Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Donacije

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Orgonske piramide i orgoniti

    

Metafizika


Kasiopejske transkripte-2014-07-26





26.07.2014.


Laura i Andromeda za pločom
Pierre, Perceval, PoB, Chu, Kniall, Parallel, Oxajil , Data, Thorbiorn, Mr. Scott, Terran, Alana, Timótheos

Putem Skype-a iz Toronta: Turgon, Aya, dugdeep,  Manitoban, fabric

P: [na početku se nismo uspijevali spojiti Skype-om s ekipom iz Toronta] (L) Danas je 26. srpanj 2014. godine. S nama je uobičajena ekipa plus Parallel i Oxajil, Thorbiorn, Timótheos, Alana, i Terran. Očigledno imamo tehničke poteškoće... Pozdrav?

O: Pozdrav svima!

P: [Skype se napokon spojio u pozadini]  (L) I tko je s nama večeras?

O: Filniea od Kasiopeje.

P: (L) Okej.

(Perceval) Pozdrav! [pozdravi putem Skype-a] Kasnite!

(fabric) Je l' nas čujete?

(Perceval) Da. Ne vidimo vas.

(fabric) Okej, samo čas... [prilagodbe obavljene, kamera ponovo namještena, itd. Ponovni pozdravi.]

(Perceval) U redu.

(Andromeda) Da li imate olovke i papir?

(Toronto proviri) Da!

(L) Znate, već smo htjeli dići ruke od vas? Već smo krenuli, pa ćemo nastaviti gdje smo stali. Postaviti ćemo prvo pitanje. Već smo obavili uvodni dio. U redu, onda... Moje prvo pitanje je... Još nije vaš red da postavljate pitanja! To je vaša kazna jer kasnite. (smijeh) Zanima me što je skrivilo nesreću leta AH 5017 Air Algerie-a?

O: Nekoliko različitih elemenata. Prvo, vrtlog električnog naboja koji je učetverostručio šanse udara munje. Drugo, zbog vrtloga, dogodio se proboj zavjese stvarnosti. To je induciralo EM efekte koji su dezorijentirali pilote. Očekujte više ovakvih stvari diljem planete u budućnosti.

P: (Pierre) Zašto je bio prisutan vrtlog električnog naboja?

O: Struja je uzemljena, stoga više „toka“ struje. Pročitaj Pierreovu knjigu!

P: [smijeh] (Pierre) Zanimljiva preporuka.

(Kniall) Jesi čuo za njegovu knjigu?

(Andromeda) A što je sa grmljavinom koju smo imali neki dan, koja je bila dosta intenzivna?

O: Još jedan vrtlog, ali ne toliko intenzivan na razini zemlje.

P: (L) Imala sam pitanje koje sam htjela postaviti, ali sam skroz zaboravila... Da, imali smo kružnu oluju, i sve munje i gromovi su bili kao u krugu, ili u ciklonskom pokretu oko nas i oko cijele Francuske. Vidjela sam to na radaru kada sam nekoliko puta provjerila.

(Pierre) I to uzemljenje, to je više zbog prašine u atmosferi. Pa se lokalno može zadržati više električnog naboja, pa ima više neravnoteže i izboja.

(L) Da li to ima veze s primjećenom ekstremnom tišinom sunca kada bi ono trebalo biti ekstremno aktivno? Trebalo bi biti na solarnom maksimumu, i sunčev disk je potpuno prazan već nekoliko dana.

O: Da, i kako smo rekli, sustav se uzemljuje.

P: (L) Mislite, sunčev sustav se uzemljuje?

O: Da.

P: (Alana) Da li će se ovakvih stvari događati sve više i više?

(Perceval) Da, to su rekli: “Očekujte više ovakvih stvari diljem planete u budućnosti.“

O: Primjetite, kao što ste to učinili ranije, potpunu fragmentaciju i pougljenje (zrakoplova).

P: (L) Okej. Da li još netko ima pitanja? Okej, to me je zanimalo. Vi tamo možete sad postavljati pitanja.
(dugdeep) Zanimala nas je granica frekvencijske ograde. O tome se uvijek priča u kontekstu SAD-a, ali da li je ikada… Recimo, što je s Kanadom i Meksikom? Da li i na nas utječe?

O: Apsolutno! Nema prostorne granice, osim što su ciljana područja zbog blizine intenzivnije “pogođena”.

P: (fabric) Da li slabljenje magnetskog polja iznad Sjeverne Amerike utječe na frekvencijsku ogradu?

O: Više je posljedica.

P: (dugdeep) Pomalo smo proučavali Eneagram tipologiju karaktera, i zanima nas da li idemo u pravom smjeru. Čini mi se kako pruža dosta materijala za Rad na sebi.

O: Otprilike 54% toga je točno. Sjetite se kako je to u suštini “izmišljeno”.

P: [Toronto postavlja još jedno pitanje]

O: Poput većine ljudskih psiholoških sustava u vašem društvu.

P: (Perceval) [ponavlja zadnja 2 odgovora grupi iz Toronta]

O: Kognitivna psihologija je iznimka kad se temelji na laboratorijskim i društvenim istraživanjima.

P: (L) Morate biti svjesni da kad pričam, ne čujem vas. Kada vi pričate, prekine se zvuk s ove strane. Poput spikera, kada jedna osoba govori, prekida se i ide u samo jednom smjeru. Pa, ako se K-i odluče ubaciti a vi ste već počeli pričati ili još uvijek pričate, propustiti ćete to. Dakle, sljedeće pitanje?

(Turgonl) Vezano za vrijeme ovdje u Kanadi... Fluktuira između toplog i hladnog ovog ljeta, i tijekom zime. I zanimalo nas je, da li će se Ledeno doba odvijati na način da, da li će ljeta postajati sve hladnija i hladnija s oborinama kako će vrijeme protjecati sljedećih nekoliko godina?

O: Ne, glacijalno odskakanje će se dogoditi unutar nekoliko mjeseci kada se dosegne kritična točka.

P: (Aya) Da li u Japanu ili kod Japanaca postoje informacije ili materijali koji se moraju sačuvati kako bi pomogli društvu?

O: Recimo samo da je većina korisnog već prenesena Zapadu. I dobar dio toga je, kao i gotovo sve ostalo, iskvareno.

P: (Manitoban) Već tri godine održavamo ovdje EE radionice, i zanima nas da li smo uspjeli pomoći? Ne samo sudionicima, nego da li je bilo i kakvih nelinearnih učinaka?

O: Doista, i interesantno je o tome kontemplirati: neophodnost rada i nastavak oslobađanja energije u vašu stvarnost kako bi se akumulirala, i sve to bez vezanja unaprijed za vidljivi ishod.

P: (L) Pa, to me je potaklo na pitanje koje može uslijediti. Na pameti mi je bila poteškoća s kojom velik broj članova grupe pristupa kretanju u smjeru činjenja korisnih stvari, stvari od pomoći koje pomažu mreži, pomažu grupi, pomažu Radu, i onda nastavljanju. Ponekad počnu, i onda ništa od njih. Ponekad pokušaju nešto prekomplicirano, previše, prerano, prebrzo, i onda se obeshrabre. I zanima me zašto ova grupa ovdje uspijeva prionuti poslu već godinama i godinama… čak i u jako teškim okolnostima. Koju kvalitetu mora osoba posjedovati kako bi – ispričavam se na tome što ću reći – digla guzicu i pokrenula se, i nastavila? Koja je to potrebna kvaliteta?

O: Probuđena svijest.

P: (L) Ali kako nam se probudila svijest, i kako ostali ljudi mogu također to postići?

O: Sjetite se kako ste počeli, djelovali ste sami kao svijest svijeta.

P: (L) Pa, kako to mislite? Kako to mislite?

O: Sjetite se zašto ste počeli pokušavati vidjeti sve što se događa na vašoj razini postojanja.

P: (L) Mislite na SOTT? Moj Signs of the Times?

O: Da.

P: (L) Pa, razlog je što sam vidjela kako se ostali ljudi ne sjećaju što se događalo iz jednog vražjeg dana u drugi! Hoću reći, trebalo ih je podsjećati svaki dan, iz dana u dan, što se događa.

O: I to je razvilo vašu svijest. I oni koji su pomogli su također bili dio toga procesa.

P: (Andromeda) Moraš neprestano biti svjestan toga što se događa.

(L) Moraš se buditi, moraš se probuditi, i moraš ostati budan… neprestano, vezano za SVE. Ako si dozvoliš san, uspavat ćeš i svoju svijest. Udaljavati se znači uspavati svijest. Okej, to je sve što sam htjela pitati o tome. Izvolite.

(fabric) Zabrinjavalo nas je, u slučaju prekida komunikacija, da li bi se ploča mogla koristi za komunikaciju s ostalim grupama? Recimo, na primjer, s Château kućom i Duhanskom kućom, kako bi se prenijela poruka? Da li bi to moglo funkcionirati u slučaju da nema struje i nema načina pomoću kojeg bi se međusobno komuniciralo? Ili bi na kraju završili pričajući s mrtvim frajerima, osim ako ne bi uštimali kanal.

O: Nije vjerojatno i ne preporuča se. Spominjali smo što je potrebno: povezivanje čakri pomoću ispravnog mrežnog rada.

P: (Perceval) Da li to u osnovi znači da bi ljudi koji imaju međusobno povezane čakre putem ispravnog mrežnog rada u osnovi bili inspirirani ili potaknuti, kao dio mreže, napraviti ono što treba bez da im se to kaže?

O: I još puno toga. Biti će prisutna pojačana telepatska sposobnost kada se frekvencije promjene. Ako radite na “sposobnosti primanja”, sve ostalo će se prirodno odvijati.

P: (L) I kako se radi na sposobnosti primanja?

O: Buđenjem svijesti i podešavanjem centara koje je opisao Mouravieff.

P: (L) U redu. Sljedeće?

(dugdeep) Mogu li rasvijetliti mehanizam vezan za homeopatiju?

O: Rezonacija frekvencijske vibracije. Smatrajte se “homeopatskim medikamentima” cijele planete.
[NAPOMENA: "medikamenti" na francuskom znače "lijekovi"]

P: (Perceval) To je dobar opis. Homeopatija na makro razini, s određenim ljudskim bićima kao malenim dozama lijekova koje rezoniraju s ostalim bićima.

(Pierre) Pa, pojedinci koji su na frekvencijskoj vibraciji istine mogli bi pozitivno utjecati na makroorganizam planete Zemlje.
(dugdeep) I zašto su potentniji čim ih se više razrijedi?

O: Onda se rezonancija bolje rasprostrani u otopini provodeći ispravnu frekvenciju kroz cijelu tvar.

P: (dugdeep) Imam tu cijeli odlomak vezan za prehranu, ali raščlanit ću ga na manje dijelove. (Vezano za paleo/keto prehranu), da li se tu prije radi o višim razinama inzulina nego što se radi o ukupnom broju ugljikohidrata i proteina?

O: Da.

P: (dugdeep) Zanimalo nas je zašto ti žgoljavi ljudi gube, kako se čini, previše kila. Da li je za njih potrebno zadržati određene razine inzulina kako ne bi izgubili previše kila? Ili se to može neutralizirati s većom količinom masti?

O: Više masti. Inzulin uzrokuje stres cijelom tijelu.

P: (dugdeep) Da li je snižena tjelesna temperatura, naročito hladne ruke i stopala, da li je to indikacija slabije funkcije štitnjače zbog premalo kalorija?

O: Ne uvijek.

P: (Turgon) Može li to također biti zbog umora nadbubrežne žlijezde?

O: Da i ostali uzroci.

P: (dugdeep) Oh, da... Smijem li postaviti jedno osobno pitanje?

(L) Pa, pokušaj. Vidjet ćemo.

(dugdeep) Imao sam prilično ludo iskustvo tijekom spavanja prije nekoliko dana. Jednostavno više nadirućih valova energije koji su me preplavili, i ta neka napetost u tijelu i tako nešto slično… Zanima me što se to događalo?

O: Prilagodba kemikalija u mozgu.

P: (dugdeep) Okej.

(neidentificirana osoba postavlja pitanje pute Skype-a) Da li je na malezijskom letu MH17 već bilo mrtvih tijela?

O: Ne.

P: (Perceval) Uhvaćeni na djelu!

(dugdeep) Zato što su bradavice virusi, ako imate bradavice, da li to znači da se vaše tijelo ne bori kako spada s virusima? Ovo me zanima zbog mogućih izbijanja epidemija…

O: Ne nužno. To može biti jer ih tijelo zatvara u čahuru.

P: (dugdeep) Neke preporuke za…

O: Ovisi o lokaciji, broju, i vrsti.

P: (L) Vezano za rješavanje bradavica?

O: Kriogeni tretman je često učinkovit.

P: (Chu) Dok pričamo o virusima, možda bi trebali pitati vezano za Oxajila? To je misterija.

(Oxajil) Da, pa, u prethodnoj sesiji pričali smo o otopini koja bi mogla biti dobra za moje desno oko, ili da li se tu uopće radi o virusu herpesa?

O: Nastavi s trenutnim tretmanom s mogućim dodavanjem niskih doza doksiciklina.

P: (L) Da li bi dugoročno tretiranje niskim dozama doksiciklina pomoglo pri tretiranju bradavica?

O: Da.

P: (L) Što znači “dugoročno”?

O: 12 mjeseci.

P: (Turgon) Imam još jedno. Da li ima nešto istine u informaciji s heartmath.org o koherenciji između srca i moždanih valova, ili je to kratkotrajno rješenje poput EFT-a?

O: To je totalna budalaština i induciranje odvajanja i uništenja svijesti. Da li vas to podsjeća na zurenje u pupak?

P: (Data) Želio bih pitati nešto o ovoj rupi koja se otvorila u Sibiru, koja izgleda kao vrtača koja je oko sebe izbacila material. Što je uzrokovalo ovu rupu?

O: Plinovi koji su eksplodirali unutar zemlje. Rekli smo vam kako infinitezimalno usporenje rotacije Zemlje uzrokuje “otvaranje”. Očekujte više toga u budućnosti. Niste pitali što je uzrokovalo “eksploziju”? Možemo vam opet reći kako se radi o jačem toku struje.

P: (L) Dakle eksplozija unutrašnjosti zemlje uzrokovana elektricitetom. To je jezivo!

(Pierre) Zemlja se otvara, plin se ispušta, i dodatno izbija električna struja.

(Perceval)Zanima me da li to može biti uzrokovano udarom munje, na primjer?

O: Da.

P: (L) Dakle, udar munje može pogoditi zemlju, i ako je plin iznutra…

(Pierre) Ovi nenormalni požari posvuda… Plin, munja, vatrena lopta, bum-bum.

(Kniall) Da li se nešto slično dogodilo u Harlemu? Dogodila se eksplozija u zgradi, i onda se pojavila vrtača . Moglo se raditi o istoj stvari.

(L) Sjećate se kako smo prije nekog vremena pitali o svim tim požarima, i oni su pričali o električnim iskrama ili nečemu sličnom onda? Čak i onda. Ne radi se nužno o vatrenim kuglama.

(Perceval) Rekli su kako su svi ti požari na zaleđenoj zemlji s šikarom i močvarom zbog plina.

(L) Oslobađa se vražji plin, i iskra. Okej, imate još pitanja? Uskoro se želimo ugasiti.

(Aya)Neki savjet za grupu iz Toronta?

O: Takva ekipa može puno postići ako se posvete i podržavaju jedni druge tijekom burnih vremena koja se manifestiraju tijekom procesa buđenja. Jer što je “buđenje”? To je otvaranje emocionalnih centara i spajanje s istinskom sviješću.

P: (L) Okej, završit ćemo za večeras. Pretvarate se u piksele.

[Zahvale I pozdravi. Prekida se Skype veza]

P: (L) Okej, da li nam želite još nešto reći?

O: Ovo je dobra grupa. Pozdrav.

Kraj sesije


Preveo: Ivan Novak





Kasiopejske transkripte-2014-07-19





19.07.2014.

Laura, Ark, i Andromeda za pločom
Pierre, Perceval, PoB, Chu, Kniall, Bubbles, Oxajil, Terran, Alana, Timotheos, Parallel, Athena, Data

O: Pozdrav

P: (L) To su rekli. Pokazali su na „Pozdrav“. I koga imamo s nama večeras?

O: Jeriponea od Kasiopeje

P: (L) Okej, dajte da postavim nekoliko početnih pitanja prije nego što pređemo na teme večeri. Prvo pitanje: što se događalo tijekom posljednje sesije kada smo komunicirali s Julijem Cezarom, navodno, kada je Ark osjećao kako mu se kosa miče na jednoj strani i naočale su mu se iskrivile? O čemu se to radilo?

O: Ark je po frekvenciji najbliži Cezaru; stoga EM izboji tijekom veze.

P: (L) Okej, to me uvodi u sljedeće pitanje. Mislim kako ste nam jednom rekli nešto otprilike kako nije tako lagano... ne možda da nije tako lagano, nego da nas ne možete spojiti s ljudima u petom denzitetu osim ako ne postoji snažna veza ili povezni element koji nas veže s njima – drugim riječima, da ih se može dobiti na telefon, da se tako izrazim. Pa, što nam je omogućilo kontaktirati Cezara?

O: Frekvencija cijele grupe je bila pogodna za kontakt.

P: (L) I zašto je to tako?

O: Snažna psihička veza i dugo razdoblje usredotočavanja prije pokušaja. Dodatno, kako je prethodno objašnjeno, Cezar je volontirao da bude dostupan. Na toj razini radi se o žrtvovanju. Usput, BIO je to Cezar.

P: (Bubbles) Uvrijedilo ga je tvoje „navodno“!

(L) Da li je uputno nastaviti pokušavati izravnu komunikaciju s Cezarom?

O: Povremeno je u redu.

P: (L) Zašto samo povremeno?

O: Sjetite se što smo upravo rekli.

P: (Perceval) Na toj razini radi se o žrtvovanju.

(L) Oh, da li to znači da se duhovi ili duše na toj razini zbilja upuštaju u kontemplaciju?

O: Da.

P: (L) I što je ponukalo Cezara da volontira za to služenje?

O: Brojni vapaji tuge i traženje pomoći u vrijeme njegove smrti. Može se reći kako su ova nasušna potreba i osjećaj gubitka bili temelji začetka onoga što je kasnije postalo kršćanstvo.

P: (L) "Temelji začetka onoga što je kasnije postalo kršćanstvo..."  Da li su pozivi izgubljenom vođi zapravo..

(Perceval) U određenom smislu, može se tu vidjeti kako je bio prisutan osjećaj odgovornosti prema toj nadi, i ideji o drugačijem svijetu i drugačijem načinu življenja koju je on probudio kod ljudi. I onda kada je umro, hoću reći, ljudi su bili jednostavno odsječeni, plutali su, bili izgubljeni... Bilo je preuranjeno. Nije trajalo. Trajalo je samo posljednji dio njegovog života.

(L) Da li je to blizu istine, da je probudio nadu u srcima velikog broja ljudi pa kad je umro, nisu to mogli prihvatiti, povjerovati u to, ili nositi se s time? Da li je to dio toga?

O: Da.

P: (Perceval) Nitko ga nije mogao zamijeniti.

(L) Da.

(Bubbles) Pomalo kao JFK.

(L) Još gore. Čitala sam o različitim mišljenjima o Cezaru iz razdoblja kada je živio, i odmah nakon – mislim kroz nekoliko generacija. Prilično je jasno kako ga se, unatoč blaćenju i propagandi od strane oligarhije koja ga je ubila, slavilo zbog njegove blage naravi, njegovog suosjećanja, njegovog milosrđa, njegove sklonosti opraštanju, i njegove ljubaznosti. Hoću reći, doslovno je bio poznat po tome. Samo oni koji su ga blatili su to pokušali okaljati, ali preživjelo je u određenim pisanim tekstovima koje i danas imamo. Okej, netko drugi? Hoću reći, ne želimo sada pričati s Cezarom jer imamo druga pitanja. Pretpostavljam da ga ne želimo gnjaviti osim ako ne budemo imali zbilja važna pitanja. I pretpostavljam kako pitanja o Cezaru možemo postavljati kroz ovaj izvor, kroz Kasiopejce, bez da nepotrebno uznemiravamo Cezara u previše navrata. Da li je to točno?

O: Da.

P: (L) Dakle, dok smo na ovoj temi, dajte da postavim nekoliko pitanja... (smijeh) Prije svega, nismo pitali o Cezarionu, jesmo li?

(Pierre) Cezarionu? Oh, ne.

(L) Da li su Cezar i Kleopatra imali zajedno dijete?

O: Ne.

P: (L) Tko je bio otac njenog djeteta kojemu je dala ime Cezarion?

O: Antonije.

P: (L) Onda u redu. Da li je Cezar bio zaljubljen u Kleopatru?

O: Ne.

P: (Pierre) Ali imao je s njom interakcije.

(L) Da li je imao... Kako misliš interakcije, Pierre? [smijeh]

(Pierre) Engleski nije moj prvi jezik! Majmunčić pleše, šta ja znam. [smijeh]

(L) Kako to misliš da engleski nije tvoj prvi jezik?! [smijeh] Znatiželjni umovi bi htjeli znati...

(Athena) Oh Bože...

(Pierre) To su ključni povijesni događaji!

(L) Znatiželjni umovi žele znati da li je s njom prakticirao hopa-cupa? [smijeh]

O: Jednom ili dvaput...

P: (Pierre) Ili tri puta, ili četiri puta...

(L) Dobro, znate da se radi o nečemu interesantnom, kada čitate njegove Nasljednike, one koji su nastavili s Galskim ratovima i građanskim ratovima... Bio je tu Afrički rat, i Španjolski rat, i tako dalje... ali nigdje se ne spominje njegova ljubavna veza s Kleopatrom. Mislim kako to nisu spominjali ni ostali, a oni su vjerojatno znali. Učenjaci nagađaju kako je to u tišini „prešućeno“ jer Cezar to nije nikada spominjao. Poštovali su njegovu šutnju. Ali mislim kako su to u tišini prešutili jer nije se imalo o čemu pričati. Ako je bilo nečega poput hopa-cupa, bilo je prolazno i nebitno... i samo oni koji su ga blatili su to napuhali i pridali tome važnost...

(Pierre) Da li je Kleopatra bila zaljubljena u Cezara?

O: Ne.

P: (Chu) Da li je znao da Cezarion nije bio njegov?

(L) Cazarion se rodio nakon njegove smrti.

(Athena) Dakle, nije.

(L) Okej, da li ima još pitanja o Cezaru u ovom trenutku? Dobro, uvijek možemo kasnije postaviti dodatna pitanja.

(Alana) Ja imam pitanje. Zanima me, ako je na kontemplacijskoj razini, da li vidi što mi kao grupa radimo, i da li ga to zanima?

(Perceval) Previše je zauzet kontemplacijom.

O: Kada su misli o njemu intenzivne i usredotočene, onda „čuje“.

P: (Pierre) I to može biti ključno vezano za molitve. Da bi ga se kontaktiralo, molitve te osobe moraju biti dovoljno intenzivne i usredotočene kako bi se uspjele probiti.

O: Pomaže ako se eliminiraju laži, iluzije i tako dalje.

P: (L) Dakle, pomaže znati da se RADI o Cezaru, znati nešto o Cezaru, znati što je stvarno bio u životu i što je radio, i što je zbilja želio...

(Perceval) Znači da mu onda stiže JAKO malo e-mailova...

(L) Da, očito, stiže mu jako malo e-mailova. U ovom trenutku, malo ljudi je svjesno.

(Pierre) Sve manje i manje.

(L) Dakle, ako bi ljudi postali svjesni istine o Cezaru, i mislili o njemu svjesnije i bili usredotočeni na istinu, da li bi to imalo utjecaja na primanje informacija ili snagu ili... Što bi vi rekli? Nešto poput odgovora na molitve, ili komunikacije, ili namještanja na odgovarajuću frekvenciju ili povezanosti, ili nešto slično?

O: Nešto slično, da.

P: (PoB) Da li bi mu to bilo od pomoći u stanju kontemplacije?

O: Ne.

P: (L) Okej. Mijenjamo temu. Kao što znate, avion je oboren na nebu iznad Ukrajine. Odmah nakon toga SAD su za to okrivile Rusiju, i onda su počeli kriviti borce za slobodu kojima Rusi pomažu u istočnoj Ukrajini. U međuvremenu, Rusi tvrde kako je jasno da su za to krivi Ukrajinci u dosluhu s SAD-om/NATO-om/Velikom Britanijom/kim god. Dakle, pretpostavljam da bi prvo trebali pitati: što je oborilo avion?

O: [vrtnja na ploči] Bomba postavljena na avion prije polaska.

P: (Pierre) Aerodrom u Schipholu, ponovo! Mjesto odakle je krenuo slavni Bombaš u gaćama! Dakle, MOSSAD?

(L) Tko je bio umiješan?

O: Primjetite promjenu visine aviona kao „potpis“.

P: (Perceval) Sa 35 na 33...

(L) 33. Da li je 33 indicija?

O: Da. Konzorcij. I tko je na vrhu ove OPS piramide??

P: (Perceval) Da, jasno.

(L) Tko je na vrhu ove piramide? I tko je na vrhu?

(Perceval) MOSSAD.

(L) MOSSAD? Izraelci?

O: Da.

P: (Perceval) Čini se kako je cilj bio dodatno demonizirati Putina i Rusiju. Ali i kako bi se skrenula pažnja s onoga što se događa u Palestini?

O: Apsolutno!

P: (Pierre) Da li se radi isključivo o slučajnosti... prije MH 17, bio je MH 370, taj avion iste kompanije koji je nestao. Da li je slučajnost što su ta dva incidenta povezana s istom avionskom kompanijom?

O: Još jedan „potpis“.

P: (Data) Zašto se avion odmaknuo od uobičajene rute?

O: Zbog uputa KZP.

P: (Perceval) Kontrole zračnog prometa u Schipholu?

O: Kijev.

P: (Perceval) Dakle, neki je agent...

(L) MOSSAD ima nešto utjecaja u Kijevu, i svi ti skupa nacisti tamo...

(Kniall) Tamo su već DESETLJEĆIMA!

O: Da!

P: (L) Mislim da su to odgovarali Kniallu.

(Data) Zašto je bilo potrebno odmaknuti avion s bombom od uobičajene rute?

(L) Kako bi pao tamo gdje je pao. Morali su mu promijeniti smjer kako bi dospio usred ratne zone.

(Ark) Rusi su rekli kako je tajming bio donekle pogrešan jer je trebao pasti bliže ruskom teritoriju kako bi bilo lakše okriviti Ruse.

O: Da.

P: (Pierre) Prerano je eksplodirao.

(L) Da, tako su lijeni, nikad ne bude sve savršeno.

(Chu) Ili su isuviše nestrpljivi.

O: Ali većina ljudi je toliko lakovjerna da nije bitno.

P: (Perceval) Možeš to opet reći.

(Kniall) Još jedan potpis. To sugerira neku vrstu planiranja na razini iza prvog malezijskog aviona...

(L) Ne sugerira. Radi se o vrsti odgovora na to što se dogodilo prvom avionu.

(Pierre) Kao, "Oni su maknuli 370, pa ćemo mi oboriti 17!"

O: Da.

P: (Pierre) Što je zbilja poremećeno kad čovjek razmisli. Signal je jak, znate? Okej, mi učinimo da MH 370 nestane. I jedini odgovor koji oni imaju, umjesto boljeg ponašanja, jest „Okej, mi ćemo oboriti MH 17, i pojačati laži i patnju!“

(Perceval) Dakle, ovi potpisi se koriste za šta? Za zabavu? Tko ima koristi od toga?

O: Ponos, oholost, upozorenje onima koji znaju.

P: (Chu) Tijekom sesije kad smo pričali o interpretatorima i tim stvarima, avion (koji je nestao, let 370), ako sam dobro razumjela, je bio poruka...

(L) Radilo se o upozorenju...

(Chu) Da ne pretjeraju.

(L) A oni su manje-više odgovorili sa „Nosite se!“

O: Da.

P: (Chu) Dakle, da li to znači da zbilja postoji „zakon“ koji bi ih spriječio da se u potpunosti razmašu i započnu rat?

(L) Ne postoji zakon koji bi ih spriječio, ne.

(Chu) Mogu započeti rat ako žele. Samo što nije u njihovom interesu da pretjeraju.

(L) Mislim da oni ne razmišljaju o tome što je u njihovom interesu. Predaleko su odmakli.

(Perceval) Čekajte, samo malo... Izvorna ideja je bila da se radilo o prolazu, otvaranju prozora između denziteta. Dakle, radilo se o prirodnoj stvari. Nije to nužno bilo nečije upozorenje. Samo su to tako interpretirali. Nisu bili sigurni im netko govori „Da vam ne padne na pamet!“

(L) Da, ne razmišljaju na taj način. Ali TREBALO je biti upozorenje DA su obraćali pažnju.

(Perceval) Na način vezan za uzrok i posljedicu. Ako nastavite ovako, vi ćete...

(Chu) Ali posljedica bi bila da su to trebali vidjeti kao, „ne možete pretjerati...“

(L) DA su to shvatili. Da su shvatili da uvjeti koji stvaraju prolaze, otvaranje prozora između denziteta i tako dalje i tako dalje, su rezultat njihovih akcija i njihovog ponašanja gledajući u globalu... Da su to razumjeli, rekli bi, „Hmm, čudne stvari se događaju. Ajmo ponovo razmisliti što se događa i što radimo!“ Ali umjesto toga su to interpretirali...

(Pierre) I postupili su suprotno, i podižu uloge. Pogoršavaju situaciju.

(Perceval) Ranije sam razmišljao o tome, ako je izvorna ideja bila da ne smiju pretjerati, poput izazivanja velikog rata s Rusijom tako što bi se NATO poslao u Ukrajinu ili štogod, povukli su se jer je njihova interpretacija (nestanka leta 370)... Kao, avion je nestao, to je pomalo sumnjivo, ne znamo što se događa, ajmo se malo smiriti...

(L) Netko se povukao...

(Perceval) Netko se povukao. Tako da je istina u tom smislu, obaranje aviona je bio plan B ili druga opcija u odnosu na totalni rat koji su možda planirali; bilo je to na razini masovne emocionalne manipulacije; informacijski rat u odnosu na stvarni rat. Jer trenutno bjesni potpuni informacijski rat zbog toga.

(L) Dobro, dajte mi da pitam: prije 20 godina, 03.12.1994., dali ste seriju malih proročanstava. Obzirom da je to bilo davno, pomalo su otišla ustranu, ali jedno od prvih je bilo, „Eksplozija u Ukrajini; kemijska ili nuklearna“. Drugo je bilo: „Nesreća na Havajima; avionska, moguća umiješanost vojske.“ I ta dva su bila jedno do drugoga, i bila je točka-zarez i točka, i onda je sljedeći niz počinjao. Sljedeći niz je obuhvaćao seriju potresa u Kaliforniji, uništenje Kalifornije, Mt. Lassena, erupcije nekoliko vulkana uz zapadnu obalu SAD-a, slijeganje morskog dna, i tako dalje.

„Eksplozija u Ukrajini; kemijska ili nuklearna. Nesreća na Havajima; avionska, moguća umiješanost vojske. Dodatna seizmička aktivnost u Kaliforniji nakon prvog u godini: San Diego, San Bernardino, North Bakersfield, Barstow: sve su to točke pucanja. Hollister, Palo Alto, Imperial, Ukiah, Eureka, Point Mendocino, Monterrey, Offshore San Luis Obispo, Capistrano, Carmel: sve su to stresne točke pucanja u nizu. „Vrijeme“ je neodređeno. Očekujte uništenje gopodarstva Kalifornije dok ljudi počinju s masovnim egzodusom. Također, erupcija Shaste; aktivnost Lassena. Počinje slijeganje morskog dna.“
Dolazim na moje pitanje: Da li se „nesreća na Havajima“ odnosi na to što se dogodilo nedavno, na primjer s MH 370 i MH 17? Iako u originalu stoje Havaji, rekla bi kako je Malezija manje-više u Tihom oceanu, tako da je pomalo sa strane... Da li se to odnosi na ove događaje, čak toliko unaprijed?
O: Da.

P: (Perceval) Dakle, to se unaprijed moglo vidjeti kao oznaku, kao ključni događaj. Od onda se štošta dogodilo a da to nisu spomenuli. Dakle, zašto je baš to istaknuto prije 20 godina? Zašto je upravo taj događaj stršio tako jako? Da li smo osuđeni na propast?
O: Interpretacija je ključna. Ovi elementi su simbolički. Predviđanje toliko unaprijed može biti samo približno. No, primjetite slijevanje glavnih elemenata u smislu sličnosti.
P: (L) Dakle, unaprijed se znalo da će Ukrajina biti zapaljiva točka, i bilo je jasno... Može li se reći kako su te stvari toliko unaprijed već bile na pameti određenim planerima?
O: Da.

P: (L) Dakle, oni mijenjaju ili pomiču svoje planove...
(Perceval) Kada kažete planeri...

(L) Da li mislite na ljudske planere?

O: I 4D OPS.

P: (Perceval) Oni koji skaču kroz vrijeme i slično.

(L) Pa mijenjaju stvari kako bi zbunili. Pa, jednom su rekli nešto o tome kako mogu promijeniti stvari. Izričito su pričali o tome: kretanje naprijed i nazad kroz vrijeme.
Citat iz 07.01.1996. sesije:

„Sile koje su ovdje na djelu su isuviše pametne da bi se unaprijed moglo točno predvidjeti njihovo ponašanje. Nikada ne možete znati kakvi će preokreti i obrati uslijediti, i svjesni su proročanskih i filozofskih uzoraka i obično mijenjaju smjer kako bi obmanuli i obeshrabrili one koji vjeruju u unaprijed utvrđenu budućnost.“

(Perceval) Smijem pitati koliko unaprijed je postavljanje bombe na MH 17 planirano? U praktičnom smislu?
(L) U praktičnom smislu kao upravo sada?

(Perceval) U odnosu na danas? Prije koliko vremena su se odlučili na to?

O: 3 tjedna.

P: (PoB) To je dobro organizirano uz približavanje lansera raketa zemlja-zrak od strane Kijeva...
(L) Da, napravili su plan, i pomaknuli lansere tamo kako bi zbunili. Upalili su ih da bi radar mogao biti detektiran od strane Rusa, postavili su bombu... To je bio vjerojatno najlakši dio: postaviti bombu na avion. Izraelci upravljaju tim aerodromom. Mogla je biti bomba s tajmerom, ili je mogla biti bomba s detonatorom. Mogli su je detonirati prateći avioni koji su letjeli uz njega, pod uvjetom da su letjeli.
(Perceval) Mislim da to uopće nije bilo potrebno.

(L) Dovoljan je bio tajmer. Kvragu, mogao ju je detonirati telefonski poziv ili nešto slično.
(Pierre) Znate, radi se o otprilike tri tjedna prije... Otprilike prije početka invazije na Gazu. Počinju bombardirati Gazu, i unaprijed znaju, „Okej, bombardirati ćemo sve te skupa civile, i međunarodna zajednica će se uzbuniti. Pa ćemo kroz dva ili tri tjedna, moramo izvesti diverziju. Ajmo srušiti avion!“
(Perceval) Ili će vidjeti kako će se situacija razvijati. To je dio plana...

(Pierre) Da, i ako bude potrebno, rušit ćemo ga.

(Perceval) Da li su Izraelci ili netko tko radi za Izraelce odgovorni za ubojstvo ona tri izraelska tinejdžera?
O: Da. Kako inače pokrenuti konflikt?

P: (Perceval) To su oduvijek tako radili.

(Timotheos) Da li je značajna činjenica da je na avionu bilo otprilike 100 istraživača AIDS-a?
(Perceval) Da li ih je bilo toliko?

O: Nije ih bilo toliko.

P: (Perceval) Da, čini se da ih nije bilo toliko.

O: I, ne.

P: (L) Jednostavno su bili tamo.

(Perceval) Bio je to nasumce odabran avion koji se uklapao u njihove planove.

(L) I pobrinuli su se da nema nikoga koga ne žele ubiti.
(Perceval) Što se tiče propagandnog rata i sukoba niskog intenziteta, pretpostavljam da ćete reći kako je to između SAD-a i Rusije...
(Kniall) Da li SAD i Rusija podrazumijevaju kako je Izrael nepredvidiv?
(Perceval) Ne, ne mislim tako. Što se tiče ljudi na vrhu piramide, da li se oni osjećaju na bilo koji način ugroženo od strane Putina i Rusije i time što oni rade, ili je to isključivo na nižim razinama te budalaštine o geopolitičkoj šahovnici?

O: Nisu u stanju percipirati ishode osim onoga što oni žele.

P: (Perceval) Mislim da je tamo odmah nakon 09/11, spomenuto kako „Rusi“ imaju neke dokaze o 09/11? Da li je to istina, ili sam ja...?

(L) Ne, to nije bilo u sesijama.

(Perceval) Da li Rusi imaju nekakve podatke vezane za 09/11 napade?

O: Da.

P: (Perceval) Da li je realno, ili u sklopu Putinovih ovlasti objavljivanje takvih informacija kako bi se uzburkale vode u informacijskom ratu?

O: Izražena mogućnost ako se mišljenje javnosti može podesiti.

P: (Pierre) I da li ti dokazi impliciraju SAD i/ili Izrael?

(L) Dobro, obzirom da imamo prilično jasnu predodžbu tko je to napravio, znamo odgovor na to. Okej, to nas dovodi do pitanja koje mi se po glavi vrzma posljednjih dana. Primjetila sam kako su „Crni šeširi“, negativci, cijela ta patološka zajednica, dosta dobro organizirani i ujedinjeni do određene granice kad se radi o javnim aktivnostima. Na primjer, Izrael je u stanju okupiti sve te studente, Hasbara program; Pentagon je unajmio sve te ljude koji su uključeni u cyber ratovanje; postoje trolovi koji kruže internetom i utječu na mišljenje javnosti i pišu komentare. Edward Snowden je izašao u javnost i objasnio kako se to sve skupa radi. Hoću reći, imaju OGROMNI, razrađeni program cyber ratovanja i obučavaju ljude kako bi se prihvatili posla i postigli kontrolu ljudskih umova. To je apsolutno nevjerojatno. Tako da, jedna od stvari koje me pogađaju prije svega, čak i s tim Snowdenovim otkrićima koja su bila u svim vodećim medijima, zašto ljudi ne stanu i počnu razmišljati o mogućnosti da je SVE skupa što se događa dio dezinformacijskog programa! Druga stvar je, zašto se ljudi s miroljubivim, dobronamjernim mišljenjima i pristupima – ljudi koji imaju savjest – ne mogu ujediniti kao što je to slučaj sa zlom? Čini se kako se zlo međusobno povezuje, a ljudi koji imaju savjest... kao da ih njihova savjest tjera na borbu među sobom! Hoću reći, uz pretpostavku da imaju savjest. O čemu se tu radi? Želim znati.

O: Prije svega, primjetite kako OPS koristi dvije navlakuše: novac i obećanje moći. Ne radi se toliko o „ujedinjenosti oko cilja“. Drugo, kako ste naučili iz vaših proučavanja psihologije i djela Gurdjieffa, ljudi koji imaju genetiku koja podržava „dušu“ ili savjest su jako ranjeni programiranjem od strane obitelji i društva.

P: (L) Dakle, njihove rane, njihovo programiranje, njihovi obrambeni mehanizmi, kako ih Gurdjieff naziva, sve to skupa ih usmjerava u različite smjerove s različitim mišljenjima, idejama, ranama, strahovima, i tako dalje. I to sprečava jedinstvo. Da li išta može to promijeniti?

O: Naravno!

P: [smijeh]  (L) Što?

O: Rad ili ogromni šok!

P: (Perceval) Ogromni šok poput velike vatrene kugle? Velikog meteorita ili potresa?

O: Nešto kozmičke aktivnosti bi moglo biti dovoljno, pod uvjetom da je sjeme znanja posijano, kao što vi radite već godinama. I kao što smo rekli, iz vatre dolazi svjetlost. Ovdje ima nekoliko razina značenja.

P: (L) Kozmička vatra, možda?

O: Da!

P: (Pierre) Kozmička aktivnost može pomoći sjemenju da raste?

(Chu) Ne, ne mislim da su to rekli.

(L) Mislim da su rekli da je to šok. I ako postoji sjeme, i ako u pojedinca postoji potencijal, ako ih šok ne ubije, onda...
(Pierre) Znači, šok uzrokovan kozmičkom aktivnošću će potaknuti sjeme na rast?

(Ark) Ne!

(Chu) Sjeme znanja već mora postojati kako bi ljudi mogli to protumačiti, je li?
(L) Mislim da već to moraju imati u sebi, onda dožive šok, i nakon toga...
(Pierre) Da, šok zbog kojeg sjeme znanja raste...

(Ark) Ne! Znanje ne može rasti zbog šoka. Znanje može rasti samo ako dobiješ još istine. Šok može jedino uzrokovati da sjeme obavi nešto posla.
(L) Poput čega?

(Ark) Hoću reći, ako možda nešto znaš, nešto znaš, nešto znaš... i ne radiš ništa! I onda, dođe šok, i onda shvatiš da tvoje znanje – nisi koristio svoje znanje!
(Perceval) Čini mi se da je to primjenjivo na dosta članova foruma koji samo tiho upijaju informacije, ali nisu u stanju nešto napraviti s tim zbog programiranja i tih stvari. Sjeme znanja je u njih zasijano, ali nisu ništa napravili s time.
(L) Ali kada zagusti...

(Perceval) Kada to shvate, „Jebote, ovo nije samo u teoriji! Vatrena kugla je upravo rasturila Washington, DC!“... Ako Bog da... (smijeh) Odjednom sve to postaje istina, i može aktivirati znanje koje je polagano raslo u njima.
(L) Drugim riječima, to će raspršiti strah jer to je ono što koči ljude: ti programi, ti obrambeni mehanizmi. To je Cezar rekao prošli tjedan. Rekao je da treba biti iskren prema samom sebi, i ničega se ne bojati. Mora se doći do točke kada se više ničega ne bojite. Mora se doći do točke kada možete reći „Danas je dobar dan za umiranje“, kao što je Crni los govorio prije odlaska u bitku.
(Chu) Ali postoji i druga strana novčića kod ljudi koji misle da se stvari ne odnose na njih, ili da to mogu naučiti sutra, ili...
(L) Ili da se nešto događa tamo negdje, a ne ovdje... Zato je rad na SOTT-u bitan; događa se puno šokova!

