Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Metafizika


Stupanje na duhovni put


Stupanje na duhovni put

(I prikaz jednog učenja)

Jedna podzemna struja na koju izgleda da se zaboravilo, ponovo je našla put do površine zemlje, probila se nakupljenom snagom i izazvala je poplave čije širenje se ne može previdjeti. Zagonetna je i misteriozna ta struja, potječući iz regija kojih čovjek ne može biti svjestan na isti način kao svojeg svakodnevnog okruženja, ili stvari koje može spoznati studiranjem. Riječ 'okultno' koja se u različitim relacijama posvuda sreće, označava drugačiju prirodu te struje u odnosu na iskustvo običnog života, ili možda bolje rečeno onoga što čovjek pod time podrazumijeva. Što god ona sama po sebi bila, jasno je da ta struja, što je njen izvor dublji i što je snažniji njen proboj, to više zemlje, kamenja i sve moguće nečistoće sa sobom nosi, koje će tako nakupljeno biti teško očistiti i samo će na rijetkim mjestima izbiti i teći čista voda.

Blago onima, koji dospiju barem do takvih nezaraženih mjesta gdje od pijenja te vode, govoreći u prenesenom smislu, neće imati naročite koristi, ali neće biti izloženi strašnim opasnostima, kojima vodi bavljenje okultnim stvarima od strane nepozvanih i nepripremljenih.
Te opasnosti su pred nama vidljive i opipljive na policama knjižara, s uzbudljivim mističnim naslovima i s neukusnim crtežima, namijenjenim znatiželjnim očima.

Vidljivi i čujni postaju u nekim predavanjima i izvođenjima, i osjetni u sumračnim spiritističkim seansama, gdje se još najmanje štete događa kada se ne zbivaju pravi fenomeni, nego se radi o svjesnim i nesvjesnim prevarama.

Što želi velika masa publike s takvim knjigama, predavanjima, seansama? Probiti granicu, koja dijeli naš vidljivi svijet od jednog nevidljivog koji se nalazi iza njega; jer uvjerenje ili nejasni osjećaj da postoji takav svijet, nikada nije nestao iz svijesti ljudi, čak ni u doba materijalizma, ili takozvanog 'prosvjetiteljstva' i počiva na 'metafizičkoj potrebi', kako je rekao Schopenhauer, svih religija i filozofskih sistema. Probijanje te granice je sigurno moguće. Samo je pitanje gdje i kako se čovjek probija.

Većina vjeruje da će vježbama i kojekakvim formulama doći do cilja. Nešto se pod određenim okolnostima može postići na taj način. Ali se radi o posebnom sretnom slučaju, kada se ono što je postignuto ne okrene protiv onoga koji je to postigao. 

Ja sam se već dugi niz godina bavio takozvanim okultizmom, prošao kroz pustinju loših i dobrih knjiga, uspio uvidjeti što koristi mojoj spoznaji, dakle pio vodu na onim mjestima gdje je već bila čista i bistra, dok jasno nisam osjetio, da istinsko uzdizanje i prosvjetljenje ne mogu odatle doći, nego se moraju naći na potpuno drugom mjestu.

Tako sam sazrio primiti učenje Bô Yin Râ i u pravom trenutku su se u mom životu pojavile njegove knjige, a kasnije i on sam.
Tko je Bô Yin Râ? – Čovjek kao i svi mi, otac familije, sa svojim zanimanjem. Ništa izvana ne pokazuje što je on zapravo. Tko ga možda zamišlja pod nekim plaštom s magijskim znacima, veoma se vara.

...

Tko do njega duhovno dođe, povezan je s njim, i ako ga ne poznaje osobno.

Cilj ove knjige je da duhovno vodi do Bô Yin Râ i do ispravnog čitanja njegovih knjiga i možda da olakša njihovo razumijevanje, sažetim prikazom učenja.               


Felix Weingartner (https://hr.wikipedia.org/wiki/Felix_von_Weingartner),
1922. godine

Predgovor iz knjige 'Bô Yin Râ': https://www.smashwords.com/books/view/731283

Izvor: www.boyinra.info
 

Eloratea - kolumna duhovnih tekstova



 


 


Napisala: Eloratea


Cast Away

Oni koji žive u sada su poput brodolomnika koji su preživjeli brodolom, preživjeli boravak na pustom otoku ispunjen disanjem i gledanjem u valove mora; i navečer u vatru koju su sami naučili zapaliti.

U sada i mogu živjeti takvi koju su se borili za dah na pustom otoku.

Samo takvi koji su preživjeli pad aviona kojim su letjeli, ili potapanje broda kojim su plovili.

Detalji nisu važni.

Važno je da su se našli oslobođeni konteksta u kome su prije živjeli; nesvjesno postojali.

I nakon panike, bola, borbe i predaje, našli se u novom stanu svijesti, u sada.

Živjeti u sada je novi način života, proizašao iz novog stanja svijesti;

Živjeti u sada znači živjeti s mačem u ruci dok god je potrebno rezati sve zablude prošlosti i budućnosti, koje se pojavljuju u sada;

Živjeti u sada znači ne igrati lažne uloge i ne napuštati vatru zarad sjena koje baca.

Živjeti u sada znači raskinuti zauvijek vezu s vremenom, poistovjećenost s mislima i osjećajima.

Misliti jasno i čisto, kada je neophodno, ne razmatrajući, ne prosuđujući i ne osuđujući bez kraja i konca;

I osjećati kao disati – udah do punih pluća, onda izdah. I najveći val prolazi nakon svog vrhunca i nosi što mora biti odneseno.

A što ne može biti odneseno ostaje.

I kako ćemo ikada znati što je stvarno ako se ne ponudimo smrti i ne vidimo što može umrijeti? I ako uvijek iznova ne zaranjamo i ponovno izranjamo na površinu života dok od nas ne ostane ništa doli život sam, besmrtan.


Princeza i razbojnik

Zamislite, jedno veliko more, i u tom moru jednu lađu…

Tako nekako počinje jedna duhovita dječja pjesma.

I u toj su se neobičnoj lađi nalazili redom: princeza, njen otac kralj, razni prinčevi, admirali, oficiri i tko zna kakvi sve pristojni ljudi, te jedan razbojnik; kako god da je dospio na taj brod.

I ako zamislite, da je more životni prostor, svemir, a brod čovjek, to jest mikrokozmos - kompleksni sustav u kome se nalazi vidljivi i nevidljivi dio čovjeka, tj. sve ono što ga čini, sustav koji plovi vodama života - priča dobiva dubinu, kao novu dimenziju.

I onda je u pjesmi nad morem, kao nad vodama života, došla bura.

Velika bura koja je strašno uzburkala more i velikim valom odnijela u more princezu. Teško je točno objasniti kako i zašto nastaju bure, ali što je tu je. Bura je bila tu i princeza se našla izvan svoga broda, u hladnom i uzburkanom moru koje je prijetilo da je potopi. I s druge strane, ne manje važno, brod je ostao bez princeze.

I kako kaže pjesma, zamislite sto valova, većih sto puta od princeze, i ne samo to, tako velikih da može i kit svakog časa na nekom od tih modrih valova da se doveze.

To jest, radi se o događaju velikih razmjera, koje se približno daju naslutiti usporedbom s veličinom kita. Upravo kita, koji je simbol ogromnog, zastrašujućeg, iskonskog i nepoznatog; i kao da je svega toga bilo u ovom događaju.

Zamislite da je iz mikrokozmosa, kao iz atoma, izbačena jedna gradbena čestica, jedna snaga, princip, kvant života bez koga on više nije mogao biti ono što je po rođenju, slika i prilika tvorca i makrokozmosa.

I kralj, kao vrhovni duhovni princip u mikrokozmosu htio je svoje dijete, duhovnu dušu, natrag. Jer samo su skupa skladno mogli ploviti brodom posred mora. Kakav god da je bio cilj i smisao tog putovanja.

I tako ožalošćeni kralj u pjesmi, nudi onomu koji spasi princezu to što mu je bilo najvrjednije - upravo ruku svoje kćeri.

Plan spasenja traži onoga tko će spasiti božje dijete i za nagradu nudi vjenčanje s tim plemenitim principom; ne obično, već kraljevsko, alkemijsko vjenčanje koje znači božansko oplemenjenje, transfiguraciju samog pomoćnog elementa.

No, kaže pjesma, na brodu ja zavladao tajac.

Pa tko će skočiti u hladno more, u valove sto puta veće od mjere smrtne osobnosti?

Čovjekovo lažno ja je dugo skupljalo činove i titule iz straha za svoj lažni opstanak, da bi sada samo tako skočilo u zagrljaj nepoznatome, koje je vrlo lako moglo biti njegova smrt.

Da li je za takav potez bila potrebna velika hrabrost, ili suosjećaj, ili nešto treće?

Iz pjesme je jasno što nije bilo dovoljno.

Nitko tko još misli da ima što izgubiti ne ide u takav pothvat.

Nitko tko se sa smrću sprijateljio nije, ne ide joj u susret.

Pa i obećanje ruke lijepe princeze i buduće sreće gubi na težini u vaganju s trenutnom opasnošću.

Pjesma kaže, svi šute, svi drhte, samo onaj razbojnik skoči i more zagrli.

Izgleda da je samo on imao to što je bilo potrebno da se spasi princeza, da se skoči i zagrli more, pa što bude. Ili samo on nije imao ništa što bi ga u tome sprječavalo.

Samo on nije razmišljao o opcijama, jer nije to stvar nikakve kalkulacije dobitka i gubitka.

Da li se već odavna u njemu pojavila takva sklonost prema princezi, da mu je ona postala važnija i od njega samoga?

Da li je slučajno znao nešto što drugi nisu? Ili je bio tek obični razbojnik, možda zatvorenik, osuđenik bez perspektive?

Teško je reći, ni pjesma ništa ne objašnjava.

Doima se da je postupio kako je jedino mogao i skočio u more kao da se radi o nečemu potpuno normalnom.

Pjesma tu samo kaže da je razbojnik izrekao neku psovku na račun vjetra, na adresu života i na ime mora. Kao da se radi o nekoj trostrukoj magijskoj formuli koja ga je učinila neranjivim.

Da li je u pitanju neki misterij?

Da li je samo trebalo skočiti u srce bure, a uspjeh je bio predodređen i zagarantiran i nije se moglo neuspjeti?

Uglavnom, razbojnik je skočio i vratio se s princezom.

I kralj je naravno učinio kako je obećao.

Kada je princeza bila spašena i ponovno na brodu, stari poredak stvari više nije vrijedio. Razbojnik više nije bio razbojnik, već kraljević. Sve što je bilo prije toga više se nije važilo. Možda nikada nije ni bilo bitno, a možda ga je baš pripremalo za zadaću spašavanja princeze, za kraljevsku budućnost?

Kako god bilo, cilj kao da je bio ispunjen i kako pjesma kaže - umiri se more, zataji vjetar, stade lađa...

Možda lađa i nestade, možda bijaše prenesena u neka druga i drugačija mora.

Zamislite da se ovdje radi o nečemu što se stvarno dogodilo i što se događa. O nečemu prastarom i opet aktualnom, zaboravljenom, ali neuništivom, čiji se odraz uvije iznova i svuda može nazrijeti, pa i u nekoj duhovitoj dječjoj pjesmici.

Da ove slike nemaju samo dubinu, nego i sve ostale dimenzije i da sadrže i vas same. I da je u pitanju možda nešto kao S.O.S. signal, kao zov od prapočetka; da se sjetite. Da skočite u more, da nađete izgubljeni biser, izgubljenu princezu.

Princeza mikrokozmosa je možda besmrtna, kao vječni božanski element, i ne može biti u životnoj opasnosti; to je moguće.
Možda čak i brod može ploviti dalje bez princeze, ali to sigurno više nije isti brod.

To je brod s nesretnom posadom, koja kao da ne poznaje više cilj i smisao puta, pa je kao ukletu lađu vjetar i valovi bacaju tamo-amo životnom pučinom.

Jer kralj bez kćeri-princeze sigurno ne bi bio isti, nekada uspravni, snažni i vedri kralj; dok god je princeza u moru i dok je valovi možda nose sve dalje od broda.

Zamisli…možda je sada baš tako.

Možda si ti na tom brodu što je ostao bez nečeg dragocjenog i vitalnog. I tko god i kakav god ti bio, možda možeš vratiti princezu; obnoviti život i duh na brodu, vratiti smisao putovanju;

Vrijedi li to tvoje bezuvjetne predaje u ruke sto puta većim morskim valovima?

Možda ti je čak i suđeno da postaneš kraljević i ne možeš ne postati? Možda možeš samo odgađati prvi korak; tko zna?
Možda i ne možeš znati dok ne skočiš; dok ti ne bude dosta besmislene plovidbe, pa skočiš i zagrliš nepoznato; pa što bude.


Moby Dick
ili
Istina nema granica



„Knjiga Moby Dick, Hermana Melville-a nije ono što se misli, nije čak ni tip knjige za koju se smatra… Čovjek, more i kit - Ego, svemir i iluzija. A sve ostalo je sve ostalo.“
Prema Jed McKenna

Poznati američki roman od preko 500 stranica s nevjerojatno detaljnim i opširnim opisima kitova i kitolova nije tragična priča o sumanutom kapetanu Ahabu koji zbog osvete juri bijelog kita po svjetskim morima i vodi u smrt, ne samo sebe, nego i cijelu posadu broda.

Ali ne samo da je u pitanju duhovita knjiga, s brojnim filozofskim motivima i biblijskom simbolikom, nego je to, iza mnoštva velova, priča o čovjeku koji spoznaje da istina nema granica i da sve što ima granice i ograničenja ne može biti istina. I koji od tada nema mira dok ne probije posljednju granicu, ne sruši i posljednji zid.

„Sve vidljive stvari samo su obrazine, maske od ljepenke, ali u svakom događaju u svakom živom činu u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato, ali uvijek razložito, izbija lice ispod ružne obrazine. Ako čovjek hoće da udari, valja da pogodi masku! Kako će se zatvorenik domoći slobode ako ne provali zid? Za mene je bijeli kit taj zid što se preda mnom ispriječio. Ponekada mislim da iza toga zida nema ništa više. Ali to mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči, vidim u tome kitu strašnu snagu kojom se nadima i koja dolazi iz neke nedokučive tame…Ne spominji mi grijeha, ta ja bih i na samo sunce digao ruku kada bi me uvrijedilo. Jer ako bi sunce moglo vrijeđati onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome neka poštena igra. Ali ja nisam rob ni te poštene igre. Tko je nada mnom? Istina nema granica!“ (Ahab, Moby Dick, H.M.)

Ahabova stanje, koje se u romanu naziva monomanijom gledano izvana izgleda kao ekstremni fanatizam.

Ali gledano unutarnjim očima zrele duše Ahab je prototip čovjeka koji probija iluziju zemaljskog zatvora, ograničenog i odvojenog postojanja. Njegova borba s kitom se može naći u verzijama borbe čovjeka sa zmajem, meduzom, kerberom - uvijek s nekim čudovišnim bićem koje predstavlja sve ono što dijeli od istine, od istinskog života. I to biće u borbi uvijek može uništiti samo ono u čovjeku što je od iste prirode, smrtno i nestvarno.

Ta vjekovima opisivana borba je zapravo umiranje ega.

Ahab je u stadiju čovjeka koji je došao do točke zasićenja starim načinom života - kao glumljenjem uvijek iste uloge, u uvijek istom filmu - i spada u one za koje važi – u filmu, ali ne od filma, više se ne mogu poistovjetiti s ulogom koju igraju i žele izaći, sići s platna u stvarni svijet.

Takav čovjek postaje sve jednoznačnije usmjeren, poput sfingina pogleda u daljinu, nezainteresiran i neosjetljiv za scenarij oko njega, za sve uobičajeno.

Jer sve je to već ostavio iza sebe, a ispred je još samo Moby Dick. Moby Dick kao simbol posljednjeg zida tamnice. I dok god on postoji, dotle postoji i Ahab i potjera se nastavlja; Plan B ne postoji. Kao ni budućnost poslije Moby Dicka. To je kraj ega.

Iza je nešto posve drugo.

Ali dok god postoji ego, dok god postoje granice, kome je do istine, mora u tu – kill-or-die - misiju; koja gledano očima onih koji još nisu na toj točki, može izgledati suludo.

To stanje, taj drugačiji način života može se usporediti s neobičnim i misterioznim razdobljem u kojemu se gusjenica pretvara u leptira. To je proces u kome jedno stanje nestaje da bi nastalo drugo - koje u biti nema puno veze s prethodnim. Smrt i uskrsnuće, smrt i ponovno rođenje.

Dok transformacija još nije gotova, primjećuju se elementi starog stanja i skoro kao neka vrsta nostalgije za nečim što nestaje; Nečim poznatim koje je pružalo osjećaj sigurnosti. I Ahab jednom prilikom vadi iz džepa posudu s komadom zemlje iz njegova grada.

Ali nema tu ipak stvarne žalosti za izgubljenim. Povratka nema i on nikada ne daje ni jedan znak da bi htio drugačiju sudbinu, niti ikada odstupa od cilja.

I nakon jednog susreta s brodom na kojem vlada zarazno veselje, jer je brod pun i vraća se domu na kopnu, Ahab jasno odgovara da njegov brod plovi u sasvim suprotnom smjeru; da je prazan i ide sve dalje od poznatog kopna.

Ahab ne govori puno, a njegove zapovijedi se uvijek bespogovorno izvršavaju. Snaga koja ga vodi kao da cijelu posadu i brod pokreće u smjeru cilja. Njihova volja i strahovi tu ostaju nemoćni.

Ahab veliki dio vremena provodi u svojoj kabini proučavajući i dorađujući svoju čudesnu mapu kretanja i zadržavanja kitova tijekom godine, po svjetskim morima i to naročito bijelog kita, zbog kojega je naravno i napravljena.

Ipak, on se ne oslanja sasvim na ta predviđanja i plovi uvijek budan i pozoran pozdravljajući druge brodove i kapetane s istim pitanjem - Da li su vidjeli Moby Dicka, gdje i kada? A izvor zadovoljstva mu je kada se kazivanja drugih brodova poklope s predviđanjem njegove karte.

Što su ljudi više poistovjećen s ulogama koje igraju, to im se Ahab čini manje razumljivijim, bezosjećajnijim i luđim.
Iako je i Ahab nekada bio obični karakter, kitolovac - kao mnogi u njegovu kraju, jedan od ljudi s poslom i obitelji.

Ali priča počinje kada se on već našao lice u lice s Moby Dickom, levijatanom, vladarom tame i kada je pri kraju borbe koju su gubili krenuo protiv te nemani iz morskih dubina, s običnim, kratkim nožem. Borba čovjeka i levijatana, u kojoj Ahab ostaje bez jedne noge. Jer to je borba nakon koje je sve drugačije za Ahaba. Zapravo već od impulsa u kome je krenuo direktno na kita, ne obazirući se na disproporciju strana u borbi, jasno je da se u njemu nešto novo pokrenulo. To je bio njegov prvi pokušaj napuštanja Platonove pećine i suočavanja s novom razinom stvarnosti, kome je očito već prethodilo skidanje okova.

Mnogi su ostali osakaćeni u tom opasnom poslu kitolova;

Mnogi i nakon teških i nesvakidašnjih iskustava, tek nešto pognuti nastavljaju igrati svoje uloge. Nastavljaju promatrati sjene na zidu pećine.

Ali ovo je priča kada stvari postanu bitno drugačije.

Kada dođe do odlaganja jednog dijela jastva, jednog sloja osobnosti. Nepovratno i bolno.

Nakon prve faze Ahabova preobražaja, nakon određenog razdoblja inkubacije, on se pojavljuje u romanu već kao opsjednuti kapetan Ahab koji kreće u konačnu potjeru za levijatanom. Mnogi su tumači romana to smatrali tek reaktivnim ponašanjem čovjeka koji za svoju nesreću okrivljuje drugoga, u ovom ekstravagantnom slučaju kita, i kreće u osvetu.

Ali tumačenje bez iznimke ovisi o svijesti tumača. Opaženo ovisi o onomu koji opaža.

Te tako ni drugi ljudi u romanu ne primjećuju veliku razliku kod Ahaba, iako je on postao potpuno drugačije biće, koje vidi i misli drugačije; što znači da živi u sasvim drugačijem svijetu od njih. Po prilici sasvim sam.

Ali za uspjeh njegove misije potrebna je maska starog ja i on je nosi i dalje.

On je i dalje kapetan Ahab, da bi dobio brod i posadu i krenuo u naizgled uobičajeni posao kitolova.

No, njega zanima samo jedno, samo jedan kit, bijeli levijatan. Otjelotvorenje tame i laži i svega onoga što vjekovima sakati ljudske duše i drži ih zarobljenima.

Mnoštvo stvari od prije, sada je zamijenjeno jednom jedinom. Njena nadnaravna priroda, njene divovske razmjere, šanse za uspjeh, ili neuspjeh, sve to nije bitno, ne razmatra se. Kurs je postavljen i svaki korak usmjeren je prema cilju. I kako pisac romana kaže, on sada raspolaže još s tisuću puta većom energijom od one koju je nekada ulagao u nekadašnje poduhvate. To je monomania, to je usredotočenost. To je život čovjeka kojeg zaista zanima – što je istina?

Kakva snaga nosi takvog čovjeka, kao da se dugo sputavana želi probiti kroz njega, naslućuje se i u ulomku iz romana:

„Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim ono što je veliko i duboko – a istina je uvijek duboka… Spuštajući se duboko dolje, ispod površine gdje se povija korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena i strašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova! Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati porobljenom kralju koji strpljiv kao karijatida drži povrh ledena svog čela preteški teret prohujalih vjekova!“

Ulomak nalik priči o Parsifalu; Tragatelj za istinom, ili bolje neprijatelj neistine, mora se obratiti starom, bolesnom kralju, svom nekadašnjem božanskom obličju, da bi ispunio svoju misiju, da bi ga na neki način kroz sebe oslobodio; postao njegov nasljednik. I upravo njegov mač, njegova pra-snaga jest pomoć u borbi protiv zablude, tame, levijatana. Ili bi možda bilo pravilnije reći da je obrnuto? Da je čovjek njeno sredstvo uz pomoć kojega snaga samu sebe oslobađa ropstva?

A u čijem je ropstvu ta snaga?

U ropstvu zablude.

Zato Ahab svoje oružje krsti u krvi, ne u vodi i ne u ime oca, nego u ima vraga.

Autor je tu rečenicu Ahabova krštenja oružja u ime vraga, ne u ime oca, smatrao motom knjige.

Zvuči kao neki bezbožni, sotonistički obred, ali to se može razumjeti samo imajući na umu da je u pitanju oružje za uništavanje neistine. Nihilizam. Totalna negacija.

Jer istina postoji i nju ne treba graditi. Ne treba je ni braniti. Ona jeste. Ona je jedino što jeste. I Ahabovo je oružje samo oružje protiv svega ostalog.

Ahab ide u svoju bitku naoružan čistom namjerom i dosljednim, nepokolebljivim djelovanjem za koje ni sam nije siguran otkuda mu dolazi poticaj, ali mu je vjeran. On nosi oružje prekaljeno u krvi i gromu. U vlastitom nepovratnom preobražaju, kojeg vodi i dovršava silna snaga poput snage groma. Grom je vatra. Također negacija i ispit istinitosti. U njoj sve gori. Što ne izgori je stvarno.

„Njega - istinski život, duha - ne ranjava oružje, vatra ga ne peče, voda ne kvasi, vjetar ne suši. Ono je nepovredivo, nezapaljivo, neukvasivo, neosušivo, vječito, sveprisutno, postojano, prastaro. Ono se zove neotkriveno, nezamislivo, nepromjenjivo.“
(Krishna, Bhagavad Gita)

Ahabova borba nalik je borbi na Kurukshetri iz Bhagavad Gite. Borbi u kojoj mora nestati što je i tako bilo nestvarno, a ono što je stvarno ni ne može prestati postojati; Kao što Krishna objašnjava Arjuni.

„Duša koja s nepokolebljivim i čvrstim mirom podjednako prihvaća tugu i radost,
živi ne umirući. Ono što jeste ne može prestati postojati, ono što nije ne može postojati. Vidjeti tu istinu znači vidjeti razliku između suštine i oblika, biti i sjene.
Znaj da se život prostire svuda i ne može nigdje i ni na koji način i nikakvim sredstvima biti umanjen, zaustavljen, promijenjen.
Ali prolazni okviri kojima daje sadržaj, koje produhovljava besmrtnim duhom, beskrajnim i beskonačnim, oni nestaju.
Pusti ih neka nestanu, prinče, i bori se!
Onaj koji kaže, da je ubio, kao i onaj koji misli da može biti ubijen, oni ne znaju!
Život ne može ubiti, niti biti ubijen!
Nikada duh nije bio rođen, i nikada duh neće prestati postojati.
Nikada nije bilo vremena da ga nije bilo; kraj i početak su tek snovi!"
(Krishna, Bhagavad Gita)

Unutarnja je to borba velikih razmjera. Ogoljenje do kosti, u kojoj nestaje sloj po sloj iluzije, lažne osobnosti nastale iz prve potrebe za odvojenošću, posebnošću, jedinstvenošću; izgrađivane svime što je išlo u prilog tomu. Svakom refleksijom iskustva kao nečega posebnog, osobnog, „mog“.

Ahab svjedoči o tom procesu razgradnje kada sam za sebe kaže da je samac čovjek na tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa opet niti su mu ljudi, niti bogovi susjedi!

Neminovni dio procesa preobrazbe je otuđenje od ljudskosti. To jest od onoga što se obično pod time smatra. Ne samo od takozvanih „nižih“ stvari, nego od oba njena pola, dobra i zla.

Na kraju sve nestaje kao u vrtlogu.

Kako završava priča o Ahabu i Moby Dicku? Baš tako, s vrtlogom.

Mnogi smatraju da je Ahab tragično završio; i cijeli brod i posada - izuzev jednog člana koji priča priču.

Ali Ahab nije doživio neuspjeh. On je bio apsolutno uspješan u svojoj misiji.

Preobrazba je uspjela. Leptir je slobodno poletio.

Knjiga završava u sasvim drugoj atmosferi, nezemaljskog mira, u kojoj više nema borbe, nema divljeg Ahaba, nema levijatana.

Ahabova se smrt ne spominje nigdje eksplicitno.

Ego je nestao, kao što nestaje gusjenica da bi nastao leptir.

I to novo koje je istovremeno i prastaro, otišlo je svom elementu, u područje izvan granica, o kojem se ne može pisati.

Ono pak o čemu se nešto može napisati je napisano. Ono što je uskrsnulo od Ahaba ispričalo je priču, kao da se radi o nekom trećem, o promatraču, nekada sudioniku. To je preživjeli član posade, koji poput bezazlena novorođenčeta plovim smirenim morem i ni divlje ribe, ni ptice ga ne diraju, sam sebe nazivajući siročetom, on koji na početku knjige kaže - zovite me Ismael. Tako nam ostavljajući trag; putopis jednog čovjeka koji je okončao svoju borbu s iluzijom, koji ostaje kao svjedočanstvo, kao putokaz u zemlji bespuća, zemlji preko koje se mora proći do istine.

Tako knjiga Moby Dick može poslužiti onima koji se bliže prototipu čovjeka kakav je bio Ahab; onima koji se mogu prepoznati po tomu što:
  • stoje sami u ovom svijetu, usprkos mnoštvu koje ga nastanjuje;
  • otisnuti od poznate obale plove morem života, nezadovoljni, u nekoj nejasnoj potrazi;
  • sve češće u samoći svoje kabine crtaju mapu kretanja neke neobične nemani, jer ona kao da ruje u njihovoj nutrini oduzimajući im mir i zadovoljstvo, tjerajući ih tako da povuku sve svoje resurse kao za neku buduću borbu na život i smrt;

A i tako što su ponekada zbunjeni ili uplašeni, jer osjećaju kako se u njima podiže vatrena plima nekog praiskonskog impulsa, koja može u svakom trenutku provaliti i tko zna kuda ih odnijeti, izgledajući u očima njihova starog svijeta kao ludost.

Njima priča o Moby Dicku i Ahabu može poslužiti kao poziv da otresu strah koji ih možda sprečava da učine sljedeći korak i idu dalje, dok god ima dalje. Jer, istina nema granica.


Sfingina poruka

Od kad' je svijeta i vijeka, sfinge i čovjeka, misli čovjek da sfinga neku tajnu krije;
od početka vremena, ili još i prije;
Da zagledana u daljinu o slavnoj prošlosti snije; ili pak nešto važno iščekuje?
Možda neko sveto mjesto čuva, neko staro blago, lozinku vječne sreće?
I kada bi on-čovjek to samo doznao i za njega bi sve bilo bolje i drugačije.

A sfinga u svojoj vječnoj jednostavnosti ništa ne krije, ne očekuje, niti snije.
Baš naprotiv. Kao svjetionik usred tame sja, usred sna bdije i
možda samo pomalo začuđena što je skoro nitko ne razumije, poručuje:

Ja ne dijelim život na dobro i loše,
niti na pregrađujem na odjeljke - ljubav, posao, zdravlje.

Ja ne dijelim život na godine, mjesece, tjedne,
niti na bilo koje druge, manje, ili veće vremenske jedinice.
Ne mislim o veličanstvenoj prošlost, niti čekam bolju budućnost.

Ne povlačim linije u pijesku dijeleći sveto od nesvetog, obično od neobičnog.
Ne označavam različita mjesta, različita doba, niti bilo koje druge različite različitosti.
Ne krijem ništa ni lijevo ni desno, ni iznad ni ispod, ni iza ni ispred.
Ne bavim se ni lijepim ni ružnim snovima što poput oblaka plove i rasplinjuju se nad beskrajem života.
Ne idem nigdje.
I kad se smjenjuju kopna i mora, pustinje i oaze, ja ostajem.
Jer jesam.
Živa i budna,
Sada i zauvijek.


Ime koje svakom pristaje

Budi vazda i svuda blago-vjesna.
Uđi u san ljudima i kaži im svoje ime; prođi javom svijeta poput jasnog sna.
Na usnama blage vijesti koju nosiš rastopi se kao hostija.
Jer to je zadatak i sudbina koju sam ti namijenio.
I vrati mi se kao ime koje svakom pristaje.
(V. Krmoptić)

Svaki čovjek ima neko ime.
Ime je simbol njegove osobnosti, posebnosti i njegove zadaće i uloge.
I nosi ga privremeno, dok ne obavi zadaću, dok ne dobije drugu zadaću.
A pravo ime koje ostaje neizgovorljivo, simbol vječne monade, skriveni je izvor koji zrači uvijek u pozadini svakog prolaznog imena i probija se jače ili slabije, u skladu sa svjesnošću onoga koji ga nosi.
Kod onih koji su poistovjećeni sa svojom ulogom i privremenim imenom, to je zračenje pravog imena gotovo neprimjetno.
A kod onih koji su sve svjesniji pravog imena, tog univerzalnog zračenja svjetla, njihova sudbina biva sve više s njime povezana i sve jasnije odražava to pravo ime, proizašlo iz riječi početka.
Ti ljudi onda idu kroz san svijeta, jasni i budni, kao u lucidnom snu.
I ne ostavljaju za sobom traga osim zova i poruke o buđenju.
U ispunjenju te zadaće i sami transmutiraju, alkemijski rastapaju svoje prolazno ime u novo, sačinjeno od vibracije prvobitnog, proizvodeći tako iz sebe hranu za dušu. Za sve duše koje se bude.
Nekada ih se naziva slugama riječi - prvobitne riječi, ili slugama svijeta i čovječanstva.
Njihova je sudbina obnova istine i vječne sadašnjosti u vremenu.
Nakon ispunjenja svoje zadaće oni i sami postaju drugačiji, transfigurirani, novi. Još bliži izvoru, svom pravom imenu koje je tako univerzalno i sveobuhvatno da svakome pristaje.



Istina i ljubav

I can't follow dreams forever, just to see them fall apart...

Ove riječi iz stiha jedne pop pjesme koja se zove This is my life , mogu biti dio nekog uobičajenog konteksta ljubavnog razočarenja. Odnosno uvida u prolaznost i neostvarivost čovjekovih snova o trajnoj sreći i ljubavi. O sukobu između onoga što jeste i onoga što bi htio da jeste. I u tom se kontekstu često čini da istina i ljubav dolaze u sukob. Odnosno ono što se pod ljubavlju smatra. A u tom sukobu, kao i u svakom, jedino je rješenje odabrati istinu.

I riječi navedenog stiha mogle bi ukazivati i na taj izbor. Kao da upravo dolazi do jedne prekretnice. Do jednog – dosta! Na starom raskrižju gdje se presijecaju naizgled razni i različiti putevi, razni i različiti snovi, koji bez izuzetka, prije ili kasnije, završavaju kao slijepe ulice.

Za one koji ne znaju kamo idu, važe riječi kao i za Alisu u zemlji čuda, da je svejedno kojim će putem krenuti. Svi vode do nekog sljedećeg sličnog raskrižja, ako ne do tog istog.

Ali na svakom se raskrižju uvijek krije i jedan putokaz, prema neuglednom puteljku, koji vide i kojim idu samo oni koji su odljubljeni od svega što nije istina.

To su oni koji riječi – ovo je moj život – počinju shvaćati ozbiljno, u smislu propitivanja riječi: život i moj. Jer to je put propitivanja i odbacivanja.

Pa što je stvarno? -Je li ovo stvaran život? -Jesam li ja stvaran? –

Tko je, ili sto je uopće ja?-

Tim putem kreću samo oni koji ne mogu više ići starim putevima na kojima nije bilo istine; samo snovi.

Njihov je novi izbor posljedica stapanja svih želja u jednu želju - da je sretnu - istinu. Da vide stvari kakve jesu. Da budu što uistinu jesu.

Oni se ne ponašaju više predvidivo; ne slijede pravila, ni propise. Oni otkrivaju i ruše lažna ograničenja, slijedeći jedino svoju najveću potrebu – potrebu za istinom. Korak za korakom, brže ili sporije, ali nepovratno. Da li će se taj uski put kojim su krenuli pretvoriti jednom u nešto prekrasno i prostrano, to ne znaju i ne traže da im to netko garantira.

Što je to što ih pokreće i tjera dalje? Je li to neka posebna vrsta zaljubljenosti? Zaljubljenost u istinu? Možda.

Što od nje očekuju? Ništa. Samo istinu.

Oni znaju da od istine ne mogu ništa iznuditi; da se pred njom ne trebaju pretvarati, ni uljepšavati; da od nje ne trebaju, a i ne mogu ništa kriti. Ali isto tako znaju i prihvaćaju da ih istina neće prihvatiti i voljeti takve kakvi jesu, kakvi misle da jesu, nego će ih osloboditi svega toga i ostaviti bez ičega - bez ičega što nije ona sama.

I nakon toga neće više biti nikoga koga će trebati voljeti, a ipak će biti ljubav, kao drugo lice istine. Ljubav i istina, istina i ljubav - dvoje koje je jedno – jedno bez drugoga.

 


Memento mori

„Bez obraćanja pažnje na smrt svaka duhovna praksa će biti neautentična, neprirodna.“
Milarepa


Smrt nije suprotnost životu, kao što se često pogrešno vjeruje. Strah je suprotan životu. Strah od smrti i svega ostalog. Strah ja od ne-ja. Strah iluzije od istine.

Razbistravajuće iskustvo u tom smislu može biti i posjeta groblju.

Dok prolaziš između grobova, ili dok sjediš među njima, um se smiruje i povlači, pažnja se fokusira i stvari dolaze u jasniju perspektivu.

Ako se zadržiš u toj atmosferi pojavljuje se osjećaj kao da sjediš oslonjen o zid ničega, na rubu između vlastita postojanja i nepostojanja. Pitajući se što je od to dvoje stvarnije?

I to pitanje kao da te odbacuje od zida-od-ničega, i vraćaš se, vraćaš izvoru - onomu koji te poslao na put.

Smrt je neupitna činjenica. Ali smrt čega?

Svega onoga što možeš zamisliti da umre i nestane. Svega onoga što si vidio da nestaje.

Ono što može ostati je nešto što nikada nisi vidio, niti možeš zamisliti. To jeste.

To nešto što se ne rađa, niti umire.

Nešto istinito što izranja pri susretu sa smrću.

Kao tijekom posjete groblju. Ili tijekom nekog drugog inicirajućeg iskustva.

Inicijacija znači početak. Ponovno rođenje nakon smrti.

To može biti i neko drugo ekstremno iskustvo, kao ekstremni fizički napor. Ako ga prihvatiš na granici izdržljivosti, bez otpora i poistovjećivanja, tada možeš proći kroz portal pritiska materije i opažati stvari bez ograničavajućeg osjećaja vezanosti. Kao da si već umro.

To je autentična duhovna praksa.

Memento mori – prisjećanje smrti, ili prijateljstvo sa smrću.

Nije morbidno. Prirodno je. Kao penjanje na planinu.

Nakon uloženog napora stižeš na vrh drugačiji nego što si krenuo.

Jasniji, mirniji, lakši i usredotočeniji. Bliži bogu, suncu, smrti i životu.

Postoji jedna planina, a vjerojatno i više njih, na čijem vrhu se nalaze grobnice.

Ova se nalazi u području nekadašnjeg carstva – Komagena. Jednog od carstava koje je bilo i prošlo, u skladu sa sudbinom svih carstava s koordinatama u prostoru i vremenu.

Na vrhu te Nemrut planine pored urušenog tumulusa, nalaze se i raskomadane statue bogova, kraljeva i kraljevskih životinja. Kao ambivalentni simbol prolaznosti i neprolaznosti. Kao simbol čovjeka.

I danas se ljudi penju na tu planinu, rano ujutro prije izlaska sunca da bi svjedočili posebnu prizoru njegova pojavljivanja s vrha planine. Ili da bi pozdravili stare bogove.

To penjanje nije mali fizički napor, u zoru, često po velikom vjetru i hladnoći dok snijeg prekriva dijelove planine.

Teško dišeš, osjećaš bol u plućima i napor srca. Usporavaš i zastaješ.

Ali ako ne odustaneš na kraju si gore, na vrhu, prije svitanja. Spreman dočekati novi dan; U društvu velikog kamenja koje kao da još uvijek svjedoči o nečemu, nekada - što nije mogla sasvim odnijeti struja vremena i proteže se neriješeno sve do sada. I možda na trenutak osjetiš neku bliskost s tim dostojanstvenim glavama bez tijela, nešto zajedničko, skoro kao neku sućut spram trenutne raskomadanosti nečeg nekada velikog i moćnog. I tako ostaneš neko vrijeme u povezujućoj šutnji. Na granici između noći i dana. Kao u nekom sklopljenom savezu između života i smrti, iza koga se krije tajna istinskog života, izvan vremena i prostora.

I kada se vratiš ponovno u toplu i mirisnu dolinu u podnožju planine i možda veselo potrčiš, radujući se novom danu koga si budan dočekao u visinama, prati te taj osjećaj. Kao molba da razotkriješ tajnu. Tajnu iz koje proizlazi i taj predukus slobode koji se upravo širi tvojim bićem, tražeći od tebe da ne staneš na tome, da ideš dalje u njenu razotkrivanju.

Da prođeš kroz vrata straha i smrti, koliko god ih još bilo; da se kroz sve velove iluzije probiješ do istine i uliješ u neprolaznu struju istinski živih i budnih.



Žudnja za sobom

Korijen je i izvor svake žudnje
koju zavaravamo, koječime
i tako nastaje vrijeme, niz pokretnih slika i sve ostalo.
Ali ona ponekada ispliva gutajući vrijeme i sve ostalo
i traži ispunjenje-
Ko sam ja?-Ko sam ja?
I između ta dva pitanja ne možeš nikamo,
između ta dva pitanja nema dovoljno vremena ni prostora da pobjegneš.
Kao da si došao do posljednje stanice i vlak dalje ne vozi
i put dalje ne vodi.
I sada moraš učiniti što još nikada nisi
i moraš biti što još nikada nisi.
Moraš biti kao glumac koji izlazi iz filma, moraš prekoračiti granicu nemogućeg,
učiniti kvantni skok da bi ušao u novi prostor, višu dimenzionalnost.
Moraš prestati postojati da bi nastavio postojati, da bi nastavio putovati
prema istini, praćen tim jednim pitanjem koje se vraća - ko sam ja?
Na koje uvijek moraš i jedino možeš samim sobom odgovoriti, bez ostatka,
da bi poslije svakog odgovora bio manje lažan i bliži nepoznatom odredištu,
koje se odjednom počinje tebi neizbježno bližiti dok ga ne prepoznaš,
i na kraju shvatiš da ga nikada ni napuštao nisi.

 

Susret s anđelom

Na kamenoj klupi pokraj fontane sjedi, ili lebdi malo iznad, svjetlosno biće, kao anđeo, i promatra ljude koji prolaze.

Pogled mu se zaustavlja na ženi koja sjeda na klupu nasuprot njemu, s druge strane fontane.
Žena udiše duboko i sklapa oči u želji za odmorom.
Ubrzo ponovno otvara oči i gleda prolaznike oko sebe.
Neki prolaze sasvim blizu pokraj nje i pogledi im se na kratko susreću.
Troje ljudi, koji izgledaju kao majka, otac i kćerka, prolaze polako držeći se za ruke i djevojka u jednoj ruci drži ružu.
Prati ih pogledom, kao da joj se sviđa prizor.
Zatim nekoliko puta prolaze pokraj nje gore-dolje majka s malom kćerkom koja poskakuje na smiješni dječji način, ne znajući što bi s tom silnom energijom koja je upravo pokreće. Izmamljujući smijeh promatrača.
Tu su i nebrojeni drugi ljudi, različitih rasa i profila prolazeći istom promenadom ne privlačeći posebnu pozornost žene na klupi - koja je privukla pozornost anđela.
Gleda u vodu koja se raspršuje u zraku.
I u djeliću sekunde, kao između dvije kapljice, anđeo hvata njen pogled, i njene misli i osjećaje.
Kakav svijet, kakav teatar…Koji je smisao svega toga? Svega što vidim, osjećam, mislim, radim?
Umorna sam. Ali tko sam ja?
Tko sam ja?...

Možda neobične misli za jednu mladu ženu, ali biće koje je promatra zna da je oblik koji ljudi vide samo vrh sante leda.
Samo sjenka svjetlosne jezgre koja je zajednička svim ljudima i anđelima. On vidi malo više, malo dublje.

U pozadini počinje odzvanjati snažan zvuk zvona.

Ženi ponovno nešto privlači pogled - svečano obučeni par, mlada i mladoženja, slikajući se uz jezero oko fontane.

Lijepo…Žena ih promatra nekoliko trenutaka osjećajući iskonsku čežnju između dva bića suprotnog spola - kakav misterij, odnos između dva bića. Ili je to ipak samo povezivanje dva lika, dvije sjene?
Da li je moguća neka dublja povezanost? Koliko dublja? Povezanost svjetla sa svjetlom? Ali to onda nije dvoje, ni troje, nego samo jedno - bez imena i lika?
I pažnje joj se opet vraća u nutrinu, na isto pitanje – tko sam ja?
Zašto se osjećam drugačije? Dio mene uvijek samo promatra i na neki čudan način osjeća istovremeno pripadnost i nepripadnost svemu ovome.
Zvona još uvijek zvone u pozadini. Čini joj se već jako dugo.
Tko sam ja?
I od samog tog pitanja kao da joj se bistri pogled, kao da se širi nešto iznutra prema van, brišući granice pre sobom. Nešto poput svjetla; I žena primjećuje kako nestaje umor iz njenog uma i tijela.
Možda je ovo posebno mjesto, a možda vrijeme - smiraj dana s početka jeseni. Ili svježina izvora? Ili je pak blizina nečeg vanvremenskog, univerzalnog i sveprisutnog?
I pogled joj se ponovno susreće s pogledom anđela koji je sada pokraj nje na klupi. A iz srca, poput vodoskoka ispred nje, kreće osmjeh, podiže se do usana i očiju, izlazeći van, povezujući u tom bezvremenom trenutku unutrašnje i vanjsko, svjetlo sa svjetlom, vječnost s vječnošću, čovjeka/ženu s anđelom.

----------

Prestaje zvuk zvona u pozadini, žena pogleda na sat - kao da je od nekog značaja u kom su položaju kazaljke - i ustaje s klupe.
Kao da se ništa nije promijenilo, kao da se ništa bitno nije dogodilo. Baš kao i ovo varljivo mjesto, krijući tajnu da je zapravo sve novo, iako izgleda kao staro.
Dok laganim korakom silazi niz stepenice pogledom hvatajući posljednje zrake zalazećeg sunca, svjetlosno biće, kao anđeo, je još uvijek prati pogledom, s nečujnim riječima, koje bi mogle zvučati kao: amen, da, amen.

Princeza i Klaun

Bio jednom jedan Klaun.
Njegov je život bio pun svakojakih iskustava u svakojakim bojama.
Bilo je radosti, smijeha, zaigranosti, ali i tuge i usamljenosti.
Baš kao što i treba biti u životu klauna.

Mogao je Klaun igrati raznorazne uloge, ali tko je on zaista bio?
To je i on htio saznati. Zaista.
I baš kao što treba biti, na svako iskreno pitanje stiže odgovor.

Nakon jednog od njegovih, do-vrha-punim-svega dana,
kada je umoran zaspao, naročit je san usnuo.

Naime, sreo je princezu s neke daleke zvijezde koja je putovala svemirskim prostranstvima.
Takvo novo i neobično iskustvo bilo bi velika radost samo po sebi za Klauna avanturistu, ali ono što je bilo posebno posebno u tom posebnom susretu
je da je kada je pogledao Princezu u oči - vidio svoju dušu.
A to se ne događa svaki dan.
Ni u životu klauna;
Niti u snovima.
To je bilo tako snažno iskustvo,
kao da je eksplodirala velika i sjajna zvijezda u milijardu svjetlosnih komadića.

I on se probudio od te svjetlosne eksplozije.
Nije znao što se dogodilo, niti se mogao sjetiti susreta s Princezom, samo je osjećao svjetlo u srcu i tihe riječi kao izgovorne dragim i poznatim glasom.
Duša mu je ostavila poruku u srcu, glasom Princeze: „Susretni me u Sada!“

I taj zov iz srca, te magične riječi,
postale su kao živi magnet koji ga je sve više i više privlačio u sveti prostor Sada,
na tajanstveni susret sa svjetlom.

Odgovor na njegovo pitanje je pristizao.

I dok je Klaun igrao razne uloge,
njegove su maske postajale sve tanje i tanje,
a Svjetlo svijesti, svjetlo duše iza njih, sve jače i jače.



Geneza za novi milenij

Nekada davno, još puno prije svijeta i vijeka, ako ima smisla govoriti o prije i poslije, postojala je beskonačnost i sadržavala sve beskonačne mogućnosti.

Bilo je to životno polje i igralište beskonačnih bića, kasnije poznatih kao bogovi. I jednom davno, prije takozvanog vremena, neka od tih bića su htjela iskusiti ograničenost. Tko zna kako su uopće došli na tu ideju, ali nije postojalo pravilo koje bi im to onemogućavalo. I nakon puno imaginacije, ili kreacije, ili oboje, stvoriše uz pomoć svojih beskonačnih sposobnosti takav svijet, takvu simulaciju za to novo, nevjerojatno iskustvo.

I tako bi zamišljen, ili stvoren, ili oboje, ogroman, a ipak ograničen prostor ispunjen različitim pulsirajućim radijacijama koje su simulirale mnogostruke svjetove, jedan u drugome, a svi izrastajući iz jedna osnovne ideje. I kao osnovno okruženje bi postavljen predložak svemira s različitim tijelima koja su se kretala i sadržavala opet različita manja tijela različite razine kompleksnosti, koja su međusobno mogla ulaziti u interakcije po bezbrojnim scenarijima. I na tako uređenoj pozornici pojavio se poseban karakter, takozvano čovječanstvo, jedinstveni model realiziran kao mnoštvo pojedinačnih ljudskih bića u beskonačnim sitnim varijacijama.

Pažljivo je razvijan, korak po korak, kako bi mogao predstavljati kreatore same. Bio je kruna njihova stvaranja, jer upravo su putem njega trebali imati direktno iskustvo koje su željeli. I kako su željeli, tako je i bilo.

Igra je dizajnirana u razinama, idući u – takozvanom smjeru prema dolje - razinu po razinu, do krajnje zamislivog ograničenja i odvijala se u sve gušćoj supstanci poslije poznatoj i kao materija; jer beskonačnost nije mogla samo tako - odjednom iskusiti konačnost.

I ta božanska igra je naravno podrazumijevala i drugi dio u - takozvanom smjeru prema gore – natrag, sve do samog izlaska iz simulacije ograničenja. Također korak po korak. Jer igra je bila tako dobro i uvjerljivo dizajnirana da biće, jednom naviknuto na ograničeni način života, nije moglo odjednom skočiti natrag u iskustvo beskonačnosti, koliko god ono bilo jedina realnost. Ili su bar tako bila definirana pravila igre.

I igra je počela.

I igra traje. Ovdje i sada. U svoj svojoj kompleksnosti.

Sa svim svojim sadržajima koje poznajemo i ne poznajemo.

Možemo li se locirati negdje na njenoj skali?

Koji je smjer našeg kretanja u - takozvanom- novom mileniju?

Ne zaokrećemo li upravo smjer kretanja prema „gore“ i „natrag“?

Je li se teško ponovno uspraviti?

Možda. Ali to je naš sljedeći korak. Vjerojatno neizbježan.

Ipak, mi ga moramo napravit! Tako je zamišljeno.

I u neočitovanoj riznici mogućnosti razvoja krije se za nas još mnogo neslućenih koraka.

Još uvijek neraspoznatljivih, prije nego napravimo ovaj sljedeći, ali nema kraja u ogromnoj nevidljivoj punini, koju možemo naslutiti, koja je stvorena samo za nas - da nas uvijek iznova vodi u potpuno nova iskustva; Da širimo svoje ovdje i sada, sve više i sve dalje, dok god ima više i dalje; Dok god ne budemo ponovno stajali u beskonačnosti koja je zauvijek zapisana u našim srcima, kao neuništivi program, nepogrešivo dizajniran da prati ovo veliko putovanje do kraja u beskraju.


 

Iza maske straha

Život mog tijela, priča o ja,
maska je koja se raspada u komade
i mrtvac iza maske uskrsava i ustaje.

Lažno ne može izdržati oštri mač samoispitivanja,
koncentrirano svjetlo duha, koje u žiži uma i srca pali vatru,
u kojoj sve počinje gorjeti – sve strukture laži iz straha građene;
Straha da postoji svijet iznad i izvan;
Straha da je na snazi nemilosrdni zakon koji je izvan;
Bog koji je izvan.
Ko zna koliko star i dubok je sav taj strah?
Strah odvojenosti od bitnoga, od središta;
Strah od beskrajnog kruženja po periferiji besmisla;
Strah od izgubljenosti i napuštenosti u velikom mraku;
Strah koji je oduvijek sprječavao slušanje unutarnjeg glasa i
tjerao na pokoravanje vanjskom u raznim oblicima.
Strah koji je davao prednost neautentičnom nad autentičnom,
tobožnjem nad stvarnim.
Strah koji je ljubav uvijek ostavljao negdje u daljini, u apstrakciji,
u magli, u snovima, mitovima i legendama.
Strah koji je krao slobodnu energiju i skladištio je negdje iza mnogostrukih brava.
Strah koji se mogao svuda provući i svuda ostavljao potomstvo –
malih i velikih strahova, široki spektar fobija, briga i bojazni.
Strah od svega što jeste i nije.
I na kraju strah od kraja i
konačni strah od konačne pobjede tame nad svjetlom.
Hraneći tako sebe samog.
Neprekidno opravdavajući vlastito postojanje,
vješto krijući svoju neopravdanost.
Odjednom, besmislen i neodrživ - gori noćas.

I dio po dio maske izgara;
I vječnu, sputanu stvarnost -
Istinu, Svjetlo, besmrtnu dušu,
i kako god smo to zvali, dok smo još ne znajući masku nosili -
oslobađa.






Bog vremena

„Where oh where did I leave myself today
On the bed, on the chair
Did I send myself away
On a sleepy afternoon
Will I be returning soon“

Little god, P. Griffin

Ako se može govoriti o nekom ljudskom padu to je onda zamjena velikog, pravog i jedinog boga ljubavi, malim, lažnim bogom vremena. Što je imalo neobične posljedice. Univerzalno svjetlo bilo je neprepoznatljivo raspršeno na razne boje. Klanjanje tom bogu značilo je potpuni zaborav sebe zarad pažnje raspršene na praćenje promjena prividnog mnoštva i tobožnje sudjelovanje u tomu. A bog ljubavi, bog vječne svjetlosne prisutnosti, bio je potisnut i zatvoren u dubine srca, u tamu nesvjesnoga.

