao svježe povrće i kao kiseli kupus: već kao svježe povrće kupus je prikladan u dijetnoj ishrani, jer on kod kronične začepljenosti povećava voluminoznost sadržaja crijeva, na taj se način formira klizna masa i olakšava pražnjenje crijeva. Listovi kupusa sadrže malo ugljikohidrata i radi toga su dozvoljeni u dijeti šećernih bolesnika. Kupus kod pripremanja upija mnogo masti pa je i hranjivo jelo. Mali sadržaj purinskih supstanci i obilje mineralnih soli u kupusu, čine ga prikladnom dijetnom hranom za one koji boluju od gihta.

Zahvaljujući konzerviranju, tj. kiseljenju, kupus je jedan od najvažnijih biljaka čija ljekovita snaga prelazi i gdjekoje druge ljekovite biljke. Ovo se mora naročito naglasiti, ako kupus i nije oficijalna biljka, da se njegovo opisivanje u knjizi o ljekovitom bilju nebi pogrešno ocijenilo. Da je kupus više nego samo "povrće" zahvaljuje se rezultatima istraživanja slavnih biologa i narodnih liječnika pa, iako danas još za kupus pridjevak "ljekovita biljka" zvuči neobično, mogla bi ova izlaganja pridonijeti da se kupusu kao ljekovitoj biljci daje ono mjesto koje mu pripada.

Konzerviranja kupusa u obliku kiseljenja kao kiselog zelja treba provesti vrlo pažljivo i točno. Za ispravno pripremljeni kiseli kupus moraju se u rezanom i zasoljenom kupusu razviti dva mikroorganizma i to bacili mliječne kiseline i kvasne gljivice. Ako se te dvije vrste ispravno razviju, tada one potiskuju gljivice plijesni i bakterije maslačne kiseline i one koje uzrokuju tzv. pljesnivu pjenu. Ti nepoželjni mikroorganizmi rastvaraju kiselo zelje i čine ga čak neprikladnim za jelo.

Te tako važne bakterije mliječno-kiselog vrenja stvaraju mliječnu kiselinu i acetilholin. Obje te tvari koje su kao najvrednije sadržane u kiselom kupusu, najuspješnije suzbijaju sve procese truljenja u crijevima, vrlo pospješuju stolicu i pridonose da se svi postojeći produkti truljenja u crijevima brzo iz njih izvode. Na taj način se i krv očuva od primanja u crijevima nastalih otrovnih tvari. Uživanje kiselog kupusa djeluje vrlo protuotrovno, odnosno čisti krv, što ima za daljnju posljedicu znatno smanjenje prijevremene starosti i naklonosti prema mnogim bolestima, a zaštitna snaga prema uzročnicima bolesti znatno raste. Djelovanje kupusa na čišćenje krvi uzrokuje normalizaciju odnosa krvnog pritiska te se bitno potiskuje ovapnjenje žila. Nije slučajno da se stari i pri tom još vrlo snažni ljudi susreću u onim područjima u kojima se mnogo jede kiseli kupus, kao npr. u Lici.