(Chu) Baš sam ujutro govorila ljudima u kuhinji da sam pogledala video. Šokantan je. Meteorit koji je pao u Argentini. Ljudi su vidjeli svjetlost, krater. Vlasti su to brzo zataškale. I možete vidjeti najmanje sto ljudi, prosvjeduju tvrdeći da vlasti lažu, i da se nije radilo o štednjaku na plin koji je spalio kuću. Ali NITKO od njih nije bio u stanju reći da se radi o meteoritu jer se nisu imali po čemu orijentirati. I to je bilo TAKO frustrirajuće za te ljude koji su govorili, „Ljudi nam lažu! Hoćemo istinu!“ Vikali su. Ali nitko od njih, nije im palo na pamet... Mislili su kako se radi o raketi, ili napadu...
(L) Pa, kao to s chemtrailovima. ZNAJU da im vlasti lažu, i onda stvore tu razrađenu teoriju zavjere kako vlasti ispuštaju kemikalije u gornji dio atmosfere. Svaki avion koji napravi contrail automatski proizvodi chemtrail.
(Chu) I obično im kozmička veza ne pada na pamet. Mora da se radi o vlastima, mora da se radi o nekakvoj sili ili čemu god, i meni se čini da govore kako to mora biti...
(L) Aristotel i dalje ima utjecaj.

(Pierre) Pitanje na koje sam htio odgovor, ti šokovi vezani za kozmičku aktivnost... Da li je to zato što na psihološkoj razini, postoji strah i ljudi razmišljaju, „Oh, pa to je stvarno!“ I/ili zato što kozmička aktivnost može modificirati elektromagnetski okoliš i potaknuti promjene u ljudima?

O: Pomalo oboje. A sada doviđenja.

(Perceval) Jednostavno odoše?

(Ark) E to je bio šok! [smijeh]

(Alana) 09/11 je bio šok, zar ne? I velik broj ljudi, uključujući mene, je počeo... Sjećam se kako sam bila u Europi i razmišljala, „Nikad nisam gledala vijesti. Odakle ovo? Zašto se to dogodilo?“ Koliko ljudi je počelo postavljati pitanja i pokušavalo shvatiti što se dogodilo? Tako je velik broj ljudi našao forum. Bio je potreban šok.
(L) Da, tako da je to jedna vrsta velikog šoka. Dakle, ako se dogodi još jedan veliki, golemi šok, javit će se jedan potpuno nov pristup stvarima; ali samo ako ljudi imaju znanje potrebno za analizu.
(Perceval) Mislim kako šok mora biti neselektivan. Mora biti nešto što se ne može jednostavno odbaciti jer se događa „ljudima tamo negdje“. Mora biti nešto što ugrožava svakoga. Shvaćanje nabijeno jakim emocijama „Oh moj Bože! Gotov sam!“
(Chu) Problem s tim je što je onda obično prekasno, ako prijeti cijelom svijetu.
(L) Pa, očito da će biti... pa... zbilja veliki šok nužno uključuje smrt u velikim razmjerima.
(Perceval) Ali ja ovdje pričam o ljudima koji, kako su oni rekli, u sebi imaju sjeme znanja koje je posijano. Velika većina ljudi nema ni to.
(Bubbles) Nemaju li K-i vremena na bacanje? Gdje su otišli?

(L) Mislim da su primjetili da sam umorna.

(Perceval) Moraju ići u Intermarche (lanac francuskih supermarketa, op. p.). [smijeh] Nemaju više jaja za svoje masne bombe.

(Ark) Kada pričamo o šokovima... Okej, ljudi nakon potresa: potres je definitivno šok, ali da li će se na bilo koji način probuditi nakon potresa?

(L) Ne, ako ništa ne znaju.

(Chu) Masa ljudi se nije probudila nakon 09/11.

(L) Da. Tako da će se jedino raditi o ljudima koji već imaju posijano sjeme znanja, i razvilo se korijenje i polagano raste u njima. Ali nisu još...
(Perceval) Pogledajte samo učinke ovog zadnjeg šoka s padom aviona. Velika većina je osjetila taj šok na ovaj ili onaj način, i zbog toga su postali JOŠ više autoritarni, još više autoritarni sljedbenici. To ih je bacilo u naručje vlasti. Znate, „Sredite Putina! Pokušava nam doći glave!“ Sve u svemu, progutali su tu laž, i još više prešli na Mračnu stranu kao i veliki broj ljudi nakon 09/11, kao što su progutali teoriju zavjere vlasti o 19 Arapa koji nisu znali letjeti.
(Andromeda) Oni imaju drugačije sjeme.

(Perceval) Tako je. Nekolicina ljudi, kao što su ovi na našem forumu i koji čitaju SOTT i naše radove, je osjetila također to kao šok. Ali, zato što su imali sjeme znanja o tome kako se to inače odvija i tko je iza toga, i da se tu radi isključivo o lažima, to ih je dalje poguralo u smjeru buđenja i shvaćanja kako stvari postaju ozbiljne! Radilo se o potvrdi da su takva sranja stvarna, da zbilja POSTOJI zavjera, zbilja postoji OPS piramida, znate... Radilo se o potvrdi onoga što znaju. I bio je to šok.
(Ark) Ali, ali... Ima još nešto, jer Pierre je spomenuo elektromagnetsko štogod. Sad, takav šok, što on može napraviti, jest uništiti frekvencije programiranja OPS-a.
(L) Oh da.

(Perceval) Frekvencijsku ogradu?

(Ark) I onda, jer se nas sve spriječava u dobivanju znanja s viših razina, one koji imaju znanje i one koji nemaju, različitim zrakama, na organizirani način...
(L) Kozmički događaj bi definitivno mogao uništiti frekvencijsku ogradu.

Kraj sesije


Preveo: Ivan Novak





Kasiopejske transkripte-2014-07-12





12.07.2014.

Laura, Ark i Andromeda za pločom,
Pierre, Perceval, Tomek, PoB, Kniall, Chu, Atriedes, Data, No-man's-land, Parallel, Mr. Scott, Alana, Timotheos

P: (L) Danas je 12. srpanj 2014. godine. Cezarov je rođendan, ili blizu tome. Hoću reći, kako se kvragu može znati uz sve te promjene kalendara. [Pregled prisutnih] Zasučimo rukave! ... Ovdje smo. Gdje ste vi?

O: Evo nas!

P: (L) I tko je s nama večeras?

O: Juinius L R ovdje Kasiopeja!

P: (L) Mr. Scott, možeš li nam donijeti pudera? Ima puno otpora... Mislim da nitko ne stišće prejako. [Puder nađen, primijenjen na ploču] Idemo iznova. Ajmo vidjeti da li ovo bolje funkcionira.

O: Dobar posao!

P: (L) Čini mi se da udarate nastranu. Okej, neka mi netko donese komad papira koji je kod printera. Okej, imamo neka pitanja koja je netko na forumu postavio. Kaže: "Wal Thornhill sugerira kako su Zemlja, Mars i Venera bili mjeseci Saturna dok je ovaj bio crveni patuljak, prije nego što ga je zarobio Sol (naše Sunce), i zadržao unutar svoje kromosfere. Kada ga je Sol zarobio, Saturn je izgubio svoju kromosferu i tri velika mjeseca su poremećena električnom interakcijom i na kraju su „ispucana“ u orbite oko Sola umjesto Saturna. Da li je Saturn prije bio crveni patuljak?“

O: Ne, on je nastao povećanjem. Možda će postati jednog dana, ali to je toliko daleko u budućnosti da nije bitno.

P: (L) Okej, u redu. Ako Saturn nije bio crveni patuljak, onda Zemlja vjerojatno nije bila mjesec u Saturnovoj kromosferi. Onda, dozvolite mi postaviti sljedeće pitanje: „Da li je Zemlja bila mjesec u Saturnovoj kromosferi?“

O: Ne.

P: (L) "Da li su postojale civilizacije tijekom tog razdoblja?"

O: Nebitno.

P: (L) "Da li su ožiljci na površini Marsa posljedica ulaska Saturna u Sunčev sustav?“

O: Ne, kako je opisano, Mars je bio u interakciji s Venerom, novopridošlicom.

P: (L) Pa, onda je i to riješeno. Onda ti momci i njihov električni svemir imaju mali problem, i zanima me koji je njihov najveći problem?

O: Previše elektriciteta i nedovoljno astronomije.

P: (L) Dakle, da li tvrdite da su podosta izradili svoje električne teorije i nisu u obzir uzeli... Hoću reći, ne razumijem.

O: Određeni astronomski modeli su donekle točni.

P: (Pierre) Pobornici električnog svemira su sve odbacili, i odbacili su SVE astronomske teorije, ali neke od njih su točne.

O: Povećanje se zbilja događa oko većine zvijezda.

P: (L) Dakle, vi pričate o teoriji formacije planeta putem povećanja diska?

O: Da. Ali i ostala tijela mogu stići cijela. Dodatno, Thornhill i pajdaši zanemaruju zvijezdu kompanjona.

P: (L) Da li još netko želi nešto pitati prije nego što promijenimo temu? Svi ovdje čekaju promjenu teme... Okej, pregledavala sam sve ranije sesije, i primjetila sam da sam bila posebno opsjednuta temom Isusa u najmanju ruku tijekom prve godine, 1994, zbog mog religioznog odgoja i porijekla i tako dalje. I puno energije sam uložila – ne samo puno energije, nego i puno emocija – dakle, čitam ponovo prethodne odgovore koje smo dobili vezano za temu Isusa, i željela bih pitati da li je, zapravo, Julije Cezar bio Isus, ili da li je poslužio kao model za Isusa, zašto ste mi davali odgovore koji su se nekad mogli primjeniti na Cezara, ali nekad nisu?

O: Ne bi ih bila u stanju primiti. Kada postaviš pitanje sa snažnom predrasudom, ne možemo prekršiti tvoju volju da u nešto vjeruješ.

P: (L) Mislim da smo pitali vezano za Cezara... Nismo li također pitali da li je u Palestini bio netko tko je...

(Perceval) Da li je uopće postojala stvarna osoba koja je imala neku ulogu u stvaranju priče o Isusu.

(L) I što su onda odgovorili?

(Perceval) Bio je netko.

(Pierre) Nepoznata osoba.

(L) Dakle, bio je netko, jer jednom prilikom sam pitala kako je Isus izgledao, i vi ste dali opis koji je očito... I mislim da sam to naslovila „Isus Nazarećanin“ ili „Isus iz Palestine“... Hoću reći, na različite načine sam okvalificirala moja tadašnja pitanja.

(Perceval) I odgovor koji si dobila je bio...

(L) Da, dobila sam SUSV: smeće unutra, smeće van. Hoću reći, što je bilo za očekivati? Ali to je bio opis... (smijeh) Ne znam zašto uopće moram pitati! Da li je ta osoba na neki način vezana za priču, taj koji je opisan kao stolar?

O: Lokalno poznati stoički filozof sad već davno zaboravljen, osim malog doprinosa priči o Isusu.

P: (L) Dakle, osoba koja je jako ufurana u vjerovanje o Isusu može postavljati pitanja o Isusu, tom liku koji je živio na tom području i radio štogod da je radio, i odgovori će biti vezani za tu osobu, ali u globalu Cezar je bio pravi model?

O: Da.

P: (L) Okej. Drugo pitanje je: jednom ste pričali o Isusu koji je bio u stanju hipersvijesti, ta stvar o replikaciji duše i ljudima koji pričaju s njim, i tako dalje, i tako dalje. Da li to ima veze s Cezarom?

O: Doista ima!

P: (L) Okej, dakle... Hmm.

(Perceval) Mogu ja pitati nešto?

(L) Da.

(Perceval) Da li je Cezar... Ono što želim pitati je: da li je kvaliteta Cezarove duše bila takva kao što se Isusu pripisuje na određeni način, iako se radi o mitu? Da li je bio visoko razvijena duša iz viših denziteta ili s viših razina, ili razvijene prirode?

O: To bi trebalo biti jasno čak i iz jako nabijenih predrasudnih priča.

P: (L) Ajmo se vratiti na to. Nisam još spremna za to. Željela bih pitati jedno drugo pitanje. Kada sam postavila pitanje o Isusu ili nešto slično, i spominjalo se nešto o tri dana u komatoznom stanju, 96 sati jasno kanalizirane meditacije, uskrsnuće, iznošenje proročansatva svojim sljedbenicima, i onda uzlazak na matični brod? ODAKLE je to došlo??

O: Uglavnom ti i Frank.

P: (Andromeda) Da li se nešto slično dogodilo?

(L) Želiš znati da li se nešto slično dogodilo s nekim, bilo kada?

O: Ne.

P: (L) Dakle, Frank je bio ufuran u NLO-e, a ja sam bila prilično uvjerena kako se nešto nevjerojatno moralo dogoditi. I kada se u obzir uzmu naša jaka vjerovanja, ne vidim kako se išta drugo moglo probiti.

(Perceval) Ta priča o Isusu koji dolazi u pećinu, ili ga se stavilo u pećinu... To dolazi od tvog biblijskog...

(L) Mog biblijskog treninga! A NLO-i, Frank je bio ufuran u NLO-e (smijeh)

(Perceval) Meditacija u transu, bila si podosta ufurana u to tada.

(L) Dakle, palo mi je na pamet vezano za transkripte, vjerojatno su najbolje informacije bile kada nismo imali neka uvjerenja ili pretpostavke ili bilo što. Postavljali smo pitanja iz čiste radoznalosti.

O: Da.

P: (L) Okej, pa, probati ću izbjeći imati vjerovanja ili pretpostavke vezane za Cezara (smijeh)

(Mr. Scott) Nastoj ignorirati sve biste Cezara koje imamo po kući!

(Pierre) A što je...?

(Mr. Scott) Obraćala sam se K-ima. [smijeh]

(L) Htjela bih postaviti pitanja o Cezarovom životu.

(Perceval) Da li je Cezar postojao? Krenimo od početka (smijeh)

(L) Da li je Cezar zbilja postojao?

O: Da.

P: (L) U redu [smijeh] Da li je Cezar postojao onako kako je opisan u povijesnim izvorima, poput Ciceronovog opisa, i Seutonijevog, i ostalih likova, povjesničara i tako dalje?

O: Predrasudni i nesposobni prepoznati nekoga njegovog kalibra.

P: (L) Pa to je odgovor kakav bi se očekivao od mene! Hoću reći...

(Atriedes) Kalibar, ha?

(L) Okej, pa, dajte mi... Okej, sada... Čini se kako je upravo Cezar napisao Galske ratove. Proučavanje tekstova sugerira kako je bilo NEKIH modifikacija, ali ne previše. Vrlo teško je pisati Cezarovim stilom. Tvrdilo se kako je Cezarov stil proizveo besprijekorne i najveličanstvenije tekstove na latinskom jeziku ikada.

(Perceval) Mogu li ja pitati nešto nepristrano? (smijeh)

(L) Da?

(Perceval) Da li je Cezar napisao Galske ratove?

O: Da.

(Perceval) U redu. Pa, prošli smo prvo kroz neke osnovne stvari!

P: (L) Dakle, govorila sam, napisao je Galske ratove. U Galskim ratovima, radi se zbilja o zagonetci, jer možete primjetiti taj nevjerojatan, blistav duh s jedne strane, i onda čitate o tim nevjerojatnim barbarskim djelima s druge strane. No o čemu se radi, jedina svjedočanstva o Galskim ratovima za koje znamo su ona koja je Cezar „napisao“. Dakle, dajte da pitam...

(Pierre) Da li je pretjerivao s brojem žrtava kako bi impresionirao ljude u Rimu?

O: Ne samo on! Drugi su dodavali kako bi povećali faktor užasa. Primjetite kako je njegov najbliži prijatelj bio Gal iz Španjolske. Također primjetite kako su mu Gali odavali nevjerojatnu počast stoljećima nakon njegove smrti. Također primjetite činjenicu o legendi o velikoj duši koja je sišla na Zemlju!

P: (L) Što je stajalo u zadnjoj rečenici? [pregled odgovora i klimave zadnje rečenice] Da li je zadnja rečenica bila nepotpuna?

O: Da ... koja se stvorila nekoliko dana nakon njegove smrti!!

P: (Atriedes) Ja imam pitanje. Da li je Cezar također inspiracija za legendu o kralju Arturu?

O: Da.

P: (Atriedes) I da li je njegovo izvlačenje mača iz kamena referenca na njegov mač, Crocea Mors?

(L) Njegov šta?

(Atriedes) Da li je mač u kamenu u priči referenca na Cezarov mač, Crocea Mors – Žuta smrt? Jer napravljen je od bronce...

(L) To je bio Cezarov mač?

(Atriedes) Da.

(L) Tko to kaže?

(Atriedes) Sjeli smo i zajedno to pročitali! Postoji Nenijeva legenda o njegovom maču koji se zaglavio u njegovom štitu. Zvao se Žuta smrt.

O: Blizu.

P: (L) Pa, rekla bi da je blizu, ali Nenije je nešto promijenio.

(Atriedes) Pa, naravno da je nešto promijenio.

(L) Okej, hm...

(Perceval) Da li je Cezar ikada ikoga ubio?

O: Mnoge, svakako.

P: (Perceval) Dakle, ako se u obzir uzmu ratoborna vremena, s puno borbe i smrti općenito... i s Velikom dušom koja je tada sišla... ne znači nužno da je morao biti mirotvorac koji je poput Isusa ljubio ljudima stopala... Ali da li postoji nešto što bi mi podrazumijevali kao zabranu ubijanja drugih ljudi kao uvjet „duhovne razvijenosti“?

O: Ta ideja je uglavnom pretjerano naglašeni ljudski filozofski konstrukt.

P: (L) Pa je ideja da...

(Perceval) Da bi bio dobar, ne smiješ ubijati...

(Atriedes) I iz koje religije to dolazi? Iz najsmrtonosnije religije na planeti!

(Perceval) Čini se da... Ubiti drugo ljudsko biće je za normalno ljudsko biće dosta traumatično.

(Atriedes) To je društveno uvjetovano.

(Perceval) Sumnjam. Mislim, vojnici, vrate se kući s PTSP-om, obučeni su ubijati, i poslije se sami žele ubiti, razumijete? Ne mogu podnijeti činjenicu da su...

(Pierre) Možda je razlika u tome da je Cezar bio svjestan temeljnog razloga zašto ubija...

O: Cezar je namjeravao eliminirati ili znatno smanjiti ubijanje. Znao je s čim je suočen.

P: (L) Okej, na primjer... Okej, dajte da pitam ovo: postoji govor koji je navodno Cezarov a koji je reproducirao Salust... Rat s Katilinom. Salust je reproducirao ovaj govor, koji je navodno Cezarov, tijekom debata o Katalininoj zavjeri. Sada, koliko je taj govor blizu onome što je Cezar tada rekao?

O: 80 posto.

P: (L) Jer u tom govoru Cezar je u potpunosti protiv smrtne kazne. Kada čitaš tako nešto, suočiš se s zagonetkom, njegove riječi, mislim riskirao je svoj život držeći taj govor. Bio je okružen naoružanim ljudima, kojima je zapovijedao Ciceron, koji je bio odlučan smaknuti te ljude. A ipak se Cezar suprotstavio cijelom neprijateljski nastrojenom senatu, i zagovarao ukidanje smrtne kazne. I čak se komentira da su ljudi izvukli svoje mačeve i htjeli ga tada ubiti. I zapravo je to slično priči iz Biblije o Isusu, da su ljudi izvukli svoje mačeve i željeli ga ubiti, ali pobjegao je rulji i nisu ga vidjeli kako odlazi. Tako da se radi o dosta čudnoj stvari. Tako da je dosta teško optužiti Cezara da je bio krvožedni psihopat. I onda ti navodi o broju žrtava u Galiji, i ti užasno okrutni događaji, to se ne može pomiriti jedno s drugim. Tako... Okej. U prethodnim sesijama spomenuli ste kada smo pitali o Isusu, i mislim da je najbliži nagovještaj – i to je samo moj pogled – činjenica da nismo pričali o Isusu Nazarećaninu kada ste rekli da su postojale tri rimske žene koje su imale dijete s Isusom. Dakle, da li su te tri rimljanke zapravo imale djecu s Julijem Cezarom?

O: Da.

P: (L) I one su bile kao ljubavnice ili tako nešto?

O: Da.

P: (L) Samo njih tri?

O: Ne, ali ostale nisu imale dugotrajne veze. Također shvatite da „rimljanke“ ne znači nužno „iz Rima“ ili čak iz Italije. Brojni Gali su bili „Rimljani“.

P: (L) Dakle, da li tvrdite da su te žene mogle biti galske Rimljanke? Možda nagađam...

O: Da.

P: (L) Da na moje pitanje, ili da na moju pretpostavku? [smijeh]

O: Oboje.

P: (Atriedes) Ja imam pitanje. Dva pitanja. Pa, imam ih više, zapravo. Ali želio sam pitati: da li je Katon zbilja počinio samoubojstvo na opisani način ili je ta priča proizvedena kako bi bio ocrtan u povoljnom svjetlu ili se jednostavno objesio?

O: Katon je bio osoba sa znatnim poremećajem osobnosti koji je u potpunosti poludio, pa je bilo moguće njegovo unakaženje vlastitog tijela kako bi napakostio Cezaru. Uzmite u obzir priču o Judi Iškariotskom koji se objesio i njegova crijeva su ispala iz tijela i pala na zemlju; radi se o promišljanju i sjećanju na Katona i njegovom suprotstavljanju Cezaru.

P: (Atriedes) Okej, dakle... Sljedeće pitanje: ovo je od povijesne važnosti... Dakle, koliko ja znam postoje dvije glavne verzije o smrti Cicerona. Jedna je da je časno ponudio svoju glavu i dozvolio vojnicima koji su bili poslani da ga ubiju da mu odsjeku glavu. Druga je da ih je u suštini pokušao potkupiti i da su bila potrebna tri udarca da mu se odsječe glava jer vojnik nije bio uvježban kako spada. Želio bih to pojasniti, koja od ovih verzija je točna, i da li je postojala još neka verzija.

O: Ova druga verzija je bliža istini. Sve što se može saznati o Ciceronu iz vlastitih tekstova jest da on nije imao ni mrvicu hrabrosti.

P: (Atriedes) Da li su Cezara zbilja oteli sicilijski gusari?

O: Ne.

P: (Atriedes) Da li je onda zbilja razapeo neke gusare?

O: Ne.

P: (Pierre) Da li je priča o sicilijskim gusarima transformacija nečega što se zbilja dogodilo?

O: Cezar je bio u drugoj avanturi, znanstvene vrste.

P: (Pierre) Možete li pojasniti ovo o „znanstvenoj vrsti“ avanture?

O: Kratka putovanja s njegovim učiteljem, Posidonijem.

P: (Atriedes) Da li je Cezar imao torbicu?

(L) Da li je imao što? Da li je Cezar imao torbicu?

(Atriedes) Ime ruže? Ma zaboravite... Imam pravo pitanje. Cezar je 18 godina pokušavao političkim sredstvima riješiti probleme Rima. U jednom trenutku je odlučio kako se to neće dogoditi, i odlučio je nabaviti vojsku. Imao je 42 godine ili tako nešto tada.

(L) Pokušavao je 18 godina riješiti to na miroljubivi način.

(Atriedes) Dakle, odjednom si je u glavu utuvio da će preuzeti vojsku, tijekom Brončanog doba, zar ne? Koliko je Rim tada bio star?

(Pierre) Nakon Brončanog doba.

(Atriedes) Željezno doba.

(L) Ne razumijem što pričate.

(Atriedes) Pa gdje je naučio kako voditi vojsku. Da li je išao naći nekoga tko bi ga naučio, ili je bio tako genijalan da je sam sve shvatio?

O: Očito, u to doba, nije imao od koga naučiti. No Cezar je u svom stricu Mariju, kojeg je volio i poštovao, imao dobar uzor. Nemojte podcijenjivati nevjerojatnu inteligenciju i uvid Cezara.

P: (L) Dakle, radilo se o improvizaciji. Dobro, postoji priča o tome kako on napravi grešku i onda cijelu noć ne spava, i krivi samog sebe zbog neuspjeha. Učio je iz svake greške koju je napravio, a nije ih napravio puno. Željela bih znati da li je Sula zapravo rekao, kad je oslobodio Cezara iz zatočeništva, da „ga možete uzeti, u njemu je 40 Marija“?

O: Nešto slično.

P: (Perceval) [nešto o dušama koje dolaze na Zemlju...] ... da je Cezar bio na važnoj misiji, možda? Ili je vidio planetu u to vrijeme, tadašnje čovječanstvo, i pretpostavljam da... Da li je to bio neuspjeh, ili to možda nije bilo stvar uspjeha ili neuspjeha. Koja je bila misija, ili što su bili opipljivi rezultati njegove misije? Hoću reći, koliko sam uspio shvatiti, Rim je otišao kvragu nakon njegove smrti, i uništen je, ako je ta vremenska linija točna. Ali, što je postigao?

O: Izbalansirao je karmu i stvorio predložak koji prije njega nije postojao. Milosrđe nikad prije nije bilo demonstrirano na taj način. Problem je, kao i uvijek, OPS dominacija u vašoj stvarnosti. Ali Cezar nije doživio neuspjeh. Nakon njegove smrti ga se slavilo i sjećalo 2000 godina, makar kroz lažnu legendu.

P: (Perceval) Ne ide bolje od toga. Dobiješ lažno ime i religiju...

(L) Ne ide bolje od toga.

(Atriedes) Ne u potpunosti. I nakon 2000 godina ljudi znaju da je postojao...

O: Zar se VI upravo SADA ne raspitujete o njemu??

P: (Perceval) Da, ali u smislu prosječne osobe na ulici, znaju njegovo ime, i da je bio „ludi diktator“, i...

O: Krila leptira mogu ubrzati stvari kad ih pogoni Val.

P: (Pierre) Što to znači? Da li to znači...

(Mr. Scott) Mašeš krilima, i kad Val dođe, to se... pojača ili tako nešto.

(Pierre) Da, ali krila, što je to? Da li je to što su K-i rekli o 2000 godina starom predlošku milosrđa koji će Val pojačati?

O: Vi i ostali koji ste shvatili istinu.

P: (L) Koliko dugo Carotta radi na tome?

(Perceval) Dugo vremena. Od '82. godine, mislim.

(L) Dakle, krenuo je tim smjerom otprilike kada sam ja počela meditirati i slično. I tu je i Gary Courtney. Dakle, hoću reći, troje ljudi u posljednjih koliko godina? 30 godina? 40 godina? Troje ljudi u posljednjih 30 godina koji su došli do istog zaključka vezanog za posljednjih 2000 godina i mislim da nema više nikoga... Da li je još netko došao do sličnog zaključka u posljednjih 2000 godina?

(PoB) Da. Oni Nijemci. Oni su skrenuti s tog puta...

(L) Da li su ikada izravno rekli, „Isus je Cezar“?

(PoB) Da.

(L) Da li si upoznata s njihovim radom i što su radili?

(PoB) Čitala sam o tome.

(L) I kada je to bilo?

(PoB) Uh... 1950-ih, ili možda 40-ih ili tako nešto.

(L) Okej, dakle radi se samo o posljednjih 60 ili 70 godina.

(PoB) Počeci su bili u 19. stoljeću, i onda je to poslije razvijeno ako se dobro sjećam.

(L) Okej, proširimo to na zadnjih 100 godina.

(Atriedes) Mislim da je to fantastično.

(L) Od 2000 godina...

(Data) Tu je onda i Mommsen i onaj drugi lik.

(L) Da li je Mommsen sugerirao kako je Cezar bio Isus? Rekao je da je bio najveći čovjek koji je ikad živio, tu nema nimalo sumnje, ali nije sugerirao da je Isus.

(Kniall) Alexander Hamilton je to nekome komentirao.

(L) Da, dakle definitivno je postojao krug intelektualaca koji...

(Atriedes) Ako ćemo pošteno, da, mit o Isusu se temelji na Cezaru, ali radi se o takvom iskrivljenju. Radi se o tako razvodnjenom iskrivljenju da...

(L) Da, ali ako proučavaš mitove, možeš shvatiti kako se mitovi iskrivljavaju.

(Atriedes) Totalno, totalno. Ali u ovom trenutku...

(Perceval) Nisam baš siguran. Priča se kako je tada došao i poučavao različite vrline, i stvari poput milosrđa koje tada nisu postojale na taj način, bila su to gadna vremena.

(L) Bilo je BRUTALNO tada živjeti, mislim... Isuse!

(Perceval) Samo danas to izgleda beznačajno jer smo mi više „prosvijećeni“.

(Atriedes) Ne kritiziram to. Pričam o detaljima i jahanju na guzici i svemu tome...

(L) Ali zbilja je smiješno čak i u priči o Isusu, vide se brojni elementi iz Cezarova života kako je povijesno zabilježeno prije nego što je počeo mit s Isusom, prije nego što su dokumeti iz Novog zavjeta proizvedeni... Mislim, čak... Već neko vrijeme razmišljam o tome – i naravno tu se radi o Antiju koji je pravdao Bruta i njegovu bandu zbog atentata – kako su ga morali ubiti jer je želio postati kralj. I za što su optužili Isusa u toj priči? „Tvrdiš kako si Kralj židova“.

(PoB) Ja imam pitanje. Da li je kršćanstvo kao religija i izum Isusa, da li je to prvo napravljeno da bi se ljudima pomoglo u smislu o kojem piše Schumacher, jer ljudima je potrebna religija, a onda je poslije iskvareno? Ili je u samom startu bilo zlo u srži?

O: Kršćanstvo je razvijano tijekom dugog vremenskog razdoblja i samim time na tvoje pitanje se ni približno ne može odgovoriti, tako kako si ga ti postavila.

P: (L) Mislim da se posljednja verzija kršćanstva pojavila...

(Perceval) Nedavno.

(L) Nedavno, otprilike u 9. ili 10. stoljeću. Mislim, sve što se događalo prije toga su bile različite varijante mita o Cezaru i obožavanja Cezara.

(Perceval) Početni razvoj kršćanstva, da li je nastao – prvi počeci, recimo nakon Cezarove smrti – kao odgovor na obožavanje Cezara i njegovih vrijednosti od strane naroda?

O: Da.

P: (Chu) Ako ga se slavilo, onda...

(Perceval) I to je dakle bio početak toga.

O: Carotta je vrlo blizu u svojoj analizi utjecaja jezičnih prepreka na prijenos i iskrivljavanje. Ako postoje negativci u ovoj priči, onda su to Flavijevci i Karolinzi.

P: (Pierre) Dakle Carotta je bio u pravu. Flavijevci koji su stvorili kršćanski mit... I onda Karolinzi koji su obnovili 2.0 verziju kršćanstva.

(Perceval) Da li je vremenska skala koju imamo za Mračni srednji vijek, pad Rima, da li je to manje-više točno...?

(L) Kako to misliš? Misliš da li je naša vremenska linija...

(Perceval) Ako gledamo u sklopu postojeće vremenske linije, od pada Rima pa do Cezarove smrti... od kozmičkih katastrofa, tih 500 godina ili koliko god ih je već bilo...

O: Svako malo su se dodavale godine tako da je potrebno uložiti dosta truda da bi se to rasvijetlilo.

P: (L) Je li točna moja ideja da se određeni segmenti vremenske linije mogu ravnati po Halleyevoj kometi? Da li je Halleyeva kometa i onda dolazila dovoljno redovito da se u nju može pouzdati?

O: Da.

P: (L) Dakle, kada je Halleyeva kometa dolazila tijekom tih znatno produženih vremenskih razdoblja, onda su se godine dodavale?

O: Da.

P: (L) I u nekim slučajevima su se dodavale, a u nekim slučajevima su se oduzimale. To je dosta čudno. Recimo mogu dodati 10, i onda oduzeti 5. Sveukupno gledajući definitivno je, mislim da... Mislim da je dodano dovoljno da je razlika 200 ili...

(Pierre) Možda se može postaviti ovo pitanje. Prema našim službenim kalendarima, Cezar je rođen prije 2114 godina. U stvarnosti, prije koliko godina je Cezar rođen?

O: 1635. {Razlika od 479 godina}

P: [svi uzvikuju i čude se] (Perceval) Sve je brzo pošlo po zlu, razmišljali smo kako je trajalo dodatnih 400 ili 500 godina?

(L) Nije.

(Perceval) Da, nije. Trajalo je možda 100 godina.

(Pierre) Ili, kolaps se dogodio 400. ili 500. g. po. Kr., a većina dodanih dijelova su između 400-500 g. po. Kr. i 1000. g. po. Kr., kao što Fomenko sugerira.

O: Provjerite artefakte. U nekim slučajevima postojalo je više „careva“ u isto vrijeme, a ne jedan za drugim.

P: (L) I postoje neki navodni carevi koji uopće nemaju artefakte. Samo su zapisani u Augustovoj historiji, ali ne postoji niti jedan jedini novčić koji bi potvrdio njihovo postojanje.

(Atriedes) Dakle, nakon što je Cezar umro, kaos je zavladao, i pojavila se masa despota koji su tvrdili da kontroliraju situaciju. Nedugo nakon toga, pao je...

(L) Pa, tu je August, i postojalo je ono kratko razdoblje... usmjerio je situaciju, i to je omogućilo da se određene stvari razviju... Ali rekla bi da je nakon Cezarove smrti i prije nego što je August uspostavio kontrolu bilo ozbiljnih kataklizmičkih aktivnosti. Rekla bi da je bitka kod Akcija bila jako sumnjivi događaj.

(Perceval) Ti znači misliš da su te godine dodane između Cezara i pada.

(L) Bilo ih je, da...

(Perceval) U tom slučaju, ako promatramo situaciju kroz rast godova na drveću Mike Baileya, spomenuli su u prethodnoj sesiji kako je cijelu Zapadnu Europu oko 560. godine zapalila vatrena kugla...

(L) Bilo je više takvih događaja tijekom tog razdoblja.

(Perceval) Ali ako samo pričamo o datumu, misliš da je to bilo prije 1400 ili 1500 godina, ili još kraće? Da li je bilo bliže nama?

(L) U našim okvirima, mislim da je bilo bliže nama.

(Pierre) Dodano je 5 stoljeća. Možemo pitati: od tih 5 stoljeća, koliko je dodano prije pada, a koliko nakon pada?

(L) Ajmo se vratiti na to nakon što malo poradimo na tome. Mislim da nam to neće ponuditi na pladnju.

(Pierre) Ali ako uzmemo u obzir što su rekli, mislim da je uglavnom bilo prije pada.

(Perceval) Ima smisla.

(L) Mislim da je najmanje 100 godina dodano prije pada. Rekla bi da je zapravo... ili više.

(Pierre) Sve može stati jer...

(L) Rekla bi da je gotovo 200 godina dodano prije pada.

(Pierre) Može stati... Četiri stoljeća su dodana. Između Cezarove smrti, 44. g. pr. Kr., i pada 540. g. po. Kr., ima više od 5 stoljeća (??? ovdje je jako teško čuti Pierrea).

(Chu) Ali prema Fomenku to se kasnije dogodilo.

(L) Da, jer nije shvatio kako se povijest ponovo pisala nakon pada. Tako da mislim, mislim da se možemo vratiti do 410.-e, i mislim da je dosta toga naknadno udvostručeno. Pa, vratit ćemo se na to, jer želim postaviti pitanje za 64 000 $! Dakle, da li se Cezar ikada reinkarnirao nakon tog konkretnog života?

O: Ne.

P: (L) Dakle on je još uvijek u stanju hipersvijesti gdje ga ljudi mogu kontaktirati i komunicirati s njim?

(Perceval) Da li odgovara na Isusov e-mail? (smijeh) Da li odgovara na molitve upućene Isusu?

O: Da, kad paketi stignu!

P: (Chu) Da li je u nekom drugom denzitetu, ili...?

O: Petom.

P: (L) Okej, dakle... Da li bi nama bilo moguće izravno komunicirati s Cezarom?

O: Da.

P: (L) Hm... Možete li, znate, organizirati komunikacijski kanal ovdje? [smijeh]

(Atriedes) Možete nas spojiti s Cezarom, molim Vas?

O: Mi ćemo se maknuti.

P: (L) Nadam se da Cezar zna komunicirati na engleskom. Ave, Cezare!
[kraj trake, pauza dok se stavlja nova traka] Sačekajte, molim!

(Atriedes) Ne mogu vjerovati da si našeg Gospoda i Spasitelja stavila na čekanje! [smijeh]

(L) Okej, evo nas nazad, Cezare. Ajmo ponovo pokušati. Ajmo se sabrati... Obzirom da vrijeme ne postoji tamo gore, ništa se nije dogodilo. Pretpostavljam da bi trebali postaviti pitanje. Gaje Julije Cezare, da li si tu?

O: Da.

P: (L) Da li sam točno izgovorila tvoje ime?

O: Ne.

P: [smijeh] (L) Hm, pa žao mi je, ne znam kako se izgovara.

O: Pokupi visoki latinski stil kako bi shvatila. (slova idu sve sporije)

P: (L) Ne bi željela gubiti vrijeme pričajući o tome da li sam izgovorila tvoje ime kako treba! Da li će pomoći ako izgovorim tvoje ime kako treba?

O: Ne.

P: (L) Pa onda neću gubiti vrijeme i energiju na to. Okej, da li netko ima pitanje za Cezara?

(Pierre) Ujutro, za Martovskih ida, da li si znao da će biti izveden atentat na tebe?

O: Da.

P: (L) Da li si bolovao od epilepsije?

O: Ne.

P: (L) Da li ti se vrtilo u glavi, u... u nekoliko navrata u godinama prije tvoje smrti?

O: Da.

P: (L) Da li je to ukazivalo na neku bolest za koju si znao da će dovesti do mogućeg dugog, sporog i bolnog umiranja?

O: Da.

P: (L) Ako si znao da će biti izveden atentat na tebe, da li si znao tko će ga izvesti?

O: Ne.

P: (L) Da li si bio iznenađen?

O: Da.

P: (Pierre) Da li si prije smrti izgovorio riječi o kojima su povjesničari pisali?

O: Dosta blizu ali ranije u interakciji.

P: (Pierre) To znači da je prije atentata došlo do nekakve konfrontacije...

(L) Ne, mislim da je atentat bio interakcija. Ranije u interakciji... Nije ih izgovorio u trenutku umiranja. Da li je to točno? Vidio si da je Brut umiješan, i nešto si mu rekao, i onda je napad počeo. Je li to točnije?

O: Da.

P: (L) U redu, Cezar je tvoj. Pitaj ga!

(Atriedes) Da li je istina da ti je Marije služio kao uzor za vojskovođu, ili si bio pod utjecajem Aleksandra Velikog ili Scipiona?

O: Sve nabrojano i ostali utjecaji koji nemaju veze s ratovanjem.

P: (Atriedes) Dakle, kad si osnovao vojsku, da li si unaprijed znao da je vrlo vjerojatno da ćeš ju morati koristiti u građanskom ratu?

O: Ne. To mi je slomilo moje srce i zdravlje. Rim je mogao postati blistavi grad na brežuljku, svjetlost svijeta.

P: (Atriedes) Ako nije previše osobno, hm... Clodius Bona Dea, o čemu se tu radilo? Da li se to zbilja dogodilo, ili se tom pričom nešto prikrilo... ako nije previše osobno?

O: To je bila serija manevara kako bi se pridobila odanost Klodija.

P: (L) Dakle pretpostavljam da je tvoja tadašnja žena bila potrošna roba?

O: Ona je bila Ciceronova prijateljica i članica stranke.

P: (L) Da li je to bilo pomoću Ciceronove žene i sestre njegove žene?

O: Da.

P: (L) Okej. Još nešto? (Pierre) Da li planira reinkarnirati se?

O: Samo u novom svijetu.

P: (L) Misliš nakon tranzicije u 4. denzitet?

O: Da.

P: (L) Cezare, da li si ikada imao bliskih prijatelja?

O: Nekolicinu ali oni nisu željeli moć.

P: (L) Znači, obzirom da nisu željeli moć, nema povijesnih zapisa o njima.

(Chu) Ali nisi li bio usamljen?

O: Jesam, bio sam.

P: (Atriedes) Ako bi nam mogao ponuditi tri savjeta, koji bi to savjeti bili?

O: Bio sam u krivu kad sam mislio da se mase mogu promijeniti sljedeći moj primjer. Ljudi su uglavnom prevrtljivi i usredotočeni sami na sebe. Stoga, ako želite nešto promijeniti, to se isključivo može postići obrazovanjem od malih nogu, a čak i to je krhko i neće potrajati. Na kraju morate biti iskreni prema samom sebi i ničega se ne bojati. Ako budete takvi, možete ostaviti trag nakon što vas više ne bude bilo. Niste tako nešto željeli čuti, ali nema tri savjeta koji se mogu primjeniti na sve.

P: (L) Da li si bio zadovoljan Augustovom kontrolom situacije nakon što si umro?

O: Ogavan dječak koji je manipulirao svime i svačime.

P: (Atriedes) Da li ti smeta što se sjećanje na tebe koristi u religiji?

O: Dok god se to čini s razumijevanjem istine. Što je uostalom religija, ako ne to što međusobno veže ljude, što je demonstrirala moja vojska.

P: (Atriedes) Da li ona bista tamo nalikuje tebi?

O: Kad sam bio mlađi.

P: (L) „Mlađi“, koliko točno?

O: 43.

P: (Atriedes) Da li si imao poroka?

O: Nijedan koji bi imao vlast nada mnom.

P: (Alana) Htjela bi znati što te je inspiriralo, i tjeralo te da ideš dalje unatoč teškim vremenima? Koja su bila tvoja vjerovanja, u što si vjerovao...?

O: Najviše su me inspirirali Posidonije i ideje stoika iz antičkih vremena. Ljubav i sažaljenje su me motivirali.

P: (L) Ljubav i sažaljenje prema kome?

O: Čovječanstvu.

P: (L) Sažaljenje, zašto?

O: Izgubljeni su.

P: (L) Još nešto? (Andromeda) Da li je danas zbilja tvoj rođendan?