I s njim i sve stvarno. A zavladalo je nestvarno, mehanizam i automatika, pijesak koji je stalno istjecao, bez jasne svrhe i smisla.

I ljudi su se kretali umjesto u skladu s vrhovnim zakonom svjetla i ljubavi, u skladu s tim mehanizmom u samozaboravu istovremeno čeznući za svime što ih je podsjećalo na zaboravljenog boga u srcu. Za svjetlošću i toplinom sunca, dječjim osmjehom, dragim pogledom, mirisom ruže i cijelim nizom drugih iskustava koja su bila moguća u takvom stanju i kroz koja se kao svjetlo kroz pukotine probijao nagovještaj izgubljenog raja prognanog u neistražene dubine srca.

A bog vremena je znao da te male iskre sjećanja ne smiju potrajati i tjerao ih je stalno dalje, u krug, udarajući takt, od jednog do drugog iskustva u nejasnoj, tragikomičnoj potrazi.

No bog je ipak samo jedan i nitko ga ne može trajno zamijeniti, ma kako dobar plan imao i ma kako se činilo da uspijevao. Tako je bilo i s domišljatim bogom vremena.

Ljudi su se nakon brojnih iskustava počinjali buditi iz njegovog sna obmane - vremena. Jedan po jedan.

Nešto im je postajalo čudno. Pri buđenju se pojavljivao neobičan osjećaj praznine. Nešto kao u stihovima pjesme:

„Gdje sam to danas ostavila sebe,
u krevetu, na stolici, jesam li se nekuda poslala, u pospano poslijepodne?
Hoću li se skoro vratiti?“

Kao da se razbio mali pješčani sat i zarobljeni, beznačajni pijesak misli, strahova, želja, planova, malih i velikih drama rasuo u nepovrat. Ostavljajući slobodno prostranstvo, naizgled prazno. Zapravo prostranstvo nepoznatih, novih mogućnosti.

Kao da je polje vječne svjetlosne prisutnosti proželo srce i otvorilo njegova vrata, povezujući spolja i unutra, omogućujući bogu ljubavi da ponovno stvara svijet.




Život bez prividnih uporišta

Spremnost da ostanemo otvoreni prema onomu što nas plaši slabi naše navike izbjegavanja. Na taj se način vezanost uz ego preispituje i počinje slabiti.
„Mjesta koja vas plaše“, Pema Chödrön


Život je tijek, koji se kreće po valnim zakonitostima. Život je oktava u kojoj svaki ton, svaki val, ima svoje vrhove i doline. Svijetla i tamna mjesta; I ona između. I kao takav čini smislenu cjelinu i kontinuitet. Ništa nije ni ispravno, ni krivo. Sve je takvo kakvo jest i razumijevanje toga svjesnom promatraču omogućava sve svjesnije sudjelovanje u daljem razvoju, prijelaze u više oktave postojanja i zbivanja.

To za čovjeka u svakom ovdje i sada podrazumijeva stalnu promjenu pozicije, odnosno nemanje prividno čvrstog uporišta, to jest ne traženje uporišta ni na jednoj prolaznoj točki vala. Ego je u tom smislu samo zamišljeno neovisno postojanje jedne točke, jednog dijela u valnom kretanju koji je u svojoj biti promjena do ispunjenja ciklusa, pune oktave.
Jedino uporište svega je sam izvor vala, nepokretno vječno svjetlo. Ono je uzrok i cilj, ishod i kraj kretanja. Ono je ljubav, ili božanski izvor iz kojega sve nastaje i komu se sve vraća.

Da bi se njegov plan razvijao i odvijao harmonično u skladu s početnom idejom potrebno je dobrovoljno sukretanje s valnim tijekom.

To jest apsolutna protočnost koja nije moguća ako postoje energetske zapreke, strahom blokirana mjesta. Zato se ta nepristupačna mjesta također moraju osvojiti svjetlom svijesti. Otuda poziv i savjet - idi na mjesta koja te plaše. Jer strah upravo krije tvoj sljedeći korak. Zatvorena čudovišta u ormaru rezervoari su zarobljene energije. Strahom čuvana skladišta uvjerenja, predodžbi, očekivanja – zabluda.

Sukretanje znači bezuvjetnu otvorenost. A bezuvjetna otvorenost znači i u trenutcima ispunjenim osjećajima usamljenosti, straha, tuge i bilo koje kombinacije neugodnih osjećaja ne bježati, ne vraćati se u panici natrag, kao da si vidio uski vatreni obruč ispred sebe. Ne bježati u poznato stanje, znači ne zatvarati se; jer upravo smo tada pred mogućnošću sagorijevanja jednog starog obrasca i rađanja nečeg novog, prelaska u novo stanje. A da se taj vatreni obruč sastoji od imaginarne priče imaginarnog ja, koja se samo uslijed ponavljanja čini stvarnom, to je tek vidljivo nakon susreta s neugodnošću u svjesnoj prisutnosti. Na taj način prolaziš kroz nju kao kroz vatreni obruč koji nestaje. Dovođenje te prisutnosti u sva iskustva je otvaranje zračenju same božanske ljubavi koja postupno sve prožima.
Transcendencija ni jednog stanja nije moguća bez nje, to jest bez svjesnog prolaska kroz njega.

Takvi trenutci, ili razdoblja, se u početku čine kao međuvrijeme između dvije scene u teatru, vrijeme kada se mijenjaju kulise i u kojima ostaješ na samo s prazninom i kaosom. Tada moraš pustiti sjećanje na staro da se slegne ne stvarajući na temelju njega očekivanje onoga što slijedi, ne ispunjavajući tu prazninu čak ni vjerom, ni nadom, pa ni ljubavlju, koje bi bile povezane sa starim. Što više starog zraka izdahneš možeš udahnuti više novog, svježeg. Ako sve izdahneš, sve će biti novo.

Bezuvjetna otvorenost nalik je smrti u tim trenutcima.

I s vremenom, koje se sve manje doživljava kao vrijeme, jer otpor promjeni slabi, a jača svjesna prisutnost koja je veza s nepromjenjivim svjetlom, mijenja se i doživljavanje različitih scena kao i njihove izmjene. Život se doživljava kao puno skladniji ples. Baš zato što se uporište ne traži u valovima, na uzburkanoj površini zbivanja, jer je osviješteno jedino stvarno uporište u dubini postojanja, ispod svih promjena. Korak po korak. Iz iskustva u iskustvo. Nekada u blagom i strpljivom bivanju sa sobom, nekada u odlučnom i nemilosrdnom odsijecanju nepotrebnog. U skladu s impulsom iz nepomične unutarnje tišine, izvorne ljubavi, u kojoj je sadržan cijeli plan, cijela oktava razvoja i vječno uporište života.

Sve što trebaš je u tebi, iako ti uvijek vidiš samo prvi sljedeći korak; koji prije ili kasnije moraš napraviti, ne znajući kako će on točno utjecati na sljedeće.

Ti si kao hodočasnik koji je iz daljine vidio dvorac na stijeni pod oblacima i uputio se prema njemu. Prošao je put dolinom koji vodi do njega, zastao u njegovim velikim vrtovima u podnožju i skoro odustao od penjanja. Ali pogled u visinu ga privlači kao magnet i hodočasnik ipak prilazi stijeni. I sada stoji u samom podnožju među lavljim šapama i gleda strmi i uski put prema gore. Onda spušta pogled i stupa na prvu stepenicu. Kreće prema gore još uvijek ne znajući da je prvi korak i posljednji. Da više nema povratka; Da će možda puno puta zastati, da će mu se zavrtjeti u glavi, da će mu se učiniti da gubi dah i tlo pod nogama, ali da će se popeti do vrha. Ili to možda više nećeš biti isti on?



Život bez ja(stva)

„Ljubav kaže - ja sam sve, a mudrost - ja nisam ništa.“

Ljudski se život obično odvija u uskom opsegu između ove dvije krajnosti.

Dok se ne probije zid, dok se ne dogodi kvantni skok, dok se ne dođe do kapije bez vrata – i prođe.

Nakon puno traganja za tom kapijom, nakon dolaska do zida i stajanja pred zidom, u čekanju da se dogodi čudo, koje prerasta u očaj, u goruću potragu za istinom u kojoj u požaru nestaje sve pred pitanjem što je stvarno? - shvaćaš apsurdnost situacije. Shvaćaš apsurdnost potrage, jer tko je bio taj koji je tražio? Gdje je nestao?

U nevjerojatnom trenutku, shvaćaš da si na drugoj strani.

I što onda? Sve i ništa.

Baterija sa starom energijom obično nije sasvim prazna i prazni se ovisno o sadržaju kojim je bila napunjena; o vrsti energije koja je pokretala lažno ja.

Ono što prati prolazak kroz nevidljiva vrata je privremeno potpuno zaustavljanje uobičajenog toka, nesvjesnog pokrenutog toka pretpostavljenog, odvojenog ja s pričom koja je imala svoj početak u sjećanju na djetinjstvo i izvjestan i istovremeno neprihvatljiv kraj kojem je pokušavala umaći.

Um jednom direktno suočen s činjenicom o nepostojanju ja doživljava energetski šok u kome se zarobljena energija otpušta i kao da se počinje ulijevati i postupno nestajati u nekom većem toku.

Priča o ja ostaje bez uporišta. Misli i osjećaji dobivaju novi zamah, ali bez stare ljepljivosti. Intenziviraju se kroz nova iskustva neka stara slijepa mjesta i energetski rastvaraju. Pojavljuju se i sasvim nove misli i osjećaji. Smjenjuju se osjećaji nelagode i uzbuđenja pred otvorenim nepoznatim prostorom, s osjećajima mira i lakoće zbog napuštanja prividne kontrole života, zbog protoka bez otpora.

Dok se životne aktivnosti odvijaju uobičajenim tokom, nepoznate podzemne struje izbijaju često na površinu danju i noću osvjetljujući i brišući staro, stvarajući nešto sasvim novo. Pred „tvojim“ očima.

Spoznaja da je ja bila samo misao koja se nepažnjom lijepila na sve ostale misli i osjećaje i sva iskustva povezivala u tobožnju cjelinu iz koje je izvirao osjećaj identifikacije sa svim tim iskustvima kontaminirajući iluzijom univerzalni životni tok – je neopisiva.

Sve i ništa dobivaju potpuno drugi smisao s nove referentne točke, koja više nije usidrena u magli misli i osjećaja krivo nazvanih ja.

---------

Skočio si sa litice i ne znaš da li padaš ili letiš, ni kuda te struja života nosi. Lijevo, desno, gore i dolje mijenjaju značenje. Više ne važe isti zakoni. Nesiguran da li si sve ili ništa, ali znaš da si slobodan, to jest da se život konačno može slobodno manifestirati koristeći um i tijelo - glavu, srce i ruke - koje si nekada smatrao svojim. Kakva zabluda, kakve posljedice! Ali misteriozna životna jednadžba je riješena čim si oduzeo ja iz nje. Da, to je više matematika, nego mistika. Nikakve legende, mitovi, ni simboli u njoj ne figuriraju. To znači biti budan i slobodan.

I to nije kraj. To je tek početak.



PROSVJETLJENJE-OSLOBOĐENJE-PROBUĐENJE - danas

„Ovo je tvoj show. Tvoj svemir. Nema nikoga drugog tu, samo ti i ništa nije skriveno od tebe. Na svome si, sam sa sobom. Sve je na raspolaganju da se direktno spozna. Nitko drugi nema što ti treba. Nitko te ne može voditi, povući, pogurati ili nositi.“
Jed McKenna

Danas se sve više prepoznaje jedna struja post-duhovnosti, koju čine ljudi raznih profila, dobi i različite povijesti duhovnog traganja. Nakon godina slijeđenja duhovnih praksi, tradicionalnih ili new age, nakon pripadanja različitim duhovnim grupama, školama i organizacijama počinju uviđati granice vanjske potrage. Neki dugo stoje na toj granici, nezadovoljni, neispunjenih očekivanja, ali još uvijek se držeći za staro i ne otvarajući prostor novomu; Još uvijek ne vjerujući u uzaludnost svega, nadajući se da je prosvjetljenje, ili kako god se to u njihovom zapadno, ili istočno orijentiranom sustavu vjerovanja nazivalo, tu negdje iza prvog, ili drugog ugla. Treba još samo malo strpljenja.

No nekima je dosta vjerovanja i nadanja, maglovitog života u vremenu, koji uvijek nosi teret prošlosti sa sobom, čineći stvarnu promjenu nemogućom, ostavljajući je za budućnost, držeći je zapravo zauvijek na distanci u konceptima. I oni preuzimaju potpunu odgovornost za svoje životno iskustvo.

Toj se struji pridružuje još jedna struja mladih ljudi, bez prethodne duhovne povijesti osim prirodne, iskrene potrage za istinom. Tu se svi spajaju u jednu struju onih koji imaju dovoljno hrabrosti i iskrenosti potražiti istinu, bez obzira na sve. Koji žele razotkriti stvarno stanje stvari bez obzira na posljedice. Svjesno ili nesvjesno osjećajući da nemaju što izgubiti.
U tim se ljudima sakuplja energija uslijed nezadovoljstva, usljed nepodnošljivog osjećaja života u laži i koncentrira poput lasera u jednu točku, jedno pitanje – što je istina?

„Ti koji misliš da si ti (i „ti“ koje misli da je „ti“… itd.) nisi ti. To je samo karakter koji istina iza tebe sanja i tako na kratko stvara. Prosvjetljenje nije u karakteru, ono je u istini iza. Nije pogrešno biti karakter u snu, osim ako tvoj cilj nije buđenje;
u tom slučaju karakter u snu mora biti bez milosti uklonjen.

Ako je pak tvoja želja iskustvo transcendentalnog blaženstva, ili uzvišene ljubavi, ili izmijenjenog stanja svijesti, ili podizanje kundalini, ili kvalifikacija za raj, ili oslobođenje svih bića, ili jednostavno da postaneš najbolja osoba što možeš, onda se možeš radovati! Na pravom si mjestu – u stanju sna, dualističkom svemiru. Ali ako te zanima da raščistiš sve smeće i shvatiš što je istina onda si na krivom mjestu i pred tobom je neugodna borba i nema smisla pretvarati se da je drugačije.“
Jed McKenna

Jednom kada si učinio prvi korak u smjeru raščišćavanju laži, stvari postaju drugačije, krajolik sna se počinje mijenjati. Ulaziš na nepoznat i neosvijetljen teren, ostaješ sam sa sobom, sobom kojeg više ne poznaješ, zapravo i nisi nikada.
Onaj poznati osjećaj koji je pratio ja se mijenja. Kao da gubiš tlo pod nogama. Ali kakvo je to tlo bilo? Tko je bio taj ja?
I kada u potrazi za odgovorom na to pitanje - bez koga više ništa nema smisla niti raduje - odlučiš ustrajati, ne bježati od iskustva života ovdje i sada, nešto se događa.

Ljuska od jajeta se počinje probijati. Vidiš da to što si mislio da jesi - nisi, da to uopće ne postoji.

Tada dobivaš prvi pogled na slobodu, kao na život izvan jajeta. Na veliku prazninu koja nema veze s nekadašnjom usamljenošću zamišljenog, odvojenog postojanja u jajetu. Ne samo zato što vidiš one koji su probili ljusku jajeta i osjećaš duboku rezonanciju s njima, koju slobodno možeš nazvati ljubavlju, nego zato što je istina iza svega toga. I ti znaš iz prve ruke. Ostalo slijedi i razvija se prirodnim tokom, dok um pokušava iznova pojmiti iskustvo koje doživljava.

Iako je istina jednostavna, put njenog otkrivanja je samo za hrabre i iskrene. Za one koji žele iz prve ruke otkriti stanje stvari u svijetu u kome žive. Koji žele vidjeti svojim očima. Ne u smislu materijalne znanosti, nego puno šire, u smislu apsolutne potrage. Sve ili ništa, sada i ovdje, sa svime čime raspolažu;

Radikalno i nemilosrdno često su riječi koje prate ovaj proces. Snažna koncentracija uma, jasno viđenje i uništavanje lažnoga. Može se učiniti da je sve potpuno lišeno srca i svega što se s njime povezuje. Ali to je samo privid. Život i dalje koristi srce, sada puno bolje, kada se ne upliću očekivanja iz stanja sna o tomu kako bi to trebalo biti. Gusjenica ne zna ništa o leptiru dok sama to ne postane. To je unutarnja revolucija, nuklearna reakcija, koja ispremješta sve atome vašeg bića tako da možda izgledate isto, ali to više niste. Stvari se mogu nastaviti odvijati manje ili više uobičajenim tokom, ali promjena koja se dogodila je apsolutna.

Ta jednostavna istina, prenošena stoljećima na razne načine, odijevana različitim svjetonazorima i metodama danas je više nego ikada demistificirana i oslobođena svega suvišnog. Uvid je zaista tu na dohvat ruke, bliži nego ikada, a ono što slijedi poslije jedinstveno je za svakoga.

Sadašnje vrijeme, novi milenij, razdoblje akvarijusa i kako god to nazivali interesantno je doba velike dinamike u komu se svijest sve brže oslobađa iluzije u raznim oblicima i nijansama; pa čak i onoga što joj je nekada služilo kao što su razne organizacije, mitovi, legende, rituali i simboli.

Sve što si vjerovao do sada o svijetu izvana, o vremenu – pogrešno je.
Uvijek, jedino i isključivo radi se o tebi i tvom svijetu, ovdje i sada.
I ako sve to sada rezonira s tobom, fokusiraj se i pogledaj za sebe.
Uloži svu energiju u to. I vidjet ćeš. Nije potrebna vjera. U istinu ne treba vjerovati.

„Nema mjesta raspravi niti mišljenju o tomu što je stvarno, a što lažno.
Razlika je apsolutna: istina postoji; neistina ne.„
Jed McKenna




Košulja sretnog čovjeka

Svima je dobro poznata ta priča.
Kako je kralj tražio najsretnijeg čovjeka na svijetu, jer je dobio informaciju da će sam postati sretan obuče li košulju tog čovjeka.

I nakon mukotrpne potrage, što se odgađa?
Čini se da kralj konačno nalazi traženog čovjeka. Ali?
On nije imao košulju.

Dirljiva i poučna priča?
Jeste je razumjeli?
Da sreća nije prelazna? Da nema recepta za sreću? Da morate biti siromašni da bi bili sretni? Tko zna što sve pada na pamet u vezi s tom pričom.

Ali da bi bilo što razumjeli morate najprije shvati da se uvijek i u svemu radi samo o vama. Da, o vama koji to čitate, gledate. Ovdje i sada. Jer izvan ništa i ne postoji. Samo su misli koje imate o tomu u sada.
To je jasno. Ali idemo korak dalje.
Tko ste vi? Ne mislim na tijelo i njegove funkcije niti na um i misli?
Ne, mislim stvarno, tko ste? Misteriozno više ja, duša, duh…?
Ne, ne mislim na koncepte ili ideje. To su isto samo misli.
Otkuda dolaze? Od nekog drugog, nečeg što ste pročitali, u svakom slučaju to su sada samo misli, pokušaj da se konceptualizira, objasni nejasni osjećaj ja, koji prati životno iskustvo, i sada vaše čitanje. Možda je to trenutno osjećaj neke neugode negdje u tijelu?
Ali gdje ste tu vi? Gdje je tu ja?
To nećete naći ma koliko ga tražili.
Kada kažete „ja“ to je riječ? Što se nalazi iza nje? Misao? Ali da li je sadržaj te misli stvaran? Kada kažete „djed-mraz“ s time je također povezana misao,
koncept o nečemu/nekomu što zapravo ne postoji.
Isto je i s „ja“. Jeste li ikada pokušali vidjeti ga?
Je li vam ikada palo na pamet da provjerite da li postoji glavni lik „vaše“ priče? Da li postoji u stvarnosti?
Sigurno mislite za sebe da vas zanima istina i da se želite osloboditi laži. Inače ne biste ni čitali ovakve tekstove. Ali odakle potiče laž? Možda ste čak već dugo u potrazi za istinom i niste je našli. Pokušajte krenuti od početka.
Da li postojite?
NE!
-------------
Sigurno ste se susreli s idejom o neophodnosti razgradnje, umiranju ega na duhovnom putu. O neophodnosti umiranja da biste se ponovno rodili. Jeste li razumjeli što to znači?
Ili ako ste ljubitelj istočnog učenja, što znače pojmovi advita-nedualnost, budnost, anatta?

Što je ego?
Ego je skup obrazaca, programa, načina reagiranja uma i tijela na podražaje okoline. A sve ono što drži te programe na okupu, glavni operativni sustav je neprovjerena ideja o postojanju sopstva, odvojenog entiteta koji živi svoj život.
Kako je moguće da oko nečega što ne postoji nastane nešto tako složeno?
Nevjerojatno!
To je maya ili iluzija.
Neupitno vjerovantvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.je u nešto što ne postoji. I ona je stvarna samo dok vjerujete u nju. A vjerujete dok god ne VIDITE da ne postoji. A da bi vidjeli morate prvo POGLEDATI. I to je sve. Pogledati kao što gledate neki obični predmet, bez predrasuda, bez pripisivanja nekih imaginarnih svojstava.

To znači vidjeti stvari onakve kakve jesu. Život, živ, jedan i nepodijeljen.
Shvatiti da iskustvu ne treba subjekt. I da ga ni nema. U to ne trebate vjerovati.
Istina je jednostavna. Zahtijeva samo malo maksimalno iskrene pažnje.
Pogledajte! Što postoji u ovom trenutku?
U ovom trenutku postoji gledanje u tekst koji um interpretira u značenje. Postoji tijelo, postoji disanje, treptanje očiju, pokreti tijela. To je sve jedno veliko iskustvo života, ovdje i sada. Postoje misli koje prolaze jedna za drugom. I one su dio tog iskustva. Ali ja, vi, to ne postoji. To je tek jedna od misli. Čiji sadržaj ne mora biti stvaran. To također ne znači da postoji ja koji (koje) misli te misli. Koji (koje) ih kontrolira.
Pogledajte! To je ključno.
Da li možete kontrolirati misli? Prekinuti ih ili zaustaviti po želji?
NE.
Misli dolaze iz neuhvatljive praznine i nestaju u praznini.
Postoji postojanje, iskustvo života.

To je činjenica.
Istina je ono što ptvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.ostoji. Uvijek jednako, uvijek isto. Praznina.
Realnost je ono što se pojavljuje u ovdje i sada kao činjenica.
Život je kombinacija stvarnosti i fantazije - imaginacije, iluzije.
Misli i osjećaji su stvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.




S druge strane života u vremenu

Koliko puta ste u životu negdje žurili?
Koliko puta u toku dana negdje žurite?
Koliko puta ste zakasnili na autobus, vlak, sastanak, posao?

Što ako smo uvijek u svakom trenutku točno tamo gdje trebamo biti?

I onda kada stojimo u prometu, zaglavljeni zbog gužve.
I kada kasnimo na sastanak koji nam je važan?
I kada kasnimo na posljednji vlak toga dana i zadihani gledamo kako odlazi, s kartom u ruci?
I kada propustimo avionski let zbog zastoja u prometu?

Što je najstrašnije u tim našim, ljudskim iskustvima kašnjenja?
Strah?
Od čega?
Od neugodnih posljedica?
Od razvoja stvari u nepoznatom smjeru? Od iznenadnog nalaženja u nepoznatom scenariju.

Žurba i kašnjenje su u svojoj biti pokušaji spajanja stvari koje se na kraju ipak ne uspijevaju spojiti.
Kada ste izborom jedne već eliminirali drugu.

To jest kada ste dobili jedan novčić s njegovim licem ali i naličjem, a htjeli ste dva s licem bez naličja.
I takve situacije mogu biti portali u stvarnost.

Katapult u živo sada i ovdje bez obzira na okolnosti. Bez obzira i na otpor koji pružamo.
One su prekid uobičajene priče u kojoj igramo ulogu, ili kao mali bug-ovi u programu našeg uobičajenog iskustva.
Zato nam pružaju priliku pogledati iza programa, probuditi se usred priče o meni, ja, moje, moram, trebam, ne smijem… i cijelog niza misli koje se pokreću i vrte sve većom brzinom. Oko središta.

Ugroženog ja.
Koje ne postoji.
Samo misli i opažanja, osjeti u tijelu.
I oni čine iskustvo, sada i ovdje. I nema druge nego proći kroz njega.

Dok recimo umoran možda sjediš u nekoj čekaonici kolodvora ili aerodroma, ili pokušavaš riješiti novonastalu situaciju uz pomoć telefona čija baterija je pri kraju, baš kao i tvoja energija.

Ali nešto u tom iskustvu je budno i nedirnuto i ne traži izlaz iz situacije, jer mu se ništa ne događa, ništa više od nekog uprizorenja koje trenutno promatra i u kome je sve upravo onako kako treba biti. Glupo, bolno, neugodno…kako god ti to označavao, ne igra za njega bitnu ulogu. Takvo je kakvo jest.

Ekstremne situacije zato potiču stanje budnosti i naizgled bezizlazne situacije potiču stanje predanosti, predaje zamišljene kontrole života u ruke vrhunskoj inteligenciji samog života, kreatoru programa, scenarija u kojem se odvija „tvoja“ priča. Tu „tvoje“ „ja“ gubi na značaju i ne samo na značaju nego i na stabilnosti i kontinuitetu koji zapravo nikada nisu ni postojali, ali u takvim trenucima dolazi do razbijanja iluzije.

Kada sljedeći put budeš stajao negdje i gledao na sat kako prolaze minute i nepovratno te udaljavaju od nekog zacrtanog cilja, dok raste osjećaj nelagode, razočarenja, straha, pokušaj uhvatiti pruženu ruku budnosti. Diši i usudi se pogledati u prazninu iza paničnih misli i osjećaja. S drugu stranu života, iza vela tobožnje važnosti u prazninu ne-ja, koja u sebi krije lakoću postojanja, usred svih životnih vrtloga događaja, misli, osjećaja. I tvoje pravo ja, ne-ja.



Prava ruža

Ako pogledate sliku gore mogli biste reći da vidite razne objekte - ruže, vazu, grožđe… i pozadinu.

Ali zapravo to je slika - 2D reprezentacija 3D objekata koje je slikar promatrao dok je slikao.

Čemu spominjanje te razlike?

Za svakog koga zanima istina, nevidljivi životni zakoni, metafizika, veoma je važan jasan uvid u način rada uma i njegovu ulogu u doživljavanju aktualnog iskustva - ovdje i sada. Ne nekog mističnog ovdje i sada, nego običnog, baš ovog ovdje sada.

To znači imati jasan uvid u različite kategorije percipiranog, različite razine njegove (ne)stvarnosti jer um je često mutan i nejasan, ne pravi precizne razlike između svojih sadržaja i njihove (ne)realnosti i ne diskriminira informacije koje procesira.

Otuda i potiče potraga za istinom i onim u pozadini svega, koje u biti nije samo po sebi skriveno, već ga magla uma odvaja od direktnog iskustva.

I kao što možete uživati u lijepoj slici i biti njome inspirirani i to su činjenice o trenutnom iskustvu, isto tako mora biti jasno da je to (samo) slika nečega, koju je netko naslikao gledajući stvarne ruže. Koje je mogao dotaći, pomirisati. I mi cijenimo kada netko može napraviti sliku koja je vjerna kopija stvarnosti, onoga što percipiramo u 3D perspektivi. Tim više ako uočimo i neke detalje koje nismo percipirali, koji su nam promakli gledajući direktno u stvarnost. Isto važi i za pisana djela i druge umjetnosti, koje nam pomažu sagledati razne kutove i perspektive života.

To je pomoć koju pružamo jedni drugima u ovom ljudskom iskustvu, i u takozvanoj domeni metafizike i duhovnosti, istražujući sve dublje o čemu se tu/ovdje zapravo radi. Što (nam) se događa i na koji način. Što je stvarno - stvarno, što je imaginacija i fantazija, gdje zapinjemo i gdje se gubimo i što je to sve pomiješano u onomu što nazivamo čovjekom i ljudskim životom. Ili ako samo želimo tragati za izvorima ljudske patnje i najboljim načinima suočavanja s njom, to je put. Prvi smisleni koraci. Svejedno da li smo skloniji duhovnom, znanstvenom ili filozofskom pristupu uvijek je jedan zajednički činilac – ljudskost.

To što smo kao čovjek dio života ovdje i sada. To je nešto što ne možemo poreći, to je struja u kojoj smo se našli i moramo dalje plivati, svjesno ili nesvjesno, poznajući zakonitosti, ili ne.

I kada vidite lijepu i inspirativnu sliku, možda ruže, najbolje što možete poželjeti je vidjeti i pravu stvarnost, pravu ružu, dodirnuti je… pomirisati je.

I to je upravo ono što trebate učiniti. Doslovno pogledati životu u oči, sami za sebe, direktno.

Pogledati kao da nikada prije niste gledali, unutra i izvana i provjeriti da li uistinu postoji granica između to dvoje. Što dijeli izvana i iznutra? Koliko je stvarna ta podjela?

Gdje je početak, a gdje kraj stvari, života, aktualnog iskustva, koje se događa ovdje i sada?

Gdje ste tu vi?

Da li postojite, ili su to samo misli, samo šum rijeke misli koja protječe? „Ja, moje, moram, trebam, želim…“

Rijeke koja teče svojim tokom, ali čiji šum prekriva nešto što zaista postoji, ovdje i sada. Nezamislivo živo.

Obratite pažnju na taj tok misli, priču o „ja“; kako teče njen tok, gdje su mu ivice, koliko su glatke, ili oštre; kako se razvija, kamo ide.

To gledanje, svjedočenje, ili promatranje nije mišljenje, ono je pozadinski uvijek prisutni, tihi tok. Ali to nije neka posebna, niti mistična, ni duhovna sposobnost, već prirodna ljudska karakteristika zamračena i potisnuta nekontroliranim i neprovjerenim mišljenjem, to jest uzimanjem misli i njihova sadržaja za neupitnu stvarnost. Iz kojega se dalje razvijaju ostale komponente svakog životnog iskustva, osjećaji i djelovanja.

Ali ta je istovremeno obična i magična sposobnost još uvijek tu ovdje i sada i ako je ponovno, uvidom u nestvarnost „ja“ priče, iskopate iz ruševina nesvjesnog postojanja i počnete upotrebljavati može vam pouzdano početi govoriti što jeste, a što nije. I korak po korak voditi vaše životno iskustvo prema stvarnomu. Prema susretu sa „stvarnijim ružama“.
 





„Otkupljujem te od zemlje vodom,
od vode vatrom, od vatre zrakom,
od zraka prostorom, od prostora vremenom,
 od vremena vječnošću.
 …
 Sve što imam, dajem za tvoj otkup.” V.K.
 


Tribute to Giordano Bruno
-Tu gdje je lomača gorjela-


Zimsko poslijepodne, sunce upravo zalazi na malom rimskom trgu Campo de' Fiori.
Smeće ostalo od tržnice otežava prilaz jednom od najljepših kipova u vječnom gradu.
Podignut na visokom postolju, ne gleda prema nebu, već dolje prema zemlji, i odiše izrazitom snagom i istovremenom pripadnošću i nepripadnošću onomu što ga okružuje. I ako želite, možete susresti njegov pogled, samo morate podići svoj pogled uvis.

Prije nekoliko stoljeća, sličnog zimskog dana Giordanu Bruni izrečena je smrtna presuda nakon sedam godina tamnice i uskoro je njegovo tijelo spaljeno na tom istom cvjetnom trgu. A odsjaj njegova duha kao da je uhvaćen i otjelotvoren u tom kipu. I onima koji ga po principu rezonancije i univerzalnih vibracijskih zakona mogu osjetiti, privlačniji je od mnoge raskošne kiparske ljepote koja se obilato susreće gotovo u svakom kutu Rima.

Giordano nije ostavio iza sebe neki posebno uobličeni filozofski sustav, niti jednadžbu koja objašnjava neku pojavu u svemiru, neki fizikalni zakon - on je samo mislio „svojom glavom“. I shvatio je neke stvari. I uglavnom zato je bio osuđen.
On se usudio živjeti svoj život, misliti i govoriti ono što je mislio. I pristao je i umrijeti, čini se bez straha. Kakav život, takva i smrt.

Jer i nije renesansa toliko važna zbog obnove nekog svjetonazora i stvaranja nove slike svijeta koja će opet biti zamijenjena nekom novijom, nego je više važna zbog primjera individuacije i oslobađanja uma, odvažnog koraka vraćanja čovjeka čovjeku.

Nisu bitne različite okolnosti, ni povijesno razdoblje, nego ono univerzalno i esencijalno, a to je poruka o slobodi stvaranja vlastitog pogleda na život i autentičnog življenja iz prve ruke, što znači oslobađanja nametnutih kulturnih, vjerskih i znanstvenih obrazaca. Time zrači lik Giordana Brune.

I on je pri tom svom autentičnom životu osim promatranja prirode koristio i bujnu maštu i nije uvijek baš najbolje usklađivao realno i imaginarno, ali usudio se istraživati njegove granice. I on u tom istraživanju širi granice svemira, izbacuje, Zemlju i zemaljskog čovjeka iz središta zarad Sunca, pa onda i samo Sunce miče s božanskog pijedestala i vidi mnoštvo sunaca u bezbrojnim zvijezdama i svemiru daje beskonačnost, dopuštajući mu beskrajne sadržaje i životne oblike. Bez pomoći tehničkih instrumenata osjeća neke istine svemira koje kasnije i promatranja s teleskopima potvrđuju.

Nije li čovjek božanska monada, mikrokozmos koji već sadrži u sebi sve što treba, cjelokupni potencijal svemira?

Inspiriran djelomično starom strujom koju su predstavljali hermetizam, kabala, Platon, Pitagora, te mnogi kasniji mislioci i mistici on prenosi baklju dalje, inspirira dalje.

To je uvijek isti izvor inspiracija i intuicije u svakomu tko osjeća jedinstvo života i usudi se pogledati ispod površine.

Giordano razlikuje zvijezde kao tijela koja imaju svoj vlastiti izvor svjetlosti i planete koje ga nemaju, to jest reflektiraju svjetlost nekog drugog izvora.

Tako je i s ljudima - neki se mogu usporediti sa zvijezdama, a neki s planetima.
Ipak i u planetima se krije vatrena jezgra, duboko skrivena. I što ako planet može postati zvijezda? Ako se ta vatrena jezgra može razbuktati i prosvijetliti planet. Učiniti ga sjajnom zvijezdom kojoj ne treba drugi izvor svjetla, već svijetli sama sebi i drugima kojima je to još potrebno.

Jer planet i zvijezda su sam različite faze istoga, različiti stadiji jednog alkemijskog procesa. Tako je i s čovjekom. Ne u nekom apstraktnom, romantičnom smislu, već konkretno.

Kako svjetlo najjače sja u tami tako je i Giordanov sjaj još više istaknut tamnim okruženjem njegova života i okrutnim krajem.

Naravno za samo svjetlo nema kraja. Ono živi vječno i putuje poput vala gdje god može i širi se kroz koga god može.

Danas je možda smiješno i neshvatljivo da su ljudi nekada bivali osuđivani, jer su tvrdili da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca.

Zašto je to bilo uopće toliko bitno? Ljudi su tada naravno prolazili kroz različitu fazu razvoja i osvještavanja i mi ne možemo sa sigurnošću shvatiti sve tadašnje relacija, ali ono što je još uvijek bitno primijetiti je da je otpor koji su nezavisni mislioci izazivali bio zbog odstupanja od nametnutog obrasca mišljenja, od važeće dogme.

I taj je princip još uvijek aktualan samo u malo drugačijem kontekstu.

I nije bit u tomu da su nam neki ljudi nekada davno donijeli istinu, da su se žrtvovali za nju da bismo mi živjeli u svjetlu znanja.

Kao što nikakav Isus nije umro na križu da bi mi bili spašeni.

Tako ni Giordano ni drugi heretici nisu gorjeli na lomači da bi mi živjeli u boljem svijetu.

Oni su samo prototipovi onoga što svatko za sebe na svoj način u svojim okolnostima mora napraviti. Ne teoretski, već konkretno. U skladu sa snagom koja mu je na raspolaganju. Nema potrebe za novim Giordanom, ni Isusom. Samo za uvijek novim istinitim, autentičnim očitovanjima života - ili boga, ako hoćete.

Danas je sve više aktualan holografski model svemira, kao projekcija nekog višeg reda, nešto što samo po sebi nema realnost. Jer i naše iskustvo svijeta postaje sve fluidnije, čini se poput filma, ili sna i ljudska pažnja je sve više usmjerena na „unutra“, to jest na vlastito iskustvo i samopromatranje, pa tako i vrijeme u tom kontekstu dobiva novo značenje. I povijest - ili dobiva novo značenje, ili potpuno gubi značaj.

Kao da su sav prostor i sve vrijeme samo more frekvencija i u trenutku susreta s tim kipom kao da mogu osjetiti hladnoću „piombija“ i vrelinu lomače. I kao da se tako može otkupiti bar djelić te patnje. Osloboditi iz tame još jedan komadić svjetla, sada i ovdje, u obično zimsko popodne 21. stoljeća.

I osjećam prezir prema životu u laži i neznanju. Ne u neznanju o mehanici nebeskih tijela, nego o nečemu mnogo važnijem. O onomu iz čega proizlaze svi modeli i svjetonazori. O samom ishodištu, onoj vječnoj monadi, iskri duha, duši koja sve prožima i budi se sada u ljudima nezaustavljivo i mnogo brže i snažnije nego što je to bilo u njegovo doba. Da, moguće da je sve što je bilo prije dovelo do onoga što je sada. Ako postoje prije i poslije.

I u tom procesu koji je ipak izvan prostora i vremena, ta rezonancija koja sve povezuje, mogla bih je nazvati ljubavlju, povezuje sada na trenutak nešto u meni s tim imenom i likom iz prošlosti koji se i danas izdiže na malom neurednom trgu, kao putokaz ili podsjetnik, kao osvježenje u prolazu. Na putu vječne promjene, preobražaja i razvoja, kojim svjetlo ne napuštajući ovdje i sada prividno putuje, uvijek iznova stvarajući i razarajući sve iz nepojmljive praznine-punine da bi joj se opet vratilo.

„… Sve sto imam dajem za tebe, jer Ja dajem sve za one, kojima sam sve…” V.K.


 


 
Autentičnost i originalnost

“Ništa nije originalno. Kradite od svega što rezonira s vašom inspiracijom ili hrani vašu maštu. Gutajte stare filmove, nove filmove, glazbu, knjige, slike, fotografije, pjesme, snove, nasumične razgovore, arhitekturu, mostove, ulične znakove, drveća, oblake, tijela vode, svjetlosti i sjene.

Izaberite krasti samo ono što direktno govori vašoj duši. Ako to napravite, vaš rad (i krađa) bit će autentični. Autentičnost je neprocjenjiva, originalnost nepostojeća.”

Jim Jarmusch

Što je originalno? Originalno znači izvorno, prvobitno?
Što je prvobitno i izvorno? Što je i gdje je izvor svega?
Nisu li svi ljudi manifestacije samo jedna ideje-čovjeka, ljudskog bića, mikrokozmosa?

Ne potiču li onda i sve ideje kao i svi ljudi iz jednog pra-izvora?
Gdje je tu mjesto za copy-right, ili copy-wrong bilo čega?
Na čemu temeljimo naš sud o tomu što je dobro, a što loše?
Što je ispravno, što nije?
Pa i što je istinito, a što nije?

Gdje je granica? Tko ju povlači?

Nije je lako definirati. Pogledamo li u bilo koje konkretno iskustvo vrlo je maglovito kako određujemo razliku. Istražujemo li dovoljno duboko iza vlastitih osjećaja, predrasuda, vjera i uvjerenja, dolazimo na nepoznati teren, prazninu, ništa.

I ako ne možemo izdržati vraćamo se natrag u stare obrasce mišljenja koji daju osjećaj sigurnosti.

Dok nas nešto opet ne izbaci iz njih, neki neočekivani susret sa stavrnošću, koji ne možemo racionalizacijom strpati u postojeći okvir. I počinjemo tražiti neki novi, malo prostraniji.

Dok ne poželimo riješiti se okvira. Dok se život, prije ili kasnije, ne poželi riješiti ograničenja.

Onda moramo krenuti natrag, ili naprijed, od drveta spoznaje (ako je spoznaja) dobra i zla, prema drvetu života. I na tom putu brišu se stare podjele i granice. To je undo operacija, to jest, proces.

To je novi način života u komu postoji samo osluškivanje vječnog zakona rezonancije na komu počiva svemir. Po komu slijediš ono što rezonira s tobom, s tvojim mikrokozmosom i krećeš se tim putem na kojemu nema prošlosti ni budućnosti, ni umjetne racionalizacije i pokušaja „poboljšanja“ spontanog životnog toka.

Znaš da nema greške i da sve podliježe tom zakonu koji sve drži na okupu. Po komu sva nebeska tijela, mikrokozmosi i makrokozmosi sigurno plove beskrajem. Po komu se sve približava i udaljava, udružuje i razdružuje u vječnom plesu. U komu sve zamislile i nezamislive suprotnosti u konačnom zbroju daju nulu. Vječnu paradoksalnu prazninu- puninu u kojoj sve nestaje da bi opet nastalo.

Znaš da nikada ništa ne postaje dio tvog iskustva ako nema veze s tobom. Slatko i gorko, lijepo i ružno, tiho i bučno.

Tu postupno prestaje rat i počinje mirno istraživanje života u skladu s tokom Tao-a. Proces privlačenja i odbijanja odvija se automatski na periferiji sustava, dok se iz središta širi slobodni prostor u kom počiva neizrecivo.

I tek tu počinje stvarna autentičnost. Biti u skladu s Tao-om znači biti u skladu sa sobom. I obratno.

Inspiracija dolazi iz neočekivanih kutaka i s njom osjećaj radosti što sudjeluješ u toj univerzalnoj struji koja se prostire poput vala, u kojoj nitko ništa ne posjeduje već samo - ako je samo - očituje, dodajući velikom, savršenom tkanju života.

 


Linija života

«Tko bi bio ti bez svoje priče?
Nema priče koja si ti ili koja bi vodila k tebi. Svaka priča vodi od tebe.
Obrni to; razriješi to.
Ti si ono što ostaje od svih priča.
Ti si ono što preostaje kad se priča shvati.»
Byron Katie


Ljudi su poput gospodina Linea, iz crtića La Linea, nacrtane linije oko sjene, lika koji se kreće duž nacrtane linije. Pri tomu nailazi na razne prepreke i žali se zbog njih. Privlači pažnju na sebe, dozivajući kreatora u pomoć.
A zbog prirode karaktera i linije kojim se kreće tu je uvijek opasnost od njenog naglog i iznenadnog završetka.

Zarobljen u svijetu misli čovjek na sličan način provodi život. Ogromna se energija troši na sastavljanje komadića, događaja, životnih očitovanja u kontinuiranu liniju životne priče i zamišljenog karaktera; na takozvano samoodržanje. No koga ili čega? Nije tu u pitanju prirodno biološko preživljavanje organizma, već psihološko preživljavanje karaktera.

Mehanizam se odvija nesvjesno tako da čovjek ni ne zna što se događa, niti kako bi se energija mogla drugačije trošiti. Jer ni nema je obično dovoljno da bi uvidio što se događa. A priča teče dalje svojim tokom.

Ponekada ima lijepe dijelove, gospodin Linea zadovoljno pjevuši duž svoje linije. Ali onda se iznenada nešto nepredviđeno događa i on je iznenađen, uzbuđen, često ljut, frustriran i žali se tvorcu.

Nekada jednostavno ne vidi više nastavak puta ispred sebe.

No svaki kraj, svaki iznenadni događaj, ili prepreka mogu poslužiti za čovjekovo buđenje u i iz životne priče. Prije nego se linija života definitivno završi.

Val šoka, kao energetski udar može biti iskorišten za jasnije viđenje stvari; a to uvijek znači vidjeti da su misli – misli, ne stvarnost. To je početak viđenja stvari kakve jesu; Direktnog opažanja; koje je samo po sebi neutralno i bez-naporno.

Najveća pogreška i ljudi koji okreću svoju pažnju unutra je poistovjećivanje osjećaja života, životnosti, prisutnosti - s mišlju „ja“ i automatskoj interpretaciji postajanja nekog subjekta koji živi život, svoj vlastiti život.

Ali dali je to tako? Ili si samo pričamo priču i zaboravljamo da je to ipak samo priča?

A život jednostavno teče. Bezoblično se očituje u oblicima u skladu s nepoznatim, ipak postojećim ritmičnim planom, uvijek dalje? I da nema i ne može biti ničega izvan njega. Izvan onoga što upravo jeste sada i ovdje.

Scenarij se odvija svojim tokom i nije ga potrebno neprekidno podupirati. Sudbina je karaktera vezana za scenarij. Ali to nismo ni ti ni ja.

Gdje je „ja“ za koje misliš da postoji, koje si ti, kada ne misliš o njemu?

Potraži što je stvarno i kada nema priče.

Što je sada i ovdje stvarno, što čini direktno iskustvo, a ne samo misao o njemu?
 




 
Život izvan suprotnosti = Život u sadašnjem trenutku


Što u životu koji poznajemo nema svoju suprotnost?

Ništa, jer je načelo polarnosti u njegovu temelju.

Ipak, ima nešto, jedan singularitet, kao prapočelo, koje nema svoju suprotnost, svoju zrcalnu sliku.

To je sadašnji trenutak.

On je uvijek jedinstven, nov i neusporediv. I sve što je u njemu je takvo.

Stvari koje nas okružuju - kada mislimo o njima - imaju svoju prošlost i budućnost. Prošlost koja ih prati poput aure, ispletene od svih događaja od ideje do njihove materijalizacije, kao njihov drugi nevidljivi dio - negativ. Tako je i s ljudima, životinjama, biljkama i svime.

Ali sve počinje i završava s mislima (o tome), koje pokreću vremenski tijek, od prošlosti prema budućnosti. U kružnom kretanju nastajanja, razvoja pa nestajanja i umiranja; i tako u beskraj.

Ali sva mistika, gnostika, duhovnost… govore o nekom skrivenom savršenstvu, nekom drugom svijetu u kojemu ti zakoni ne važe; o nekom kraljevstvu nebeskom, kraljevstvu svjetla, nirvani, vječnosti, svijetu ideja i slično; Nečem prvobitnom, stvarnom.

A neupućen čovjek i dalje misli o tome i dalje ne izlazi iz svijeta misli i misli da je to nešto što će doći jednom u vremenu, da će jednom u budućnosti vrijeme i prostor prestati postojati i on će se naći u svijetu vječnog blaženstva iz bajke.
Možda već krajem ove godine?

Bit će prosvijetljen, imat će neko novo, besmrtno, svjetlosno tijelo. Prekrasno!

Naravno, to se neće dogoditi samo od sebe i potrebno je više ili manje truda, ovisno o vrsti učenja. Život postaje potraga za skrivenim blagom.

No zašto je blago u pričama obično skriveno tamo gdje bi mu se najmanje nadali, ispred nosa, u nevjerojatnoj, drskoj blizini tragatelja. Bliže od ruku i nogu…

I čovjek opet misli i ne shvaća, misli da je to neka misteriozna zagonetka, tajanstveni simbol.

Ali stvar je smiješno (ili žalosno) jednostavna i nema veze s duhovnim praksama, grupama, učenjima, ni učiteljima.

Doduše zahtijeva sve. Cijelog čovjeka, to jest, potpunu iskrenost, hrabrost i fokus. Odmah.

I nakon toga nema više bajke. Nema više nikoga. Ono što ostaje ne može se opisati ni zamisliti. Nema poveznice između onog što je bilo i onoga što jeste, osim kao sjećanje na segmente nekog odgledanog, srednje zanimljivog filma.

Dakle, tajna je u sadašnjosti. Običnoj, sada i ovdje.

I ako vam kažu: „Da, dobro je biti svjestan sadašnjeg trenutka, ali ne možemo biti uvijek prisutni u sada.“ Nemojte se olako složiti s time.

Što vas može odvojiti od prisutnosti u sadašnjem trenutku?

Misli o prošlosti i budućnosti?

Ne.

Misli dolaze i prolaze i sastavni su dio sadašnjeg trenutka, kao i s njima povezani osjeti. Kako bi vas misli - ili bilo što - što pripada sadašnjem trenutku moglo od njega odvojiti?

VJEROVANJE u misli je ono što odvaja!

Vjerovanje u stvarnost sadržaja misli je ono što prekida vezu između izvora života i njegovog očitovanja. I manifestira se kao veća ili manja izgubljenost u svijetu misli i fantazija.

Čovjekov je život jedna interferencija onoga što se događa u sadašnjosti i njegove interpretacije, imaginacije.

Sadašnjost uvijek jeste i prisutnost je uvijek prisutna, samo je prekrivaju misli i osjećaji. No oblaci nisu krivi što plove nebom. Ali ako plovite s njima i mislite da nebo ne postoj, ili da povremeno prestaje postojati, onda ste u zabludi.

Misli ne možete kontrolirati.

Ako vam to još nije jasno pokušajte misao presjeći na pola, ili misliti dvije misli odjednom.

Ali nebo je nebo, s oblacima i bez njih, te nema potrebe kontrolirati njihovo kretanje.

Da bi disfunkcionalnost misli i osjećaja pretvorili u funkcionalnost potrebno je oživjeti sposobnost čistog djetinjeg gledanja, jednostavnog, promatranja i postojanja.

Fokus je potreban da bi se zumiralo iskustvo sadašnjeg trenutka i vidjela osnovna činjenica života - da ništa ne postoji odvojeno samo za sebe. Da su misli samo komentari stvarnosti. A iskrenost i hrabrost su potrebni da bi vidjelo da je i „ja“ samo još jedna od njih. I da te raskrinkavanje njene besadržajnosti, ako si voljan nastaviti hodati tim putem, poput Ariadnine niti vodi iz labirinta bezbrojnih uvjerenja i koncepata.

To je put na kome ništa ne dobivaš, a gubiš sve.

Ali što zaista imaš osim ovog sadašnjeg trenutka, ovog sadašnjeg direktnog iskustva?

A on je uvijek savršeno skrojen po tvojoj mjeri. I savršeno se prilagođava tvom opažanju.

I da do kraja svijeta i vijeka pokušavaš nešto postići, nikada nećeš napustiti granice svoga iskustva. I nije neko drugo iskustvo ono što je potrebno, nego produbljenje onoga koje upravo jeste.

Promjena se događa sama od sebe. Proizlazeći iz svjesne prisutnosti. Ne iz misli ili djelovanja.

Prihvaćanjem onoga što jeste. Što ne znači biti mrtav i nepomičan, naprotiv. Krećeš se kada dođe do kretanja i prestaješ se kretati kada kretanje prestane.

Život u sadašnjem trenutku je moguć!

Prelazak iz života u vremenu u život u sadašnjem trenutku može se usporediti s pretvorbom gusjenice u leptira.

Kada se rodi leptir, da li za njega postoji prošlost, da li se sjeća da je bio gusjenica? Ili je jednostavno leptir?

Da li je gusjenica grešna što je gusjenica? Ili sve ima svoje vrijeme, to jest svoju sadašnjost i pravo na postojanje samim tim što postoji?

A postoji samo ono što jest sada i ovdje.

Sve izvan je čista špekulacija.






Koliko duboko može biti sada?

Sada je kao dimenzija dubine koja se proteže u beskonačnost…

Dok su prošlost i budućnost samo misli, sada je sam život. Sasvim druga kategorija.

Kada se god misli povuku u pozadinu i ustupe mjesto čistom opažanju, izranja sada.

Sada je sinonim za svjesnost, prisutnost, slobodan prostor.

Ono je tu i kada misli dolaze; i odlaze. Iza, ispred i između njih.

Jedna od posljedica uvida ne postojanja odvojenog „ja“ je iskustvo sve većeg slobodnog prostora, odnosno sve čistije prisutnosti; u sve većoj mjeri odvijanje aktivnosti bez pratnje misaone interpretacije. Nevjerojatna dubina i tišina usred svakodnevnih aktivnosti. Poput sidra, poput gravitacije koja povlači sve dublje prema nekom dalekom središtu vječnog sada.