Kiseli kupus djeluje ljekovito kod takvih crijevnih oboljenja, gdje je dovoljno da se bakterijska flora uskladi, odnosno, normalizira. Kiseli kupus sadrži u sirovom stanju značajne količine vitamina C koji se u slabo kiseloj tekućini dobro drži. Radi toga kiseli kupus otklanja one pojave bolesti koje se svode na pomanjkanje vitamina C, pa radi toga pomanjkanja nastaje skorbut kod dojenčadi i odraslih. Ta bolest, popraćena krvarenjem kože i sluznice, može čak dovesti i do smrti. Koliko važnu ulogu igra ovdje kiseli kupus, vidi se iz jednog klasičnog slučaja u povijesti pomorstva. Dok je Portugalac Vasco da Gama na svojoj prvoj plovidbi oko Rta dobre nade 1498. g. izgubio radi jednostrane gotovo avitaminozne ishrane od 160 članova posade, 105 uslijed skorbuta, dotle engleski pomorac i istraživač James Cook na svojoj plovidbi oko svijeta 1775. g. nije radi skorbuta izgubio niti jednog čovjeka. To on zahvaljuje njemačkom prirodoslovcu Georgu Forsteru po čijem je savjetu na svoj dugi put uzeo 60 bačava kiselog kupusa. Već tada se jeo sirovi kiseli kupus, jer se opazilo da se kuhanjem gubi ljekovita vrijednost kiselog kupusa. Zatim je ljekovitost kupusa pala u zaborav. Moderna istraživanja o vitaminima vratila su tu staru spoznaju i ponovo utvrdila eminentnu važnost kiselog kupusa kao ljekovitog faktora. Upravo moderan čovjek treba ponovo uvrstiti kiseli kupus u svoju prehranu, jer svojom neprirodnom prehranom (konzerve, kemijski preparirane živežne namirnice, biološko gotovo bezvrijedno pecivo iz potpuno bijelog brašna i dr.), neprirodnim načinom života, porastom potrošnje nikotina i alkohola, vrši nerazborito iscrpljivanje svojeg organizma.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini sirovi kiseli kupus se daje rado protiv glista, a za suzbijanje početne tuberkuloze preporučuje se uzimanje soka od kiselog kupusa (rasol) pomiješanog s lanenim uljem (br. 84).

Zapamtite: kuhanjem se uništavaju bakterije mliječne kiseline i time dijelom razara ljekoviti acetilholin. Na žalost se tome premalo posvećuje pažnje, te se kiseli kupus dugo kuha. Kiseli kupus treba što više jesti sirov i piti sirov rasol. Ljekovito djelovanje kiselog kupusa bit će jače ako se prije glavnog obroka pojedu 2 do 3 jedaće žlice sirovog kiselog kupusa. Jednom tjedno treba kao doručak na tašte popiti u gutljajima 1 šalicu sirovog rasola, jer je to najvredniji, a uz to tako jeftin napitak, koristan za zdravlje. Što je čovjek stariji, to više treba u svoj jelovnik uključiti sirovi kiseli kupus i rasol. Slabokrvnoj djeci ili djeci zaostaloj u razvitku, i odraslim koji nakon duže bolesti trpe od tjelesne slabosti ne može se dovoljno preporučiti sirovi kiseli kupus. Ako već kiseli kupus mora bezuslovno doći na stol kuhan, može se kuhanom kiselom kupusu primješati četvrtina do trećina sirovog kiselog kupusa.

Ako kiseli kupus nije ugodna okusa i, ako ga netko ne voli uzimati, onda je tome razlog u pogrešnom pripremanju, jer bakterije maslačne kiseline, gljivice plijesni i tzv. pljesniva pjena čine da kiseli kupus postane bezvrijedan i neprikladan za ishranu.

Ako ste ovo poglavlje o ljekovitosti kupusa pažljivo pročitali, mogli ste uvidjeti koliko je ta biljka važna za zdravlje.

U daljnjem izlaganju o kupusu pisac u 14 točaka izlaže na koji se način vrši pripremanje kiselog kupusa te kako se uzgaja i kako se gnoji kupus kao povrtlarska kultura. Kako sadržaj takvog izlaganja prelazi okvire glavnog sadržaja ove knjige, u prijevodu je ispušten. U koliko čitaoca zanimaju i ta u knjizi ispuštena poglavlja o kupusu, može ih lako naći u bilo kojoj "kuharici" koja obrađuje pripremanje hrane ako se radi o pripremi kiselog kupusa, ili u povrtlarskoj literaturi, koja obrađuje uzgoj povrća. (prim. prev.)

Napomena: od mnogih vrsta kupusa i kelja treba neke najvažnije nabrojiti i to:

Brassica oleracea L. var. gemmifera — kelj pupčar
Brassica oleracea L. var. acephala fgg lisni ili bezglavi kelj

Obje vrste imaju grube stanične stijenke pa nisu preporučljive oboljelima od čireva ili katara sluznice na crijevima i želucu.