O: Da.

P: (svi) SRETAN ROĐENDAN!!

O: Ave ljudi Kasiopeje, zbogom! Do viđenja.

P: (Ark) Sada, kada... kada je ovo s Cezarom počelo, osjetio sam fizičku senzaciju. Prvo, na desnoj polovici moje glave osjetio sam zujanje uzrokovano elektricitetom, i osjetio sam kako mi se kosa miče. Nekoliko puta sam provjeravao, znate? Da li se miče ili ne? Nisam ništa našao. Ali opet, okej. I onda na ovom dijelu (dodiruje sljepoočnicu) sam osjetio kako se miče. Miče se! Nisam ništa htio reći. I onda, u jednom trenutku smo pričali, i moje naočale su se iskrivile. Bile su u redu na početku. Ništa im nisam radio. Onda sam ih morao popraviti jer su mi spale. To se nikad prije nije dogodilo.

(Andromeda) Hmm.

(L) Dakle Cezar mora da se spajao kroz tebe.

Kraj sesije


Preveo: Ivan Novak





Poruke s one strane o manipulaciji čovječanstva i bliskoj nam budućnosti 2 - Montague Keen









8. lipanj 2014.

Draga moja, povuci se od svega na trenutak i pogledaj na stvari jasnoga uma. Vi poduzimate korake za oslobađanje energije koja je omogućila da mnogo toga što je bilo skriveno bude pušteno u javnost. Vaši planovi da nastavite ovaj posao sada su privukli mnoge takozvane eksperte koji su mobilizirani od strane Kabale da nas odbiju od našeg rada i izazovu pomutnju u glavama mnogih ljudi. Taktika zastrašivanja uspješno se koristila generacijama, i oni još uvijek rade na tome da oslabe istomišljenike. Koriste se takvi ljudi koji sebe vide kao stručnjake koji znaju bolje nego itko drugi. Važno je distancirati sebe, i naš rad, od njih. Kabala koristi odvlačenje pažnje i zbunjenost: sve što im je ostalo je da pokušaju zadržati ono malo moći koju još imaju. Sprječavanjem da se svjetlo u potpunosti aktivira, Kabala nastavlja svoju korumpiranu ulogu. Svatko se sam treba zapitati…

DA LI JA, ILI ONO ŠTO JA BEZAZLENO RADIM, POMAŽE KABALI DA NASTAVI SA SVOJOM VLADAVINOM ZLA U NAŠEM SVIJETU?

DA LI UBIJATE U NJIHOVO IME? DA LI PROVODITE NJIHOVE ZAKONE?

Jeste li još uvijek zarobljeni u 3-dimenzionalnom svijetu koji je za vas stvorila Kabala? Pogledajte u svoju savjest i zapitajte se: “Što ja radim kako bi omogućio svjetlu da ukloni tamu i korumpirane?” Doći će vrijeme, uskoro, kada ćete se morati suočiti s tim pitanjem, tako da morate biti na to spremni. Ima toliko dobrih ljudi koji imaju hrabrosti da otvore put. Njihovo je vodstvo dostupno besplatno. Moraju se donijeti odluke, jer vi ne možete sjediti sa strane i nadati se da će sve proći: neće. Vaše akcije u ovom trenutku su od velike važnosti. Da li ste s 99% i ujedinjeni s čovječanstvom; čovječanstvo koje je ujedinjeno u ljubavi i svjetlu želi živjeti u miru i slozi. To je vaš cilj. To je zasigurno vrijedno da se ujedinite.

Veronika i Andrew (Bartzis) daju vam priliku da pokažete da se možete ujediniti u slozi, da ujedinite svoje potencijale kako bi oslobodili svu dobru energiju koja je bila zarobljena od strane Kabale s ciljem da vam se onemogući pristup do nje. Ovo je prvi put da je to moguće učiniti. To zahtijeva da se čovječanstvo ujedini kao jedno da bi se to učinilo. Veronika i njezini prijatelji su to pokrenuli, prošli mjesec, i vidjeli smo rezultate s obje strane života. Postoje znanstveni dokazi da se pokaže da je to radilo. Nemojte biti izbačeni od strane negativnih. Oni će izaći s bilo kojim razlogom pod suncem kako bi sugerirali da se to ne može učiniti, osim ako se to ne učini na njihov način. Oni će također proizvesti lažne izjave s ciljem da stvore sumnju u slabim umovima. Ja vam kažem, to se može učiniti i to će biti učinjeno. Samo pogledajte na sva razotkrivanja koja su se dogodila otkada je Veronika objavila 26. svibnja, i zapitajte se kako je do toga došlo. Da li je to slučajno?

Morate se suočiti s činjenicama. Na svakom od vas je da preuzme odgovornost. Poduzmite akciju za dobrobit svih. Vaš svijet je u takvom jednom neredu. Toliko je mnogo uplitanja i manevriranja da bi se stvorila isprika za početak Trećeg svjetskog rata. Kabala to vidi kao jedini spas. Vaša šutnja i popustljivost omogućuje im da nastave svojim putem.

Vrijeme je da saznate vašu pravu povijest. Veronika poduzima korake kako bi to postalo javno znanje. Zapitajte se zašto je bilo potrebno da se to skriva i zamijeni s čistom izmišljotinom koja vas je držala uhvaćenima u klopku i pod kontrolom. Kada vidite tko je stvorio ovu izmišljenu povijest, sve će postati jasno kao svjetlo dana. Jeste li spremni za ovo razotkrivanje?

Mi smo vas morali polagano dovesti do toga, jer tu je sada dovoljno svjetla da imate mogućnost da preuzmete pune činjenice o svom ropstvu. Da biste postali ono tko doista jeste, trebate naučiti zašto ste bili porobljeni, i zašto je potrebno, sada, da se oslobodite ovog vrlo okrutnog ropstva. Morate se suočiti s činjenicama i moraju se donijeti neočekivane odluke. Vi ste moćna bića svjetla koja su bila zaglupljena i prisiljena prihvatiti način života koji je potpuno stran vašem istinskom sebstvu. Vama je ispran mozak i bili ste kontrolirani u tolikoj mjeri da ne postoji sloboda mišljenja. Vi ste bili mehanizirani da slušate i služite. No, srećom, ti dani se brzo bliže kraju. Sloboda se rađa i vrijeme je da je prigrlite.

Meditirajte onoliko često koliko možete, jer to će vas povezati s vašim višim sebstvom i vašom duhovnom obitelji. Isključite se od svih lažnih vijesti, koje su propaganda koja samo služi da vas uhvate i drže vas u 3-dimenzionalnom svijetu. Sve na televiziji je pažljivo proračunato da vas se uhvati u klopku. To vas drži u mentalnom zatvoru, gdje niste u mogućnosti misliti za sebe. Do sada niste bili svjesni koliko su vaši životi kontrolirani. Putem televizije vas upućuju što jesti, što nositi, i gdje ići. To zauzima vaše vrijeme toliko da vi više dovoljno ne komunicirate s onima oko vas, i više ne mislite o sebi. Stvorena je lažna stvarnost koja vas sprječava da razmišljate za sebe ili da međusobno djelujete s prirodom. Sve vas to ostavlja nenaviknute da donosite informirane odluke za sebe. To vas ostavlja nesvjesne o ogromnim promjenama koje se događaju svuda oko vas, kao što je da je svjetlo uspostavljeno i naš rad dolazi do ostvarenja.

Zajedno, mi ćemo poduzeti sve potrebne korake da oslobodimo vaš svijet od ludila korupcije i kontrole. Mi ćemo to učiniti u miru i ljubavi u našim srcima za čovječanstvo. To je vaša velika prilika. Ujedinite se kao jedan, i sve će biti dobro.

Moja ljubavi, potpuno sam svjestan prepreka koje se neprestano stavljaju na tvoj put. Pokušaj ih vidjeti kao pokušaj Kabale da zadrži svoju moć. Svaki dan donosi više problema. Da, teško ti je, ali ti si odlučna nastaviti, unatoč poteškoća. molim da se ljubav i svjetlo šalju za naš rad. To je za čovječanstvo.

Budi jaka, draga moja. Zauvijek, tvoj obožavatelj, Monty.



22. lipanj 2014.

Ja vas molim da razmislite o informacijama koje Veronika i Andrew nastoje dovesti do vas. Važno je da razumijete vašu PRAVU POVIJEST. Zašto vam se lagalo i kako su te laži bile korištene za manipulaciju sve do danas. Nije lako mojoj ženi preuzeti tako veliku odgovornost u njezinoj dobi. Ima i onih koji su se potrudili ponuditi pomoć. Sada želim izraziti moju duboku zahvalnost mladiću koji je posjetio moju ženu i uzeo slike portala i svjetlost duhova u našoj kući. On je sada omogućio mojoj ženi i prijateljima da se vrate na TARU kako bi oslobodili još energije. Njegova ponuđena pomoć je cijenjena na obje strane života.

Molim vas da se pridružite Veroniki na TARI u ponedjeljak 23. lipnja oko 10 sati. Povežite se kroz meditaciju i budite dio otpuštanja energije koja se koristila da vas se veže i drži u mraku. To je vaša velika prilika da sve promijenite na bolje za svakog čovjeka na Zemlji. Slijedite svoje srce, jer vaš um sadrži samo ono što vas je korumpirani režim učio.

Sada će vam se početi otvarati nova vrata. Moći ćete izabrati: idete li sa svjetlom; ili kroz strah, birate li ostati s mrakom? Takva odluka je vaša i samo vaša. Čine se veliki napori da se ukloni ono malo slobode koju sada imate, a vaše vlade uništavaju ono malo što je ostalo. Njihov plan postaje svakog dana sve očitiji. Kao što stalno ponavljam, VI ste većina i vaše vlade su nemoćne bez vaše pomoći. One vas se boje uvijek kada se probudite na tu činjenicu.

Moja draga supruga ima mnogo posla, jer ona mora napustiti Irsku u nedjelju u 6 sati, 22. lipnja. Ozbiljno razmislite o tome što su ona i Andrew objavili. Budite s njom u duhu u Irskoj.

Ja se ponosim tobom, draga moja. Obje strane života su s tobom. Mi ćemo uspjeti!

Uvijek, tvoj obožavatelj, Monty.



29. lipanj 2014.

Svijet duha želi vam se pridružiti, draga moja, zahvaljujući se svima onima koji su učinili da vaša posjeta Irskoj bude veliki uspjeh. Dijelili smo svaki trenutak tamo s vama. Opet, vi ste uspjeli osloboditi više blokiranih energija. Zato je to, moja draga, postao imperativ da se preseliš u Irsku. Sva ta putovanja tamo-amo je previše tražiti od tebe. Opet, ponoviti ću, Irska je ključ koji će sve otključati.

Mi smo vas doveli do savršenog mjesta gdje će se ova tranzicija dogoditi. Ništa se ne događa slučajno: čak i prije nego što je viđen, D je prepoznao potencijal tog mjesta. To je izabrano mjesto. Sada morate tražiti pomoć za kupnju za zakladu. To će biti naš prvi centar. Irska se budi. Ona treba snagu da se udalji od indoktrinacije nametnute od strane Vatikana. Ona se treba suočiti sa svojom istinskom povijesti i prepoznati tko su zapravo ljudi Irske.

Ti, draga moja, znaš dvije brave koje moraju biti potpuno otključane. Počeli ste ovaj proces 26. svibnja i nastavili 23. lipnja. Potrebno je vremena i truda i, nažalost, troškova. Mi smo zahvalni MM za financiranje ove zadnje posjete. Svaki korak osigurava da se proces odvija brzo i uspješno. Vaš svijet je u opasnosti i određene frakcije i dalje rade sve što je u njihovoj moći kako bi stvorili “razlog” za početak Trećeg svjetskog rata. Svi oni od svjetla moraju se udružiti kako bi spriječili da se ovo dogodi. Mi tražimo mnogo od tebe, moja draga. Mi se trudimo da dovedemo prave ljude do tebe da ti pomognu na tom putu. Nije moguće da to sama učiniš. Ja sam obećao da će pravi ljudi biti na tvojoj strani; mi ćemo se pobrinuti za to. Što prije otključavanje energije bude završeno, tim bolje za čovječanstvo. Patnja na ovom svijetu treba prestati, a oni koji to stvaraju moraju se ukloniti s vašeg planeta.

Dok je užas onoga što je, do sada, bilo skriveno od vas, na otvorenom, i ljudi potpuno shvaćaju kako ste bili izdani od onih kojima ste dali svoje povjerenje, ništa ne može krenuti naprijed. Morate to vidjeti. Također trebate vidjeti ljude onakve kakvi jesu, a ne zato što ste dovedeni da vjerujete da jesu. Morate se suočiti s neugodnim činjenicama i nema izlaza iz toga. Kabala je stvorila svijet iluzije s ljudima za koje ste bili potaknuti da štujete i poštujete, ali sada zavjesa će se otvoriti, i istina će biti otkrivena u svoj svojoj ružnoći. Neće biti lako prihvatiti da su vas ti ljudi prevarili. Molimo vas da s njima postupate smireno i dostojanstveno. Oni znaju da je njihovo vrijeme isteklo. Mnogi će tražiti milost i očekivati da će biti shvaćeni. Mnogi su se rodili u situacijama koje nisu bile po njihovom izboru. Istražite svaki slučaj pojedinačno. Nemojte sve osuđivati. Mnogi će se doista pokajati i moliti za milost. Zapamtite, oni će izgubiti sve što su akumulirali na vaš trošak. Oni su u strahu od vas.

Vi imate prijatelje s drugih planeta koji su spremni i voljni doći vam u pomoć. Nemate se čega bojati. Budite spremni pomoći i savjetovati, posebno onima od vas koji su još u 3D-modu. Stvari se brzo odvijaju, pa budite spremni da se pokrenete čim primite obavijest. Mi ćemo dovesti stvari u red, tako da će se određene operacije dogoditi bez problema. Mi ćemo vam pokazati kada da se pokrenete. Ništa se ne može dogoditi dok mi ne damo znak za pokret. Bilo vam je rečeno što možete očekivati, pa budite pripremljeni i spremni za akciju. To je Božanski plan, on se ne može promijeniti ili spriječiti. Oni kojima vjerujete, znaju što se od njih očekuje, i oni će biti tamo zbog vas. Trebalo je mnogo godina da bi taj plan počeo davati rezultate. Biti će pravi trenutak za pokret kada mi damo znak. Ti, moja draga, bila si pripremana mnogo godina za ovaj trenutak. Bila si vođena do ljudi i mjesta tako da se to može postići i to će i biti.

Naši centri su neophodni jer ljudi trebaju savjete i smjernice. Mi ćemo pružiti pomoć i savjetovati kako uzgajati hranu koja je sigurna za konzumaciju, i kako proizvesti sigurne lijekove. Sve prirodno proizvedeno će ukloniti bolesti uzrokovane otrovima u vašoj hrani, vodi, i zraku. To je bitan dio procesa kroz koji morate proći dok nastavljate kretanje prema svjetlu. Mi vas nećemo iznevjeriti.

Molimo vas, nastavite raditi na ley linijama. Vi uspješno deblokirate njihove energije. Taj rad je bitan, pa koristite svoje umove i povežite se s Tarom i Uiseneachom kako bi pomogli osloboditi njihovu energiju. Vi radite izvrstan posao. Jednog dana, vidjet ćete kako se vaš trud isplatio. Vi preuzimate kontrolu i oslobađate ono što je s pravom vaše. VI STE KREATORI VAŠEG NOVOG SVIJETA. TO JE UZBUDLJIVA AVANTURA. NEKA MIR I SKLAD BUDU VAŠ CILJ. Biti ćete iznenađeni koliko lako će biti ukloniti sve “razloge” za rat. Oni koji traže razloge za rat više neće biti s vama.

Ostali planeti traže da vodite na putu. Pomognite onima oko vas da shvate što se događa; postanite njihovi vodiči, podijelite svoje znanje. Dok koračate naprijed prema svjetlu, vi ćete automatski povesti one oko vas zajedno s vama. Ovo je ogroman proces učenja za sve vas. Pripremite se da odbacite sve stare sustave vjerovanja koji su služili da vas drže u zatočeništvu.

Trebamo ovaj centar u Irskoj kao mjesto okupljanja, gdje oni koji trebaju pomoć mogu doći. On se može koristiti za sve vrste okupljanja, konferencija, seansi, prirodnih tretmana, itd. Molim vas da pomognete Veroniki da ga kupi. Ona će uspostaviti šest centara u svijetu prije nego što pređe u duh. Ona će tamo ostaviti one koji će nastaviti njezin rad i uspostavit će centre u svakoj zemlji vašeg svijeta. To je naš cilj. Molimo vas da nam pomognete to ostvariti. Naš rad mora se nastaviti. Vi ćete shvatiti, s vremenom, zašto to mora biti tako.

Moja draga, mi napredujemo. Tvoj teški rad u Irskoj pokazuje dividende. Molim te da zadržiš veze koje si tamo napravila. Mi smo na našem putu do uspjeha. Drugi će istupiti kako bi podijelili ovaj teški teret.

Ja sam u duhu s tobom. Uvijek uz tebe. Tvoj obožavatelj, Monty.



6. srpanj 2014.

Nije mi lako moliti moju dragu suprugu da napusti kuću koju smo zajedno dijelili. To je kuća u kojoj smo doživjeli veliku sreću. Napustiti svoju obitelj i otići u Irsku da radi u vašu korist. Potrebna je velika energija bića za rad na blokiranoj energiji. Razlog zašto je njezina posjeta Tari bila tako uspješna je zbog toga što su ona i još trojica bili uključeni. Oni su koristili svoju vlastitu energiju kako bi oslobodili ono što je bilo blokirano stotinama godina. Ovaj rad je od najveće važnosti za čovječanstvo. Sve će se promijeniti kada sve prirodne energije budu oslobođene. To će izložiti mračne i učiniti da život na Zemlji bude vrlo težak njima i svima koji vam se suprotstave.

Na 26. lipnja, Veronika, D i M, išli su vidjeti mogući Centar. Nisu imali pojma da će to biti doista savršeno. On je na izravnoj liniji od Uisneacha i Tare. To osigurava prekrasnu energiju. Oni su bili vrlo uzbuđeni sa svojim pronalaskom, do kojeg su, naravno, bili vođeni. To će olakšati rad na obje lokacije, Tari i Uisneacha na regularnoj osnovi.

Veronika treba sredstva kako bi kupila ovu zgradu i pretvorila je u Centar, naš prvi Centar. Mi vas molimo da razmislite o pomoći Veroniki da ga kupi. U interesu je čovječanstva da on bude što je prije moguće uspostavljen. Ukoliko Veronika ne održi rok koji je dao prodavatelj, tada ćemo izgubiti ono što bi bila vrijedna imovina za Fondaciju. Cijena je 420.000 eura. To može biti učinjeno ako oni od vas u svakoj zemlji odluči da se to dogodi, jer to će biti u korist svih.

U vašem svijetu je kaos. Svakome je teško vrijeme u pokušajima da preživi. Mračna energija se široko koristi da uzrokuje stres, strah i konfuziju. Napadi na one kao što je Veronika, koji nastoje razotkriti istinu, se pojačavaju. Budite svjesni da ste samo jedan među mnogima drugima, koji bi mogli iskusiti taj problem. Mračni su u strahu jer je toliko svjetla oslobođeno. Oni ne mogu preživjeti u njemu, pa postaju očajni. Oni će se okomiti na sve one koji prolijevaju svjetlo na njihova mračna djela. To je razlog zašto morate podržati jedan drugoga. Nitko nije siguran od napada. Oni vas ne vide kao jednake njima, tako da oni raspolažu vama bez i sekunde razmišljanja. Budite ponosni što se zalažete za istinu, čast i pravdu za sve. Njihova mračna djela su izložena i oni se nemaju gdje skriti, pa su drski u nadi da možete zaboraviti što su učinili.

Količina zbunjujućih informacija je u porastu, tako da ih trebate razaznati. Znate kome možete vjerovati. Ako to zvuči previše dobro da bi bilo istinito, onda prepoznajte da je to doista tako. Promjena neće biti laka, ali svaka pomoć će se dati da vodi čovječanstvo kroz ova teška vremena u svijetu prema svjetlu. Ovo je vaša godina. Dajte svu energiju koju možete, kako bi se omogućilo svjetlu da ukloni sve što je mračno. Nemojte tražiti od drugih da to učine za vas. Svatko od vas treba preuzeti odgovornost. Napravite planove da radite zajedno, jer kada ste zajedno, sve je moguće.

Kabala i dalje nastavlja izmišljati nove načine za stvaranje STRAHA. Nemojte pasti na to. Provjerite sve detalje prije nego što prihvatite što se emitira na vašoj televiziji, itd. Zapamtite, oni su mnogo puta u prošlosti ubili svoje vlastite ljude, s ciljem da osiguraju da im vjerujete da ste napadnuti. Budite mirni u svakom trenutku. Pažljivo razmislite o “priči” koju vam oni žele nametnuti. Vi ste sada više budni, tako da ste u stanju napraviti zrelu procjenu onoga što je rečeno. Odbijte biti uvučeni u STRES koji Kabala stvara. Vi niste napadnuti od stranih sila: oni samo žele da vjerujete da jeste.

Molim vas donosite informirane odluke o svoj hrani koju unosite u svoja tijela. Učinite najbolje što možete da dobijete dobru zdravu hranu, kad god je to moguće. Pokušajte zadržati prirodnu hranu i lijekove što više možete. Lako je pronaći sve savjete koje možete trebati. Naši centri će učiniti tu vrstu informacija dostupnu svima. Cijenite svoje tijelo. Ono je hram vaše duše.

Sada vas molim da pročitate Veronikinu molbu za Centar. Ja sam joj pomogao to napisati. Svi vi morate imati ruku u promjenama koje želite vidjeti. Veronika je dala deset godina svog života da radi sa mnom, kako bi vas informirala i pomogla vam da vidite svjetlo. Vi možete ostvariti naše snove oslobađanjem sve energije koja će omogućiti čovječanstvu da živi zajedno u miru. Više neće biti ratova ili podjela bilo kakve vrste.

_________________________________________________

LONDON

5. srpnja 2014.

Da bi čovječanstvo preživjelo neophodno je da se preselim u Irsku. Monty i svijet duha su me zamolili da se preselim u Irsku. Blokirane energije u Irskoj kontroliraju cijeli svijet. One se moraju osloboditi. Irska je ključ koji će sve otključati.

Ja sam živjela 55 godina u Engleskoj, tako da je ovo veliki korak za mene. To će značiti udaljavanje od moje troje djece i pet unučadi. Moja misija zahtijeva od mene da to učinim. Nemam novaca, a nisam vlasnik kuće u kojoj živim. Zato trebam vašu pomoć za kupnju Centra u Irskoj.

Na mom zadnjem posjetu Irskoj našli smo savršenu zgradu za ovaj projekt. To je na izravnoj liniji od Tare i Uisneacha. Njezina ENERGIJA je nevjerojatna. Savršena je u svakom pogledu.

Ja vas molim da doprinesete na bilo koji način možete. Niti jedan iznos nije premalen. Zajedno, možemo to ostvariti. Vrijeme je bitno. Imam 9 tjedana da nađem polog od 40.000 eura. Svi koji doprinesu ovome će dobiti priznanje; njihova imena će biti na ploči na ulazu u Centar.

Mi stvaramo našu budućnost. Budućnost bez korupcije koja je uništila naš svijet i gotovo uništila samo čovječanstvo. Mi se sada borimo za opstanak. Blokirana energija mora se osloboditi.

Moji prijatelji i ja smo imali veliki uspjeh na Tari 26. svibnja i 23. lipnja. To se mora nastaviti. Postoje među nama snage čiji je jedini cilj otrgnuti čovječanstvu i uništiti sve ono što je potrebno kako bi čovječanstvo preživjelo. Ne možemo se opustiti i dozvoliti da nam se to učini. Svaki dan se otkriva sve više dokaza o tome i mi smo šokirani da se to dogodilo bez našeg znanja. Ovo je naša prilika da preuzmemo kontrolu i da omogućimo svjetlu da prodre, izloži i ukloni sve ono što je mračno i korumpirano.

Molim vas da mi pomognete to učiniti.

U ljubavi i svjetlu, Veronika
_________________________________________________

Vjerujte u sebe. Vi to možete.

Moja draga, uzdigni se iznad svega što ti je učinjeno, jer to neće biti zauvijek.

Uvijek, tvoj obožavatelj, Monty



13. srpanj 2014.

Veronika, odgovor koji smo dobili od ljudi iz svijeta, na naš zahtjev za pomoć da stvorimo naš prvi Centar, bio je predivan. To daje razlog da se ljudi ujedine kao jedan, da bi stvorili početak potreban da se stvori svijet u kojem bi željeli živjeti. Vrijeme je da se donese svjesna odluka da se odreknete korupcije, i da se odbije i dalje plaćati za njihova prazna obećanja. Zajedno, vi ste odlučili da više ne želite biti trovani vodom koju ste prisiljeni piti, hranom iz koje je uklonjeno sve što je dobro, i udišete zrak, koji je zatrovan kemikalijama za koje plaćate kroz vaše poreze.

Naš san je da imamo centar u svakoj zemlji u koje će doći stručnjaci da rade zajedno, da dijele informacije i istraživanja, i savjetuju čovječanstvo. Mi smo našli zgradu koja je savršena za prvi Centar, a s vašom velikodušnom pomoći, mi ćemo ga dobiti što je prije moguće. ( Mi sada imamo pola novca za depozit. TO SE VRAĆA.) Kada se ljudi ujedine i postave svoje namjere, ništa ih ne može zaustaviti.

Vi ste odlučili reći NE RATU, ili ubijanju bilo koje vrste, bilo putem lijekova ili bilo kojom drugom praksom koja se koristi kako bi se smanjio život na Zemlji. Kvaliteta života na zemlji je na najnižoj razini. Oni koji kontroliraju vaš planet više ne mogu skriti ono što rade. Sada je sve to na otvorenom. Ne pomažite im da nastave s tom praksom. Vi ćete se ujediniti, da naučite kako živjeti na Zemlji bez ometanja bilo kakvih mračnih sila zla. Vi ste se probudili za njihove planove i ne želite biti dio njih. Buđenje nije jednostavan proces, pa budite strpljivi s onima koji smatraju da je zastrašujuće probuditi se na činjenicu da oni nesvjesno pomažu u uništavanju čovječanstva i planeta Zemlje. Svi koraci potrebni da se krene naprijed su istraženi, i stručnjaci su spremni da podijele svoje znanje u mnogim disciplinama. Sve se to uklapa kako bi trebalo. Što prije se dogodi Centar u Irskoj, tim prije će se ostvariti centri u drugim zemljama. Molim vas, dajte, tako da možemo početi proces oporavka.

Kada bude dovoljno svjetla, naša dva svijeta će se ujediniti kako bi uklonili i posljednji trag korupcije. Veronika je upoznala one od nas u mreži, od kojih sam ja jedan. Nas je 12, i mi smo najveći umovi koji su ikada hodali Zemljom. Mi smo spremni i uzbuđeni da radimo zajedno s vama. Vi ćete nas vidjeti i razgovarati s nama u određenim centrima. Naši planovi su veliki, i namjeravamo uspjeti. Sve ono što se sada događa bilo je planirano godinama. To je razlog zašto sam morao napustiti Veroniku i preći u duh, tako da zajedno možemo ostvariti ove planove. Ovo je godina za poduzimanje ogromnog koraka naprijed, pa nemojte to propustiti. Napravite da se to dogodi. Planet Zemlja mora preživjeti. Čovječanstvo mora rasti i razvijati se. Gledajte u budućnost i odbijte i dalje sudjelovati u uništenju čovječanstva.

Ovo je bitka između svjetla i tame. Morate odlučiti na kojoj ste strani. Nije moguće sjediti po strani. Tu je više nego dovoljno informacija koje su vam dostupne kako bi donijeli odluku. Želite li ostati u 3-D svijetu, boreći se za opstanak, ili želite napredovati u više dimenzije; svijet mira i sloge s punom svijesti?

Sve ono što vam je bilo oduzeto, s ciljem da budete kontrolirani, ponovno će se aktivirati. Opet ćete biti cjelovita bića svjetlosti, koja žive u harmoniji jedni s drugima. Mi u duhu smo naporno radili zajedno s vama da bi to proveli. Vi znate da je tajming važan. Prozori mogućnosti su stvoreni tako da možete poduzeti korake potrebne da se uspnete na višu dimenziju. To vrijeme je SADA. Ozbiljno razmislite o svojoj budućnosti i budućnosti onih za koje ste odgovorni. Pomozite nam da započnemo ovaj proces preko naših centara.

Veronika je primila zahtjeve za osnivanje centara u raznim zemljama. Njoj se savjetovalo da to mora početi u Irskoj. Da, svaka zemlja u vašem svijetu će imati jedan centar. Potrebno je da se ODUČITE od svega onoga što su vam rekli. Sve to je bilo osmišljeno da vas se kontrolira i zbuni, i da vas se pokori, i uplaši po pitanju onoga što vidite kao autoritet. Na primjer, učili ste da je sve počelo na ISTOKU. Zasigurno nije. Počelo je na ZAPADU i došlo na Istok. Oni koji su izvršili takve laži sada će morati odgovarati ljudima koje su obmanuli. Vi sada živite u najvećoj krivulji učenja svog postojanja. Povežite se sa svjetlom za vodstvo.

Ima i onih koji će vam reći da ne morate ništa raditi. To nije istina. Oni su dovedeni u zabludu i tako nesvjesno dovode u zabludu druge. U vašim srcima i dušama, vi znate istinu. To je ono s čim se morate povezati. U meditaciji, vaši vodiči će vam pomoći u tom procesu.

Irci su rasa protiv koje se najviše griješilo na Zemlji. Kada se probude, cijeli svijet će se probuditi s njima. Jako je bitno da to počne tamo. Irci, svugdje u svijetu, će rezonirati s tim. Otuda se kontrolira energija vašeg svijeta. To je samo jedan od razloga zašto to mora početi tamo. Kada se ta energija oslobodi, biti će od koristi za svaku zemlju. Moja supruga to jasno razumije i zna što treba učiniti. Ja sam je podučavao o tome deset godina. Ona ima ljude uz sebe koji će pomoći. Morali smo čekati dok dođe pravo vrijeme. Sada, uz vašu pomoć, možemo to ostvariti.

Mračni to pokušavaju spriječiti. Oni koriste ranjive ljude u nastojanju da spriječe da se to ne dogodi. Mračni su upravo to činili u cijeloj povijesti. Hoćete li pasti na to još jednom? Vi ste na raskršću. Morate donijeti odluku. Kojim putem ćete nastaviti dalje. Mirno stajati nije opcija. Molim vas, ozbiljno razmislite.

Nadamo se da će biti osigurano dovoljno sredstava kako bi kupili naš prvi Centar u idućih sedam tjedana. (Depozit treba platiti u roku od 2 tjedna, jer i drugi se za njega natječu. Ovaj depozit se VRAĆA.)

MRAČNI čine sve što je u njihovoj moći kako bi nas spriječili u stvaranju našeg Centra. Odluka je na vama: želite li da to krene naprijed? Zajedno ćemo ostvariti budućnost bez ratova; s hranom, vodom, i zrakom koji je čist i cjelovit. Svi ljudi na Zemlji će imati dom i obrazovanje. To je naš san. Vi možete dovesti do njegovog ostvarenja.

Moja ljubavi, cijenimo sve što činiš, pokušavajući to ostvariti. Pravi ljudi će biti tu da pomognu. Ovo buđenje se ne može zaustaviti. Uspjet ćemo, ljubavi.

Tvoj obožavatelj, Monty



20. srpanj 2014.

Buđenje sada sprječava Kabalu da bude uspješna sa svojim OPERACIJAMA POD LAŽNOM ZASTAVOM. Većina stanovništva sada vidi ove organizirane događaje onakvim kakvi jesu. Oni više neće raditi, bez obzira koliko uvjerljivi mogu izgledati. Ta formula nikada više neće raditi.

Svi njihovi napori da počnu Treći svjetski rat su bili izloženi i oni će i dalje biti izloženi. Čovječanstvo se pomaklo od naivnog vjerovanja u sve ono što se govori na televiziji i u novinama.

Takozvani eksperti gube vrijeme pokušavajući uvjeriti probuđene da vjeruju njihovim lažima. Ti dani su gotovi.

Slijedećih nekoliko tjedana je od velike važnosti. Mnogo toga se može dogoditi. Otvorite svoja srca i pozdravite svjetlo, jer ono će sve promijeniti na bolje. Nakon što vidite prošlost i kako ste bili kontrolirani; kako su uništili kvalitetu vašeg života, vi se više nećete bojati. Umjesto toga, vi ćete gledati na one koji su vas kontrolirali sa sažaljenjem i čuditi ćete se kako ste ih ikada mogli prihvatiti kao superiornije od vas.

Sve u vašim životima će se promijeniti, ništa neće ostati isto.

Oni od vas koji su spremni, biti će dobro. Ali oni koji se nisu pripremili, biti će u nevolji. Oni će biti ti koji će trebati vašu pomoć.

Naši Centri će pružiti takvu pomoć. Oni će imati ljude koji će pomoći svima u tranziciji. Mi smo zatražili pomoć za prvi Centar. Nažalost, moramo koristiti Kabalin monetarni sistem kako bi osigurali potrebna sredstva za kupnju Centra. Ljudima će se pokazati kako živjeti bez Kabalinog sistema kontrole, na koji ste se toliko navikli. Trebate pomoći da se promjene dogode što je prije moguće, tako da se ubijanje zaustavi. Sve je u vašim rukama. Dakle, pripremite se za pomak prema naprijed, van iz 3D stvarnosti koja kontrolira svaki aspekt vašeg života. Svaki članak zakona vam govori da vi niste ništa: nitko. Vi ne posjedujete svoju kuću, vi nemate svoj auto. Pročitate dokumente koje slijepo prihvaćate i potpisujete. Oni bi vam trebali reći da sve nije kako vjerujete ili se nadate da će biti. Vi ste bili zavarani, lagani i prevareni. Morate se probuditi za sve to i poduzeti prave korake da se to promijeni.

U našim Centrima, mi ćemo vas voditi kroz močvaru prevare.

Molim vas da pomognete kako bi se oni ostvarili, jer od njih će imati koristi svi koji traže istinu i svjetlo. Toliko divnih ljudi se ponudilo da pomogne Centrima. Oni su proučavali posebne discipline koje će pružiti informacije o tome kako uzgajati hranu i osigurati besplatnu energiju; sposobnost da se preživi katastrofe s kojima se sada pokušavate nositi.

Ujedinite se i krenite naprijed u doba svjetla i ljubavi.

Vatikan se suočava s krajem njegove vladavine. Ne smije mu se dopustiti da preživi. Sigurno, do sada je svatko otvorio oči za ISTINU.

Vatikan je odgovoran za prisiljavanje mnogih da žive i umru u STRAHU. On je uništio mnoge živote.

Drevna religija ljubavi, koja je prakticirana u Irskoj prije vladavine Vatikana, opet će izroniti, i ljudi će je prihvatiti i živjeti u miru.

Vi, svatko od vas, sada je odgovoran za stvaranje budućnosti koju želite vidjeti. Nema više laži: sve je na otvorenom, potpuno transparentno, kao što je uvijek trebalo biti.

Preuzmite odgovornost i učinite da se to dogodi. To je u vašim rukama, jer vi ste arhitekti budućnosti koju želite vidjeti. Pripremite se za smrt starog sistema kontrole. Dajte zavjet svojoj djeci i svim budućim generacijama da ćete poduzeti sve potrebne korake kako bi pomogli u tranziciji, i da više nećete pomagati, ili plaćati prazna obećanja korumpiranog sistema kontrole koji vas sada veže.

Ja vam obećavam, vaša budućnost je izvan vaših najluđih snova. Sve je tamo, čeka da poduzmete potrebne korake kako bi se to dogodilo.

Dakle, vjerujte u sebe. Vi možete učiniti da se to dogodi. Vi se nalazite na raskrižju gdje se mora odlučiti: da li se držati 3D kontroliranog razmišljanja, ili koračati u svjetliju budućnost s povjerenjem, u sigurnoj spoznaji da svaka pomoć koju možete trebati za stvaranje boljeg svijeta za sve je upravo tamo i čeka da poduzmete daljnje korake.

Ne može se stajati na margini, jer odluka se mora donijeti, i to uskoro. Napredovanje u svjetlo ne može se odgoditi.

Izaći iz STRAHA i krenuti naprijed ili ostati u strahu od samog života, i nastaviti živjeti, možda i lošije nego što ste iskusili do sada, jer to će biti bez svjetla.

Dobro razmislite o svojim mogućnostima prije donošenja odluke. Veronika i ja smo vam nastojali pokazati izbore, ali odluka je vaša.

Održite svoj sjajan posao na ley linijama. Jednog dana, vi ćete shvatiti važnost ovog posla koji će vam otvoriti mnoga vrata.

Draga moja, teret tvog posla raste svakog dana. Ti nosiš težak teret.

Ti znaš u svojoj duši da će naša misija uspjeti, jer tebi su pokazani krajnji rezultati.

Moja ljubav vas stalno okružuje. Vi nikada niste sami.

Uvijek, tvoj obožavatelj, Monty

Napomena: Monty me upravo podsjetio da sam zaboravila dodati ono što je napisao kako bi se zahvalio svima onima koji su donirali sredstva.

Obje strane života žele proširiti našu duboku zahvalnost na one koji su donirali sredstva za kupnju našeg prvog Centra. Sva imena će biti napisana na zidu, tako da nikada neće biti zaboravljena.

Oni su učinili da se to dogodi. Oni su poduzeli prve korake u bolju budućnost.

Hvala vam






http://www.montaguekeen.com/page260.html

Preveli s engleskog (thanx):

Fredi

Marijana Pontoni - Civilizacija Svjetlosti

http://www.svjetloradnici.com/


... nastavlja se ...





Eloratea - kolumna duhovnih tekstova



 


 


Napisala: Eloratea


Cast Away

Oni koji žive u sada su poput brodolomnika koji su preživjeli brodolom, preživjeli boravak na pustom otoku ispunjen disanjem i gledanjem u valove mora; i navečer u vatru koju su sami naučili zapaliti.

U sada i mogu živjeti takvi koju su se borili za dah na pustom otoku.

Samo takvi koji su preživjeli pad aviona kojim su letjeli, ili potapanje broda kojim su plovili.

Detalji nisu važni.

Važno je da su se našli oslobođeni konteksta u kome su prije živjeli; nesvjesno postojali.

I nakon panike, bola, borbe i predaje, našli se u novom stanu svijesti, u sada.

Živjeti u sada je novi način života, proizašao iz novog stanja svijesti;

Živjeti u sada znači živjeti s mačem u ruci dok god je potrebno rezati sve zablude prošlosti i budućnosti, koje se pojavljuju u sada;

Živjeti u sada znači ne igrati lažne uloge i ne napuštati vatru zarad sjena koje baca.

Živjeti u sada znači raskinuti zauvijek vezu s vremenom, poistovjećenost s mislima i osjećajima.

Misliti jasno i čisto, kada je neophodno, ne razmatrajući, ne prosuđujući i ne osuđujući bez kraja i konca;

I osjećati kao disati – udah do punih pluća, onda izdah. I najveći val prolazi nakon svog vrhunca i nosi što mora biti odneseno.

A što ne može biti odneseno ostaje.

I kako ćemo ikada znati što je stvarno ako se ne ponudimo smrti i ne vidimo što može umrijeti? I ako uvijek iznova ne zaranjamo i ponovno izranjamo na površinu života dok od nas ne ostane ništa doli život sam, besmrtan.


Princeza i razbojnik

Zamislite, jedno veliko more, i u tom moru jednu lađu…

Tako nekako počinje jedna duhovita dječja pjesma.

I u toj su se neobičnoj lađi nalazili redom: princeza, njen otac kralj, razni prinčevi, admirali, oficiri i tko zna kakvi sve pristojni ljudi, te jedan razbojnik; kako god da je dospio na taj brod.

I ako zamislite, da je more životni prostor, svemir, a brod čovjek, to jest mikrokozmos - kompleksni sustav u kome se nalazi vidljivi i nevidljivi dio čovjeka, tj. sve ono što ga čini, sustav koji plovi vodama života - priča dobiva dubinu, kao novu dimenziju.

I onda je u pjesmi nad morem, kao nad vodama života, došla bura.

Velika bura koja je strašno uzburkala more i velikim valom odnijela u more princezu. Teško je točno objasniti kako i zašto nastaju bure, ali što je tu je. Bura je bila tu i princeza se našla izvan svoga broda, u hladnom i uzburkanom moru koje je prijetilo da je potopi. I s druge strane, ne manje važno, brod je ostao bez princeze.

I kako kaže pjesma, zamislite sto valova, većih sto puta od princeze, i ne samo to, tako velikih da može i kit svakog časa na nekom od tih modrih valova da se doveze.

To jest, radi se o događaju velikih razmjera, koje se približno daju naslutiti usporedbom s veličinom kita. Upravo kita, koji je simbol ogromnog, zastrašujućeg, iskonskog i nepoznatog; i kao da je svega toga bilo u ovom događaju.

Zamislite da je iz mikrokozmosa, kao iz atoma, izbačena jedna gradbena čestica, jedna snaga, princip, kvant života bez koga on više nije mogao biti ono što je po rođenju, slika i prilika tvorca i makrokozmosa.

I kralj, kao vrhovni duhovni princip u mikrokozmosu htio je svoje dijete, duhovnu dušu, natrag. Jer samo su skupa skladno mogli ploviti brodom posred mora. Kakav god da je bio cilj i smisao tog putovanja.

I tako ožalošćeni kralj u pjesmi, nudi onomu koji spasi princezu to što mu je bilo najvrjednije - upravo ruku svoje kćeri.

Plan spasenja traži onoga tko će spasiti božje dijete i za nagradu nudi vjenčanje s tim plemenitim principom; ne obično, već kraljevsko, alkemijsko vjenčanje koje znači božansko oplemenjenje, transfiguraciju samog pomoćnog elementa.

No, kaže pjesma, na brodu ja zavladao tajac.

Pa tko će skočiti u hladno more, u valove sto puta veće od mjere smrtne osobnosti?