Usporavanje misaonog protoka ne donosi umrtvljenost, već naprotiv osjećaj veće živosti i dublje prisutnosti u onomu što jeste, što stalno poput fontane izvire u sada. Bilo radost ili tuga, društvo ili samoća, sve ima istu osnovnu notu života u sada. To znači veće generiranje korisnih misli koje služe aktualnoj manifestaciji života i iščezavanje misli koje ne služe životu; kao što su mnoge misli koje kruže oko imaginarnog „ja“ i svega onoga što nema referentnu točku u stvarnosti.

To je svojevrsno oslobođenje energije, koje rezultira osjećajem oslobođenja i lakoće, predanosti životnom toku. A to otvara i vrata ljubavi; toj jedinstvenoj vibraciji u njenoj jednostavnosti i ljepoti, koja povezuje što treba biti povezano, očituje što treba biti očitovano i prihvaća bez prosuđivanja svako sada, tako ga opet sve više produbljujući.



Oslobođenje duše

Mnogi ljudi osjećaju agoniju, ekstremno nezadovoljstvo i ograničenost života.

Čeznu za nečim „višim“, duhovnim. Imaju nejasan osjećaj da ne žive adekvatno, da nisu u skladu s istinom, s predodžbom o nekom uzvišenijem načinu postojanja. I što god pokušali, kao da im sve, prije ili kasnije, uvijek iznova reflektira vapaj duše koja pati, a oni joj ne znaju pomoći.

I nakon što su često toliko toga pročitali i sakupili puno lijepih riječi i predodžbi o tomu kako bi i što bi trebalo, nezadovoljstvo, nemir i traženje se i daje nastavljaju. Nešto i dalje pati.

No stvari su jednostavne, možda suviše jednostavne.

Ako postoji duša, kao stvarnost iza svih različitih ljudskih koncepata o njoj i ako je želiš pomoći, to jest osloboditi je, najbolje što možeš učiniti je odbaciti vjerovanje u postojanje odvojenog “ja”.

To je ujedno prva i jedina stvar koju možeš učiniti po tom pitanju.

“Ja” i duša ne mogu skupa postojati; i nitko pri tomu ne treba umrijeti, jer “ja” i tako ne postoji osim kao misao, nejasni koncept. I on je upravo krletka koja otežava jasno viđenje i ograničava slobodu.

Da, ne treba odbaciti „ja“, jer tko bi koga trebao odbaciti u toj jednadžbi?

U pitanju je samo vjera u nešto što ne postoji; praznovjerje.

Samo se usudi zagledati u ovdje i sada, i vidjet ćeš.

Istina će te osloboditi; ne tebe, već dušu; Stvarnu, ne-osobnu, duhovnu dušu, kao bezobličnu, vibrirajuću svjetlosnu energiju koja teče, ipak nikada ne napuštajući ovdje i sada.

Duh i duša su sinonimi za slobodni tok i jedinstvenu mnogostruku manifestaciju jednoga života. Ali kada se slobodnom tijeku ispriječe prepreke kristaliziranih privremenih pojava, oslobođenje postaje neophodno.

Život, duh želi se očitovati slobodno, jer je to njegova priroda. I tako će neminovno i biti. Nikakva količina iluzije i pogrešnih uvjerenja to ne može spriječiti. Ali agonija samoobmane može biti tvoja za neko vrijeme.

I ne mora.

Ako si spreman iskreno pogledati unutra, vidjet ćeš. Čak ne treba ni puno vremena da bi se vidjelo. A to bi moglo biti na najbolji način utrošeno vrijeme.

Jer to je najkraći put da provjeriš ideje o bogu, duhu, duši…, o svemu što smatraš vrijednim i konačno odbaciš koncepte i uspostaviš intimni odnos s onim što jest, onkraj koncepata.

Ako si spreman vrata su otvorena.




Proces transmutacije iskustava


Misli vode svoj paralelni život; koristeći čovjekov život i ometajući ispunjenje njegove prave funkcije. Ljudskog iskustva duše.

Živu prisutnost koja se nalazi iza lažne opne „ja“ često su u povijesti nazivali duša. Duhovna duša, neuhvatljiva bit čija tiha, svjetla prisutnost ispunjava prostor između misli. Ona koja je uvijek tu; prije, za vrijeme i poslije, vječna i nepromjenjiva, ona koja jest.

Razlika između misli i onoga što jest opisana je i u sljedećem ulomku teksta Hermesa Trismegista, nazvanog Opomena duši.

„Ti si o dušo jednostavna one su složene.
Ti si oslobođena obmane, one su varljive.
Ti si istinski živa, one istinski život ne posjeduju.
Ti si takva kakva si, one se maskiraju i prikrivaju,
po svojoj prirodi iluzorne, nepostojane i prolazne.“

Općenito, sposobnost mišljenja i iskušavanja pripada duši.

Misli i osjećaji su ono što nastaje poput suptilnih isparenja tijekom iskušavanja, tijekom alkemijskog procesa prerade iskustava u kojemu se duša uvijek ponovno destilira. Dok god ne dođe do potpunog pročišćenja postupak se ponavlja.

Međutim u većini slučajeva kao da je došlo do poremećaja spomenutog mehanizma i misli vrlo često besciljno kruže sukobljavajući se sa stvarnošću, s onim što jest, proizvodeći neugodne, kaotične osjećaje. Tako nastaje patnja za koju se okrivljuje surova stvarnost; Zapravo posljedica iskrivljene percepcije.

Da bi se omogućilo ponovno normalno funkcioniranje spomenutog procesa potrebno je fokusiranom, ali nenapregnutom pažnjom obuhvaćati svako iskustvo. Sve što se događa „izvana“ i „iznutra“. Sada i ovdje.

Tako se proces dovodi ponovno u ravnotežu. Stvarnost i fikcija - koju misli uvijek dodatno stvaraju, umjesto da samo sublimiraju iskustvo - bivaju razdvojeni i dolazi do stalnog usklađenja s trenutnom stvarnošću, od trenutka do trenutka, u jednostavnosti postojanja.

Kada god se pojave neugodni osjećaji, i bez posebnog, očitog povoda, proces se također može primijeniti, obuhvaćajući ih strpljivom pažnjom i blagošću, odvajajući pri tomu same misli, koje uvijek - bilo u prvom planu ili u pozadini - prate takva iskustva i puštajući ih da se rastvaraju, a koncentrirajući se na osjete, kao na primarni, autentični dio iskustva, koji vodi istinskoj transmutaciji.

Tako život postaje laboratorij, alkemijska radionica, u kome se suština uvijek odvaja od perifernog, direktno iskustvo od njegove mentalne interpretacije; Prepoznaju se fini mehanizmi na djelu, sprega misli i osjećaja.

Rezultat su sve veća jasnoća i budnost, to jest svježina i jednostavnost uvijek novog sada.

U suprotnom, ne pružajući dovoljno svjesne pažnje aktualnim iskustvima, ona postaju sve mutnija, besmislenija i napornija, naizgled kompliciranija, jer sama jedinstvena suština – duša - ostaje negdje u prikrajku neprepoznata u kovitlacu misli i osjećaja.

Zato i Hermesovo upozorenje.

„Zato budi budna. Ne zapuštaj svoju istinsku suštinu koja je jednostavna, istinska i visoko dostojanstvena.“

Hermes Trismegistos (Opomena duši)
 




Vrste misli i stanja svijesti

Postoji više vrsta misli koje se mogu podijeliti u tri glavne grupe.

Praktične misli koje se odnose na fizički aspekt stvarnosti, koje nakon što obave svoju funkciju koordinacije akcije odlaze.

Zatim misli koje bi se mogle nazvati „duhovnima“, to jest, misli koje dolaze iz nepoznatog donoseći nešto novo, misli koje se bave propitivanjem što je stvarno, koje imaju meditativnu/kontemplativnu vibraciju. Tu spadaju kreativne misli, povezane s intuicijom i inspiracijom, koje vode uvidima i stvaranju nečeg novog. Može se raditi o umjetničkim ili znanstvenim djelima, ali i puno šire od toga.

I postoje misli koje nemaju ni praktičnu, svakodnevnu funkciju, niti vode istini ili stvaranju nečeg novog.

Tu spadaju sve vrste osuđivanja i takozvano dnevno sanjarenje, ili „wishful thinking“.

One se mogu javiti na prijelazu iz jedne od gore spomenutih kategorija misli, kada čovjek pokušava preraditi neko iskustvo, ali nespreman zagledati se dublje u nutrinu i prihvatiti iskustva bez dodatnih interpretacija, gubi kompas i ulazi u vode ovakvih misli.

Ta treća vrsta misli je najvažnija za tragatelja za istinom, jer upravo u njima se krije prividna udaljenost između onoga koji traži i traženoga.

Suptilno i uobičajeno sanjarenje o nečemu drugom od onoga što trenutno jeste je postalo automatski mehanizam, koji se nesvjesno uključuje i smatra se normalnim, nebitnim dnevnim sadržajem. Samo kada se radi o mislima kritike, ili nekim takozvanim negativnim osjećanjima kod tragatelja se pali alarm, signalizacija da je negdje krivo skrenuo. No, radi se o suštinski istoj vrsti misli.

Jer nije bit u razvrstavanju „dobrih“ i „loših“ misli i osjećaja, nego u istinitosti, svjesnosti, budnosti; viđenju onoga što jeste, kako jeste.

Zato je vrijedno obratiti pažnju na sve misli, na njihovu funkciju, na njihov doprinos općem životu. S većom budnošću i manjom identifikacijom s mislima, moguća su naravno suptilnija razlikovanja misli i provođenja mentalne higijene koja stanje svijesti održava bistrim i mirnim.

Pod tragateljem za istinom se već podrazumijeva stanje svijesti u kome je identifikacija, njeno težište, pomaknuto s grubo materijalne razine, na finotvarnu razinu misli i osjećaja i na njihovo promatranje i pokušaje razidentifikacije i s tim područjem.

U toj fazi, stanju svijesti, prihvaćanje i iskrenost spram vlastitog iskustva, shvaćajući neosobnost svih misli, je ključ provođenja procesa i produbljivanja uvida, koji inače lako može skrenuti u samoosuđivanje i nastavak zaplitanja u misli.




Zašto se nisi (prije) probudio

(U slučaju da si čuo za to i nisi bio tako duboko u snu, potpuno suživljen s ulogom, ne sluteći mogućnost probuđenja.)


Očekivao si da se dogodi nešto posebno.
Očekivao si to izvana.
I u mnogim slučajevima nisi ni bio svjestan da gledaš vani,
da tražiš odgovore vani umjesto unutra.

Jer kada jednom zaista pogledaš unutra neizbježno se stvar razvija dalje u smjeru probuđenja.
Nikada nisi zaista sjeo i pogledao s iskrenim interesom u ono što jeste.
Nikada probuđenju nisi dozvolio da se dogodi i odvije.
Htio si promjenu; Nešto drugo, bolje.
Molio si se, „meditirao“, mislio, pjevao o probuđenju…;
Htio se prespojiti negdje drugdje, imati „viši“ „duhovniji“ identitet.

Čitao si i slušao o iskustvima drugih, nikada ne cijeneći dovoljno ovo – aktualno iskustvo.
Ipak, nikada nije bilo, niti će biti išta važnije od „tvoga“ sada i ovdje. Od njegovog iskrenog prihvaćanja i onoga što se iz toga razvija.

Iako se činilo nevažnim i irelevantnim. Ali tko je to rekao?

Nemoj bježati ako želiš istinu. I tako nemaš kuda otići.
Samo ostani s ovim što jest.
Misliš da nije stvarno?
Što je stvarno? Jesi li ti stvaran?
Ostani s tim.
Što znaš izvan svake sumnje?
Nađi to i ostani s tim.
Svjetlo te sigurnosti će razotkriti i sve ostalo, onakvim kakvo jest.
 



Digni me!

Naziv je slatke, pjevljive pjesmice G. Karana.

Tekst pjesme odličan je primjer očekivanja spasa, sreće, ljubavi izvana, iz partnerskog odnosa.

Jedna od najzavodljivijih iluzija koja se odlično koristi i provlači od manje ili više banalnih pjesama, romantičnih filmova i ljubavnih romana do sofisticiranog soul-mate ideala za kojim mnogi otvoreno ili skriveno čeznu. Jedan od najvećih eona u napadu na čovječanstvo. Jedna od najpopularnijih mrkvi na štapu.

Ta potraga za drugim često je posljednji bastion iluzije da nam može pomoći nešto izvan nas; Da nas nešto izvana može upotpuniti, dati smisao, sigurnost, pružiti pažnju, osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti i tople, srdačne bliskosti.

Bez daljnjega da partnerstvo može biti lijepo i vrlo duboko iskustvo, inače ne bi ni bilo tako traženo; No partnerstvo kao nešto za čime se traga, nešto što se priželjkuje, kao i sve drugo što nije činjenica sada i ovdje je samo smetnja i odliv energije.

Bilo da se radi o žalu za prošlim ili iščekivanju budućeg, sve što inicira brojne misli nabijene emocijama je energetski gubitak, koji onemogućava puno očitovanje života sada i ovdje i zapravo samo ispunjenje za kojim se traga.

I zato nema se što reći na početni stih pjesme:

Dosta je bilo tuge,
ostavi sve,
dosadne drame duge.

Baš tako, let go. Odustani od tuge, ali i od potrage za srećom; One su dvije strane istog novčića. Odustani od svih drama, svih izmišljenih priča. Jer priča je uvijek samo priča, nikada stvarnost. I kada je temeljena na konkretnim činjenicama, one su uvijek povezane jednim dijelom koji ne pripada stvarnosti, već imaginaciji.

Možda je i ovo točno:

Nikome nije lako,
ljulja se svijet.
I sasvim logično, možda je prisutna, bar s vremena na vrijeme želja:
zato te trebam jako,
digni me, digni me.
Kao neka vrsta poziva u pomoć, za spasiteljem, spasiteljicom u romantičnom, ili duhovnom kontekstu.
Zvuči dobro; kao strastvena molitva; ali i nedostatak razumijevanja.

Zato, ako je tvoje iskustvo sada s tužne strane novčića, nemoj misliti da ti išta izvan tebe može pomoći.
Sve „izvan“ je samo kratkotrajna utjeha i odlaganje neminovnoga, onoga što nitko drugi ne može za tebe učiniti.

Tko je na kraju taj koga bi trebalo podignuti iz potištenosti, nezadovoljstva ili nekog sličnog neželjenog stanja?
Nema ga. Nikada ga nije ni bilo; izvan misli.

Misao, želja, akcija je ono što stvara subjekta koji izvodi akciju usmjerenu ka drugom kraju cilju. Ali i subjekt i njegov cilj su podjednako iluzorni, dva privremeno stvorena pola, bez postojanja neovisnog o toj akciji, misli, želji. Maja, velika iluzija na djelu.

Sam proces stvaranja imaginarnog lika i njegova potraga za srećom troše ogromne količine energije. Sve dok se pogled ne baci unutra, uvidi mehanizam i zacijele energetske rupe.

Tada se doživljava sloboda, obnova, zbog ponovnog povratka rasute energije svom izvoru u središtu života, u sada i ovdje.

Iako osjećaji u početku sugeriraju drugačije, to su samo osjećaji! Energetski manjkovi i blokade, koji se mogu i fizički osjetiti. Sva ta neintegrirana iskustva iz djetinjstva, prošlih života, od početka svijeta i vijeka, kad god; Sve ono čemu nije poklonjena dovoljna, dobrovoljna pažnja u sada i ovdje jedina su prepreka i zapravo put i portal prolaska u slobodu. Jer sad i ovdje milostivo još uvijek traje i pruža mogućnost reintegracije. I tako je svaka prepreka samo prividna prepreka, jer iskreno suočavanje bez straha, obraćanje pažnje s ljubavlju i željom za razumijevanjem bez manipulacije, može je zauvijek raspršiti kao vjetar maslačak.

A ono što ostaje u stanju je ljubavi i cjelovito. Može je i dati i primiti - propustiti - na jedinstven način.
I zato je šteta gubiti vrijeme očekujući ljubav izvana, umjesto istražiti zablude, pogledati u oči svim „kerberima“ koji čuvaju pragove i tajne odaje velike iluzije i osloboditi još jedan jedinstveni način na koji se ljubav može manifestirati.

Dok svi očekuju ljubav izvana, jasno je da se takva bilanca ne može zatvoriti. Neko je mora i pružati. Ali ako pogledaš unutra vidjet ćeš da ne samo da ti ne može ništa izvana pomoći i dati ljubav, nego ni ne treba. NE TREBA. Jer unutra se nalazi dubok izvor onoga za čime tragaš.

Tako bi, malo po malo, napajajući se iz tog izvora svijet obavijen raznim eonima koji crpe ljudsku energiju zaista mogao napušten propasti i ostaviti slobodan prostor i vedro nebo za neko novo očitovanje života u kojima svjetlost i ljubav neće biti ideali i teško dostupna roba, već činjenice, koje se možda ni neće tako, ni nikako zvati.

Do tada,
s Ljubavlju.


Sokratova tri sita

Postoji poznata priča o starom, mudrom Sokratu i tri sita.

Kada je jednom prilikom neki čovjek prišao Sokratu sav uzbuđen da mu ispriča nešto o njegovu prijatelju Sokrat ga je zaustavio i postavljao mu redom tri pitanja, kao tri testa da se vidi je li stvar vrijedna pažnje.

1. Da li je istinito?
2. Da li dobro?
3. Da li je neophodno/korisno?

I ta je tri pitanja on nazvao tri sita kroz koja treba propustiti svaku priču, prije nego je se ispriča.

Budući da je Sokrat u spomenutoj priči našao da je odgovor na sva tri pitanja bio „ne“, sa smijehom je samo rekao čovjeku: „ako priča nije ni istinita, ni dobra, ni neophodna, zaboravi je i nemoj me s njom zamarati.“

Ali ova tri sita imaju svoju primjenu i vrijednost i u jednom unutarnjem kontekstu ispitivanja misli. Misli prolaze cijelo vrijeme našom sviješću i ponekada ostavljaju razorne posljedice, ako već ne samo nepotrebni gubitak energije.

One nam pričaju neku priču, ponekada baš poput čovjeka koji je prišao Sokratu s velikim uzbuđenjem da ispričaju svoju priču. Ali istovremeno, baš kao i u priči, ono što govore često nije ni točno, ni dobro, ni neophodno.

Najprije je neophodno znati da se misli mogu dovoditi u pitanje. Da ih se ne mora bespogovorno slušati. Mi nismo misli, niti su one naše vlasništvo.

Nisu ni neprijatelji. One su tu, kao dio ljudskog iskustva i mogu biti dobri prijatelji ako se pravilno razumiju.
One dolaze s bezdimenzionalnog mjesta u univerzalnom umu, ili inteligenciji i rasplinjuju se u ogromnom oceanu energije i informacija, vraćajući se kao i sve svomu izvoru. One su alat u kreiranju svjetova i evoluiraju skupa s cijelim životom.

Svjesnim razlučivanjem između korisnih i beskorisnih misli pomažemo opću evoluciju.

Zato, kada god se pojavi neki neugodni osjećaj, obrati pažnju na misli. To je signal. Obrati pažnju kako je aktualno iskustvo pod utjecajem bezuvjetne vjere u priču koju misli prenose. Ispitaj ih, propusti ih kroz sito, pozdravi i otpusti.
Nema potrebe za borbom. Ona samo dalje podvaja um i srce. Jednostavno primjeni svjesnost, u jedinstvu srca i uma.
Što se um i srce više navikavaju optimalnoj suradnji odgovarajuća akcija se spontano javlja. To još više otvara i um i srce, iskustvo je sve svjetlije i misli se lakše filtriraju već prije nego i nastanu zbunjujući i teški osjećaji. Prakticiranjem se stvara neka vrsta pozitivne povratne sprege.

Primijeni staru Sokratovu mudrost ovdje i sada, na svoj odnos s mislima. Vidi da li je priča koju ti govore istinita, dobra, neophodna. Ako nije, ili ako nisi siguran, nasmiješi se poput Sokrata, nastavi svojim putem, a misli pusti neka otplove dalje.

A one misli koje prođu test tri sita pusti da stvaraju novi svijet.
 


Vjera, nada i ljubav

Vjera, nada i ljubav su (još uvijek) duboko utisnuti pojmovi u čovjekovoj svijesti, pogotovo u zapadnom kršćanskom svijetu, bez obzira da li je netko u direktnoj vezi s kršćanstvom kao religijom, ili ne.

Stoga se vrijedi pozabaviti njima i vidjeti imaju li dublji značaj u smislu spoznaje i duhovne evolucije ljudskog bića, ili su tek programi za kontrolu mišljenja i ljudskog ponašanja.

Vjera – vjera u boga, vjera u drugog čovjeka, vjera u život, vjera u…

Odakle potiču sve ove vrste vjere?

Imaju li nešto zajedničko?
Baziranje na krivoj pretpostavci postojanja malog, nesigurnog ja koje živi u neznanju i nesigurnosti, izgubljen usred iluzije vremena?

Nada – nada u nešto novo, bolje, svjetlije, ljepše… Za koga? Za nekoga kome to sve očito nedostaje.

I kao vrhunac svega – ljubav. Kao kruna svih želja, glavna nedostajuća, magična supstanca života.

Kako i zašto uopće život tolikog manjka, tame i nesigurnosti?

Polazišna točka percepcije je uvijek mali ja-svijet. Potpuno zamagljen mislima i osjećajima, iznutra i izvana nametnutim identifikacijama. I u trenutku povremenog ili čestog očaja uslijed tmurne situacije - pojavljuju se vjera, nada i ljubav. Kao lijepa obećanja. Kao signali u noći ali uglavnom bez jasnog izvora i vidljivog smjera kamo treba krenuti.

Ali što ako vidimo da nema nikoga u središtu tog malog svijeta?!

Da je mali centralni „ja“ zamišljen, izmišljen, branjen i hranjen iluzijama.

Da ne treba umrijeti, niti treba bolji život, ni vjeru, ni nadu. I da mu prava ljubav o kojoj mašta nije dostupna, niti će ikada biti, ni uz svu vjeru i nadu? I sve to iz tako jednostavnog razloga.

Dakle, trebaju li nam zaista vjera, nada i ljubav?

Ili je dovoljno da se probudimo i nastavimo budni dalje putem?

Putem raščišćavanja magle iluzija; magle vremena - očekivanja, prisjećanja i iščekivanja. Tu se onda možda i pojavljuje neka viša oktava ove trijade, koja ima drugačiju vibraciju i potpuno je u sebi zatvorena. Ne očekuje ništa izvana i ne ostavlja prostora da bude upotrijebljena za manipuliranje i zarobljavanje; Već je to jedan sklad života s duhom, s vodećim evolutivnim principom koji se osjeća kao sve veća sloboda i svjetlo i taj osjećaj u procesu razvoja može biti –možda - opisan tim riječima. Ali i ne treba, ne mora.
 


 
Paradoks suprotnosti

Sve u svemiru potječe is sebi suprotnog pola, nikada iz istog. To je univerzalni princip povezan s principom dualnosti kao principom stvaranja svega iz jednoga.
I kao što svjetlost i toplina sunca nastaju iz hladnoće i tame prostora, tako je i čovjek proces preobrazbe tame u svjetlost. Čovjek ne postaje prosvijetljen, čovjek jest proces prosvjetljenja.

Ako pretpostavite da ste nešto, da postojite kao ovo ili ono, odmah je tu neminovan i drugi pol nepostojanja, smrti i prestanka postojanja.

Ali ako zastanete, poslušate i pogledate, stvorit će se pukotina kroz koju će u tamu ući zrak svjetla. I što više zastajete i u tišini slušate i gledate unutra, vidjet ćete da ne postojite, sve dublje i dublje i da se istovremeno ta praznina otvara sve više i više u puninu i potencijal svega; U skladu s univerzalnim zakonom balansa suprotnosti.

Jer budući da sve potječe iz jednoga, zatvorenog u sebe, koji je istovremeno punina i praznina, to zbroj svega stvorenoga uvijek mora odgovarati božanskoj nuli.

Zato ako izgubite svoje (uistinu nepostojeće) „ja“ u sve-miru postojanja cijeli će svemir proteći kroz vas tražeći svoj novi, jedinstveni izražaj. Jer tijelo i um jesu fokusne točke jednog života/svijesti, individualni intepreteri njegovog univerzalnog izražaja.





Svjesnost svjesnosti (Ili awareness watching awareness)

Strah od gubljenja poznatog od pamtivijeka čovjeka drže u zarobljeništvu. To je vrlo moćan strah. Stoga je želja za održanjem ega, iluzije o postojanju odvojenog ja, bilijun puta veća od želje za okončanjem ove iluzije. I kod onih koji proučavaju, razmišljaju i raspravljaju o duhovnim temama.

Stoga postojanje direktne metode (ili direktnih metoda) brzog i radikalnog okončanja ego iluzije ostaje nezamijećeno ili neshvaćeno, to jest nebitno, dok god se u čovjeku ne probudi istinska, dovoljno snažna želja za oslobođenjem. Ali postoje tekstovi i metode koji mogu pomoći jačanju te želje kada je jednom probuđena.

Pretvaranje da ta želja već postoji iako zapravo ne postoji, dok god je tu strah od napuštanja poznatog, ne pomaže buđenju stvarne želje za konačnim oslobođenjem. Tu jedino pomaže apsolutna iskrenost prema sebi.

Kada je ta želja jednom donekle razvijena, rješenje za potpuno ukidanje straha od napuštanja poznatog (koncepta odvojenog ja, kao tijela koje živi, misli i kreće se u svijetu odvojenih objekata) je okretanje pažnje unutra; postupni prestanak gledanja van u svijet tijela i misli i okretanje pažnje prema samoj svjesnosti, aktualnoj prisutnosti. Okretanje svjesnosti k svjesnosti. Okretanje svjesnosti svome izvoru, sebi samoj. Strah se raspršuje s iskustvom. Kako se pojavljuje i razvija osjećaj vječnog života, vječne prisutnosti iznutra strah od gubitka onoga što se prethodno zvalo životom nestaje. Jer se uviđa snolikost i iluzornost onoga što se smatralo stvarnim.

Mišljenje tu ne pomaže. Ono se jednostavno zaobilazi u prakticiranju okretanja svjesnosti unutra. Misli ostaju spolja. Mora se osjetiti iznutra beskonačnost, kontinuitet i nedjeljivost života i svijesti. Vraćajući se uvijek iznova svjesnosti, ako je probuđena dovoljno jaka želja za oslobođenjem, taj osjećaj se počinje brzo razvijati. Ujedno dalje raste želje za potpunim obitavanjem u prirodnom stanju čiste svjesnosti brišući želju za imaginarnom egzistencijom.

Na početku tek suptilni osjećaj brzo prerasta u stvarnost. Taj suptilni osjećaj se javlja već nakon kratkog vremena provedenog u usmjerenju prema unutra, prema svjesnosti svijesti. Ali zbog duge i često snažne navike gledanja vani i nazivanja sna stvarnošću, dobro je nakon prvih uvida u realnost istinskog bića nastaviti ovo gledanje unutra.

„Poznavanje istinske prirode znači postojanje bez tuge, patnje, bolesti i smrti. To je kao mijenjanje ograničene iluzije za beskonačnu svjesnost, život, ljubav, blaženstvo, mir.“

S vremenom, ili već odmah na početku ovog pristupa, razvija se ljubav prema ovoj čistoj svjesnosti, počinje se osjećati duboko, intimno jedinstvo s njom do nestanka “ja” i ostajanja same svjesnosti.

To bivanje, ta svjesnost je vječni život, nirvana, tao, kraljevstvu u nutrini.

Čista svjesnost je potpuno transparentna. U njoj nema misli, nema tijela, svijeta ni svemira.

Iako prazna od svega ovoga, ona je puna punina, savršena, svjesna, zračeća.

Više o direktnom putu i awareness watching awareness metodi na: http://www.albigen.com/uarelove/




Svjetleća praznina


Dok sjediš i sjediš u tišini nastojeći proniknuti u prirodu uma, percepcije, stvarnosti i iluzije, iznenada zasvijetli ili gotovo zabljesne praznina, kao neopisiva istina; Kao negacija oblika, formi, linija razdvajanja.

Ostavljajući iza nešto kao stihove:

„Najzad se ruke uhvate za trbuh
Da trbuh od smeha ne pukne
Kad tamo trbuha nema

Jedna se ruka jedva podigne
Da hladan znoj s čela obriše
Ni čela nema

Druga se ruka maši za srce
Da srce iz grudi ne iskoči
Nema ni srca

Ruke obe padnu
Besposlene padnu u krilo
Ni krila nema

Na jedan dlan sad kiša pada
Iz drugog dlana trava raste
Šta da ti pričam.“
Vasko Popa - POSLE IGRE

 


Oslobađanje


Tvoje prirodno stanje je sloboda. Tvoj dom je tišina svjetla. Nikada ga nisi napustio, nikada to što je slobodno nije bilo niti moglo biti zarobljeno.

“Ja” je misao koja se projicira u umu i prividno stvara stanje odvojenosti u čistoj svijesti. Iz trenutka u trenutak, tkajući iluziju kontinuiteta odvojenog bića, jastva. Što češće um prepoznaje fikciju češće se vraća prvobitnom, nezamućenom stanju, dok jednom ne prestane projekcija iluzije.

Tada je poput oceana bez valova, miran bez diskriminirajućih misli.

A svijest je poput svjetiljke u noći bez vjetra, jasna, sjajna i postojana.

Prepoznaj pravu prirodu stvari.

Ostavi brige i sumnje, ostani tih i uravnotežen. U prirodnom stanju svijesti i uma.

Nježno i lagano opažaj sve pojave bez otpora ili posebnog interesa.

Neka svjesna pažnja ostane otvorena obuhvaćajući jednako sve.

Vidi kako se sve što se pojavljuje samo od sebe oslobađa i rastače u praznini. Ništa ne postoji trajno, niti samo za sebe.

Sve postoji samo onda dok postoje uvjeti za to i prestaje s njihovim prestankom. Iz trena u tren.

Ne postoje odvojeni subjekti niti objekti. Postoji samo postojanje bez fiksne jezgre, bez odvojene samostalne biti, vječno živo, svjetleće i prazno.


 
Svjetlo i tama: Ego i oslobođenje

Ego je oblik koncentracije, kontrakcije, procesa u kome se pažnja fokusira i izdvaja nešto na račun svega ostalog. Tu se ne radi samo o mislima nego i osjećaju odvojenog jastva iz kojega proizlaze dalje ostale kontrakcije i ograničenja. Ego je ta prva, osnovna kontrakcija iz koje proizlaze sva ostala ograničenja. Ali ego nije zasebni entitet, već aktivnost. Aktivnost izdvajanja, izbjegavanja, ograničenja.

Svaka misao, sve što stvara oblik sve što se pojavljuje kao oblik proizvedeno je koncentracijom ili kontrakcijom. Korijen svega toga se naziva "ego", ali se zapravo radi o bezbrojnim oblicima nesvjesne kontrakcije. Nesvjesna kontrakcija stvara odvojenost koja se manifestira kao identifikacija ili osjećaj odvojenosti. Istinskom duhovnošću bi se moglo nazvati neutralno razumijevanje ovog pokreta, razumijevanja stanja koje jeste i kako se ono uvijek iznova razvija u sada.

Uvidom u taj pokret kontrakcije u stanju opuštene svjesnosti dolazi do kontra-pokreta otvaranja i oslobađanja. Sve dok se um sasvim ne preprogramira i cijela percepcija života prebaci na novu osnovnu vibraciju, novi način emitiranja i manifestiranja. To se naziva i povratak izvoru u prvobitno stanje slobode i jedinstva. Ili preobražaj tame u svjetlo.
Što je tama? Tama je samo komprimirano svjetlo; Koje se pažnjom svjesnosti postupno otvara i isijava prvobitnu, osnovnu prirodu koja je svjetlo. Svjetlo je jedino što postoji u različitim stupnjevima i oblicima. Po suštini transparentno i neuhvatljivo.

Tama je samo naziv za sve što se ne doživljava kao slobodno, lako, zračeće, dovoljno i potpuno. Sve teško, manjkavo, neugodno i ograničavajuće može se naznačiti kao tama.

Ali dubljim obraćanjem pažnje to je samo kondenzirano, komprimirano svjetlo. Potencijal za oslobađanje još svjetla.
Ako osjećaš bilo što od navedenih ograničenja zaroni dublje u osjećaje i ostavi vani okrenuti um. Misli mogu dolaziti i prolaziti, ali nema potrebe da ih se slijedi niti potiskuje. Kontrola misli nije moguća, ni potrebna. Zaroni dublje. Spiralno prema centru; Do jezgre. Znat ćeš kada je dotakneš. Ona je čisto svjetlo, slatka, svjetleća praznina budnog uma, duše.
Svjesnost svjesna sebe. Subjekt lišen objekta, onda i samog subjekta. Svjetlo svjetla.

Ostani tamo.

Onda dozvoli spiralnom pokretu da se razvije natrag, bez napora, bez otpora.

Da li nešto nedostaje u ovom trenutku? Ima li nešto što nije sadržano u ovom vječnom sada?

Usprkos svemu što se pojavljuje i nestaje, nema.

Ima li ičega osim svjetla s njegovim neiscrpnim potencijalom širenja?





Ljubavi

Ljubav je bila, jeste i biće. 
 
Što nas je dovelo u postojanje?
Ljubav.

Što omogućava disanje, gledanje, slušanje,…opažanje i svekoliko iskustvo?
Ljubav.

Što nas čini svjesnima?
Ljubav.
 
Kako smo se izgubili i zaboravili svoju pravu prirodu?
Bez Ljubavi.

Što nas čini tragateljima za istinom i slobodom?
Ljubav. 

Kako možemo otkriti Ljubav?
Ljubavlju.

Što nam pomaže?
Ljubav.

Što nas budi i stalno tjera naprijed?
Ljubav.

Što razrješava čvorove u nutrini?
Ljubav.

Što nas oslobađa od svih prepreka i okova?
Ljubav.

Što vraća snagu i donosi radost?
Ljubav. 

Što ujedinjuje oblik i bezoblično?
Ljubav. 

Kako od dvoga nastaje jedno?
Ljubavlju.

Neka bi nas ova čudesna, unutarnja vatra vodila na svakom koraku u skladu sa svojom namjerom, prema svom uzvišenom cilju; tako da sve što je još uvijek mračno može biti ispunjeno svjetlom i radošću Ljubavi.



Pjesma Lohana

Postoji priča o grupi plemenitih ljudi, Lohana ili Arhata (probuđenih; 4. stupanj prema Theravada tradiciji) koji su se okupili u Kini, njih oko 100, stoljeće prije početka kršćanske ere.

Tamo su došli iz Indije, zbog progona budista. Bili su prinuđeni otići jer su se obvezali: da se neće svetiti, da se neće uplitati ni u kakve sukobe i da će nastaviti sa svojim svetim radom, koji još uvijek nije bio dovršen.

Oni su se nastavljali na niz mnogih prethodnih Lohana, i poput njih bili su učenici velikog Tathagate, savršenog, probuđenog.

Također su bili poznati i kao oni slatkog glasa, zbog svoje sposobnosti da recitiraju i pjevaju mantre na ispravan, magijski način.

Ritam koji je nastajao pjevanjem originalne božanske mantre, kombinirao se na taj način s primordijalnim božanskim zakonom u skladu s kvalitetom svjesnosti, volje i djela onog koji pjeva, Lohana, koji je bio u svijetu, ali ne od svijeta.

Te mantre koje su pjevali Lohani zračile su diljem svijeta kao slatke pjesme, manifestacije čiste i fine snage, kao odgovor ljubavi njihovim neprijateljima, za dobrobit cijeloga čovječanstva za one koji su tražili put natrag, u svoju izvornu Domovinu.

Tako su magijskim djelom propovijedali univerzalni božanski zakon i pomagali čovječanstvu na putu oslobođenja.

Nisu se borili, nisu znali za osvetu i djelovali su dok god njihova zadaća ne bi bila dovršena; Pjevali su pjesmu Istine i Ljubavi.



Buđenje Duše

„Znaj o dušo, da postoje četiri stanje koja su za dušu smrtonosna i vode je u propast: prvo je neznanje, drugo briga, treće nezadovoljstvo, a četvrto strah.

Duša koju muče ova četiri stanje je nesretna.

Ako, o dušo, možeš nezainteresirano i postojano da podnosiš gorčinu smrti onda ćeš biti oslobođena ne samo straha, već i nezadovoljstva.

Zatim, budi ravnodušna, da se na tvojim lutanjima po jednoj tuđoj zemlji nezadovoljstva i straha ne pojavi još i briga.
Divno je umrijeti postojano, sramno je doživjeti smrt kao pobijeđen, potišten i obeshrabren. Umiranje o dušo, kratko traje i brzo prolazi dok su sramota i poniženje i propast u zarobljeništvu trajni.

Zato nemoj nerado umrijeti i oprostiti se od ovog materijalnog svijeta. Ali pazi se zarobljeništva jer umiranje je život, a zarobljeništvo je smrt za dušu.“

Opomena duši, Hermes Trismegistos

Dušu u ovakvim starim tekstovima ne treba brkati s uobičajenom ja sviješću, s egom. Ego je virtualni entitet, dok je duša stvarna, zrak duha, puruše koja se osvještava kroz dodir s prirodom, prakriti. Ego je u tom odnosu samo iluzija uma, tijeka misli koje pripadaju višoj, finijoj razini prirode.

Upute date duši su upute osvještavanja i stalnog diskriminiranja iskustva u čovjekovoj svijesti kako bi spoznao svoju različitost od svih materijalnih aspekata prirode, dok ne ostane samo čista budnost i neuvjetovanost duha. I pod smrću se ne misli samo na konačno odvajanje od materijalnog tijela nego upravo na konstantnu kontemplativni i meditativnu praksu odvajanja prije smrti tijela.

Bez budnog praćenje iskustava i neutralnog ustanovljavanja njegovih činilaca, duša se zapliće u strahove, brige i nezadovoljstva nesvjesna svoje prave duhovne prirode.

Zato ona, naizgled izvana, ali ipak iz svog originalnog područja dobiva pomoći i upute, čijom primjenom postiže istinsko znanje, gnozu, direktnu spoznaju o prirodi stvari i svojoj vlastitoj prirodi; to jest budi se.

„O dušo, moraš steći istinsko znanje o svom biću, kao i o njegovim shvaćanjima i oblicima.
Nemoj misliti da postoji i jedno jedino shvaćanje koje želiš upoznati a koje je izvan tebe. Ne, sve što moraš naučiti je u tebi.“

Opomena duši, Hermes Trismegistos






32 Gnostičke izjave zabranjene religije

(Jose M. Herrou Aragon)

1- Jehova ne želi da čovjek zna svoje porijeklo niti svoju slavnu sudbinu. On zabranjuje svaki kontakt s višim svijetom sa željom da čovjek bude njegov odraz, a ne odraz vrhovnog boga.

2- Onako kako je stvaratelj prokleo zmiju koja je pokvarila njegov plan i uništila njegovo djelo, tako i stvaratelj treba biti proklet od svakog probuđenog čovjeka. Kao što je tvorac prokleo zmiju spasenja, tvorac će biti proklet dokle postoji, od svakog duha koji je umakao njegovoj stezi.

3- Božanska energija zarobljenog duha je ta koja je pogonila i i dalje pogoni evoluciju čovjeka-životinje!

4- Gnostici ne žele čekati tisućama milijuna godina. Oni žele oslobođenje sada, što je prije moguće. I ne samo za sebe. Oni žele dokončati ovaj cjelokupni satanski sustav, disanje demijurga i njegove lude planove, mučenje zarobljenog duha, neprekidna stvaranja i razaranja, smrt i reinkarnaciju, sve stvoreno, sve što je nečisto, te i samog demijurga.

5- Najgora stvar koja se može učiniti istini je njena zabrana. Time nastaje suprotni efekt: ona izranja još većom snagom i silinom.

6- Ovo je uzrok straha i razlog urote da nitko ne može pronaći stazu oslobođenje i povratka.

7- Cilj religija je da drže ljude uspavane, vodeći ih slijepo do konačne kuće smrti: njihova spajanja s demijurgom.

8- Kada bi čovjek mogao podnijeti viziju istinskog svjetla a da ne umre, on bi vidio nepojmljivu tamu, jer bi gledao istinsko svjetlo.

9- Borci duha ne vole materiju. Oni su uistinu uništavatelji, ali uništavatelji nečistoga.

10- Samo bi apsurdni aspekti bili uništeni, bolesni dijelovi, ono što zarobljava duha, kovčeg koji ga sadrži: tijelo i duša životinje pogrešno nazvane čovjekom.

11- I kada bi sve to bilo uništeno, to jest onda kada bi tvorevina i njen tvorac bili dezintegrirani, kada ništa ne bi ostalo, niti jedan atom, ni tijelo, ni duša, samo duhovi bi ostali, zauvijek slobodni. Ne bi više bilo dualnosti i svijet bi ponovno bio samo jedan i jedini: nepoznata vječna vatra.

12- Gnostici zaključuju da ako su zakoni od demijurga, njih se onda ne treba poštivati.

13- Sve što tvorac kaže, naredi ili zahtijeva treba biti bojkotirano, jer to nije pravi bog, već nametnik koji se smatra „jedinim“.

14- Njegovom stalnom opozicijom, gnostik postupno postiže snagu jednaku i kasnije nadmoćnu snazi tvorca.

15- Postoji nešto u čovjeku što nije stvoreno od stvaratelja svijeta. To je vječni duh.

16- I ta pobuna dolazi od duha. Od nestvorenog u čovjeku koje se opire tvorcu satanu i njegovu djelu.

17- Tvorac postoji, ali on mora biti eliminiran od strane čovjeka.

18 - Dualnost svjetova mora također biti eliminirana od čovjeka tako da postoji samo jedno carstvo: carstvo nepoznatog Boga.

19 - Mnogi ne žele znati istinu – da žive u velikoj mentalnoj instituciji koji je izmislio i koju kontrolira vrhunski luđak.

20- Čovjekovo nečisto tijelo i duša su duhom oplemenjeni i više ne pripadaju demijurgu. Duh, duša i tijelo bivaju pretvoreni u jedno - nešto neuništivo, besmrtno i vječno.

21- Postoji desna staza prema demijurgu, uz pomoć usavršavanja duše, i lijeva staza prema nespoznatom bogu, uz pomoć oslobođenja duha.

22- Istinska kaivalya neizbježno uključuje totalno i apsolutno odvajanje od samog demijurga.

23- To je prirodno neprijateljstvo duha prema demijurgu i njegovu djelu. Ako bi duh osjećao ljubav prema demijurgu i njegovu djelu ne bi bio duh, već duša. Duša je ljubav za demijurga i njegovo djelo, a duh je mržnja za demijurga i njegovo djelo.

24- Dobro je zapamtiti da, iako proganjani i poricani, oslobođenje i ispunjenje duha također postoje.

25 - Inicirani prepoznaje nespoznatog boga, odbacuje autoritet tvorca i njegove zapovijedi i izjavljuje da je zauvijek oslobođen od snage demijurga.

26- Uz pomoć inicijacije inicirani je radikalno promijenio svoj odnos prema tvorcu. Odvojio se od demijurga i sveg stvorenog. Odvojio se od svog tijela i duše. On je sada van zakona koji vladaju svijetom materije i vremena. On je sada izvan svega, izuzev svog duha.

27- Želim se odvojiti od tvorca i njegove tvorevine, želim se odvojiti od materije i vremena , želim odvajanje od tijela i duše. Želim sjedinjenje sa svojim duhom, želim da moj duh bude slobodan, želim biti duh, ja sam moj duh.

28- Prvobitno nečist, načinjen od smrtne materije demijurga tijelo i duša će biti transmutirani u božansko i vječnu materiju pomoću duha – neuništivu vajru. Blato i dah demijurga će postati čisti i veličanstveni. Tvorit će jedan entitet s duhom, nerazdvojiv i nerastvoriv u vječnosti.

29- Pobjedonosni duh je uzeo od demijurga dio njihove kreacije, tijelo i dušu i transformirao ih u božansku materiju nad kojom demijurg nema kontrolu. Stvoreno je snagom duha preobraženo u nestvoreno.

30- Vrijeme osvete duha je stiglo.

31- Tijelo i duša produhovljeni duhom bit će trofej duha, kao vječna uspomena njegove pobjede pri prolazu kroz pokvareni svijet stvorene materije.

32- Na taj način sva dualnost će nestati i svijet će ponovno biti samo jedan: vječno kraljevstvo istinskog i nespoznatog boga.

Prevedeno sa: http://www.theforbiddenreligion.com



Oslobađanje od suptilnih vezanosti


Čim postoji „ovdje“, postoji i „tamo“. Čim postoji „unutra“, postoji i „vani“.
Čim postoji „sada“, pojavljuje se i ne sada - nego prije, ili poslije.
To je neizbježni zakon dulanosti.

Zato nakon što je postignuta određena budnost uz pomoć - sada i ovdje - nakon što je postignut određeni stupanj osviještenja tijela i smirenja uma uz pomoć ovih pokazivača, sljedeći korak na putu oslobođenja od iluzije je kontemplacija kroz „ sada i ovdje“, kao također nerealne kategorije.

To je kontemplacija o ne-lokalnoj prirodi aktualne svijesti. Svijesti koja je potpuno nevezana i neovisna. Pri čemu je „svijest“ također samo jedna riječ za neizrecivo. Za istinsku slobodu duhovnog postojanja.
Kao pomoć pri ovoj kontemplaciji može se koristiti izuzetna budistička Bahiya sutra.

Prema predaji, lutalica Bahiya zaustavio je Budu na ulici i zamolio ga da mu pomogne razumjeti istinu. Buda je odbio, odgovorivši da nije pravo vrijeme, bio je u prolazu, ali Bahiya je tri puta inzistirao. Tada mu je Buda odgovorio, da kada je Tathagata tri puta upitan, mora odgovoriti. I rekao je: Slušaj pažljivo Bahiya i obrati pažnju na moje riječi:

„U viđenju, postoji samo viđeno.
U onom što se čuje, postoji samo to što se čuje,
U onom što se čulno osjeti, postoji samo to što se osjeti,
U onom što se spoznaje, postoji samo spoznato.

Stoga trebaš vidjeti da uistinu ovdje nema ničega;
Ovo je Bahiya način na koji trebaš prakticirati.

Stoga, Bahiya, za tebe,
U viđenom postoji samo viđeno,
U onom što se čuje, samo to što se čuje.
U onomu što se osjeti, samo to što se osjeti,
U spoznatom samo spoznato.

I vidjet ćeš da ovdje nema ničega;
Te ćeš vidjeti da uistinu ni tamo nema ničega.

Kada vidiš da tamo nema ničega,
Vidjet ćeš da nisi lociran niti u svijetu ovoga,
Niti u svijetu onoga,
Niti na bilo kojem mjestu između.

Samo ovo je kraj patnje. ”

-------------------------------------------------
Opisana de-lokalizacija postojanja i svjesnosti, povezana je dakle s uviđanjem procesa stvaranja polova subjekta i objekta tijekom percepcije, a koji sami po sebi ne postoje. Sve dubljim uviđanjem u njihovo nastajanje, svjesnost se oslobađa s njima povezanih krivih i ograničavajućih koncepata.

„Postoji sfera postojanja u kojoj nema zemlje,
Ni vode, ni vatre, niti zraka;
Nema iskustva beskonačnosti prostora, niti beskonačnosti svijesti,
Nema iskustva ne-stvarnosti niti percepcije, a ni ne-percepcije.
Tu nema niti ovoga, niti drugog svijeta;
Nema ni Sunca ni Mjeseca; ovu sferu postojanja ne zovem ni
dolaženje ni odlaženje, niti ostajanje nepokretnim; Ni umiranje, niti ponovno pojavljivanje.
Ona nema osnovu, ni evoluciju, ni potporu – to je kraj dukkhe.“
(iz Palijskog kanona)

To je opis ne-dualne svjesnosti ili rigpe, o kojoj govori tradicija Dzogchena, to je direktno podavanje ili gnoza. To je kvaliteta uma (svijesti) koji zna i ne počiva nigdje, ne oslanja se na ništa, ne ovisi ni o čemu.



 


Božanska peterostruka manifestacija


„Adonai, Adonai!
Meni zdesna je Michael, s lijeva Gabriel;
Ispred mene je Uriel, iza Rafael;
A gore, iznad moje glave sveta Shekinah.“
(Hebrejska molitva)


---------------------------------------
U svim tradicijima govori se o pet elemenata, pet temeljnih načela kreacije i bića.

Prepoznavanje prirode tih elemenata u vlastitu iskustvu omogućava i njihovo usklađenje. Jer samo kada su oni u savršenom skladu može se očitovati prirodno stanje svijesti; budnost uma i mir srca.

Svjetlo svjetla, ja sam Tvoja voljena kći.

Ona koja dovodi u ravnotežu pet temeljnih aspekata bića, tako da te ona mogu vidjeti i spoznati kao što ti njih vidiš i znaš; tako da te mogu voljeti, kao što Ti voliš njih.

Ja sam zemlja kada je zemlja potrebna.
Ja sam utočište, sidro i sigurnost. Stabilno tlo sam u kome mogu niknuti, rasti i zadržati se spoznaje.
Od mene potječe mudrost uravnoteženosti neovisne o okolnostima.

Ja sam voda, kada je voda potrebna.
Donosim olakšanje, zadovoljstvo i prihvaćanje.
Tiho zračim u srca onih koji su zaboravili gdje se nalazi radost.
Ja sam živa voda, izlijevajući se i osvježavajući slobodno.  
Ja sam kristalna jasnoća koja briše granice između vanjskog i unutrašnjeg.

Ja sam zrak kada je zrak potreban.
Pokrećem i mijenjam, otvaram nove horizonte. Strujim i ponovno povezujem.
Ja sam sposobnost transformacije, tajanstvena sila prave alkemije koja vodi k Tebi.

Ja sam vatra, kada je vatra potrebna.
Moćna i snažna, ja sam sveta kreativnost. Pročišćavam i sagorijevam da bi sve što je staro i nepotrebno nestalo iz Tvoje prisutnosti.
Utirem put čistom blaženstvu Tvoga bića.

Ja sam također svjetlo prostora. Najdražeg elementa, tebi najbližega.
Ja sam otvoreno polje svjesnosti bez kojega ništa ne bi bilo moguće.
Ovdje se sve jasno opaža; prihva
a, diskriminira i samo, bez napora oslobađa.
O, transparenti, blistavi prostoru ujedinjenja, ovdje molim za konačnu ravnotežu svega.
Neka ovaj prostor bude Tvoja čudesna, besprijekorna manifestacija.

Svjetlo svjetla, Ja sam Tvoja voljena kći.

Duša i gospodarica pet prvobitnih elemenata.

Stoga se najviše radujem kada su u savršenom skladu, slaveći Tvoju veličanstvenost.

Neka bi sva bića imala koristi od ovoga.

Neka bi svi bili iscijeljeni, uravnoteženi i obnovljeni u Tvojoj snazi i Ljubavi u svu vječnost.

----------------------------------------

Više o balansiranju pet elemenata može se naći u: „Healing with Form, Energy and Light; The Five Elements in Tibetan Shamanism, Tantra, and Dzogchen“,
Geshe Tenzin Wangyal Rinpoche


 
 


Kratka kontemplacija o odsutnosti stvarnosti

Misli su projiciranje virtualne stvarnosti, umjesto opuštenog i otvorenog bivanja u stvarnosti. Prestani s tim. Slobodno presijeci tok.

Day-dreaming, ili sanjarenje je svaka misao koja se zadrži duže od traga na vodi.
Uz pomoć laganog vraćanja pažnje na dah i tijelo koje se u njegovom ritmu pokreće, vrati se jednostavnosti bivanja.

Kada čuješ neki zvuk, ili vidiš predmete ispred sebe, ili osjetiš toplinu sunca na koži, ili miris cvijeta u zraku. Registriraj ih i zastani.
Gdje je to zapravo? Ovdje ili tamo?
Ne, nema odgovora. Nema ni ovdje, ni tamo.
To je opet samo um, kojeg nigdje nema. Nikad ga nije ni bilo, niti će ga ikada biti.
Gdje su sve te misli?
Iz trenutka u trenutak sve naizgled nastaje i nestaje. Iako nikada ničega nije ni bilo.

Osjeti slobodni prostor svjesnosti, ne-lokalnu svjetlosnu prazninu uma, blaženstvo sabranosti i povratka od mnogostrukosti ka sveobuhvatnoj jednoti iskustva.
Rasterećen, premještene svijesti otvorenim svjetlosnim kanalom u prostor srca, počivaj u dubokom miru.