Nasuprot tome, te se vrste preporučuju kod kronične začepljenosti jer povećavaju voluminoznost sadržaja crijeva i olakšavaju bezbolno pražnjenje tvrde stolice. Te vrste imaju malu kaloričnost, no ipak dobro zasićuju. Vrijedne su kod kura za mršavljenje ako se pripremaju bez brašna i masti.

Brassica aleracea L. var. gongylodes — koleraba
Brassica oleracea L. var. sabauda — glavati kelj

Prikladni su za kure debljanja jer sadrže obilnije kalorija, naročito ako se u pripremi jela dodaje mast.

Sinonimi: Brassica sinapis Noul. — Brassica sinapoides Roth. — Erysimum glabrum Presi — Melanosinapis communis Spenn. — Raphanus sinapis Crantz — Sinapis erysimoides Roxb. — Sinapis nigra L.

Narodni nazivi: crna slačica — črna ogrščica — gorušica — goruštica — gorčica — muštarda — ognjica — senf — slačica.

Narodni nazivi: boraga — boražina — borač — boraša — buražina — kozmelj — kvaska — krastava — krastavac — krastavica — lisičina — poraga — volovski jezik — zajičac — zdravilna boraga.


Opis biljke: poreč je jednogodišnja biljka, visoka 30-50 cm sa sočnom i okruglom stabljikom i širokim eliptičnim listovima, koji su kao i stabljika obrasli grubim dlakama. U otvoru plavog cvjetnog vjenčiča nalazi se 5 Ijuskica. Pet prašnika prirasli su uz vjenčić i proviđeni duljim privjeskom, nagibaju se prema sredini i stvaraju crnkasti stožac.


Miris i okus: miris čitave biljke je aromatičan i ponešto sličan mirisu crvenog luka, okusa je začinskoga i ugodan, te podsjeća na okus krastavaca.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: domovina je poreča vjerojatno Mala Azija ili područje zapadnog dijela Sredozemlja iz kojih je krajeva još u starom vijeku došao u Južnu Evropu, gdje je uskoro postao cijenjen ne samo kao paša za pčele nego i kao ljekovita biljka. Već su Rimljani dali prednost poreču kao dodatku salati. Monasi su ga donijeli u vrtove srednjoevropskih samostana, a uskoro se odatle proširio i u seljačke kućne vrtove. Poreč se susreće, iako rijetko, na našem obalnom području u poludivljem stanju. Kao vrlo obljubljena kuhinjska biljka mnogo se uzgaja u povrtnjacima i u kućnim vrtovima i to posebno u područjima gdje je uživanje poreča uobičajeno ili kao povrće ili kao dodatak salati.

Ljekoviti dijelovi biljke: to su listovi (Folia Boraginis), cvjetovi (Flores Boraginis), a najvećim dijelom čitava biljka u cvatu (Herba Boraginis) koja se sabire u lipnju i srpnju i suši u hladu na prozračnom mjestu. Ljekovite i djelotvorne tvari: ako se i nakon nekih farmakoloških istraživanja smatralo da se ne može utvrditi ništa osim visokog sadržaja biljne sluzi i samo male količine eteričnog ulja, asparagina, tanina i najmanje količine nitrata i kalcijeva malata, to ni u kojem slučaju ne daje pravo da se u cijelosti ne prizna ljekovitost te biljke ili da je se omalovažava. U čitavom nizu evropskih zemalja, kao u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu i Rumunjskoj, poreč je službeno priznata, tj. oficijalna ljekovita biljka. I u samom imenu poreča naznačeno je vrlo važno ljekovito djelovanje te biljke: poreč (boreč, borač, boraga) dolazi od latinskog naziva borago, a izvedeno je od staro-arapskog abo-rag; što znači "otac znoja".