Čovjekovo lažno ja je dugo skupljalo činove i titule iz straha za svoj lažni opstanak, da bi sada samo tako skočilo u zagrljaj nepoznatome, koje je vrlo lako moglo biti njegova smrt.

Da li je za takav potez bila potrebna velika hrabrost, ili suosjećaj, ili nešto treće?

Iz pjesme je jasno što nije bilo dovoljno.

Nitko tko još misli da ima što izgubiti ne ide u takav pothvat.

Nitko tko se sa smrću sprijateljio nije, ne ide joj u susret.

Pa i obećanje ruke lijepe princeze i buduće sreće gubi na težini u vaganju s trenutnom opasnošću.

Pjesma kaže, svi šute, svi drhte, samo onaj razbojnik skoči i more zagrli.

Izgleda da je samo on imao to što je bilo potrebno da se spasi princeza, da se skoči i zagrli more, pa što bude. Ili samo on nije imao ništa što bi ga u tome sprječavalo.

Samo on nije razmišljao o opcijama, jer nije to stvar nikakve kalkulacije dobitka i gubitka.

Da li se već odavna u njemu pojavila takva sklonost prema princezi, da mu je ona postala važnija i od njega samoga?

Da li je slučajno znao nešto što drugi nisu? Ili je bio tek obični razbojnik, možda zatvorenik, osuđenik bez perspektive?

Teško je reći, ni pjesma ništa ne objašnjava.

Doima se da je postupio kako je jedino mogao i skočio u more kao da se radi o nečemu potpuno normalnom.

Pjesma tu samo kaže da je razbojnik izrekao neku psovku na račun vjetra, na adresu života i na ime mora. Kao da se radi o nekoj trostrukoj magijskoj formuli koja ga je učinila neranjivim.

Da li je u pitanju neki misterij?

Da li je samo trebalo skočiti u srce bure, a uspjeh je bio predodređen i zagarantiran i nije se moglo neuspjeti?

Uglavnom, razbojnik je skočio i vratio se s princezom.

I kralj je naravno učinio kako je obećao.

Kada je princeza bila spašena i ponovno na brodu, stari poredak stvari više nije vrijedio. Razbojnik više nije bio razbojnik, već kraljević. Sve što je bilo prije toga više se nije važilo. Možda nikada nije ni bilo bitno, a možda ga je baš pripremalo za zadaću spašavanja princeze, za kraljevsku budućnost?

Kako god bilo, cilj kao da je bio ispunjen i kako pjesma kaže - umiri se more, zataji vjetar, stade lađa...

Možda lađa i nestade, možda bijaše prenesena u neka druga i drugačija mora.

Zamislite da se ovdje radi o nečemu što se stvarno dogodilo i što se događa. O nečemu prastarom i opet aktualnom, zaboravljenom, ali neuništivom, čiji se odraz uvije iznova i svuda može nazrijeti, pa i u nekoj duhovitoj dječjoj pjesmici.

Da ove slike nemaju samo dubinu, nego i sve ostale dimenzije i da sadrže i vas same. I da je u pitanju možda nešto kao S.O.S. signal, kao zov od prapočetka; da se sjetite. Da skočite u more, da nađete izgubljeni biser, izgubljenu princezu.

Princeza mikrokozmosa je možda besmrtna, kao vječni božanski element, i ne može biti u životnoj opasnosti; to je moguće.
Možda čak i brod može ploviti dalje bez princeze, ali to sigurno više nije isti brod.

To je brod s nesretnom posadom, koja kao da ne poznaje više cilj i smisao puta, pa je kao ukletu lađu vjetar i valovi bacaju tamo-amo životnom pučinom.

Jer kralj bez kćeri-princeze sigurno ne bi bio isti, nekada uspravni, snažni i vedri kralj; dok god je princeza u moru i dok je valovi možda nose sve dalje od broda.

Zamisli…možda je sada baš tako.

Možda si ti na tom brodu što je ostao bez nečeg dragocjenog i vitalnog. I tko god i kakav god ti bio, možda možeš vratiti princezu; obnoviti život i duh na brodu, vratiti smisao putovanju;

Vrijedi li to tvoje bezuvjetne predaje u ruke sto puta većim morskim valovima?

Možda ti je čak i suđeno da postaneš kraljević i ne možeš ne postati? Možda možeš samo odgađati prvi korak; tko zna?
Možda i ne možeš znati dok ne skočiš; dok ti ne bude dosta besmislene plovidbe, pa skočiš i zagrliš nepoznato; pa što bude.


Moby Dick
ili
Istina nema granica



„Knjiga Moby Dick, Hermana Melville-a nije ono što se misli, nije čak ni tip knjige za koju se smatra… Čovjek, more i kit - Ego, svemir i iluzija. A sve ostalo je sve ostalo.“
Prema Jed McKenna

Poznati američki roman od preko 500 stranica s nevjerojatno detaljnim i opširnim opisima kitova i kitolova nije tragična priča o sumanutom kapetanu Ahabu koji zbog osvete juri bijelog kita po svjetskim morima i vodi u smrt, ne samo sebe, nego i cijelu posadu broda.

Ali ne samo da je u pitanju duhovita knjiga, s brojnim filozofskim motivima i biblijskom simbolikom, nego je to, iza mnoštva velova, priča o čovjeku koji spoznaje da istina nema granica i da sve što ima granice i ograničenja ne može biti istina. I koji od tada nema mira dok ne probije posljednju granicu, ne sruši i posljednji zid.

„Sve vidljive stvari samo su obrazine, maske od ljepenke, ali u svakom događaju u svakom živom činu u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato, ali uvijek razložito, izbija lice ispod ružne obrazine. Ako čovjek hoće da udari, valja da pogodi masku! Kako će se zatvorenik domoći slobode ako ne provali zid? Za mene je bijeli kit taj zid što se preda mnom ispriječio. Ponekada mislim da iza toga zida nema ništa više. Ali to mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči, vidim u tome kitu strašnu snagu kojom se nadima i koja dolazi iz neke nedokučive tame…Ne spominji mi grijeha, ta ja bih i na samo sunce digao ruku kada bi me uvrijedilo. Jer ako bi sunce moglo vrijeđati onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome neka poštena igra. Ali ja nisam rob ni te poštene igre. Tko je nada mnom? Istina nema granica!“ (Ahab, Moby Dick, H.M.)

Ahabova stanje, koje se u romanu naziva monomanijom gledano izvana izgleda kao ekstremni fanatizam.

Ali gledano unutarnjim očima zrele duše Ahab je prototip čovjeka koji probija iluziju zemaljskog zatvora, ograničenog i odvojenog postojanja. Njegova borba s kitom se može naći u verzijama borbe čovjeka sa zmajem, meduzom, kerberom - uvijek s nekim čudovišnim bićem koje predstavlja sve ono što dijeli od istine, od istinskog života. I to biće u borbi uvijek može uništiti samo ono u čovjeku što je od iste prirode, smrtno i nestvarno.

Ta vjekovima opisivana borba je zapravo umiranje ega.

Ahab je u stadiju čovjeka koji je došao do točke zasićenja starim načinom života - kao glumljenjem uvijek iste uloge, u uvijek istom filmu - i spada u one za koje važi – u filmu, ali ne od filma, više se ne mogu poistovjetiti s ulogom koju igraju i žele izaći, sići s platna u stvarni svijet.

Takav čovjek postaje sve jednoznačnije usmjeren, poput sfingina pogleda u daljinu, nezainteresiran i neosjetljiv za scenarij oko njega, za sve uobičajeno.

Jer sve je to već ostavio iza sebe, a ispred je još samo Moby Dick. Moby Dick kao simbol posljednjeg zida tamnice. I dok god on postoji, dotle postoji i Ahab i potjera se nastavlja; Plan B ne postoji. Kao ni budućnost poslije Moby Dicka. To je kraj ega.

Iza je nešto posve drugo.

Ali dok god postoji ego, dok god postoje granice, kome je do istine, mora u tu – kill-or-die - misiju; koja gledano očima onih koji još nisu na toj točki, može izgledati suludo.

To stanje, taj drugačiji način života može se usporediti s neobičnim i misterioznim razdobljem u kojemu se gusjenica pretvara u leptira. To je proces u kome jedno stanje nestaje da bi nastalo drugo - koje u biti nema puno veze s prethodnim. Smrt i uskrsnuće, smrt i ponovno rođenje.

Dok transformacija još nije gotova, primjećuju se elementi starog stanja i skoro kao neka vrsta nostalgije za nečim što nestaje; Nečim poznatim koje je pružalo osjećaj sigurnosti. I Ahab jednom prilikom vadi iz džepa posudu s komadom zemlje iz njegova grada.

Ali nema tu ipak stvarne žalosti za izgubljenim. Povratka nema i on nikada ne daje ni jedan znak da bi htio drugačiju sudbinu, niti ikada odstupa od cilja.

I nakon jednog susreta s brodom na kojem vlada zarazno veselje, jer je brod pun i vraća se domu na kopnu, Ahab jasno odgovara da njegov brod plovi u sasvim suprotnom smjeru; da je prazan i ide sve dalje od poznatog kopna.

Ahab ne govori puno, a njegove zapovijedi se uvijek bespogovorno izvršavaju. Snaga koja ga vodi kao da cijelu posadu i brod pokreće u smjeru cilja. Njihova volja i strahovi tu ostaju nemoćni.

Ahab veliki dio vremena provodi u svojoj kabini proučavajući i dorađujući svoju čudesnu mapu kretanja i zadržavanja kitova tijekom godine, po svjetskim morima i to naročito bijelog kita, zbog kojega je naravno i napravljena.

Ipak, on se ne oslanja sasvim na ta predviđanja i plovi uvijek budan i pozoran pozdravljajući druge brodove i kapetane s istim pitanjem - Da li su vidjeli Moby Dicka, gdje i kada? A izvor zadovoljstva mu je kada se kazivanja drugih brodova poklope s predviđanjem njegove karte.

Što su ljudi više poistovjećen s ulogama koje igraju, to im se Ahab čini manje razumljivijim, bezosjećajnijim i luđim.
Iako je i Ahab nekada bio obični karakter, kitolovac - kao mnogi u njegovu kraju, jedan od ljudi s poslom i obitelji.

Ali priča počinje kada se on već našao lice u lice s Moby Dickom, levijatanom, vladarom tame i kada je pri kraju borbe koju su gubili krenuo protiv te nemani iz morskih dubina, s običnim, kratkim nožem. Borba čovjeka i levijatana, u kojoj Ahab ostaje bez jedne noge. Jer to je borba nakon koje je sve drugačije za Ahaba. Zapravo već od impulsa u kome je krenuo direktno na kita, ne obazirući se na disproporciju strana u borbi, jasno je da se u njemu nešto novo pokrenulo. To je bio njegov prvi pokušaj napuštanja Platonove pećine i suočavanja s novom razinom stvarnosti, kome je očito već prethodilo skidanje okova.

Mnogi su ostali osakaćeni u tom opasnom poslu kitolova;

Mnogi i nakon teških i nesvakidašnjih iskustava, tek nešto pognuti nastavljaju igrati svoje uloge. Nastavljaju promatrati sjene na zidu pećine.

Ali ovo je priča kada stvari postanu bitno drugačije.

Kada dođe do odlaganja jednog dijela jastva, jednog sloja osobnosti. Nepovratno i bolno.

Nakon prve faze Ahabova preobražaja, nakon određenog razdoblja inkubacije, on se pojavljuje u romanu već kao opsjednuti kapetan Ahab koji kreće u konačnu potjeru za levijatanom. Mnogi su tumači romana to smatrali tek reaktivnim ponašanjem čovjeka koji za svoju nesreću okrivljuje drugoga, u ovom ekstravagantnom slučaju kita, i kreće u osvetu.

Ali tumačenje bez iznimke ovisi o svijesti tumača. Opaženo ovisi o onomu koji opaža.

Te tako ni drugi ljudi u romanu ne primjećuju veliku razliku kod Ahaba, iako je on postao potpuno drugačije biće, koje vidi i misli drugačije; što znači da živi u sasvim drugačijem svijetu od njih. Po prilici sasvim sam.

Ali za uspjeh njegove misije potrebna je maska starog ja i on je nosi i dalje.

On je i dalje kapetan Ahab, da bi dobio brod i posadu i krenuo u naizgled uobičajeni posao kitolova.

No, njega zanima samo jedno, samo jedan kit, bijeli levijatan. Otjelotvorenje tame i laži i svega onoga što vjekovima sakati ljudske duše i drži ih zarobljenima.

Mnoštvo stvari od prije, sada je zamijenjeno jednom jedinom. Njena nadnaravna priroda, njene divovske razmjere, šanse za uspjeh, ili neuspjeh, sve to nije bitno, ne razmatra se. Kurs je postavljen i svaki korak usmjeren je prema cilju. I kako pisac romana kaže, on sada raspolaže još s tisuću puta većom energijom od one koju je nekada ulagao u nekadašnje poduhvate. To je monomania, to je usredotočenost. To je život čovjeka kojeg zaista zanima – što je istina?

Kakva snaga nosi takvog čovjeka, kao da se dugo sputavana želi probiti kroz njega, naslućuje se i u ulomku iz romana:

„Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim ono što je veliko i duboko – a istina je uvijek duboka… Spuštajući se duboko dolje, ispod površine gdje se povija korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena i strašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova! Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati porobljenom kralju koji strpljiv kao karijatida drži povrh ledena svog čela preteški teret prohujalih vjekova!“

Ulomak nalik priči o Parsifalu; Tragatelj za istinom, ili bolje neprijatelj neistine, mora se obratiti starom, bolesnom kralju, svom nekadašnjem božanskom obličju, da bi ispunio svoju misiju, da bi ga na neki način kroz sebe oslobodio; postao njegov nasljednik. I upravo njegov mač, njegova pra-snaga jest pomoć u borbi protiv zablude, tame, levijatana. Ili bi možda bilo pravilnije reći da je obrnuto? Da je čovjek njeno sredstvo uz pomoć kojega snaga samu sebe oslobađa ropstva?

A u čijem je ropstvu ta snaga?

U ropstvu zablude.

Zato Ahab svoje oružje krsti u krvi, ne u vodi i ne u ime oca, nego u ima vraga.

Autor je tu rečenicu Ahabova krštenja oružja u ime vraga, ne u ime oca, smatrao motom knjige.

Zvuči kao neki bezbožni, sotonistički obred, ali to se može razumjeti samo imajući na umu da je u pitanju oružje za uništavanje neistine. Nihilizam. Totalna negacija.

Jer istina postoji i nju ne treba graditi. Ne treba je ni braniti. Ona jeste. Ona je jedino što jeste. I Ahabovo je oružje samo oružje protiv svega ostalog.

Ahab ide u svoju bitku naoružan čistom namjerom i dosljednim, nepokolebljivim djelovanjem za koje ni sam nije siguran otkuda mu dolazi poticaj, ali mu je vjeran. On nosi oružje prekaljeno u krvi i gromu. U vlastitom nepovratnom preobražaju, kojeg vodi i dovršava silna snaga poput snage groma. Grom je vatra. Također negacija i ispit istinitosti. U njoj sve gori. Što ne izgori je stvarno.

„Njega - istinski život, duha - ne ranjava oružje, vatra ga ne peče, voda ne kvasi, vjetar ne suši. Ono je nepovredivo, nezapaljivo, neukvasivo, neosušivo, vječito, sveprisutno, postojano, prastaro. Ono se zove neotkriveno, nezamislivo, nepromjenjivo.“
(Krishna, Bhagavad Gita)

Ahabova borba nalik je borbi na Kurukshetri iz Bhagavad Gite. Borbi u kojoj mora nestati što je i tako bilo nestvarno, a ono što je stvarno ni ne može prestati postojati; Kao što Krishna objašnjava Arjuni.

„Duša koja s nepokolebljivim i čvrstim mirom podjednako prihvaća tugu i radost,
živi ne umirući. Ono što jeste ne može prestati postojati, ono što nije ne može postojati. Vidjeti tu istinu znači vidjeti razliku između suštine i oblika, biti i sjene.
Znaj da se život prostire svuda i ne može nigdje i ni na koji način i nikakvim sredstvima biti umanjen, zaustavljen, promijenjen.
Ali prolazni okviri kojima daje sadržaj, koje produhovljava besmrtnim duhom, beskrajnim i beskonačnim, oni nestaju.
Pusti ih neka nestanu, prinče, i bori se!
Onaj koji kaže, da je ubio, kao i onaj koji misli da može biti ubijen, oni ne znaju!
Život ne može ubiti, niti biti ubijen!
Nikada duh nije bio rođen, i nikada duh neće prestati postojati.
Nikada nije bilo vremena da ga nije bilo; kraj i početak su tek snovi!"
(Krishna, Bhagavad Gita)

Unutarnja je to borba velikih razmjera. Ogoljenje do kosti, u kojoj nestaje sloj po sloj iluzije, lažne osobnosti nastale iz prve potrebe za odvojenošću, posebnošću, jedinstvenošću; izgrađivane svime što je išlo u prilog tomu. Svakom refleksijom iskustva kao nečega posebnog, osobnog, „mog“.

Ahab svjedoči o tom procesu razgradnje kada sam za sebe kaže da je samac čovjek na tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa opet niti su mu ljudi, niti bogovi susjedi!

Neminovni dio procesa preobrazbe je otuđenje od ljudskosti. To jest od onoga što se obično pod time smatra. Ne samo od takozvanih „nižih“ stvari, nego od oba njena pola, dobra i zla.

Na kraju sve nestaje kao u vrtlogu.

Kako završava priča o Ahabu i Moby Dicku? Baš tako, s vrtlogom.

Mnogi smatraju da je Ahab tragično završio; i cijeli brod i posada - izuzev jednog člana koji priča priču.

Ali Ahab nije doživio neuspjeh. On je bio apsolutno uspješan u svojoj misiji.

Preobrazba je uspjela. Leptir je slobodno poletio.

Knjiga završava u sasvim drugoj atmosferi, nezemaljskog mira, u kojoj više nema borbe, nema divljeg Ahaba, nema levijatana.

Ahabova se smrt ne spominje nigdje eksplicitno.

Ego je nestao, kao što nestaje gusjenica da bi nastao leptir.

I to novo koje je istovremeno i prastaro, otišlo je svom elementu, u područje izvan granica, o kojem se ne može pisati.

Ono pak o čemu se nešto može napisati je napisano. Ono što je uskrsnulo od Ahaba ispričalo je priču, kao da se radi o nekom trećem, o promatraču, nekada sudioniku. To je preživjeli član posade, koji poput bezazlena novorođenčeta plovim smirenim morem i ni divlje ribe, ni ptice ga ne diraju, sam sebe nazivajući siročetom, on koji na početku knjige kaže - zovite me Ismael. Tako nam ostavljajući trag; putopis jednog čovjeka koji je okončao svoju borbu s iluzijom, koji ostaje kao svjedočanstvo, kao putokaz u zemlji bespuća, zemlji preko koje se mora proći do istine.

Tako knjiga Moby Dick može poslužiti onima koji se bliže prototipu čovjeka kakav je bio Ahab; onima koji se mogu prepoznati po tomu što:
  • stoje sami u ovom svijetu, usprkos mnoštvu koje ga nastanjuje;
  • otisnuti od poznate obale plove morem života, nezadovoljni, u nekoj nejasnoj potrazi;
  • sve češće u samoći svoje kabine crtaju mapu kretanja neke neobične nemani, jer ona kao da ruje u njihovoj nutrini oduzimajući im mir i zadovoljstvo, tjerajući ih tako da povuku sve svoje resurse kao za neku buduću borbu na život i smrt;

A i tako što su ponekada zbunjeni ili uplašeni, jer osjećaju kako se u njima podiže vatrena plima nekog praiskonskog impulsa, koja može u svakom trenutku provaliti i tko zna kuda ih odnijeti, izgledajući u očima njihova starog svijeta kao ludost.

Njima priča o Moby Dicku i Ahabu može poslužiti kao poziv da otresu strah koji ih možda sprečava da učine sljedeći korak i idu dalje, dok god ima dalje. Jer, istina nema granica.


Sfingina poruka

Od kad' je svijeta i vijeka, sfinge i čovjeka, misli čovjek da sfinga neku tajnu krije;
od početka vremena, ili još i prije;
Da zagledana u daljinu o slavnoj prošlosti snije; ili pak nešto važno iščekuje?
Možda neko sveto mjesto čuva, neko staro blago, lozinku vječne sreće?
I kada bi on-čovjek to samo doznao i za njega bi sve bilo bolje i drugačije.

A sfinga u svojoj vječnoj jednostavnosti ništa ne krije, ne očekuje, niti snije.
Baš naprotiv. Kao svjetionik usred tame sja, usred sna bdije i
možda samo pomalo začuđena što je skoro nitko ne razumije, poručuje:

Ja ne dijelim život na dobro i loše,
niti na pregrađujem na odjeljke - ljubav, posao, zdravlje.

Ja ne dijelim život na godine, mjesece, tjedne,
niti na bilo koje druge, manje, ili veće vremenske jedinice.
Ne mislim o veličanstvenoj prošlost, niti čekam bolju budućnost.

Ne povlačim linije u pijesku dijeleći sveto od nesvetog, obično od neobičnog.
Ne označavam različita mjesta, različita doba, niti bilo koje druge različite različitosti.
Ne krijem ništa ni lijevo ni desno, ni iznad ni ispod, ni iza ni ispred.
Ne bavim se ni lijepim ni ružnim snovima što poput oblaka plove i rasplinjuju se nad beskrajem života.
Ne idem nigdje.
I kad se smjenjuju kopna i mora, pustinje i oaze, ja ostajem.
Jer jesam.
Živa i budna,
Sada i zauvijek.


Ime koje svakom pristaje

Budi vazda i svuda blago-vjesna.
Uđi u san ljudima i kaži im svoje ime; prođi javom svijeta poput jasnog sna.
Na usnama blage vijesti koju nosiš rastopi se kao hostija.
Jer to je zadatak i sudbina koju sam ti namijenio.
I vrati mi se kao ime koje svakom pristaje.
(V. Krmoptić)

Svaki čovjek ima neko ime.
Ime je simbol njegove osobnosti, posebnosti i njegove zadaće i uloge.
I nosi ga privremeno, dok ne obavi zadaću, dok ne dobije drugu zadaću.
A pravo ime koje ostaje neizgovorljivo, simbol vječne monade, skriveni je izvor koji zrači uvijek u pozadini svakog prolaznog imena i probija se jače ili slabije, u skladu sa svjesnošću onoga koji ga nosi.
Kod onih koji su poistovjećeni sa svojom ulogom i privremenim imenom, to je zračenje pravog imena gotovo neprimjetno.
A kod onih koji su sve svjesniji pravog imena, tog univerzalnog zračenja svjetla, njihova sudbina biva sve više s njime povezana i sve jasnije odražava to pravo ime, proizašlo iz riječi početka.
Ti ljudi onda idu kroz san svijeta, jasni i budni, kao u lucidnom snu.
I ne ostavljaju za sobom traga osim zova i poruke o buđenju.
U ispunjenju te zadaće i sami transmutiraju, alkemijski rastapaju svoje prolazno ime u novo, sačinjeno od vibracije prvobitnog, proizvodeći tako iz sebe hranu za dušu. Za sve duše koje se bude.
Nekada ih se naziva slugama riječi - prvobitne riječi, ili slugama svijeta i čovječanstva.
Njihova je sudbina obnova istine i vječne sadašnjosti u vremenu.
Nakon ispunjenja svoje zadaće oni i sami postaju drugačiji, transfigurirani, novi. Još bliži izvoru, svom pravom imenu koje je tako univerzalno i sveobuhvatno da svakome pristaje.



Istina i ljubav

I can't follow dreams forever, just to see them fall apart...

Ove riječi iz stiha jedne pop pjesme koja se zove This is my life , mogu biti dio nekog uobičajenog konteksta ljubavnog razočarenja. Odnosno uvida u prolaznost i neostvarivost čovjekovih snova o trajnoj sreći i ljubavi. O sukobu između onoga što jeste i onoga što bi htio da jeste. I u tom se kontekstu često čini da istina i ljubav dolaze u sukob. Odnosno ono što se pod ljubavlju smatra. A u tom sukobu, kao i u svakom, jedino je rješenje odabrati istinu.

I riječi navedenog stiha mogle bi ukazivati i na taj izbor. Kao da upravo dolazi do jedne prekretnice. Do jednog – dosta! Na starom raskrižju gdje se presijecaju naizgled razni i različiti putevi, razni i različiti snovi, koji bez izuzetka, prije ili kasnije, završavaju kao slijepe ulice.

Za one koji ne znaju kamo idu, važe riječi kao i za Alisu u zemlji čuda, da je svejedno kojim će putem krenuti. Svi vode do nekog sljedećeg sličnog raskrižja, ako ne do tog istog.

Ali na svakom se raskrižju uvijek krije i jedan putokaz, prema neuglednom puteljku, koji vide i kojim idu samo oni koji su odljubljeni od svega što nije istina.

To su oni koji riječi – ovo je moj život – počinju shvaćati ozbiljno, u smislu propitivanja riječi: život i moj. Jer to je put propitivanja i odbacivanja.

Pa što je stvarno? -Je li ovo stvaran život? -Jesam li ja stvaran? –

Tko je, ili sto je uopće ja?-

Tim putem kreću samo oni koji ne mogu više ići starim putevima na kojima nije bilo istine; samo snovi.

Njihov je novi izbor posljedica stapanja svih želja u jednu želju - da je sretnu - istinu. Da vide stvari kakve jesu. Da budu što uistinu jesu.

Oni se ne ponašaju više predvidivo; ne slijede pravila, ni propise. Oni otkrivaju i ruše lažna ograničenja, slijedeći jedino svoju najveću potrebu – potrebu za istinom. Korak za korakom, brže ili sporije, ali nepovratno. Da li će se taj uski put kojim su krenuli pretvoriti jednom u nešto prekrasno i prostrano, to ne znaju i ne traže da im to netko garantira.

Što je to što ih pokreće i tjera dalje? Je li to neka posebna vrsta zaljubljenosti? Zaljubljenost u istinu? Možda.

Što od nje očekuju? Ništa. Samo istinu.

Oni znaju da od istine ne mogu ništa iznuditi; da se pred njom ne trebaju pretvarati, ni uljepšavati; da od nje ne trebaju, a i ne mogu ništa kriti. Ali isto tako znaju i prihvaćaju da ih istina neće prihvatiti i voljeti takve kakvi jesu, kakvi misle da jesu, nego će ih osloboditi svega toga i ostaviti bez ičega - bez ičega što nije ona sama.

I nakon toga neće više biti nikoga koga će trebati voljeti, a ipak će biti ljubav, kao drugo lice istine. Ljubav i istina, istina i ljubav - dvoje koje je jedno – jedno bez drugoga.

 


Memento mori

„Bez obraćanja pažnje na smrt svaka duhovna praksa će biti neautentična, neprirodna.“
Milarepa


Smrt nije suprotnost životu, kao što se često pogrešno vjeruje. Strah je suprotan životu. Strah od smrti i svega ostalog. Strah ja od ne-ja. Strah iluzije od istine.

Razbistravajuće iskustvo u tom smislu može biti i posjeta groblju.

Dok prolaziš između grobova, ili dok sjediš među njima, um se smiruje i povlači, pažnja se fokusira i stvari dolaze u jasniju perspektivu.

Ako se zadržiš u toj atmosferi pojavljuje se osjećaj kao da sjediš oslonjen o zid ničega, na rubu između vlastita postojanja i nepostojanja. Pitajući se što je od to dvoje stvarnije?

I to pitanje kao da te odbacuje od zida-od-ničega, i vraćaš se, vraćaš izvoru - onomu koji te poslao na put.

Smrt je neupitna činjenica. Ali smrt čega?

Svega onoga što možeš zamisliti da umre i nestane. Svega onoga što si vidio da nestaje.

Ono što može ostati je nešto što nikada nisi vidio, niti možeš zamisliti. To jeste.

To nešto što se ne rađa, niti umire.

Nešto istinito što izranja pri susretu sa smrću.

Kao tijekom posjete groblju. Ili tijekom nekog drugog inicirajućeg iskustva.

Inicijacija znači početak. Ponovno rođenje nakon smrti.

To može biti i neko drugo ekstremno iskustvo, kao ekstremni fizički napor. Ako ga prihvatiš na granici izdržljivosti, bez otpora i poistovjećivanja, tada možeš proći kroz portal pritiska materije i opažati stvari bez ograničavajućeg osjećaja vezanosti. Kao da si već umro.

To je autentična duhovna praksa.

Memento mori – prisjećanje smrti, ili prijateljstvo sa smrću.

Nije morbidno. Prirodno je. Kao penjanje na planinu.

Nakon uloženog napora stižeš na vrh drugačiji nego što si krenuo.

Jasniji, mirniji, lakši i usredotočeniji. Bliži bogu, suncu, smrti i životu.

Postoji jedna planina, a vjerojatno i više njih, na čijem vrhu se nalaze grobnice.

Ova se nalazi u području nekadašnjeg carstva – Komagena. Jednog od carstava koje je bilo i prošlo, u skladu sa sudbinom svih carstava s koordinatama u prostoru i vremenu.

Na vrhu te Nemrut planine pored urušenog tumulusa, nalaze se i raskomadane statue bogova, kraljeva i kraljevskih životinja. Kao ambivalentni simbol prolaznosti i neprolaznosti. Kao simbol čovjeka.

I danas se ljudi penju na tu planinu, rano ujutro prije izlaska sunca da bi svjedočili posebnu prizoru njegova pojavljivanja s vrha planine. Ili da bi pozdravili stare bogove.

To penjanje nije mali fizički napor, u zoru, često po velikom vjetru i hladnoći dok snijeg prekriva dijelove planine.

Teško dišeš, osjećaš bol u plućima i napor srca. Usporavaš i zastaješ.

Ali ako ne odustaneš na kraju si gore, na vrhu, prije svitanja. Spreman dočekati novi dan; U društvu velikog kamenja koje kao da još uvijek svjedoči o nečemu, nekada - što nije mogla sasvim odnijeti struja vremena i proteže se neriješeno sve do sada. I možda na trenutak osjetiš neku bliskost s tim dostojanstvenim glavama bez tijela, nešto zajedničko, skoro kao neku sućut spram trenutne raskomadanosti nečeg nekada velikog i moćnog. I tako ostaneš neko vrijeme u povezujućoj šutnji. Na granici između noći i dana. Kao u nekom sklopljenom savezu između života i smrti, iza koga se krije tajna istinskog života, izvan vremena i prostora.

I kada se vratiš ponovno u toplu i mirisnu dolinu u podnožju planine i možda veselo potrčiš, radujući se novom danu koga si budan dočekao u visinama, prati te taj osjećaj. Kao molba da razotkriješ tajnu. Tajnu iz koje proizlazi i taj predukus slobode koji se upravo širi tvojim bićem, tražeći od tebe da ne staneš na tome, da ideš dalje u njenu razotkrivanju.

Da prođeš kroz vrata straha i smrti, koliko god ih još bilo; da se kroz sve velove iluzije probiješ do istine i uliješ u neprolaznu struju istinski živih i budnih.



Žudnja za sobom

Korijen je i izvor svake žudnje
koju zavaravamo, koječime
i tako nastaje vrijeme, niz pokretnih slika i sve ostalo.
Ali ona ponekada ispliva gutajući vrijeme i sve ostalo
i traži ispunjenje-
Ko sam ja?-Ko sam ja?
I između ta dva pitanja ne možeš nikamo,
između ta dva pitanja nema dovoljno vremena ni prostora da pobjegneš.
Kao da si došao do posljednje stanice i vlak dalje ne vozi
i put dalje ne vodi.
I sada moraš učiniti što još nikada nisi
i moraš biti što još nikada nisi.
Moraš biti kao glumac koji izlazi iz filma, moraš prekoračiti granicu nemogućeg,
učiniti kvantni skok da bi ušao u novi prostor, višu dimenzionalnost.
Moraš prestati postojati da bi nastavio postojati, da bi nastavio putovati
prema istini, praćen tim jednim pitanjem koje se vraća - ko sam ja?
Na koje uvijek moraš i jedino možeš samim sobom odgovoriti, bez ostatka,
da bi poslije svakog odgovora bio manje lažan i bliži nepoznatom odredištu,
koje se odjednom počinje tebi neizbježno bližiti dok ga ne prepoznaš,
i na kraju shvatiš da ga nikada ni napuštao nisi.

 

Susret s anđelom

Na kamenoj klupi pokraj fontane sjedi, ili lebdi malo iznad, svjetlosno biće, kao anđeo, i promatra ljude koji prolaze.

Pogled mu se zaustavlja na ženi koja sjeda na klupu nasuprot njemu, s druge strane fontane.
Žena udiše duboko i sklapa oči u želji za odmorom.
Ubrzo ponovno otvara oči i gleda prolaznike oko sebe.
Neki prolaze sasvim blizu pokraj nje i pogledi im se na kratko susreću.
Troje ljudi, koji izgledaju kao majka, otac i kćerka, prolaze polako držeći se za ruke i djevojka u jednoj ruci drži ružu.
Prati ih pogledom, kao da joj se sviđa prizor.
Zatim nekoliko puta prolaze pokraj nje gore-dolje majka s malom kćerkom koja poskakuje na smiješni dječji način, ne znajući što bi s tom silnom energijom koja je upravo pokreće. Izmamljujući smijeh promatrača.
Tu su i nebrojeni drugi ljudi, različitih rasa i profila prolazeći istom promenadom ne privlačeći posebnu pozornost žene na klupi - koja je privukla pozornost anđela.
Gleda u vodu koja se raspršuje u zraku.
I u djeliću sekunde, kao između dvije kapljice, anđeo hvata njen pogled, i njene misli i osjećaje.
Kakav svijet, kakav teatar…Koji je smisao svega toga? Svega što vidim, osjećam, mislim, radim?
Umorna sam. Ali tko sam ja?
Tko sam ja?...

Možda neobične misli za jednu mladu ženu, ali biće koje je promatra zna da je oblik koji ljudi vide samo vrh sante leda.
Samo sjenka svjetlosne jezgre koja je zajednička svim ljudima i anđelima. On vidi malo više, malo dublje.

U pozadini počinje odzvanjati snažan zvuk zvona.

Ženi ponovno nešto privlači pogled - svečano obučeni par, mlada i mladoženja, slikajući se uz jezero oko fontane.

Lijepo…Žena ih promatra nekoliko trenutaka osjećajući iskonsku čežnju između dva bića suprotnog spola - kakav misterij, odnos između dva bića. Ili je to ipak samo povezivanje dva lika, dvije sjene?
Da li je moguća neka dublja povezanost? Koliko dublja? Povezanost svjetla sa svjetlom? Ali to onda nije dvoje, ni troje, nego samo jedno - bez imena i lika?
I pažnje joj se opet vraća u nutrinu, na isto pitanje – tko sam ja?
Zašto se osjećam drugačije? Dio mene uvijek samo promatra i na neki čudan način osjeća istovremeno pripadnost i nepripadnost svemu ovome.
Zvona još uvijek zvone u pozadini. Čini joj se već jako dugo.
Tko sam ja?
I od samog tog pitanja kao da joj se bistri pogled, kao da se širi nešto iznutra prema van, brišući granice pre sobom. Nešto poput svjetla; I žena primjećuje kako nestaje umor iz njenog uma i tijela.
Možda je ovo posebno mjesto, a možda vrijeme - smiraj dana s početka jeseni. Ili svježina izvora? Ili je pak blizina nečeg vanvremenskog, univerzalnog i sveprisutnog?
I pogled joj se ponovno susreće s pogledom anđela koji je sada pokraj nje na klupi. A iz srca, poput vodoskoka ispred nje, kreće osmjeh, podiže se do usana i očiju, izlazeći van, povezujući u tom bezvremenom trenutku unutrašnje i vanjsko, svjetlo sa svjetlom, vječnost s vječnošću, čovjeka/ženu s anđelom.

----------

Prestaje zvuk zvona u pozadini, žena pogleda na sat - kao da je od nekog značaja u kom su položaju kazaljke - i ustaje s klupe.
Kao da se ništa nije promijenilo, kao da se ništa bitno nije dogodilo. Baš kao i ovo varljivo mjesto, krijući tajnu da je zapravo sve novo, iako izgleda kao staro.
Dok laganim korakom silazi niz stepenice pogledom hvatajući posljednje zrake zalazećeg sunca, svjetlosno biće, kao anđeo, je još uvijek prati pogledom, s nečujnim riječima, koje bi mogle zvučati kao: amen, da, amen.

Princeza i Klaun

Bio jednom jedan Klaun.
Njegov je život bio pun svakojakih iskustava u svakojakim bojama.
Bilo je radosti, smijeha, zaigranosti, ali i tuge i usamljenosti.
Baš kao što i treba biti u životu klauna.

Mogao je Klaun igrati raznorazne uloge, ali tko je on zaista bio?
To je i on htio saznati. Zaista.
I baš kao što treba biti, na svako iskreno pitanje stiže odgovor.

Nakon jednog od njegovih, do-vrha-punim-svega dana,
kada je umoran zaspao, naročit je san usnuo.

Naime, sreo je princezu s neke daleke zvijezde koja je putovala svemirskim prostranstvima.
Takvo novo i neobično iskustvo bilo bi velika radost samo po sebi za Klauna avanturistu, ali ono što je bilo posebno posebno u tom posebnom susretu
je da je kada je pogledao Princezu u oči - vidio svoju dušu.
A to se ne događa svaki dan.
Ni u životu klauna;
Niti u snovima.
To je bilo tako snažno iskustvo,
kao da je eksplodirala velika i sjajna zvijezda u milijardu svjetlosnih komadića.

I on se probudio od te svjetlosne eksplozije.
Nije znao što se dogodilo, niti se mogao sjetiti susreta s Princezom, samo je osjećao svjetlo u srcu i tihe riječi kao izgovorne dragim i poznatim glasom.
Duša mu je ostavila poruku u srcu, glasom Princeze: „Susretni me u Sada!“

I taj zov iz srca, te magične riječi,
postale su kao živi magnet koji ga je sve više i više privlačio u sveti prostor Sada,
na tajanstveni susret sa svjetlom.

Odgovor na njegovo pitanje je pristizao.

I dok je Klaun igrao razne uloge,
njegove su maske postajale sve tanje i tanje,
a Svjetlo svijesti, svjetlo duše iza njih, sve jače i jače.



Geneza za novi milenij

Nekada davno, još puno prije svijeta i vijeka, ako ima smisla govoriti o prije i poslije, postojala je beskonačnost i sadržavala sve beskonačne mogućnosti.

Bilo je to životno polje i igralište beskonačnih bića, kasnije poznatih kao bogovi. I jednom davno, prije takozvanog vremena, neka od tih bića su htjela iskusiti ograničenost. Tko zna kako su uopće došli na tu ideju, ali nije postojalo pravilo koje bi im to onemogućavalo. I nakon puno imaginacije, ili kreacije, ili oboje, stvoriše uz pomoć svojih beskonačnih sposobnosti takav svijet, takvu simulaciju za to novo, nevjerojatno iskustvo.

I tako bi zamišljen, ili stvoren, ili oboje, ogroman, a ipak ograničen prostor ispunjen različitim pulsirajućim radijacijama koje su simulirale mnogostruke svjetove, jedan u drugome, a svi izrastajući iz jedna osnovne ideje. I kao osnovno okruženje bi postavljen predložak svemira s različitim tijelima koja su se kretala i sadržavala opet različita manja tijela različite razine kompleksnosti, koja su međusobno mogla ulaziti u interakcije po bezbrojnim scenarijima. I na tako uređenoj pozornici pojavio se poseban karakter, takozvano čovječanstvo, jedinstveni model realiziran kao mnoštvo pojedinačnih ljudskih bića u beskonačnim sitnim varijacijama.

Pažljivo je razvijan, korak po korak, kako bi mogao predstavljati kreatore same. Bio je kruna njihova stvaranja, jer upravo su putem njega trebali imati direktno iskustvo koje su željeli. I kako su željeli, tako je i bilo.

Igra je dizajnirana u razinama, idući u – takozvanom smjeru prema dolje - razinu po razinu, do krajnje zamislivog ograničenja i odvijala se u sve gušćoj supstanci poslije poznatoj i kao materija; jer beskonačnost nije mogla samo tako - odjednom iskusiti konačnost.

I ta božanska igra je naravno podrazumijevala i drugi dio u - takozvanom smjeru prema gore – natrag, sve do samog izlaska iz simulacije ograničenja. Također korak po korak. Jer igra je bila tako dobro i uvjerljivo dizajnirana da biće, jednom naviknuto na ograničeni način života, nije moglo odjednom skočiti natrag u iskustvo beskonačnosti, koliko god ono bilo jedina realnost. Ili su bar tako bila definirana pravila igre.

I igra je počela.

I igra traje. Ovdje i sada. U svoj svojoj kompleksnosti.

Sa svim svojim sadržajima koje poznajemo i ne poznajemo.

Možemo li se locirati negdje na njenoj skali?

Koji je smjer našeg kretanja u - takozvanom- novom mileniju?

Ne zaokrećemo li upravo smjer kretanja prema „gore“ i „natrag“?

Je li se teško ponovno uspraviti?

Možda. Ali to je naš sljedeći korak. Vjerojatno neizbježan.

Ipak, mi ga moramo napravit! Tako je zamišljeno.

I u neočitovanoj riznici mogućnosti razvoja krije se za nas još mnogo neslućenih koraka.

Još uvijek neraspoznatljivih, prije nego napravimo ovaj sljedeći, ali nema kraja u ogromnoj nevidljivoj punini, koju možemo naslutiti, koja je stvorena samo za nas - da nas uvijek iznova vodi u potpuno nova iskustva; Da širimo svoje ovdje i sada, sve više i sve dalje, dok god ima više i dalje; Dok god ne budemo ponovno stajali u beskonačnosti koja je zauvijek zapisana u našim srcima, kao neuništivi program, nepogrešivo dizajniran da prati ovo veliko putovanje do kraja u beskraju.


 

Iza maske straha

Život mog tijela, priča o ja,
maska je koja se raspada u komade
i mrtvac iza maske uskrsava i ustaje.