Upadeśa velikog blaženstva Dharme

„Tri su suštinska principa, četiri obveze, tri devijacije i četiri metoda ravnoteže.

Tri principa:
lakoća(bez-napornost);
ne smišljanje;
sve što se pojavljuje shvaća se kao vlastiti um.

Četiri obveze:
Nevolje se ne odbacuju, jer se radi samo o vlastitom umu.
Nema oslanjanja na antidote, jer je um ne-dualan.
Nema meditacije na pravu prirodu, jer je um bez prianjanja.
Nema nade u rezultate, shvaćanje uma je samo probuđenje.

Tri devijacije:
Ako postoji nada za postizanje budnosti, to je devijacija.
Postoji li strah od Samsare to je devijacija.
Postoji li vezanost za pojave, to je devijacija.

Četiri metoda ravnoteže:
Baš kao prozirna kvaliteta vode koja je prepuštena sebi, ostani opušten u umu koji ne razmišlja.
Poput ptice na nebu koja ne ostavlja traga, svijest ostaje bez potpore.
Baš kao sunce što nije skriveno oblacima, ostani u vlastitu stanju neometan, opušten u objektima šest čulnih organa.
Kao što voda uvijek pada, ostani sabran u svakom trenutku i pri svim aktivnostima.

Upadesha velikog majstora Dombhi Heruka nazvana 'Four Syllables' je kompletna.“

Ako se sve što se pojavljuje shvaća kao vlastiti um, koji je otvoren, bez fiksnih obilježja, samospoznajući i svjetleći, misli se prepoznaju kao njegovo prirodno očitovanje. Slobodna i samo oslobađajuća manifestacija. Tada nema prianjanja i sve teče bez napora. Djelovanje je ne-djelovanje, wu-wei.

Nijedno iskustvo se ne odbacuje niti se pokušava umjetno poboljšati, nego se samo sabrano opaža. Bilo da se radi o bolu, ili nekim drugim neugodnim iskustvima.

Antidot kao nešto što se primjenjuje kao lijek za određeni problem, ovdje se ne koristi. Sve se ostavlja takvo kakvo jest. Ne stvara se koncept, ne ustanovljava se kao nešto što je potrebno popraviti, o čemu god se radilo. Pogotovo se ne stvara koncept odvojenog „ja“ koje treba nešto postići.

Nema se na što meditirati u takvu stanju i shvaćanju, jer um nije fiksiran ni na što posebno, ni odvojeno i nije nikada ometen nečim drugačijim od svoje prave prirode, bezvremene jasnoće. Ne bježi od Samsare u potrazi za Nirvanom.
Budući da nema posezanja za percepcijama, one se uvijek iznova opažaju direktno kao displej uma i sve se pušta da teče lako i spontano, bez promišljanja i analiziranja, bez nada i strahova, jer se sve doživljava transparentno i fluidno, a ne kruto i fiksno. Mislima se ne pridaje značaj i iskustva ne ostavljaju traga...poput ptica na nebu.





Ravnoteža

Ne, ja ne dišem, ja sam disanje.
Ne, ja ne slušam, ja sam slušanje.
I ne, ne gledam, ja jesam gledanje.
Um je nestao, ili se samo sklonio da bi srcu mjesta više napravio.
Ne, ja ne volim, ja jesam ljubav.
Ne, nisam tu, samo tu jeste, sada; sasvim i potpuno.
Nema mu se što dodati ni oduzeti. Nema mu se što dogoditi.
Vremena više nema, a i prostor se izgleda na sastavne dijelove rastvorio i zauvijek u beskraju misteriozne praznine nestao.

Zato i ti sada zastani, poput planine neke velike i stabilne.
Počini poput oceana bistrog i neuznemirenog.
Odmori poput starog čovjeka čiji su svi poslovi dovršeni,
Slobodan od nada i strahova, uma sretna i spokojna.
Tih, jasan, miran i otvoren.



O svjetlu i ljubavi

“O Bože, Neka bude svjetlo u mome srcu i u mojoj duši,
Svjetlo na mom jeziku, u mojim očima i u mojim ušima;
Neka bude svjetlo s moje desne strane, s lijeve strane,
Iza mene i ispred mene; Neka bude svjetlo iznad i ispod mene.
Neka bude svjetlo u mojim nervima, svjetlo u mome mesu,
u mojoj krvi, u mojoj kosi i u mojoj koži!
Daj mi svjetlo, povećaj moje svjetlo, učini me svjetlom!”
Zia Inayat Khan

Neka bude ljubav u mome srcu i u mojoj duši, ljubav na mojim usnama, u mojim očima i ušima.
Neka mi ljubav uvijek bude s desna i slijeva, ispred i iza, iznad i ispod.
Neka ljubav teče mojom krvlju, nervima, ispunjava kosti i mišiće moga tijela, neka zrači kroz moju kosu i kožu.
Pokloni mi ljubav, povećaj moju ljubav, učini me ljubavlju!



Svjetiljka duše

Ja sam duša tvoje duše.
Topli osjećaji koji ti griju srce odrazi su moje bezuvjetne ljubavi. I preplavljujući osjećaji punine moje su neizgovorene riječi tebi.

Da, znam i tvoj osjećaj nedostatka i nepotpunosti; ali to su samo još neshvaćeni znaci na putu k meni. Ne brini, nastavi dalje!

I zbunjujuće misli i osjećaj napetosti i tuge, da – to su samo kratki, tamni prolazi na ovom putu u srce srca. Nastavi dalje, usprkos sjenama i olujama!
Ne brini i ne interpretiraj previše. Ne zatvaraj srce, nego nastavi dalje u povjerenju i unutarnje nebo tvoje svjesnosti uskoro će se otvoriti i stopiti s neograničenim prostorom svega što jeste.

Molim te, ostani miran, neuplašen i neuznemiren, jer ja držim tvoje srce u svojim rukama od vječnog svjetla.
Čuvam ga dok zora i tebi ne svane, dok jasno svjetlo na prožme i ne obasja sve i ponovno razotkrije potpuno savršenstvo, savršenu potpunost - svega.
Tada ćeš znati ovu veliku ljubav bez ijedne sjenke sumnje.




MOLITVA

Otvaram sada svoje srce da ova ljubav može biti očitovana.
Puštam je da slobodno teče tamo gdje je potrebna.

Ona može letjeti nježno i sletjeti meko poput bijele golubice.
Može obujmiti i prekriti i pročistiti sve poput oceana ili dubokog snijega.
Može biti snažna poput vjetra ili riječne bujice.
Može biti brza, fokusirana i precizno učinkovita poput lasera.

Nadam se da će te ova ljubav prolazeći prostranstvom beskrajnih mogućnosti doseći uvijek na najbolji način.
Molim za to.
Nadam se da će ti ova ljubav – sada i uvijek – donijeti ono što je potrebno i odnijeti suvišno i nepotrebno.
Molim da zrake ove vječne, svemoguće ljubavi bez oblika uvijek poprime oblik tvojoj biti prikladan.

Neka bi se moje želje za tebe ispunile na najpovoljniji način!
Neka bi ti ova ljubav bila pratitelj, svjetiljka, štit i zaklon, ako ti ikada zatrebaju!
Neka bi ovo jasno svjetlo sada u potpunosti ispunilo tvoje srce!
Neka bi tvoje srce osjetilo veliku slobodu i čisto, neusporedivo blaženstvo duševnog jedinstva!

To je moja molitva.
 


 
Virya: Potpunost očitovanja

Jinmyo Renge osho-ajari
Dainen-ji, ljeto 2006

Ne tako davno bila je noć, a sada je jutro. Ne tako davno započeo je ovaj skup u dharmi i već uskoro on će biti završen. I neće proći puno, a već će netko slušati snimku ovog govora (ili čitati transkript), a ja ću biti mrtav već godinama. Sve se događa tako brzo. To događanje, ta aktivnost, to potpuno odvijanje realnosti nepostojanosti je zapravo jedino što se ikada i događa. Naša praksa je praksa otvaranja toj stvarnosti i shvaćanja da je ona dio naše vlastite prirode.
Virya, ili potpunost djelovanja jedna je od šest Paramita (obilježja ili vrlina). Paramite opisuju aspekte svjesnosti stvarnosti koji se otkrivaju u procesu (duhovnog, zen) prakticiranja. Potrebno je početi od nekog elementa, recimo velikodušnosti, potpunosti u djelovanju ili slično, ali oni se svi očituju dinamički kako se praksa odvija. U shemi Mahayane postoji šest sljedećih Paramita:
Dana Paramita: velikodušnost
Sila Paramita: integritet ili disciplina
Ksanti Paramita: strpljenje ili fleksibilnost
Virya Paramita: potpunost očitovanja
Dhyana Paramita: Zazen (meditacija) ili prakticiranje
Prajna Paramita: Radikalni uvid, realizacija ili savršena spoznaja (praznine)
Od tih šest, Virya je najvažnija, jer bez nje ništa se neće dogoditi. Samo ćemo sjediti „okolo“, tako usput, umjesto stvarnog sjedenja prakse realizacije (zazen).
Postoje mnogi načini razumijevanja što je zapravo viriya, kao: „trajni napor nadilaženja lijenosti“, vitalnost, entuzijazam, srčanost i snaga. Ali ništa od toga nije dobar opis onoga što moramo razumjeti kroz - i unutar naše prakse.
U knjizi, “Put bez puta”, Zen Majstor Anzan Hoshin kaže o viryi:
„…Potpunost očitovanja bi mogla biti od najvećeg značaja od svih šest Paramita koje trebamo razviti. Bez nje, naša praksa može biti zasnovana samo na slikama i idejama, očekivanjima i konceptima. Virya je kao fini čelik oštrice mača. Bez jake oštrice, nevažno je koliko je oštra ili dobro izbrušena ivica mača. Zapravo, bez potpunosti djelovanja, oštrica će samo ostati u koricama.

Da bi uistinu presjekli konfuziju i dualnost uobičajenog uma Manjusrijevim mačem Dhayne i Prajne moramo biti u stanju TO potpuno izvršiti, ne zadržavajući ništa. Ako ne presiječemo dualnost i strategije običnog uma, onda bešavno jedinstvo cijelog trenutka neće nikada biti življeno. „
Da bismo prakticirali onkraj strategija prvo moramo vidjeti svoje strategije, ne slijediti ih nego se otvoriti onkraj, iza njih. I stoga je od najvećeg značaja držati se uputa koje su nam dane i suzdržati se od dodavanja i slijeđenja naših vlastitih verzija prakse. Ne-propagacija, znači ne propagaciju bilo koje misli, osjećaja, teorija i koncepata o bilo čemu, a to se također odnosi na našu praksu, jednako kao i na bilo koju drugu temu koja se može pojaviti dok sjedimo. Razmišljanje o prakticiranju nije prakticiranje. Ako nije rečeno da se čini nešto određeno tijekom prakse, onda to nemojte ni činiti. Pitajte ako je nešto privuklo vašu pažnju i smatrate da je vrijedno diskusije, ali nemojte eksperimentirati.
Postoji deset tisuća strategija koje možemo pokušati primijeniti na našu praksu ali na kraju sve propadnu. Na primjer, razmatrajući dah, umjesto koristeći ga kao oslonac s kojega se otvaramo cjelini iskustva, samo će voditi još većoj diskurzivnosti.
Studenti će također nekada „promatrati“ sebe kako prakticiraju, kao da prate sebe uokolo. Ako tako pratite sebe, samo ćete se sami sebi ispriječiti na putu. Stalno procjenjivanje vlastitog „napretka“ druga je zamka koja se često pojavljuje. Dopuštajući pasivni otklon u misaonu priču i opravdavajući to povremenom provjerom da li još uvijek dišete, ili da li je zid još tamo i onda se ponovno vraćajući u priču nije potpunost djelovanja u vašoj praksi. Uvijek iznova vidim studente kako si dopuštaju upadanje u iste jame konfuzije i tuposti, ponovno i ponovno.
Nemojte samo upadati u to blato. Ne stavljajte svoje lice u to. USTANITE.
Kako to učiniti?
Sjedite uspravno, ćutite. Prakticirajte.“

Roshi nastavlja:
„Potpunost djelovanja mora biti slobodna od strategija i romantičnih predodžbi o prosvjetljenju i postajanju Budom. Nema koristi od naprezanja u postavljanju nogu u puni lotos i pokušaja da izvučete sebe iz samsare u nirvanu.“

Jednostavno ne možete biti nigdje drugdje nego upravo ovdje, u ovom trenutku.
Potpunost djelovanja ne znači neku vrstu duhovne gimnastike niti boksanja slike
o sebi.
Potpunost djelovanja ili očitovanja je predaja u potpunosti pažnji, iznova i iznova. Potpunost djelovanja je biti krajnje izravan sa svime što se pojavljuje. Potpunost djelovanja je činjenje svega što treba biti učinjeno i to, što je potpunije moguće - činjenje potpunog koraka, potpunog udaha, potpunog dodira, potpunog slušanja. To je potpuna praksa koja se čini cijelim bićem.
Bez ove vrste potpunosti sve bi ovo bile samo riječi. Možemo reći, „O, da, sve je priroda Bude, sadržana u samoj sebi. Nemoj se boriti, samo se probudi.“ I mogli bismo ići kroz kretnje, sjediti na jastuku za meditaciju i zuriti u zid propisani broj minuta i potrošiti svoje vrijeme. Ali, što je vrijeme? Tko je ovo?
Zen je „direktna transmisija izvan riječi i slova, koja ukazuje direktno na um“, pokazujući direktno na ovaj trenutak, direktno upravo na ovo.
Zid je u potpunosti zid. Nema sumnje u vezi s time; ništa nije zadržano, ništa nije pogurano. Nema veze da li ga zovete zid ili ne, on je u potpunosti djelovanja, bivanja onoga što jeste. Potpunost očitovanja je ono što zid jeste.
Totalna potpunost je naša praksa, to je ono što praksa jest. Presijecanje kroz slavu i krivicu, nadu i strah, samo tu sada jesmo. Udišući, izdišući.
Ne nazivajući to samsara ili nirvana, dobro ili zlo, ja ili drugi, budimo u potpunosti upravo u ovomu sada. Ako hodaš, hodaj. Ako govoriš, govori, ako slušaš, slušaj. U totalnoj potpunosti djelovanja, u cjelovitoj praksi, počinje i očitovanje Buda dharme. Ako smo u potpunosti kao ovaj dah, onda će se taj dah očitovati kao potpunost djelovanja. Viđenje ima svoju vlastitu inteligenciju, slušanje svoju, vi ste suvišni. Sva borba prestaje i otkrivamo da čak niti ne moramo pokušavati znati bilo što.
Sve je već samo-znano bez onoga koji zna i bez objekta znanja, bez znanoga. Bezgranično poznavanje počinje svitati i nastavlja sjati poput mandale u kojoj se prosvjetljenje stalno rađa.
To se ne događa nigdje drugdje i ni u jedno drugo vrijeme, nego upravo u ovome. Zato ispraznimo se u potpunosti aktivnosti, prakticirajmo u potpunosti, shvatimo put u potpunosti.
Trenutak za trenutkom, svijet koji se otvara u praksi proširuje se u deset smjerova, potpuno se očitujući u suncu i kiši i vjetru. Očituje se u potpunosti i kao bol u tvom koljenu i kao užitak od dodira hladne vode na tvom licu u vreli ljetni dan. Očituje se sasvim i kao zvuk pri dodiru tla tijekom meditativnog hodanja.
Očituje se u potpunosti kao prazna rola toaletnog papira koja treba biti zamijenjena, printer koji ne radi, kao tvoj posao, tvoja obitelj i prijatelji. Očituje se u potpunosti akcije upravo sada i u svakom trenutku kao sve što doživljavaš.
Svijet se pokazuje kao bogat, zaigran, u neprekidnoj mijeni detalja.
Vi niste odvojeni od potpunosti bivanja svijeta i mogućnost vašeg Buđenja postoji samo zbog mogućnosti vaše potpunosti u bivanju, djelovanju. Dok se ne ispraznite sasvim u potpunosti djelovanja vi zapravo ne sjedite , vi samo kao da sjedite. Ali i ako nešto pokušavate, gurate prema naprijed i onda se vraćate, zadržavate, ni tada ne sjedite. Vi ste onda samo u nekom čudnom meditacijskom tripu.
Kada stvarno prakticiramo mi ne činimo da se išta događa.
Ne činimo da se senzacije događaju, niti boje, oblici ili zvuci. Oni su već prisutni. Sve što trebamo učiniti je - dozvoliti pažnji da se otvori onomu što već jest. Senzacije i boje, oblici i zvuci već jesu u potpunosti djelovanja. Kada se i ti otpustiš u toj potpunosti očitovanja, otpuštaš se u ono što je već manifestirano u potpunosti kao ti i kao svijet.

U seriji: "Wild Time: Commentaries on Dogen zenji's "Uji: Being Time", Roshi kaže,
Sve se pojavljuje ovdje i sada.
Ne da je to pojavljivanje stvari ovdje plus sada.
Ovdje je sada. Sada je ovdje.
To nije vrijeme plus mjesto jednako iskustvo.
To je sada- jednako ovdje- jednako jest.

To je potpunost u kojoj se moraš otpustiti da bi shvatio tko si.
Bez te potpunosti u kojoj se predaješ, ništa nije ostvareno, ništa nije stvarno.
Sve što imaš su priče, opisi, pretpostavke i fiksacije.
Otpuštanjem sebe u ono što se odvija kao sve,
što se pojavljuje svuda kao sve, upravo sada, shvaćaš ovo pojavljivanje.
Ti si realizacija tog pojavljivanja.

Bez potpunosti u djelovanju koja ne treba nikoga da je čini,
koju nitko i nije učinio,
nego je ona potpunost koja se sama očituje,
ništa se ne bi pojavilo.

Mi smo otvoreni potpunosti očitovanja samo kada ne zadržavamo sami sebe ili sami sebi ne priječimo put slijedeći tendencije i navike. Zapravo prepoznavanje obrasca kao obrasca, tendencije kao tendencije, može biti teško. Koristili smo obrasce i tendencije da definiramo sebe i nekada ne možemo vjerovati da možemo bivati na neki drugi način.
Ali kako Roshi kaže: „mi smo samo uistinu mi sami - kada smo otvoreni stvarnosti kakva jest.“ I mi to možemo tako jednostavno učiniti. Sve što trebamo učiniti je zapravo sjediti kada sjedimo. Prividno sjedenje to jednostavno neće postići. Samo prividno sjedeći i nadajući se da će se nešto postići - neće.
Otvorite se ovom dahu. Sada. Sada. Mislim to. Stvarno, stvarno to mislim. Molim vas?
Nije samo za vaše vlastito dobro. Ništa dobro se ne može učiniti bez ovoga. Pogledajte svijet. Pročitajte novine. Ili samo poslušajte sve te loše stvari koje govorite sebi - o sebi; i o drugim ljudima. To je strašno. Problem je što svi govore te stvari sebi - o sebi i o svima drugima. I oni su tamo vani: voze aute, pucaju iz pištolja, kupuju cipele, imaju djecu, vladaju državama, pišu računalne programe, sviraju muziku, kuhaju, jedu i rade sve ostale stvari koje utječu na svakoga i sve u svijetu.
Netko mora učiniti ove stvari bez toliko negodovanja, jasno i potpuno i dobro. Zato molim vas, otpustite sebe u potpunosti djelovanja, u potpunosti očitovanja. Učinite to zaustavljajući se. Prestanite sa svim tim. Samo sjedite uspravno. Sada.
Spomenuo sam ranije kako sve brzo prolazi. Sada je ovaj razgovor o dharmi gotovo završen. Proljeće dolazi i prolazi, ljeto dolazi i prolazi, jesen dolazi i prolazi, zima dolazi i prolazi. I vi i ja, i svi, dolazimo i odlazimo. Zato, otpustite. Otpustite se u ovo dolaženje i odlaženje. Otpustite se u potpunosti očitovanja ne slijedeći sebe i otvorite se u svih deset smjerova oko sebe.
Sada sam završio ovaj govor. Vi biste također trebali prestati govoriti sebi.
I sjedimo svi.
-------------------------
Prijevod engleskog teksta preuzetog sa: http://www.wwzc.org/book/virya-exertion





"Tada!"

Dharma Talk by Ven. Jinmyo Renge osho-ajari
Dainen-ji, jesen, 2009.

Ljudi imaju razne vrste očekivanja, ne samo kakvi bi njihovi životi trebali biti, nego i kakvo će biti danas, ili kakav će biti ovaj trenutak. Ali realnost nije ideja. Ona je to što jest. Tada.

Po hladnom jesenjem zraku, lišću koje mijenja boje, opada s drveća i leži po ulici, znamo da dolazi zima. Ali iako su svi od nas koji smo ovdje danas vidjeli ovo kako se događa puno puta, godinu za godinom, mi ne znamo kakva će hladnoća zime biti zapravo. Imamo sjećanja na hladne prste, zvuk snijega koji škripi pod nogama, sjećanja na slojeve odjeće koju trebamo staviti na tijelo kako bi se zaštitili od ledenog vjetra. Ali sjećanja na hladnoću nisu prava hladnoća. Ona je ono što jest i mi ćemo je znati kada dođe – hladnoća. Tada.

I sada prije nego što dođe snijeg vidimo kako boje neposrednog svijeta pred nama blijede, kako drveće gubi svoje lišće i gole grane čine kontrast s nebom koje postaje sivo. I na vjetru se kovitlaju po ulici, lišće skupa s papirnim ostacima od sendviča, maramicama i drugim otpacima od ambalaža. Je li to lijepo? Je li ružno? Ni jedno ni drugo. Je li dobro ili loše? Ni jedno od toga. To je Tada.

"Tada" je japanska riječ koja znači: „upravo, točno, upravo ono što jest.“ Ponekada se u učenjima Dogena i Anzan Hoshin roshija koristi kao sinonim za više tehnički izraz „immo“ ili „tathata“ na sanskritu, što znači takvost. Takvost je stvarnost svih dharmi, svih stvari i iskustava. „Aktualna priroda“ je drugi tehnički naziv za ovo. To znači da su sve stvari sunya ili prazne od svih naših ideja i znanja o bilo čemu; da su nestalne, da su samo zračenje prirodne luminoznosti ili sjaja iskustva.

Nepostojanost je tako napadno očigledna. Vidimo kako umiru naši preci, roditelji i kako i sami starimo. Vidimo druge ljude oko nas kako umiru. Znamo da svuda po svijetu nebrojeni ljudi umiru svaki dan. Ali kada umre netko nama blizak, tako se iznenadimo. Iznenađeni smo i kada se naši odnosi mijenjaju, kada se ekonomija mijenja, kada se mijenja naše okruženje i iznenađeni smo da se moramo mi mijenjati i to što radimo, zbog tih promjena. Iznenađeni smo kada se razbolimo, kada dopustimo da stvari skliznu i kada se pojave teškoće. I većina ovog iznenađenja je zbog konflikta koji se javlja kada se naše ideje o stvarnosti ne podudaraju s onim što stvarnost jest.

Stvarnost je Tada: Stvari kakve jesu. Takvoća. Tada.

Taj svrab iza uha? Tada. To je to. Osjećaj ruku koje počivaju u položaju mudre? To je to. Vlažnost koju osjećaš na svom jeziku? To je to. Pokret daha? Baš kakav jest. Pojava osobe koja sjedi pokraj tebe? To je to. Opuštanje u vratu i kralježnici kada ispraviš svoj položaj? To je to. Zvuk moga glasa i tihe pauze između riječi? Upravo tako. U trenutku buđenja iz misli, prepoznavanje da se struja misli nikada ne može smiriti na jednoj, definitivnoj „istini“, jer jedino što one ikada mogu biti jest stalni stalno promjenjivi tok? To je to. Tada.

Detalji svake stvari se izdvajaju jasno upravo kakvi jesu i iskustvo je novo i svježe, iz trena u tren. Nema potrebe za dotjerivanjem, za razmatranjem, strategiziranjem niti zadržavanjem na bilo čemu, jer svaka stvar koja je poznata je jednostavno znana kao detalj koji se pojavljuje unutar znanja o njoj. Tada. Tako jednostavno.
Ali, naravno, ako dopustite sužavanje pažnje i fokus, izobličenje koje će proizvesti fokusiranje je daleko od jednostavnoga. Mi radimo tako veliku stvar od svega…
Možemo učiniti veliku stvar od zijevanja: "AAAAAAAAAAAAA".
Od kihanja: "Ah-ah-ah-ah-pćiha!"
Od senzacije: "Imam…. Glavobolju; "umoran sam“, "boli me koljeno".
Od emocija, memorije- kada nam je netko nešto učinio.
Možemo stvoriti veliki problem od ustajanja ujutro; od odlaska u krevet navečer; od odlaska na posao ili od čekanja autobusa.
Činimo veliku stvar od vrlo jednostavnih aktivnosti.
Prije nego ih činimo: "Uhh moram to uraditi".
Dok ih radimo: "Uhh, kada će biti gotovo?"
I čak i kada smo ih napravili: „Tako sam dobar posao napravio. Nikada tako dobar posao nitko još nije učinio; i svi bi to trebali priznati.“
Pravimo veliku stvar od toga kako gledamo na ljude i kako oni gledaju na nas, jer mislimo da to nešto „ZNAČI“. To nešto „znači“ o „MENI“.
"Tako sam tužan. Pogledaj moje tužne oči, tako duboke i pune osjećaja."
"Tako sam ljut, pogledaj kako te GLEDAM". (to može biti i prilično smiješno).
"Bolestan sam, pogledaj me, blizu sam smrti."
Samo prestanite s tim. Tada. Samo praksa.
Ali možemo napraviti veliku stvar od bilo čega, od svega, uključujući i praksu. Možemo napraviti tako prokleto veliku stvar od sabranosti da umjesto samog prakticiranja tu je „ja“ koji prakticira. Tadaaaaaaaa!
Ali to je kriva vrsta „tada-e“. Bogatstvo, plemenitost i intimnost našega iskustva kakvo jeste, bez bilo kakvih fabrikacija, kontrakcija i manipulacija je nezamisliva. Doslovno i potpuno je izvan svih koncepata, ideja i priča. Da bi to shvatili trebamo samo ostaviti svoje navike pažnje na sve načine na koje se oni manifestiraju tijelom i umom.
Roshi je ukazao da je osjećaj „ja“ u biti osjećaj lociranosti i da je u vezi s tim određeni osjećaj smjera, kada nam se čini kao da se pažnja kreće iz centralne točke od „ja“ prema iskustvu. Kada se taj osjećaj lociranosti počinje formirati to je tiha pretpostavka da se znanje kreće od „ovdje“ prema „tamo“, da bi znalo. A ipak, taj osjećaj lokacije kao jastva može sam biti znan i tako očito ne može biti znalac, onaj koji zna, samo jastvo. To je smrzavanje ili kristalizacija pažnje koja je kao okvir, sekvenca, pri kojoj se čini da se pažnja kreće vam prema znanom, prema objektu. Zbog toga se umjesto samog prakticiranja nama čini da postoji „JA“ koje prakticira.
Intimnost se razotkriva kada otpustimo. Otpuštamo kada shvatimo da ne možemo nigdje osim u nama odložiti sve stvari o sebi koje bismo željeli da ne postoje; sve misli, osjećaje i strategije od kojih smo ponekad tako umorni i druge u koje smo tako uvjereni.
Nije tako jednostavno.
Još je puno, puno lakše od toga.
To je najjednostavnija stvar.
Ništa nije istina o nama. Lijepe misli nas ne čine lijepim. Loše misli nas ne čine lošima.
Misao ne može učiniti ništa. Nema mogućnosti za skrivanje, jer nema ni potrebe za skrivanjem.
Nema ničega što je istinito o nama, jer mi smo to što je istina. Mi smo to što se predstavlja svuda kao sve, a ipak samo po sebi nije nigdje , nije ništa.
Vi ste ova duboka intimnost.
Gdje ste bili?
Zato molim vas, pridružite mi se, ne samo u govoru, nego i u stvarnom bivanju: Tada.
-------------------------
Prijevod engleskog teksta sa: http://www.wwzc.org/book/tada



Transparentno

Dharma Talk by Ven. Jinmyo Renge osho-ajari
Dainen-ji, Lipanjh, 2010

Sve što osjetite, svaka senzacija, percepcija ukazuje na prostor oko nje. U stvari, sve što doživite, veliko ili malo, ukazuje na prostor u kome se nalazi.
Kada osjetiš vrelinu ljeta, ili hladnoću zime, ili vidiš izlazak ili zalazak sunca, ili noćno nebo - oni se mogu činiti ogromni, ali i oni ipak ukazuju na još veći prostor oko njih.
Biti transparentan za iskustvo ne znači povlačiti se, praviti se da nisi tu. Niti znači gubiti se, izolirati. To nije odsustvo nečega; to je susret takvosti iskustva kakvo jest, sasvim, u potpunosti. Kada sretneš iskustvo kakvo uistinu jest nema odvojenosti između tebe i onoga što iskušavaš. Ja ovdje ne govorim samo o tome da nema odvojenosti između tebe i iskustva koje ti se sviđa. Govorim o svim iskustvima. U ovom području rađanja i umiranja postoji velika ljepota kao i velika ružnoća; tu je lakoća i teškoća. Postoji privlačnost i odbojnost. Mi bi htjeli da je sve samo „u redu“ za nas i za one do kojih nam je stalo, svo vrijeme. Ali nije. Sve je nestalno, sve se mijenja. Možete pokušavati stajati stabilno i čvrsto usred nestalnosti, ali to neće funkcionirati.
Riječ „transparentnost“ kako se obično koristi samo ukazuje na svjetlo koje prolazi kroz materiju, na primjer, svjetlo koje prolazi parče prozirnog stakla. U kontekstu naše prakse, ipak, ne govorimo o svjetlu kao svjetlosnom valu koji se opaža očima. Ono što se ovdje opisuje je kako sve što je znano jest otvoreno poznavanju, da se pojavljuje unutar njega – ako je znano intimno, cijelim tijelom i umom. Poznavanje znanja, sposobnost znanja tradicionalno se naziva „komyo“ ili „luminoznost“, luminoznost poznavanja. Ta kvaliteta luminoznosti se također naziva „sunyata“ – praznina, otvorenost, transparentnost. Što god je znano nije u biti stvar, bez obzira što vi o tomu mislili. Kao činjenica trenutnog iskustva to je poznato, to je iskustvo i ono je krajnje transparentno. U stvarnosti, sve je već izloženo, mi smo već izloženi, ali volimo misliti da se možemo sakriti.
Ono što se skriva je slika o sebi, slika koju imamo o sebi i svijetu. Ona ne postoji kao entitet ili stvar. Stvorena je u procesu kontrakcije, ali kada se propagira dalje i djeluje na temelju nje, može naravno nastati velika šteta. Iz vašeg vlastitog iskustva znate jer se događalo da ste kotrahirali i propagirali neku priču o sebi ili nekom drugom i onda djelovali u skladu s time, s neugodnim posljedicama. Najgore stavri koje ste činili su bile posljedica kontrakcije.
Ali čak je kontrakcija objekt opažanja a svi objekti, sve što može biti znano ukazuje na prostor oko njega. Problem je da kada smo u dubokoj kontrakciji postajemo glupo tvrdoglavi i ne želimo pustiti laži koje si govorimo o sebi i o svijetu.
To sada vodi do pitanja o iskrenosti. Da li je biti transparentan isto što i biti iskren? Odgovor je da i ne. To je ista stvar kao i biti iskren ako je iskrenost o kojoj govorimo neuvjetovana. Ako je uvjetovana osjećanjima o tomu što znači biti iskren, ili ako je ono što vas vodi vrsta neke agende ili plana, neka vrsta rezultata koji se nadate postići, onda to nije potpuno, onda to nije transparentnost. Biti iskren u vezi s iskustvom nema agendu, niti plan. To nije ni biti sklon ispovijedanju, prazneći sve svoje misli i emocije nekome tko ih hoće saslušati. Biti zaista iskren je stalno preispitivanje bez riječi onoga što se iskušava, preispitivanje cijelim tijelom i umom.
Mi se često zaglavimo na znanome. Stalno reagiramo na ono što opažamo. Kada vidimo ili doživimo nešto ugodno, želimo još toga. Posežemo za time. Kada visimo ili doživimo nešto neugodno želimo pobjeći od toga. Konstantno je tu privlačenje i odbijanje iskustva bez razumijevanja što je to na što reagiramo i zašto reagiramo.
Nedavno me je student pitao o gledanju zalaska sunca. Bilo je lijepo a ipak u nekoliko minuta, percepcija ljepote s promijenila. Student je osjetio vrstu perceptualnog poravnanja i tu je bila prateća neugodnost, pad u doživljaju. To je podiglo brojna pitanja o tomu što je bilo iskušano, zašto je došlo do osjećaja odvoejnosti, distanciranosti i nemogućnosti da se u potpunosti doživi ljepota sunčeva zalaska i održi iskustvo. To je bilo dobro pitanje.
Kao monah, kada vidim nešto lijepo, kao što je sunčev zalazak ili mreškanje vode, ili sjene koje baca lišće postoji uvažavanje, poštovanje to displeja boja i svjetla. Vizualno polje je tada vrlo bogato. Ali opet, sve što doživljavamo ukazuje na daleko veći prostor koji je okolo. Ako samo obraćate pažnju na ono što se pojavljuje u gledanju, bez primjećivanja osjeta u tijelu, bez otvaranje slušanju, bez viđenja detalja koji se pojavljuju svuda oko stvari koju gledate i detalja koji se pojavljuju između vas i stvari koju gledate, onda samo doživljavate dio cjeline. Kada se otvorite cjelini iskustva, onda je zalazak lijep, ali nema žudnje za zadržavanjem iskustva, nema pokušaja da ga zamrznete. To se mijenja, vi se mijenjate i možete dozvoliti promjenu, jer tu je zalazak i tu je ZNANJE zalaska skupa s tim kako ga znate i luminozitet, sjaj znanja su svi izlasci i zalasci, svi dani i noći, svi trenutci, sva iskustva.
Kada počnemo s praksom mislimo da je poanta prakse da opažamo znano. Želimo suziti fokus i usmjeriti pažnju tako da možemo samo pratiti dah. Ili samo zvuk. Mislimo da je otvaranje pažnje primjećivanje hrpe objekata, znanoga. Čak sortiramo to što opažamo, ponekada sliejdeći vrstu mentalne cheking liste detalja koje msilimo da bismo trebali opažati. Takvo opažanje je samo usmjeravanje pažnje kroz slučajne impulse , od ovoga do onoga, od ove stavri koja je opažena do one stavri koja je opažena. Od zvuka nečijeg kašlja do misli, do daha, do svraba, bola, pospanosti. To zaista nije ništa drugačije od impulsivnog skakanja pažnje koja se događa u ostalom dijelu tvoga života – neumorno lutanje i žudnja i umanjivanje, od bivanaj zainteresiranim zatim do gubitka interesea i dosade, premještanj pažnje s jedne stvari na drugu.
Zato je toliko naglaska u našoj praksi na otvaranju pažnje prema cijelom tijelu, ne samo njegovim fragmentima. Kada osjećate dah u dijafragmi, trebate ga osjećati skupa s vašim rukama i nogama, vratom i kralježnicom, glavom i ramenima. I tebate se otvoriti gledanju i slušanju. Trebate prakticirati ovaj trenutak za trenutkom, za trenutkom, cijelo vrijeme sjedenja. Ni jedna stavr nije „poanta“ sama po sebi. Sve poanta pokazuju jedna na drugu i vaša je praksa otvaranje mnogim detaljima istovremeno. Samo primjećivanje nije dovoljno. Netko može sjediti s pivom u jednoj ruci i TV upravljačem u drugoj, opažajući puno toga, ali to nije prakticiranje.
Na početku otvaranje pažnje mnogim detaljima istovremeno izgleda teško jer većinu svoga života pažnji je dozvoljeno slijediti impulse. Sada se trenira i to traži napor. Ali napor koji se zahtijeva ne znači naprezanje. Osjeti, boje i oblici i zvuci su već prisutni, sve što vi činite NIJE činjenje onoga što obično radite – distrakcija i abstrakcija sebe, sliejdeći impulse. Umejsto toga učite obraćati pažnju. Kada se maknemo s puta i prestanemo se ometati, postajemo transparentni za iskustvo. Nema odvojenosti između viđenja i onoga što se vidi; između sličanja i onoga što se čuje. Između osjećanja i osjeta koj se osjeća.
Profini primjećivanje u sabranost pažnje, u opažajnu prijemčivost. Kada se javlja bolni osjet u koljenu, najbolji način nošenja s njime nije odbijanje ili pokušaj da ga se oslobodi u frustraciji, nego otvaranje pažnje oko njega. Kada naiđe misoa ili snažan osjećaj, opusti se oko toga. To ne znači otpusti sabranost, nego otpusti položaj mislioca propitivanjem osjeta, ne znajući što je on, kompletnim i otvorenim ispitivanjem. Ni jedna od naših kategorija o iskustvu ne znači ništa, uopće. Ni jedna od naših slika o iskustvu nije iskustvo. Moramo odbaciti sve stavove i jednostavno vidjeti.
To je važno, jer vjerujemo mnoštvo stavri o sebi i našim kapacitetima koje jednostavno nisu točne. Kada se pažnja stegne, kontrahira, naša inteligencija postaje vrlo, vrlo ograničena. Kada otvorimo pažnju u staju smo vidjeti preko ograničenja koje smo postavili u iskustvu. Vidimo opcije gdje prije nismo vidjeli. Vidim osebe i sve drugo u veoma drugalijem svjetlu. Umjesto neugodnog svjetla reflektora straha i borbe, kriticizma i ljutnje, možem ose otvoriti luminoznosti znanaj, mudrosti i dopustiti joj da nas vodi.
U prvog daharma govoru koji sam čuo od Roshija on je govorio dragulju u jasno msvejtlu koji gubi svoje ivice i rekao je da je to drugim riječima „koga je briga to što mislite.“.
Znate što= U pravu je. Ne bismo trebali ni najmanje mariti o onomu što mislimo. Zašto? Jer su misli objekti, znano. One ne znaju ništa. Mi mislimo da je centar naše inteligencije komadić koji čini sve mišljenje. Ako bi to bila istina, onda kako znate da doživljavate misli? Kako znate tu misao? Otkuda je znate? Čime je znate? Luminozitet znanja sja kroz vas, kroz sve vaše misli, sve vaše osjećaje, kroz sve što doživljavate, kroz sve što jest.
Luminoznost je kapacitet znanaj da zna.
Također se naziva i strujom osjećaja.
Budna svijest je znanje kao takvo, primordialno budno, ali kada se „ti“ probudiš za to onda se to izdvaja iz svjesnosti.
"budna svjesnost“ je intezifikator kao fraza.
Luminozitet je sposobnost da se zna.
Znano je radijacija lumonoznosti.
Svjesnost je svjetlost kroz to.
Budna svjesnost znači da si se probudio za to.
Biti transparentan znači da nema apsolutno ničega na što se možeš okačiti. To znači da ni jedna od tvojih misli nije čvrsta. Ni jedan od tvojih osjećaja nije čvrst. Ni jedan od tvojih pogleda ili stavova nije čvrst.

-------------------------
Prijevod engleskog teksta sa: http://www.wwzc.org/book/transparent





Pjesma transparentne Dakini


Suptilni sjaj je moja pojava i
Sfera jasnog svjetla moj je oblik,
kao ljupko jedinstvo svih vibracija,
susret u komu svaka od njih
donosi i predaje sebe čistom svjetlu.

Stoga je moja dakini bit kristalna jasnoća i transparentno zračenje;
Delikatna poput snježne pahuljice,
ipak moja energija može biti
i kao oštro režuća hladnoća sjevernog vjetra.
Moja je priroda lijepa, poput planinske božice,
i jednako tako daleka i misteriozna
u stanju otkriti dragocjena blaga,
ali i poslati snažnu lavinu.

Ja sam zračeće jedinstvo sedam primordijalnih snaga.
očitujući sve njihove blagoslove u obliku duge sedam svjetala.

Različite Dakini imaju različite stilove,
u skladu s njihovim temeljnim vibracijama.
Mogu biti razigrane i radosne i manje ili više dramatične,
mogu biti i pročišćavajuće i umirujuće,
brižne i okrepljujuće, a i vrlo divlje i vatrene.

Ali ja sam osnovna vibracija tvoje duše;
najsuptilnija, predstavljam nevezanost,
neophodnu za najvišu duhovnu transcendenciju.

Kombinirajući elemente drugih dakini i destilirajući ih,
izvlačim dušu iz zahvata raznih vezanosti
iz neznanja i prianjanja za iluzorne manifestacije temeljne energije.

Ja sam nježna sila koja pobjeđuje čudovišta um;
pomažem kod požude i pohlepe,
ona koja hladi vatre strasti, ljutnje i mržnje,
transformirajući ih ljubavlju i razumijevanjem
u suosjećaj i oproštaj,
dok ne ostane više ništa, osim Svjetla.

Da, također vodim dušu kada se grubo tijelo od materije uništi.
Vodim svjetlosnu iskru duše dalje, do mirnih polja nestvorenog Svjetla.

Moja je pomoć neprekidna struja milosti,
što teče poput bistrog, nepresušnog izvora,
nudeći se slobodno,
svima onima koji ne sudjeluju više u dramama zemaljskog teatra.

Znaj da s mojom tihom snagom možeš izbjeći sve zamke,
bivajući sabrane pažnje, transparentan i čistom prostoru otvoren.
Znaj da su svjetlo srca i praznina budnog uma jedini istinski put,
put transparentne Dakini, put tvoje Duše.





Ljubav kao bezvremena budnost

Transparentna, jednostavna prisutnost
Sadrži već neizmjernu ljubav svega što jest, za sve što jest.

Kada se otvori prostor svjesnosti i jasnoća ga obasja,
otkriva se potpuno ispunjenje;
Već u samoj jednostavnoj prisutnosti.

Nema više ništa i nigdje za traženje,
jer sve što bi se moglo poželjeti je tu, obuhvaćeno,
ovom skromnom, jednostavnom prisutnošću.

Krug ljubavi, ispisan svjetlom,
sada je dovršen,
u potpunoj predaji onomu što stvarno jest,
u ovoj svetoj, bezvremenoj budnosti.

Tako nježna i tako jednostavna je ova ljubav,
topeći sve riječi i koncepte;
U svojoj jedinstvenoj i sveoubuhvatnoj sferi tihe prisutnosti.



Praksa Mahamudre
(Kalu Rinpoche)

“Gampopa je rekao da voda ako se ne dira i ne muti biva bistra.
Ako um nije napet niti ograničen onda je sretan.
Ova uputa u vezi meditacije ukazuje da je tijekom meditacije neophodno držati um opuštenim, ne forsirati i ne nametati mu ništa. Na taj će način um postupno prijeći u stanje mira i sreće.

Kada se meditira u tom opuštenom stanju ne treba pratiti misli o prošlosti, o onomu što se pojavljivalo u umu ranije, ili što je bilo učinjeno u prošlosti. Slično, ne bi trebalo očekivati, ili nadati se u vezi budućnosti, misleći, „moram misliti o ovome“, „moram to učiniti“ i slično.
Samo treba jednostavno pustiti um da počiva u sadašnjem trenutku, potpuno opušten, bez briga o prošlosti ili budućnosti, jednostavno svjestan i precizno prisutan u sadašnjem trenutku.

Nije neophodno da um obraća pažnju, ili da se fokusira na bilo što izvan tijela, na bilo što izvana u svijetu.
Nije potrebno ni da se um bavi bilo čim iznutra, s bilo kojim unutarnjim iskustvom.
Samo treba pustiti um da počiva u prirodnom stanju, kakvo jest, kakvo se očituje u tom trenutku, bez ikakvih izmišljanja, bez ičeg vještačkog.

Kada netko meditira, puštajući um da počiva u tom stanju koje se naziva
rang bap na tibetskom jeziku (što jednostavno znači, "um kakav jest, kakav je u trenutku, bez ikakvih dodataka i iskrivljenja"), ne bi trebao smatrati um objektom istraživanja ili meditacije, ili stanje praznine,
Sunyate, kao objekt meditacije.
U ovoj meditaciji um se ne smatra kao nešto na što se meditira, ili nešto što se razmatra. Samo se pušta na miru, da bude u svom prirodnom stanju.

Dodatno, nije preporučljivo u sklopu ove meditacije potiskivati niti prekidati tok svijesti, nego jednostavno dopustiti prirodnu inteligenciju svijesti uma da nastavi s budnošću, odnosno sabranošću.

Ako se meditira na taj način, um postaje prazan i transparentan.
Ima se iskustvo u kome nema svijesti o događanju bilo čega u umu. Samo transparentna suština uma. Na razini tijela nema svijesti o nekoj posebnoj senzaciji; Samo iskustvo transparentne suština uma.
To je iskustvo onoga što zovemo „praznom“ prirodom ili „praznom“ biti uma.
Kada se doživi ova meditacija transparentnosti uma, um ne bi trebao pasti u zamračenje ili tromost. Također nije potrebno niti preporučljivo promatrati prazninu uma, biti svjestan te praznine ili lucidnosti, na bilo koji umjetni način.
Postoji prirodna inteligencija, ili prirodna svjesnost uma, koja je jednostavno svjesna;
jednostavna, gola svjesnost ovog iskustva i treći aspekt,
prirodna, osnovna inteligencija uma koja korespondira s nezapriječenošću uma.

I tako imamo iskustvo u kojemu se doživljava suštinska praznina uma, transparentnost.
Doživljava se također njegova lucidna priroda i dodatno,
tu je gola svjesnost, ili gola inteligencija koja percipira situaciju, percipira ovu prirodu uma. To je treći element, koji je nezapriječenost uma. Počivati u tom stanju, s ta tri aspekta uma koji se doživljavaju na taj način naziva se meditacija.

Govoriti o svemu ovomu, samo su riječi, zvuci riječi; i može ih se smatrati kao spoj ili koincidenciju zvuka i praznine.
Ono što preostaje učiniti je shvatiti temeljnu prazninu ili prirodu uma.
I tako ćemo sada svi skupa meditirati neko vrijeme na ovu temeljnu bit uma, puštajući um da jednostavno počiva u svojoj osnovnoj prirodi, bez ikakvih iskrivljenja.

Počivamo s mekim, ali čvrsto uspravnim stavom tijela, i umom koji odmara u stanju osnovne svjesnosti, bez modifikacija,
puštajući da počiva u ovoj transparentnoj lucidnosti.

Ako smo početni meditanti teško je imati odmah jasnu meditaciju; ali je dovoljno kada se meditira jednostavno pustiti um da odmara u ovom jasnom, transparentnom stanju, najosnovnije svjesni stanja uma, njegove konačne biti. Treba jednostavno ostati budan. Dok god postoji takva percepcija koja dopušta umu da ostane živ, budan, to je dovoljno.

Opet, pošto tek počinjemo meditirati nemoguće je meditirati na ovaj način dulje vrijeme. Uvijek su tu misli i emocije koje se javljaju i uznemiruju um. Ali konačno, kada se meditira na ovaj način, ne treba potiskivati niti odbacivati misli kada se javljaju u umu, niti im se prepuštati i slijediti ih. Bolje ostati budan i pažljiv, sabrano svjestan trenutka dok se meditira, tako da se zna, odnosno bude svjestan, onoga što se javlja u umu, tako se misli koje se javljaju doživljavaju, bez da ih se slijedi.

Na taj način se um pušta da jednostavno počiva bez potiskivanja misli, ali i bez prepuštanja njima, ili njihova slijeđenja. Na taj način misli se počinju percipirati kao mjehurići na površini vode ili kao duga na nebu. Baš kao što mjehurići bivaju re-apsorbirani ponovno u vodi i duga se rastače na nebu, što god se javlja biva prirodno oslobođeno u bit uma.

Ako je netko u stanju ostaviti um da počiva na taj način, u tom stanju transparentnosti, lucidnosti i prostornosti, gdje je praznina, prozirnost i jasnoća uma i gdje je gola, osnovna svjesnost tog iskustva suštine uma – ako netko može ostaviti um da počiva u tom stanju neometan, onda se može slobodno reći da je on blizu realizacije Mahamudre.

Možemo misliti o neznanju ljudskih bića koje postoji u našim umovima kao o sobi ili kući u kojoj su sva vrata i prozori zatvoreni, i iako sunce vani jasno sja, nikakvo svjetlo ne može prožeti tamu sobe.
Onda kada netko počne meditirati i doživi i najmanji bljesak ove biti uma, ove prazne suštine, lucidne prirode i nezapriječene manifestacije uma – to je kao da je napravljena mala pukotina u zidu prostorije i majušni zrak svjetlosti može ući i početi osvjetljavati sobu u veoma maloj mjeri. Na taj način imamo mali nagovještaj od kakvog je značaja Mahamudra.

Ako netko može prakticirati ovu meditaciju redovito – dnevno, što je češće moguće, onda se meditacija postepeno razvija, dolazi se do jasne realizacije prazne biti, lucidne prirode i nezapriječene manifestacije uma. I na taj način um će postajati sve jasniji i jasniji i meditacija će se sve više razvijati.

Ako netko može meditirati na taj način, onda nikakve misli, niti iskustva koja nastaju u umu neće biti ni povoljna ni štetna, nego samo kao valovi na površini vode. Dolaze od vode i bivaju ponovno apsorbirani od vode.
Misli i emocije nastaju u umu i bivaju ponovno apsorbirani umom. Nastaju iz praznine i bivaju ponovno rastvoreni u tu prazninu. Ako netko može meditirati na taj način, onda ništa što nastaje u umu ne predstavlja poteškoću.

Tako, u osnovi govoreći, praksa Mahamudre je vrlo jednostavna. Nema ničega kompliciranoga ili teško u vezi s njom. Nema vizualizacije koju treba činiti, nema vježbi koje treba izvoditi, nema nikakvih fizičkih zahtjeva, ništa u osnovi što bi trebalo činiti. Samo se pušta um da počiva u prirodnom stanju, takav kakav jest, bez krivljenja, zamišljanja, bez prisile, bez tenzije. Na taj način praksa Mahamudre je veoma jednostavna.“
 


Besprijekorna bit djece Svjetla

Od kada je, u nekom drugom vremenu, skrivenom iza velova sadašnjeg ograničenog načina postojanja, prvobitno, prekrasno, besmrtnim svjetlom ispunjeno ljudsko biće napustilo „padom“ svoje područje i naselilo materijalno, smrtno biće, postupno je zaboravljalo svoje porijeklo.
Ipak to se plemenito porijeklo i uzvišeno područje života ne mogu nikada zaista izbrisati iz sjećanja, pa ni nakon nebrojenih eona postojanja u gruboj materiji, niti udruženog djelovanja svih nezamislivo strašnih sila ambisa tame. Zato što je vatrenim, duhovnim pismom čovjekovo porijeklo zapisano u samom središtu njegova bića, u najskrivenijem i najsvetijem mjestu i zato što tomu mjestu mogu pristupiti samo sile prvobitnog svjetla iz njegove domovine.
Danju i noću u srce čovjekova srca prodiru zrake iz svjetlosnih sfera emanirajući suptilne, harmonične vibracije topline, tihih tonova i snaga koje se očituju iznutra prema van u čovjekom životu kao različite vrsta impulsa za buđenje i osvještavanje po pitanju svoje prave biti.
Tko otvori svoje srce, moći će čuti i kako svijetom materije odzvanja, ljepši i slađi od najljepše zemaljske melodije, stalni zov kao podsjećanje koje spontano zrači iz duša svih bića koja su se sjetila svog porijekla i s beskrajnim strpljenjem i dubokim suosjećajem žele pomoći onima koji još uvijek spavaju u samozaboravu; Da se i oni oslobode čini sila tame koje ih drže zarobljenima, da shvate svoju istinsku snagu koja se temelji na univerzalnoj snazi Ljubavi i koja čeka da bude oslobođena u njihovim vlastitim dušama.


 “Duhovi koji žele pomoći drugima, moraju potjecati od srodne vrste.
Braća u carstvu Svjetla, oni koji vas vode, su ljudska bića poput vas,
nisu kamenje bez osjećaja, bez ikakve strasti, mrtvi za ovaj život.
Sve ciljeve za kojima žude smrtnici
Mi, majstori, tretiramo s poštovanjem.
Ali naše oči razlikuju krajnji cilj sveg traganja.
Sve zemaljske želje u svojoj pogrešci i zabludi,
nama se otkrivaju kao potraga za ljepotom vječnosti.
I tako mi pripremamo nepogrešive puteve,
voljni voditi zalutale duše sigurno Svjetlu; 
potaknuti samilošću proisteklom iz Ljubavi.“ BYR



Refleksije o Ljubavi

Svjetlosne zrake primordijalne duhovne sfere uvijek dodiruju naše sadašnje polje života, u ovoj točki sada i ovdje, putem bezvremenog polja duše.