Ljekovito djelovanje: već od starih vremena poreč je pripadao u pučkoj medicini među četiri ljekovite biljke koje jačaju srce i to: lazarkinja mirisna (br. 26), ljubica mirisna (br. 156), ruža (br. 127) i poreč. Poreč je vrlo prikladan kao lijek kod nervoznih teškoća srca i kod nervoznog lupanja srca. Poreču, nazvanom još i krastavac, pripisuje se također djelovanje protiv otrova. Ako su otrovne tvari sakupljene u tijelu, one se iz tijela odvode putem znojenja. Poreč djeluje antifibrozno, osvježujuće i oživljujuće pa su to, dakle, uvjeti da se bolesnik osjeća zdravijim te se oslobodi teških melankoličnih i hipohondričnih misli. To je ponukalo slavnog Hieronymusa Bocka (1554) da objavi u svojoj bilinarskoj knjizi da se "nježni cvjetovi poreča mogu koristiti u hrani i piću, jer oni jačaju srce i mozak, potiču prestrašene, žalosne i melankolične ljude na veselje i čiste krv."

Biljni čaj za čišćenje krvi, protiv začepljenja i prekomjerne sluzi: pomiješaju se 2 šake cvjetova i listova poreča te po 1 šaka lista maslačka (br. 142), turice (br. 4) i puzave pirike (br. 5). Od te mješavine uzme se 1 jedaća žlica za 3 šalice vode, pripremi se čajni oparak i pije u gutljajima nezaslađeno.

Primjena u pučkoj medicini: po mišljenju pučke medicine poreč utječe, uživan kao čaj, vrlo povoljno na otvrdnuta jetra.

Vlažni i topli oblozi, stavljeni na upaljene oči, ublažavaju bolove i liječe upalu očiju.

Napomena: cvjetove poreča, koji kao divlji raste na neobrađenim poljima i pustim mjestima, može se zamijeniti s biljkom Echium vulgare L., vučji rep, lisičina, lisičji rep, koja se u mnoštvu pojavljuje na istim staništima. Razlika između tih biljaka je u obliku biljke i veličini listova kao i u tome, da cvjetovi poreča imaju prašnike s izduženim privjescima, a kod cvjetova lisičine nema tih privjesaka i prašnici strše daleko izvan cvjetne krune. Osim toga, lisičina nema onaj karakterističan okus koji ima poreč.

a) BETULA VERRUCOSA EHRH. — bijela breza

Sinonimi: Betula alba L. — Betula lobulata Kanitz — Betula major Gilib — Betula pendula Roth — Betula rhombifolia Tausch.

Narodni nazivi: bela breza — brez — breza — brezuša — briza — brizovina — jadika — metla — metlika — obična breza — žalosna breza.


b) BETULA PUBESCENS EHRH. — breza

Sinonimi: Betula alba L. — Betula odorata Bechst — Betula tomentosa Reith. Narodni nazivi: puhasta breza — severna breza.

Opis biljke: Listovi bijele breze su goli, a lisna se nervatura ne ističe jako preko lisne površine, dok su listovi druge breze fino dlakavi i s donje strane proviđeni jasno izraženom nervaturom. Breza je do 26 m visoko drvo, opće poznato po bijeloj kori koja se najčešće guli u vodoravnim trakama. U prirodnom liječništvu obje su vrste po ljekovitoj vrijednosti potpuno jednake. Listovi imaju fini, slabi miris, okus im je nagorak i smolast.


Vrijeme cvatnje: ožujak, travanj.

Stanište: breza ima najminimalnije zahtjeve što se tiče tla i klime, a vrlo je otporna na niske temperature ili suše. S izuzetkom sredozemnih zemalja, breza raste u Evropi gotovo svugdje, stvara također mjestimično čitave šume, a prije svega u sjevernim dijelovima kontinenta.

Ljekoviti dijelovi biljke: to su listovi (Fotia Betulae), lisni pupovi (Gemmae Betulae), brezov sok i brezova kora (Cortex Betulae). Od značenja je brezov ugljen i smola brezove kore (Pix Betulae).

Dok se cvjetni pupovi sabiru rano u proljeće, listovi se beru od svibnja do sredine srpnja. Najpovoljnije vrijeme za dobivanje brezovog soka je prva polovina mjeseca svibnja. Brezova kora sabire se također u svibnju, a i lipnju. Za dobivanje smole izabire se drvo kod uobičajene sječe.