Lažno ne može izdržati oštri mač samoispitivanja,
koncentrirano svjetlo duha, koje u žiži uma i srca pali vatru,
u kojoj sve počinje gorjeti – sve strukture laži iz straha građene;
Straha da postoji svijet iznad i izvan;
Straha da je na snazi nemilosrdni zakon koji je izvan;
Bog koji je izvan.
Ko zna koliko star i dubok je sav taj strah?
Strah odvojenosti od bitnoga, od središta;
Strah od beskrajnog kruženja po periferiji besmisla;
Strah od izgubljenosti i napuštenosti u velikom mraku;
Strah koji je oduvijek sprječavao slušanje unutarnjeg glasa i
tjerao na pokoravanje vanjskom u raznim oblicima.
Strah koji je davao prednost neautentičnom nad autentičnom,
tobožnjem nad stvarnim.
Strah koji je ljubav uvijek ostavljao negdje u daljini, u apstrakciji,
u magli, u snovima, mitovima i legendama.
Strah koji je krao slobodnu energiju i skladištio je negdje iza mnogostrukih brava.
Strah koji se mogao svuda provući i svuda ostavljao potomstvo –
malih i velikih strahova, široki spektar fobija, briga i bojazni.
Strah od svega što jeste i nije.
I na kraju strah od kraja i
konačni strah od konačne pobjede tame nad svjetlom.
Hraneći tako sebe samog.
Neprekidno opravdavajući vlastito postojanje,
vješto krijući svoju neopravdanost.
Odjednom, besmislen i neodrživ - gori noćas.

I dio po dio maske izgara;
I vječnu, sputanu stvarnost -
Istinu, Svjetlo, besmrtnu dušu,
i kako god smo to zvali, dok smo još ne znajući masku nosili -
oslobađa.






Bog vremena

„Where oh where did I leave myself today
On the bed, on the chair
Did I send myself away
On a sleepy afternoon
Will I be returning soon“

Little god, P. Griffin

Ako se može govoriti o nekom ljudskom padu to je onda zamjena velikog, pravog i jedinog boga ljubavi, malim, lažnim bogom vremena. Što je imalo neobične posljedice. Univerzalno svjetlo bilo je neprepoznatljivo raspršeno na razne boje. Klanjanje tom bogu značilo je potpuni zaborav sebe zarad pažnje raspršene na praćenje promjena prividnog mnoštva i tobožnje sudjelovanje u tomu. A bog ljubavi, bog vječne svjetlosne prisutnosti, bio je potisnut i zatvoren u dubine srca, u tamu nesvjesnoga.

I s njim i sve stvarno. A zavladalo je nestvarno, mehanizam i automatika, pijesak koji je stalno istjecao, bez jasne svrhe i smisla.

I ljudi su se kretali umjesto u skladu s vrhovnim zakonom svjetla i ljubavi, u skladu s tim mehanizmom u samozaboravu istovremeno čeznući za svime što ih je podsjećalo na zaboravljenog boga u srcu. Za svjetlošću i toplinom sunca, dječjim osmjehom, dragim pogledom, mirisom ruže i cijelim nizom drugih iskustava koja su bila moguća u takvom stanju i kroz koja se kao svjetlo kroz pukotine probijao nagovještaj izgubljenog raja prognanog u neistražene dubine srca.

A bog vremena je znao da te male iskre sjećanja ne smiju potrajati i tjerao ih je stalno dalje, u krug, udarajući takt, od jednog do drugog iskustva u nejasnoj, tragikomičnoj potrazi.

No bog je ipak samo jedan i nitko ga ne može trajno zamijeniti, ma kako dobar plan imao i ma kako se činilo da uspijevao. Tako je bilo i s domišljatim bogom vremena.

Ljudi su se nakon brojnih iskustava počinjali buditi iz njegovog sna obmane - vremena. Jedan po jedan.

Nešto im je postajalo čudno. Pri buđenju se pojavljivao neobičan osjećaj praznine. Nešto kao u stihovima pjesme:

„Gdje sam to danas ostavila sebe,
u krevetu, na stolici, jesam li se nekuda poslala, u pospano poslijepodne?
Hoću li se skoro vratiti?“

Kao da se razbio mali pješčani sat i zarobljeni, beznačajni pijesak misli, strahova, želja, planova, malih i velikih drama rasuo u nepovrat. Ostavljajući slobodno prostranstvo, naizgled prazno. Zapravo prostranstvo nepoznatih, novih mogućnosti.

Kao da je polje vječne svjetlosne prisutnosti proželo srce i otvorilo njegova vrata, povezujući spolja i unutra, omogućujući bogu ljubavi da ponovno stvara svijet.




Život bez prividnih uporišta

Spremnost da ostanemo otvoreni prema onomu što nas plaši slabi naše navike izbjegavanja. Na taj se način vezanost uz ego preispituje i počinje slabiti.
„Mjesta koja vas plaše“, Pema Chödrön


Život je tijek, koji se kreće po valnim zakonitostima. Život je oktava u kojoj svaki ton, svaki val, ima svoje vrhove i doline. Svijetla i tamna mjesta; I ona između. I kao takav čini smislenu cjelinu i kontinuitet. Ništa nije ni ispravno, ni krivo. Sve je takvo kakvo jest i razumijevanje toga svjesnom promatraču omogućava sve svjesnije sudjelovanje u daljem razvoju, prijelaze u više oktave postojanja i zbivanja.

To za čovjeka u svakom ovdje i sada podrazumijeva stalnu promjenu pozicije, odnosno nemanje prividno čvrstog uporišta, to jest ne traženje uporišta ni na jednoj prolaznoj točki vala. Ego je u tom smislu samo zamišljeno neovisno postojanje jedne točke, jednog dijela u valnom kretanju koji je u svojoj biti promjena do ispunjenja ciklusa, pune oktave.
Jedino uporište svega je sam izvor vala, nepokretno vječno svjetlo. Ono je uzrok i cilj, ishod i kraj kretanja. Ono je ljubav, ili božanski izvor iz kojega sve nastaje i komu se sve vraća.

Da bi se njegov plan razvijao i odvijao harmonično u skladu s početnom idejom potrebno je dobrovoljno sukretanje s valnim tijekom.

To jest apsolutna protočnost koja nije moguća ako postoje energetske zapreke, strahom blokirana mjesta. Zato se ta nepristupačna mjesta također moraju osvojiti svjetlom svijesti. Otuda poziv i savjet - idi na mjesta koja te plaše. Jer strah upravo krije tvoj sljedeći korak. Zatvorena čudovišta u ormaru rezervoari su zarobljene energije. Strahom čuvana skladišta uvjerenja, predodžbi, očekivanja – zabluda.

Sukretanje znači bezuvjetnu otvorenost. A bezuvjetna otvorenost znači i u trenutcima ispunjenim osjećajima usamljenosti, straha, tuge i bilo koje kombinacije neugodnih osjećaja ne bježati, ne vraćati se u panici natrag, kao da si vidio uski vatreni obruč ispred sebe. Ne bježati u poznato stanje, znači ne zatvarati se; jer upravo smo tada pred mogućnošću sagorijevanja jednog starog obrasca i rađanja nečeg novog, prelaska u novo stanje. A da se taj vatreni obruč sastoji od imaginarne priče imaginarnog ja, koja se samo uslijed ponavljanja čini stvarnom, to je tek vidljivo nakon susreta s neugodnošću u svjesnoj prisutnosti. Na taj način prolaziš kroz nju kao kroz vatreni obruč koji nestaje. Dovođenje te prisutnosti u sva iskustva je otvaranje zračenju same božanske ljubavi koja postupno sve prožima.
Transcendencija ni jednog stanja nije moguća bez nje, to jest bez svjesnog prolaska kroz njega.

Takvi trenutci, ili razdoblja, se u početku čine kao međuvrijeme između dvije scene u teatru, vrijeme kada se mijenjaju kulise i u kojima ostaješ na samo s prazninom i kaosom. Tada moraš pustiti sjećanje na staro da se slegne ne stvarajući na temelju njega očekivanje onoga što slijedi, ne ispunjavajući tu prazninu čak ni vjerom, ni nadom, pa ni ljubavlju, koje bi bile povezane sa starim. Što više starog zraka izdahneš možeš udahnuti više novog, svježeg. Ako sve izdahneš, sve će biti novo.

Bezuvjetna otvorenost nalik je smrti u tim trenutcima.

I s vremenom, koje se sve manje doživljava kao vrijeme, jer otpor promjeni slabi, a jača svjesna prisutnost koja je veza s nepromjenjivim svjetlom, mijenja se i doživljavanje različitih scena kao i njihove izmjene. Život se doživljava kao puno skladniji ples. Baš zato što se uporište ne traži u valovima, na uzburkanoj površini zbivanja, jer je osviješteno jedino stvarno uporište u dubini postojanja, ispod svih promjena. Korak po korak. Iz iskustva u iskustvo. Nekada u blagom i strpljivom bivanju sa sobom, nekada u odlučnom i nemilosrdnom odsijecanju nepotrebnog. U skladu s impulsom iz nepomične unutarnje tišine, izvorne ljubavi, u kojoj je sadržan cijeli plan, cijela oktava razvoja i vječno uporište života.

Sve što trebaš je u tebi, iako ti uvijek vidiš samo prvi sljedeći korak; koji prije ili kasnije moraš napraviti, ne znajući kako će on točno utjecati na sljedeće.

Ti si kao hodočasnik koji je iz daljine vidio dvorac na stijeni pod oblacima i uputio se prema njemu. Prošao je put dolinom koji vodi do njega, zastao u njegovim velikim vrtovima u podnožju i skoro odustao od penjanja. Ali pogled u visinu ga privlači kao magnet i hodočasnik ipak prilazi stijeni. I sada stoji u samom podnožju među lavljim šapama i gleda strmi i uski put prema gore. Onda spušta pogled i stupa na prvu stepenicu. Kreće prema gore još uvijek ne znajući da je prvi korak i posljednji. Da više nema povratka; Da će možda puno puta zastati, da će mu se zavrtjeti u glavi, da će mu se učiniti da gubi dah i tlo pod nogama, ali da će se popeti do vrha. Ili to možda više nećeš biti isti on?



Život bez ja(stva)

„Ljubav kaže - ja sam sve, a mudrost - ja nisam ništa.“

Ljudski se život obično odvija u uskom opsegu između ove dvije krajnosti.

Dok se ne probije zid, dok se ne dogodi kvantni skok, dok se ne dođe do kapije bez vrata – i prođe.

Nakon puno traganja za tom kapijom, nakon dolaska do zida i stajanja pred zidom, u čekanju da se dogodi čudo, koje prerasta u očaj, u goruću potragu za istinom u kojoj u požaru nestaje sve pred pitanjem što je stvarno? - shvaćaš apsurdnost situacije. Shvaćaš apsurdnost potrage, jer tko je bio taj koji je tražio? Gdje je nestao?

U nevjerojatnom trenutku, shvaćaš da si na drugoj strani.

I što onda? Sve i ništa.

Baterija sa starom energijom obično nije sasvim prazna i prazni se ovisno o sadržaju kojim je bila napunjena; o vrsti energije koja je pokretala lažno ja.

Ono što prati prolazak kroz nevidljiva vrata je privremeno potpuno zaustavljanje uobičajenog toka, nesvjesnog pokrenutog toka pretpostavljenog, odvojenog ja s pričom koja je imala svoj početak u sjećanju na djetinjstvo i izvjestan i istovremeno neprihvatljiv kraj kojem je pokušavala umaći.

Um jednom direktno suočen s činjenicom o nepostojanju ja doživljava energetski šok u kome se zarobljena energija otpušta i kao da se počinje ulijevati i postupno nestajati u nekom većem toku.

Priča o ja ostaje bez uporišta. Misli i osjećaji dobivaju novi zamah, ali bez stare ljepljivosti. Intenziviraju se kroz nova iskustva neka stara slijepa mjesta i energetski rastvaraju. Pojavljuju se i sasvim nove misli i osjećaji. Smjenjuju se osjećaji nelagode i uzbuđenja pred otvorenim nepoznatim prostorom, s osjećajima mira i lakoće zbog napuštanja prividne kontrole života, zbog protoka bez otpora.

Dok se životne aktivnosti odvijaju uobičajenim tokom, nepoznate podzemne struje izbijaju često na površinu danju i noću osvjetljujući i brišući staro, stvarajući nešto sasvim novo. Pred „tvojim“ očima.

Spoznaja da je ja bila samo misao koja se nepažnjom lijepila na sve ostale misli i osjećaje i sva iskustva povezivala u tobožnju cjelinu iz koje je izvirao osjećaj identifikacije sa svim tim iskustvima kontaminirajući iluzijom univerzalni životni tok – je neopisiva.

Sve i ništa dobivaju potpuno drugi smisao s nove referentne točke, koja više nije usidrena u magli misli i osjećaja krivo nazvanih ja.

---------

Skočio si sa litice i ne znaš da li padaš ili letiš, ni kuda te struja života nosi. Lijevo, desno, gore i dolje mijenjaju značenje. Više ne važe isti zakoni. Nesiguran da li si sve ili ništa, ali znaš da si slobodan, to jest da se život konačno može slobodno manifestirati koristeći um i tijelo - glavu, srce i ruke - koje si nekada smatrao svojim. Kakva zabluda, kakve posljedice! Ali misteriozna životna jednadžba je riješena čim si oduzeo ja iz nje. Da, to je više matematika, nego mistika. Nikakve legende, mitovi, ni simboli u njoj ne figuriraju. To znači biti budan i slobodan.

I to nije kraj. To je tek početak.



PROSVJETLJENJE-OSLOBOĐENJE-PROBUĐENJE - danas

„Ovo je tvoj show. Tvoj svemir. Nema nikoga drugog tu, samo ti i ništa nije skriveno od tebe. Na svome si, sam sa sobom. Sve je na raspolaganju da se direktno spozna. Nitko drugi nema što ti treba. Nitko te ne može voditi, povući, pogurati ili nositi.“
Jed McKenna

Danas se sve više prepoznaje jedna struja post-duhovnosti, koju čine ljudi raznih profila, dobi i različite povijesti duhovnog traganja. Nakon godina slijeđenja duhovnih praksi, tradicionalnih ili new age, nakon pripadanja različitim duhovnim grupama, školama i organizacijama počinju uviđati granice vanjske potrage. Neki dugo stoje na toj granici, nezadovoljni, neispunjenih očekivanja, ali još uvijek se držeći za staro i ne otvarajući prostor novomu; Još uvijek ne vjerujući u uzaludnost svega, nadajući se da je prosvjetljenje, ili kako god se to u njihovom zapadno, ili istočno orijentiranom sustavu vjerovanja nazivalo, tu negdje iza prvog, ili drugog ugla. Treba još samo malo strpljenja.

No nekima je dosta vjerovanja i nadanja, maglovitog života u vremenu, koji uvijek nosi teret prošlosti sa sobom, čineći stvarnu promjenu nemogućom, ostavljajući je za budućnost, držeći je zapravo zauvijek na distanci u konceptima. I oni preuzimaju potpunu odgovornost za svoje životno iskustvo.

Toj se struji pridružuje još jedna struja mladih ljudi, bez prethodne duhovne povijesti osim prirodne, iskrene potrage za istinom. Tu se svi spajaju u jednu struju onih koji imaju dovoljno hrabrosti i iskrenosti potražiti istinu, bez obzira na sve. Koji žele razotkriti stvarno stanje stvari bez obzira na posljedice. Svjesno ili nesvjesno osjećajući da nemaju što izgubiti.
U tim se ljudima sakuplja energija uslijed nezadovoljstva, usljed nepodnošljivog osjećaja života u laži i koncentrira poput lasera u jednu točku, jedno pitanje – što je istina?

„Ti koji misliš da si ti (i „ti“ koje misli da je „ti“… itd.) nisi ti. To je samo karakter koji istina iza tebe sanja i tako na kratko stvara. Prosvjetljenje nije u karakteru, ono je u istini iza. Nije pogrešno biti karakter u snu, osim ako tvoj cilj nije buđenje;
u tom slučaju karakter u snu mora biti bez milosti uklonjen.

Ako je pak tvoja želja iskustvo transcendentalnog blaženstva, ili uzvišene ljubavi, ili izmijenjenog stanja svijesti, ili podizanje kundalini, ili kvalifikacija za raj, ili oslobođenje svih bića, ili jednostavno da postaneš najbolja osoba što možeš, onda se možeš radovati! Na pravom si mjestu – u stanju sna, dualističkom svemiru. Ali ako te zanima da raščistiš sve smeće i shvatiš što je istina onda si na krivom mjestu i pred tobom je neugodna borba i nema smisla pretvarati se da je drugačije.“
Jed McKenna

Jednom kada si učinio prvi korak u smjeru raščišćavanju laži, stvari postaju drugačije, krajolik sna se počinje mijenjati. Ulaziš na nepoznat i neosvijetljen teren, ostaješ sam sa sobom, sobom kojeg više ne poznaješ, zapravo i nisi nikada.
Onaj poznati osjećaj koji je pratio ja se mijenja. Kao da gubiš tlo pod nogama. Ali kakvo je to tlo bilo? Tko je bio taj ja?
I kada u potrazi za odgovorom na to pitanje - bez koga više ništa nema smisla niti raduje - odlučiš ustrajati, ne bježati od iskustva života ovdje i sada, nešto se događa.

Ljuska od jajeta se počinje probijati. Vidiš da to što si mislio da jesi - nisi, da to uopće ne postoji.

Tada dobivaš prvi pogled na slobodu, kao na život izvan jajeta. Na veliku prazninu koja nema veze s nekadašnjom usamljenošću zamišljenog, odvojenog postojanja u jajetu. Ne samo zato što vidiš one koji su probili ljusku jajeta i osjećaš duboku rezonanciju s njima, koju slobodno možeš nazvati ljubavlju, nego zato što je istina iza svega toga. I ti znaš iz prve ruke. Ostalo slijedi i razvija se prirodnim tokom, dok um pokušava iznova pojmiti iskustvo koje doživljava.

Iako je istina jednostavna, put njenog otkrivanja je samo za hrabre i iskrene. Za one koji žele iz prve ruke otkriti stanje stvari u svijetu u kome žive. Koji žele vidjeti svojim očima. Ne u smislu materijalne znanosti, nego puno šire, u smislu apsolutne potrage. Sve ili ništa, sada i ovdje, sa svime čime raspolažu;

Radikalno i nemilosrdno često su riječi koje prate ovaj proces. Snažna koncentracija uma, jasno viđenje i uništavanje lažnoga. Može se učiniti da je sve potpuno lišeno srca i svega što se s njime povezuje. Ali to je samo privid. Život i dalje koristi srce, sada puno bolje, kada se ne upliću očekivanja iz stanja sna o tomu kako bi to trebalo biti. Gusjenica ne zna ništa o leptiru dok sama to ne postane. To je unutarnja revolucija, nuklearna reakcija, koja ispremješta sve atome vašeg bića tako da možda izgledate isto, ali to više niste. Stvari se mogu nastaviti odvijati manje ili više uobičajenim tokom, ali promjena koja se dogodila je apsolutna.

Ta jednostavna istina, prenošena stoljećima na razne načine, odijevana različitim svjetonazorima i metodama danas je više nego ikada demistificirana i oslobođena svega suvišnog. Uvid je zaista tu na dohvat ruke, bliži nego ikada, a ono što slijedi poslije jedinstveno je za svakoga.

Sadašnje vrijeme, novi milenij, razdoblje akvarijusa i kako god to nazivali interesantno je doba velike dinamike u komu se svijest sve brže oslobađa iluzije u raznim oblicima i nijansama; pa čak i onoga što joj je nekada služilo kao što su razne organizacije, mitovi, legende, rituali i simboli.

Sve što si vjerovao do sada o svijetu izvana, o vremenu – pogrešno je.
Uvijek, jedino i isključivo radi se o tebi i tvom svijetu, ovdje i sada.
I ako sve to sada rezonira s tobom, fokusiraj se i pogledaj za sebe.
Uloži svu energiju u to. I vidjet ćeš. Nije potrebna vjera. U istinu ne treba vjerovati.

„Nema mjesta raspravi niti mišljenju o tomu što je stvarno, a što lažno.
Razlika je apsolutna: istina postoji; neistina ne.„
Jed McKenna




Košulja sretnog čovjeka

Svima je dobro poznata ta priča.
Kako je kralj tražio najsretnijeg čovjeka na svijetu, jer je dobio informaciju da će sam postati sretan obuče li košulju tog čovjeka.

I nakon mukotrpne potrage, što se odgađa?
Čini se da kralj konačno nalazi traženog čovjeka. Ali?
On nije imao košulju.

Dirljiva i poučna priča?
Jeste je razumjeli?
Da sreća nije prelazna? Da nema recepta za sreću? Da morate biti siromašni da bi bili sretni? Tko zna što sve pada na pamet u vezi s tom pričom.

Ali da bi bilo što razumjeli morate najprije shvati da se uvijek i u svemu radi samo o vama. Da, o vama koji to čitate, gledate. Ovdje i sada. Jer izvan ništa i ne postoji. Samo su misli koje imate o tomu u sada.
To je jasno. Ali idemo korak dalje.
Tko ste vi? Ne mislim na tijelo i njegove funkcije niti na um i misli?
Ne, mislim stvarno, tko ste? Misteriozno više ja, duša, duh…?
Ne, ne mislim na koncepte ili ideje. To su isto samo misli.
Otkuda dolaze? Od nekog drugog, nečeg što ste pročitali, u svakom slučaju to su sada samo misli, pokušaj da se konceptualizira, objasni nejasni osjećaj ja, koji prati životno iskustvo, i sada vaše čitanje. Možda je to trenutno osjećaj neke neugode negdje u tijelu?
Ali gdje ste tu vi? Gdje je tu ja?
To nećete naći ma koliko ga tražili.
Kada kažete „ja“ to je riječ? Što se nalazi iza nje? Misao? Ali da li je sadržaj te misli stvaran? Kada kažete „djed-mraz“ s time je također povezana misao,
koncept o nečemu/nekomu što zapravo ne postoji.
Isto je i s „ja“. Jeste li ikada pokušali vidjeti ga?
Je li vam ikada palo na pamet da provjerite da li postoji glavni lik „vaše“ priče? Da li postoji u stvarnosti?
Sigurno mislite za sebe da vas zanima istina i da se želite osloboditi laži. Inače ne biste ni čitali ovakve tekstove. Ali odakle potiče laž? Možda ste čak već dugo u potrazi za istinom i niste je našli. Pokušajte krenuti od početka.
Da li postojite?
NE!
-------------
Sigurno ste se susreli s idejom o neophodnosti razgradnje, umiranju ega na duhovnom putu. O neophodnosti umiranja da biste se ponovno rodili. Jeste li razumjeli što to znači?
Ili ako ste ljubitelj istočnog učenja, što znače pojmovi advita-nedualnost, budnost, anatta?

Što je ego?
Ego je skup obrazaca, programa, načina reagiranja uma i tijela na podražaje okoline. A sve ono što drži te programe na okupu, glavni operativni sustav je neprovjerena ideja o postojanju sopstva, odvojenog entiteta koji živi svoj život.
Kako je moguće da oko nečega što ne postoji nastane nešto tako složeno?
Nevjerojatno!
To je maya ili iluzija.
Neupitno vjerovantvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.je u nešto što ne postoji. I ona je stvarna samo dok vjerujete u nju. A vjerujete dok god ne VIDITE da ne postoji. A da bi vidjeli morate prvo POGLEDATI. I to je sve. Pogledati kao što gledate neki obični predmet, bez predrasuda, bez pripisivanja nekih imaginarnih svojstava.

To znači vidjeti stvari onakve kakve jesu. Život, živ, jedan i nepodijeljen.
Shvatiti da iskustvu ne treba subjekt. I da ga ni nema. U to ne trebate vjerovati.
Istina je jednostavna. Zahtijeva samo malo maksimalno iskrene pažnje.
Pogledajte! Što postoji u ovom trenutku?
U ovom trenutku postoji gledanje u tekst koji um interpretira u značenje. Postoji tijelo, postoji disanje, treptanje očiju, pokreti tijela. To je sve jedno veliko iskustvo života, ovdje i sada. Postoje misli koje prolaze jedna za drugom. I one su dio tog iskustva. Ali ja, vi, to ne postoji. To je tek jedna od misli. Čiji sadržaj ne mora biti stvaran. To također ne znači da postoji ja koji (koje) misli te misli. Koji (koje) ih kontrolira.
Pogledajte! To je ključno.
Da li možete kontrolirati misli? Prekinuti ih ili zaustaviti po želji?
NE.
Misli dolaze iz neuhvatljive praznine i nestaju u praznini.
Postoji postojanje, iskustvo života.

To je činjenica.
Istina je ono što ptvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.ostoji. Uvijek jednako, uvijek isto. Praznina.
Realnost je ono što se pojavljuje u ovdje i sada kao činjenica.
Život je kombinacija stvarnosti i fantazije - imaginacije, iluzije.
Misli i osjećaji su stvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.




S druge strane života u vremenu

Koliko puta ste u životu negdje žurili?
Koliko puta u toku dana negdje žurite?
Koliko puta ste zakasnili na autobus, vlak, sastanak, posao?

Što ako smo uvijek u svakom trenutku točno tamo gdje trebamo biti?

I onda kada stojimo u prometu, zaglavljeni zbog gužve.
I kada kasnimo na sastanak koji nam je važan?
I kada kasnimo na posljednji vlak toga dana i zadihani gledamo kako odlazi, s kartom u ruci?
I kada propustimo avionski let zbog zastoja u prometu?

Što je najstrašnije u tim našim, ljudskim iskustvima kašnjenja?
Strah?
Od čega?
Od neugodnih posljedica?
Od razvoja stvari u nepoznatom smjeru? Od iznenadnog nalaženja u nepoznatom scenariju.

Žurba i kašnjenje su u svojoj biti pokušaji spajanja stvari koje se na kraju ipak ne uspijevaju spojiti.
Kada ste izborom jedne već eliminirali drugu.

To jest kada ste dobili jedan novčić s njegovim licem ali i naličjem, a htjeli ste dva s licem bez naličja.
I takve situacije mogu biti portali u stvarnost.

Katapult u živo sada i ovdje bez obzira na okolnosti. Bez obzira i na otpor koji pružamo.
One su prekid uobičajene priče u kojoj igramo ulogu, ili kao mali bug-ovi u programu našeg uobičajenog iskustva.
Zato nam pružaju priliku pogledati iza programa, probuditi se usred priče o meni, ja, moje, moram, trebam, ne smijem… i cijelog niza misli koje se pokreću i vrte sve većom brzinom. Oko središta.

Ugroženog ja.
Koje ne postoji.
Samo misli i opažanja, osjeti u tijelu.
I oni čine iskustvo, sada i ovdje. I nema druge nego proći kroz njega.

Dok recimo umoran možda sjediš u nekoj čekaonici kolodvora ili aerodroma, ili pokušavaš riješiti novonastalu situaciju uz pomoć telefona čija baterija je pri kraju, baš kao i tvoja energija.

Ali nešto u tom iskustvu je budno i nedirnuto i ne traži izlaz iz situacije, jer mu se ništa ne događa, ništa više od nekog uprizorenja koje trenutno promatra i u kome je sve upravo onako kako treba biti. Glupo, bolno, neugodno…kako god ti to označavao, ne igra za njega bitnu ulogu. Takvo je kakvo jest.

Ekstremne situacije zato potiču stanje budnosti i naizgled bezizlazne situacije potiču stanje predanosti, predaje zamišljene kontrole života u ruke vrhunskoj inteligenciji samog života, kreatoru programa, scenarija u kojem se odvija „tvoja“ priča. Tu „tvoje“ „ja“ gubi na značaju i ne samo na značaju nego i na stabilnosti i kontinuitetu koji zapravo nikada nisu ni postojali, ali u takvim trenucima dolazi do razbijanja iluzije.

Kada sljedeći put budeš stajao negdje i gledao na sat kako prolaze minute i nepovratno te udaljavaju od nekog zacrtanog cilja, dok raste osjećaj nelagode, razočarenja, straha, pokušaj uhvatiti pruženu ruku budnosti. Diši i usudi se pogledati u prazninu iza paničnih misli i osjećaja. S drugu stranu života, iza vela tobožnje važnosti u prazninu ne-ja, koja u sebi krije lakoću postojanja, usred svih životnih vrtloga događaja, misli, osjećaja. I tvoje pravo ja, ne-ja.



Prava ruža

Ako pogledate sliku gore mogli biste reći da vidite razne objekte - ruže, vazu, grožđe… i pozadinu.

Ali zapravo to je slika - 2D reprezentacija 3D objekata koje je slikar promatrao dok je slikao.

Čemu spominjanje te razlike?

Za svakog koga zanima istina, nevidljivi životni zakoni, metafizika, veoma je važan jasan uvid u način rada uma i njegovu ulogu u doživljavanju aktualnog iskustva - ovdje i sada. Ne nekog mističnog ovdje i sada, nego običnog, baš ovog ovdje sada.

To znači imati jasan uvid u različite kategorije percipiranog, različite razine njegove (ne)stvarnosti jer um je često mutan i nejasan, ne pravi precizne razlike između svojih sadržaja i njihove (ne)realnosti i ne diskriminira informacije koje procesira.

Otuda i potiče potraga za istinom i onim u pozadini svega, koje u biti nije samo po sebi skriveno, već ga magla uma odvaja od direktnog iskustva.

I kao što možete uživati u lijepoj slici i biti njome inspirirani i to su činjenice o trenutnom iskustvu, isto tako mora biti jasno da je to (samo) slika nečega, koju je netko naslikao gledajući stvarne ruže. Koje je mogao dotaći, pomirisati. I mi cijenimo kada netko može napraviti sliku koja je vjerna kopija stvarnosti, onoga što percipiramo u 3D perspektivi. Tim više ako uočimo i neke detalje koje nismo percipirali, koji su nam promakli gledajući direktno u stvarnost. Isto važi i za pisana djela i druge umjetnosti, koje nam pomažu sagledati razne kutove i perspektive života.

To je pomoć koju pružamo jedni drugima u ovom ljudskom iskustvu, i u takozvanoj domeni metafizike i duhovnosti, istražujući sve dublje o čemu se tu/ovdje zapravo radi. Što (nam) se događa i na koji način. Što je stvarno - stvarno, što je imaginacija i fantazija, gdje zapinjemo i gdje se gubimo i što je to sve pomiješano u onomu što nazivamo čovjekom i ljudskim životom. Ili ako samo želimo tragati za izvorima ljudske patnje i najboljim načinima suočavanja s njom, to je put. Prvi smisleni koraci. Svejedno da li smo skloniji duhovnom, znanstvenom ili filozofskom pristupu uvijek je jedan zajednički činilac – ljudskost.

To što smo kao čovjek dio života ovdje i sada. To je nešto što ne možemo poreći, to je struja u kojoj smo se našli i moramo dalje plivati, svjesno ili nesvjesno, poznajući zakonitosti, ili ne.

I kada vidite lijepu i inspirativnu sliku, možda ruže, najbolje što možete poželjeti je vidjeti i pravu stvarnost, pravu ružu, dodirnuti je… pomirisati je.

I to je upravo ono što trebate učiniti. Doslovno pogledati životu u oči, sami za sebe, direktno.

Pogledati kao da nikada prije niste gledali, unutra i izvana i provjeriti da li uistinu postoji granica između to dvoje. Što dijeli izvana i iznutra? Koliko je stvarna ta podjela?

Gdje je početak, a gdje kraj stvari, života, aktualnog iskustva, koje se događa ovdje i sada?

Gdje ste tu vi?

Da li postojite, ili su to samo misli, samo šum rijeke misli koja protječe? „Ja, moje, moram, trebam, želim…“

Rijeke koja teče svojim tokom, ali čiji šum prekriva nešto što zaista postoji, ovdje i sada. Nezamislivo živo.

Obratite pažnju na taj tok misli, priču o „ja“; kako teče njen tok, gdje su mu ivice, koliko su glatke, ili oštre; kako se razvija, kamo ide.

To gledanje, svjedočenje, ili promatranje nije mišljenje, ono je pozadinski uvijek prisutni, tihi tok. Ali to nije neka posebna, niti mistična, ni duhovna sposobnost, već prirodna ljudska karakteristika zamračena i potisnuta nekontroliranim i neprovjerenim mišljenjem, to jest uzimanjem misli i njihova sadržaja za neupitnu stvarnost. Iz kojega se dalje razvijaju ostale komponente svakog životnog iskustva, osjećaji i djelovanja.

Ali ta je istovremeno obična i magična sposobnost još uvijek tu ovdje i sada i ako je ponovno, uvidom u nestvarnost „ja“ priče, iskopate iz ruševina nesvjesnog postojanja i počnete upotrebljavati može vam pouzdano početi govoriti što jeste, a što nije. I korak po korak voditi vaše životno iskustvo prema stvarnomu. Prema susretu sa „stvarnijim ružama“.
 





„Otkupljujem te od zemlje vodom,
od vode vatrom, od vatre zrakom,
od zraka prostorom, od prostora vremenom,
 od vremena vječnošću.
 …
 Sve što imam, dajem za tvoj otkup.” V.K.
 


Tribute to Giordano Bruno
-Tu gdje je lomača gorjela-


Zimsko poslijepodne, sunce upravo zalazi na malom rimskom trgu Campo de' Fiori.
Smeće ostalo od tržnice otežava prilaz jednom od najljepših kipova u vječnom gradu.
Podignut na visokom postolju, ne gleda prema nebu, već dolje prema zemlji, i odiše izrazitom snagom i istovremenom pripadnošću i nepripadnošću onomu što ga okružuje. I ako želite, možete susresti njegov pogled, samo morate podići svoj pogled uvis.

Prije nekoliko stoljeća, sličnog zimskog dana Giordanu Bruni izrečena je smrtna presuda nakon sedam godina tamnice i uskoro je njegovo tijelo spaljeno na tom istom cvjetnom trgu. A odsjaj njegova duha kao da je uhvaćen i otjelotvoren u tom kipu. I onima koji ga po principu rezonancije i univerzalnih vibracijskih zakona mogu osjetiti, privlačniji je od mnoge raskošne kiparske ljepote koja se obilato susreće gotovo u svakom kutu Rima.

Giordano nije ostavio iza sebe neki posebno uobličeni filozofski sustav, niti jednadžbu koja objašnjava neku pojavu u svemiru, neki fizikalni zakon - on je samo mislio „svojom glavom“. I shvatio je neke stvari. I uglavnom zato je bio osuđen.
On se usudio živjeti svoj život, misliti i govoriti ono što je mislio. I pristao je i umrijeti, čini se bez straha. Kakav život, takva i smrt.

Jer i nije renesansa toliko važna zbog obnove nekog svjetonazora i stvaranja nove slike svijeta koja će opet biti zamijenjena nekom novijom, nego je više važna zbog primjera individuacije i oslobađanja uma, odvažnog koraka vraćanja čovjeka čovjeku.

Nisu bitne različite okolnosti, ni povijesno razdoblje, nego ono univerzalno i esencijalno, a to je poruka o slobodi stvaranja vlastitog pogleda na život i autentičnog življenja iz prve ruke, što znači oslobađanja nametnutih kulturnih, vjerskih i znanstvenih obrazaca. Time zrači lik Giordana Brune.

I on je pri tom svom autentičnom životu osim promatranja prirode koristio i bujnu maštu i nije uvijek baš najbolje usklađivao realno i imaginarno, ali usudio se istraživati njegove granice. I on u tom istraživanju širi granice svemira, izbacuje, Zemlju i zemaljskog čovjeka iz središta zarad Sunca, pa onda i samo Sunce miče s božanskog pijedestala i vidi mnoštvo sunaca u bezbrojnim zvijezdama i svemiru daje beskonačnost, dopuštajući mu beskrajne sadržaje i životne oblike. Bez pomoći tehničkih instrumenata osjeća neke istine svemira koje kasnije i promatranja s teleskopima potvrđuju.

Nije li čovjek božanska monada, mikrokozmos koji već sadrži u sebi sve što treba, cjelokupni potencijal svemira?

Inspiriran djelomično starom strujom koju su predstavljali hermetizam, kabala, Platon, Pitagora, te mnogi kasniji mislioci i mistici on prenosi baklju dalje, inspirira dalje.

To je uvijek isti izvor inspiracija i intuicije u svakomu tko osjeća jedinstvo života i usudi se pogledati ispod površine.

Giordano razlikuje zvijezde kao tijela koja imaju svoj vlastiti izvor svjetlosti i planete koje ga nemaju, to jest reflektiraju svjetlost nekog drugog izvora.

Tako je i s ljudima - neki se mogu usporediti sa zvijezdama, a neki s planetima.
Ipak i u planetima se krije vatrena jezgra, duboko skrivena. I što ako planet može postati zvijezda? Ako se ta vatrena jezgra može razbuktati i prosvijetliti planet. Učiniti ga sjajnom zvijezdom kojoj ne treba drugi izvor svjetla, već svijetli sama sebi i drugima kojima je to još potrebno.

Jer planet i zvijezda su sam različite faze istoga, različiti stadiji jednog alkemijskog procesa. Tako je i s čovjekom. Ne u nekom apstraktnom, romantičnom smislu, već konkretno.

Kako svjetlo najjače sja u tami tako je i Giordanov sjaj još više istaknut tamnim okruženjem njegova života i okrutnim krajem.

Naravno za samo svjetlo nema kraja. Ono živi vječno i putuje poput vala gdje god može i širi se kroz koga god može.

Danas je možda smiješno i neshvatljivo da su ljudi nekada bivali osuđivani, jer su tvrdili da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca.

Zašto je to bilo uopće toliko bitno? Ljudi su tada naravno prolazili kroz različitu fazu razvoja i osvještavanja i mi ne možemo sa sigurnošću shvatiti sve tadašnje relacija, ali ono što je još uvijek bitno primijetiti je da je otpor koji su nezavisni mislioci izazivali bio zbog odstupanja od nametnutog obrasca mišljenja, od važeće dogme.

I taj je princip još uvijek aktualan samo u malo drugačijem kontekstu.

I nije bit u tomu da su nam neki ljudi nekada davno donijeli istinu, da su se žrtvovali za nju da bismo mi živjeli u svjetlu znanja.

Kao što nikakav Isus nije umro na križu da bi mi bili spašeni.

Tako ni Giordano ni drugi heretici nisu gorjeli na lomači da bi mi živjeli u boljem svijetu.

Oni su samo prototipovi onoga što svatko za sebe na svoj način u svojim okolnostima mora napraviti. Ne teoretski, već konkretno. U skladu sa snagom koja mu je na raspolaganju. Nema potrebe za novim Giordanom, ni Isusom. Samo za uvijek novim istinitim, autentičnim očitovanjima života - ili boga, ako hoćete.

Danas je sve više aktualan holografski model svemira, kao projekcija nekog višeg reda, nešto što samo po sebi nema realnost. Jer i naše iskustvo svijeta postaje sve fluidnije, čini se poput filma, ili sna i ljudska pažnja je sve više usmjerena na „unutra“, to jest na vlastito iskustvo i samopromatranje, pa tako i vrijeme u tom kontekstu dobiva novo značenje. I povijest - ili dobiva novo značenje, ili potpuno gubi značaj.

Kao da su sav prostor i sve vrijeme samo more frekvencija i u trenutku susreta s tim kipom kao da mogu osjetiti hladnoću „piombija“ i vrelinu lomače. I kao da se tako može otkupiti bar djelić te patnje. Osloboditi iz tame još jedan komadić svjetla, sada i ovdje, u obično zimsko popodne 21. stoljeća.

I osjećam prezir prema životu u laži i neznanju. Ne u neznanju o mehanici nebeskih tijela, nego o nečemu mnogo važnijem. O onomu iz čega proizlaze svi modeli i svjetonazori. O samom ishodištu, onoj vječnoj monadi, iskri duha, duši koja sve prožima i budi se sada u ljudima nezaustavljivo i mnogo brže i snažnije nego što je to bilo u njegovo doba. Da, moguće da je sve što je bilo prije dovelo do onoga što je sada. Ako postoje prije i poslije.

I u tom procesu koji je ipak izvan prostora i vremena, ta rezonancija koja sve povezuje, mogla bih je nazvati ljubavlju, povezuje sada na trenutak nešto u meni s tim imenom i likom iz prošlosti koji se i danas izdiže na malom neurednom trgu, kao putokaz ili podsjetnik, kao osvježenje u prolazu. Na putu vječne promjene, preobražaja i razvoja, kojim svjetlo ne napuštajući ovdje i sada prividno putuje, uvijek iznova stvarajući i razarajući sve iz nepojmljive praznine-punine da bi joj se opet vratilo.

„… Sve sto imam dajem za tebe, jer Ja dajem sve za one, kojima sam sve…” V.K.


 


 
Autentičnost i originalnost

“Ništa nije originalno. Kradite od svega što rezonira s vašom inspiracijom ili hrani vašu maštu. Gutajte stare filmove, nove filmove, glazbu, knjige, slike, fotografije, pjesme, snove, nasumične razgovore, arhitekturu, mostove, ulične znakove, drveća, oblake, tijela vode, svjetlosti i sjene.

Izaberite krasti samo ono što direktno govori vašoj duši. Ako to napravite, vaš rad (i krađa) bit će autentični. Autentičnost je neprocjenjiva, originalnost nepostojeća.”

Jim Jarmusch

Što je originalno? Originalno znači izvorno, prvobitno?
Što je prvobitno i izvorno? Što je i gdje je izvor svega?
Nisu li svi ljudi manifestacije samo jedna ideje-čovjeka, ljudskog bića, mikrokozmosa?

Ne potiču li onda i sve ideje kao i svi ljudi iz jednog pra-izvora?
Gdje je tu mjesto za copy-right, ili copy-wrong bilo čega?
Na čemu temeljimo naš sud o tomu što je dobro, a što loše?
Što je ispravno, što nije?
Pa i što je istinito, a što nije?

Gdje je granica? Tko ju povlači?

Nije je lako definirati. Pogledamo li u bilo koje konkretno iskustvo vrlo je maglovito kako određujemo razliku. Istražujemo li dovoljno duboko iza vlastitih osjećaja, predrasuda, vjera i uvjerenja, dolazimo na nepoznati teren, prazninu, ništa.