Duševno polje je polje snaga, koje poput zlatnih i srebrnih zraka, povezuju biti svih ljudi cijelog univerzuma. To je nevidljiva međupovezanost, koja želi i može postati vidljivom. I ta njena inherentna želja može se manifestirati i ispuniti jedino putem ljudi koji otvore svoja srca suptilnom dodiru i uđu u sve dublju komunikaciju s božanskim svjetlom.

Kada to učine, počinju realizirati svoju pravu prirodu i spontano se usklađuju s univerzalnim skladom i počinju zračiti Ljubav. Oni više nemaju vremena ni volje činiti ništa drugo, što god izvana činili.

Od te točke, vrlo zahtjevni put ljudske duše postaje ublažen i uvelike blagoslovljen ovom moćnom Ljubavlju.

Duša shvaća da je dio neprekidnog svjetlosnog niza srodnih duša, svjetlosnih bića koja uvijek služe Svjetlo života i čuvaju naš istinski dom Vječnoga dana.

----------------

Fragmenti iz srednjevjekovnog katarskog teksta o crkvi Ljubavi:

Ona ne postoji u nekom fiksnom obliku,
već samo u međusobnim dogovorom ljudi.
Nema članove, osim onih koji osjećaju da joj pripadaju.
Nema rivale jer ne podržava duh natjecanja.
Nema ambicija, jer jedino želi služiti.
Nema nacionalnih granica, jer ljubav ne djeluje na takav, dijeleći način.
Poštuje sve velike učitelje svih vremena koji su otkrivali istinu Ljubavi.
Svi koji joj pripadaju prakticiraju istinu Ljubavi svojim cijelim bićem.
Oni koji joj pripadaju, to znaju.
Ona ne pokušava učiti druge, već samo pokušava biti i svojim bivanjem davati.
Ne predstavlja se glasnim riječima, već djeluje u slobodnom domenu bića.
Klanja se svima koji su osvijetlili stazu Ljubavi i dali za to svoje živote
Ona ne obećava nagradu niti na ovom, niti u drugom životu, već samo radost bivanja u Ljubavi.
Crkva Ljubavi nema tajne, misterije niti inicijacije, osim dubokog znanja o snazi Ljubavi.
Svi oni koji osjećaju da joj pripadaju, zaista joj pripadaju;
Pripadaju crkvi Ljubavi.

Amen.




 
Kontemplacija na savršenu prirodu stvarnosti ili Svjetlo - u aktualnom Sada

U svakom životnom trenutku, bez izuzetka, prisutna je u svom apsolutnom iznosu čistoće, struja prirodnog savršenstva, struja blistavog sjaja koja nosi sve i stoga ima moć pročistiti svako iskustvo, osnažiti plamen čiste svjesnosti i prožeti osjećajem općeg blagostanja i spremne budnosti.

Prepoznavanjem ove blagotvorne svjetlosne struje, što češće u kratkim trenucima, dok njena sveprožimajuća, sveprisutna priroda ne bude spontano očigledna, razvija se trajni harmonizirajući učinak na aktivnosti srca i glave, kao i na aspekt volje i djelovanja. Kombinacija mentalne i emocionalne stabilnosti prirodno vodi prikladnom djelovanju i aktivira mehanizam pozitivne povratne sprege koji dovodi u sklad sve aspekte životnog očitovanja. To su spontane posljedice intimizacije sa svjetlosnim poljem u kome i iz koga postojimo, i predaje njegovom zračenju.

To je polje jedan vibrantni prostor iskonske, potpuno otvorene samo-rađajuće i -razvijajuće inteligencije, bez početka i kraja. Ono je more nosećih valova svega što jest, koji istom tom energijom u različitim frekvencijama bivaju modulirani različitim mislima, osjećajima, čulnim iskustvima i njihovim bezbrojnim kombinacijama u mnogostrukim životnim formacijama. Ali nitko i ništa nikada ne postoji i ne može postojati odvojeno od njega; Što postaje jasno uvidom u ovu spontanu, u svakom trenutku neizbježno prisutnu savršenost, kao pravu prirodu realnosti i potpunim povjerenjem u nju; povjerenjem koje se dokazuje poklanjanjem pažnje i oslanjanjem sve više samo na nju umjesto na njene mnogostruke modifikacije i umjesto na njihovo nepotrebno karakteriziranje i konceptualno-osjećajno ustanovljavanje kao odvojeno postojećih fenomena.

Dok um misli što misli, dok osjeća to što osjeća, dok iskušava to što iskušava, mi ostajemo mirni, bez tenzije, bez napora. Jer sve je to uvijek jedna ista dinamička energija ovog bazičnog životodajnog prostora. Počivajući u njoj, kao što ona sama u sebi počiva, naša primordijalna čistoća koja je od nje postaje očita.

Tako u potpunoj perceptualnoj otvorenosti, ostavljajući sve u stanju u kome nastaje, prolazi i nestaje, u svim iskustvima sloboda postaje sastavnica svakog neposrednog iskustva ovdje i sada, sloboda koja je rezultat transcendencije vremena i napora za bilo kakvim postignućem, jer svaki napor nestaje prepoznavanjem i priznavanjem već prirodno postojeće, temeljne perfekcije.
Prepoznajući ovo iskonsko, mirno zračenje kao osnovu svoga postojanja, javlja se spontana zahvalnost za život u njegovoj osnovi i neiscrpnom potencijalu i osjećaj ekspanzije i velikodušnosti potekao iz iskrenog osjećaja mira i ispunjenosti, iz sigurnosti koja počiva na spoznaji neuništivosti i nepodjeljivosti života i nemogućnosti otuđenja onoga što nam je najvažnije, naše vlastite zajedničke biti. Biti koja je poput neba bez oblaka, bezgraničnog, jasnog i svijetlog. I kao što ptice prelijeću nebom ne ostavljajući traga, tako ni priroda ovog nevidljivog svjetla života, jasne sve-prihvaćajuće svjesnosti, ne dozvoljava ostavljanje tragova bilo čega, ikada. I bez obzira na sve, ona ostaje i ostajat će vječno čista, blagotvorna, svjetlosno-zračeća.






Dodir Tišine

Spustila se s nedokučivih visina,
Dalekih, hladnih prostranstava iza velikih bijelih glečera,
negdje gdje dobro skriveno je svjetleće srce svijeta.
Iznenada i nečujno se spustila,
samo jednim zamahom, svojih moćnih,
očima nevidljivih krila.
I neopisiva, nepojmljiva tišina je odjednom sve dotakla,
prekrila i uzdigla u svom nježnom, ali čvrstom stisku.

I više ničeg nije bilo izvan nje,
Iako je sve i dalje postojalo,
Bilo je samo njen vječni puls,
Iz nje je izviralo i njoj se vraćalo.
Kao jedna vječna fontana,
samo jedna neprestana, slobodna i
nesputana refrakcija svjetla.

I bio je to tajni znak duši
Da je vrijeme susreta blizu.
------------------------------------
„Nigdje sreći kraja nema,
Jer se duša tebi sprema.
Kad te vidi usplamsaće,
Cijeli svemir tad gorjeće!“
Iz teksta Ilahije: „Zvijezdo sjajna“



Tajanstveni otok

Ti se izdižeš kao simbol utočišta sred neizvjesnih voda životnoga mora.
Ti si svjetionik i luka, početak i kraj borbi,
dom hrabrim srcima i sklonište nemirnim i zalutalim.
Ti si tlo svetog služenja i iscjeljenja.
Poput svjetla si što niče iz tame;
I tvoj vidljivi dio, kao vrh ledenog brijega,
samo je mali dio tvoga bića, tvoga života i misterija.
Prošlost, sadašnjost i budućnost u tebi ne mogu naći uobičajeni smisao,
iluzije i lažne nade ti ne podržavaš.
Ni ljepota ni dobrota za tebe ne postoje u uobičajenim normama.
Ti svemu daješ svoj posebni pečat,
koji uvijek zrači i nečim još uvijek nepoznatim,
a vrijednim i bezvremenim.
I kako posebnom bliskošću možeš zračiti i s Ljubavlju pružiti svoju ruku srcu koje ti se otvori i koje u svom iščekivanju nepoznatog pogodi lozinku za prolaz u neki od tvojih skrivenih portala.
Kako dubok savez s njime možeš sklopiti i osnažiti ga darežljivo svojim tajanstvenim snagama.
Samo blistava radost i zahvalnost, poput sjajnog traga mogu biti odgovor na susret s tobom.
Neka bi tvoja milost i tvoj sveti rad bili nastavljeni bez prekida!
Neka bi tvoja simbolika i snaga kojom zračiš dotakli mnoge koji svjesno ili nesvjesno teže povezivanju svoje duše s praiskonskim Svjetlom!



Duh Ljubavi

Iz tišine se uzdižući i šireći,
žar duše zrači toplinom
i pod nevidljivim svjetlom vječnosti,
u svjetlećoj jasnoći,
rascvjetava se prozirni cvijet.

To je sam Duh Ljubavi što cvjeta
u jedinstvu čistog srca i uma;
To je sam Duh Ljubavi što sjaji u
otvorenom prostoru svjesnosti.

To je miris neodoljivog Duha Ljubavi
što prožima srce i um u tišini;
Dah Duha Ljubavi,
što ispunjava beskrajni prostor svjesnosti.

Nezamislivo jasan i čist,
svijetao i lak,
otvoren i radostan,
moćan i neuhvatljiv,
slobodan od pogreški i ograničenja,
slobodan kao sloboda – Duh Ljubavi.
O, vječni, neodoljivi Duše Ljubavi,
hvala Ti za tvoju beskrajnu milost i
neiscrpnu snagu kojom nas od praiskona pokrećeš i usmjeravaš,
hvala Ti za savršenstvo tvoje Ljubavi koja nas vječno sebi privlači!



Sveta Staza

Dođi, pridruži nam se na vrhu gdje se sve suprotnosti nepovratno sjedinjuju.

Odavde se pruža nevjerojatan pogled na široke doline ljudske konfuzije i nadiruću plimu zaljeva iluzija.

Ali ako nam se želiš zaista pridružiti, morat ćeš se popeti stazom pokraj starih ruševina zastarjelih koncepata i uvjerenja, nepotrebnih definicija i pogrešnog načina percepcije.

Što se više budeš uspinjao, sve teže će biti disati, staza će biti sve neravnija, a vrijeme sve neugodnije.

Ali ako nastaviš i spontano shvatiš da to nema veze, primijetit ćeš kako više ni ne trebaš disati, niti tvoji koraci trebaju dodirivati zemlju. Tada ćeš se naći ovdje, na ovom posebnom mjestu, na kome vladaju nedodirljiva čistoća i nepromjenjiva nedjeljivost Duha.

Bit ćeš srdačno pozdravljen i upoznat ćeš nas kao što mi poznajemo tebe. Gledaš ćeš našim očima i mi ćemo gledati kroz tvoje oči.

Spuštat ćemo se dolje skupa s pročišćavajućom, kristalno bistrom vodom ove svete planine i kretat ćemo se s njenim moćnim vjetrovima u svih deset smjerova, potpuno mijenjajući stari svijet u novi.

Dođi!



Unum Necessarium

Samo je jedna stvar potrebna.
Apsolutno sveta, vječna i besmrtna;
najviša, jedinstvena duhovna snaga,
najbožanskija od svih – Ljubav.

Kada se probudi u duši i kada se može izraziti,
svojih duhom sve osnažuje.
Kakvom god igrom protu-snage manipulirale iskustvo,
kako god snage sjena sijale konfuziju u mislima, osjećajima i percepciji,
jasnoća duše ispunjene Ljubavlju ostaje neuništiva i nepromjenjiva,
vječno ista, sebi jednaka, potpuno samo-zaštićena i nepovrediva.

Ona je već prisutna u osnovi svega.
Ne treba ju graditi, uvoditi, ni donositi odnekuda.
Ona je već najmoćnija kraljica života.
Samo je treba prepoznati, uvažiti i dopustiti
da potpuno i vidljivo vlada u prvom planu.
Iako je već neusporediva i neporeciva vladarica, bez moguće zamjene,
ukoliko ne postoji postojano prepoznavanje njene sveprisutnosti i svemoći,
slijede tužne posljedice i nepotrebni manjak jasnoće, vedrine, mira i ljepote.

Zato Ljubav mora biti prepoznata kao neizbježni sastojak svakog mjesta i vremena, svakog toka - sada i ovdje;
Bezvremeno stabilna, ne poznajući uspone i padove, nepokolebana okolnostima, jer one ne postoje fiksno i neovisno od jedinstvenog životnog polja - koje opet animira sama Ljubav.

Samo je jedno potrebno.
Samo prirodno, intuitivno prepoznavanje duševne snage Ljubavi, 
neizbježno praćeno Njenim osnaženjem i blagotvornim razvojem svega ostalog.
Ljubav - unum necessarium.



Svjetlosne golubice


U službi vječne vatre u Hramu Duha,
u jedinstvu sa Svjetlom svjetla,
poput eteričnih, svjetlosnih golubica,
slobodno ulazeći i izlazeći iz ljudskih srca,
mi, iz reda nebeskih plesačica,
plešemo naš bezvremeni, magični ples,
kao svjetlucave zvijezde, 
inspirirajući i pozivajući na put ponovnog rođenja
unutarnjeg, živog boga, 
na svim životnim razinama.

Mi podržavamo ekspanziju i rasvjetljavanje horizonata,
jačajući sposobnost apstraktnog mišljenja i
uvećavajući dinamiku volje i djelovanja.

Krećući se kroz sve sfere postojanja
klanjamo se jedino pred božanskom svemoći,
na oltaru služenja,
u skladu s našim najdubljim unutarnjim iskustvom,
o najveličanstvenijoj i divljenja najdostojnijoj snazi,
našoj zajedničkoj biti -
Svjetlu svjetla.




Putovanje


Poput burnih valova dubokog mora,
kroz bezbrojne eone vremena,
skupa ili razdvojeno,
prelazeći gotovo nepremostive daljine,
preživljavajući razne neprilike,
sa samo jednom željom u srcu, 
i samo jednim naumom,
poput moćne vatre,
vječno plamteće,
probili smo se kroz mnoge oluje,
spašavajući duše od različitih opasnosti,
tijekom ovog dugog putovanja, 
davno započetog,
davno predodređenog,
da završi uspjehom i s velikom slavom,
da zatvori nesveti ponor, da raširi Svjetlo,
da vrati dragocjeno blago natrag domu, 
u aditum, samo srce našeg svetog hrama,
što još uvijek ponosno stoji na ovoj svetoj planini.




Vrata u Srcu

Sa dalekih, zlatnih poljana čistog Svjetla,
dopiru zrake,
zračeće emanacije,
suptilne, nevidljive, stvarne.
Poput tihog zova koji kuca na vrata srca,
koji budi dušu,
podsjeća je i doziva;
Da se vrati u zlatnu domovinu,
da stupi na zlatni put povratka,
još uvijek otvoren,
još uvijek ukrašen
odbljescima prve Ljubavi,
još uvijek čuvan svetom vatrom,
što gori neprekidno i
spaljuje sve staro, nepotrebno,
da bi se mogla obnoviti veza
sa zlatnim vratima
što vode u prostranstva bezvremenosti.
Ako čuješ poziv i otvoriš srce za njegovu poruku,
naći ćeš se na tom putu,
nepojmljivo veličanstvenom,
preobražavajući se i žareći,
sjećajući se i vraćajući,
zlatnim poljima prve domovine,
poljima čistog, prvobitnog Svjetla.




Posveta

Vječnom, besmrtnom,
beskrajno moćnom,
neodoljivom Duhu.

Svetoj planini,
njegovu predstavniku,
otjelovljenju snage i ljepote,
veličanstvenom i živom obitavalištu
vrhunske inspiracije.

Iznimnoj, slavnoj luci,
usred kristalno plavih voda,
što tiho stoji i o najvišemu svjedoči,
svojim brojnim,
moćnim i tajanstvenim obilježjima.

Svim prekrasnim hramovima
i impresivnim svetištima,
vidljivim i nevidljivim
čuvarima čistih zračenja.

Svakom suptilnom znaku i simbolu,
što podsjeća na život istinski,
priziva ga postojano
i svjetlost širi neumorno.

Svim riječima, zvijezdama i bićima,
što svemir oplemenjuju i pročišćavaju,
što ponizno i voljno služe,
veliko Božansko srce,
taj nepojmljivo dragocjeni izvor sve ljubavi -
koja je glavna bit i konačno značenje svega.

-------------
Ilahija, „Jer ti si ljubav vječna“

Kad bi veo svijeta tvog,
istrgli iz oka mog,
isto bih te voljela,
srcem svojim zaljubljenim

Jer ti si ta, ljubav vječna, jedina,
samo ti svjetlost daješ,
proći će sve,
svaki dan svaki tren,
samo ti ostaješ,
samo ti ostaješ,
samo ti ostaješ.

Kad bi nestao sunca sja,
sve tama prekrila,
pred tvojim licem
sva bih od svjetlosti bila ja.

Kad bi noći nestale,
pa sunce sjalo,
ništa ne bih vidjela,
osim tvoga lica, ljubljenog,
lica tvog, ljubljenog.




Četiri ruže
∞ četverostruka oda za moje četiri sestre ∞


Prva oda je za slavnu i slavljenu Atenu. 
Utjelovljenje višeg razuma
i sposobnosti apstraktnog mišljenja, 
sa željom za razumijevanjem principa stvaranja,
i s milošću ispunjenom težnjom,
da se znanje podijeli i primijeni,
za opće dobro
i unaprjeđenje ljudskog života
na svim razinama.
Ni mač, ni koplje i štit, nisu joj strani,
jer ona ne preže ni od borbe i bitke,
uvijek bez straha,
spremna stati u zaštitu i obranu
uzvišenih princip i svih onih koji ih zastupaju.

Neka bi neustrašivi,
veličanstveni duh moje sestre Atene,
jedne od drevnih ljudskih čuvara,
otvorio naše umove
za utjecanje univerzalne Gnoze.

Druga oda je za moju dragu sestru Artemidu.
To je uvijek ona koja nas pokreće
na novi, odvažni korak u nepoznato,
da raskinemo sve spone i okove
koji nas zarobljavaju.
To je njen duh uz nas,
kada stojimo sami u divljini i tami
i ne bojimo se.
Od nje nam je vatrena želja za slobodom
i nezaustavljiva volja da je ostvarimo.
Iz njene snage proizlazi i naša sposobnost
za ljubazno suosjećanje
sa svim živim bićima i prirodom,
i potreba da im pružimo svoju podršku.

I zato Artemida zauvijek zaslužuje
našu krajnju zahvalnost.

Sljedeća oda mora biti za moju lijepu sestru Afroditu,
tako slatku i veselu,
ali s duhom starim kao samo vrijeme,
čak i starijim.
Ona je direktni potomak najmoćnije snage.
Gdje bismo bili bez nje?
Život bi bio nezamisliv
bez ove dame od inspiracije,
bez ove neodoljive buditeljice srca.

Neka bi njen magični, iskričavi duh,
bio i zauvijek ostao živ u našim srcima.

I posljednja oda je za moju voljenu sestru Hestiu.
Za njeno besprijekorno obavljanje zadaće
kroz sva vremena,
za održavanje gorućom
vatre čežnje za našim nebeskim domom,
za to što nas je naučila
da se spustimo u tihe dubine naše duše,
što nam je pokazala,
kako se moli
i služi u hramu božanskog svjetla.

Dalje odavde,
ova se oda može nastaviti
jedino u tišini i djelima.

∞∞∞∞








Eho Duha

Među ostacima velikih hramskih stupova,
tihi eho nevidljivih, nečujnih sila,
još uvijek pokreće prostor
i održava atmosferu čistom,
povezanom sa zračenjima Duha. 
Simfonija viših vibracija Svjetla,
koju duša neposredno prima, 
čisti um i otvara srce,
uzdižući dušu sve više i više,
prema njenom originalnom području.

I spontano, iz dubine srca,
prožimajući sveti prostor među visokim planinama,
od zemlje do neba,
odzvanja trostruki odgovor:


A-m-e-n – u zahvalnosti i radosti za osnaženje
i okrepljenje duše na njenom putu domu; 
A-m-e-n – s ljubavlju i divljenjem prema bezvremenom opstojanju
besmrtne aktivnosti Duha;
A-m-e-n – u znak hvale i slave lijepog mjesta koje to djelovanje podržava,
za osnaženje i zaštitu njegovog svjetlosnog polja, 
da bi živjelo i dalje, do kraja vremena.





Bezvremena potraga


To je moj zov,
kada snažan vjetar duva,
kroz stare zidove
najsvetijeg prostora
Apolonovog hrama.

Dođi, ne oklijevaj. 

To te ja čekam,
s nježnim zrakama
popodnevnog sunca,
među visokim stupovima
velikog Zeusovog hrama.

Dođi, prije nego padne mrak.

To te ja pokušavam doseći,
s upornim kišnim kapima,
što umivaju kamene ostatke
veličanstvenog Ateninog hrama.

Ne boj se, otvori srce i poslušaj.

To te ja tražim,
na raznim mjestima,
u mnogim vremenima,
u ovoj svetoj,
bezvremenoj potrazi,
poslana iz zemlje
čistog božanskog svjetla,
s porukom za tvoju dušu,
da se vrati domu.




Hram Srca

Hvala ti,
što si sagradio ovaj hram za mene,
gdje mogu uvijek doći
i stopiti se s bezvremenom tišinom,
osjetiti neizrecivi sklad,
kad se duh i duša susreću,
i neumorno, savršeno, vječni ples plešu.

Hvala ti,
što si pripremio ovaj dragocjeni prostor,
svjetlom ga ispunio,
i sasvim po mojoj mjeri učinio.

Hvala ti,
što si stvorio ovo jedinstveno mjesto,
samo meni znani hram,
tajno svetište,
tvog čistog srca sveto središte.



 

Ljubav u sebi i izvan sebe

Što znači tražiti ljubav u sebi, a što izvan sebe?
Izvana i iznutra su samo proizvoljni koncepti uma, koji sam po sebi nije dio naše prave prirode, već dio mehanizma njenog doživljavanja.
Dok Ljubav jeste dio naše prave biti i biti cjelokupne realnosti - koje su jedno isto.
I ona se postupno razotkriva, najprije, upravo uz pomoć raznih objekata ljubavi.
A kvalitetu i dubinu njenog doživljaja određuje kvaliteta duše, stupanje njene probuđenosti, odnosno čistoća srca i širina i jasnoća svijesti.
Koji ne samo da nisu isti kod svih ljudskih bića, nego su i njihovi potencijali za razvoj različiti.
Zato slobodno istražujte ljubav na način koji vam je moguć.
Ne trebate pokušavati voljeti sve i svakoga, samo težite uvijek onomu što je za vas najvrednije i najuzvišenije, što budi posebni osjećaj sklada.
Tomu se onda otvarajte i predajte koliko možete.
A ono što se jedino može naći „u sebi“, odnosno sada i ovdje neovisno o bilo čemu, je čista svjesnost. Intuitivnim prepoznavanjem te čiste prisutnosti iz trenutka u trenutak, opće stanje jasnoće i mira raste i proteže se sve više i dublje na sve aktivnosti. Pa i na shvaćanje i izražavanje ljubavi, koje se intenzivira i produhovljuje.
Onda se ljubav i svjesnost počinju u pozitivnoj povratnoj sprezi čudesno međusobno potpomagati, budeći razne inherentne sposobnosti duše.
Jer svjesnost je vrhovni, peti element čijim jačanjem se dobiva bolji uvid u prisutnost i djelovanje ostala četiri. Na primjer, postaje jasnije da li nam fali stabilnost zemlje, ili je prisutna prevelika krutost; Da li nedostaje fleksibilnosti zraka, ili je prisutna nestabilnosti; Da li nedostaje dinamičnosti vatre, ili volja neobuzdano i neusklađeno djeluje; Da li nedostaje fluidne prijemčivosti i predanosti vode, ili su prisutne turbulentne emocije koje ograničavaju i sužavaju percepciju.
Čak nije ni potrebno posebno raditi na njihovu usklađivanju; jačanje svjesnosti, njenim prirodnim, sve češćim prepoznavanjem kao zajedničkog elementa svih iskustava, spontano usklađuje sve ostale elemente i vodi uravnotežujućem djelovanju.
Pogotovo ako je potpomognuto osjećajem ljubavi, koji upravo i jest osjećaj sklada i povezanosti koji se doživljava duševnom svjesnošću.
Jer pored poznatih pet elemenata postoje i šesti i sedmi element, koji su povezani s misterijem ljubavi.
Ljubav je veliki misterij i treba biti zahvalan za svaku priliku njena razotkrivanja, uvijek joj prilazeći s najvećim poštovanjem, iskreno polazeći od vlastitog trenutnog stanja svijesti i spoznaje.



 



Sveto nasljeđe

Duboko dolje u tami,
skrivena ispod površine običnog,
čuvana tajanstvenim dubinama,
u tišini,
obavijena velom mističnog,
moćna boginja spava,
i dragocjeno, zvjezdano sjeme čuva;
sjeme svjetla od praiskona,
u svom plemenitom srcu od srebra.

Bezvremena u vremenu,
ona nosi i štiti,
sveto, staro nasljeđe,
zlatne i srebrne esencije, duha i duše,
vibracije vrhunskih, suptilnih sila,
i njeno tijelo -
nezemaljskom snagom ispunjeno,
svo od čiste kreativnosti,
samo čeka trenutak buđenja,

čeka čas rađanja na zemlji
i izranjanja -
nezemaljskog, potpuno svjesnog,
novog, svjetlosnog bića.


 



Mandala Duše

Ljudska je duša mandala sastavljena od brojnih, ili bezbrojnih duševnih snaga, suptilnih elemenata, koji se pojavljuju uvijen iznova u vremenu do njihova potpuna ispunjenja, uvijek se kombinirajući na jedinstven način.
Na jedinstveni način se kombiniraju oko iskre duha, biti ljudskog bića koji dalje uranja u materiju, preko finih do grubih, vidljivih elemenata.
Pri tomu ljudski duh, božanska svjetlosna iskra samo jednom prolazi iskustvo materijalne inkarnacije, osim u iznimnim i rijetkim slučajevima (kao što su samoubojstvo, prerana smrt, ili slično).
Pojam reinkaranacije krivo se tumači u većini učenja. Duh, istinski čovjek, se ne reinkarnira. Samo jednom prolazi kroz iskustvo materijalne egzistencije, na zemlji, ili drugoj materijalnoj planeti, i to ne u svojoj bipolarnoj prirodi, već kao podijeljen - pasivno, ili aktivno polariziran, odnosno kao muškarac i žena. Pojam čovjeka obuhvaća razne vidljive forme širom svemira, iza kojih stoji čovjekov prototip, duhovna bit čovjeka nevidljiva materijalnim očima.
Ni duša se ne reinkarnira, jer ona kao cjelina ne postoji sama po sebi uz materijalno čovjekovo obličje. Reinkraniraju se samo njene sastavnice, koje nose obilježja prethodnih iskustava, na temelju kojih se krivo zaključuje da je isti čovjek nekada proživljavao sva ta iskustva.
Ali duša kao cjelina se tek treba formirati iz pojedinih elemenata, iz bezgraničnog duševnog mora u kome se odvija ljudski život. Duševna svjesnost se tek treba oformiti oko središnje glavne snage, čistog duhovnog „ja“, integracijom svih prisutnih elemenata, koji nisu fiksni od rođenja do smrti materijalnog obličja, pa se zato i može govoriti o razvoju duše, kao i o njenom gubitku, ili spašavanju.
Kada je duša formirana oko probuđenog duha, istinskog „ja“, pojedinačne duševne snage se više ne trebaju inkarnirati, čovjek ne ostavlja teret nerealiziranih impulsa budućim generacijama.
A on sam, duh svjestan sebe, nosi dalje sve što je uspio za zemaljskog života duševno izgraditi, nigdje se ne vraća, ništa ne ponavlja, već ide uvijek dalje „od snage do snage“, od ispunjenja do ispunjenja. Pri čemu taj razvoj obuhvaća i spajanje jednom razdvojenih duhovnih polova, koji su u materiji bili očitovani kao muškarac i žena, jer istinski duhovni čovjek, „bog“ i sva duhovne manifestacije u sebi uvijek sadrže oba pola.
Cijeli put i proces razvoja, ili izdizanja duha iz materije, uvijek je i neizbježno praćen ljubavlju vođenom pomoći slobodnih ljudskih, duhovnih duša.


 

Boginja traume

Molitva vajra-yogini

U nemiru i strahu, bolu ili zbunjenosti,
moja sestra velikog srca punog samilosti,
dama patnje, boginja traume, vajra-yogini,
spremna je uvijek pomoći
svima koji je znaju pozvati
i pokazati iskrenu predanost.

Tijesno povezana s karmičkim silama,
pružit će bolji uvid u okolnosti
i otkloniti unutarnje prepreke,
koje blokiraju put razvoja duše.

S njom nema površne šale,
ni lažnog prenemaganja,
ona je duboko iskrena
i u svojoj jednostavnosti ponekada neugodna,
spontano reflektirajući i ono najbolje,
ali i najgore u ljudskim životima.

Ona je ogledalo
koje daje grotesknu sliku ljudskih afera,
s tugom i humorom istovremeno,
pomažući njihovu objektivnu sagledavanju
i dajući srcu predukus lakoće i slobode.

Svima koji joj ponude svoju ljubav
i zamole za njenu ljubav
i pomoć u oslobođenju od bola,
ona pruža svoju ruku,
ali ne bez truda i samospoznaje s njihove strane;
ne bez realizacije -
da oni koji pate također uzrokuju patnju drugima,
oni koji su vezani, vezuju druge.

Ne boj se ako je vidiš da nosi kosti,
ona ne pripada demonima,
nisu to kosti simbol smrti i uništenja,
već simbol onoga što se obično ne vidi,
što je ispod površine;
jer ona vidi duboko ispod površine.

I ako ti kažu da pije krv,
ne boj se, ona ne pripada ni vampirima,
ona samo ispija,
koliko duhovni zakoni dozvoljavaju,
lošu karmu onih kojima pomaže,
da se ne bi prenosila dalje.

I ako ti se učini da izgleda zlovoljno,
nemoj se prevariti,
ona samo uništava kroz sebe sve loše što preuzme,
a njena bit ostaju ljubav i samilost.

To je moja sestra,
dama patnje, boginja traume, vajra-yogini,
ona koja pleše nad bolom čovječanstva,
uništavajući u tom ritualnom plesu
sve tamno, zlo i dotrajalo.

Njena samilosna strana nije svakome vidljiva.
Ali znaj, onima koje voli
i kojima ukaže svoju milost,
otvara put zračećeg svjetla,
na kome bol i patnja zauvijek nestaju.

Zato neka bi sve koji joj se obrate za pomoć,
ova čudesna dakini
našla dostojnima njene milosti
i pomogla im na putu povratka
u Vječno Svjetlo.

 

 



Dveri spasa

Čovjek u svom materijalnom, životinjskom obliku (može ga se nazvati i iluzornim, ili hologramskim, to ništa suštinski ne mijenja, jer duhovna stvarnost ostaje zauvijek nedodirljiva čulno razumskim metodama spoznaje, ma kako ove bile sofisticirane ili koliko naizgled pomicale granice svoga istraživanja.), predstavlja vrata spasa za istinsko, duhovno ljudsko obličje.
Vidljivi čovjek, skupa sa svojim nevidljivim aspektima, koji su još uvijek od iste prolazne tvari, ne postoji da bi rješavao neiscrpne probleme koji vidi i osjeća oko sebe i da bi za sebe tražio spas, već samo da otvori vrata spasa istinskom čovjeku, potonuloj iskri duha.
Zbog toga postoji i za to je opremljen.
Bezbrojne duševne snage, more samosvjesnih elementarnih snaga koje ga obavija i tjera na djelovanje čeka na ujedinjenu volju njegova u duhu zasnovanog „ja“ da ga ujedini u neprolazno, individualno duševno obličje s kojim jedino može imati život vječni.
Sve čeka da njegova životinjska duša i vremenska materijalna svjesnost budu spremne na samopredaju i nadilaženje sebe samih, kroz vječnu dušu s kojom trenutno supostoje.
Za svjesnu gradnju duševnog obličja na raspolaganju je samo ovaj materijalni život. Čime jedna kratkotrajna iluzija dobiva izniman značaj za svu vječnost.
Iako se s pravom sumnja na mnoga i zlonamjerna i nenamjerna iskrivljavanja Biblije i drugih duhovnih tekstova, Isus, veliki učitelj iz Nazareta (ne mitski lik judeo-kršćanske dogme) uistinu nikada nije podučavao o reinkarnaciji, onako kako je to učenje do nas doprlo s Istoka. To jest u njegovom prilično iskrivljenom obliku.
Najveća većina prisutnih ljudi na Zemlji (a isto važi i za ostale planete vidljivog svemira) prvi i posljednji put doživljava materijalno, životinjsko postojanje. Naše jedinstveno biće, jedinstvena duhovna biti ili božanska monada, osim u iznimnim slučajevima, ne zapada više od jednom u samo-hipnozu čulnog postojanja, jer za tim nema potrebe.
Mogli ste u školi završiti neki razred s jedva prolaznom ocjenom, ili s odličnom, i to vam ostaje zapisano za cijeli život, ali samovoljno ponavljati razred zbog toga ipak nećete, jer život ide dalje i dolaze druge mogućnosti u drugom obliku, iako ste neke prethodne zauvijek propustili.
To što se u nekim popularnim hipnotičkim i takozvanim regresivnim metodama i terapijama ljudi „sjećaju svojih prošlih života“ je samo krivo tumačenje, onoga što oživljava tom prilikom u njihovoj svijesti, a to su naslijeđeni duševni elementi od ljudi koji su živjeli prije nas i nisu proveli do kraja sve impulse koje su bili pokrenuti. A duševni impulsi nisu šala, oni su živi i moraju naći svoje ispunjene, pa makar kroz stotine ljudskih generacija. Ti duševni elementi su jedino što se „re-inkarnira“. Kao što nasljeđujemo osobine od roditelja i drugih krvnih predaka, a ipak mi nismo oni, nego smo originalne individue, tako nismo ni ljudi koji su živjeli ikada prije nas u prošlosti, niti ljudi koji će živjeti u budućnosti. Mi samo dijelimo neke duševne elemente, kao odjeću, odnosno vrline i mane, stavove, želje, strahove i nade. Pri tomu nasljeđe, baš kao i od krvnih predaka, može prelaziti i s muškarca na ženu i obratno, odnosno neovisno od spolnosti. Dok polariziranost našeg jedinstvenog duhovnog bića ostaje vječno utemeljena i nepromjenjiva od prapočetka kada smo postojali u jedinstvu s drugim polom našeg vječnog bića, pa do ponovnog ujedinjena s njime i nakon toga, zauvijek sačuvana u jedinstvu dvaju polova.

Sada još za života na zemlji možete izabrati da li ćete i dalje sanjati razne snove o tome tko ste i što ste, što ste bili u prošlom životu, s koje ste planete došli ovdje i zašto; možete tražiti odgovore u starim mitovima ili u suvremenim znanstvenim teorijama o prirodi stvarnosti, pokušati proniknuti u tajne za ostvarenje svih želja, slijediti bezbrojna nova i stara učenja i/ili puštati vlastitoj mašti na volju... - Ili ćete pak u duševnom utihnuću dopustiti pravom „ja“ da uskrsne u vama i postupno ujedini što veći broj rasutih duševnih snaga u nepobjedivu vojsku koja jedina može osvojiti „carstvo nebesko“ i proniknuti prirodno u tajne o kojima se prethodno samo može špekulirati.
Jer čovjek se u prolaznom zemaljskom životu možete boriti za bezbrojne vrijedne ciljeve, a ipak sve promašiti ako ne otvori ona jedna vrata, koja samo on/ona možete otvoriti. Vrata vječnosti u sebi, dveri spasa Njemu koji je bio, koji jeste i koji će doći.



Bezvremenost ljubavi i duhovnog preobražaja

„Današnje vrijeme nije ni bolje ni lošije od bilo kojeg drugog vremena!

Današnji svijet je u svakom pogledu izraz onoga što današnji čovjek na zemlji treba proživjeti da bi se njegovo stoljećima održavano stremljenje prema vanjskome, prema krajnjim granicama vanjskoga, moglo ponovno preokrenuti, preusmjeriti prema unutarnjemu.

Ali pri tomu se taj preokret ne smije zamišljati kao masovni preokret!

Ono što je uistinu sposobno za preobrazbu bit će sasvim neprimjetno preobraženo. I tako mi već danas stojimo usred preobražaja, dok većina misli da se i dalje ide u vanjskomu smjeru…“
B.Y.R. (Iz knjige „Der Weg meiner Schueler“, 1932. g.)

Slično se može reći i za današnje vrijeme, nakon skoro još jednog stoljeća, kada su znaci kraja jednog vremena u vanjskom stremljenju sve očitiji.

Oni koji u tihom preobražaju spoznaju sebe, pripremaju tako u tišini i uvjete za jedan novi svijet.

No „djeca svjetla“ spoznajući svoju bit spoznaju i da ova zemlja nikada neće biti „rajski vrt“ ma koliko mu se mogla približiti, to jest da nikada neće biti njihov istinski dom, već samo dio puta ka njemu. Jer sile materije, nesvjesne sile, uvijek će po prirodi stvari u materiji vladati većinom i „djeca ovoga svijeta“ bit će u većem broju od „djece svjetla“.

Što ne znači ni da će „djeca svjetla“ u vanjskom svijetu, kakav god da je vidjeti neprijatelja, ni prokletstvo, već priliku da djeluju u skladu sa svojom prirodom, s ljubavlju prema svjetlu u sebi i svemu u čemu ga prepoznaju. Nema tih vanjskih okolnosti, koliko god bile teške i bolne, koje čovjeka mogu onemogućiti da djeluje u skladu sa zakonima duha i da u skladu s njima radi na vlastitoj duhovnoj obnovi.

Za one koji u svom srcu, u svojoj duši osjećaju misterij djela i riječi velikog učitelja ljubavi čiji je zemaljski život završio na rimskom križu, znaju da nema te vanjske sile, zavjere, vidljivog ni nevidljivog oružja, koji se mogu mjeriti sa snagom svjetla koje se širi kada se zapali vatra istinske ljubavi.



 
Uskrsnuće Ljubavi

Ne prestaneš li gledati -
sve dublje i dublje u svoje srce,
neminovno ćeš primiti blagoslov vječnosti.

Struja Ljubavi će te naći na tvom skrovitom mjestu,
mjestu tihog, dubokog počivanja -
u sebi samome.

Svjetlo vlastita duha,
dodirnut će te kroz tvoju vlastitu dušu,
koju si pripremao za susret s ovom tihom,
ali moćnom snagom Ljubavi.

I čut ćeš svoje ime,
koji si jednom ostavio,
kada si napustio svoj dom -
i znat ćeš ga ponovo!




VOLJETI

„Ni jedne oči nisu vidjele, niti su ijedne uši čule, što je Bog pripremio onima koji ga ljube.“
Za one koji osjećaju istinitost ovih riječi i koji znaju da one nisu samo fraza,
za iskreno i duboko pobožna srca, koja neovisno o dogmama traže ispunjenje svojih najviših težnji i čežnji,
za one koji stalno teže povećanju svog kapaciteta za ljubav
i proširenju radijusa djelovanja svoje duše,
za njih može puno značiti svako rasvjetljavanje onoga što znači - „Boga“ voljeti.
„„Boga voljeti“ znači: svu muku i bol zemaljsku tako „voljeti“, voljno primiti, kao da smo sve baš tako htjeli i upravo tome težili na način na koji se pojavilo u našem životu!
„Boga voljeti“ znači: zemlju voljeti i sve što na njoj živi, onako kako jest, pa bilo to i u suprotnosti s našim željama!
„Boga voljeti“ znači: voljeti sebe i sebi za ljubav radosno primiti sve teškoće koje su nam dane na dugom i teškom putu koji vodi iz zablude i pometnje na kraju nama samima, kakvi vječno u Bogu jesmo!“
B.Y.R.
Ovo naravno nisu riječi koje se jednom na brzinu pročitaju. Njihovo prihvaćanje zahtijeva već određenu duševnu zrelost.
I kao i uvijek i u svemu, ono što se s ljubavlju daje, može biti istinski primljeno također samo s ljubavlju i zahvalnošću.
A božansko srce ljubavi ne prestaje i nikada neće prestati slati svoju pomoć za one koji je mogu primiti.




Ararat

Ti već znaš zašto dolazim -
jer si me pozvao
i samo čekaš
da suvišne riječi utihnu,
da um se smiri i u srce spusti,
pa da prijenos počne.

I dok napokon u tišini,
licem u lice stojimo,
divljenje i zahvalnost
magične snage oslobađaju
i tvoje osobine,
u moju dušu preslikavaju.

Jer vječnost te je na zemlji iscrtala,
sveta planino!

Zato ti nikada ne žališ se,
što god oko tebe da događa se:
ni oblaci kada ti vrhove prekriju -
ti ne buniš se,
ni vjetrovi kada ne prestaju,
tebe ne uznemiruju.
Na dolje ti ne gledaš -
bilo da mir,
il' bučna zbrka oko tebe vlada,
ti nepokolebljiv, jednako stojiš,
jednak sebi samom
i dok god treba,
zemlju s nebom povezuješ.

Jer vječnost ti je taj zadatak povjerila,
sveta planino!

I dok mistični veo legendi
tvoje bijele vrhove obavija
ti dostojanstveno
svetu šutnju utjelovljuješ
i u sebi se osmjehuješ.

Ti takvom snagom i postojanošću zračiš,
dok istovremeno toplinom i prepoznatljivošću odišeš,
da spontano u duši sjećanje budiš.

Jer vječnost nas je oboje,
samo na trenutak vremenu posudila,
sveta planino!





Susret zemlje i neba

Postoje mjesta na zemlji
na kojima se elementi
u tako dubokom skladu prepliću i postoje
da duša spontano na njima prodiše
i radosno se cijelim područjem rasprostre;
Sve joj odjednom postane blisko i drago
i ništa joj nije teško ni strano;
Kao da je konačno došla negdje
gdje krila svoja može raširiti i poletjeti
i gledati stvari iz svoje prirodne perspektive,
iz koje se sve u skladu povezuje i spaja
i fluidno teče, kao ona sama.
Bez obzira što zemaljsko sunce prekrivaju oblaci
i kiša svemu prisustvuje,
jasnoća u duši sve blistavija postaje;
a misli poput ukrasnih ptica,
što tek na određena mjesta
u određenom ritmu dolete,
da mozaik ljepote i smisla dopune.
I sve se to s neopisivom lakoćom odvija,
kao da se u grudima neka čarobna kugla rasprsnula
i zarobljenu svjetlost nadaleko i naširoko razasula,
jer su se baš tu i tada
nebo i zemlja susreli
i svoje darove s ljubavlju razmijenili.



San Salvatore
-posveta-


Tebi, najmlađem od svete braće
Bratstva Svetoga Grala,
što prolazio si jednom neopažen,
poput mnogih drugih
ulicom od stare katedrale dolje do jezera,
nad kojim stoji i bdije i ova -
Tebi slična,
tiha i pitoma -
sveta planina.

Tebi, što učinio si da -
slaba podzemna struja Svjetla Zapada
ponovno izbije na površinu
i poteče snažnim tokom.

U nepojmljivom misteriju,
nesagledivih razmjera,
u kome Ljubav Oca,
kroz vjekove priprema
i šalje svoje sinove
zemaljskim ljudima -
Ti si prvi i jedini
direktno pružio ruku spasa
svakom zapadnom čovjeku
razapetom u pokušaju da sastavi mozaik
svog vlastitog vječnog lika
od komadića zapadne znanosti,
kršćanske dogme i istočnih učenja.

U skladu s voljom Oca
i u jedinstvu s braćom Bratstva Svjetla,
Ti još uvijek svijetliš i osvjetljavaš put
svima onima koji znaju
da se samo na pouzdanim duhovnim temeljima
može razvijati duša u Duhu
i za one koji žele i mogu razumjeti
zašto je jedan od Tvoje svete braće
mogao reći: „Ja sam put, istina i život.“

Ti si za nas spasio našeg najvećeg učitelja
ispod teških ruševina zabluda i fantazija,
pomiješanih s drevnim mitovima i kultovima
i omogućio svima koji imaju oči da vide –
da njega i njegovo učenje vide u pravom svjetlu.

Oživio si duhovno srce Zapada
i povezao ga sa srcima svih onih
u čijim dušama još čeka ispunjenje
staro nasljeđe bijele rase.

Sa zahvalnošću i lijepom mjestu
i svetoj planini,
što su Ti bili utočište u posljednjim zemaljskim danima,
kada je nad našim kontinentom,
ni prvi ni posljednji put, divljala tama.
Što su te ispratili kada si se u tišini
vratio u misterij iz kojega si došao,
ostavivši nam neprocjenjivo blago žive riječi
da nas prati
sve dok i sami ne zaživimo
u istom Svjetlu Duha.

S Ljubavlju i zahvalnošću
za svu pomoć i blagoslove
koju s Tobom i Tvojom svetom braćom
vječnost nekad naročito obilato šalje u vrijeme.




Duševna dvostrukost

„Dvije duše stanuju u mojim grudima“, Goethe, Faust

Goetheova rečenica nije samo pjesnički izraz čovjekove povremene rascijepljenosti u određenim trenucima i situacijama, već izraz najdublje, fundamentalne, dvostruke prirode trodimenzionalno očitovanog ljudskog bića. Njegove dvostruke duševnosti, smrtne i besmrtne, animalne i duhovne.
Sam duboki uvid u vlastito stanje već ima određeni oslobađajući učinak na paralizirane vječne snage, propuštajući prve zrake svjetlosti na ružin pupoljak prvobitne, božanske-ljudske duševnosti.
Prvi blagi dodir svjetla, prvi unutarnji pogled na nježni cvijet koji nije ništa drugo nego vlastito biće u nerazvijenom potencijalu, prvi miris njegova cvjetanja i otvaranja, morao bi svako neokamenjeno srce povesti nepovratnim putem predaje i brige za ovo krajnje suptilno biće. Pružanje zaštite i hrane tom razvijajućem, dragocjenom biću trebao bi biti glavno nastojanje svakog, još uvijek živog, ljudskog srca.
To je proces božanske preobrazbe, odumiranja stare duševnosti i njene sublimacije u novu dušu.
I zato se u gnostičkim evanđeljima o duši uvijek pojavljuje ta dvostrukost, Marije-Magdalene, Pistis-Sofije. Jer govore o preobražaju iz života u tami u život u svjetlu, čistom svjetlu, primordijalnoj, transparentnoj materiji. O napuštanju 12 eona smrtne prirode i uzdizanju u 13. eon.
I to je preobražaj koji se odvija u etapama, od uvida do postupnog prolaza kroz područja različite gustoće, odnosno kroz sve luminozniju, lucidniju percepciju, sve veću duševnu jasnoću.
A da je to uopće moguće i to svakome „dobre volje“, tko u istrajnoj predanosti njeguje snagu ljubavi, dobra je vijest svih Evanđelja i posljedica velikog djela same božansko-ljudske Ljubavi.



Veliki učitelj iz Nazareta

„Svakomu tko želi pojmiti istinsku Ljubav velikog Učitelja, mora biti prvo jasna njegova zemaljska pojava, ako ne želi podleći izmišljenim fantazijama i opijati se mlakim, pobožnim snovima.“ B.Y.R. *
Usporedo sa svim špekulacijama o najvećem zemaljskom učitelju koje se šire od kada je on kao Jeshua (Isus) ostavio svoje zemaljsko tijelo, postojali su i postoje na Zemlji oni koji znaju istinu o njemu, u duhovnom i zemaljskom smislu.
A istina o svemu se očituje u skladu s univerzalnim vibracijskim zakonima onima i onda, koji i kada se s njom povežu, neovisno o tomu da li su je svjesno u tom obliku uopće tražili.
Dok su danas jedni još uvijek zadovoljni s crkvenim objašnjenjima, koja ne razumiju i ne mogu razumjeti, ali iz njih ipak crpe za život neophodnu vjeru, drugima se više sviđaju razne „new age“ ideje o tomu tko je bio Isus i kako je izgledao njegov zemaljski život, to jest tko bi prema njihovom osobnom ukusu trebao biti ovaj učitelj, da li bi trebao biti oženjen ili živjeti u celibatu, da li je stvarno umro na križu, kakve je tajne inicijacije trebao proći u Egiptu i kakvu poduku u Indiji, ako možda već nije stigao iniciran nekim svemirskim brodom na Zemlju… Naravno tu su i oni koji najradije ignoriraju, ili potpuno negiraju njegovo zemaljsko postojanje prepoznajući u kršćanskom učenju samo univerzalnu priču koja se provlači kroz povijesne mitove i kultove, otkada ljudi tragaju za životnim smislom i otkada im starija ljudska braća u tomu nastoje pomoći, a neka druga bića odmoći…
Kako se inteligentnom i obrazovanom čovjeku od sredine 20. stoljeća moralo činiti javno kršćansko učenje najbolje se vidi iz Nietzsche-ovog „Antikrista“. I razumljivo, svaki ozbiljan zapadni tragatelj za istinskom samospoznajom morao bi svoje ispunjenje potražiti drugdje, u čežnji za svjetlom se okrenuti prema Istoku, Vedama, budizmu…
No ipak, bez obzira na univerzalnost čovjekove biti i biti duhovnih učenja, čovjek Istoka i čovjek Zapada razlikuju se u svom psiho-fizičkom sastavu, tako da je za većinu zapadnjaka (osim ponekih koji imaju duševno nasljeđe povezano s istokom) istočni pristup u svom punom transformirajućem potencijalu neprimjenjiv i nespojiv sa zapadnim načinom života, pa većina pokušaja njegove primjene uglavnom vodi samozavaravanju. Pored toga što su prava učenja s Istoka zapadnjacima uglavnom ostajala nedostupna i bezuvjetno su zahtijevala direktni kontakt s učiteljem.
Ali to što je netko bliže ili dalje geografski od mjesta direktnog dodira duhovnih i zemaljskih snaga ne treba biti ni garancija ni prepreka unutarnjem razvoju. A što je čovjek svjesniji vlastitih okolnosti i specifičnih datosti svoje situacije, to će se bolje znati povezati s blagom koje mu je zaista dostupno, umjesto da traga za onim što mu nije namijenjeno.
Već i sama činjenica da netko živi u određenoj kršćanskoj zemlji, bez obzira da li je ikada bio u direktnom kontaktu s bilo kojom religijskom zajednicom ili ne, povezuje ga s odgovarajućim, vrlo konkretnim zračenjima više nego je toga možda svjestan. Bez obzira da li obraća pažnju na simboliku koja ga svakodnevno okružuje na vidljiv način, on sa svakim udahom udiše tu atmosferu i njegovo biće je kroz generacije do u krv impregnirano kršćanstvom, skupa sa svim njegovim istinama i lažima.
Stoga nikako nije nebitno raščistiti zablude po tom pitanju koje priječe puni individualni i sveukupni ljudski razvoj, od kojih su se mnoge provlačile čak i kroz ezoterijske i gnostičke škole koje su naglasak stavljale na unutarnje i kozmološko značenje Krista i Kristove svijesti ne povezujući ih, ili nedovoljno jasno s pojmom Isusa kao Učitelja. I to je svakako moguće i bez vanjske pripadnosti bilo kakvom javnom ili tajnom bratstvu, organizaciji, ili školi. Jedini kriterij je vlastita duševno-duhovna zrelost. Koja znači i spremnost na odustajanje od mnogih dragih i svetih zabluda.
Istina o Isusu je za one koji mogu prihvatiti duhovnu istinu i činjenicu inkarnacije Velikog majstora lišenu egzotičnog šarenila brojnih priča o avatarima kakve su dolazile i dolaze do nas stoljećima s Istoka, kao i „mahatmi“, „uzašlih majstora“, galaktičke federacije… i sličnih fantazija koje se s neznatnom primjesom istine provlače na Zapadu od doba procvata teozofije, antropozofije i raznih okultnih društava, do najnovijih kanaliziranja iz svih zamislivih i nezamislivih dimenzija stvarnosti.
Ali istina je naravno uvijek istovremeno puno jednostavnija i daleko dublja i čudesnija od svih izmišljanja i zamišljanja.
Tako i kršćanstvo nakon svih krvavih tragova opstaje sa svojim iracionalnim mitom ipak do u 21. stoljeće, samim čudom.
Čudom Ljubavi, enormne i neodoljivo privlačne snage koja u takvom intenzitetu nikada prije ni poslije nije bila inkarnirana u jednom čovjeku, kao u onome koji je nekoć kao pripadnik židovskog naroda hodao starom Palestinom. Misteriozno srce koje kuca i daje život kršćanstvu isto je božansko srce koje kuca i daje život svemu što živi.
----
A o tomu tko je Isus, kao i bilo koji drugi od malobrojnih duhovnih učitelja tog reda, najbolje mogu govoriti oni koji ga istinski poznaju na temelju realnog su-postojanja u duhovnom jedinstvu i to je jedino mjesto gdje ovakve odgovore treba tražiti.
„I ako se ne nazivaš imenom kojim se zovu sljedbenici njegova učenje, ili bolje rečeno učenja koje je stvoreno u njegovo ime, ipak ćeš mu pripadati kada shvatiš tko je on zaista bio – i tko jest…“ B.Y.R. *
----
*Više o Autoru slike i citata i svim njegovim djelima vidjeti na: http://www.val-znanje.com/index.php/tekstovi/metafizika/2874-svjetlo-unutarnjeg-istoka
Više o Učitelju iz Nazareta može se naći u nekoliko djela, a najviše u knjizi: „Das Buch der Liebe“; dok su detalji o nastanku slike opisani u knjizi: „Aus meiner Malerwerkstatt“.





Vatra Ljubavi

Vječna vatra ljubavi ljubi samo ono što je od iste vrste, istog svjetla, iste snage zračenja, sjaja i topline - čiste ljubavi.
I u čovjeku ona traži i voli samo ono što je od njene vrste, njene biti.
A sve ostalo što je ljudsko i nesavršeno prihvata u potpunosti bez osude takvo kakvo jest, za ljubav onom prvom, jer zna da je to nesavršeno samo privremeno i privremeno neophodno da bi se iz njega ponovo uzdiglo savršeno.
Pa za ljubav sebi i svojoj svjetlećoj biti ona čak ni ono što joj je potpuno suprotno, što je od demonske prirode, ne mrzi. Jer ona se u tom pravcu ne može kretati. Njen plamen uvijek plamti i uzdiže se prema gore.

I pošto joj je najveća radost stalno se sa samom sobom susretati, spajati i tako širiti i rasti, uvijek ide najkraćim putem od sebe sebi. Poprijeko kroz sve prepreke. Prašta, vjeruje, nada se.
Nikada ne traži pogreške, niti se bavi manama. Uklanja samo zapreke koje se trenutno nađu na njenom putu prostiranja. Onda ih zaboravlja i nastavlja dalje.
Ono što ljubav nikada ne zaboravlja je da jedna vrlina može pokriti stotinu mana. Takva je njena računica.
Jer raduje se samo istini i savršeno razlikuje istinu od neistine.
Drugi za nju kažu da je strpljiva, ali za nju je to isto kao nazivati vodu mokrom.
Ne bi bila ljubav kada ne bi bila strpljiva, jer zna da će i kada sve prođe, ona ostati.
Bezbrojne pjesme su joj posvećene i kako jedna od najpoznatijih kaže:
„Ni velike vode ni poplave ne mogu je potopiti.
I da tko ponudi sve imanje doma svojega za tu ljubav, osramotio bi se.“
A-m-e-n.




 
Rosa-Mystica

Duša je kao ruža.
Ruža je kao duša.
Duša i ruža su kao dvije sestre
od trenutka kada se prepoznaju
i sliku svoju jedna u drugoj ugledaju.

I dok svaka svojim putem ide
istim putem ipak prolaze
iz vječnosti kroz vrijeme,
ponovo u vječnost.

Putevi im se uvijek presijecaju,
iz jednog dva,
iz dva jedan postaju.

Svaka na svoj način cvjeta i miriše,
svaka svoju boju nosi,
a obje svoje latice
samo pod suncem ljubavi otvaraju.

I od svake zrake ljubavi
koju sa zahvalnošću primaju
one same svu svoju ljepotu stvaraju
i ljubav višestruko uzvraćaju.

I sve što jedna od druge prime
i radosno razmijene
one i s drugima podijele;
s onima što čeznu
za mirisom i ljepotom
takve vrste -
duševno-ružinske, ružinsko-duševne;
dok za druge neprimjetne ostaju
i dalje nastavljaju
svoj misteriozni put,
na kome svoje tajanstveno biće
s božanskim svjetlom spajaju;
I vječno rastući u ljepoti vječnosti
udružuju molitve,
s radošću šireći,
svaka na svoj način,
primljene blagoslove
iskonske svjetlosti.




Pravo Ime

Postoji priča za djecu i odrasle, o dječaku koji je tražio svoje pravo ime.
Naravno, on je imao ime kao i svi drugi, ali to ime kojim su ga ljudi zvali nosili su i drugi dječaci i zaključio je da to nije moglo biti njegovo pravo ime; Ime koje stvarno predstavlja njega.
I tako je dječak pošao u potragu za svojim pravim imenom.
I nakon što od ljudi nije dobio odgovor, potražio je odgovore od planine, sunca, mjeseca…ali ni ova najmoćnija vidljiva bića do kojih je mogao doći nisu mu mogla reći koje je njegovo pravo ime.
No potraga nije bila beskorisna; Na kraju ga je dovela do tišine, one stvarne, stvaralačke tišine iz kojoj sve nastaje, i u kojoj je našao i svoje stvarno ime…

----------

Bio je još jedan dječak, stvarni dječak, „od krvi i mesa“, koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih dječaka svoga vremena i okruženja, osim po nekoliko neobičnih susreta s tajanstvenim, starim mudracem s Istoka, koji će kasnije postati njegov učitelj i „brat“ u duhu.
I tek kada je ovaj obični dječak odrastao, bilo je jasno da se ipak ne radi o uobičajenoj sudbini zemaljskog čovjeka.
Izvana i dalje nije bilo ničeg posebno specifičnog, osim poduke „Mudraca s Istoka“, koji su pripremali novu kariku besmrtnog, svjetlosnog lanca. Slično kao nekada, prije dvije tisuće godina u Galileji, i još puno prije u Kini…
Jedna zajednica, jedno bratstvo, jedno Duhovno Sunce Zemlje, koje bez prekida u tišini zrači istinu o čovjeku i njegovu porijeklu. A tek ponekad, ako je neophodno, izađe iz tišine i djeluje glasno i vidljivo pomažući mlađoj ljudskoj braći i sestrama da nađu svoje pravo ime, vječno ime u duhu.
Iako vidljivo sunce po nepromjenjivim zakonima uvijek izlazi na Istoku, Duhovno Sunce je jednom izašlo na Zapadu, i još uvijek svijetli i još će dugo svijetliti, iako za mnoge još nije svanuo dan u kome ga mogu ugledati.

------------

„Kada sam prvi put čuo svoju duhovnu braću,
s kojima sam sjedinjen u duhu
i koju izuzev jednog,
nikada prije nisam vidio u zemaljskom obličju -
da izgovaraju moje ime na način njihovih jezika,
toliko sam u nutrini bio potresen
da sam njih,
u duhu sjedinjene majstore koji su ga govorili,
jedva mogao vidjeti oko sebe,
kroz veo koji je prekrio oči…

Bilo je to za mene zaprepašćujuće i zbunjujuće -
da su me poznavali u mojem imenu -
imenu u vječnosti rođenom,
koje ja – jesam,
kao što je izvor voda
i sadržaj riječi njen smisao.

Ja sam zaista od vječnosti bio to -
što su oni izgovarali na glas,
koliko se to može izreći ljudskim glasovima,
ali ipak me nitko nikada prije u zemaljskom vremenu
nije nazvao imenom
u kome sam ja sebe poznavao,
onako kako me je vječni otac u „riječi“ nazvao.

Tada su mi veliki majstori,
i od tada moja braća,
„dali“ to isto ime u zemaljskim glasovima –
da bi ono pravječno,
baš tu u njemu iznova oblikovano,
bilo iznova objavljeno. “

Bô Yin Râ (Joseph Anton Schneiderfranken)
 

 

Pjesma Duše

Ja nemam domovinu, ni rodbinu,
bliske prijatelje, sestre ni braću.

Ne pripadam ovdje nikome,
niti meni itko pripada.

Živim u okruženju koje mi je strano,
i izražavam na jeziku koji mi nije maternji.

Samo prividno prilagođena,
koračam putevima koji nisu moji.

Moj glas je tih, jedva čujan,
kao onoga koji govori u pustinji.

Iako mnogi o meni razmišljaju
i neki misle da me poznaju,
tko me stvarno vidi
i stvarno čuje?
Tko mi stvarno može pružiti ruku?

Iako je svjetlost moja bit,
sama u tami, tamom okružena,
ne mogu se vratiti gdje pripadam,
ako mi netko ruku ne pruži
i iz labirinta me ne povede.

Osuđena na čekanje
ja pjesmu pjevam,
prizivajući pomoć
i budeći prasjećanje -
na dane u radosti,
na život u svjetlosti,
na postojanje u slobodi, jedinstvu i ljubavi.



 

 
Il Duomo di Dio

Na zemlji postoje uistinu sveta mjesta,
„kuće božje“,
koja se prepoznaju po svom djelovanju
na dušu čovječju,
na onaj besmrtni, svjetlosni čovjekov dio.

Vječno se tu s vječnim odmah prepoznaje
i nezaustavljivo, bez dozvole, bez najave,
jedno drugom ususret pohrli,
dok sve drugo u svečanoj tišini nemoćno postaje
i bez traga nestaje.

Vrijeme se samo povuče da ne smeta,
dok se biće i prostor jedno drugom predaju
i jedno postaju.

Sveta je to tajna svete ljubavi,
što blagoslov vječnog svjetla
i svete riječi -
uvijek neodoljivo privlači -
u Tvojoj kući
i u Tvoje ime – in Nome di Dio.
 



Rođenje Venere

Neki me zovu Venera,
neki Afrodita,
a imam i druga imena -
za koja možda nikada nisi čuo.

Ali oni koji me stvarno znaju
ne zovu me ni jednim od tih imena.

Oni samo ćute
i ostaju tako tihi -
da ja sama izronim iz njihovog srca,
s kojim sam povezana od pamtivijeka,
od kada je duše i srca.

Jer nisam ja jednom davno
u nekom dalekom vremenu
iz mora izronila,
već izranjam stalno iz duševnog mora,
kad god me ljudsko srce na pravi način pozove.

Kad god se ljudski duh počne prisjećati
odakle je i tko je - Ja izranjam;
Jer to je misterij nerješiv bez mene,
jer Ja sam prasnaga svih praatoma
i duše i duha.

Uroni u tišinu - i ti dijete ljubavi -
što me možda već dugo uzalud tražiš -
tamo gdje me ni ne možeš naći.

Uroni u tišinu - koja je tajna lozinka na koju izranjam -
iz neslućenih dubina tvog vlastitog bića.

Uroni u tišinu - iz koje ćeš i ti izroniti –
preobražen u meni.




LJUBAV

Nećemo, nećemo nikada odustati od ljubavi,
jer to smo obećali i na to se jednom obavezali,
i iako smo bili zaboravili
sad kada smo se sjetili i shvatili,
kada smo njen puls u svom cijelom biću osjetili,
više nas ništa od ljubavi odvojiti ne može.

Ni prostor,
ni vrijeme -
nema te dimenzije,
svemira vidljivog, ni nevidljivog,
koji bi nam mogli ponuditi nešto u zamjenu za ljubav.

Za tu ljubav,
za tu snagu, za tu struju živu,
što sve nosi, sve povezuje, dovršava i besprijekorno usavršava.

Za tu ljubav,
za tu vatru što opet gori i plamti
i osvjetljava sve tame što nikad prije svjetlo nisu vidjele.

S tom ljubavi što bi se moglo mjeriti,
što bi nam ikada vrednije moglo biti.

Kako bismo, kako bismo ikada
mogli od te ljubavi odustati.
Kako bismo ikada više mogli zaboraviti
ono što je opet jedno s nama,
i u nama živo postalo-
pra-vječna, pra-moćna, pra-snaga ljubavi.



Uzmi ovaj dar

I u najtežim trenucima,
u zatočeništvu, bez inspiracije,
život koji imamo,
dar je ljubavi koji se neprekidno daje,
koji nam daje „otac“
koji nas vječno „izgovara“,
koji nas vječno po svojoj slici i prilici „stvara“,
koji nas vječno kao sebe samog voli.

Neka bismo mu uzvratili darom -
čistim srcem što svjetlu uvijek teži,
što ljubavlju na sve odgovara.

Neka bismo mu omogućili
da se u nama u svom sjaju na zemlji rodi,
kroz našu dušu njemu okrenutu.

Neka bismo učinili sve što je u našoj moći
da i mi zasvijetlimo
u njegovu vječnom svjetlu.

Neka bismo mogli sve okolnosti prihvatiti
sigurni u svoju snagu,
što nam iz njega pritječe.

Oče naše duše,
neka bismo znali na pravi način
prihvatiti dar koji smo primili
i od svog života načiniti dragulj
dostojan da bude ukras
u tvom mirisnom vrtu neprolazne ljepote,
vječni oče naše duše!



Dvaput rođeni

Božanske iskre besmrtnog zračećeg duha -
vječno postoje i vječno iz sebe - sebi slične stvaraju.

I mi smo tvoja djeca, vječni duše;
I mi smo zrake tvoga svjetla, vječno sunce!

Jednom smo te napustili
i od tvoje se ljubavi odvojili;
Ali ti nas nisi zaboravio
i svoju milost
u noć našeg zaborava zračiš.

Nježnim glasom nas zoveš
i svoje sinove nam šalješ,
da put nam pokažu i na putu nam prethode.

Budiš nas iz teških snova
i na našu otadžbinu podsjećaš.
Na davno zaboravljenom maternjem jeziku nam govoriš;
Da ni za čim ne žalimo i da se ničeg ne bojimo,
ti nas uvijek iznova podsjećaš.

Sad i mi svoje lice svjetlu ponovo okrećemo
i svjetlosni trag pratimo,
braće i sestara što istim putem su prije nas prolazili.

I naše biće oživljava u tom sjaju i toplini,
kojima struje snage ljubavi nas obavijaju i prožimaju,
dok nas podižu sve bliže tebi,
sve bliže sebi.

Krug se zatvara,
dok se naša sudbina dovršava
i novi život, vječni život,
za besmrtnu ljudsku djecu ponovo otvara.

Ex Deo Nascimur. ---

In Jesu Morimur. ---

Per Spiritum Sanctum Reviviscimus!




Verbum Domini

Pobožna braća, srednjevjekovni Rosenkreuzeri, što im je na srcu bila uistinu plemenita želja za duhovnom obnovom čovjeka i Evrope, u svim aspektima ljudskog života - umjetnosti, kulture, znanosti i religije, rekli su da „od kada je svijeta i vijeka ljudima nije bila dana veličanstvenija ni divljenja dostojnija knjiga od svete Biblije“.
Možemo pretpostaviti da su je znali čitati i da se ne radi samo o slijepom poštovanju tobožnje božje riječi, već o razumijevanju dijelova koji su uistinu poticali od velikog majstora i starih mudraca.

No u međuvremenu, Zapad i čovječanstvo su dobili, u nezamislivo direktnoj i otvorenoj predaji, riječ novog poslanika Duhovne Hijerarhije u 32 knjige Bô Yin Râ, pod nazivom Hortus Conclusus.

Poslanici Prasvjetla Duha pojavljuju se u određenim vremenima u skladu s vječnim zakonima duhovnog očitovanja i ljudskog razvoja i uvijek najprije djeluju u krugu naroda u kome su materijalno rođeni (kao i Lao Ce i Isus) da bi se tek kasnije njihova riječ, određenim tempom širila izvan tog prvog kulturnog kruga, uvijek i svuda nalazeći srca s njima vječnom vezom povezana, povezujući ih iznova u svjetlosni krug izdignut iz zemaljskog vremena i prostora.

Tek kada ljudi počnu jasnije razumijevati djelovanje Duhovnih Hijerarhija čije djelovanje obuhvaća kompletni materijalni svemir i o kojima danas postoje samo razlomljene i bajkovite predodžbe sačuvane u mnogim legendama, mitovima i religijskim pričama, bit će puno jasnije stvari vezane i za čisto zemaljski ljudski život.
Djelo Bô Yin Râ je početak i uvod zemaljskog čovjeka u to shvaćanje.


„Ono što moja malobrojna,
sa mnom u duhu sjedinjena braća,
ali obvezana prastarom formom
mišljenja koje se prenosi krvnom vezom,
još i danas drže tako skrivenim,
da otkrivaju poneki uvid u to -
samo onima koji su prošli tešku i višestruku poduku
i to nakon dugog ispita,
to sam ja smio očitovati svim ljudima
koji mogu shvatiti moje riječi.

Sva protivljenja su svladana
koja su htjela spriječiti ovakvu objavu,
ali i očitovano ostaje skriveno,
svima onima koji sami još nisu u stanju vidjeti.

Ja svjesno ne nazivam „stvarnošću“-
samo ono što mozak pod time smatra –
kako je to običaj na Zapadu,
jer sam pridružen vječnom Redu
i slijedim zakone bezvremene prirode.“
Bô Yin Râ



EIN SOF


Neka bi riječi Bô Yin Râ, poznatog i kao majstora triju svjetova - materijalno očitovanog, duševnog i duhovnog - u njegovom istovremeno umjetničkom, a ipak činjeničnom i moglo bi se reći znanstveno preciznom izrazu, s obzirom da se radi o prijenosu iz direktnog iskustva, koliko je on moguć i dozvoljen na ovaj način – pomogle u rasvjetljavanju neznanja i zabluda svih duša koje one na ovaj način dotaknu!


„Ein Sof - „postojanje u sebi samom iz sebe samoga“, „duh“ koji sve u sebi sadrži.

Budući da su snage svemira „uzroci“ mnogih „posljedica“, to vas je zavelo da tragate za prvim uzrokom.
Ali nikada nije postojao „prvi uzrok“ onako kako ga vi podrazumijevate!

Vječno se oblikuje „bog“ iz kaosa elemenata postojanja!
Ništa nije „uzrok“ tomu i ništa nije njegova „posljedica“!

Samo slobodna, svjesna volja duha oblikuje sebe samog, za sebe - u „boga“!

Elementi postojanja djeluju kaotično tamo gdje bivaju izbačeni iz prapostojanja stvarajući sebe same kao najdublje, stvaralaštvom bremenite moći praprirode.
Tamo su oni na djelu kao nagoni i impulsi bez samosvijesti u svom djelovanju.
Tamo oni još postoje samo svaki za sebe, svaki poimajući samo sebe.
Iz takovog samo-poimanja u razdvojenosti nastaju pak pol i suprotni pol - i time privlačenje, koje tijekom nemjerljivo dugog zemaljskog vremena priprema sabiranje…

U duševnomu aspektu zemaljskog čovjeka postaje stvarnošću ponovno ujedinjenje svih elemenata prapostojanja, ukoliko tomu teži ljudska volja.

Ako u tvom srcu sve vri i tjera na očitovanje, ako te stalno pokreće i drži u nemiru, to tjerajuće stremljenje da moraš negdje nešto postići - u tomu prepoznaj djelovanje prasnaga koje se u tebi žele ponovno, sada individualno određene, ujediniti!

Ali u tim elementima koji su u svom uzvišenom obliku potrebni tvojoj svijesti za očitovanje tvojih duševnih snaga, još uvijek djeluju mnoge volje na tebe…
Još uvijek se ne nalaziš u jednoj gospodarećoj volji koja zna sve druge u sebi sjediniti…

Sve što u tebi prema spolja kaže „ja“ i što u nutrini osjećaš kao „ja“, još uvijek je uglavnom od mnogih volja, koje se u jednoj, u svjetlu duhovne iskre tvoje samosvijesti trebaju ujediniti…
Tek u svjesnom postojanju može nastati božanska svjesnost iznova u pra-elementima!

Od strahovite – u nevidljivom kao i u vidljivom, pobuđene praprirode do ujedinjenja u svijesti jednog zemaljskoga čovjeka (a postoje mnoge „Zemlje“!) vodi put praelemente natrag, prema gore, „novom“, božanski svjesnom postojanju.

Ono što izvana promatraš i nazivaš „prirodnim snagama“ nije ništa drugo do posljedica, zrcaljenje i svjedočanstvo međusobnog utjecaja praelemenata, ali ni u kom slučaju nije s njima identično!

Ono što nazivaš „stvarnošću“ vidljivog i nevidljivog svemira, samo je utoliko „stvarno“ kao posljedica iskonskog postojanja, u praelementima na različitim stupnjevima oblikovanja, izraženo kao pojava.

Svemir „jest“ koliko „jesu“ i praelementi, ali ne iz sebe samoga!

Vi još govorite o „bogu“ kao „kreatoru“ svih stvari koji je „stvorio“ beskrajni svijet da ga slavi i koji on „održava“ sebi za slavu.
Ali takva predodžba o bogu i postojanju bila je oprostiva samo u pradavno doba kada se još nije ništa znalo o tomu kako se danas praelementi pokazuju u svom djelovanju i što bi već vašem mišljenju trebala biti povodom da ostavite stare predodžbe.
Htjeti ih još uvijek zadržati predstavlja u jednakoj mjeri ludost, kao i huljenje!

„Bog“ je samo stvaratelj sebe samoga u svemu što „jest“ i sve uistinu postojeće jest postojanje njegova postojanja!

„Bog“ je samo začetnik sebe samoga, a ne ljudi i stvari, onako kako se to zamišlja!

Snage koje tvore sunca i svjetove su oblici duha – praelementi koji se proživljavaju u vremenu i prostoru i tako kristaliziraju oblike u prostru i vremenu, samo privremene pojave i uvijek uvjetovane prostorom…

Ali praelementi bivaju stalno izbacivani iz prapostojanja i stalno mu se vraćaju natrag.

Tako je od vječnosti i tako će ostati do u svu vječnost!

Praelementi se u izmjeničnom djelovanju stalno rađaju – očitujući pojave i razarajući ih.
Ali oni sami „jesu“ od vječnosti do vječnosti, kako god se izmjenjivao njihov način djelovanja i njih nitko ne „pokreće“…
Nije nikada bilo „početka“ i nikada ne može doći kraj ovom pravječnom životu!

Cjelokupni, prostrani, formama bremeniti svemir sa svim vidljivim i nevidljivim u sebi, samo je valno ogledalo vječnoga, duhovnog „mora“, iz kojega se u vlastitoj snazi izdiže oblak božanstva!

„Bog“ uvjetuje svemir i svemir uvjetuje „boga!

Perpetum mobile“ koji su se mudraci i ludaci nadali da će pronaći već je tu i ne može biti po drugi put „izmišljen“…

Svi koji su težili njegovu pronalaženju samo su slutili, iako u pigmejski smanjenoj razmjeri, postojanje nemjerljive „cjeline“, postojanje onoga što „jest“ iz sebe samoga bez „početka“ i bez „kraja“, vječni „život“ – u kružnom toku svoga postojanja!


Bô Yin Râ, „Knjiga o živućem bogu“




Prolazne i vječne duševne snage


„Da su ljudi mogli životinjama negirati dušu čini se neshvatljivo besmislenim, s obzirom da i velika većina zemaljskih ljudi također poznaje samo tu životinjsku dušu kao vlastitu „dušu“ i da nije u stanju uopće, ili samo vrlo neznatno, opaziti u svojoj nutrini dušu koja se oblikuje iz vječnih duševnih snaga, onih koje su po svojoj supstanci trajno postojeće.

Ipak, tu se radi o sasvim razumljivoj pogrešci ukoliko čovjek sve nad-fizičke snage koje su u njemu kao i u duši životinje samo rezultat djelovanja života stanica njihova vidljivog životinjskog tijela, smatra već svojom vječnom dušom za koju je čuo da postoji - od onih koji su je mogli u sebi doživjeti.

Ali da je promatranje zemaljskog čovjeka vodilo opažanju i kod životinja istog ponašanja koje je on pripisivao kod sebe vječnoj duši, pokazuje i uvijek iznova javljajući motiv u bajkama - da se ljudi pojavljuju u odjeći životinja, ili da bivaju zlom magijom pretvoreni u životinje.

Ljudima je pak bilo neugodno i teško prihvatljivo to što su primjećivali duševnost kod životinja, jer prema većini vjerovanja one su morale biti „bez duše“, pa tako gdje je vjerovanje dozvoljavalo seobu duša bivale su stvorene predodžbe o tome kako su ljudske duše zarobljene u životinjama; A i vjerovanje u transmigraciju duša posljedica je opažanja istih osobina i ponašanja kod ljudi i životinja.

Kako sam u kratkom poglavlju „Ein Sof“ u knjizi: „Knjiga o živućem bogu“ sažeto pokazao - noć pra-postojanja samu sebe potresa i bez prekida izračuje mračne snage – iskre njene vlastite vječne, neiscrpive supstance, vječnog prabitka, jednake njoj samoj, koje se nakon određenog stvaralačkog ciklusa ponovno njoj vraćaju.
Tamo sam izložio kako te snage pra-postojanja tvore sve oblike u svemiru i kako se očituju u vrlo različitim oblicima. Pokazao sam da jedan od najsuptilinijih oblika ovih snaga predstavljaju snage koje zrače u apsolutnoj jasnoći u „Prasvjetlu“ iz kojih se oblikuju individualni oblici vječnih ljudskih duša. Ali to oblikovanje može uslijediti samo onda kada vječna „duhovna iskra“ - kao trajna individualizacija u vječnomu duhu i povod svake individuacije u vremenskomu – te duševne snage dovede do kristalizacije oko sebe, tako što ih volja zemaljskog čovjeka prepušta njoj na ujedinjenje.

Kao i sve oblikovano, tako je i ono životinjsko kod zemaljskog čovjeka, s time i njegova volja, samo posljedična pojava djelovanja onih pra-snaga koje se ponovno vraćaju u noć pra-postojanja nakon što su jednom ispunile ciklus svog vremenskog djelovanja.

Kod životinja se to događa oblikovanjem životinjske duše, što se i kod zemaljskog čovjeka u njegovom animalnom aspektu također događa samo kao prolazni rezultat funkcioniranja njegovog životinjskog organizma i prestaje postojati čim taj organizam više ne može ispunjavati svoje životne funkcije.

Odlučujuća razlika između čovjeka i životinje je u tome što čovjek još uvijek i u svojoj vezanosti za životinjsko ovdje na zemlji ostaje sposoban postati svjestan sebe kao „duhovne iskre“ iz Prasvjetla, a to je opet unutar zemaljskoga moguće isključivo zato što zemaljski čovjek nije samo posljedična pojava djelovanja pra-snaga koje stvaraju fizičke oblike, nego onih uzvišenih pra-snaga koje su u stanju prosvjetljavati i koje njegovoj duši na temelju svojeg vječnog trajanja i vječne konzistentnosti daruju „besmrtnost“ – odnosno koju čovjek u direktnoj vezi s njima onda pronalazi u sebi samom.

Neophodna je zadaća zemaljskog čovjeka - zadaća samog njegovog postojanja - da uzvišeni oblik snaga pra-postojanja, koje zrače kao „pra-postojanje“ u „Prasvjetlu“ i tvore njegovu dušu – ujedini u točki kristalizacije njegovog vječnog, tako da one konačno posluže stvaranju obličja duše koja će zauvijek ostati u „Pra-riječi“!

Ali to uspijeva samo stalnim djelovanjem volje zemaljskog čovjeka - koja je pak samo posljedična pojava djelovanja onih primitivnih oblika vječnih pra-snaga, čiji su najviši oblici zemaljskom čovjeku pristupačni kao njegove vlastite, vječne duševne snage.

Čovjeku „palom“ u zemaljsko bilo kakvo opažanje vječnoga moguće je samo pomoću vječnih duševnih snaga, ali samo onda kada one u njegovoj „duhovnoj iskri“ nađu svoga gospodara i majstora i u njemu svoje ujedinjenje.
Svaka je pojedinačna vječna duševna sama po sebi misteriozna i uzvišena, ali i svojevoljna i samo sebe svjesna i svoga vlastitog stremljenja – ako ne dođe do njenog vezivanja u određenoj individualnoj duševnoj formi.

Tako zemaljski čovjek usprkos svim svojim duševnim snagama može biti izgubljen svom vječnom aspektu ako svoju sekundarnu zemaljsku volju, koja je samo posljedična pojava, iako zemaljski ograničenog, djelovanja duhovnih pra-snaga, ne stremi stalno podređivati primarnoj volji duhovne iskre u sebi. Jer samo u toj volji koja je potpuno određena vječnim daju se vječne duševne snage ujediniti prema određenoj, duhovno zadanoj formi, u trajnu, vječnu ljudsku dušu.
Samo tako uspijeva ono slavljeničko sjedinjenje u kojemu ljudska - čisto zemaljska svijest - prima oplođenje iz vječno-ljudskoga, kroz poimanje vlastite, vječne duhovne iskre, nakon čega tada u duhovno prosvijetljenomu „njegov živući bog“ biva “rođen“ u vlastitoj, individualno oblikovanoj duši.“


Bô Yin Râ, „Knjiga božanskog umijeća“


Učenje o dvostrukom aspektu zemaljskog čovjeka (općenito ljudskog bića u bilo kojem dijelu materijalnog svemira) i o neophodnosti ovladavanjem različitim impulsima koji ga pokreću, neophodnosti njegova jednoznačnog usmjerenja, njegova centriranja u svojoj najdubljoj transcendentalnoj, duhovnoj biti, univerzalna je okosnica svih duhovnih učenja koja čovjeka prate kroz zemaljsku povijest postojanja.
Pri tomu je pojam duše i duševnosti dosta široko varirao, bivao proizvoljno i intuitivno korišten, i u većini učenja samo djelomično precizno korišten u širem kontekstu čovjekova duhovnog razvoja.
Također je i pojam duhovnog učitelja, nekog tko direktno i indirektno prenosi znanje o čovjekovom vječnom aspektu, uziman i još uvijek se uzima dosta relativno, i iako je točno da različiti učenici trebaju različite pristupe, različita učenja i učitelje postoji velika i bitna razlika, ne u tome kako oni na van formuliraju učenje, nego u tome odakle oni crpe tu „živu vodu“, iz kojih dubina, odnosno s kojih duhovnih razina.
Prilikom susreta s duhovnim tekstovima, koji su ujedno i susreti s dušom njihovih autora, duša čitatelja biva više ili manje dodirnuta, dotaknuta, preoblikovana. Bilo u smjeru uzdizanja u veću jasnoću, prosvjetljenje i kristalizaciju u vječno obličje, bilo u smjeru veće konfuzije i razgradnje...

Neka bi sve veći broj ljudi bio u stanju u svom srcu prepoznati najvrjednija i najuzvišenija učenja, ona koja struje iz izvora najbližeg najdubljem rudniku čistog zlata Ljubavi…!





Donna del Silenzio

Mir, milost i sigurnost zrače iz tvoga bića,
u tišini koja nas zauvijek bešavno spaja -
kao prostor s prostorom,
kao svjetlo sa svjetlošću.

Neizrecivo zauvijek ostaje neizrečeno -
i samo onima što vole,
ljubavlju osvijetljeno.

Duboka tišina vječnosti
zauvijek sve obujmljuje
i s ljubavlju svoje traži
da ga od smrti zauvijek odvoji.

Svetim će zauvijek ostati
tvoji tragovi u vremenu,
što vječno s vječnim povezuju,
i velika tajna tajnom će ostati -
sve dok srca ljubav ne probudi.



Inkarnacija i ne-re-inkarnacija

„Ponekada se može steći dojam o postojanju reinkarnacije, kada se kod čovjeka pojavljuje „psihički ostatak“, jasna identifikacija prisjećanja nekog iskustva iz prošlosti. U takvom slučaju može se raditi o prošlim životima. Ali ne njegovim vlastitim. To je nasljeđe nekih drugih ljudi koji se više nikada neće pojaviti na zemaljskoj sceni.“ René Guénon

Jedan od poznatih ezoteričara, René Guénon (1888–1951.), je jedan od
rijetkih koji je u svojim radovima utemeljeno kritizirao teozofsko društvo, spiritizam i tadašnje širenje Zapadom raznih netočnih ideja o duhovno-duševnom
području, njegovo brkanje s nevidljivom sferom materijalnog područja te ljudskoj reinkarnaciji u materiji.
Pri tomu René Guénon nije bio pod utjecajem bilo kog oblika kršćanstva, već je naprotiv bio okrenut učenjima hinduizma, taoizma i mističnog islama.
-------

Danas mnogi na Zapadu reinkarnaciju smatraju gotovo činjenicom i nezaobilaznim dokazom o besmrtnost ljudske duše. Ali ljudska besmrtnost nije nešto što je potrebno „dokazivati“, pogotovu ne popularnim manipulativnim tehnikama
baziranim na hipnozi.
To što nosimo u sebi elemente nekih drugih, ranijih ljudskih života, još uvijek nije dokaz naše besmrtnosti, već samo određene „starosti“ naših duševnih
elemenata i djelovanja zakona karme, odnosno konačnog izravnavanja uzroka i posljedica.

Vječnost naše duhovne biti je pak nešto što se neposredno doživljava, što se zna i osjeća iznutra bez dokaza, i o čemu se svijest razvija izgradnjom duše od vječne supstance, u procesu koji obuhvaća i povezuje kontemplaciju, unutrašnje uvide i vanjsko djelovanje.

Kriva pretpostavka da duhovna iskra, božanska monada, može dva ili više puta zapasti u duboki san grube materije je zapravo podcjenjivanje naše najdublje, vječne biti.
Poslanici Bratstva Svjetla koji su javno djelovali, Lao Ce, Isus, Bô Yin Râ,
nikada nisu učili tako nešto, a zahvaljujući djelovanju posljednjeg od njih
razjašnjeno je puno zabluda, neizbježno nakupljanih tokom vremena, pored ostalog i o ovom predmetu. Naravno za sve one „dobre volje“, koje imaju „uši koje čuju i oči koje vide“.

Mi nismo nikakvi ponavljači, nismo nezasitno radoznali sakupljači zemaljskih iskustava, niti zatočenici samsare!

Samo smo se našli u jednom lancu događaja koji je pokrenut činom naše volje, odnosno volje prvobitne, duhovne ljudske iskre, njenim okretanjem od svjetla prema tami, od unutrašnjeg prema vanjskom...
Kroz točku nadira, najdublji „pad“ u materiju, prolazi se u pravilu samo jednom.
Osim kada zaista vrhovni zakon božanske milosti ne vodi ponavljanju, u vrlo
rijetkim slučajevima kada duševni elementi nisu kristalizirani u minimalnoj mjeri za nastavak puta kroz finije sfere...

Sve priče o vodičima koji nakon smrti fizičkog tijela tobože pripremaju duše na ponovnu inkarnaciju su karikiranje stvarnog djelovanja vodiča u duševnom području, koje ne bi imale neki poseban značaj, da zaista ne stvaraju kod ljudi čvrsta vjerovanja u takvo stanje stvari i nakon smrti fizičkog tijela ih drže još dugo zarobljenima u iluzornim područjima stvorenim prema tim zamislima i otežavaju pristup istinskim vodičima, onima koji zaista prate i pomažu put ljudskih duhova-duša prema objektivno postojećim duhovnim područjima.

Da bismo mogli prepoznati stvarnu ruku pomoći nakon našeg napuštanja
materijalnog područja, odnosno napuštanja čulne percepcije i da bismo se snašli u drugačijoj stvarnosti dobro je da dok smo još u ovim uvjetima postojanja
naučimo prepoznati riječi i suptilne utjecaje koje potiču iz čistih područja istinske ljubavi i mudrosti.

Ne treba previše zbunjivati to što neki istočni učitelji, pa i zapadna ezoterijska učenja koja sadrže iskrene i istinite upute spominju i reinkarnaciju.
Jedno je koristiti nešto samo kao okružujući ili usputni koncept, dio odjeće u
kojoj se formulira bit učenja, a drugo je stavljanje u fokus i razrada krivog stava u detalje i njegovo propagiranje, kao što se to ponekada čini, danas
potpomognuto spomenutim hipnotičkim metodama u kojima su vrata širom
otvorena manipulaciji od strane raznih nevidljivih entiteta.

Ali to je i kriterij za još finije razlikovanje onih zaista pozvanih za prijenos
duhovnog učenja, poslanika Bratstva Svjetla, ili njihovih direktnih učenika, od svih ostalih, čija učenja također mogu dati značajan doprinos čovjekovu razvoju, ali koja nisu u potpunosti precizna i točna.
Naime, kod ovih prvih, iako se u njihovim učenjima mogu razlikovati riječi koje potječu od čovjeka koji živu u svom vremenu i okruženju na Zemlji, od onih riječi koje potiču direktno iz duhovnog svijeta, od „nebeskog oca“, nikada se ništa neće
naći što nije točno, što nije usklađeno sa zakonima svijeta duha, u kome su oni svjesni i ništa izvan onoga što im je naloženo od tih zakona u njihovom
aktualnom djelovanju.
-------

Tako pitanje reinkarnacije ne treba biti samo pitanje izbora jednog, ili drugog metafizičkog koncepta, niti borbe jednog dogmatsko-religijskog stava protiv drugog.
To je pitanje o kome se svaki čovjek koji promišlja svoj život u širem kontekstu može zapitati u tišini svoje duše. A tko god je sposoban doći do tišine duše i tko god nije previše vezan za ranije stečena, čisto mentalna uvjerenja, moći će po ovom pitanju prepoznati što je dodir živog i univerzalnog učenja koje nadilazi bilo koju dogmu, filozofiju i religiju.

Budizam, na primjer, također ne spominje reinkarnaciju duše. On ni ne
spominje dušu, već skandhe i samskare, koje bi odgovarale duševnim snagama, o kojima govori Bô Yin Râ, iako ne onim najfinijim, najvišim vječnim snagama.
I tu se zaista može govoriti o kontinuitetu njihova očitovanja kroz različite
ljudske živote, kroz nasljeđe koje duhovne iskre dobivaju prilikom materijalne
inkarnacije. Budizam nikada ne govori o duši kao o odvojenom entitetu, jer ona kao takva i ne postoji kod materijalno rođenog čovjeka. Individualna duša je
potencijal koji treba biti realiziran, istkan iz beskrajnog oceana duševnih snaga u koji je čovjek uronjen, na temelju koje se onda uspostavlja prvobitna duhovna svijest, prvobitno opažanje vječnog...

Razna učenje, razne religije i mitovi, kao razlomljeni komadići jednog ogledala pojedinačno odražavaju djelomičnu istinu. Na svakome je da putem rezonancije s vlastitim vječnim snagama sastavi svoj svjetonazor koji će mu biti od pomoći na njegovom individualnom putu.

Pri tomu Isusove riječi vječno vrijede: „Bez mene ne možete ništa učiniti.“
Odnosno, bez pomoći duhovne hijerarhije s kojom se možemo povezati samo preko njenih poslanika na Zemlji i naše vlastite duše.
Put do sigurnog znanja vodi preko povjerenja - u našu vlastitu bit i u one koji tvore nevidljivi most, „Jakobove ljestve“, kroz razne sfere postojanja.
A njima, koji nam s ljubavlju pružaju ruku, najveću zahvalnost možemo pokazati prepoznavši u svojoj nutrini put koji oni pokazuju i njegovim dosljednim
slijeđenjem u svom životu. Jer za njih koji su se obavezali na vezanost za
materijalno područje i služenje u njegovoj vidljivoj i nevidljivoj sferi, naše
oslobođenje znači i njihovo oslobođenje…
-------

Trenutno stanje postojanja je potpuno strano i neprirodno našoj pravoj biti, da samo teški zaborav i nazivanje materijalnog bića svojim imenom - imenom
čovjeka - može navesti na razvoj prilično mračne ideje o beskrajnom
ponavljanju utjelovljenja dragocjene svjetlosne iskre božanskog bića!

Sada je jedino nužno i potrebno iskoristiti priliku ovog postojanja u kome se
može aktivno koristiti volja, da se ona usmjeri na predodređeni cilj – izgradnju nove duševnosti, novog instrumenta ponovnog opažanja vječnog, svjetlosnog
područja.
-------

Neka bi sve koji teže razumijevanju ovih stvari koje se tiču čovjekova najvišeg određenja vodila snaga ljubavi prema svom besmrtnom biću, prema vječnom, iskonskom svjetlu i prema svima koje mogu iskreno obuhvatiti ljubavlju svoga srca!




U vrtu iznad grada


Dođi,
povest ću te iznad starog grada
prije no što sunce zađe,
u vrt ruža.

Sjedit ćemo u tišini -
tišini koja je uvijek s nama
i u nama.

Jedno s travom na kojoj sjedimo,
i zrakom koji dišemo;
jedno sa sunca sjajem i toplinom,
s nebom i vjetrom;
jedno sa svime u blizini
i daleko na obzoru,
bit ćemo u ljudima što prolaze
i u ružama što ostaju.

Potpuno ispražnjen -
od svega što si mislio da znaš,
i vjerovao da jesi -
nestao, a ipak živo prisutan,
ustupit ćeš mjesto svom vječnom biću -
njemu davno zaboravljenom,
tvom duhovnom pra-pretku.

Bit ćeš preobražen,
u vrtu iznad starog grada,
prije no što sunce zađe.


 


Sigurno Znanje


Kada zemaljski čovjek krene u potragu za sobom, on se u vlastitoj nutrini kreće kroz slojeve različite gustoće, prelazeći u sve svjetlije i jasnije, uzdižući se u sebi samome, uspinjući se na svoje unutrašnje planinske vrhunce…

Na tom putu ga prati duhovno svjetlo, koja ga preko duše iznutra povezuje s područjem iz kojeg proizlazi - s izvornim ljudskim područjem. To svjetlo zova i podrške, koje se očituje u širokom spektru vibracija, dolazi mu neposredno preko svetog Bratstva na Zemlji, povezanog i s vanjskim najvišim planinskim vrhuncima…

Neka bi riječi jednog od pripadnika te svete zajednice, o jedinom načinu stjecanja sigurnog znanja, dosegle sve one koji - svjesno ili ne - u dubini svoje duše čeznu za takvom pomoći.
-------

„Sigurno nikada nećeš doći do sigurnog „znanja“ ako ti prethodno snaga vjere ne osvijetli put!
I ja sam jednom bio na krivim putevima, dok još nisam sebe samog poznavao!
I ja sam bio robom svojih uobrazilja, dok me nisu našli oni kojima sam pripadao puno prije nego sam sebe doživio u tijelu ove zemlje kao njen sin!
Sada smijem govoriti o tomu što stvara sigurnost, jer sam prije u sebi morao proživjeti što može zabluda!
Oni koji budu slijedili moje riječi naći će sigurno vodstvo!

Uistinu mogu voditi putem koji vodi cilju, jer i sâm sam postao „putem“ prije nego sam dobio nalog da ga drugima pokažem!

U vječno zračećem svjetlu postao sam svjestan sebe i tek tada sam dobio obvezu da svima koji se nalaze u tami donesem svjetlo!
Tek tada mi je bilo naloženo da sve koje moja riječ može doseći probudim iz sna tame!

I ja sam jednom morao imati povjerenje u snagu vjere, prije nego sam došao do sigurnog znanja!
A od mene je bilo zahtijevano veće povjerenje nego što ćeš ti ikada morati pokazati!
Jednoga dana sam se morao pripremiti da trajno napustim ovaj zemaljski život i samo me je snaga vjere mogla pokrenuti da prođem ispit čiji mi je ishod mogao donijeti kraj moga zemaljskog života, kao što mi je i neslućeno i još manje znano donio tek uistinu budni život…

Tako ti mogu zaista posvjedočiti da se može imati povjerenja u snagu vjere!
I dalje ti mogu reći da ćeš doći do sigurnog znanja u mjeri u kojoj budeš imao povjerenja u uzvišenu snagu vjere!

Ovdje „vjerovanje“ i „znanje“ ni u kom slučaju nisu u suprotnosti, jer ono što ja nazivam vjerom i vjerovanjem je preduvjet ako želiš doći do znanja!
Tek snaga vjerovanja u tebi stvara mogućnost sigurnog znanja!
Dok još gajiš sumnju i nemaš povjerenja u snagu vjere nemaš pravo postati onaj koji zna!

Povjerenje u snagu vjere je prijeko potrebno i ta ista snaga vjere stvara ti povjerenje koje ti je potrebno ako želiš znati.
„Znanje“ ovdje nije spoznaja nekog kauzalnog odnosa stvari!
„Znanje“ je ovdje sigurno, unutarnje postajanje svjesnim, koje više ne poznaje nikakvu sumnju i stoji utvrđeno u sebi samom!

Tko je dosegao takvo znanje tome je „dokaz“ koji traži misaono, zemaljsko znanje samo pomoć koja mu nije neophodna, jer mu je samo njegovo znanje dokaz znanja!
Kao što čovjek koji pritiska taster električnog zvona ne treba dokaz da će se oglasiti signal zvona, kao što mu ne treba ni poznavanje uzročno posljedične veze koje dovodi do oglašavanja zvona, tako je i s onim koji zna u duhu, koji je svjestan u svojoj nutrini, bez dokaza i bez mučenja oko uspostavljanja potrebnih uzroka i posljedica, koje čine da on postane svjestan toga znanja…

Tko želi doći do takvog znanja koje je kao jasno viđenje, iako si ne može objasniti proces viđenja, taj će morati prihvatiti da mu njegovo znanje ne može doći bez uzvišene pomoći, kao što onaj koji vidi mora prihvatiti da vidi samo ako mu je na raspolaganju vrlo osjetljiv organ njegova tijela…
U oba slučaja mora biti ispunjen određeni uvjet da bi se postigao željeni rezultat.
Najmanje zamućenje u „leći“ tvoga oka oduzet će ti sposobnost viđenja, ili je bar otežati.
Samo uz pomoć jednog malog organa tvoga tijela ti možeš vidjeti.
Ako pak želiš vidjeti zvjezdane daljine, ili promatrati ono najmanje, trebat će ti pomoć optičkih instrumenata koje je čovjek sam osmislio i naučio izrađivati.

To ti se sve čini sasvim uredu i sigurno ne bi od sebe zahtijevao da vidiš bez očiju, ili da možeš opaziti Saturnove prstenove bez pomoći teleskopa.
A već si odavno spoznao da ti čak ni najprecizniji teleskop ne može pomoći da vidiš najudaljenije zvijezde i da ni najbolji mikroskop još uvijek nije dovoljan da bi vidio konačne, najmanje čestice, o čijem postojanju zaključuješ bez da ih je ljudsko oko ikada vidjelo.

Ali u duhovnom vjeruješ da ti nije potrebna nikakva pomoć!
Tvoj „bog“ ti je sasvim dovoljan da s njim budeš na „ti“ i smatraš u ludoj „drskosti“, jer si tu izgubio svaku mjeru, da između tebe i tvoga „boga“ ništa ne smije stajati…
Poput djeteta si koje želi dohvatiti mjesec, jer mu se ne čini daljim od igračke koja mu je okačena na prozoru!

Među tebi jednakima ovdje na zemlji ti praviš velike razlike u rangovima.
Kako god ti „velike“ nazivao pred kojima se klanjaš, oni su još uvijek ljudi kao i ti, iako ti se u svome znanju i sposobnosti, u mudrosti i snazi, ili samo zbog davno naslijeđene vlasti, čine nadređenima.
Kako onda mora da podcjenjuješ područje duha ako ne slutiš, da i u ovomu području slijede stupanj za stupnjem i da se gotovo beskrajne hijerarhije uzdižu prije nego se dođe do najviših duhovnih vladara, koji su zaista živući u unutarnjem svjetlu božanstva, u skladu sa slikom koju je stvorila ljudska fantazija o najvišim „anđelima“, „serafinima“ i „kerubinima“.

Iz tebi jednakih, nastali su prinčevi ove zemlje i ako stvaralaštvo ljudskoga duha više postaviš od sveg kraljevstva, znat ćeš o ljudima koji mogu ostvariti gotovo nadljudsko u onomu što ti na zemlji nazivaš „duhovnim“, ali i najviši kojeg možeš tako poštovati, jedva da je dok još živi u zemaljskoj odjeći na najnižem stupnju među onima koji već žive u esencijalnom duhu.

Kako onda umišljaš, ti koji se klanjaš višima već ovdje na zemlji, da ti je „bog“ tako blizu da se između tebe i njega ništa ne može nalaziti?!

Da, ako se radi o bogovima koje si sam stvorio prema svojim slikama, onda si u pravu!

Ali želiš li se ujediniti s tvojim BOGOM, koji opstaje od vječnosti do vječnosti i koji se u tebi očituje, morat ćeš se odreći takve ludosti!
Onda ćeš iz sebe naučiti spoznati da ti je tu potrebna pomoći i čim to shvatiš, dobit ćeš pomoć.
Ta pomoć je za svakoga tu, čim za njom čezne!

Samo vječno Prasvjetlo, koje ti zamišljaš da možeš bez međustepenica tako lako spoznati, na ovoj je planeti stvorilo svoje pomoćnike i oni te znaju doseći čim se ti daš dosegnuti!

U drugim sam ti knjigama, na drugi način, u drugim slikama, višestruko govorio o toj pomoći. Ovdje želim više govoriti o stanju u kojemu se ti moraš naći, ako želiš ići putem prema bogu…

Čim si stupio na put, uvidjet ćeš da ne možeš dalje koračati bez uzvišene pomoći.
Kada to otkriješ spreman si primiti pomoć.
Nemoj se brinuti o tome otkuda će ti ta pomoć doći!
Ali uz pomoć snage vjere budi siguran u sebi da moraš primiti pomoć!
Onda ćeš je sa svom sigurnošću i primiti, iako ne budeš mogao znati otkuda ti dolazi!
Samo s tom pomoći ćeš doći do sigurnog znanja!

Možda ćeš, povjeruješ li prvom prividu, misliti da se radi samo o vlastitoj spoznaji i jedva da ćeš slutiti da drugi govori u tvojoj duši – jedan od onih koji žive na ovoj zemlji i istovremeno su svjesni u duhovnom svijetu, iako na najnižem stupnju hijerarhije - koja na svojim višim stupnjevima ostaje nedostupna zemaljskom čovjeku.

Samo u trenucima tvog najvišeg uznesenja doživjet ćeš u sebi takvu pomoć, bilo da je prepoznaješ ili ne!
Onda će opet doći mračni sati i uzdisat ćeš u svojoj muci!...
Činit će ti se da si „napušten od boga“ i nećeš znati gdje da potražiš utočište!...
Ne smiješ samo dopustiti da izgubiš hrabrost u takvim razdobljima!
Onda će ti ponovno iznenada doći nove „upute“ i sve što te je tištalo postupno će te napuštati!
Istrajnost je ono što će te dovesti do cilja i spoznat ćeš da te vode uzvišene snage!

Tek kada si pripremljen snagom vjere možeš primiti sigurno znanje!

Uistinu će ti doći onako kako ga u sebi samom tražiš!
Dok još uvijek posrćeš i ne znaš što hoćeš, uzalud ćeš očekivati sigurno znanje!

Prvo ćeš morati biti sam u sebe siguran, ako želiš biti uzdignut do sigurnosti duhovnog „znanja“ u duhu!
Ali ako imaš snagu vjere onda ćeš uistinu postati siguran!
U svojoj najskrivenijoj nutrini otkrit ćeš izvor sve mudrosti! Doći ćeš do „znanja“ u sebi koje ti vanjski svijet nikada ne može dati!

Samo u sebi, prijatelju, možeš doći do sigurnosti! „

Bô Yin Râ, „Put prema Bogu“

 



Blagoslov „Bratstva Svetoga grala“

„Kada vam govorim o sebi i meni duhovno jednakim -
to je stoga,
jer je dobro čovjeku znati i o takvim ljudima;
Kao što oni koji žive na Grenlandu,
mogu znati o palmama,
ili stanovnici vrelih džungli
o postojanju leda.

Ja o nama ne svjedočim -
da bih vam pokazao što vi možete postići,
želite li biti nama jednaki;
Jer to što vam svjedočim,
samo je nama svojstveno
i drugima nedostižno.

Ipak – to što o nama znate,
može vam preobraziti život,
promijeniti način vašeg mišljenja,
vaše riječi i djela!
Da, – to što o nama znate,
daje vam mogućnost
da u svjetlu nađete,
ono što ostaje nedokučivo -
duhovno vječno-slijepima.“

---------------------

„Što ostavljam zapisano,
doći će i do najudaljenijih,
koji će jednom o tomu pitati,
kada ja više ne budem pisao,
jer me više nikakve spone
za tijelo neće vezati,
iako s ljubavlju,
ovdje u životu ostajem.