I ako ne možemo izdržati vraćamo se natrag u stare obrasce mišljenja koji daju osjećaj sigurnosti.

Dok nas nešto opet ne izbaci iz njih, neki neočekivani susret sa stavrnošću, koji ne možemo racionalizacijom strpati u postojeći okvir. I počinjemo tražiti neki novi, malo prostraniji.

Dok ne poželimo riješiti se okvira. Dok se život, prije ili kasnije, ne poželi riješiti ograničenja.

Onda moramo krenuti natrag, ili naprijed, od drveta spoznaje (ako je spoznaja) dobra i zla, prema drvetu života. I na tom putu brišu se stare podjele i granice. To je undo operacija, to jest, proces.

To je novi način života u komu postoji samo osluškivanje vječnog zakona rezonancije na komu počiva svemir. Po komu slijediš ono što rezonira s tobom, s tvojim mikrokozmosom i krećeš se tim putem na kojemu nema prošlosti ni budućnosti, ni umjetne racionalizacije i pokušaja „poboljšanja“ spontanog životnog toka.

Znaš da nema greške i da sve podliježe tom zakonu koji sve drži na okupu. Po komu sva nebeska tijela, mikrokozmosi i makrokozmosi sigurno plove beskrajem. Po komu se sve približava i udaljava, udružuje i razdružuje u vječnom plesu. U komu sve zamislile i nezamislive suprotnosti u konačnom zbroju daju nulu. Vječnu paradoksalnu prazninu- puninu u kojoj sve nestaje da bi opet nastalo.

Znaš da nikada ništa ne postaje dio tvog iskustva ako nema veze s tobom. Slatko i gorko, lijepo i ružno, tiho i bučno.

Tu postupno prestaje rat i počinje mirno istraživanje života u skladu s tokom Tao-a. Proces privlačenja i odbijanja odvija se automatski na periferiji sustava, dok se iz središta širi slobodni prostor u kom počiva neizrecivo.

I tek tu počinje stvarna autentičnost. Biti u skladu s Tao-om znači biti u skladu sa sobom. I obratno.

Inspiracija dolazi iz neočekivanih kutaka i s njom osjećaj radosti što sudjeluješ u toj univerzalnoj struji koja se prostire poput vala, u kojoj nitko ništa ne posjeduje već samo - ako je samo - očituje, dodajući velikom, savršenom tkanju života.

 


Linija života

«Tko bi bio ti bez svoje priče?
Nema priče koja si ti ili koja bi vodila k tebi. Svaka priča vodi od tebe.
Obrni to; razriješi to.
Ti si ono što ostaje od svih priča.
Ti si ono što preostaje kad se priča shvati.»
Byron Katie


Ljudi su poput gospodina Linea, iz crtića La Linea, nacrtane linije oko sjene, lika koji se kreće duž nacrtane linije. Pri tomu nailazi na razne prepreke i žali se zbog njih. Privlači pažnju na sebe, dozivajući kreatora u pomoć.
A zbog prirode karaktera i linije kojim se kreće tu je uvijek opasnost od njenog naglog i iznenadnog završetka.

Zarobljen u svijetu misli čovjek na sličan način provodi život. Ogromna se energija troši na sastavljanje komadića, događaja, životnih očitovanja u kontinuiranu liniju životne priče i zamišljenog karaktera; na takozvano samoodržanje. No koga ili čega? Nije tu u pitanju prirodno biološko preživljavanje organizma, već psihološko preživljavanje karaktera.

Mehanizam se odvija nesvjesno tako da čovjek ni ne zna što se događa, niti kako bi se energija mogla drugačije trošiti. Jer ni nema je obično dovoljno da bi uvidio što se događa. A priča teče dalje svojim tokom.

Ponekada ima lijepe dijelove, gospodin Linea zadovoljno pjevuši duž svoje linije. Ali onda se iznenada nešto nepredviđeno događa i on je iznenađen, uzbuđen, često ljut, frustriran i žali se tvorcu.

Nekada jednostavno ne vidi više nastavak puta ispred sebe.

No svaki kraj, svaki iznenadni događaj, ili prepreka mogu poslužiti za čovjekovo buđenje u i iz životne priče. Prije nego se linija života definitivno završi.

Val šoka, kao energetski udar može biti iskorišten za jasnije viđenje stvari; a to uvijek znači vidjeti da su misli – misli, ne stvarnost. To je početak viđenja stvari kakve jesu; Direktnog opažanja; koje je samo po sebi neutralno i bez-naporno.

Najveća pogreška i ljudi koji okreću svoju pažnju unutra je poistovjećivanje osjećaja života, životnosti, prisutnosti - s mišlju „ja“ i automatskoj interpretaciji postajanja nekog subjekta koji živi život, svoj vlastiti život.

Ali dali je to tako? Ili si samo pričamo priču i zaboravljamo da je to ipak samo priča?

A život jednostavno teče. Bezoblično se očituje u oblicima u skladu s nepoznatim, ipak postojećim ritmičnim planom, uvijek dalje? I da nema i ne može biti ničega izvan njega. Izvan onoga što upravo jeste sada i ovdje.

Scenarij se odvija svojim tokom i nije ga potrebno neprekidno podupirati. Sudbina je karaktera vezana za scenarij. Ali to nismo ni ti ni ja.

Gdje je „ja“ za koje misliš da postoji, koje si ti, kada ne misliš o njemu?

Potraži što je stvarno i kada nema priče.

Što je sada i ovdje stvarno, što čini direktno iskustvo, a ne samo misao o njemu?
 




 
Život izvan suprotnosti = Život u sadašnjem trenutku


Što u životu koji poznajemo nema svoju suprotnost?

Ništa, jer je načelo polarnosti u njegovu temelju.

Ipak, ima nešto, jedan singularitet, kao prapočelo, koje nema svoju suprotnost, svoju zrcalnu sliku.

To je sadašnji trenutak.

On je uvijek jedinstven, nov i neusporediv. I sve što je u njemu je takvo.

Stvari koje nas okružuju - kada mislimo o njima - imaju svoju prošlost i budućnost. Prošlost koja ih prati poput aure, ispletene od svih događaja od ideje do njihove materijalizacije, kao njihov drugi nevidljivi dio - negativ. Tako je i s ljudima, životinjama, biljkama i svime.

Ali sve počinje i završava s mislima (o tome), koje pokreću vremenski tijek, od prošlosti prema budućnosti. U kružnom kretanju nastajanja, razvoja pa nestajanja i umiranja; i tako u beskraj.

Ali sva mistika, gnostika, duhovnost… govore o nekom skrivenom savršenstvu, nekom drugom svijetu u kojemu ti zakoni ne važe; o nekom kraljevstvu nebeskom, kraljevstvu svjetla, nirvani, vječnosti, svijetu ideja i slično; Nečem prvobitnom, stvarnom.

A neupućen čovjek i dalje misli o tome i dalje ne izlazi iz svijeta misli i misli da je to nešto što će doći jednom u vremenu, da će jednom u budućnosti vrijeme i prostor prestati postojati i on će se naći u svijetu vječnog blaženstva iz bajke.
Možda već krajem ove godine?

Bit će prosvijetljen, imat će neko novo, besmrtno, svjetlosno tijelo. Prekrasno!

Naravno, to se neće dogoditi samo od sebe i potrebno je više ili manje truda, ovisno o vrsti učenja. Život postaje potraga za skrivenim blagom.

No zašto je blago u pričama obično skriveno tamo gdje bi mu se najmanje nadali, ispred nosa, u nevjerojatnoj, drskoj blizini tragatelja. Bliže od ruku i nogu…

I čovjek opet misli i ne shvaća, misli da je to neka misteriozna zagonetka, tajanstveni simbol.

Ali stvar je smiješno (ili žalosno) jednostavna i nema veze s duhovnim praksama, grupama, učenjima, ni učiteljima.

Doduše zahtijeva sve. Cijelog čovjeka, to jest, potpunu iskrenost, hrabrost i fokus. Odmah.

I nakon toga nema više bajke. Nema više nikoga. Ono što ostaje ne može se opisati ni zamisliti. Nema poveznice između onog što je bilo i onoga što jeste, osim kao sjećanje na segmente nekog odgledanog, srednje zanimljivog filma.

Dakle, tajna je u sadašnjosti. Običnoj, sada i ovdje.

I ako vam kažu: „Da, dobro je biti svjestan sadašnjeg trenutka, ali ne možemo biti uvijek prisutni u sada.“ Nemojte se olako složiti s time.

Što vas može odvojiti od prisutnosti u sadašnjem trenutku?

Misli o prošlosti i budućnosti?

Ne.

Misli dolaze i prolaze i sastavni su dio sadašnjeg trenutka, kao i s njima povezani osjeti. Kako bi vas misli - ili bilo što - što pripada sadašnjem trenutku moglo od njega odvojiti?

VJEROVANJE u misli je ono što odvaja!

Vjerovanje u stvarnost sadržaja misli je ono što prekida vezu između izvora života i njegovog očitovanja. I manifestira se kao veća ili manja izgubljenost u svijetu misli i fantazija.

Čovjekov je život jedna interferencija onoga što se događa u sadašnjosti i njegove interpretacije, imaginacije.

Sadašnjost uvijek jeste i prisutnost je uvijek prisutna, samo je prekrivaju misli i osjećaji. No oblaci nisu krivi što plove nebom. Ali ako plovite s njima i mislite da nebo ne postoj, ili da povremeno prestaje postojati, onda ste u zabludi.

Misli ne možete kontrolirati.

Ako vam to još nije jasno pokušajte misao presjeći na pola, ili misliti dvije misli odjednom.

Ali nebo je nebo, s oblacima i bez njih, te nema potrebe kontrolirati njihovo kretanje.

Da bi disfunkcionalnost misli i osjećaja pretvorili u funkcionalnost potrebno je oživjeti sposobnost čistog djetinjeg gledanja, jednostavnog, promatranja i postojanja.

Fokus je potreban da bi se zumiralo iskustvo sadašnjeg trenutka i vidjela osnovna činjenica života - da ništa ne postoji odvojeno samo za sebe. Da su misli samo komentari stvarnosti. A iskrenost i hrabrost su potrebni da bi vidjelo da je i „ja“ samo još jedna od njih. I da te raskrinkavanje njene besadržajnosti, ako si voljan nastaviti hodati tim putem, poput Ariadnine niti vodi iz labirinta bezbrojnih uvjerenja i koncepata.

To je put na kome ništa ne dobivaš, a gubiš sve.

Ali što zaista imaš osim ovog sadašnjeg trenutka, ovog sadašnjeg direktnog iskustva?

A on je uvijek savršeno skrojen po tvojoj mjeri. I savršeno se prilagođava tvom opažanju.

I da do kraja svijeta i vijeka pokušavaš nešto postići, nikada nećeš napustiti granice svoga iskustva. I nije neko drugo iskustvo ono što je potrebno, nego produbljenje onoga koje upravo jeste.

Promjena se događa sama od sebe. Proizlazeći iz svjesne prisutnosti. Ne iz misli ili djelovanja.

Prihvaćanjem onoga što jeste. Što ne znači biti mrtav i nepomičan, naprotiv. Krećeš se kada dođe do kretanja i prestaješ se kretati kada kretanje prestane.

Život u sadašnjem trenutku je moguć!

Prelazak iz života u vremenu u život u sadašnjem trenutku može se usporediti s pretvorbom gusjenice u leptira.

Kada se rodi leptir, da li za njega postoji prošlost, da li se sjeća da je bio gusjenica? Ili je jednostavno leptir?

Da li je gusjenica grešna što je gusjenica? Ili sve ima svoje vrijeme, to jest svoju sadašnjost i pravo na postojanje samim tim što postoji?

A postoji samo ono što jest sada i ovdje.

Sve izvan je čista špekulacija.






Koliko duboko može biti sada?

Sada je kao dimenzija dubine koja se proteže u beskonačnost…

Dok su prošlost i budućnost samo misli, sada je sam život. Sasvim druga kategorija.

Kada se god misli povuku u pozadinu i ustupe mjesto čistom opažanju, izranja sada.

Sada je sinonim za svjesnost, prisutnost, slobodan prostor.

Ono je tu i kada misli dolaze; i odlaze. Iza, ispred i između njih.

Jedna od posljedica uvida ne postojanja odvojenog „ja“ je iskustvo sve većeg slobodnog prostora, odnosno sve čistije prisutnosti; u sve većoj mjeri odvijanje aktivnosti bez pratnje misaone interpretacije. Nevjerojatna dubina i tišina usred svakodnevnih aktivnosti. Poput sidra, poput gravitacije koja povlači sve dublje prema nekom dalekom središtu vječnog sada.

Usporavanje misaonog protoka ne donosi umrtvljenost, već naprotiv osjećaj veće živosti i dublje prisutnosti u onomu što jeste, što stalno poput fontane izvire u sada. Bilo radost ili tuga, društvo ili samoća, sve ima istu osnovnu notu života u sada. To znači veće generiranje korisnih misli koje služe aktualnoj manifestaciji života i iščezavanje misli koje ne služe životu; kao što su mnoge misli koje kruže oko imaginarnog „ja“ i svega onoga što nema referentnu točku u stvarnosti.

To je svojevrsno oslobođenje energije, koje rezultira osjećajem oslobođenja i lakoće, predanosti životnom toku. A to otvara i vrata ljubavi; toj jedinstvenoj vibraciji u njenoj jednostavnosti i ljepoti, koja povezuje što treba biti povezano, očituje što treba biti očitovano i prihvaća bez prosuđivanja svako sada, tako ga opet sve više produbljujući.



Oslobođenje duše

Mnogi ljudi osjećaju agoniju, ekstremno nezadovoljstvo i ograničenost života.

Čeznu za nečim „višim“, duhovnim. Imaju nejasan osjećaj da ne žive adekvatno, da nisu u skladu s istinom, s predodžbom o nekom uzvišenijem načinu postojanja. I što god pokušali, kao da im sve, prije ili kasnije, uvijek iznova reflektira vapaj duše koja pati, a oni joj ne znaju pomoći.

I nakon što su često toliko toga pročitali i sakupili puno lijepih riječi i predodžbi o tomu kako bi i što bi trebalo, nezadovoljstvo, nemir i traženje se i daje nastavljaju. Nešto i dalje pati.

No stvari su jednostavne, možda suviše jednostavne.

Ako postoji duša, kao stvarnost iza svih različitih ljudskih koncepata o njoj i ako je želiš pomoći, to jest osloboditi je, najbolje što možeš učiniti je odbaciti vjerovanje u postojanje odvojenog “ja”.

To je ujedno prva i jedina stvar koju možeš učiniti po tom pitanju.

“Ja” i duša ne mogu skupa postojati; i nitko pri tomu ne treba umrijeti, jer “ja” i tako ne postoji osim kao misao, nejasni koncept. I on je upravo krletka koja otežava jasno viđenje i ograničava slobodu.

Da, ne treba odbaciti „ja“, jer tko bi koga trebao odbaciti u toj jednadžbi?

U pitanju je samo vjera u nešto što ne postoji; praznovjerje.

Samo se usudi zagledati u ovdje i sada, i vidjet ćeš.

Istina će te osloboditi; ne tebe, već dušu; Stvarnu, ne-osobnu, duhovnu dušu, kao bezobličnu, vibrirajuću svjetlosnu energiju koja teče, ipak nikada ne napuštajući ovdje i sada.

Duh i duša su sinonimi za slobodni tok i jedinstvenu mnogostruku manifestaciju jednoga života. Ali kada se slobodnom tijeku ispriječe prepreke kristaliziranih privremenih pojava, oslobođenje postaje neophodno.

Život, duh želi se očitovati slobodno, jer je to njegova priroda. I tako će neminovno i biti. Nikakva količina iluzije i pogrešnih uvjerenja to ne može spriječiti. Ali agonija samoobmane može biti tvoja za neko vrijeme.

I ne mora.

Ako si spreman iskreno pogledati unutra, vidjet ćeš. Čak ne treba ni puno vremena da bi se vidjelo. A to bi moglo biti na najbolji način utrošeno vrijeme.

Jer to je najkraći put da provjeriš ideje o bogu, duhu, duši…, o svemu što smatraš vrijednim i konačno odbaciš koncepte i uspostaviš intimni odnos s onim što jest, onkraj koncepata.

Ako si spreman vrata su otvorena.




Proces transmutacije iskustava


Misli vode svoj paralelni život; koristeći čovjekov život i ometajući ispunjenje njegove prave funkcije. Ljudskog iskustva duše.

Živu prisutnost koja se nalazi iza lažne opne „ja“ često su u povijesti nazivali duša. Duhovna duša, neuhvatljiva bit čija tiha, svjetla prisutnost ispunjava prostor između misli. Ona koja je uvijek tu; prije, za vrijeme i poslije, vječna i nepromjenjiva, ona koja jest.

Razlika između misli i onoga što jest opisana je i u sljedećem ulomku teksta Hermesa Trismegista, nazvanog Opomena duši.

„Ti si o dušo jednostavna one su složene.
Ti si oslobođena obmane, one su varljive.
Ti si istinski živa, one istinski život ne posjeduju.
Ti si takva kakva si, one se maskiraju i prikrivaju,
po svojoj prirodi iluzorne, nepostojane i prolazne.“

Općenito, sposobnost mišljenja i iskušavanja pripada duši.

Misli i osjećaji su ono što nastaje poput suptilnih isparenja tijekom iskušavanja, tijekom alkemijskog procesa prerade iskustava u kojemu se duša uvijek ponovno destilira. Dok god ne dođe do potpunog pročišćenja postupak se ponavlja.

Međutim u većini slučajeva kao da je došlo do poremećaja spomenutog mehanizma i misli vrlo često besciljno kruže sukobljavajući se sa stvarnošću, s onim što jest, proizvodeći neugodne, kaotične osjećaje. Tako nastaje patnja za koju se okrivljuje surova stvarnost; Zapravo posljedica iskrivljene percepcije.

Da bi se omogućilo ponovno normalno funkcioniranje spomenutog procesa potrebno je fokusiranom, ali nenapregnutom pažnjom obuhvaćati svako iskustvo. Sve što se događa „izvana“ i „iznutra“. Sada i ovdje.

Tako se proces dovodi ponovno u ravnotežu. Stvarnost i fikcija - koju misli uvijek dodatno stvaraju, umjesto da samo sublimiraju iskustvo - bivaju razdvojeni i dolazi do stalnog usklađenja s trenutnom stvarnošću, od trenutka do trenutka, u jednostavnosti postojanja.

Kada god se pojave neugodni osjećaji, i bez posebnog, očitog povoda, proces se također može primijeniti, obuhvaćajući ih strpljivom pažnjom i blagošću, odvajajući pri tomu same misli, koje uvijek - bilo u prvom planu ili u pozadini - prate takva iskustva i puštajući ih da se rastvaraju, a koncentrirajući se na osjete, kao na primarni, autentični dio iskustva, koji vodi istinskoj transmutaciji.

Tako život postaje laboratorij, alkemijska radionica, u kome se suština uvijek odvaja od perifernog, direktno iskustvo od njegove mentalne interpretacije; Prepoznaju se fini mehanizmi na djelu, sprega misli i osjećaja.

Rezultat su sve veća jasnoća i budnost, to jest svježina i jednostavnost uvijek novog sada.

U suprotnom, ne pružajući dovoljno svjesne pažnje aktualnim iskustvima, ona postaju sve mutnija, besmislenija i napornija, naizgled kompliciranija, jer sama jedinstvena suština – duša - ostaje negdje u prikrajku neprepoznata u kovitlacu misli i osjećaja.

Zato i Hermesovo upozorenje.

„Zato budi budna. Ne zapuštaj svoju istinsku suštinu koja je jednostavna, istinska i visoko dostojanstvena.“

Hermes Trismegistos (Opomena duši)
 




Vrste misli i stanja svijesti

Postoji više vrsta misli koje se mogu podijeliti u tri glavne grupe.

Praktične misli koje se odnose na fizički aspekt stvarnosti, koje nakon što obave svoju funkciju koordinacije akcije odlaze.

Zatim misli koje bi se mogle nazvati „duhovnima“, to jest, misli koje dolaze iz nepoznatog donoseći nešto novo, misli koje se bave propitivanjem što je stvarno, koje imaju meditativnu/kontemplativnu vibraciju. Tu spadaju kreativne misli, povezane s intuicijom i inspiracijom, koje vode uvidima i stvaranju nečeg novog. Može se raditi o umjetničkim ili znanstvenim djelima, ali i puno šire od toga.

I postoje misli koje nemaju ni praktičnu, svakodnevnu funkciju, niti vode istini ili stvaranju nečeg novog.

Tu spadaju sve vrste osuđivanja i takozvano dnevno sanjarenje, ili „wishful thinking“.

One se mogu javiti na prijelazu iz jedne od gore spomenutih kategorija misli, kada čovjek pokušava preraditi neko iskustvo, ali nespreman zagledati se dublje u nutrinu i prihvatiti iskustva bez dodatnih interpretacija, gubi kompas i ulazi u vode ovakvih misli.

Ta treća vrsta misli je najvažnija za tragatelja za istinom, jer upravo u njima se krije prividna udaljenost između onoga koji traži i traženoga.

Suptilno i uobičajeno sanjarenje o nečemu drugom od onoga što trenutno jeste je postalo automatski mehanizam, koji se nesvjesno uključuje i smatra se normalnim, nebitnim dnevnim sadržajem. Samo kada se radi o mislima kritike, ili nekim takozvanim negativnim osjećanjima kod tragatelja se pali alarm, signalizacija da je negdje krivo skrenuo. No, radi se o suštinski istoj vrsti misli.

Jer nije bit u razvrstavanju „dobrih“ i „loših“ misli i osjećaja, nego u istinitosti, svjesnosti, budnosti; viđenju onoga što jeste, kako jeste.

Zato je vrijedno obratiti pažnju na sve misli, na njihovu funkciju, na njihov doprinos općem životu. S većom budnošću i manjom identifikacijom s mislima, moguća su naravno suptilnija razlikovanja misli i provođenja mentalne higijene koja stanje svijesti održava bistrim i mirnim.

Pod tragateljem za istinom se već podrazumijeva stanje svijesti u kome je identifikacija, njeno težište, pomaknuto s grubo materijalne razine, na finotvarnu razinu misli i osjećaja i na njihovo promatranje i pokušaje razidentifikacije i s tim područjem.

U toj fazi, stanju svijesti, prihvaćanje i iskrenost spram vlastitog iskustva, shvaćajući neosobnost svih misli, je ključ provođenja procesa i produbljivanja uvida, koji inače lako može skrenuti u samoosuđivanje i nastavak zaplitanja u misli.




Zašto se nisi (prije) probudio

(U slučaju da si čuo za to i nisi bio tako duboko u snu, potpuno suživljen s ulogom, ne sluteći mogućnost probuđenja.)


Očekivao si da se dogodi nešto posebno.
Očekivao si to izvana.
I u mnogim slučajevima nisi ni bio svjestan da gledaš vani,
da tražiš odgovore vani umjesto unutra.

Jer kada jednom zaista pogledaš unutra neizbježno se stvar razvija dalje u smjeru probuđenja.
Nikada nisi zaista sjeo i pogledao s iskrenim interesom u ono što jeste.
Nikada probuđenju nisi dozvolio da se dogodi i odvije.
Htio si promjenu; Nešto drugo, bolje.
Molio si se, „meditirao“, mislio, pjevao o probuđenju…;
Htio se prespojiti negdje drugdje, imati „viši“ „duhovniji“ identitet.

Čitao si i slušao o iskustvima drugih, nikada ne cijeneći dovoljno ovo – aktualno iskustvo.
Ipak, nikada nije bilo, niti će biti išta važnije od „tvoga“ sada i ovdje. Od njegovog iskrenog prihvaćanja i onoga što se iz toga razvija.

Iako se činilo nevažnim i irelevantnim. Ali tko je to rekao?

Nemoj bježati ako želiš istinu. I tako nemaš kuda otići.
Samo ostani s ovim što jest.
Misliš da nije stvarno?
Što je stvarno? Jesi li ti stvaran?
Ostani s tim.
Što znaš izvan svake sumnje?
Nađi to i ostani s tim.
Svjetlo te sigurnosti će razotkriti i sve ostalo, onakvim kakvo jest.
 



Digni me!

Naziv je slatke, pjevljive pjesmice G. Karana.

Tekst pjesme odličan je primjer očekivanja spasa, sreće, ljubavi izvana, iz partnerskog odnosa.

Jedna od najzavodljivijih iluzija koja se odlično koristi i provlači od manje ili više banalnih pjesama, romantičnih filmova i ljubavnih romana do sofisticiranog soul-mate ideala za kojim mnogi otvoreno ili skriveno čeznu. Jedan od najvećih eona u napadu na čovječanstvo. Jedna od najpopularnijih mrkvi na štapu.

Ta potraga za drugim često je posljednji bastion iluzije da nam može pomoći nešto izvan nas; Da nas nešto izvana može upotpuniti, dati smisao, sigurnost, pružiti pažnju, osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti i tople, srdačne bliskosti.

Bez daljnjega da partnerstvo može biti lijepo i vrlo duboko iskustvo, inače ne bi ni bilo tako traženo; No partnerstvo kao nešto za čime se traga, nešto što se priželjkuje, kao i sve drugo što nije činjenica sada i ovdje je samo smetnja i odliv energije.

Bilo da se radi o žalu za prošlim ili iščekivanju budućeg, sve što inicira brojne misli nabijene emocijama je energetski gubitak, koji onemogućava puno očitovanje života sada i ovdje i zapravo samo ispunjenje za kojim se traga.

I zato nema se što reći na početni stih pjesme:

Dosta je bilo tuge,
ostavi sve,
dosadne drame duge.

Baš tako, let go. Odustani od tuge, ali i od potrage za srećom; One su dvije strane istog novčića. Odustani od svih drama, svih izmišljenih priča. Jer priča je uvijek samo priča, nikada stvarnost. I kada je temeljena na konkretnim činjenicama, one su uvijek povezane jednim dijelom koji ne pripada stvarnosti, već imaginaciji.

Možda je i ovo točno:

Nikome nije lako,
ljulja se svijet.
I sasvim logično, možda je prisutna, bar s vremena na vrijeme želja:
zato te trebam jako,
digni me, digni me.
Kao neka vrsta poziva u pomoć, za spasiteljem, spasiteljicom u romantičnom, ili duhovnom kontekstu.
Zvuči dobro; kao strastvena molitva; ali i nedostatak razumijevanja.

Zato, ako je tvoje iskustvo sada s tužne strane novčića, nemoj misliti da ti išta izvan tebe može pomoći.
Sve „izvan“ je samo kratkotrajna utjeha i odlaganje neminovnoga, onoga što nitko drugi ne može za tebe učiniti.

Tko je na kraju taj koga bi trebalo podignuti iz potištenosti, nezadovoljstva ili nekog sličnog neželjenog stanja?
Nema ga. Nikada ga nije ni bilo; izvan misli.

Misao, želja, akcija je ono što stvara subjekta koji izvodi akciju usmjerenu ka drugom kraju cilju. Ali i subjekt i njegov cilj su podjednako iluzorni, dva privremeno stvorena pola, bez postojanja neovisnog o toj akciji, misli, želji. Maja, velika iluzija na djelu.

Sam proces stvaranja imaginarnog lika i njegova potraga za srećom troše ogromne količine energije. Sve dok se pogled ne baci unutra, uvidi mehanizam i zacijele energetske rupe.

Tada se doživljava sloboda, obnova, zbog ponovnog povratka rasute energije svom izvoru u središtu života, u sada i ovdje.

Iako osjećaji u početku sugeriraju drugačije, to su samo osjećaji! Energetski manjkovi i blokade, koji se mogu i fizički osjetiti. Sva ta neintegrirana iskustva iz djetinjstva, prošlih života, od početka svijeta i vijeka, kad god; Sve ono čemu nije poklonjena dovoljna, dobrovoljna pažnja u sada i ovdje jedina su prepreka i zapravo put i portal prolaska u slobodu. Jer sad i ovdje milostivo još uvijek traje i pruža mogućnost reintegracije. I tako je svaka prepreka samo prividna prepreka, jer iskreno suočavanje bez straha, obraćanje pažnje s ljubavlju i željom za razumijevanjem bez manipulacije, može je zauvijek raspršiti kao vjetar maslačak.

A ono što ostaje u stanju je ljubavi i cjelovito. Može je i dati i primiti - propustiti - na jedinstven način.
I zato je šteta gubiti vrijeme očekujući ljubav izvana, umjesto istražiti zablude, pogledati u oči svim „kerberima“ koji čuvaju pragove i tajne odaje velike iluzije i osloboditi još jedan jedinstveni način na koji se ljubav može manifestirati.

Dok svi očekuju ljubav izvana, jasno je da se takva bilanca ne može zatvoriti. Neko je mora i pružati. Ali ako pogledaš unutra vidjet ćeš da ne samo da ti ne može ništa izvana pomoći i dati ljubav, nego ni ne treba. NE TREBA. Jer unutra se nalazi dubok izvor onoga za čime tragaš.

Tako bi, malo po malo, napajajući se iz tog izvora svijet obavijen raznim eonima koji crpe ljudsku energiju zaista mogao napušten propasti i ostaviti slobodan prostor i vedro nebo za neko novo očitovanje života u kojima svjetlost i ljubav neće biti ideali i teško dostupna roba, već činjenice, koje se možda ni neće tako, ni nikako zvati.

Do tada,
s Ljubavlju.


Sokratova tri sita

Postoji poznata priča o starom, mudrom Sokratu i tri sita.

Kada je jednom prilikom neki čovjek prišao Sokratu sav uzbuđen da mu ispriča nešto o njegovu prijatelju Sokrat ga je zaustavio i postavljao mu redom tri pitanja, kao tri testa da se vidi je li stvar vrijedna pažnje.

1. Da li je istinito?
2. Da li dobro?
3. Da li je neophodno/korisno?

I ta je tri pitanja on nazvao tri sita kroz koja treba propustiti svaku priču, prije nego je se ispriča.

Budući da je Sokrat u spomenutoj priči našao da je odgovor na sva tri pitanja bio „ne“, sa smijehom je samo rekao čovjeku: „ako priča nije ni istinita, ni dobra, ni neophodna, zaboravi je i nemoj me s njom zamarati.“

Ali ova tri sita imaju svoju primjenu i vrijednost i u jednom unutarnjem kontekstu ispitivanja misli. Misli prolaze cijelo vrijeme našom sviješću i ponekada ostavljaju razorne posljedice, ako već ne samo nepotrebni gubitak energije.

One nam pričaju neku priču, ponekada baš poput čovjeka koji je prišao Sokratu s velikim uzbuđenjem da ispričaju svoju priču. Ali istovremeno, baš kao i u priči, ono što govore često nije ni točno, ni dobro, ni neophodno.

Najprije je neophodno znati da se misli mogu dovoditi u pitanje. Da ih se ne mora bespogovorno slušati. Mi nismo misli, niti su one naše vlasništvo.

Nisu ni neprijatelji. One su tu, kao dio ljudskog iskustva i mogu biti dobri prijatelji ako se pravilno razumiju.
One dolaze s bezdimenzionalnog mjesta u univerzalnom umu, ili inteligenciji i rasplinjuju se u ogromnom oceanu energije i informacija, vraćajući se kao i sve svomu izvoru. One su alat u kreiranju svjetova i evoluiraju skupa s cijelim životom.

Svjesnim razlučivanjem između korisnih i beskorisnih misli pomažemo opću evoluciju.

Zato, kada god se pojavi neki neugodni osjećaj, obrati pažnju na misli. To je signal. Obrati pažnju kako je aktualno iskustvo pod utjecajem bezuvjetne vjere u priču koju misli prenose. Ispitaj ih, propusti ih kroz sito, pozdravi i otpusti.
Nema potrebe za borbom. Ona samo dalje podvaja um i srce. Jednostavno primjeni svjesnost, u jedinstvu srca i uma.
Što se um i srce više navikavaju optimalnoj suradnji odgovarajuća akcija se spontano javlja. To još više otvara i um i srce, iskustvo je sve svjetlije i misli se lakše filtriraju već prije nego i nastanu zbunjujući i teški osjećaji. Prakticiranjem se stvara neka vrsta pozitivne povratne sprege.

Primijeni staru Sokratovu mudrost ovdje i sada, na svoj odnos s mislima. Vidi da li je priča koju ti govore istinita, dobra, neophodna. Ako nije, ili ako nisi siguran, nasmiješi se poput Sokrata, nastavi svojim putem, a misli pusti neka otplove dalje.

A one misli koje prođu test tri sita pusti da stvaraju novi svijet.
 


Vjera, nada i ljubav

Vjera, nada i ljubav su (još uvijek) duboko utisnuti pojmovi u čovjekovoj svijesti, pogotovo u zapadnom kršćanskom svijetu, bez obzira da li je netko u direktnoj vezi s kršćanstvom kao religijom, ili ne.

Stoga se vrijedi pozabaviti njima i vidjeti imaju li dublji značaj u smislu spoznaje i duhovne evolucije ljudskog bića, ili su tek programi za kontrolu mišljenja i ljudskog ponašanja.

Vjera – vjera u boga, vjera u drugog čovjeka, vjera u život, vjera u…

Odakle potiču sve ove vrste vjere?

Imaju li nešto zajedničko?
Baziranje na krivoj pretpostavci postojanja malog, nesigurnog ja koje živi u neznanju i nesigurnosti, izgubljen usred iluzije vremena?

Nada – nada u nešto novo, bolje, svjetlije, ljepše… Za koga? Za nekoga kome to sve očito nedostaje.

I kao vrhunac svega – ljubav. Kao kruna svih želja, glavna nedostajuća, magična supstanca života.

Kako i zašto uopće život tolikog manjka, tame i nesigurnosti?

Polazišna točka percepcije je uvijek mali ja-svijet. Potpuno zamagljen mislima i osjećajima, iznutra i izvana nametnutim identifikacijama. I u trenutku povremenog ili čestog očaja uslijed tmurne situacije - pojavljuju se vjera, nada i ljubav. Kao lijepa obećanja. Kao signali u noći ali uglavnom bez jasnog izvora i vidljivog smjera kamo treba krenuti.

Ali što ako vidimo da nema nikoga u središtu tog malog svijeta?!

Da je mali centralni „ja“ zamišljen, izmišljen, branjen i hranjen iluzijama.

Da ne treba umrijeti, niti treba bolji život, ni vjeru, ni nadu. I da mu prava ljubav o kojoj mašta nije dostupna, niti će ikada biti, ni uz svu vjeru i nadu? I sve to iz tako jednostavnog razloga.

Dakle, trebaju li nam zaista vjera, nada i ljubav?

Ili je dovoljno da se probudimo i nastavimo budni dalje putem?

Putem raščišćavanja magle iluzija; magle vremena - očekivanja, prisjećanja i iščekivanja. Tu se onda možda i pojavljuje neka viša oktava ove trijade, koja ima drugačiju vibraciju i potpuno je u sebi zatvorena. Ne očekuje ništa izvana i ne ostavlja prostora da bude upotrijebljena za manipuliranje i zarobljavanje; Već je to jedan sklad života s duhom, s vodećim evolutivnim principom koji se osjeća kao sve veća sloboda i svjetlo i taj osjećaj u procesu razvoja može biti –možda - opisan tim riječima. Ali i ne treba, ne mora.
 


 
Paradoks suprotnosti

Sve u svemiru potječe is sebi suprotnog pola, nikada iz istog. To je univerzalni princip povezan s principom dualnosti kao principom stvaranja svega iz jednoga.
I kao što svjetlost i toplina sunca nastaju iz hladnoće i tame prostora, tako je i čovjek proces preobrazbe tame u svjetlost. Čovjek ne postaje prosvijetljen, čovjek jest proces prosvjetljenja.

Ako pretpostavite da ste nešto, da postojite kao ovo ili ono, odmah je tu neminovan i drugi pol nepostojanja, smrti i prestanka postojanja.

Ali ako zastanete, poslušate i pogledate, stvorit će se pukotina kroz koju će u tamu ući zrak svjetla. I što više zastajete i u tišini slušate i gledate unutra, vidjet ćete da ne postojite, sve dublje i dublje i da se istovremeno ta praznina otvara sve više i više u puninu i potencijal svega; U skladu s univerzalnim zakonom balansa suprotnosti.

Jer budući da sve potječe iz jednoga, zatvorenog u sebe, koji je istovremeno punina i praznina, to zbroj svega stvorenoga uvijek mora odgovarati božanskoj nuli.

Zato ako izgubite svoje (uistinu nepostojeće) „ja“ u sve-miru postojanja cijeli će svemir proteći kroz vas tražeći svoj novi, jedinstveni izražaj. Jer tijelo i um jesu fokusne točke jednog života/svijesti, individualni intepreteri njegovog univerzalnog izražaja.





Svjesnost svjesnosti (Ili awareness watching awareness)

Strah od gubljenja poznatog od pamtivijeka čovjeka drže u zarobljeništvu. To je vrlo moćan strah. Stoga je želja za održanjem ega, iluzije o postojanju odvojenog ja, bilijun puta veća od želje za okončanjem ove iluzije. I kod onih koji proučavaju, razmišljaju i raspravljaju o duhovnim temama.

Stoga postojanje direktne metode (ili direktnih metoda) brzog i radikalnog okončanja ego iluzije ostaje nezamijećeno ili neshvaćeno, to jest nebitno, dok god se u čovjeku ne probudi istinska, dovoljno snažna želja za oslobođenjem. Ali postoje tekstovi i metode koji mogu pomoći jačanju te želje kada je jednom probuđena.

Pretvaranje da ta želja već postoji iako zapravo ne postoji, dok god je tu strah od napuštanja poznatog, ne pomaže buđenju stvarne želje za konačnim oslobođenjem. Tu jedino pomaže apsolutna iskrenost prema sebi.

Kada je ta želja jednom donekle razvijena, rješenje za potpuno ukidanje straha od napuštanja poznatog (koncepta odvojenog ja, kao tijela koje živi, misli i kreće se u svijetu odvojenih objekata) je okretanje pažnje unutra; postupni prestanak gledanja van u svijet tijela i misli i okretanje pažnje prema samoj svjesnosti, aktualnoj prisutnosti. Okretanje svjesnosti k svjesnosti. Okretanje svjesnosti svome izvoru, sebi samoj. Strah se raspršuje s iskustvom. Kako se pojavljuje i razvija osjećaj vječnog života, vječne prisutnosti iznutra strah od gubitka onoga što se prethodno zvalo životom nestaje. Jer se uviđa snolikost i iluzornost onoga što se smatralo stvarnim.

Mišljenje tu ne pomaže. Ono se jednostavno zaobilazi u prakticiranju okretanja svjesnosti unutra. Misli ostaju spolja. Mora se osjetiti iznutra beskonačnost, kontinuitet i nedjeljivost života i svijesti. Vraćajući se uvijek iznova svjesnosti, ako je probuđena dovoljno jaka želja za oslobođenjem, taj osjećaj se počinje brzo razvijati. Ujedno dalje raste želje za potpunim obitavanjem u prirodnom stanju čiste svjesnosti brišući želju za imaginarnom egzistencijom.

Na početku tek suptilni osjećaj brzo prerasta u stvarnost. Taj suptilni osjećaj se javlja već nakon kratkog vremena provedenog u usmjerenju prema unutra, prema svjesnosti svijesti. Ali zbog duge i često snažne navike gledanja vani i nazivanja sna stvarnošću, dobro je nakon prvih uvida u realnost istinskog bića nastaviti ovo gledanje unutra.

„Poznavanje istinske prirode znači postojanje bez tuge, patnje, bolesti i smrti. To je kao mijenjanje ograničene iluzije za beskonačnu svjesnost, život, ljubav, blaženstvo, mir.“

S vremenom, ili već odmah na početku ovog pristupa, razvija se ljubav prema ovoj čistoj svjesnosti, počinje se osjećati duboko, intimno jedinstvo s njom do nestanka “ja” i ostajanja same svjesnosti.

To bivanje, ta svjesnost je vječni život, nirvana, tao, kraljevstvu u nutrini.

Čista svjesnost je potpuno transparentna. U njoj nema misli, nema tijela, svijeta ni svemira.

Iako prazna od svega ovoga, ona je puna punina, savršena, svjesna, zračeća.

Više o direktnom putu i awareness watching awareness metodi na: http://www.albigen.com/uarelove/




Svjetleća praznina


Dok sjediš i sjediš u tišini nastojeći proniknuti u prirodu uma, percepcije, stvarnosti i iluzije, iznenada zasvijetli ili gotovo zabljesne praznina, kao neopisiva istina; Kao negacija oblika, formi, linija razdvajanja.

Ostavljajući iza nešto kao stihove:

„Najzad se ruke uhvate za trbuh
Da trbuh od smeha ne pukne
Kad tamo trbuha nema

Jedna se ruka jedva podigne
Da hladan znoj s čela obriše
Ni čela nema

Druga se ruka maši za srce
Da srce iz grudi ne iskoči
Nema ni srca

Ruke obe padnu
Besposlene padnu u krilo
Ni krila nema

Na jedan dlan sad kiša pada
Iz drugog dlana trava raste
Šta da ti pričam.“
Vasko Popa - POSLE IGRE

 


Oslobađanje


Tvoje prirodno stanje je sloboda. Tvoj dom je tišina svjetla. Nikada ga nisi napustio, nikada to što je slobodno nije bilo niti moglo biti zarobljeno.

“Ja” je misao koja se projicira u umu i prividno stvara stanje odvojenosti u čistoj svijesti. Iz trenutka u trenutak, tkajući iluziju kontinuiteta odvojenog bića, jastva. Što češće um prepoznaje fikciju češće se vraća prvobitnom, nezamućenom stanju, dok jednom ne prestane projekcija iluzije.

Tada je poput oceana bez valova, miran bez diskriminirajućih misli.

A svijest je poput svjetiljke u noći bez vjetra, jasna, sjajna i postojana.

Prepoznaj pravu prirodu stvari.

Ostavi brige i sumnje, ostani tih i uravnotežen. U prirodnom stanju svijesti i uma.

Nježno i lagano opažaj sve pojave bez otpora ili posebnog interesa.

Neka svjesna pažnja ostane otvorena obuhvaćajući jednako sve.