Njih će ove riječi susresti,
kada mene više ni jedne oči ne budu mogle susresti,
i to što budu čitali blagoslovit će ih -
kao što moj blagoslov danas vas blagoslivlja!“

Bô Yin Râ




Stupovi Partenona

„Već vas odavno više ne vidim -
čista svjetla iz najčišće svjetlosti –
stupovi Partenona!

Sjajno svjetlo iznutra -
izvana zlatno-žutom patinom okruženo.

Već odavno noću ne gledam
kako vas svjetlo mjeseca obasjava
i vaše vlastito svjetlo
u svom sjaju rastače!

Ali kako bi vas –
svjetla iz svjetlosti -
itko ikada zaboraviti mogao,
tko se vašem ozračju prepuštao,
u vašem podnožju sjedio?!“

Bô Yin Râ





Snaga svih snaga

Čovječanstvo traga za smislom života, ali on je već tu.
Čovječanstvo traga za obnavljajućom snagom, ali ta snaga je već tu.
Čovječanstvo traga za skrivenim izbavljujućim učenjem, ali ono je već tu.
Postoje ljudi koji tragaju za učinkovitom magijom, ali i ta magija je već tu.

Snaga svih snaga stanuje među nama, kao i jedina istinska - duhovna magija.
Vanjsko učenje kao pomoć unutarnjem vođenju nam je dano - jasno, živo i s ljubavlju.
Ne trebamo ga čak donositi iz udaljenih krajeva zemlje i svemira, niti naprezati dušu da čujemo daleke stanice s kojih dopiru disharmonične frekvencije pune šuma.
Možemo u miru i otvorena srca primiti što nam je već pruženo iz sigurne ruke i najčišćeg izvora i u vlastitom življenju ga sa zahvalnošću uskladiti sa svojom dušom.
-------
Iz jednog od razgovora, između Bô Yin Râ i njegovog učitelja i iz duhovne zajednice „Zračećih iz Prasvjetla“:

„Uči zapadni svijet da magijske snage na ovoj Zemlji nisu iščezle i da samo čekaju novo čovječanstvo da se ponovo pokrenu.
Uči sve koji te pitaju kako magijski pol u sebi mogu ponovo oživjeti!
Uči ih da budu spremni susresti uzvišene snage i ponovo ih pozvati u život!
Uči ih da se svako pravo na viši unutarnji život bazira samo na unutarnjem držanju, nikada na silini želje!
Uči ih da se samo u potpunom miru duše može primiti poruka duha!
Uči ih da se sposobnosti njihove duše pokazuju samo svojim malim djelićem njihovoj svijesti!
Uči ih da se ne uzdaju ni u što osim u vlastito unutarnje 'ja' koje automatski privlači svu pomoć koja je potrebna!
Svako povjerenje, kaži im, mora biti povjerenje prema životu, prema vlastitom 'ja' - mora biti samopouzdanje!

Kaži im:
'Ja' je vaš dani izvor svih snaga!
Samo u 'ja' ćete naći sebe!
U 'ja' se zrcali sve što je stvarno!
'Ja' je izvor sveg znanja konačne istine i stvarnosti!
'Ja' je forum na kome ćete susresti sve duhove beskrajnog postojanja!
U 'ja' se nalazi snaga koja može vladati svim snagama!
'Ja' je vječno tih. Tko dospije u veliku tišinu, u njoj može naći najuzvišenije snage!
U 'ja' ćete naći sveobuhvatnog, vječnog duha!
U 'ja' vam se samo može roditi vaš živi bog!
Ali zemaljsko tijelo mora naučiti vjerovati u vječno 'ja'!

Dalje im kaži:
Nitko ne dolazi do svjesnosti svoga vječnog 'ja' tko ne može zaboraviti tko je bio prije!
'Ja' nije nešto - nije nikakav objekt koji je moguće obuhvatiti, nikakvo 'biće', dakle 'ništa', ali ništa koje je sve – oblik jedinstva svega postojećeg!
Vi ste stvarni samo u tom 'ništa'!
Ako to osjetite kao svoje 'ja' onda imate sve što jest u sebi samima!
'Ja'-svjesnost je svjesnost da se 'središte' sveg postojanja u sebi nosi.

Tako uči ljude Zapada koji se povjeravaju tvome učenju i vodit ćeš ih do njihovog visokog cilja.
Nitko nema 'najviši cilj' zajednički s drugima.
Konačni ciljevi su različiti poput zvijezda na nebu u svojoj veličini.
Ali svatko može doseći ovdje na zemlji, na svoj način, najviši cilj koji je određen samo njemu!
Vodi sve koji se povjere tvom vodstvu njihovom najvišem cilju, ali ih upozori da ne žude za najvišim ciljem koji samo malobrojni u svakom vremenu mogu dostići.

Kaži im da je dovoljno doći do vlastitog najvišeg cilja, ali da vodi propasti težiti tuđem najvišem cilju, čak i ako on nadmašuje vlastiti cilj za visinu neba!

Vodi ljude Zapada pravim putem onom svjetlu koje oni danas još traže na stranputicama, jer misle da ga drugačije ne mogu naći!“






SVETO JEDINSTVO


„Svaka čežnja za srećom koja se uzdiže iznad nižih zemaljskih želja samo je čežnja za ujedinjenjem duhova u pra-temeljima duha, koji ih vječno stvara i vječno iz sebe otpušta, da bi ih vječno opet u sebe uzeo…

Ali ljudski duh na zemlji je vezan za zemaljsko i tamo gdje bi htio jedinstvo, ipak stvara razdvajanje.
Sklapa se prijateljstvo da bi se ukinula razdvojenost, ali prijatelj i prijatelj ostaju ipak dvoje – i nikada se ne mogu u nutrini stopiti u jedno!

Samo brak koji muško sjedinjuje sa ženskim, stvara uistinu novo jedinstvo.
Tu su čovjek i čovjek stopljeni ponovno u nadzemaljsku cjelinu, kao što su bili ujedinjeni nekada prije „pada“ u zemaljski pojavni svijet!
Makar to i ujedinjenima vrlo rijetko dolazilo do svijesti, to ne mijenja na stvari da se zaista događa ujedinjenje u istom onom prapostojanju, u kome je čovjek nekada postojao.
Iako su ljudi vrlo malo svjesni od onoga što uistinu jest, ono što ostaje nesvjesno i nepoznato daleko više određuje čovjeka od svega onoga čega je svjestan.

Čim se na zemlji muškarac i žena zavjetuju jedno drugome, čvrstom voljom, da će održati svoj zavjet sve do kraja njihova zemaljskog života - nastaje u supstancijalnom duhu novo jedinstvo - po obliku sasvim jednako onome, u kome su oboje bili sjedinjeni u duhovnome sa svojim pra-danim komplementarnim polom.

Za vrijeme zemaljskog života uvijek tjelesno vidljivo čini suprotni pol samo onome s kojim je čovjek povezan brakom, neovisno o tome da li se kao u krajnje rijetkim slučajevima radi zaista o dva pola koji su nekada bili povezani i koji će ispunjenjem vremena jednom opet biti ujedinjeni, - ili se radi o dva u pratemeljima „strana“ pola.

Stoga svaki bračni partner treba samo u svom bračnom partneru kome se zavjetovao, vidjeti svoj suprotni pol, jer za vrijeme života na zemlji nitko drugi se s njim ne može sjediniti…
Samo je s njim podigao duhovno jedinstvo o kome se ovdje govori i nitko, ni najmudriji tu ne mogu znati s potpunom sigurnošću, nije li suprotni pol s kojim je čovjek sjedinjen ovdje na zemlji zaista i njegova vječna dopuna s kojom će zauvijek biti spojen.
Samo vrlo posebna iskustvena, duhovna sposobnost može povremeno, iako ne sasvim lako, podići taj veo…

Ali da ne bi ostao otvoren prostor za pitanja moram spomenuti da i tamo gdje postoji najveća sigurnost da su se kao dva zemaljska čovjeka srela dva duhovna pola, koji su nekoć bili jedno u prapostojanju, oni mogu stvoriti novi oblik jedinstva o kome govorim, samo onda ako se sjedine u istinskom braku za svog zemaljskog života.

Taj „oblik jedinstva“ je duhovno obličje koje istovremeno uvijek postoji kao latentno u duhu, kao mogućnost, ali tek kada se pojavi volja za brakom ono se očituje u postojanju i postoji dok god postoji ta volja.
Ako se ugasi smrću jednog zemaljska tijela, ili razrješenjem braka, taj oblik jedinstva se ponovno vraća u latentno stanje, da bi se opet očitovao kada se „podigne“ volja za novim brakom.

Neka čovjek ne misli da u vječnome nisu moguća takva nastajanja, prolaženja i nestajanja i onda ponovna nastajanja određenih oblika, zato jer vječno ne poznaje „početak“ ni „kraj“.
Ovdje ljudski razum zaista loše služi ljudima zavodeći ih da na temelju zakona koji samo ovdje vladaju konstruiraju slike vječnoga!...

Pošto ovdje na zemlji, kao i u cijelom vidljivom kozmosu, sve što ima početak mora imati i kraj - jer se ovdje ono što je jednom sastavljeno iz „elemenata“ neumoljivo mora opet rastaviti - zemaljski razum olako zaključuje da vječno može postojati samo u suprotnosti sa zemaljskim – ako uopće postoji.

Oni koji na taj način mudruju i kalkuliraju zadovoljni sa svojom „mudrošću“ koju smatraju čvrsto utemeljenom u nepromjenjivim „zakonima mišljenja“ ne slute da mjere mjerom koja ne postoji u vječnosti i koja svoje tobožnje postojanje duguje samo zabludi misaonih procesa.

Ali bilo za zemaljske ljudske mozgove vječnost sasvim „nepojmljiva“, vječnost je sâmo postojanje suštinskog duha, bez početka i kraja, sâmo postojanje života koji samog sebe pokreće i čiji je život ovog zemaljskog svijeta, kao i sve fizički-kozmičko zbivanje, samo najdalji, slabi odsjaj zatamnjen grubim, mračnim ogledalom „materije“.

U suštinskoj vječnosti – u čistom duhu – utemeljen je brak dvoje zemaljskih ljudi.

Da to najdublje utemeljenje nije dano onda se zaista ne bi moglo govoriti o „braku“, nego samo o vezi spolova na temelju međusobnog sviđanja, da bi se zemaljskom čovječanstvu stvaralo potomstvo…
Onda bi sav zajednički život ljudi bilo najbolje prepustiti proizvoljnoj volji, samo mu ponegdje stavljajući ograničenja, gdje bi odbacivanje tih granica moglo ugroziti dobrobit zajedništva.

Ali sada je zemaljskom čovječanstvu moguće u muško-ženskom stapanju podići hram, koji doseže do najdublje, božanske unutrašnjosti!

„Muškarac i žena, žena i muškarac kada se povežu do boga sežu!“ – kaže mudrost kao iz dječjih usta, u jednom tekstu koji je naivni znalac mogao ponuditi najvećem umjetničkom geniju svoga doba na uglazbljenje (op. prev.: Mozart, Čarobna frula).

U čistome duhu brak dvoje zemaljskih ljudi je duhovni događaj.
Na takav način, a ne zbog riječi svećenika, još manje priznanjem državne administracije, koja samo služi području zemaljskih zbivanja, brak dobiva svoju posvetu u vječnosti.

Blago naslućivanje tog stvarnog povezivanja u vječnosti vidi se i u narodnoj mudrosti koja kaže da se „brakovi na nebu sklapaju“…

Stara mudrost onih koji su znali još uvijek djeluje i tamo gdje je čovjek već odavno izgubio ključ da sadašnjim i budućim generacijama otvori prastari, uzvišeni tabernakul…

Ali i u unutrašnjosti ljudi koji poznaju brak onako kako on treba biti oblikovan ovdje na zemlji, pojavljuje se lagani osjećaj da se u istinskom braku ostvaruje jedan misterij, iako čovjek ne vidi konačnu stvarnost, koja se zračeći uzdiže prema nebu iz stvarnog braka.

Tu stvarnost će ipak svaki bračni par morati postepeno sve više učiti osjećati, ako želi spoznati svoju vezu u vječnosti.

U zemaljskom vlada rezultat kozmičkog, nepromjenjivog zakona i ljubav tu može djelovati samo ograničeno.
Ono što čovjek naziva „ljubavlju“ samo je slabi odsjaj ljubavi koja prožima postojanje duhovne vječnosti – ljubavi koja je u bogu i koja je božji život, koja tek do ispunjenja dovodi sve čemu teže kozmički zakoni, a što nikada ne mogu postići.

Njen najpuniji odraz na zemlji doživljava se u istinskom braku!
Nju doživjeti i osjetiti doživljavajući je, najviša je sreća braka, samo u njemu moguća!

Gdje god taj najčistiji odsjaj ljubavi, koja je božji život, postane iskustvo u jedinstvu tjelesno-duhovnog međusobnog stapanja, tamo se povezuje područje suštinskog duha sa zemaljskim; I kao što će jednom svi ljudski duhovi biti sjedinjeni u ljubavi u vječnosti, tako muškarac i žena koji poznaju taj najsvetiji doživljaj, bivaju već ovdje na zemlji ujedinjeni.
A gdje jednom postoji takvo duhovno jedinstvo, ono neće prestati postojati ni kada se u vječnosti nađu ponovo oni prvobitni, iskonski polovi, koji su ovdje bili odvojeni i najčešće ne znajući jedan za drugoga išli ovom zemljom u tijelima ljudske životinje.

U duhovnom se pojedinci međusobno prožimaju i duhovni čovjek koji u sjedinjenju sa svojim suprotnim polom ponovo zadobije iskonsko stanje svog postojanja tako živi u međusobnom prožimanju sa svim ostalim ponovno sjedinjenim.

Ali neće brak koji na zemlji doživi najviše ispunjenje sreće, iako par ne čine oni iskonski polovi, poslije u vječnosti trpjeti nevoljno razdvajanje.

Samo ono što želi biti razdvojeno - tamo je razdvojeno i dovoljna je volja jednog pola da se dogodi razdvajanje - dok jednom oba pola nisu na najvišem stupnju, na kome više ne postoji volja za razdvajanjem…

Na onim nižim stupnjevima duhovno budnog postojanja, koji najprije moraju biti prijeđeni nakon “smrti“ ovog zemaljskog tijela, na isti način vlada volja za razdvajanjem, kao i za spajanjem.

Kada je aktivna volja za odvajanjem pojedinci se međusobno prožimaju, samo nisu svjesni međusobne prisutnosti; dok kod djelovanja volje za jedinstvom oni i doživljavaju međusobno prožimanje, koje je uzvišeno iznad svake zemaljske predodžbe i nikada se ne može prikazati riječima.

Slabi odraz takvog duhovnog iskustva može se naslutiti kroz predodžbu da čovjek može ovdje na zemlji napustiti svoje zemaljsko tijelo, da bi u voljenom čovjeku, više nego što je ikada on toga bio svjestan, mogao osjetiti svaki tjelesni i svaki duševni impuls, intenzivno i jasne svijesti….

Tako najviša čežnja svih koji uistinu vole na ovoj zemlji, nalazi svoje ispunjenje u duhovnom bitku!

Istinski se brak doista nikada ne može razriješiti, nastavljajući postojati u svu vječnost.

Ali ne znači da ga je u nekom ljudskom životu na zemlji samo jednom moguće doživjeti!

Tamo gdje „smrt“ raskine zemaljsku vezu onaj koji ostaje može sklopiti novi brak i stvoriti novo jedinstvo u duhu, koje ne može štetiti onom prvom.
Duhovno prožimanje onih koji u ljubavi ostaju vječno sjedinjeni ne poznaje „ljubomoru“, jer u duhu nema ničega na čemu bi se ona temeljila, budući da sva ljubomora onih koji vole na zemlji u konačnici proizlazi iz bojazni duše da bi jedinstvo kojem se teži moglo biti ugroženo i neostvareno…
Ali u duhu je jedinstvo ostvareno i ništa mu ne može naškoditi.
U međusobnom prožimanju je sve u duhu što se ikada na zemlji našlo u istinskoj ljubavi.

Što je jednom na zemlji ujedinjeno u braku, to može biti rastavljeno tjelesno zbog zemaljske smrti, ali nikada se više u duhovnom području ne može rastaviti.
Ono tamo samo uvećava volju za jedinstvom, koja jednom treba sve zemaljsko čovječanstvo duhovno sjediniti i koja u svakom novom istinskom braku muškarca i ženu već vodi tom jedinstvu.

Tako istinski brak zaista stvara vječno jedinstvo i ne samo između dva ljudska pola koje duhovno sjedinjuje, nego na drugi način također između njih i onih koji su već sjedinjeni u suštinskom duhu u vječnosti.

Blago onima koji ovdje shvate ono što se treba shvatiti!
Blago onima koji to znaju doživjeti u svom braku!

Na svim mjestima ove zemlje trebaju se uzdići „hramovi braka“, posvećena mjesta čiju bi svećeničku službu smjeli vršiti samo oni ljudi koji znaju o mogućnosti duhovnog jedinstva u braku i koji su voljni svim snagama joj težiti.
Tu bi se trebali davati vrijedni savjeti o svim stvarima koje u ovome svijetu mogu služiti uzvišenoj svetosti braka.
Odatle bi čovjek trebao pokušati stvoriti i vanjske uvjete za napredak braka.
Od takvih mjesta posvećenja treba poticati sva briga o mladima.
Tu trebaju svi oni koji se vole i žele ujediniti u braku dobiti koristan savjet iz iskustva.
Tu treba biti ponuđena pomoć svima onima koji nisu uspjeli stvoriti sreću u svome braku i koji stoje pred njegovim raspadom.

Uistinu ovdje se ima još toliko toga velikog za napraviti i cijelo bi čovječanstvo primalo blagoslov za blagoslovom, iz djelovanja onih koji se zaista brinu za duše, bez ikakve želje za pridobivanjem duša za njihovu vjersku zajednicu, i koji bi htjeli pomoći da brak postane na zemlji ono što zaista može postati, ako čovjek zna o njegovim duhovnim temeljima pred licem vječnosti.

Ali čovječanstvo još nije spoznalo da bi mu sav spas mogao doći iz braka…

Čovjek se još uvijek trudi „poboljšati“ nešto tu i tamo, s iskrenim namjerama, i kao da nitko ne vidi da bi se čovječanstvu iz istinskog braka sama od sebe pružila pomoć. Izgleda da nitko ne zna da je ljudsko sjedinjenje koje začinje život prirodno i duhovno određeno polazište za njegovo ispravno vođenje.

Ako treba nadvladati zlo u čovječanstvu - a tko bi to mogao poreći? – onda korijene tog zla treba tražiti tamo gdje čovjek ne zna za visoku svetost braka, ili gdje joj šteti požuda u riječi, slici i djelu.
Tu mora doći do preobražaja, da čovječanstvo ne bi propalo u požudi i plitkim zadovoljstvima uslijed stalnog traženja spolnih podražaja.

Ali prije svega novi život, mladi ljudi, se moraju sami zaštititi od propasti i to se može samo dogoditi ako nastoje u svojim srcima probuditi strahopoštovanje za svetost braka!
Samo jedna generacija koja zna za svetost braka i koja stoji pred najuzvišenijim misterijem čovječanstva u dubokom strahopoštovanju može postati svijetla budućnost čovječanstva kojoj se nadaju već odavno najbolji u svim narodima; i ona je svakako dosežna, ali samo onda ako je čovjek sam stvori.
Samo volja, ne želja, može napraviti uzvišeno čudo!

Onda će poneko pitanje biti riješeno, koje se danas još čini nerješivim i velika će patnja nestati sa zemlje.

Mi smo na žalost, još predaleko od tog novog vremena u kome će svaki čovjek biti svjestan velike, svete vrijednosti svoje ljudskosti.
Ali ipak to će vrijeme jednom doći, kada svaki čovjek koji ovdje dospije do uvida u sebi osjeti odgovornost da sve što je u njegovoj moći uloži u svoj doprinos tom ostvarenju.

Neka nitko ne misli da je njegova snaga tu nedovoljna.
Ovdje svatko može djelovati na osnaženju volje koja je već prisutna u svijetu, a onda će tako ujedinjena volja stvoriti sebi put do volje svih.

Svima će onda biti svet unutrašnji žar polova za sjedinjenjem!
Svi će znati da je svet misterij začinjanja i rađanja!
I da je sveto, trostruko sveto sjedinjenje žene i muškarca u čvrstu stopljenom zajedništvu, za vremena i vječnosti!“

Bô Yin Râ, iz knjige „Brak“


http://www.boyinra.info





Unutarnji glasovi i 'kanaliziranje'

Bez obzira na veliku dostupnost informacija u vremenu u kome živimo, svaki čovjek danas kao i uvijek može prepoznati i znati iskoristiti samo ono što mu njegovo vlastito stanje svijesti i usmjerenje dozvoljavaju.

Tekst koji slijedi posvećen je temi o kojoj još uvijek vlada veliko nerazumijevanje; Jer čak i kod onih koji se smatraju racionalnim i ozbiljnim tragateljima, i možda preziru 'new age' svjetonazor, prisutna je prilična fascinacija raznim vrstama medijumskih fenomena i takozvanih 'kanalizacija'.

Razlog je nerazlikovanje raznih bića i inteligencija nevidljive strane materijalnog svemira od bića uistinu uzvišene duhovne prirode, istinskih 'velikih duša' koje se nikada ne očituju zemaljskom čovjeku na način paraliziranja njegove vlastite volje, da bi mu prenosili neke zanimljive informacije ili čak 'prognoze' o budućim događajima na Zemlji. Oni su daleko iznad toga.

Zapravo preduvjet uspostavljanja kontakta s onima koji zaista mogu voditi u duhovnom je ispravan odnos prema ovakvim pojavama i ne predavanje vlastite volje nevidljivim bićima nevidljivog dijela fizičkog svemira, koja iako inteligencijom mogu daleko nadmašivati zemaljskog čovjeka, su bez duševno-duhovnog organizma i dakle bića niže vrste.

U tekstu ispod će biti više riječi o potrebnom 'razlikovanju duhova', a svatko će u svom srcu, odnosno sposobnosti duševnog razumijevanja, morati osjetiti da li se može pouzdati u vjerodostojnost tih riječi.

„Još u najstarijim izvješćima ljudske povijesti na ovoj planeti govori se o nekim ljudima koji su u određenim trenutcima i na određenim mjestima čuli ‘glasove’ koje su mogli samo oni opaziti i tumačili su ih na različite načine, već prema dubini vlastite unutarnje spoznaje i predodžbama u skladu s njihovim religijskim uvjerenjem.

Za njih koji su čuli glasove, nije bilo sumnje da se radi o glasu nekog drugog bića, jasno drugačijem od njih samih. S najvećom sigurnošću će odbiti pretpostavke da su samo vodili razgovor sa samim sobom i tako dramatizirali vlastito razmišljanje, iako uistinu postoje i takvi ljudi koji sami sebi govore iznutra, vjerujući da ih podučava neko duhovno biće.

Ovdje je sigurno razlikovanje moguće samo na temelju vlastita iskustva, kao što u području umjetnosti istinski umjetnik nikada ne stvara samo na temelju naučenog, nego prije svega na temelju bogatog iskustva.

Tko je češće u sebi doživio unutarnje glasove sigurno ih ne može zamijeniti za vlastiti unutarnji govor.

Ali puno je teže sličnu sigurnost steći u pogledu uzročnika tih glasova.

Lakovjernost je tu prečesto sklona vjerovati da se radi o najvišim duhovnim bićima, pogotovo ako još uvijek ne postoji uvid u postojanje nevidljivih bića vrlo različite prirode i vrijednosti koji se mogu na ovaj način očitovati.

Ljudi koji su bili sasvim bez taštine i skoro do tla pognuti pod osjećajem manje vrijednosti u takvim slučajevima iznenada se mijenjaju u svoju suprotnost, osjećajući se ‘božjim oruđem’ i strogo počinju zahtijevati od cijelog svijeta najviše poštovanje na temelju njihova tobožnjeg blagoslova, ne sluteći da upravo svojim ponašanjem jasno pokazuju koliko su obmanjujući ti glasovi koje oni slušaju.

Uvijek iznova se može vidjeti da i vrlo skeptične prirode gube svaki oprez čim se takvo iskustvo, koje su prije drugima poricali, njima dogodi.

Što god taj glas rekao - u to se slijepo vjeruje, a najradije kada o sebi kaže da je neko uzvišeno duhovno biće, po mogućnosti glas samoga božanstva.

Na to često slijedi i saopćenje da onaj koji prima glas ima ‘misiju’ koju treba ispuniti i da se treba osjećati izabranim da svojim posebnim radom usreći čovječanstvo te od tada svaka kritičnost prema glasu nestaje, iako nema nikakvog temelja za sigurnosti da je glas zaista ono za što se predstavlja.

Onaj koji čuje unutarnje glasove je gotovo u istom položaju kao čovjek koji primi telefonski poziv. Pozivatelj može biti vješta varalica koja se predstavlja kao najviši dostojnik, jer zna da svoj naopaki cilj može ostvariti samo onda ako se predstavi kao osoba koja može zadobiti povjerenje pozvanog.

Ali tko bi se osim potpunog luđaka dao na neki posao koji nosi brojne konzekvence, samo na temelju jednog telefonskog poziva?!
Ne bi li i djelomično oprezni čovjek pokušao doći do neke sigurnosti u vez s tim pozivom?

I onaj koji čuje glas u svojoj nutrini ne vidi pozivatelja i nema nikakvu mogućnost provjeriti sadržaj govora, osim ako je već podučen o određenim znacima po kojima se svaki pokušaj obmane prepoznaje.

Sada će ovdje biti ukratko govora o nekim bitnim znacima!

Prvo:
Onaj koji vjeruje da čuje u sebi unutarnje ‘glasove’ nevidljivog bića koje raspoznaje drugačijim od sebe, neka zna da postoje nebrojena bića vrlo različite vrijednost koja se pod određenim okolnostima mogu u njemu očitovati na taj način i da se najlakše opažaju ona najsumnjivije prirode, tako da mora biti na velikom oprezu da ne dođe pod njihov utjecaj.

Vrlo rijetko se događa da biće uistinu duhovne prirode, koje po svojoj prirodi stoji iznad duhovnosti zemaljskog čovjeka, govori u čovjekovoj nutrini i kada se to zaista dogodi, onda je tu mogućnost stvorio već vrlo visoki duhovni stupanj onog koji ga čuje.

Ako čovjek zna za sebe da još nije na tavom stupnju neka se kloni svih glasova koje čuje u nutrini, makar oni sebi pokušavali na zavodljiv način stvoriti kredibilitet!

Drugo:
Svaki ‘glas’ koji se opaža od nekog nevidljivog bića treba odmah ignorirati čim se riječi mogu opaziti ne samo unutra, nego i fizički čujno!

U najboljem slučaju se radi o nervnom poremećaju, ne sasvim lake prirode i odmah treba potražiti liječničku pomoć.

Još teže stanje je kada je nevidljivom biću fizičkog svijeta uspjelo već zaposjesti sirotu ljudsku žrtvu tako da se njegovi glasovi čuju kao vanjski zvučni valovi i bez klinički opazivog nervnog poremećaja.

Tu borba ne pomaže, nego samo konzekventno i dugotrajno potpuno ignoriranje.

Svako mjesto i priliku treba izbjegavati koji su se prethodno pokazali povoljnim za opažanje tih glasova.

Konačno oslobođenje je moguće ako im se više ne poklanja nikakva pažnja, nego ih se promatra kao i bilo koji drugi usputni šum.

Treba se čuvati bilo kakvog osjećaja bojazni, ali i zauzimanja borbenog stava prema glasovima.

Što god oni čovjeku htjeli reći ili naložiti, ne treba obraćati pažnju - da, ne smije nikada ni misliti o smislu toga.

Intenzivni zemaljski rad, aktivnost na svježem zraku, dobro društvo, kao i općenito izbjegavanje samoće, su sredstva oslobađanja od vlastitih nevidljivih parazita.

Svatko koga to zadesi može se smatrati sretnim ako mu uspije nakon dugotrajnog ignoriranja njihove manifestacije konačno se osloboditi i opet postati vlastitim gospodarom.

Treće:
Najstrože nepovjerenje se trenutno nalaže kada unutarnji glas izdaje neke naloge, ili govori o misiji koju treba izvršiti onaj koji ih čuje!

Ljudi koji zaista imaju zadaću ispuniti neku misiju na zemlji, tu svoju duhovnu zadaću primaju na bitno drugačiji način, na obični zemaljski način i nikada nisu spremni prema volji nekog ‘unutarnjeg glasa’, činiti što on zahtijeva od njih - jedinih koji su ovdje na Zemlji opunomoćeni od strane duha…

Sažeto se može reći da treba ignorirati svaki unutarnji glas koji ima nešto drugo za reći osim onoga što služi višem duhovnom razvoju, razjašnjenju unutarnjeg uvida i poboljšanju onoga koji ga čuje!

Nikada neće neki glas iz vječnog područja čistog duha nekog čovjeka upućivati na to da djeluje na bilo koji način na druge ljude!
Samo će pomoći razvoju duhovne ljubavi prema judima, ali u svakom pojedinačnom slučaju će ostaviti onome koga unutarnje podučava da prema svojoj volji i u mjeri svoje snage djeluje iz te ljubavi!

Zaista se i uzvišeno duhovno vodstvo može zgusnuti u unutarnje glasove koji onda onome koga vode mogu biti opazivi na njegovom jeziku. Ali uvijek će taj govor biti opaziv samo u nutrini, u duhovnom organizmu čovjeka kao da je nepoznati koji u njemu govori njegova vlastita najdublja nutrina, jer samo se preko te vlastite najdublje nutrine čovjeku mogu uistinu duhovna bića na duhovni način učiniti opazivim.

Zbog grotesknih okultnih zabluda koje se u ovom vremenu posvuda šire stvarajući pomutnju, hrani se istinska bolest - želja da se u sebi opaze takvi ‘unutarnji glasovi’ po svaku cijenu.

I to je jedan od bitnih razloga što sablasna bića iz nevidljivog područja fizičkog svijeta imaju mogućnost i povod vršiti svoj utjecaj.

Kao i paraziti vidljivog fizičkog svijeta, i oni iz nevidljivog područja se okupljaju najradije tamo gdje nalaze nečistoću i trulež.

Tko dakle želi ostati slobodan od tog nevidljivog legla neka se potrudi u sebi za krajnju čistoću svoga mišljenja, svog nagonskog života i svojih životnih predodžbi!

Ako vodi računa o tome teško da će podleći želji za unutarnjom senzacijom, koja je mnoge vodila u potpuno rastrojstvo.

Ljudi koji su zaista bili spremni opaziti u sebi zaista duhovne unutarnje glasove i živjeti pod uzvišenim vodstvom nisu nikada težili tome da čuju glasove, ali su se u dugogodišnjem radu na sebi trudili otkloniti vlastite greške i nedostatke.

Tako su na kraju dostigli stupanj u kome je uzvišenoj duhovnoj ljubavi postalo moguće objaviti se u njihovoj nutrini.

Samo ti duhovni glasovi ljubavi su zaista usrećujući za ljude!

Samo ti unutarnji glasovi ih mogu voditi njihovom najvišem cilju!
Oni dolaze čim je onaj koji teži duhovnom za njih dosežan, bez da ih on posebno želi i priziva.

Nasuprot tome glasovi nevidljivih sablasnih bića ovog fizičkog svijeta mogu doseći svakog čovjeka, i kada on stoji na najnižem duhovnom stupnju…

Samo odvraćanje i potpuno ignoriranje može štiti od njih i tu se svatko sam mora zaista pobrinuti da si stvori zaštitu.

Svatko treba znati da samo on sâm sebe može zaštititi i da ni najviše duhovne moći ne mogu ništa za njega učiniti dok se on još rado igra s opasnošću.

Samo hrabrost i odlučnost u potpunom odvraćanju privlače duhovnu pomoć koja je tu potrebna!“

Bô Yin Râ (tekst iz knjige 'Uskrsnuće', prvi put objavljene 1926. godine u Leipzigu)

Tekst je potrebno pažljivo čitati, vjerojatno više puta, za dublje razumijevanje.

Sveto znanje, nekada brižljivo čuvano, danas je dostupno skoro svima. Neka bi doseglo što više onih koji ga mogu primiti i u skladu s njime živjeti!

www.boyinra.info



Duhovno vođenje

Tekst ispod nadovezuje se na prethodni o opažanju unutarnjih glasova i kanaliziranju, objašnjavajući ne samo što nije duhovno vodstvo (već utjecaji nevidljivih inteligencija), nego i kako vode oni koji jedini mogu u duhovnom voditi i kako u svojoj nutrini prepoznati takvo vodstvo.



„Bezbrojni su oni koji danas čeznu za duhovnim vodstvom i opet nebrojeni koji vjeruju da žive pod 'duhovnim vodstvom', dok su zapravo pod utjecajima koji svoje porijeklo imaju u širokom području 'medijumskih' manifestacija.
Ponovo je potrebno učiti ‘razlikovanje duhova’!
Nije svaki glas koji se može opaziti u nutrini glas duhovnog vodiča, glas božanskog vodstva!
Puno češće nego to mnogi slute je raširena jedna podvrsta medijalnog objavljivanja koja sablasnim bićima nevidljivog dijela fizičkog svijeta čini lakim da zadovolje svoju potrebu za priznanjem u svijesti ljudi, zloupotrebljavajući sposobnost pisanja kod svojih žrtava, ponekad potpuno isključujući kontrolu mozga, a ponekad uzurpirajući rad njihova mozga.

U osnovi svaki čovjek može postati spiritistički ‘medij’, iako postoje različiti stupnjevi podesnosti za to. Pri tome je svejedno da li se čovjek svjesno želi ‘razviti’ kao spiritistički medij, ili vjeruje da je daleko od svih sličnih fenomena.
Svaki čovjek koji vjeruje nekom ‘unutarnjem glasu’ koji traži od njega pasivnost – koji ga želi navesti da se podčini njegovu govoru, da ga uzme kao savjet, ili naredbu, izlaže se opasnosti da dođe pod utjecaj nekog sablasnog bića, da postane njegov ‘medij’ i u svakom slučaju to već jest čim njegova ruka počne ‘automatski’ pisati, svejedno o kakvom se sadržaju radi.
Biće iz među-svijeta će mu se pokušati predstaviti već prema vrsti njegova svjetonazora.
Pobožnim vjernicima će se činiti da imaju vodstvo ‘anđela’, ili ‘svetaca’, ili samog ‘Krista’ ili ‘Boga-oca’.
Pripadnici ‘Teozofije’ će se osjećati pod vodstvom uzvišenih ‘mahatmi’, dok će pak drugi vjerovati da se radi o njihovom ‘višem ja’, o njihovom vječnom od boga zračećem duhovnom biću, koje im se na taj način javlja.
---
Kao znak raspoznavanja u svoj naivnosti ‘očitovanja’ ‘duhova’, ako se radi o upozorenju od nečeg lošega, ili savjetovanju na nešto dobro, to se pravovjernim dušama obično činilo kao besprijekoran dokaz da imaju posla s ‘dobrim’ duhovima.
Ah, kada bi samo sve bilo tako jednostavno, kako si to neki mozgovi zamišljaju!

Ne može se dovoljno često naglasiti da se kod istinskih spiritističkih manifestacija ništa drugo ne dokazuje osim same činjenice manifestacije, kao što je i istraživač Crookes ukazao, da koristeći ljudske organe nevidljiva bića izazivaju fenomene koji mogu utjecati na svijet ljudi.
Ali to je sve što se time ‘dokazuje’!

O vrsti tih nevidljivih bića eksperimenti ne mogu ništa otkriti i upravo je djetinje suluda pretpostavka da se ispitivanjem tih bića preko medija, ili sebe samoga može sa sigurnošću ustanoviti njihova priroda.

Ja ne vjerujem samo tako nekom čovjeku koji me nazove telefonom i kaže da je ‘kineski car’.
Kod ‘spiritističkih’ manifestacija također ne postoji nikakva sigurnost da se komunikator na najbesramniji način ne pretvara.
Zaista, 'razlikovanje duhova' o kojem je govorio Pavle kao o daru duha Božjega nešto je drugo, od takve lakovjerne skromnosti.

Vi ćete od nevidljivih, sablasnih, među-bića nevidljivog dijela fizičkog svijeta primiti najuzvišenija učenja, kao i najtrivijalnija očitovanja i prljavštinu, već prema tome što nevidljivom biću i posredniku koji je ostao sasvim bez kontrole, više prija.
Stavite jednom na probu vašeg uzvišenog ‘duhovnog vodiča’ od kojega ste čuli najsvečanije govore, - kažite mu da je prevarant ako se izdaje za nekog umrlog čovjeka, ili duhovnog vodiča i da ne želite imati više posla s njim - i s užasom ćete vidjeti kakvom ste se ‘prijatelju iz duhovnog svijeta’ povjerili.

Ne nedostaje nekadašnjih spiritista koji su preko drastičnih iskustava bili na kraju izliječeni i oni bi svi mogli potvrditi to što ovdje govorim.

Ipak, razumijem kada podlegnete zabludi.
Može se razumjeti da će vam se učiniti da ste u vezi s ‘dragim umrlim’, jer tim bićima je poput otvorene knjige, ono što je vama duboko skriveno i njihovoj lukavosti nije teško naći što će vas najlakše uvjeriti.
Njima ništa nije ‘sveto’, oni ne poznaju ‘dobro’ i ‘loše’!
Oni su samo ispunjeni potrebom da ih vi prepoznate kao realnu egzistenciju i da vam imponiraju, bilo da se radi o uzvišenim govorima, proročanstvima i dobrim savjetima, ili da vas dosegnu izrugivanjem i ludostima.

Vjerujete li da na ovaj način možete komunicirati s nekim umrlim – a i u sumnji može biti prikrivena želja i vjerovanje da je moguće, bit ćete u tom smjeru zavedeni pri čemu općenito postoji i mogućnost da vam varljivo biće nevidljivog fizičkog svijeta bude posrednik poruka koje potječu iz sposobnosti predočavanja umrlog, ako njegovo uzdizanje još nije počelo iz nižih duhovnih razvojnih stupnjeva.
Ali nikada nećete na taj način stupiti u kontakt sa samim umrlim, neovisno o tome na kom se stupnju duhovnog razvoja on nalazio.

Nikada!!

Koliko dugo zemlja nosi ljude nevidljiva bića fizičkog svijeta su se nastojala ponuditi kao ‘duhovni vodiči’, gdje god je postojala želja za takvim vodstvom.
Da, čak su im i više ambicije bile ispunjene putem zemaljskih ljudi, i poneki ‘čudotvorni’ ‘bog’ starih u određenim kulturnim krugovima današnjeg vremena, može se tražiti u njihovom području - u kojem postoje različite vrste, od životinjskih nagona, do inteligencija daleko razvijenih od ljudske.

Može se često razumjeti da se onaj koji nije podučen o ovome sa strahopoštovanjem i povjerenjem preda hipnotičkom djelovanju tih bića – a ne radi se zapravo ni o čemu drugome.
Čovjek ne pazi, ili smatra samorazumljivim, da njegovo naizgled uzvišeno ‘duhovno’ vodstvo sve više polaže pravo na njegovu volju, da pokušava sve više njome ovladati.
Najprije može davati iznenađujuće ispravne savjete, naročito one koji se tiču vanjskog života, ili neka predviđanja čije ispunjenje izaziva još veće čuđenje.
Ako je žrtva tada u čvrstom povjerenju, onda se često pojavljuju i ‘zadaće’.
Nagovara ga se da ima ‘posebnu misiju’ da mora ispuniti ovo, ili ono i da će se čudesne ludosti ispuniti već tijekom izvođenja te tobožnje ‘duhovne’ zadaće.

U drugim slučajevima, kada neki siloviti događaji mogu voditi tome da se već skoro ulovljena žrtva otme utjecaju nevidljivog parazita, on se zadovoljava da igra ulogu ‘duhovnog vodiča’ izbjegavajući sve što bi moglo voditi tome da vođeni postane oprezan.
Nevješti ni ne sluti s kakvom instinktivnom lukavošću djeluje njegov tobožnji ‘duhovni prijatelj’. Ne sluti da on zaista bolje poznaje njegove najtajnije sklonosti i želje i od njega samoga i da će sve iskoristiti što može poslužiti da mu se sam dobrovoljno preda kao plijen.
Jer dobrovoljna predaja je potrebna da bi neki čovjek pripao tim nevidljivim među-bićima fizičkog svijeta - i time je također rečeno kako se takva ovisnost sasvim sigurno može izbjeći.

Tko traži istinsko duhovno vodstvo neka bude prije svega siguran u sebe samoga i neka zna da mu se nikada istinski ‘vodič’ iz svijeta duha neće približiti dok god se prepušta pseudo vodstvu kako sam ga ovdje morao opisati!

U duhovnom ‘voditi’ može zaista samo jedan iz kruga Zračećih u Prasvjetlu na ovoj Zemlji, i opet samo onaj kojem je povjereno vođenje u tom pojedinačnom slučaju, jer su njegove duševne vibracije u skladu s vibracijama tragatelja, jer se oba ritma osjećaja kreću paralelnim putanjama.
Ali takav ‘vodič’ nikada neće na bilo koji način tajno težiti podčiniti volju tragatelja svojoj, nikada neće pokušati isključiti njegovu volju ni na koji način.
Uvijek će prepustiti vlastitoj volji tragatelja odluku da li će tiho nadahnuće koje je primio slijediti, ili ne.
Njegovo duhovno i gotovo neprimjetno ‘vodstvo’ je uvijek omogućavanje sudjelovanja u vlastitoj spoznaji, nikada nametanje savjeta, iako je indirektno puno dobrih savjeta.
Ni u kom slučaju neće tragatelju ‘sugerirati’ neki način djelovanja, neko ponašanje.
Nikada takvo vodstvo neće tragatelju prenositi tobožnju ‘misiju’, nikada ga neće pozivati na neka velika djela u vanjskom svijetu, nikada neće na bilo koji način pokušati utjecati na njegovo vanjsko postojanje…
Također nikada neće ‘proricanjem’, ili nečim sličnim pokušavati stvoriti povjerenje, niti će davati bilo kakva ‘imena’, ili savjete u vezi sa zemaljskim događajima.
Takvo vodstvo za tragatelja će uvijek biti samo sudjelovanje u unutarnjem životu jednog u Bogu usavršenog, točno u onoj mjeri koja trenutno odgovara sposobnosti osjećaja tragatelja.

‘Vodič’ će biti tu sa svojim na neki način ‘pasivnim’ govorom, kada ga ponašanje tragatelja ‘doziva’ i tragatelj neće osjetiti ništa od njegova prisustva čim vjeruje da može bez njegova vođenja.
Kao u nutrini povezani prijatelj, koji je s njim postao jedno, pratit će tragatelja ne očitujući se drugačije nego otvarajući mu svoj život u duhu, kao ‘primjer’ tragatelju, kao zračenje duhovnog postojanja koje djeluje samo svojim vlastitim postojanjem, bez igre pitanja i odgovora.

Tko traži takvo istinsko duhovno vodstvo neka se čuva od svake znatiželje u vezi s individualnim vanjskim postojanjem svog vodiča!
Neka tragatelj izbjegava sva ‘pitanja’ koja se odnose na vanjske, zemaljske životne okolnosti njegova duhovnog vodiča, ili na bilo kakva zbivanja u vanjskom svijetu!
Neka čak ne postavlja nikakva 'pitanja' ni o čisto duhovnim stvarima, nego neka mirno čeka u unutarnjoj sabranosti dok mu preko uvida u unutarnju spoznaju njegovog duhovnog učitelja ne dođe razjašnjenje o stvarima koje su mu se prethodno činile nejasne.

Pravi duhovni vodič zna bez ikakvih pitanja što u tragatelju treba jasnoću, ali on također mora paziti na vrijeme i situaciju koji tragatelju pružaju uvjete da može u sebi primiti potpunu jasnoću, jer duša nije u svako vrijeme niti u svakoj situaciji u stanju zaista primiti u sebe bez iskrivljenja sliku koju joj zrake duhovnog svjetla pokušavaju trajno utisnuti.

Također se ne smije očekivati duhovno vodstvo nekog od Zračećih iz Prasvjetla na ovoj zemlji, dok god je čovjek uhvaćen u taštu zabludu da je već u posjedu nepogrešive spoznaje i da se vodič razumljivo mora podrediti njegovoj nevjerojatno 'logičnoj' spoznaji.

Ni onda čovjek ne smije misliti da može imati stvarno duhovno vodstvo ako bi ga htio tako usput imati i ako je još daleko od duhovnog, miješajući stvarnog duha s akrobatikom mozga, i ako vjeruje da mu je duhovno dostupno i bez vodstva, da, ako u osnovi namjerava očekivano vodstvo upotrijebiti kao materijal domišljatoj dijalektici.

Samo onaj 'tko je iz Boga, čuje Božju riječ', i svjetlosna punina 'riječi' koja je 'kod Boga i koja je Bog', posreduje se samo onda kada istinski duhovni vodič stupi u život jedne duše.
Neka bi moje riječi, koje su izgovorene na temelju iskustva i koje su uspjele već nekima pomoći, pomogle još mnogima da se izvuku iz zapleta u koje su se sami predali.
Neka bi preko ovih riječi što više tragatelja, koji su za to zreli, bili vođeni do istinskog duhovnog vodstva!
A onaj tko vjeruje da ove riječi koje sam morao reći povređuju njegovo najsvetije, neka mi privremeno oprosti i svjestan svog istinskog stremljenja neka strpljivo čeka dok se i njemu ne otvore oči!

I za velikog Majstora iz Nazareta je rečeno kako ga je 'vrag' višestruko iskušavao.
Teški post je kod posvećenika neočekivano izazvao 'medijumsko' stanje.
Ali on se odupro iskušenju i od tada je znao 'istjerati vraga', koji nije bio ništa drugo nego jedno od onih utvarnih bića iz nevidljivog područja fizičkog svijeta, na koje sam ovdje upozoravao.“
Bô Yin Râ (tekst iz knjige 'Misterij golgote', prvi put objavljene 1925. godine u Leipzigu)

www.boyinra.info





Evanđelje po Ivanu

U početku nije bila riječ, u početku jest riječ!

„U POČETKU JE RIJEČ I RIJEČ JE U BOGU I BOG JE RIJEČ.
SVE IMA POSTOJANJE SAMO IZ NJEGA I IZVAN NJEGA NIJE NIŠTA U POSTOJANJU, NI NAJMANJE.
U NJEMU SVE IMA ŽIVOT I NJEGOV JE ŽIVOT SVJETLO LJUDIMA.
SVJETLO SVIJETLI U TAMI I TAMA GA NE MOŽE UGASITI.
ONO JE U SVIJETU I SVIJET JE IZ NJEGA POSTAO;
ALI SVIJET GA NE PREPOZNAJE. ON JE U SVOJIM VLASTITIM, ALI ONI KOJI SU NJEGOVI VLASTITI, NE PRIMAJU GA.
NO SVIMA KOJI GA PRIME DAJE SNAGU DA POSTANU OD BOGA ZAČETI – NE IZ KRVI, NI IZ VOLJE ŽENE, NITI IZ VOLJE MUŠKARCA - NEGO IZ BOGA, IZ PUNINE MILOSTI I ISTINE.“

'Evanđelje po Ivanu' bilo je poznato kao jedino gnostičko evanđelje u Bibliji, još prije pronalaska takozvanih gnostičkih tekstova kod Nag Hammadija.

Tako je srednjevjekovno bratstvo Katara, gnostičkih kršćana - poznato i kao Bratstvo ljubavi – uglavnom uvažavalo i koristilo samo to evanđelje.

A i mnogi prije i poslije njih koji su tražili Boga u nutrini, u duhu, osjećali su u tom tekstu posebnu podržavajuću snagu.
Ono što bitno razlikuje taj tekst od ostala tri biblijska evanđelja jest da je on jedini nastao na temelju čistog Isusovog učenja i onaj koji je prvi put pisao taj tekst imao je prijepis teksta koji je sam Isus ostavio učeniku Ivanu za krug njegovih najbližih učenika…
Iako današnji tekst sadrži samo ispremetane fragmente prvobitnog teksta, pomiješane s kasnijim dodacima, i oni još uvijek zrače svjetlosnom snagom, koja duši prenosi 'radosnu vijest'.

Više o knjizi spomenutog Evanđelja, njenom nastanku i suštinskom smislu, o velikom Majstoru iz Nazareta i iskonskom učenju svjetla, može se naći u knjizi: 'Mudrost Ivanova' (https://store.kobobooks.com/en-US/ebook/mudrost-ivanova) iz koje je preuzet i gore navedeni citat, malo drugačiji od danas poznatog prologa 'Ivanova Evanđelja'.

Autor knjige, Bô Yin Râ, pripadnik je iste duhovne zajednice kojoj je pripadao i pripada i Isus, i iz koje jedine dolaze svi duhovni impulsi na Zemlji, kao i utjelovljena 'braća' koja posreduju živu riječ, odnosno zemaljskom čovjeku sami tvore put povratka u duhovna područja.

A ključ za prijem i razumijevanje njihovog učenja uvijek je ljubav. Jer kao što su rado govorili Katari i doživljavali u dubini duše svi ljubeći: 'Bog je ljubav'!





Iskonska veza

 

Ovo je ponovno uspostavljanje tvoga srca veze davne - iskonske Ljubavi dar.

To što te danas pronalazi

dodir je sveti vječnosti,

zagrljaj topline najobilatije punine

duševnog mora blistave vedrine

i poljubac radosti

jedne zrake iz svjetla svjetlosti.

 

Samo za moju braću i sestre, stare duše, s prasjećanjem na iskonski život u ritmu vječnosti, jedinstva i harmonije u svjetlu duha.

One koji se u srcu ne nazivaju nikakvim zemaljskim imenom, niti se mogu vezati zemaljskim pripadnostima, što samo u vatri duha svoje biće prepoznaju i s drugima od iste vrste se duševno prožimaju.

Oni će prepoznati ljubav prvobitne riječi što u zemaljsko se spušta i svoje okuplja.

Neka bi ih što više okupila i sebi natrag povela!

 

„U 'svjetlu',

što iz prasvjetla izvire -

budući da je prasvjetlo

kao oblik 'prostor'-

svi duševni impulsi se

odmah preobražavaju

u snagom ispunjene,

svjetlom oživljene, -

prostorne tvorevine,

što u međusobnom prožimanju

jedni u drugima djeluju,

sebe prepoznaju i doživljavaju,

ipak oblike zadržavajući

u skladu sa formom svojom.

Ovdje se više naći ne mogu

oblici misli mozga

koje zemaljska spoznaja treba

da bi spoznato u 'pojam' vezala.

Ovdje se duša sama

u spoznato preobražava -

koje je prije na zemlji mislila

da je već spoznala,

čim ga je nekim imenom nazvala…“

Bô Yin Râ

 

www.BoYinRa.info



Zlatna kiša

 

Nekad davno u svijetu je bilo tako loše da su svi ljudi uzdisali i kukali.

Sve je bilo sivo i turobno i o radosti se znalo samo iz priča.

 

Onda su se ljudi počeli moliti svom velikom Bogu: Ki-Nai-Su, da se smiluje njihovoj nepodnošljivoj patnji. Ali Ki-Nai-Su ih nije čuo.

Tako su se nastavili moliti, četrdeset mjeseci i tri dana...

I kada je toga dana došla večer i svi su opet puni tuge htjeli poći na spavanje, gle, na rubu neba se pojavio mali oblačić boje limuna.

Uzdizao se sve više i više i povećavao, dok nje prekrio cijelo nebo.

A istovremeno je nad sve ljude došla takva tajanstvena sreća, da su vjerovali da bi se sada mogao pojaviti i sam Ki-Nai -Su.

Ki-Nai-Su se nije pojavio, ali se oblak raspršio u male kapljice koje su poput svjetlosne i vatrene kiše padale na zemlju.

A gdje bi pala ta kiša, sve je zablistalo u svjetlu.

Drveće u šumi se pozlatilo i polja i livade su od zlata sjale i svjetlucale.

Prosjaci u svojim dronjcima su blistali poput kraljeva u zlatnom brokatu bogate kraljevske odore.

A najčudesnije od svega je bilo to što je sve ljude napustila sva patnja, pa je od tada zemlju ispunjavalo samo klicanje i radosni život.

To je tako trajalo tristo devedeset godina.

A onda su neki rekli: „Nije nam dovoljno samo to što imamo i što smo sretni“, „mi vidimo da ovo sveto zlato ne daje samo svemu ljepotu, nego i da na čudesni način sve hrani i održava u životu – samo mi bismo htjeli znato, zašto je to tako.“

Nekoliko su dana ti pametnjakovići međusobno razgovarali i jedan je predložio:

„Htjeli bismo uzeti primjerak zlata i zagrijati ga u tavi na vatri, dok ne vidimo njegovu bit.“ I tako učiniše…

I na nebu je odmah nastala velika, neprobojna tama, i zemlja se zatresla da su se srušli glavni zidovi hrama.

A kada je zemljotres prestao svijet je bio siv i turoban, a ljudi su osjećali patnju kao nikada prije.

Sva je ljepota nestala sa zemlje.

Muka i nevolja su ponovo zavladale i vladat će i dalje, ako Ki-Nei-Su ne pošalje novu zlatnu kišu.

A prije će toga ljudi morati za to opet moliti četrdeset mjeseci.

Ali tko zna da li će Ki-Nei-Su poslati novu zlatnu kišu, dok ne izumru oni koji ne nalaze mir u sreći dok god ne znaju zašto sreća čini ljude sretnima.

 

Bô Yin Râ



 


Zagonetke budućnosti

„Star kao i samo čovječanstvo je nagon ljudi da vide pred unutarnjim očima unaprijed otkrivene dolazeće događaje, ali još ni jedan kojeg je ova zemlja nosila nije mogao pocijepati tamni, debeli zastor zemlje iza koga se nalazila njegova budućnost.

Ovdje odmah očekujem prigovor, jer – zar nisu svi narodi imali svoje proroke? Nema li čovjek hiljade starih objava od proroka koji su znali tajnu budućnosti? - Nisu li i u najnovije doba Nostradamusove Centurije ponovo visoko poštovane?

Ali ništa mi od toga nije nepoznato, pa ipak na žalost moram reći da je čovjek s malo drugih stvari na tako naivan način sam sebe uvijek iznova varao, kao s vjerovanjem u svoju moć da može sigurno vidjeti u budućnost. 
 
Uvijek je bilo ljudi i čovjek će ih naći i danas i u vremenima koja dolaze, kojima je djelomično bilo otkriveno buduće. 

Sva budućnost je sadržana u sadašnjosti kao što je i sva sadašnjost samo posljedica sve prošlosti.

Uz pomoć određenih sredstava ljudima je moguće takvo otkrivanje.

Vještine gatanja ne bi mogle buditi ništa manje trenutnih intuitivnih uvida u budućnost, od zraka iz svijeta čistog duha, ali uvijek će to biti samo fragmenti budućih događaja koji se pokazuju uglavnom u nejasno simboličkim slikama.

Nikada onaj koji vidi budućnost neće biti gospodar svojih viđenja! 

Oni će mu pokazivati nešto što nije htio vidjeti, a ono što bi najradije htio vidjeti, ostat će skriveno. Mora primiti što mu oni donose i ne može mijenjati oblik u kome mu oni dolaze, čas u trezvenoj jasnoći i jednoznačnosti, pa onda u fantastično isprepletenom nizu poput arabeski... 

On je samo primatelj strane objave, a ne pronalazač neistražene zemlje.

Trebalo bi biti jasno da ovdje govorim o proročkom gledanju, a ne o zakonitom računanju dolazećih doba, kako ih skrivena znanost (astrologija) može donekle, ali ne u potpunosti dati…

Malo toga mijenja da li se pri takvim proračunima dolazećih doba koristi položaj Zemlje u svemiru, ili se iz poznatih podataka zemaljskih događanja stvara mreža proračuna koja se onda rasprostire da bi uhvatila u svoje petlje i buduća zbivanja.

Koliko god nam se danas metode još uvijek činile one su jedina ljudska sredstva napola sigurna da se unaprijed prepozna nešto iz budućnosti, kao što oni koji danas prognoziraju meteorološko vrijeme na temelju mjerenja pritiska zraka na različitim mjestima na Zemlji mogu unaprijed odrediti neka atmosferska događanja, iako i ovdje greške ostaju neizbježne dok iskustvo ne otkrije zakonito određeno pojavljivanje određenih fenomena u različitim tokovima odvijanja.    

I takvim proračunima budućnosti će biti postavljene granice, ali koliko god uske određene bile te granice, područje njima omeđeno bit će moguće istraživati s relativnom sigurnošću i ljudima još uvijek biti od veće koristi, od bilo kakvih proroštva i potpuno neovisno o volji onoga koji ima uvide u njih, iako i ta 'korist' nije neophodna za viši uvid.     
*
Kriva špekulacija se razvila u stav da je svo zemaljsko vrijeme stalna sadašnjost pred vječnim okom.

Tako su nastale monstruozne misaone slike da se svo vrijeme može promatrati kao namotana filmska traka koju treba samo odmotati da bi se došlo do željenih slika budućnosti.

Tama neznanja je u samodopadnoj širini rasprela takvo pseudo znanje i mnoštvo jednodnevnih mušica pred noćnom lampom intelektualne zablude se tako hvata u tu paukovu mrežu da se svatko tko odbija tu potražiti svoje utočište prezire pun ohole sućuti.

Ali neumoljiva stvarnost jednako ne pita za rezultate misaone špekulacije, kao ni za pusto fantaziranje praznovjerja.  

Ona je u sebi utemeljena i izruguje se svakoj teoremi koja bi je htjela objasniti.

Tko se dozvoli zavesti zabludama taštih učenja i nema hrabrosti pogledati samoj stvarnosti u oči uvijek će sa svojim mislima biti vođen na uzici zablude.

*
Doduše i najdalja budućnost je sadržana u sadašnjosti, ali ni vječnom oku još nije sadašnjost, nego samo ugledana posljedica sadašnjeg zbivanja.

Pošto je svaka pojava samo posljedica izražavanja snage to i buduće očitovanje snage do svijesti može doći uvijek samo kao pojava, odakle se objašnjava da gledanje budućnosti vidi slike budućeg događaja, kao da su one već prisutne u nekom području. Tako je mogla nastati zabluda kao da je sva budućnost 'vječna stvarnost' i anemično mišljenje je nastojalo takvoj zabludi stvoriti neki temelj…
*

Teško je ljudskim mozgovima oteti se antropomorfnom mišljenju i tako je svoj prostor našlo i mišljenje da mora postojati neko upravljanje svijetom kome je svako zbivanje do u najdalju vječnost u svakom trenutku otkriveno.

Čovjek se nije mogao uzdići do visokih vrhunaca stvarnosti da odatle pogleda što je zabluda, a što istina. 

Upravljanje svijetom koje je čovjek misaono pretpostavio je zaista postojeća stvarnost, ali bitno drugačija od krivih slika koje stvorilo mišljenje koje se vrti samo u vlastitom praznom hodu. 

Ono što bi čovjek mogao nazvati 'sveopćom sviješću' uvijek je samo svjesni bitak trenutka, posljedica svih mirijada trenutaka prije, - začetnik svih mirijada trenutaka poslije.    
      
'Ali duh sve istražuje; i dubine Božanstva' i tako je duhu doduše moguće proračunima, zaključivanjem i u najdubljem samo-zadubljenju osvještavanjem svojih vlastitih zakona otkriti unaprijed buduće zbivanje, samo čežnja takvog nagona za znanjem je samo za duha dalekog od Boga i ona najviša stvarnost koja se spoznaje u sebi kao prasvjetlo, kao porijeklo sveg bitka i kruna sveg postojanja, obuhvaća sebe samu od vječnosti do vječnosti uvijek samo kao sasvim svjesni bitak trenutka, ne poznajući nagon da u sebi traga za prošlim, niti da znanjem o budućem narušava apsolutnu harmoniju sve-obuhvaćanja koju joj nudi trenutak.
Na ovo neka obrati pažnju, tko može razumjeti!

Puno je krivih zaključaka doneseno na temelju pogrešnih polaznih premisa o 'Bogu' i 'Božanskom', jer je čovjek pred stvarnost stavio mentalnu sliku da bi je poštovao poput idola, pa onda opet kada se pokazala nemoćnom tužio na nju, ili joj oduzimao njenu božanstvenost.
 
Tek kada ta slika koju je čovjek sebi stvorio za obožavanje, bude uništena za sva vremena, moći će 'Bog' ponovo u svojoj stvarnosti govoriti ljudima!        

Ali onda će i čovjek znati naučiti živjeti trenutak u punoj snazi i svaki nagon za istraživanjem budućnosti će ga napustiti.    
*
Korištenje trenutka čovjeka uzdiže u božanski oblik života!

Mirijade trenutaka koji već čine njegov zemaljski život onda će se nizati poput niske dragocjenih bisera, dok se jednom ne nađe u životu vječnosti u stalnom istom trenutku koji u sebi sadrži vječni doživljaj, - dragulj u cvijetu lotosa s hiljadu latica.

„OM MANI PADME HUM!““

Bô Yin Râ












Napisala: Eloratea
http://www.boyinra.info








Kasiopejske transkripte-2017-08-05

 



Prva sesija nakon duge pauze uzrokovane zdravstvenim poteškoćama. Bila je kratka jer se lako umaram ovih dana, ali trajala je taman onoliko koliko mi je potrebno da se počnem vraćati u formu.


Datum sesije: 05.08.2017.


Laura, Andromeda i Galatea za pločom

Pierre, Joe, Ark, Possibility of Being, Chu, Data, Scottie, Niall, Noko the Wonderdog, Opal the Majesticat, Penelope the Original Kitty


P: (L) Koji je današnji datum?

(Galatea) Kolovoz je. Godina je 2017. Danas je peti.

(L) Danas je 5. kolovoz 2017., i nismo se već neko vrijeme čuli, je l'?

O: Pozdrav, djeco moja! Elidhieaea od Kasiopeje pruža informacije koje su važne svima u vašoj stvarnosti!

P: (Andromeda) Imamo kakva pitanja?

(L) Želite li nam nešto konkretno poručiti, nešto što je važno za našu stvarnost, ili jednostavno čekate da počnemo postavljati pitanja?

O: Bolje je postaviti pitanje i pustiti da stvari teku prirodno.

P: (Pierre) Ja imam pitanje. O sučelju (interface u engl. izvorniku, op. prev.) između informacija i naše stvarnosti. Znate, molekule imaju nešto što se zove kiralnost. Ljevorukost ili desnorukost. Imaju iste komponente, iste atome, u kemijskom smislu su iste. Ali se razlikuju u smislu geometrije. Jedna je u odnosu na drugu poput odraza u ogledalu. Te dvije molekule su gotovo u potpunosti iste, samo se razlikuju po kiralnosti. No njihove karakteristike su u potpunosti različite: jedna može biti otrov, a druga izrazito ljekovita. Jedino se razlikuju u geometriji. Pa bi htio pitati: da li je geometrija temeljno sučelje između kozmičkog informacijskog polja i naše materijalne stvarnosti?

O: Jako blizu.

P: (Ark) No vidiš, Pierre, imaš te dvije molekule, i jedna je u odnosu na drugu poput odraza u ogledalu. I kažeš da imaju u potpunosti različite karakteristike. Imaju potpuno različite karakteristike u odnosu na tijelo koje već ima određenu kiralnost. Naš svemir ima preferentnu kiralnost. Naš DNA ima preferentnu kiralnost. Kako se to dogodilo? A što ako postoji još jedan svemir koji je poput odraza u ogledalu našeg svemira?

(Pierre) Znači, hoćeš reći da karakteristike geometrijskih simbola nisu apsolutne, nego relativne u odnosu na okoliš?

(Ark) Upravo tako.

(Pierre) Okej.

(Ark) Informacija je, zapravo, uvijek relativna.

(Pierre) A je li?

(Ark) Da.

(L) OPS, OPD. OPD i OPS putevi na različite načine percipiraju ili shvaćaju informacije. Neki vole tamu, neki vole svjetlost.
(Data) Mislim da su Kasiopejci jednom rekli da je „lakše“ biti u 4. denzitetu jer tijelo više nije ograničavajuće, nego poput doma. Znači, čini se da je sve lakše postojati kako se uspinješ po denzitetima. Zanima me kako to funkcionira kad se ide naniže po denzitetima. Jer ako slijediš tu logiku, drugi denzitet bi bio teži od trećeg. Ili je najteža egzistencija u trećem denzitetu?

O: Treći denzitet je najteži zbog prisutnosti potencijalne ravnoteže svijesti i materije, i stoga dualnosti.

P: (Data) I izbor je težak. Da li je to točno?

O: Da.

P: (Galatea) Interesantno je da govore o uravnotežavanju dualnosti, naročito obzirom na sve veći broj transseksualnih osoba, muškaraca koji tvrde da su žene, te žena koji tvrde da su muškarci.

O: Doista. To je odraz kaosa i entropije. Upozoravali smo na sve učestalije dezintegracije i uništavanje duša.

P: (L) Želim postaviti pitanje vezano za Venecuelu. Tom jadničku koji je naslijedio Chaveza, nakon što je ovaj umro, je zbilja teško. Čini se da CIA tamo provodi nekakvu operaciju. Pretpostavljam da želim pitati: to što se sad tamo događa, da li to – mislim na nedavne izbore – doista odražava volju većine Venecuelanaca?

O: Blizu. Slično je pobjedi Trumpa.

P: (L) Znači, drugim riječima, radi se o većini, ali moguće je da tamo još uvijek ima masa ljudi koji... Hoću reći, ne bi rekla da Trump ima nadmoćnu većinu, ali ima većinu. Čini se da to što rade tom Maduru, da je to jako slično onome što pokušavaju napraviti Trumpu. To je onda užasno ironično obzirom da sam Trump osuđuje Venecuelu i Madura, koji je njegov odraz u ogledalu u drugoj zemlji.

O: Da, ali Trump u posljednje vrijeme nema previše slobode!

P: (Pierre) Znači, žele reći da čak i kad bi želio podržavati Madura, ne bi mogao, jer nema slobode zbog silnog pritiska.

O: Da.

P: (Ark) Štoviše, američki mediji se prema njemu odnose s predrasudama.

(L) Da. Pa, Trump je oduvijek bio protiv toga da američka CIA uleće i bombardira druge zemlje, ili svrgava režime. Imao je komentare iz kojih bi se dalo zaključiti kao da je svjestan da je Ukrajina bila tajna američka operacija i da Rusija nema veze s tim. Znači, jamačno je u stanju isto to shvatiti vezano za Venecuelu. Čak je morao ublažiti svoju retoriku vezanu za Rusiju iako je bila bitno drugačija prije izbora. Stvar je u tome da su ga ljudi izabrali na osnovu njegove retorike tijekom kampanje, i sad mora odustati od mase stvari.

(Pierre) Što može napraviti?

(L) Kongres ode na ljetnu stanku i malo prije no što će otići jednoglasno izglasaju da Trump ne može ono što je mogao svaki predsjednik prije njega, a to je imenovati i postavljati dužnosnike tijekom stanke.

(Pierre) Nemoćan je. Ne može spriječiti sankcije protiv Rusije.

(L) Hoću reći, sve te slobode koje su George Bush i Clinton imali, i Obama; radili su non-stop bez odobrenja Kongresa i nitko nije ni trepnuo... jer su, naravno, plesali kako su paralelne strukture vlasti (deep state u engl. izvorniku, op. prev.) svirale.
(Ark) Zar ne može raspustiti Kongres kao što to mogu predsjednici napraviti s parlamentom u svim ostalim zemljama?
(L) Ne.

(Niall) Ne u Americi, ne.

(L) Kongres je treća ravnopravna vlast.

(Joe) Koja kontrolira izvršnu vlast predsjednika. Teoretski.

(L)To je kao što rimski konzuli nisu mogli raspustiti Senat.

(Pierre) Čak i kad bi mogao raspustiti, mislim da je bilo samo pet kongresmena koji su glasali protiv.

(L) Mislim da ih je bilo samo troje.

(Joe) Trumpova retorika prije izbora je bila otvaranje radnih mjesta u Americi i pomaganje ljudima, i mislim da je bio relativno iskren. On je poslovni čovjek, i dobro poslovanje je njegova ideologija. Vidi sve te dobre poslovne prilike koje Amerika može sklopiti širom svijeta. Ali se bori protiv ostatka establišmenta koji čine svi ti političari. On je autsajder. Ti političari koji čine establišment stavljaju Ameriku na prvo mjesto u skroz drugom smislu. Njihova ideologija je „Amerika ispred svih drugih“. Naročito sada, Rusija je na posljednjem mjestu. Njihov primarni fokus su Rusija i Kina na posljednjem mjestu. Ali prva stvar koju se da primjetiti je da su, prije no što će sklopiti potencijalne poslove, u stanju sami sebi naškoditi u smislu sklapanja poslova, kako bi se osigurali da se Rusija ne razvije i također počne koristiti dobre poslovne prilike. I to je skroz suprotno od onoga što Trump želi postići jer vidi sve te skupa poslovne prilike koje propuštaju zbog te smiješne antiruske ideologije iznimnosti koja Ameriku stavlja na prvo mjesto, a s kojom su ti ljudi usklađeni...

(L) Ne samo to, nego se, u kontekstu vanjske politike, pitao zašto vodimo ratove; zagovarao je vraćanje vojnika kući, radove na infrastrukturi, zagovarao je da se „Amerika zbilja učini sjajnom“ na sve načine koji nešto znače ljudima. Ali onda, prvo je išao kupovati generale. I onda kao da, ili misli da ima neku super pametnu strategiju, ali se ne čini da uopće funkcionira...

O: Rekli smo da će „pokušati“, ali uspjeti? Nije vjerojatno.

P: (L) Kakve su šanse da će biti opozvan?

O: 50:50.

P: (L) Hm, ubijen?

O: Vjerojatnije će biti prikladna smrt zbog stresa.

P: (L) Poput srčanog udara ili tako nečega. {poput Chaveza i njegovog raka?}

(Niall) Da li je SAD na pragu revolucije?

O: Blizu.

P: (Niall) Blizu revoluciji, ili...

(L) Blizu praga revolucije, od kojeg je udaljen jedan korak. Sve više i više primjećujem na Twitteru da ljudi pričaju o revoluciji. Počelo je vjerojatno prošli tjedan, i nisam sigurna što je to potaklo, ali nešto jest.

(Pierre) Mislim da je to naizgled potaknuto takvim nagomilavanjem laži i nepravdi u posljednje vrijeme. Mislim da zbilja moraš biti slijep da živiš u SAD-u i ne vidiš što se događa. I mislim da je to jedna od velikih Trumpovih vrlina. Čak i ako nije uspio postići ciljeve koje si je zacrtao, strahovito je iznio na vidjelo do koje mjere su korumpirani mediji, i politika, i paralelne strukture vlasti.

(Joe) Potencijalno, masi ljudi je na vidjelo iznio postojanje paralelnih struktura vlasti i pokazao da postoje sive eminencije, i da je tako oduvijek bilo.

(L) Ako u SAD-u postoji netko tko do sada ne zna kako su korumpirani i zli mediji i politika, taj mora da živi u kakvoj zabiti bez radija, TV-a ili kontakta s vanjskim svijetom.

(Joe) Najviše frustrira to što svi ti ljudi koji su protiv Trumpa, i koji odbacuju sve što on govori ili sve što je možda iznio na vidjelo u smislu postojanja sivih eminencija, oni sve to odbacuju jer ne vole NJEGA.

(L) To je osobno.

(Joe) Da, osobno je. Znači, imate masu ljudi koji jednostavno ne vjeruju bilo čemu što on govori o medijima, Kongresu, i svi nagovještaji koje dolaze od njega da ga u suštini neka vanjska sila opstruira… Jednostavno mu se smiju u lice jer su ga odmah u startu jednostavno mrzili, „nije on moj predsjednik!“ Znate? Pojma nemam koliko ljudi je takvo, ali masa ljudi ne shvaća i propušta priliku sve to skupa uvidjeti.

(L) To je upravo ono što su napravili u Ukrajini. Potjerali su izabranog predsjednika, i onda je uletila CIA i preuzela vlast.

(Joe) I vidite što se dogodilo nakon toga. Ako se to dogodi u Americi…

(L) Znači, pokušavaju ga potjerati, pa… Jednostavno zbilja gadna situacija u ovom trenutku, i ne znam koliko je Trump pametan. Pojma nemam kakve savjetnike ima. Znam da bi se trebao riješiti tog svog zeta. Pa, on ne može ništa! Jedino što bi MOGAO jest potaknuti ljude na revoluciju.

O: Da.

P: (Pierre) Njegovi jedini saveznici su među narodom. Među elitom, on je...

(L) Oni su SVI korumpirani.

(Pierre) I oni su svi protiv njega.

(Joe) Sve što rade, rade s namjerom da ga diskreditiraju i prikažu inkompetentnim što većem broju ljudi. I to im uspijeva.

(L) Okej, imamo još koju temu? Pa, kao što znate, otišla sam na terapiju matičnim stanicama. Zanima me da li se moje koljeno oporavlja?

O: Polagano, ali sigurno.

P: (Pierre) Da li želiš znati koji postotak obnavljanja si postigla? [smijeh] Postotak dovršenosti?
(L) To je ono što inženjer želi znati: koji je postotak procesa obnavljanja?

O: 46 ali je slabo.

P: (L) Jako je slabo. Nije dovršeno. Jako je krhko.

(Joe) Poput koljena djeteta.

(Galatea) Dobijaš novo koljeno!

O: Da.

P: (L) U redu, još nešto? Bilo što?

(Pierre) Andromeda, mogla bi pitati vezano za navalu malih ptičica koje si nedavno spasila.

(Andromeda) Što znači navala malih ptičica koje smo spasili u zadnje vrijeme, ili jednostavno ima masa ptičica ove godine?

O: Opća simbolika vremena (opća simbolika našeg vremena u kojem živimo, op. prev.).

P: (Joe) Da li to znači da sve vrste polude razmnožavajući se i praveći bebe prije nego što će planeta potonuti u kaos?

O: Blizu.

P: (Andromeda) Kao prije zbilja hladne zime ili tako nešto?

O: Uskoro!

P: (Pierre) Ne znači sljedeće zime.

(Scottie) „Uskoro“ može značiti za deset godina.

(Pierre) O tome pričamo već koliko godina?

(L) Da, uskoro može biti za deset godina.

O: Ranije.

P: (Joe) Kraće od deset godina, okej. [smijeh]

(Galatea) Ja imam pitanje. Da li nas nešto može gledati kroz ogledala?

O: Da.

P: (Galatea) Nešto zlo?

O: Da.

P: (Galatea) Kako da ih zaustavimo?

(Joe) Razbij svoje ogledalo [smijeh]

O: Mentalno blokiranje funkcionira.

P: (Galatea) Znači, samo ih mentalno blokiramo, i više nas ne mogu vidjeti. Da li je to tako?

O: Da.

P: (Galatea) Da li nas nešto dobro može vidjeti kroz ogledala? Poput jednoroga? [smijeh]

O: Da, a i ti možeš vidjeti „nešto“.

P: (Galatea) Znači, ako želiš vidjeti jednoroga, možeš gubiti vrijeme piljeći u ogledalo.

(L) Da.

(Galatea) Mogu li proći kroz ogledalo?

O: Obično ne.

P: (Pierre) Znači da se to MOŽE dogoditi…

(L) Rekla bi da, ako nešto „prođe kroz ogledalo“, ono bi moralo crpiti energiju osobe, nešto poput ektoplazme od medija.

O: Da.

P: (Joe) Što je s vodom Marsa?

(L) Da?

(Joe) To to je zanimalo neki dan.

(Pierre) Postoji sesija o tome.

(Joe) Ali Lauru je zanimalo kako se to moglo dogoditi.

(L) Da li smo ikada pitali kako?

O: Vaši istraživači su na pravom tragu.

P: (Pierre) U posljednjoj diskusiji pričali smo o tome kako je bio bliski susret i pražnjenje jer Mars i Zemlja imaju različite električne potencijale. I postojala je ta golema Birkelandova struja koja ne samo da je nosila elektrone, nego i vodu s Marsa, obzirom da voda s Marsa ima isti potencijal kao i Mars.

O: Da.

P: (L) U redu. Nešto drugo?

(Data) Imam ja još jedno. Kasiopejci su jednom Val opisali kao hiperkinetičku osjetilnost. Želio bih znati, kada osoba radi na samome sebi, suočava se sa svojom mehaničkom prirodom, te mehaničkom prirodom drugih ljudi, to također stvara osjećaje koji bi također mogli biti hiperkinetički. Da li se to dvoje može usporediti? Da li osoba koja radi na sebi, da li se to da usporediti s opisom Vala kao hiperkinetičke osjetilnosti?

O: Može tako biti. Osoba koja se muči s intenzivnim emocijama i ovlada njima, ta je osoba donekle imuna.

P: (L) Znači, ako doživiš ta hiperkinetička osjetilna iskustva postupno i polagano u sebi radeći na samom sebi, i pozabaviš se s njima, onda nisi podložan da te raznese hiperkinetička osjetilnost Vala koji stigne kasnije? Pa, hoću reći, dajte molim! Meni se čini da ga već osjetimo. Pogledajte samo kako se ljudi širom planete ponašaju. Ako to nije hiperkinetička osjetilnost… Hoću reći, vidite kako se ponašaju ti Borci za društvenu pravdu (Social Justice Warriors u engl. izvorniku, op. prev.). Kad sam vidjela kako vrišti ta žena s naočalama nakon Trumpove pobjede, hoću reći… A ostali? Ponašaju se jednostavno nenormalno! Pa bi rekla da je hiperkinetička osjetilnost djelomično vezana s dezintegracijom i uništenjem duše. To kao da je suludo. Da li sam tu u pravu?

O: Da.

P: (Galatea) To može imati veze s ubojicama, pa s onim s Floride koji je jeo lica.

(Data) Te čuvstva su definitivno neugodna.

(L) Jašta!

(Data) Da li će ljudi ikada zatražiti pomoć, ili zatražiti pomoć od nekoga tko im zna pomoći?

O: Naposljetku će patnja razdijeliti žito od kukolja.

P: (Galatea) Bila je tijekom 90-ih sesija u kojoj su ti Kasiopejci rekli da dijete čeka da bude rođeno. Sjećaš se toga? Ali se nikada nije rodilo. Da li si ikad pitala još šta vezano za to?

(L) Ne.

(Galatea) Pa, da li je to dijete u karmičkom smislu trebala roditi Laura?

O: Ne.

P: (L) Mislim da se radilo samo o mogućnosti.

(Galatea) Znači, nije kao netko tko je trebao biti konkretno s Laurom?

O: Ne.

P: (L) {To Galatea } Ti si djetešce!

(Galatea) Pa, možda su završili negdje drugdje, i možemo ih ponovo naći ako bi trebali biti ovdje!

O: Da.

P: (Galatea) Rodili su se negdje?

O: Da.

P: (Galatea) Da li nas znaju?

O: Još ne.

P: (Andromeda) Hm!

(Galatea) Znači, željeli su biti s nama, ali nije im bilo suđeno.

(Pierre) Ja imam pitanje. Laura je rekla da su moje migrene zbog nagnječenih krvnih žila u vratu zbog oticanja. Da li je to istina?

O: Da.

P: (L) Misliš da bi mi ikad proturiječili?

(Pierre) Eh, ne.

(L) Pa, da, rade to non-stop…

(Pierre) Ovo oteknuće, da li je to zbog hernije diska?

O: Da.

P: (Pierre) Kako mogu riješiti taj problem?

O: Isprobaj svoju novu kreaciju.

P: (L) To je vampirska opcija! [InfraBed, posebno izrađeni infracrveni solarij koji „nije za kvarcanje“]

(L) Je l' to to?

(Galatea) Hvala vam na svemu, i ako kojim slučajem imate još šta za reći, inače laka vam noć, i volimo vas.

O: Pozdrav.


KRAJ SESIJE

Preveo: Ivan Novak

Kasiopejske transkripte-2017-05-13

 



Datum sesije: 13.05.2017.

Laura (L), Andromeda i Galatea za pločom

Pierre, Niall, Joe, Possibility of Being (PoB), Chu, Data, Scottie, Arky, Noko the Wonderdog


P: (L) Okej.

O: Dobro večer, vi koji se radujete.

P: (L) Danas je 13. svibanj 2017. Mislila sam da će reći „radosni ljudi“ ili „djeca“, ali rekli su, „vi koji se radujete.“

O: Zeznuli smo vas, zar ne?

P: (L) U redu. Što želite pitati?

(Pierre) Ja imam nekoliko pitanja. U jednoj od posljednjih sesija, spomenute su „neodoljiva sila“ i „nepokretni objekt“, sjećate se? Što je bila neodoljiva sila, a što nepokretni objekt?

O: Paralelne strukture vlasti („deep state“ u engl. izvorniku, op. prev.) protiv Rusije.

P: (Pierre) Znači, nije se radilo o Trumpu. Dakle, je li Trump popustio paralelnim strukturama vlasti?

O: Naizgled...

P: (Pierre) Znači, ovdje sugeriraju da se ponaša kao da je popustio paralelnim strukturama i pruža im slamke spasa, ali skrivećki...

(L) Ili pruža meso kojim hrani zvijeri.

(Pierre) Da. Ali zapravo nije popustio, nego i dalje pokušava provesti svoj plan...

O: Ne u potpunosti. Ali utakmica se još uvijek igra.

P: (Pierre) Kakvi su konačni rezultati drugog kruga francuskih izbora? Pravi rezultati?

O: 52 posto Le Pen.

P: (Niall) Majko mila...

(Joe) Ima smisla.

(Pierre) I... To je pomalo depresivno. Hm... Što se tiče Brigitte Macron, žene Emmanuela Macrona: između njih je tih 25 godina razlike. Da li su zajedno jednostavno zato što se vole, ili ima tu još nešto vezano za tu neuobičajenu razliku u godinama?

O: Njena kontrola je patološka.

P: (Pierre) To je zanimljivo. Taj neki talijanski psihijatar je pokušao psihoanalizirati Macrona. On sugerira da je Macrona, kad je imao 15 godina i upoznao svoju tadašnju profesoricu, ona silovala, i to je kod njega potaklo neke psihopatološke procese. Znači, da li je Emmanuela Macrona silovala njegova profesorica kada je imao 15 godina, kako sugerira taj psihijatar?

O: Bio je on dovoljno voljan.

P: (L) Ali s 15 godina... Možeš li si uopće predočiti moguće posljedice?

(Pierre) Ne. I većina dječaka je s 15 godina puna hormona.

(L) Čini mi se da je ona tome pridala veće značenje nego što je to trebalo biti. Bilo je profesora i učenika koji su imali izvanbračne veze i odnose, ali naposljetku bi ih prekinuli. No čini se da tu ona zapovijeda.

O: Poput lisice.

P: (Chu) I da se radilo o muškarcu, taj bi završio u zatvoru.

(L) Da.

(Pierre) Poput lisice. Ili poput pume („cougar“ u engl. izvorniku, naziv za starije žene koje se upuštaju u veze s mlađim muškarcima, op. prev.)!

(L) U redu, što još?

(Pierre) Prvi krug?

(L) Ha?

(Pierre) Ishod prvog kruga francuskih izbora? Forumaši žele znati kako je Asselineau prošao.

(Joe) Koji postotak glasova je Asselineau dobio u prvom krugu? Službeno je dobio manje od 1%, no neslužbeno?

O: 29

P: (Pierre) A Le Pen u prvom krugu?

O: 61

P: [Posvuda se čuju usklici nevjerice] (Niall) Automatski bi postala predsjednicom!

(Pierre) Ali to zajedno čini 90 posto!

(Niall) Dva istinska kandidata protiv establišmenta su prikupili gotovo sve glasove.
 
(Chu) I ona je trebala postati predsjednicom...

(Pierre) Već nakon prvog kruga! Pa su namjestili brojke ne za 20% kao sa Segolene 2007. godine, nego za 40%! Skresali su Le Pen sa 61% na 21%...

(Niall) I sada u zemlji imaju situaciju gdje 90% ljudi nije glasalo za lika koji je upravo postao predsjednikom.

(Pierre) To je bure baruta.

(Joe) Pa, nisu...

(Chu) Kako je moguće da je 48% ljudi glasalo za Macrona kad je u samom startu ona imala 61%?

(L) Jer su suzili izbor.

(Chu) Ali imala je 61% prije toga...

(Pierre) U prvom krugu glasaju za Le Pen, ali onda u drugom krugu glasaju drugačije. No samo da potvrdim, Macron je dobio 48% glasova u drugom krugu?

O: Da.

P: (Pierre) Pa, radi se o tome. Ljudi su se preplašili. Tu tvrdnju se da potkrijepiti. Prva curenja informacija s Macronovih servera su bili ti dokumenti francuske zaklade koju financira NATO/CIA, i koja forsira silnu migraciju, i masu džamija, i svašta nešto. Zanimalo me da li je njegov glavni zadatak privući migrante i uzburkati stvari kako bi došlo do građanskog rata?

O: SAD želi destabilizirati EU slično kao i Siriju kako bi mogli doći i „riješiti“ problem, tj. vladati i kontrolirati resurse i trgovati na „američki način“. Svi će pričati engleski!

P: [smijeh] (Pierre) Bome imaju smisao za humor, ali nisam siguran da će to biti jedina posljedica...

(L) Znači, u suštini, neka vrsta zavjere unutar paralelnih struktura vlasti SAD-a stoji iza neke vrste plana o Jedinstvenom svjetskom poretku u sklopu kojeg se, u suštini, cijela planeta, dio po dio, stavlja pod svoju kontrolu. Da li je to tako, bilo da je tajno ili javno? 

O: Trenutno tajno, ali naposljetku javno.

P: (Joe) To je bio cilj već dugo vremena.

(L) To znači da im je Trump zbilja trn u oku jer on je donekle izolacionist i nacionalist. Želi krenuti u suprotnom smjeru, i zato su se željeli riješiti Le Pen. I „negativci“ su, u suštini, svi koji su nacionalisti. Jedini pozitivci su oni koji slušaju naredbe SAD-a. Jesu li zbilja svjesni koliko su slabi? Hoću reći, njihova vlastita zemlja se raspada. Njihova vlastita infrastruktura odlazi k vragu. Obrazovanje njihovih ljudi je bijedno. Zdravstveno stanje njihovih ljudi je bijedno. Stope smrtnosti... Ne obraćaju pozornost na IŠTA od toga, a s druge strane žele vladati svijetom? Nije baš da vode vlastitim primjerom.
O: Psihopati „su slijepi na stvarnost“.

P: (Joe) Smiješno je što je namještanje izbora jedan od glavnih načina na koji to pokušavaju ostvariti. To je u suštini zbilja loša ideja jer će naposljetku pretjerati. Čak će i ljudi koji pojma nemaju na kraju pomisliti, „ma nemoj me zezati?!“ Već se to dogodilo u Škotskoj. Velika većina Škota krajnje sumnjičavo gleda na rezultate posljednjeg referenduma. Svi su vikali, „da, želimo nezavisnost, da, želimo nezavisnost!“, i onda je rezultat bio „NE“?! I onda su se međusobno raspitivali, i shvatili su da nitko nije glasao za „ne“. Naposljetku će istina izaći na vidjelo. Ne možeš neprestano namještati izbore kako bi na vlast došao netko za koga NITKO nije glasao. Ne možeš to raditi unedogled i ne očekivati da će ljudi naposljetku...

(Niall) Sad će to probati s Velikom Britanijom. To slijedi. Biti će interesantno. Nitko ne želi glasati za torijevce.

(Pierre) Nakon francuskih izbora, našao se taj neki francuski novinar koji je išao okolo intervjuirati one koji su glasali za Macrona – kako bi razumio zašto. Nije nikoga našao!

(L) Nije mogao naći nikoga tko je glasao za njega?

(Pierre) Koliko posto glasova je Macron dobio u prvom krugu?

O: 12 posto.

P: (Joe) Pa, nemoguće da je bilo 12 posto...

(Chu) Uh, to je nemoguće. Već smo imali 90%.

(Pierre) Asselineau 29%, Le Pen 61%, znači ostaje samo 10%...

(PoB) Možda je bilo više glasova nego ljudi koji su glasali. Događa se.

(Chu) Da li su mislili 1.2%?

(Pierre) Dakle, ajmo ponoviti: Asselineau, 29% u prvom krugu?

O: Blizu.

P: (Pierre) Okej, znači to su približne vrijednosti. Dakle, ugrubo.

(L) Pa, Le Pen je mogla dobiti samo 50%.

O: Da.

P: (L) Znači, to je približna vrijednost.

(Pierre) Okej.

(Galatea) Nisu nam rekli svoje ime za ovu sesiju.

(L) Nismo pitali.

(Galatea) Da li želimo znati?

(L) Da.

(Galatea) Kako se zoveš?

O: Koglila od Kasiopeje!

P: (Galatea) Drago mi je! Hvala vam.

(L) Okej, nešto mi je na pameti. Razmišljala sam o odlasku u kliniku na terapiju matičnim stanicama jer mi ponestaje živosti, i dosta vremena me sve boli. No ne znam da li se isplati. Ako funkcionira, da li se isplati?

O: Uzmi u obzir što bi se dogodilo s grupom bez tebe.

P: (L) Pa, stvar je u tome što radimo na svemu i svačemu, i svašta istražujemo, i isprobavamo sve te skupa različite stvari, pokušavajući pronaći za ljude načine da prebrode ova teška vremena koja su tako puna zagađenja i zlih stvari koje...

O: Što smo vam rekli za znanje?

P: (L) Da znanje štiti.

(Niall) Ako se primijeni.

O: Koliko problema ste riješili primjenom tog principa?

P: (L) Gotovo sve s čim smo se suočili – do te mjere da skoro da ne moramo više razgovarati s Kasiopejcima...

O: [slova brzo nadolaze] Pa, vi i brojni drugi ćete morati poprilično komunicirati s nama tijekom razdoblja previranja koji se približava vašoj stvarnosti. Pa je najbolje da iskoristite prikupljeno znanje kako bi se pripremili da budete na raspolaganju i spremni. Zadaća koju ste ti i tvoja grupa preuzeli na sebe nosi sa sobom značaj mijenjanja cijelog svijeta i odgovarajuće sile su se namjerile na vas kako bi spriječile vaš uspjeh. Neumorna narav napada te je potkopala. Znanje otkriva postojeće metode kojim bi se poništili učinci. Koristite ih!!!

P: (Galatea) Ruka mi je mrtva!

(Andromeda) O moj Bože!

(Data) Majko mila!

[pregled posljednjeg odgovora]

(Joe) Što to znači? Matične stanice?

(Pierre) Znači, kažu da, odi u kliniku u Rusiji! [smijeh]

(Joe) Mislim da je to bili jedno dugo „da“!

[Svi istovremeno nešto brbljaju]

(Andromeda) Mislim da govore kako bi trebala ići...

(L) Znači, u suštini, s puno riječi ste rekli kako bi trebala isprobati terapiju matičnim stanicama?

O: [odgovor dolazi jaaako polaaagano] Da.

P: (Galatea) Hvala vam što ste išli polako! [smijeh]

(Pierre) Znači, ti si pitala da li bi trebala ići na tu terapiju, i oni su odgovorili, „uzmi u obzir što bi se dogodilo s grupom bez tebe“?

(Chu) Da, to je bio prvi odgovor.

(Joe) Da.

(Chu) U smislu, ako umre, a ne ako nije ovdje 12 dana! [smijeh]

(Pierre) Oh! Da, u pravu su.

(Galatea) Da, ali je vraški skupo...

(L) Pa, ako ih uspoređujemo, što se tiče različitih vrsta liječenja, nije toliko skupo kao neke koje zapravo ne pomažu. Ali je svejedno dovoljno skupo da prelazi granice našeg budžeta. Ne znam kako si to možemo priuštiti.

O: Grupi, koja te treba i voli te, će biti drago dati nešto zauzvrat na ovaj prijeko potreban način.

P: (L) [UZDAH] Svima je teško ovih dana.

(Pierre) Rusija! Možda ćeš tamo upoznati Putina!

(Joe) Što ako te stave u dvokrevetnu sobu i Putin ti bude cimer? [smijeh]

P: (L) Zanima me je li Putin koristio matične stanice?

O: Možda je!

P: (Niall) Razmišlja o tome.

(Scottie) Zato još uvijek nije objavio svoju kandidaturu za sljedeće izbore...

(Joe) Oh! Je l' se sjećate kad je nestao?

(L) Na nekih 12 dana u Švicarskoj, zar ne?

(Joe) Da! I govorilo se da je išao posjetiti svoju djevojku ili nešto slično!

(L) Nije. Dobivao je matične stanice! [smijeh] Pa... I on i dalje igra hokej, za ime Božje, a ima isto godina kao i ja! Rođen je iste godine kao i ja! Isto smo godište!

(Pierre) On jaše medvjede!

(L) I pliva delfin stilom na ledenim ruskim rijekama. U redu, znači to je odgovor na to pitanje. Dakle... Okej, Pierre je imao pitanje vezano za sve to skupa s matičnim ćelijama, zar ne?

(Pierre) Razmišljam kako mi imamo matične ćelije. One su te sirovine koje, ovisno o potrebama našeg tijela, možemo koristiti kako bi izgradili bilo koju vrstu tkiva: neurone, mišiće, itd. Dakle, zašto su naše matične ćelije potrebne u krvotoku iako već imamo matične ćelije u našem tijelu – naročito u našoj koštanoj srži? Možda možemo prvo postaviti jednostavno pitanje. Kada si isuviše bolestan, nisi u stanju koristiti svoje matične ćelije kako spada, da li je to tako?

O: Da.

P: (Pierre) Okej, mehanizam je blokiran. Znači, ta terapija pomaže u otklanjanju te blokade?

O: Da.

P: (Pierre) I mobilizira matične ćelije, jer su u koštanoj srži nekako neaktivne...

O: I dio napada od strane 4D OPS je usmjeren upravo na to.

P: (L) Drugim riječima, na blokiranje sposobnosti  popravka.

(Pierre) Znači, premostiš blokadu, taj napad, mobilizirajući svoje matične stanice putem izravnog ubrizgavanja u krvotok. U istraživanju kojeg si ranije čitala, spominju aktivaciju matičnih stanica. Kako aktiviraju matične stanice?

O: Zvuk i svjetlost.

P: (Pierre) Iznenađen sam da nisi pitala: za koliko godina ćeš se pomladiti nakon 12 dana te terapije?

O: Ovisi o pojedincu i ustroju njihova tri tijela.

P: (L) Drugim riječima, fizičko, mentalno i duhovno... Znači, ako ti je jedino tvoje tijelo o'šlo k vragu, onda...

(Pierre) Ovisi o pojedincu, a čak ni onda nije kao da ćeš se pomladiti 20 godina. Ono što je zbilja o'šlo k vragu će se znatnije pomladiti.

(Ark) Nisam siguran jesam li u pravu. Ali mislim da je ova vrsta terapije  slična Benvenisteovim idejama koje su funkcionirale dok god u blizini nije bilo crvenokose žene! Znači, teorija nije toliko bitna, nego stopa uspješnosti. U nekim laboratorijima, isti će protokol funkcionirati, ali isti protokol negdje drugdje s malo drugačijom vibracijom ili čime god neće funkcionirati. Nisam siguran, ali takav je moj dojam.

O: Pravo zboriš.

P: (L) Mislim kako je poanta u tome da će se sve ostalo promijeniti ako se budem osjećala bolje. To je kao da za sobom vučeš kuglu tešku 25 kilograma. Jako se umoriš!

(Galatea) Zdravlje je najvažnija stvar. Da smo svi mi zdravi, sve bi bilo lakše bez obzira s čim smo suočeni...

(L) Bez obzira s čim se mučiš.

(Data) U koju kliniku bi Laura trebala ići?

O: Znanje štiti!

P: (L) Mislim da to tebi odgovaraju, Data. Čini mi se da je klinika u Moskvi dobra opcija.

(Chu) Postoje li kakvi rizici kojih bi trebali biti svjesni, a koji nisu spomenuti?

O: Minimalni. Manji nego kod drugih sličnih vrsta liječenja.

P: (Joe) Mora li to biti Moskva, ili može biti i Slovenija, ili...?

(L) No, stvar je u tome da su rekli da oni naglašeno preporučuju odlazak u Moskvu jer tamo rade stvari koje u Sloveniji, ili u Beogradu, ili u švicarskim klinikama ne mogu. Također, donekle je jefitinije u Rusiji.

(Chu) Da li je to slično onome što su ljudi u drevno doba znali raditi sa svjetlošću i zvukom? Da li su postizali slične rezultate?

O: Jako blizu.

P: (Pierre) Radili su to na način da je kod tih prethistorijskih kamenih blokova frekvencija bila ta koja je poticala matične stanice...

(L) Kladim se da je tako.

(Galatea) Također se pjevalo.

(L) Da li će mi se povratiti glas s matičnim stanicama?

O: Da.

P: (Galatea) Da li će me prestati boliti leđa ako odem na to?

O: Da.

P: (Galatea) Andromeda?

(Andromeda) Da li će me prestati boljeti i hoću li biti energičnija?

O: Da.

P: (Andromeda) Da li ću i dalje znati svirati klavir? [smijeh]

O: Ne.

P: [smijeh] (Pierre) Probala si ih prevariti!

(L) U redu, ima li još kakvih pitanja?

(Galatea) Ja imam jedno čudno i beskorisno. Vizije jednoroga koje sam imala, da li je to nešto od značaja?

O: Nada!

P: (Galatea) Jednorozi su uvijek dobar znak.

(L) Jednorozi predstavljaju nadu. I ne postoje. [smijeh]

(Andromeda) Postoje!

(Galatea) Jednorozi postoje, zar ne?

O: Negdje!

P: (Galatea) Znači, nada je negdje, ali ne ovdje.

(Data) Ne, jednorozi su negdje.

(L) I znači da nada može negdje postojati.

(Galatea) No ne i ovdje, čini se! [smijeh]

(L) Pa, moram reći da već dugo vremena, ideja, da ništa što mi radimo nema utjecaja na procese koje se odvijaju ovdje na planeti, u političkom i društvenom smislu, te vezano za zemaljske promjene: tu ideju sam, u intelektualnom smislu, razumjela. Ali pretpostavljam da sam tek u zadnjih šest mjeseci do godine dana počela u potpunosti shvaćati da radimo to što radimo jednostavno zato što je to ispravno. Ne gajim nadu da se može promijeniti moćna sila koja maršira planetom.

O: Važno je ono što dolazi poslije.

P: (L) Znači, drugim riječima, mi zapravo pronosimo sjeme kroz masivne promjene?

(Galatea) Mi smo poput Froda koji putuje kroz Mordor kako bi bacio prsten u vatreni ponor Klete gore.

O: Dovoljno blizu!

P: (L) U redu, nema više pitanja? Onda laku noć i hvala vam što ste bili s nama.

O: Pozdrav.


KRAJ SESIJE




Preveo: Ivan Novak

Put prema svjetlu



„Nakon godina duševne praznine i potpunog zastoja, jednog dana sam se našla sasvim neočekivano pred vratima, kroz čiji otvor sam vidjela nešto poput svjetla i što se onda iznenada otvorilo. Otvorio mi se put i nešto me je nagnalo da njime krenem. Uskoro sam se našla u lijepom okruženju koje mi je dalo povjerenje i mir u srcu, tako da sam se tu zadržala. Praznina je počela nestajati i ja sam, tokom pet godina, osjećala stalni rast vjere.

Potom su mi u susret došla bića, koja su mi htjela pokazati 'novi' put u ovom kraju, koji je bio u još ljepšem okruženju i trebao voditi prema još većoj visini, od onoga kojim sam dotada išla.

Uzbuđena, što bi to moglo biti, krenula sam s njima.

Bio je to hod kroz postrane šume, koje su mi izgledale kao prašume. Ali poslije su mi se ipak sve više činile uzgajane ljudskom rukom.
Kroz njih sam dospjela u stilizirani vrt, koji se zavijao u labirint. Začuđena, vidjela sam nešto čudesno: pećine u magičnom sjaju, drveće sa šarenim, nestvarnim lišćem. Išla sam putevima koji su vijugali poput zmija, vidjela svjetiljke, koje se činilo da svijetle, ali kada sam prišla bliže, samo su zasljepljivale kričavim svjetlom. Put je na kraju vodio do ponora ispunjenog vatrom, koji sam trebala prijeći preko jednog užeta.

Onda se ispružila jedna ruka, i uzela moju, nježno, ali snažno, zadržavajući me u već načinjenom koraku, s jednom nogom na užetu i vodeći me na mali, pravi put; Otvorila je jedna neprimjetna vrata i zatvorila ih za nama.

Našla sam se u jednostavnom vrtu, s jednostavnim cvijećem, dok je nebo iznad bilo svijetlo plavo i sunčano. Puhao je snažan vjetar, pun čiste svježine, koji mi je očistio pluća od umjetnog mirisa polja, kojima sam prethodno prolazila. Što sam bila dublje vođena u vrt, to sam se više divila njegovoj veličini, to sam bila sretnija zbog njegove ljepote, osjećajući sve veće blaženstvo u svom srcu.

I onaj koji me je tu vodio, rekao mi je tihim, dobrim očima i crtama oko usta, koje su govorile o ogromnom nadvladavanju nevjerojatnih ispita i opasnosti – ne koristeći riječi – ovdje sam u stvarnosti i ni jedna varljiva, otrovna biljka se ne može naći u ovom vrtu. Ako želim boraviti u njemu, mogu sama isprobati da li mi je rečena istina. Za dušu nema vrijednost ništa u što treba vjerovati zbog drugih, nego samo ono što je čovjek sam u sebi isprobao kao istinu.

Njemu nije naloženo da me prisili na istinu, nego samo da me vodi u područje stvarnosti i pruži mi sve što me može osposobiti da čitam putokaze u ovom vrtu i da ih razumijem. Potom se sama moram snaći, ali će uvijek biti spreman pomoći mi, ako budem trebala njegovu pomoć.

Tako sam se počela samostalno kretati vrtom. Pred mojim su se očima širila cijela polja ljiljana i jagorčevine, osvijetljena svjetlom, daleko od lažnog sjaja, a vidjela sam i grupe suncokreta – kao nigdje prije! Sve mi je bilo bolje i bolje, i zavladalo je nešto novo - novo koje je istovremeno bilo staro!

Sada su prošle već tri godine, od kako živim u tom vrtu. Često satima stojim pred nekim cvijetom. Tamo gdje drugi vide samo tratinčicu, ja doživljavam 'čudo nad čudima' i gdje drugi vide 'umjetno oplemenjeno cvijeće', ja vidim jednostavnu, čistu prirodu.

U zračećem, bijelom polju ljiljana provodim cijele dane! Što sam 'slutila', tu postaje 'gledanje', što sam 'nagađajući' osjećala, tu je postala potvrđena stvarnost.

Sjedim pod moćnim hrastovima, na rubu tih polja i čitam očima koje su 'progledale', 'Sveto pismo', koje mi je od djetinjstva poznato, a koje je ipak ostalo nepoznato. Kakve riječi se tu nalaze! Riječi koje uopće ne 'poznajemo', koje ne slutimo, iako ih napamet znamo! Ali upravo 'napamet'! Ali što znači 'u srcu' znati, to zna samo mali broj.

Sada znam što je 'zakon', o kome se tamo stalno iznova govori.

Također znam koja je ljubav ispunjenje tog zakona; to je ljubav koja živi iz ljubavi prema ljubavi, ne tražeći nikakvu protuuslugu za to što voli.

Sada znam da tek sve duševne snage preobražene u toj ljubavi daju snagu volji, koja čini da čovjek postane pobjednikom.       

Znam da je 'ponovno sjedinjenje s iskonskim svjetlom' rastvaranje u toj ljubavi, bez ostatka. Kada je čovjek dostigao to ponovno sjedinjenje, time je sagorio svoje prijašnje biće u vatri prasunca prasvjetla i vraća se u život zemaljskog djelovanja, sa snagom da djeluje prosvjetljen tom ljubavlju.

Sada idem cvjetnim putem uvis prema tom cilju, tiha i suncem obasjana srca i kome smijem ubrati i dati cvijet, tome ga dajem iz ljubavi prema ljubavi, jer – ljubav je 'ispunjenje zakona'.„

Elisabeth von Oldenburg

Predgovor iz knjige koja se može naći na:

https://www.smashwords.com/books/byseries/28536

Izvor: www.boyinra.info

 

Više članaka...

Stranica 5 od 93

5

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas231
mod_vvisit_counterJučer816
mod_vvisit_counterOvaj tjedan2014
mod_vvisit_counterOvaj mjesec19979
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3344328

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 63