Vidi kako se sve što se pojavljuje samo od sebe oslobađa i rastače u praznini. Ništa ne postoji trajno, niti samo za sebe.

Sve postoji samo onda dok postoje uvjeti za to i prestaje s njihovim prestankom. Iz trena u tren.

Ne postoje odvojeni subjekti niti objekti. Postoji samo postojanje bez fiksne jezgre, bez odvojene samostalne biti, vječno živo, svjetleće i prazno.


 
Svjetlo i tama: Ego i oslobođenje

Ego je oblik koncentracije, kontrakcije, procesa u kome se pažnja fokusira i izdvaja nešto na račun svega ostalog. Tu se ne radi samo o mislima nego i osjećaju odvojenog jastva iz kojega proizlaze dalje ostale kontrakcije i ograničenja. Ego je ta prva, osnovna kontrakcija iz koje proizlaze sva ostala ograničenja. Ali ego nije zasebni entitet, već aktivnost. Aktivnost izdvajanja, izbjegavanja, ograničenja.

Svaka misao, sve što stvara oblik sve što se pojavljuje kao oblik proizvedeno je koncentracijom ili kontrakcijom. Korijen svega toga se naziva "ego", ali se zapravo radi o bezbrojnim oblicima nesvjesne kontrakcije. Nesvjesna kontrakcija stvara odvojenost koja se manifestira kao identifikacija ili osjećaj odvojenosti. Istinskom duhovnošću bi se moglo nazvati neutralno razumijevanje ovog pokreta, razumijevanja stanja koje jeste i kako se ono uvijek iznova razvija u sada.

Uvidom u taj pokret kontrakcije u stanju opuštene svjesnosti dolazi do kontra-pokreta otvaranja i oslobađanja. Sve dok se um sasvim ne preprogramira i cijela percepcija života prebaci na novu osnovnu vibraciju, novi način emitiranja i manifestiranja. To se naziva i povratak izvoru u prvobitno stanje slobode i jedinstva. Ili preobražaj tame u svjetlo.
Što je tama? Tama je samo komprimirano svjetlo; Koje se pažnjom svjesnosti postupno otvara i isijava prvobitnu, osnovnu prirodu koja je svjetlo. Svjetlo je jedino što postoji u različitim stupnjevima i oblicima. Po suštini transparentno i neuhvatljivo.

Tama je samo naziv za sve što se ne doživljava kao slobodno, lako, zračeće, dovoljno i potpuno. Sve teško, manjkavo, neugodno i ograničavajuće može se naznačiti kao tama.

Ali dubljim obraćanjem pažnje to je samo kondenzirano, komprimirano svjetlo. Potencijal za oslobađanje još svjetla.
Ako osjećaš bilo što od navedenih ograničenja zaroni dublje u osjećaje i ostavi vani okrenuti um. Misli mogu dolaziti i prolaziti, ali nema potrebe da ih se slijedi niti potiskuje. Kontrola misli nije moguća, ni potrebna. Zaroni dublje. Spiralno prema centru; Do jezgre. Znat ćeš kada je dotakneš. Ona je čisto svjetlo, slatka, svjetleća praznina budnog uma, duše.
Svjesnost svjesna sebe. Subjekt lišen objekta, onda i samog subjekta. Svjetlo svjetla.

Ostani tamo.

Onda dozvoli spiralnom pokretu da se razvije natrag, bez napora, bez otpora.

Da li nešto nedostaje u ovom trenutku? Ima li nešto što nije sadržano u ovom vječnom sada?

Usprkos svemu što se pojavljuje i nestaje, nema.

Ima li ičega osim svjetla s njegovim neiscrpnim potencijalom širenja?





Ljubavi

Ljubav je bila, jeste i biće. 
 
Što nas je dovelo u postojanje?
Ljubav.

Što omogućava disanje, gledanje, slušanje,…opažanje i svekoliko iskustvo?
Ljubav.

Što nas čini svjesnima?
Ljubav.
 
Kako smo se izgubili i zaboravili svoju pravu prirodu?
Bez Ljubavi.

Što nas čini tragateljima za istinom i slobodom?
Ljubav. 

Kako možemo otkriti Ljubav?
Ljubavlju.

Što nam pomaže?
Ljubav.

Što nas budi i stalno tjera naprijed?
Ljubav.

Što razrješava čvorove u nutrini?
Ljubav.

Što nas oslobađa od svih prepreka i okova?
Ljubav.

Što vraća snagu i donosi radost?
Ljubav. 

Što ujedinjuje oblik i bezoblično?
Ljubav. 

Kako od dvoga nastaje jedno?
Ljubavlju.

Neka bi nas ova čudesna, unutarnja vatra vodila na svakom koraku u skladu sa svojom namjerom, prema svom uzvišenom cilju; tako da sve što je još uvijek mračno može biti ispunjeno svjetlom i radošću Ljubavi.



Pjesma Lohana

Postoji priča o grupi plemenitih ljudi, Lohana ili Arhata (probuđenih; 4. stupanj prema Theravada tradiciji) koji su se okupili u Kini, njih oko 100, stoljeće prije početka kršćanske ere.

Tamo su došli iz Indije, zbog progona budista. Bili su prinuđeni otići jer su se obvezali: da se neće svetiti, da se neće uplitati ni u kakve sukobe i da će nastaviti sa svojim svetim radom, koji još uvijek nije bio dovršen.

Oni su se nastavljali na niz mnogih prethodnih Lohana, i poput njih bili su učenici velikog Tathagate, savršenog, probuđenog.

Također su bili poznati i kao oni slatkog glasa, zbog svoje sposobnosti da recitiraju i pjevaju mantre na ispravan, magijski način.

Ritam koji je nastajao pjevanjem originalne božanske mantre, kombinirao se na taj način s primordijalnim božanskim zakonom u skladu s kvalitetom svjesnosti, volje i djela onog koji pjeva, Lohana, koji je bio u svijetu, ali ne od svijeta.

Te mantre koje su pjevali Lohani zračile su diljem svijeta kao slatke pjesme, manifestacije čiste i fine snage, kao odgovor ljubavi njihovim neprijateljima, za dobrobit cijeloga čovječanstva za one koji su tražili put natrag, u svoju izvornu Domovinu.

Tako su magijskim djelom propovijedali univerzalni božanski zakon i pomagali čovječanstvu na putu oslobođenja.

Nisu se borili, nisu znali za osvetu i djelovali su dok god njihova zadaća ne bi bila dovršena; Pjevali su pjesmu Istine i Ljubavi.



Buđenje Duše

„Znaj o dušo, da postoje četiri stanje koja su za dušu smrtonosna i vode je u propast: prvo je neznanje, drugo briga, treće nezadovoljstvo, a četvrto strah.

Duša koju muče ova četiri stanje je nesretna.

Ako, o dušo, možeš nezainteresirano i postojano da podnosiš gorčinu smrti onda ćeš biti oslobođena ne samo straha, već i nezadovoljstva.

Zatim, budi ravnodušna, da se na tvojim lutanjima po jednoj tuđoj zemlji nezadovoljstva i straha ne pojavi još i briga.
Divno je umrijeti postojano, sramno je doživjeti smrt kao pobijeđen, potišten i obeshrabren. Umiranje o dušo, kratko traje i brzo prolazi dok su sramota i poniženje i propast u zarobljeništvu trajni.

Zato nemoj nerado umrijeti i oprostiti se od ovog materijalnog svijeta. Ali pazi se zarobljeništva jer umiranje je život, a zarobljeništvo je smrt za dušu.“

Opomena duši, Hermes Trismegistos

Dušu u ovakvim starim tekstovima ne treba brkati s uobičajenom ja sviješću, s egom. Ego je virtualni entitet, dok je duša stvarna, zrak duha, puruše koja se osvještava kroz dodir s prirodom, prakriti. Ego je u tom odnosu samo iluzija uma, tijeka misli koje pripadaju višoj, finijoj razini prirode.

Upute date duši su upute osvještavanja i stalnog diskriminiranja iskustva u čovjekovoj svijesti kako bi spoznao svoju različitost od svih materijalnih aspekata prirode, dok ne ostane samo čista budnost i neuvjetovanost duha. I pod smrću se ne misli samo na konačno odvajanje od materijalnog tijela nego upravo na konstantnu kontemplativni i meditativnu praksu odvajanja prije smrti tijela.

Bez budnog praćenje iskustava i neutralnog ustanovljavanja njegovih činilaca, duša se zapliće u strahove, brige i nezadovoljstva nesvjesna svoje prave duhovne prirode.

Zato ona, naizgled izvana, ali ipak iz svog originalnog područja dobiva pomoći i upute, čijom primjenom postiže istinsko znanje, gnozu, direktnu spoznaju o prirodi stvari i svojoj vlastitoj prirodi; to jest budi se.

„O dušo, moraš steći istinsko znanje o svom biću, kao i o njegovim shvaćanjima i oblicima.
Nemoj misliti da postoji i jedno jedino shvaćanje koje želiš upoznati a koje je izvan tebe. Ne, sve što moraš naučiti je u tebi.“

Opomena duši, Hermes Trismegistos






32 Gnostičke izjave zabranjene religije

(Jose M. Herrou Aragon)

1- Jehova ne želi da čovjek zna svoje porijeklo niti svoju slavnu sudbinu. On zabranjuje svaki kontakt s višim svijetom sa željom da čovjek bude njegov odraz, a ne odraz vrhovnog boga.

2- Onako kako je stvaratelj prokleo zmiju koja je pokvarila njegov plan i uništila njegovo djelo, tako i stvaratelj treba biti proklet od svakog probuđenog čovjeka. Kao što je tvorac prokleo zmiju spasenja, tvorac će biti proklet dokle postoji, od svakog duha koji je umakao njegovoj stezi.

3- Božanska energija zarobljenog duha je ta koja je pogonila i i dalje pogoni evoluciju čovjeka-životinje!

4- Gnostici ne žele čekati tisućama milijuna godina. Oni žele oslobođenje sada, što je prije moguće. I ne samo za sebe. Oni žele dokončati ovaj cjelokupni satanski sustav, disanje demijurga i njegove lude planove, mučenje zarobljenog duha, neprekidna stvaranja i razaranja, smrt i reinkarnaciju, sve stvoreno, sve što je nečisto, te i samog demijurga.

5- Najgora stvar koja se može učiniti istini je njena zabrana. Time nastaje suprotni efekt: ona izranja još većom snagom i silinom.

6- Ovo je uzrok straha i razlog urote da nitko ne može pronaći stazu oslobođenje i povratka.

7- Cilj religija je da drže ljude uspavane, vodeći ih slijepo do konačne kuće smrti: njihova spajanja s demijurgom.

8- Kada bi čovjek mogao podnijeti viziju istinskog svjetla a da ne umre, on bi vidio nepojmljivu tamu, jer bi gledao istinsko svjetlo.

9- Borci duha ne vole materiju. Oni su uistinu uništavatelji, ali uništavatelji nečistoga.

10- Samo bi apsurdni aspekti bili uništeni, bolesni dijelovi, ono što zarobljava duha, kovčeg koji ga sadrži: tijelo i duša životinje pogrešno nazvane čovjekom.

11- I kada bi sve to bilo uništeno, to jest onda kada bi tvorevina i njen tvorac bili dezintegrirani, kada ništa ne bi ostalo, niti jedan atom, ni tijelo, ni duša, samo duhovi bi ostali, zauvijek slobodni. Ne bi više bilo dualnosti i svijet bi ponovno bio samo jedan i jedini: nepoznata vječna vatra.

12- Gnostici zaključuju da ako su zakoni od demijurga, njih se onda ne treba poštivati.

13- Sve što tvorac kaže, naredi ili zahtijeva treba biti bojkotirano, jer to nije pravi bog, već nametnik koji se smatra „jedinim“.

14- Njegovom stalnom opozicijom, gnostik postupno postiže snagu jednaku i kasnije nadmoćnu snazi tvorca.

15- Postoji nešto u čovjeku što nije stvoreno od stvaratelja svijeta. To je vječni duh.

16- I ta pobuna dolazi od duha. Od nestvorenog u čovjeku koje se opire tvorcu satanu i njegovu djelu.

17- Tvorac postoji, ali on mora biti eliminiran od strane čovjeka.

18 - Dualnost svjetova mora također biti eliminirana od čovjeka tako da postoji samo jedno carstvo: carstvo nepoznatog Boga.

19 - Mnogi ne žele znati istinu – da žive u velikoj mentalnoj instituciji koji je izmislio i koju kontrolira vrhunski luđak.

20- Čovjekovo nečisto tijelo i duša su duhom oplemenjeni i više ne pripadaju demijurgu. Duh, duša i tijelo bivaju pretvoreni u jedno - nešto neuništivo, besmrtno i vječno.

21- Postoji desna staza prema demijurgu, uz pomoć usavršavanja duše, i lijeva staza prema nespoznatom bogu, uz pomoć oslobođenja duha.

22- Istinska kaivalya neizbježno uključuje totalno i apsolutno odvajanje od samog demijurga.

23- To je prirodno neprijateljstvo duha prema demijurgu i njegovu djelu. Ako bi duh osjećao ljubav prema demijurgu i njegovu djelu ne bi bio duh, već duša. Duša je ljubav za demijurga i njegovo djelo, a duh je mržnja za demijurga i njegovo djelo.

24- Dobro je zapamtiti da, iako proganjani i poricani, oslobođenje i ispunjenje duha također postoje.

25 - Inicirani prepoznaje nespoznatog boga, odbacuje autoritet tvorca i njegove zapovijedi i izjavljuje da je zauvijek oslobođen od snage demijurga.

26- Uz pomoć inicijacije inicirani je radikalno promijenio svoj odnos prema tvorcu. Odvojio se od demijurga i sveg stvorenog. Odvojio se od svog tijela i duše. On je sada van zakona koji vladaju svijetom materije i vremena. On je sada izvan svega, izuzev svog duha.

27- Želim se odvojiti od tvorca i njegove tvorevine, želim se odvojiti od materije i vremena , želim odvajanje od tijela i duše. Želim sjedinjenje sa svojim duhom, želim da moj duh bude slobodan, želim biti duh, ja sam moj duh.

28- Prvobitno nečist, načinjen od smrtne materije demijurga tijelo i duša će biti transmutirani u božansko i vječnu materiju pomoću duha – neuništivu vajru. Blato i dah demijurga će postati čisti i veličanstveni. Tvorit će jedan entitet s duhom, nerazdvojiv i nerastvoriv u vječnosti.

29- Pobjedonosni duh je uzeo od demijurga dio njihove kreacije, tijelo i dušu i transformirao ih u božansku materiju nad kojom demijurg nema kontrolu. Stvoreno je snagom duha preobraženo u nestvoreno.

30- Vrijeme osvete duha je stiglo.

31- Tijelo i duša produhovljeni duhom bit će trofej duha, kao vječna uspomena njegove pobjede pri prolazu kroz pokvareni svijet stvorene materije.

32- Na taj način sva dualnost će nestati i svijet će ponovno biti samo jedan: vječno kraljevstvo istinskog i nespoznatog boga.

Prevedeno sa: http://www.theforbiddenreligion.com



Oslobađanje od suptilnih vezanosti


Čim postoji „ovdje“, postoji i „tamo“. Čim postoji „unutra“, postoji i „vani“.
Čim postoji „sada“, pojavljuje se i ne sada - nego prije, ili poslije.
To je neizbježni zakon dulanosti.

Zato nakon što je postignuta određena budnost uz pomoć - sada i ovdje - nakon što je postignut određeni stupanj osviještenja tijela i smirenja uma uz pomoć ovih pokazivača, sljedeći korak na putu oslobođenja od iluzije je kontemplacija kroz „ sada i ovdje“, kao također nerealne kategorije.

To je kontemplacija o ne-lokalnoj prirodi aktualne svijesti. Svijesti koja je potpuno nevezana i neovisna. Pri čemu je „svijest“ također samo jedna riječ za neizrecivo. Za istinsku slobodu duhovnog postojanja.
Kao pomoć pri ovoj kontemplaciji može se koristiti izuzetna budistička Bahiya sutra.

Prema predaji, lutalica Bahiya zaustavio je Budu na ulici i zamolio ga da mu pomogne razumjeti istinu. Buda je odbio, odgovorivši da nije pravo vrijeme, bio je u prolazu, ali Bahiya je tri puta inzistirao. Tada mu je Buda odgovorio, da kada je Tathagata tri puta upitan, mora odgovoriti. I rekao je: Slušaj pažljivo Bahiya i obrati pažnju na moje riječi:

„U viđenju, postoji samo viđeno.
U onom što se čuje, postoji samo to što se čuje,
U onom što se čulno osjeti, postoji samo to što se osjeti,
U onom što se spoznaje, postoji samo spoznato.

Stoga trebaš vidjeti da uistinu ovdje nema ničega;
Ovo je Bahiya način na koji trebaš prakticirati.

Stoga, Bahiya, za tebe,
U viđenom postoji samo viđeno,
U onom što se čuje, samo to što se čuje.
U onomu što se osjeti, samo to što se osjeti,
U spoznatom samo spoznato.

I vidjet ćeš da ovdje nema ničega;
Te ćeš vidjeti da uistinu ni tamo nema ničega.

Kada vidiš da tamo nema ničega,
Vidjet ćeš da nisi lociran niti u svijetu ovoga,
Niti u svijetu onoga,
Niti na bilo kojem mjestu između.

Samo ovo je kraj patnje. ”

-------------------------------------------------
Opisana de-lokalizacija postojanja i svjesnosti, povezana je dakle s uviđanjem procesa stvaranja polova subjekta i objekta tijekom percepcije, a koji sami po sebi ne postoje. Sve dubljim uviđanjem u njihovo nastajanje, svjesnost se oslobađa s njima povezanih krivih i ograničavajućih koncepata.

„Postoji sfera postojanja u kojoj nema zemlje,
Ni vode, ni vatre, niti zraka;
Nema iskustva beskonačnosti prostora, niti beskonačnosti svijesti,
Nema iskustva ne-stvarnosti niti percepcije, a ni ne-percepcije.
Tu nema niti ovoga, niti drugog svijeta;
Nema ni Sunca ni Mjeseca; ovu sferu postojanja ne zovem ni
dolaženje ni odlaženje, niti ostajanje nepokretnim; Ni umiranje, niti ponovno pojavljivanje.
Ona nema osnovu, ni evoluciju, ni potporu – to je kraj dukkhe.“
(iz Palijskog kanona)

To je opis ne-dualne svjesnosti ili rigpe, o kojoj govori tradicija Dzogchena, to je direktno podavanje ili gnoza. To je kvaliteta uma (svijesti) koji zna i ne počiva nigdje, ne oslanja se na ništa, ne ovisi ni o čemu.



 


Božanska peterostruka manifestacija


„Adonai, Adonai!
Meni zdesna je Michael, s lijeva Gabriel;
Ispred mene je Uriel, iza Rafael;
A gore, iznad moje glave sveta Shekinah.“
(Hebrejska molitva)


---------------------------------------
U svim tradicijima govori se o pet elemenata, pet temeljnih načela kreacije i bića.

Prepoznavanje prirode tih elemenata u vlastitu iskustvu omogućava i njihovo usklađenje. Jer samo kada su oni u savršenom skladu može se očitovati prirodno stanje svijesti; budnost uma i mir srca.

Svjetlo svjetla, ja sam Tvoja voljena kći.

Ona koja dovodi u ravnotežu pet temeljnih aspekata bića, tako da te ona mogu vidjeti i spoznati kao što ti njih vidiš i znaš; tako da te mogu voljeti, kao što Ti voliš njih.

Ja sam zemlja kada je zemlja potrebna.
Ja sam utočište, sidro i sigurnost. Stabilno tlo sam u kome mogu niknuti, rasti i zadržati se spoznaje.
Od mene potječe mudrost uravnoteženosti neovisne o okolnostima.

Ja sam voda, kada je voda potrebna.
Donosim olakšanje, zadovoljstvo i prihvaćanje.
Tiho zračim u srca onih koji su zaboravili gdje se nalazi radost.
Ja sam živa voda, izlijevajući se i osvježavajući slobodno.  
Ja sam kristalna jasnoća koja briše granice između vanjskog i unutrašnjeg.

Ja sam zrak kada je zrak potreban.
Pokrećem i mijenjam, otvaram nove horizonte. Strujim i ponovno povezujem.
Ja sam sposobnost transformacije, tajanstvena sila prave alkemije koja vodi k Tebi.

Ja sam vatra, kada je vatra potrebna.
Moćna i snažna, ja sam sveta kreativnost. Pročišćavam i sagorijevam da bi sve što je staro i nepotrebno nestalo iz Tvoje prisutnosti.
Utirem put čistom blaženstvu Tvoga bića.

Ja sam također svjetlo prostora. Najdražeg elementa, tebi najbližega.
Ja sam otvoreno polje svjesnosti bez kojega ništa ne bi bilo moguće.
Ovdje se sve jasno opaža; prihva
a, diskriminira i samo, bez napora oslobađa.
O, transparenti, blistavi prostoru ujedinjenja, ovdje molim za konačnu ravnotežu svega.
Neka ovaj prostor bude Tvoja čudesna, besprijekorna manifestacija.

Svjetlo svjetla, Ja sam Tvoja voljena kći.

Duša i gospodarica pet prvobitnih elemenata.

Stoga se najviše radujem kada su u savršenom skladu, slaveći Tvoju veličanstvenost.

Neka bi sva bića imala koristi od ovoga.

Neka bi svi bili iscijeljeni, uravnoteženi i obnovljeni u Tvojoj snazi i Ljubavi u svu vječnost.

----------------------------------------

Više o balansiranju pet elemenata može se naći u: „Healing with Form, Energy and Light; The Five Elements in Tibetan Shamanism, Tantra, and Dzogchen“,
Geshe Tenzin Wangyal Rinpoche


 
 


Kratka kontemplacija o odsutnosti stvarnosti

Misli su projiciranje virtualne stvarnosti, umjesto opuštenog i otvorenog bivanja u stvarnosti. Prestani s tim. Slobodno presijeci tok.

Day-dreaming, ili sanjarenje je svaka misao koja se zadrži duže od traga na vodi.
Uz pomoć laganog vraćanja pažnje na dah i tijelo koje se u njegovom ritmu pokreće, vrati se jednostavnosti bivanja.

Kada čuješ neki zvuk, ili vidiš predmete ispred sebe, ili osjetiš toplinu sunca na koži, ili miris cvijeta u zraku. Registriraj ih i zastani.
Gdje je to zapravo? Ovdje ili tamo?
Ne, nema odgovora. Nema ni ovdje, ni tamo.
To je opet samo um, kojeg nigdje nema. Nikad ga nije ni bilo, niti će ga ikada biti.
Gdje su sve te misli?
Iz trenutka u trenutak sve naizgled nastaje i nestaje. Iako nikada ničega nije ni bilo.

Osjeti slobodni prostor svjesnosti, ne-lokalnu svjetlosnu prazninu uma, blaženstvo sabranosti i povratka od mnogostrukosti ka sveobuhvatnoj jednoti iskustva.
Rasterećen, premještene svijesti otvorenim svjetlosnim kanalom u prostor srca, počivaj u dubokom miru.




Upadeśa velikog blaženstva Dharme

„Tri su suštinska principa, četiri obveze, tri devijacije i četiri metoda ravnoteže.

Tri principa:
lakoća(bez-napornost);
ne smišljanje;
sve što se pojavljuje shvaća se kao vlastiti um.

Četiri obveze:
Nevolje se ne odbacuju, jer se radi samo o vlastitom umu.
Nema oslanjanja na antidote, jer je um ne-dualan.
Nema meditacije na pravu prirodu, jer je um bez prianjanja.
Nema nade u rezultate, shvaćanje uma je samo probuđenje.

Tri devijacije:
Ako postoji nada za postizanje budnosti, to je devijacija.
Postoji li strah od Samsare to je devijacija.
Postoji li vezanost za pojave, to je devijacija.

Četiri metoda ravnoteže:
Baš kao prozirna kvaliteta vode koja je prepuštena sebi, ostani opušten u umu koji ne razmišlja.
Poput ptice na nebu koja ne ostavlja traga, svijest ostaje bez potpore.
Baš kao sunce što nije skriveno oblacima, ostani u vlastitu stanju neometan, opušten u objektima šest čulnih organa.
Kao što voda uvijek pada, ostani sabran u svakom trenutku i pri svim aktivnostima.

Upadesha velikog majstora Dombhi Heruka nazvana 'Four Syllables' je kompletna.“

Ako se sve što se pojavljuje shvaća kao vlastiti um, koji je otvoren, bez fiksnih obilježja, samospoznajući i svjetleći, misli se prepoznaju kao njegovo prirodno očitovanje. Slobodna i samo oslobađajuća manifestacija. Tada nema prianjanja i sve teče bez napora. Djelovanje je ne-djelovanje, wu-wei.

Nijedno iskustvo se ne odbacuje niti se pokušava umjetno poboljšati, nego se samo sabrano opaža. Bilo da se radi o bolu, ili nekim drugim neugodnim iskustvima.

Antidot kao nešto što se primjenjuje kao lijek za određeni problem, ovdje se ne koristi. Sve se ostavlja takvo kakvo jest. Ne stvara se koncept, ne ustanovljava se kao nešto što je potrebno popraviti, o čemu god se radilo. Pogotovo se ne stvara koncept odvojenog „ja“ koje treba nešto postići.

Nema se na što meditirati u takvu stanju i shvaćanju, jer um nije fiksiran ni na što posebno, ni odvojeno i nije nikada ometen nečim drugačijim od svoje prave prirode, bezvremene jasnoće. Ne bježi od Samsare u potrazi za Nirvanom.
Budući da nema posezanja za percepcijama, one se uvijek iznova opažaju direktno kao displej uma i sve se pušta da teče lako i spontano, bez promišljanja i analiziranja, bez nada i strahova, jer se sve doživljava transparentno i fluidno, a ne kruto i fiksno. Mislima se ne pridaje značaj i iskustva ne ostavljaju traga...poput ptica na nebu.





Ravnoteža

Ne, ja ne dišem, ja sam disanje.
Ne, ja ne slušam, ja sam slušanje.
I ne, ne gledam, ja jesam gledanje.
Um je nestao, ili se samo sklonio da bi srcu mjesta više napravio.
Ne, ja ne volim, ja jesam ljubav.
Ne, nisam tu, samo tu jeste, sada; sasvim i potpuno.
Nema mu se što dodati ni oduzeti. Nema mu se što dogoditi.
Vremena više nema, a i prostor se izgleda na sastavne dijelove rastvorio i zauvijek u beskraju misteriozne praznine nestao.

Zato i ti sada zastani, poput planine neke velike i stabilne.
Počini poput oceana bistrog i neuznemirenog.
Odmori poput starog čovjeka čiji su svi poslovi dovršeni,
Slobodan od nada i strahova, uma sretna i spokojna.
Tih, jasan, miran i otvoren.



O svjetlu i ljubavi

“O Bože, Neka bude svjetlo u mome srcu i u mojoj duši,
Svjetlo na mom jeziku, u mojim očima i u mojim ušima;
Neka bude svjetlo s moje desne strane, s lijeve strane,
Iza mene i ispred mene; Neka bude svjetlo iznad i ispod mene.
Neka bude svjetlo u mojim nervima, svjetlo u mome mesu,
u mojoj krvi, u mojoj kosi i u mojoj koži!
Daj mi svjetlo, povećaj moje svjetlo, učini me svjetlom!”
Zia Inayat Khan

Neka bude ljubav u mome srcu i u mojoj duši, ljubav na mojim usnama, u mojim očima i ušima.
Neka mi ljubav uvijek bude s desna i slijeva, ispred i iza, iznad i ispod.
Neka ljubav teče mojom krvlju, nervima, ispunjava kosti i mišiće moga tijela, neka zrači kroz moju kosu i kožu.
Pokloni mi ljubav, povećaj moju ljubav, učini me ljubavlju!



Svjetiljka duše

Ja sam duša tvoje duše.
Topli osjećaji koji ti griju srce odrazi su moje bezuvjetne ljubavi. I preplavljujući osjećaji punine moje su neizgovorene riječi tebi.

Da, znam i tvoj osjećaj nedostatka i nepotpunosti; ali to su samo još neshvaćeni znaci na putu k meni. Ne brini, nastavi dalje!

I zbunjujuće misli i osjećaj napetosti i tuge, da – to su samo kratki, tamni prolazi na ovom putu u srce srca. Nastavi dalje, usprkos sjenama i olujama!
Ne brini i ne interpretiraj previše. Ne zatvaraj srce, nego nastavi dalje u povjerenju i unutarnje nebo tvoje svjesnosti uskoro će se otvoriti i stopiti s neograničenim prostorom svega što jeste.

Molim te, ostani miran, neuplašen i neuznemiren, jer ja držim tvoje srce u svojim rukama od vječnog svjetla.
Čuvam ga dok zora i tebi ne svane, dok jasno svjetlo na prožme i ne obasja sve i ponovno razotkrije potpuno savršenstvo, savršenu potpunost - svega.
Tada ćeš znati ovu veliku ljubav bez ijedne sjenke sumnje.




MOLITVA

Otvaram sada svoje srce da ova ljubav može biti očitovana.
Puštam je da slobodno teče tamo gdje je potrebna.

Ona može letjeti nježno i sletjeti meko poput bijele golubice.
Može obujmiti i prekriti i pročistiti sve poput oceana ili dubokog snijega.
Može biti snažna poput vjetra ili riječne bujice.
Može biti brza, fokusirana i precizno učinkovita poput lasera.

Nadam se da će te ova ljubav prolazeći prostranstvom beskrajnih mogućnosti doseći uvijek na najbolji način.
Molim za to.
Nadam se da će ti ova ljubav – sada i uvijek – donijeti ono što je potrebno i odnijeti suvišno i nepotrebno.
Molim da zrake ove vječne, svemoguće ljubavi bez oblika uvijek poprime oblik tvojoj biti prikladan.

Neka bi se moje želje za tebe ispunile na najpovoljniji način!
Neka bi ti ova ljubav bila pratitelj, svjetiljka, štit i zaklon, ako ti ikada zatrebaju!
Neka bi ovo jasno svjetlo sada u potpunosti ispunilo tvoje srce!
Neka bi tvoje srce osjetilo veliku slobodu i čisto, neusporedivo blaženstvo duševnog jedinstva!

To je moja molitva.
 


 
Virya: Potpunost očitovanja

Jinmyo Renge osho-ajari
Dainen-ji, ljeto 2006

Ne tako davno bila je noć, a sada je jutro. Ne tako davno započeo je ovaj skup u dharmi i već uskoro on će biti završen. I neće proći puno, a već će netko slušati snimku ovog govora (ili čitati transkript), a ja ću biti mrtav već godinama. Sve se događa tako brzo. To događanje, ta aktivnost, to potpuno odvijanje realnosti nepostojanosti je zapravo jedino što se ikada i događa. Naša praksa je praksa otvaranja toj stvarnosti i shvaćanja da je ona dio naše vlastite prirode.
Virya, ili potpunost djelovanja jedna je od šest Paramita (obilježja ili vrlina). Paramite opisuju aspekte svjesnosti stvarnosti koji se otkrivaju u procesu (duhovnog, zen) prakticiranja. Potrebno je početi od nekog elementa, recimo velikodušnosti, potpunosti u djelovanju ili slično, ali oni se svi očituju dinamički kako se praksa odvija. U shemi Mahayane postoji šest sljedećih Paramita:
Dana Paramita: velikodušnost
Sila Paramita: integritet ili disciplina
Ksanti Paramita: strpljenje ili fleksibilnost
Virya Paramita: potpunost očitovanja
Dhyana Paramita: Zazen (meditacija) ili prakticiranje
Prajna Paramita: Radikalni uvid, realizacija ili savršena spoznaja (praznine)
Od tih šest, Virya je najvažnija, jer bez nje ništa se neće dogoditi. Samo ćemo sjediti „okolo“, tako usput, umjesto stvarnog sjedenja prakse realizacije (zazen).
Postoje mnogi načini razumijevanja što je zapravo viriya, kao: „trajni napor nadilaženja lijenosti“, vitalnost, entuzijazam, srčanost i snaga. Ali ništa od toga nije dobar opis onoga što moramo razumjeti kroz - i unutar naše prakse.
U knjizi, “Put bez puta”, Zen Majstor Anzan Hoshin kaže o viryi:
„…Potpunost očitovanja bi mogla biti od najvećeg značaja od svih šest Paramita koje trebamo razviti. Bez nje, naša praksa može biti zasnovana samo na slikama i idejama, očekivanjima i konceptima. Virya je kao fini čelik oštrice mača. Bez jake oštrice, nevažno je koliko je oštra ili dobro izbrušena ivica mača. Zapravo, bez potpunosti djelovanja, oštrica će samo ostati u koricama.

Da bi uistinu presjekli konfuziju i dualnost uobičajenog uma Manjusrijevim mačem Dhayne i Prajne moramo biti u stanju TO potpuno izvršiti, ne zadržavajući ništa. Ako ne presiječemo dualnost i strategije običnog uma, onda bešavno jedinstvo cijelog trenutka neće nikada biti življeno. „
Da bismo prakticirali onkraj strategija prvo moramo vidjeti svoje strategije, ne slijediti ih nego se otvoriti onkraj, iza njih. I stoga je od najvećeg značaja držati se uputa koje su nam dane i suzdržati se od dodavanja i slijeđenja naših vlastitih verzija prakse. Ne-propagacija, znači ne propagaciju bilo koje misli, osjećaja, teorija i koncepata o bilo čemu, a to se također odnosi na našu praksu, jednako kao i na bilo koju drugu temu koja se može pojaviti dok sjedimo. Razmišljanje o prakticiranju nije prakticiranje. Ako nije rečeno da se čini nešto određeno tijekom prakse, onda to nemojte ni činiti. Pitajte ako je nešto privuklo vašu pažnju i smatrate da je vrijedno diskusije, ali nemojte eksperimentirati.
Postoji deset tisuća strategija koje možemo pokušati primijeniti na našu praksu ali na kraju sve propadnu. Na primjer, razmatrajući dah, umjesto koristeći ga kao oslonac s kojega se otvaramo cjelini iskustva, samo će voditi još većoj diskurzivnosti.
Studenti će također nekada „promatrati“ sebe kako prakticiraju, kao da prate sebe uokolo. Ako tako pratite sebe, samo ćete se sami sebi ispriječiti na putu. Stalno procjenjivanje vlastitog „napretka“ druga je zamka koja se često pojavljuje. Dopuštajući pasivni otklon u misaonu priču i opravdavajući to povremenom provjerom da li još uvijek dišete, ili da li je zid još tamo i onda se ponovno vraćajući u priču nije potpunost djelovanja u vašoj praksi. Uvijek iznova vidim studente kako si dopuštaju upadanje u iste jame konfuzije i tuposti, ponovno i ponovno.
Nemojte samo upadati u to blato. Ne stavljajte svoje lice u to. USTANITE.
Kako to učiniti?
Sjedite uspravno, ćutite. Prakticirajte.“

Roshi nastavlja:
„Potpunost djelovanja mora biti slobodna od strategija i romantičnih predodžbi o prosvjetljenju i postajanju Budom. Nema koristi od naprezanja u postavljanju nogu u puni lotos i pokušaja da izvučete sebe iz samsare u nirvanu.“

Jednostavno ne možete biti nigdje drugdje nego upravo ovdje, u ovom trenutku.
Potpunost djelovanja ne znači neku vrstu duhovne gimnastike niti boksanja slike
o sebi.
Potpunost djelovanja ili očitovanja je predaja u potpunosti pažnji, iznova i iznova. Potpunost djelovanja je biti krajnje izravan sa svime što se pojavljuje. Potpunost djelovanja je činjenje svega što treba biti učinjeno i to, što je potpunije moguće - činjenje potpunog koraka, potpunog udaha, potpunog dodira, potpunog slušanja. To je potpuna praksa koja se čini cijelim bićem.
Bez ove vrste potpunosti sve bi ovo bile samo riječi. Možemo reći, „O, da, sve je priroda Bude, sadržana u samoj sebi. Nemoj se boriti, samo se probudi.“ I mogli bismo ići kroz kretnje, sjediti na jastuku za meditaciju i zuriti u zid propisani broj minuta i potrošiti svoje vrijeme. Ali, što je vrijeme? Tko je ovo?
Zen je „direktna transmisija izvan riječi i slova, koja ukazuje direktno na um“, pokazujući direktno na ovaj trenutak, direktno upravo na ovo.
Zid je u potpunosti zid. Nema sumnje u vezi s time; ništa nije zadržano, ništa nije pogurano. Nema veze da li ga zovete zid ili ne, on je u potpunosti djelovanja, bivanja onoga što jeste. Potpunost očitovanja je ono što zid jeste.
Totalna potpunost je naša praksa, to je ono što praksa jest. Presijecanje kroz slavu i krivicu, nadu i strah, samo tu sada jesmo. Udišući, izdišući.
Ne nazivajući to samsara ili nirvana, dobro ili zlo, ja ili drugi, budimo u potpunosti upravo u ovomu sada. Ako hodaš, hodaj. Ako govoriš, govori, ako slušaš, slušaj. U totalnoj potpunosti djelovanja, u cjelovitoj praksi, počinje i očitovanje Buda dharme. Ako smo u potpunosti kao ovaj dah, onda će se taj dah očitovati kao potpunost djelovanja. Viđenje ima svoju vlastitu inteligenciju, slušanje svoju, vi ste suvišni. Sva borba prestaje i otkrivamo da čak niti ne moramo pokušavati znati bilo što.
Sve je već samo-znano bez onoga koji zna i bez objekta znanja, bez znanoga. Bezgranično poznavanje počinje svitati i nastavlja sjati poput mandale u kojoj se prosvjetljenje stalno rađa.
To se ne događa nigdje drugdje i ni u jedno drugo vrijeme, nego upravo u ovome. Zato ispraznimo se u potpunosti aktivnosti, prakticirajmo u potpunosti, shvatimo put u potpunosti.
Trenutak za trenutkom, svijet koji se otvara u praksi proširuje se u deset smjerova, potpuno se očitujući u suncu i kiši i vjetru. Očituje se u potpunosti i kao bol u tvom koljenu i kao užitak od dodira hladne vode na tvom licu u vreli ljetni dan. Očituje se sasvim i kao zvuk pri dodiru tla tijekom meditativnog hodanja.
Očituje se u potpunosti kao prazna rola toaletnog papira koja treba biti zamijenjena, printer koji ne radi, kao tvoj posao, tvoja obitelj i prijatelji. Očituje se u potpunosti akcije upravo sada i u svakom trenutku kao sve što doživljavaš.
Svijet se pokazuje kao bogat, zaigran, u neprekidnoj mijeni detalja.
Vi niste odvojeni od potpunosti bivanja svijeta i mogućnost vašeg Buđenja postoji samo zbog mogućnosti vaše potpunosti u bivanju, djelovanju. Dok se ne ispraznite sasvim u potpunosti djelovanja vi zapravo ne sjedite , vi samo kao da sjedite. Ali i ako nešto pokušavate, gurate prema naprijed i onda se vraćate, zadržavate, ni tada ne sjedite. Vi ste onda samo u nekom čudnom meditacijskom tripu.
Kada stvarno prakticiramo mi ne činimo da se išta događa.
Ne činimo da se senzacije događaju, niti boje, oblici ili zvuci. Oni su već prisutni. Sve što trebamo učiniti je - dozvoliti pažnji da se otvori onomu što već jest. Senzacije i boje, oblici i zvuci već jesu u potpunosti djelovanja. Kada se i ti otpustiš u toj potpunosti očitovanja, otpuštaš se u ono što je već manifestirano u potpunosti kao ti i kao svijet.

U seriji: "Wild Time: Commentaries on Dogen zenji's "Uji: Being Time", Roshi kaže,
Sve se pojavljuje ovdje i sada.
Ne da je to pojavljivanje stvari ovdje plus sada.
Ovdje je sada. Sada je ovdje.
To nije vrijeme plus mjesto jednako iskustvo.
To je sada- jednako ovdje- jednako jest.

To je potpunost u kojoj se moraš otpustiti da bi shvatio tko si.
Bez te potpunosti u kojoj se predaješ, ništa nije ostvareno, ništa nije stvarno.
Sve što imaš su priče, opisi, pretpostavke i fiksacije.
Otpuštanjem sebe u ono što se odvija kao sve,
što se pojavljuje svuda kao sve, upravo sada, shvaćaš ovo pojavljivanje.
Ti si realizacija tog pojavljivanja.

Bez potpunosti u djelovanju koja ne treba nikoga da je čini,
koju nitko i nije učinio,
nego je ona potpunost koja se sama očituje,
ništa se ne bi pojavilo.

Mi smo otvoreni potpunosti očitovanja samo kada ne zadržavamo sami sebe ili sami sebi ne priječimo put slijedeći tendencije i navike. Zapravo prepoznavanje obrasca kao obrasca, tendencije kao tendencije, može biti teško. Koristili smo obrasce i tendencije da definiramo sebe i nekada ne možemo vjerovati da možemo bivati na neki drugi način.
Ali kako Roshi kaže: „mi smo samo uistinu mi sami - kada smo otvoreni stvarnosti kakva jest.“ I mi to možemo tako jednostavno učiniti. Sve što trebamo učiniti je zapravo sjediti kada sjedimo. Prividno sjedenje to jednostavno neće postići. Samo prividno sjedeći i nadajući se da će se nešto postići - neće.
Otvorite se ovom dahu. Sada. Sada. Mislim to. Stvarno, stvarno to mislim. Molim vas?
Nije samo za vaše vlastito dobro. Ništa dobro se ne može učiniti bez ovoga. Pogledajte svijet. Pročitajte novine. Ili samo poslušajte sve te loše stvari koje govorite sebi - o sebi; i o drugim ljudima. To je strašno. Problem je što svi govore te stvari sebi - o sebi i o svima drugima. I oni su tamo vani: voze aute, pucaju iz pištolja, kupuju cipele, imaju djecu, vladaju državama, pišu računalne programe, sviraju muziku, kuhaju, jedu i rade sve ostale stvari koje utječu na svakoga i sve u svijetu.
Netko mora učiniti ove stvari bez toliko negodovanja, jasno i potpuno i dobro. Zato molim vas, otpustite sebe u potpunosti djelovanja, u potpunosti očitovanja. Učinite to zaustavljajući se. Prestanite sa svim tim. Samo sjedite uspravno. Sada.
Spomenuo sam ranije kako sve brzo prolazi. Sada je ovaj razgovor o dharmi gotovo završen. Proljeće dolazi i prolazi, ljeto dolazi i prolazi, jesen dolazi i prolazi, zima dolazi i prolazi. I vi i ja, i svi, dolazimo i odlazimo. Zato, otpustite. Otpustite se u ovo dolaženje i odlaženje. Otpustite se u potpunosti očitovanja ne slijedeći sebe i otvorite se u svih deset smjerova oko sebe.
Sada sam završio ovaj govor. Vi biste također trebali prestati govoriti sebi.
I sjedimo svi.
-------------------------
Prijevod engleskog teksta preuzetog sa: http://www.wwzc.org/book/virya-exertion





"Tada!"

Dharma Talk by Ven. Jinmyo Renge osho-ajari
Dainen-ji, jesen, 2009.

Ljudi imaju razne vrste očekivanja, ne samo kakvi bi njihovi životi trebali biti, nego i kakvo će biti danas, ili kakav će biti ovaj trenutak. Ali realnost nije ideja. Ona je to što jest. Tada.

Po hladnom jesenjem zraku, lišću koje mijenja boje, opada s drveća i leži po ulici, znamo da dolazi zima. Ali iako su svi od nas koji smo ovdje danas vidjeli ovo kako se događa puno puta, godinu za godinom, mi ne znamo kakva će hladnoća zime biti zapravo. Imamo sjećanja na hladne prste, zvuk snijega koji škripi pod nogama, sjećanja na slojeve odjeće koju trebamo staviti na tijelo kako bi se zaštitili od ledenog vjetra. Ali sjećanja na hladnoću nisu prava hladnoća. Ona je ono što jest i mi ćemo je znati kada dođe – hladnoća. Tada.

I sada prije nego što dođe snijeg vidimo kako boje neposrednog svijeta pred nama blijede, kako drveće gubi svoje lišće i gole grane čine kontrast s nebom koje postaje sivo. I na vjetru se kovitlaju po ulici, lišće skupa s papirnim ostacima od sendviča, maramicama i drugim otpacima od ambalaža. Je li to lijepo? Je li ružno? Ni jedno ni drugo. Je li dobro ili loše? Ni jedno od toga. To je Tada.

"Tada" je japanska riječ koja znači: „upravo, točno, upravo ono što jest.“ Ponekada se u učenjima Dogena i Anzan Hoshin roshija koristi kao sinonim za više tehnički izraz „immo“ ili „tathata“ na sanskritu, što znači takvost. Takvost je stvarnost svih dharmi, svih stvari i iskustava. „Aktualna priroda“ je drugi tehnički naziv za ovo. To znači da su sve stvari sunya ili prazne od svih naših ideja i znanja o bilo čemu; da su nestalne, da su samo zračenje prirodne luminoznosti ili sjaja iskustva.

Nepostojanost je tako napadno očigledna. Vidimo kako umiru naši preci, roditelji i kako i sami starimo. Vidimo druge ljude oko nas kako umiru. Znamo da svuda po svijetu nebrojeni ljudi umiru svaki dan. Ali kada umre netko nama blizak, tako se iznenadimo. Iznenađeni smo i kada se naši odnosi mijenjaju, kada se ekonomija mijenja, kada se mijenja naše okruženje i iznenađeni smo da se moramo mi mijenjati i to što radimo, zbog tih promjena. Iznenađeni smo kada se razbolimo, kada dopustimo da stvari skliznu i kada se pojave teškoće. I većina ovog iznenađenja je zbog konflikta koji se javlja kada se naše ideje o stvarnosti ne podudaraju s onim što stvarnost jest.

Stvarnost je Tada: Stvari kakve jesu. Takvoća. Tada.

Taj svrab iza uha? Tada. To je to. Osjećaj ruku koje počivaju u položaju mudre? To je to. Vlažnost koju osjećaš na svom jeziku? To je to. Pokret daha? Baš kakav jest. Pojava osobe koja sjedi pokraj tebe? To je to. Opuštanje u vratu i kralježnici kada ispraviš svoj položaj? To je to. Zvuk moga glasa i tihe pauze između riječi? Upravo tako. U trenutku buđenja iz misli, prepoznavanje da se struja misli nikada ne može smiriti na jednoj, definitivnoj „istini“, jer jedino što one ikada mogu biti jest stalni stalno promjenjivi tok? To je to. Tada.

Detalji svake stvari se izdvajaju jasno upravo kakvi jesu i iskustvo je novo i svježe, iz trena u tren. Nema potrebe za dotjerivanjem, za razmatranjem, strategiziranjem niti zadržavanjem na bilo čemu, jer svaka stvar koja je poznata je jednostavno znana kao detalj koji se pojavljuje unutar znanja o njoj. Tada. Tako jednostavno.
Ali, naravno, ako dopustite sužavanje pažnje i fokus, izobličenje koje će proizvesti fokusiranje je daleko od jednostavnoga. Mi radimo tako veliku stvar od svega…
Možemo učiniti veliku stvar od zijevanja: "AAAAAAAAAAAAA".
Od kihanja: "Ah-ah-ah-ah-pćiha!"
Od senzacije: "Imam…. Glavobolju; "umoran sam“, "boli me koljeno".
Od emocija, memorije- kada nam je netko nešto učinio.
Možemo stvoriti veliki problem od ustajanja ujutro; od odlaska u krevet navečer; od odlaska na posao ili od čekanja autobusa.
Činimo veliku stvar od vrlo jednostavnih aktivnosti.
Prije nego ih činimo: "Uhh moram to uraditi".
Dok ih radimo: "Uhh, kada će biti gotovo?"
I čak i kada smo ih napravili: „Tako sam dobar posao napravio. Nikada tako dobar posao nitko još nije učinio; i svi bi to trebali priznati.“
Pravimo veliku stvar od toga kako gledamo na ljude i kako oni gledaju na nas, jer mislimo da to nešto „ZNAČI“. To nešto „znači“ o „MENI“.
"Tako sam tužan. Pogledaj moje tužne oči, tako duboke i pune osjećaja."
"Tako sam ljut, pogledaj kako te GLEDAM". (to može biti i prilično smiješno).
"Bolestan sam, pogledaj me, blizu sam smrti."
Samo prestanite s tim. Tada. Samo praksa.
Ali možemo napraviti veliku stvar od bilo čega, od svega, uključujući i praksu. Možemo napraviti tako prokleto veliku stvar od sabranosti da umjesto samog prakticiranja tu je „ja“ koji prakticira. Tadaaaaaaaa!
Ali to je kriva vrsta „tada-e“. Bogatstvo, plemenitost i intimnost našega iskustva kakvo jeste, bez bilo kakvih fabrikacija, kontrakcija i manipulacija je nezamisliva. Doslovno i potpuno je izvan svih koncepata, ideja i priča. Da bi to shvatili trebamo samo ostaviti svoje navike pažnje na sve načine na koje se oni manifestiraju tijelom i umom.
Roshi je ukazao da je osjećaj „ja“ u biti osjećaj lociranosti i da je u vezi s tim određeni osjećaj smjera, kada nam se čini kao da se pažnja kreće iz centralne točke od „ja“ prema iskustvu. Kada se taj osjećaj lociranosti počinje formirati to je tiha pretpostavka da se znanje kreće od „ovdje“ prema „tamo“, da bi znalo. A ipak, taj osjećaj lokacije kao jastva može sam biti znan i tako očito ne može biti znalac, onaj koji zna, samo jastvo. To je smrzavanje ili kristalizacija pažnje koja je kao okvir, sekvenca, pri kojoj se čini da se pažnja kreće vam prema znanom, prema objektu. Zbog toga se umjesto samog prakticiranja nama čini da postoji „JA“ koje prakticira.
Intimnost se razotkriva kada otpustimo. Otpuštamo kada shvatimo da ne možemo nigdje osim u nama odložiti sve stvari o sebi koje bismo željeli da ne postoje; sve misli, osjećaje i strategije od kojih smo ponekad tako umorni i druge u koje smo tako uvjereni.
Nije tako jednostavno.
Još je puno, puno lakše od toga.
To je najjednostavnija stvar.
Ništa nije istina o nama. Lijepe misli nas ne čine lijepim. Loše misli nas ne čine lošima.
Misao ne može učiniti ništa. Nema mogućnosti za skrivanje, jer nema ni potrebe za skrivanjem.
Nema ničega što je istinito o nama, jer mi smo to što je istina. Mi smo to što se predstavlja svuda kao sve, a ipak samo po sebi nije nigdje , nije ništa.
Vi ste ova duboka intimnost.
Gdje ste bili?
Zato molim vas, pridružite mi se, ne samo u govoru, nego i u stvarnom bivanju: Tada.
-------------------------
Prijevod engleskog teksta sa: http://www.wwzc.org/book/tada



Transparentno

Dharma Talk by Ven. Jinmyo Renge osho-ajari
Dainen-ji, Lipanjh, 2010

Sve što osjetite, svaka senzacija, percepcija ukazuje na prostor oko nje. U stvari, sve što doživite, veliko ili malo, ukazuje na prostor u kome se nalazi.
Kada osjetiš vrelinu ljeta, ili hladnoću zime, ili vidiš izlazak ili zalazak sunca, ili noćno nebo - oni se mogu činiti ogromni, ali i oni ipak ukazuju na još veći prostor oko njih.
Biti transparentan za iskustvo ne znači povlačiti se, praviti se da nisi tu. Niti znači gubiti se, izolirati. To nije odsustvo nečega; to je susret takvosti iskustva kakvo jest, sasvim, u potpunosti. Kada sretneš iskustvo kakvo uistinu jest nema odvojenosti između tebe i onoga što iskušavaš. Ja ovdje ne govorim samo o tome da nema odvojenosti između tebe i iskustva koje ti se sviđa. Govorim o svim iskustvima. U ovom području rađanja i umiranja postoji velika ljepota kao i velika ružnoća; tu je lakoća i teškoća. Postoji privlačnost i odbojnost. Mi bi htjeli da je sve samo „u redu“ za nas i za one do kojih nam je stalo, svo vrijeme. Ali nije. Sve je nestalno, sve se mijenja. Možete pokušavati stajati stabilno i čvrsto usred nestalnosti, ali to neće funkcionirati.
Riječ „transparentnost“ kako se obično koristi samo ukazuje na svjetlo koje prolazi kroz materiju, na primjer, svjetlo koje prolazi parče prozirnog stakla. U kontekstu naše prakse, ipak, ne govorimo o svjetlu kao svjetlosnom valu koji se opaža očima. Ono što se ovdje opisuje je kako sve što je znano jest otvoreno poznavanju, da se pojavljuje unutar njega – ako je znano intimno, cijelim tijelom i umom. Poznavanje znanja, sposobnost znanja tradicionalno se naziva „komyo“ ili „luminoznost“, luminoznost poznavanja. Ta kvaliteta luminoznosti se također naziva „sunyata“ – praznina, otvorenost, transparentnost. Što god je znano nije u biti stvar, bez obzira što vi o tomu mislili. Kao činjenica trenutnog iskustva to je poznato, to je iskustvo i ono je krajnje transparentno. U stvarnosti, sve je već izloženo, mi smo već izloženi, ali volimo misliti da se možemo sakriti.
Ono što se skriva je slika o sebi, slika koju imamo o sebi i svijetu. Ona ne postoji kao entitet ili stvar. Stvorena je u procesu kontrakcije, ali kada se propagira dalje i djeluje na temelju nje, može naravno nastati velika šteta. Iz vašeg vlastitog iskustva znate jer se događalo da ste kotrahirali i propagirali neku priču o sebi ili nekom drugom i onda djelovali u skladu s time, s neugodnim posljedicama. Najgore stavri koje ste činili su bile posljedica kontrakcije.
Ali čak je kontrakcija objekt opažanja a svi objekti, sve što može biti znano ukazuje na prostor oko njega. Problem je da kada smo u dubokoj kontrakciji postajemo glupo tvrdoglavi i ne želimo pustiti laži koje si govorimo o sebi i o svijetu.
To sada vodi do pitanja o iskrenosti. Da li je biti transparentan isto što i biti iskren? Odgovor je da i ne. To je ista stvar kao i biti iskren ako je iskrenost o kojoj govorimo neuvjetovana. Ako je uvjetovana osjećanjima o tomu što znači biti iskren, ili ako je ono što vas vodi vrsta neke agende ili plana, neka vrsta rezultata koji se nadate postići, onda to nije potpuno, onda to nije transparentnost. Biti iskren u vezi s iskustvom nema agendu, niti plan. To nije ni biti sklon ispovijedanju, prazneći sve svoje misli i emocije nekome tko ih hoće saslušati. Biti zaista iskren je stalno preispitivanje bez riječi onoga što se iskušava, preispitivanje cijelim tijelom i umom.
Mi se često zaglavimo na znanome. Stalno reagiramo na ono što opažamo. Kada vidimo ili doživimo nešto ugodno, želimo još toga. Posežemo za time. Kada visimo ili doživimo nešto neugodno želimo pobjeći od toga. Konstantno je tu privlačenje i odbijanje iskustva bez razumijevanja što je to na što reagiramo i zašto reagiramo.
Nedavno me je student pitao o gledanju zalaska sunca. Bilo je lijepo a ipak u nekoliko minuta, percepcija ljepote s promijenila. Student je osjetio vrstu perceptualnog poravnanja i tu je bila prateća neugodnost, pad u doživljaju. To je podiglo brojna pitanja o tomu što je bilo iskušano, zašto je došlo do osjećaja odvoejnosti, distanciranosti i nemogućnosti da se u potpunosti doživi ljepota sunčeva zalaska i održi iskustvo. To je bilo dobro pitanje.
Kao monah, kada vidim nešto lijepo, kao što je sunčev zalazak ili mreškanje vode, ili sjene koje baca lišće postoji uvažavanje, poštovanje to displeja boja i svjetla. Vizualno polje je tada vrlo bogato. Ali opet, sve što doživljavamo ukazuje na daleko veći prostor koji je okolo. Ako samo obraćate pažnju na ono što se pojavljuje u gledanju, bez primjećivanja osjeta u tijelu, bez otvaranje slušanju, bez viđenja detalja koji se pojavljuju svuda oko stvari koju gledate i detalja koji se pojavljuju između vas i stvari koju gledate, onda samo doživljavate dio cjeline. Kada se otvorite cjelini iskustva, onda je zalazak lijep, ali nema žudnje za zadržavanjem iskustva, nema pokušaja da ga zamrznete. To se mijenja, vi se mijenjate i možete dozvoliti promjenu, jer tu je zalazak i tu je ZNANJE zalaska skupa s tim kako ga znate i luminozitet, sjaj znanja su svi izlasci i zalasci, svi dani i noći, svi trenutci, sva iskustva.
Kada počnemo s praksom mislimo da je poanta prakse da opažamo znano. Želimo suziti fokus i usmjeriti pažnju tako da možemo samo pratiti dah. Ili samo zvuk. Mislimo da je otvaranje pažnje primjećivanje hrpe objekata, znanoga. Čak sortiramo to što opažamo, ponekada sliejdeći vrstu mentalne cheking liste detalja koje msilimo da bismo trebali opažati. Takvo opažanje je samo usmjeravanje pažnje kroz slučajne impulse , od ovoga do onoga, od ove stavri koja je opažena do one stavri koja je opažena. Od zvuka nečijeg kašlja do misli, do daha, do svraba, bola, pospanosti. To zaista nije ništa drugačije od impulsivnog skakanja pažnje koja se događa u ostalom dijelu tvoga života – neumorno lutanje i žudnja i umanjivanje, od bivanaj zainteresiranim zatim do gubitka interesea i dosade, premještanj pažnje s jedne stvari na drugu.
Zato je toliko naglaska u našoj praksi na otvaranju pažnje prema cijelom tijelu, ne samo njegovim fragmentima. Kada osjećate dah u dijafragmi, trebate ga osjećati skupa s vašim rukama i nogama, vratom i kralježnicom, glavom i ramenima. I tebate se otvoriti gledanju i slušanju. Trebate prakticirati ovaj trenutak za trenutkom, za trenutkom, cijelo vrijeme sjedenja. Ni jedna stavr nije „poanta“ sama po sebi. Sve poanta pokazuju jedna na drugu i vaša je praksa otvaranje mnogim detaljima istovremeno. Samo primjećivanje nije dovoljno. Netko može sjediti s pivom u jednoj ruci i TV upravljačem u drugoj, opažajući puno toga, ali to nije prakticiranje.
Na početku otvaranje pažnje mnogim detaljima istovremeno izgleda teško jer većinu svoga života pažnji je dozvoljeno slijediti impulse. Sada se trenira i to traži napor. Ali napor koji se zahtijeva ne znači naprezanje. Osjeti, boje i oblici i zvuci su već prisutni, sve što vi činite NIJE činjenje onoga što obično radite – distrakcija i abstrakcija sebe, sliejdeći impulse. Umejsto toga učite obraćati pažnju. Kada se maknemo s puta i prestanemo se ometati, postajemo transparentni za iskustvo. Nema odvojenosti između viđenja i onoga što se vidi; između sličanja i onoga što se čuje. Između osjećanja i osjeta koj se osjeća.
Profini primjećivanje u sabranost pažnje, u opažajnu prijemčivost. Kada se javlja bolni osjet u koljenu, najbolji način nošenja s njime nije odbijanje ili pokušaj da ga se oslobodi u frustraciji, nego otvaranje pažnje oko njega. Kada naiđe misoa ili snažan osjećaj, opusti se oko toga. To ne znači otpusti sabranost, nego otpusti položaj mislioca propitivanjem osjeta, ne znajući što je on, kompletnim i otvorenim ispitivanjem. Ni jedna od naših kategorija o iskustvu ne znači ništa, uopće. Ni jedna od naših slika o iskustvu nije iskustvo. Moramo odbaciti sve stavove i jednostavno vidjeti.
To je važno, jer vjerujemo mnoštvo stavri o sebi i našim kapacitetima koje jednostavno nisu točne. Kada se pažnja stegne, kontrahira, naša inteligencija postaje vrlo, vrlo ograničena. Kada otvorimo pažnju u staju smo vidjeti preko ograničenja koje smo postavili u iskustvu. Vidimo opcije gdje prije nismo vidjeli. Vidim osebe i sve drugo u veoma drugalijem svjetlu. Umjesto neugodnog svjetla reflektora straha i borbe, kriticizma i ljutnje, možem ose otvoriti luminoznosti znanaj, mudrosti i dopustiti joj da nas vodi.
U prvog daharma govoru koji sam čuo od Roshija on je govorio dragulju u jasno msvejtlu koji gubi svoje ivice i rekao je da je to drugim riječima „koga je briga to što mislite.“.
Znate što= U pravu je. Ne bismo trebali ni najmanje mariti o onomu što mislimo. Zašto? Jer su misli objekti, znano. One ne znaju ništa. Mi mislimo da je centar naše inteligencije komadić koji čini sve mišljenje. Ako bi to bila istina, onda kako znate da doživljavate misli? Kako znate tu misao? Otkuda je znate? Čime je znate? Luminozitet znanja sja kroz vas, kroz sve vaše misli, sve vaše osjećaje, kroz sve što doživljavate, kroz sve što jest.
Luminoznost je kapacitet znanaj da zna.
Također se naziva i strujom osjećaja.
Budna svijest je znanje kao takvo, primordialno budno, ali kada se „ti“ probudiš za to onda se to izdvaja iz svjesnosti.
"budna svjesnost“ je intezifikator kao fraza.
Luminozitet je sposobnost da se zna.
Znano je radijacija lumonoznosti.
Svjesnost je svjetlost kroz to.
Budna svjesnost znači da si se probudio za to.
Biti transparentan znači da nema apsolutno ničega na što se možeš okačiti. To znači da ni jedna od tvojih misli nije čvrsta. Ni jedan od tvojih osjećaja nije čvrst. Ni jedan od tvojih pogleda ili stavova nije čvrst.

-------------------------
Prijevod engleskog teksta sa: http://www.wwzc.org/book/transparent





Pjesma transparentne Dakini


Suptilni sjaj je moja pojava i
Sfera jasnog svjetla moj je oblik,
kao ljupko jedinstvo svih vibracija,
susret u komu svaka od njih
donosi i predaje sebe čistom svjetlu.

Stoga je moja dakini bit kristalna jasnoća i transparentno zračenje;
Delikatna poput snježne pahuljice,
ipak moja energija može biti
i kao oštro režuća hladnoća sjevernog vjetra.
Moja je priroda lijepa, poput planinske božice,
i jednako tako daleka i misteriozna
u stanju otkriti dragocjena blaga,
ali i poslati snažnu lavinu.

Ja sam zračeće jedinstvo sedam primordijalnih snaga.
očitujući sve njihove blagoslove u obliku duge sedam svjetala.

Različite Dakini imaju različite stilove,
u skladu s njihovim temeljnim vibracijama.
Mogu biti razigrane i radosne i manje ili više dramatične,
mogu biti i pročišćavajuće i umirujuće,
brižne i okrepljujuće, a i vrlo divlje i vatrene.

Ali ja sam osnovna vibracija tvoje duše;
najsuptilnija, predstavljam nevezanost,
neophodnu za najvišu duhovnu transcendenciju.

Kombinirajući elemente drugih dakini i destilirajući ih,
izvlačim dušu iz zahvata raznih vezanosti
iz neznanja i prianjanja za iluzorne manifestacije temeljne energije.

Ja sam nježna sila koja pobjeđuje čudovišta um;
pomažem kod požude i pohlepe,
ona koja hladi vatre strasti, ljutnje i mržnje,
transformirajući ih ljubavlju i razumijevanjem
u suosjećaj i oproštaj,
dok ne ostane više ništa, osim Svjetla.

Da, također vodim dušu kada se grubo tijelo od materije uništi.
Vodim svjetlosnu iskru duše dalje, do mirnih polja nestvorenog Svjetla.

Moja je pomoć neprekidna struja milosti,
što teče poput bistrog, nepresušnog izvora,
nudeći se slobodno,
svima onima koji ne sudjeluju više u dramama zemaljskog teatra.

Znaj da s mojom tihom snagom možeš izbjeći sve zamke,
bivajući sabrane pažnje, transparentan i čistom prostoru otvoren.
Znaj da su svjetlo srca i praznina budnog uma jedini istinski put,
put transparentne Dakini, put tvoje Duše.





Ljubav kao bezvremena budnost

Transparentna, jednostavna prisutnost
Sadrži već neizmjernu ljubav svega što jest, za sve što jest.

Kada se otvori prostor svjesnosti i jasnoća ga obasja,
otkriva se potpuno ispunjenje;
Već u samoj jednostavnoj prisutnosti.

Nema više ništa i nigdje za traženje,
jer sve što bi se moglo poželjeti je tu, obuhvaćeno,
ovom skromnom, jednostavnom prisutnošću.

Krug ljubavi, ispisan svjetlom,
sada je dovršen,
u potpunoj predaji onomu što stvarno jest,
u ovoj svetoj, bezvremenoj budnosti.

Tako nježna i tako jednostavna je ova ljubav,
topeći sve riječi i koncepte;
U svojoj jedinstvenoj i sveoubuhvatnoj sferi tihe prisutnosti.



Praksa Mahamudre
(Kalu Rinpoche)

“Gampopa je rekao da voda ako se ne dira i ne muti biva bistra.
Ako um nije napet niti ograničen onda je sretan.
Ova uputa u vezi meditacije ukazuje da je tijekom meditacije neophodno držati um opuštenim, ne forsirati i ne nametati mu ništa. Na taj će način um postupno prijeći u stanje mira i sreće.

Kada se meditira u tom opuštenom stanju ne treba pratiti misli o prošlosti, o onomu što se pojavljivalo u umu ranije, ili što je bilo učinjeno u prošlosti. Slično, ne bi trebalo očekivati, ili nadati se u vezi budućnosti, misleći, „moram misliti o ovome“, „moram to učiniti“ i slično.
Samo treba jednostavno pustiti um da počiva u sadašnjem trenutku, potpuno opušten, bez briga o prošlosti ili budućnosti, jednostavno svjestan i precizno prisutan u sadašnjem trenutku.

Nije neophodno da um obraća pažnju, ili da se fokusira na bilo što izvan tijela, na bilo što izvana u svijetu.
Nije potrebno ni da se um bavi bilo čim iznutra, s bilo kojim unutarnjim iskustvom.
Samo treba pustiti um da počiva u prirodnom stanju, kakvo jest, kakvo se očituje u tom trenutku, bez ikakvih izmišljanja, bez ičeg vještačkog.

Kada netko meditira, puštajući um da počiva u tom stanju koje se naziva
rang bap na tibetskom jeziku (što jednostavno znači, "um kakav jest, kakav je u trenutku, bez ikakvih dodataka i iskrivljenja"), ne bi trebao smatrati um objektom istraživanja ili meditacije, ili stanje praznine,
Sunyate, kao objekt meditacije.
U ovoj meditaciji um se ne smatra kao nešto na što se meditira, ili nešto što se razmatra. Samo se pušta na miru, da bude u svom prirodnom stanju.

Dodatno, nije preporučljivo u sklopu ove meditacije potiskivati niti prekidati tok svijesti, nego jednostavno dopustiti prirodnu inteligenciju svijesti uma da nastavi s budnošću, odnosno sabranošću.

Ako se meditira na taj način, um postaje prazan i transparentan.
Ima se iskustvo u kome nema svijesti o događanju bilo čega u umu. Samo transparentna suština uma. Na razini tijela nema svijesti o nekoj posebnoj senzaciji; Samo iskustvo transparentne suština uma.
To je iskustvo onoga što zovemo „praznom“ prirodom ili „praznom“ biti uma.
Kada se doživi ova meditacija transparentnosti uma, um ne bi trebao pasti u zamračenje ili tromost. Također nije potrebno niti preporučljivo promatrati prazninu uma, biti svjestan te praznine ili lucidnosti, na bilo koji umjetni način.
Postoji prirodna inteligencija, ili prirodna svjesnost uma, koja je jednostavno svjesna;
jednostavna, gola svjesnost ovog iskustva i treći aspekt,
prirodna, osnovna inteligencija uma koja korespondira s nezapriječenošću uma.

I tako imamo iskustvo u kojemu se doživljava suštinska praznina uma, transparentnost.
Doživljava se također njegova lucidna priroda i dodatno,
tu je gola svjesnost, ili gola inteligencija koja percipira situaciju, percipira ovu prirodu uma. To je treći element, koji je nezapriječenost uma. Počivati u tom stanju, s ta tri aspekta uma koji se doživljavaju na taj način naziva se meditacija.

Govoriti o svemu ovomu, samo su riječi, zvuci riječi; i može ih se smatrati kao spoj ili koincidenciju zvuka i praznine.
Ono što preostaje učiniti je shvatiti temeljnu prazninu ili prirodu uma.
I tako ćemo sada svi skupa meditirati neko vrijeme na ovu temeljnu bit uma, puštajući um da jednostavno počiva u svojoj osnovnoj prirodi, bez ikakvih iskrivljenja.

Počivamo s mekim, ali čvrsto uspravnim stavom tijela, i umom koji odmara u stanju osnovne svjesnosti, bez modifikacija,
puštajući da počiva u ovoj transparentnoj lucidnosti.

Ako smo početni meditanti teško je imati odmah jasnu meditaciju; ali je dovoljno kada se meditira jednostavno pustiti um da odmara u ovom jasnom, transparentnom stanju, najosnovnije svjesni stanja uma, njegove konačne biti. Treba jednostavno ostati budan. Dok god postoji takva percepcija koja dopušta umu da ostane živ, budan, to je dovoljno.

Opet, pošto tek počinjemo meditirati nemoguće je meditirati na ovaj način dulje vrijeme. Uvijek su tu misli i emocije koje se javljaju i uznemiruju um. Ali konačno, kada se meditira na ovaj način, ne treba potiskivati niti odbacivati misli kada se javljaju u umu, niti im se prepuštati i slijediti ih. Bolje ostati budan i pažljiv, sabrano svjestan trenutka dok se meditira, tako da se zna, odnosno bude svjestan, onoga što se javlja u umu, tako se misli koje se javljaju doživljavaju, bez da ih se slijedi.

Na taj način se um pušta da jednostavno počiva bez potiskivanja misli, ali i bez prepuštanja njima, ili njihova slijeđenja. Na taj način misli se počinju percipirati kao mjehurići na površini vode ili kao duga na nebu. Baš kao što mjehurići bivaju re-apsorbirani ponovno u vodi i duga se rastače na nebu, što god se javlja biva prirodno oslobođeno u bit uma.

Ako je netko u stanju ostaviti um da počiva na taj način, u tom stanju transparentnosti, lucidnosti i prostornosti, gdje je praznina, prozirnost i jasnoća uma i gdje je gola, osnovna svjesnost tog iskustva suštine uma – ako netko može ostaviti um da počiva u tom stanju neometan, onda se može slobodno reći da je on blizu realizacije Mahamudre.

Možemo misliti o neznanju ljudskih bića koje postoji u našim umovima kao o sobi ili kući u kojoj su sva vrata i prozori zatvoreni, i iako sunce vani jasno sja, nikakvo svjetlo ne može prožeti tamu sobe.
Onda kada netko počne meditirati i doživi i najmanji bljesak ove biti uma, ove prazne suštine, lucidne prirode i nezapriječene manifestacije uma – to je kao da je napravljena mala pukotina u zidu prostorije i majušni zrak svjetlosti može ući i početi osvjetljavati sobu u veoma maloj mjeri. Na taj način imamo mali nagovještaj od kakvog je značaja Mahamudra.

Ako netko može prakticirati ovu meditaciju redovito – dnevno, što je češće moguće, onda se meditacija postepeno razvija, dolazi se do jasne realizacije prazne biti, lucidne prirode i nezapriječene manifestacije uma. I na taj način um će postajati sve jasniji i jasniji i meditacija će se sve više razvijati.

Ako netko može meditirati na taj način, onda nikakve misli, niti iskustva koja nastaju u umu neće biti ni povoljna ni štetna, nego samo kao valovi na površini vode. Dolaze od vode i bivaju ponovno apsorbirani od vode.
Misli i emocije nastaju u umu i bivaju ponovno apsorbirani umom. Nastaju iz praznine i bivaju ponovno rastvoreni u tu prazninu. Ako netko može meditirati na taj način, onda ništa što nastaje u umu ne predstavlja poteškoću.

Tako, u osnovi govoreći, praksa Mahamudre je vrlo jednostavna. Nema ničega kompliciranoga ili teško u vezi s njom. Nema vizualizacije koju treba činiti, nema vježbi koje treba izvoditi, nema nikakvih fizičkih zahtjeva, ništa u osnovi što bi trebalo činiti. Samo se pušta um da počiva u prirodnom stanju, takav kakav jest, bez krivljenja, zamišljanja, bez prisile, bez tenzije. Na taj način praksa Mahamudre je veoma jednostavna.“
 


Besprijekorna bit djece Svjetla

Od kada je, u nekom drugom vremenu, skrivenom iza velova sadašnjeg ograničenog načina postojanja, prvobitno, prekrasno, besmrtnim svjetlom ispunjeno ljudsko biće napustilo „padom“ svoje područje i naselilo materijalno, smrtno biće, postupno je zaboravljalo svoje porijeklo.
Ipak to se plemenito porijeklo i uzvišeno područje života ne mogu nikada zaista izbrisati iz sjećanja, pa ni nakon nebrojenih eona postojanja u gruboj materiji, niti udruženog djelovanja svih nezamislivo strašnih sila ambisa tame. Zato što je vatrenim, duhovnim pismom čovjekovo porijeklo zapisano u samom središtu njegova bića, u najskrivenijem i najsvetijem mjestu i zato što tomu mjestu mogu pristupiti samo sile prvobitnog svjetla iz njegove domovine.
Danju i noću u srce čovjekova srca prodiru zrake iz svjetlosnih sfera emanirajući suptilne, harmonične vibracije topline, tihih tonova i snaga koje se očituju iznutra prema van u čovjekom životu kao različite vrsta impulsa za buđenje i osvještavanje po pitanju svoje prave biti.
Tko otvori svoje srce, moći će čuti i kako svijetom materije odzvanja, ljepši i slađi od najljepše zemaljske melodije, stalni zov kao podsjećanje koje spontano zrači iz duša svih bića koja su se sjetila svog porijekla i s beskrajnim strpljenjem i dubokim suosjećajem žele pomoći onima koji još uvijek spavaju u samozaboravu; Da se i oni oslobode čini sila tame koje ih drže zarobljenima, da shvate svoju istinsku snagu koja se temelji na univerzalnoj snazi Ljubavi i koja čeka da bude oslobođena u njihovim vlastitim dušama.


 “Duhovi koji žele pomoći drugima, moraju potjecati od srodne vrste.
Braća u carstvu Svjetla, oni koji vas vode, su ljudska bića poput vas,
nisu kamenje bez osjećaja, bez ikakve strasti, mrtvi za ovaj život.
Sve ciljeve za kojima žude smrtnici
Mi, majstori, tretiramo s poštovanjem.
Ali naše oči razlikuju krajnji cilj sveg traganja.
Sve zemaljske želje u svojoj pogrešci i zabludi,
nama se otkrivaju kao potraga za ljepotom vječnosti.
I tako mi pripremamo nepogrešive puteve,
voljni voditi zalutale duše sigurno Svjetlu; 
potaknuti samilošću proisteklom iz Ljubavi.“ BYR



Refleksije o Ljubavi

Svjetlosne zrake primordijalne duhovne sfere uvijek dodiruju naše sadašnje polje života, u ovoj točki sada i ovdje, putem bezvremenog polja duše.

Duševno polje je polje snaga, koje poput zlatnih i srebrnih zraka, povezuju biti svih ljudi cijelog univerzuma. To je nevidljiva međupovezanost, koja želi i može postati vidljivom. I ta njena inherentna želja može se manifestirati i ispuniti jedino putem ljudi koji otvore svoja srca suptilnom dodiru i uđu u sve dublju komunikaciju s božanskim svjetlom.

Kada to učine, počinju realizirati svoju pravu prirodu i spontano se usklađuju s univerzalnim skladom i počinju zračiti Ljubav. Oni više nemaju vremena ni volje činiti ništa drugo, što god izvana činili.

Od te točke, vrlo zahtjevni put ljudske duše postaje ublažen i uvelike blagoslovljen ovom moćnom Ljubavlju.

Duša shvaća da je dio neprekidnog svjetlosnog niza srodnih duša, svjetlosnih bića koja uvijek služe Svjetlo života i čuvaju naš istinski dom Vječnoga dana.

----------------

Fragmenti iz srednjevjekovnog katarskog teksta o crkvi Ljubavi:

Ona ne postoji u nekom fiksnom obliku,
već samo u međusobnim dogovorom ljudi.
Nema članove, osim onih koji osjećaju da joj pripadaju.
Nema rivale jer ne podržava duh natjecanja.
Nema ambicija, jer jedino želi služiti.
Nema nacionalnih granica, jer ljubav ne djeluje na takav, dijeleći način.
Poštuje sve velike učitelje svih vremena koji su otkrivali istinu Ljubavi.
Svi koji joj pripadaju prakticiraju istinu Ljubavi svojim cijelim bićem.
Oni koji joj pripadaju, to znaju.
Ona ne pokušava učiti druge, već samo pokušava biti i svojim bivanjem davati.
Ne predstavlja se glasnim riječima, već djeluje u slobodnom domenu bića.
Klanja se svima koji su osvijetlili stazu Ljubavi i dali za to svoje živote
Ona ne obećava nagradu niti na ovom, niti u drugom životu, već samo radost bivanja u Ljubavi.
Crkva Ljubavi nema tajne, misterije niti inicijacije, osim dubokog znanja o snazi Ljubavi.
Svi oni koji osjećaju da joj pripadaju, zaista joj pripadaju;
Pripadaju crkvi Ljubavi.

Amen.




 
Kontemplacija na savršenu prirodu stvarnosti ili Svjetlo - u aktualnom Sada

U svakom životnom trenutku, bez izuzetka, prisutna je u svom apsolutnom iznosu čistoće, struja prirodnog savršenstva, struja blistavog sjaja koja nosi sve i stoga ima moć pročistiti svako iskustvo, osnažiti plamen čiste svjesnosti i prožeti osjećajem općeg blagostanja i spremne budnosti.

Prepoznavanjem ove blagotvorne svjetlosne struje, što češće u kratkim trenucima, dok njena sveprožimajuća, sveprisutna priroda ne bude spontano očigledna, razvija se trajni harmonizirajući učinak na aktivnosti srca i glave, kao i na aspekt volje i djelovanja. Kombinacija mentalne i emocionalne stabilnosti prirodno vodi prikladnom djelovanju i aktivira mehanizam pozitivne povratne sprege koji dovodi u sklad sve aspekte životnog očitovanja. To su spontane posljedice intimizacije sa svjetlosnim poljem u kome i iz koga postojimo, i predaje njegovom zračenju.

To je polje jedan vibrantni prostor iskonske, potpuno otvorene samo-rađajuće i -razvijajuće inteligencije, bez početka i kraja. Ono je more nosećih valova svega što jest, koji istom tom energijom u različitim frekvencijama bivaju modulirani različitim mislima, osjećajima, čulnim iskustvima i njihovim bezbrojnim kombinacijama u mnogostrukim životnim formacijama. Ali nitko i ništa nikada ne postoji i ne može postojati odvojeno od njega; Što postaje jasno uvidom u ovu spontanu, u svakom trenutku neizbježno prisutnu savršenost, kao pravu prirodu realnosti i potpunim povjerenjem u nju; povjerenjem koje se dokazuje poklanjanjem pažnje i oslanjanjem sve više samo na nju umjesto na njene mnogostruke modifikacije i umjesto na njihovo nepotrebno karakteriziranje i konceptualno-osjećajno ustanovljavanje kao odvojeno postojećih fenomena.

Dok um misli što misli, dok osjeća to što osjeća, dok iskušava to što iskušava, mi ostajemo mirni, bez tenzije, bez napora. Jer sve je to uvijek jedna ista dinamička energija ovog bazičnog životodajnog prostora. Počivajući u njoj, kao što ona sama u sebi počiva, naša primordijalna čistoća koja je od nje postaje očita.

Tako u potpunoj perceptualnoj otvorenosti, ostavljajući sve u stanju u kome nastaje, prolazi i nestaje, u svim iskustvima sloboda postaje sastavnica svakog neposrednog iskustva ovdje i sada, sloboda koja je rezultat transcendencije vremena i napora za bilo kakvim postignućem, jer svaki napor nestaje prepoznavanjem i priznavanjem već prirodno postojeće, temeljne perfekcije.
Prepoznajući ovo iskonsko, mirno zračenje kao osnovu svoga postojanja, javlja se spontana zahvalnost za život u njegovoj osnovi i neiscrpnom potencijalu i osjećaj ekspanzije i velikodušnosti potekao iz iskrenog osjećaja mira i ispunjenosti, iz sigurnosti koja počiva na spoznaji neuništivosti i nepodjeljivosti života i nemogućnosti otuđenja onoga što nam je najvažnije, naše vlastite zajedničke biti. Biti koja je poput neba bez oblaka, bezgraničnog, jasnog i svijetlog. I kao što ptice prelijeću nebom ne ostavljajući traga, tako ni priroda ovog nevidljivog svjetla života, jasne sve-prihvaćajuće svjesnosti, ne dozvoljava ostavljanje tragova bilo čega, ikada. I bez obzira na sve, ona ostaje i ostajat će vječno čista, blagotvorna, svjetlosno-zračeća.






Dodir Tišine

Spustila se s nedokučivih visina,
Dalekih, hladnih prostranstava iza velikih bijelih glečera,
negdje gdje dobro skriveno je svjetleće srce svijeta.
Iznenada i nečujno se spustila,
samo jednim zamahom, svojih moćnih,
očima nevidljivih krila.
I neopisiva, nepojmljiva tišina je odjednom sve dotakla,
prekrila i uzdigla u svom nježnom, ali čvrstom stisku.

I više ničeg nije bilo izvan nje,
Iako je sve i dalje postojalo,
Bilo je samo njen vječni puls,
Iz nje je izviralo i njoj se vraćalo.
Kao jedna vječna fontana,
samo jedna neprestana, slobodna i
nesputana refrakcija svjetla.

I bio je to tajni znak duši
Da je vrijeme susreta blizu.
------------------------------------
„Nigdje sreći kraja nema,
Jer se duša tebi sprema.
Kad te vidi usplamsaće,
Cijeli svemir tad gorjeće!“
Iz teksta Ilahije: „Zvijezdo sjajna“



Tajanstveni otok

Ti se izdižeš kao simbol utočišta sred neizvjesnih voda životnoga mora.
Ti si svjetionik i luka, početak i kraj borbi,
dom hrabrim srcima i sklonište nemirnim i zalutalim.
Ti si tlo svetog služenja i iscjeljenja.
Poput svjetla si što niče iz tame;
I tvoj vidljivi dio, kao vrh ledenog brijega,
samo je mali dio tvoga bića, tvoga života i misterija.
Prošlost, sadašnjost i budućnost u tebi ne mogu naći uobičajeni smisao,
iluzije i lažne nade ti ne podržavaš.
Ni ljepota ni dobrota za tebe ne postoje u uobičajenim normama.
Ti svemu daješ svoj posebni pečat,
koji uvijek zrači i nečim još uvijek nepoznatim,
a vrijednim i bezvremenim.
I kako posebnom bliskošću možeš zračiti i s Ljubavlju pružiti svoju ruku srcu koje ti se otvori i koje u svom iščekivanju nepoznatog pogodi lozinku za prolaz u neki od tvojih skrivenih portala.
Kako dubok savez s njime možeš sklopiti i osnažiti ga darežljivo svojim tajanstvenim snagama.
Samo blistava radost i zahvalnost, poput sjajnog traga mogu biti odgovor na susret s tobom.
Neka bi tvoja milost i tvoj sveti rad bili nastavljeni bez prekida!
Neka bi tvoja simbolika i snaga kojom zračiš dotakli mnoge koji svjesno ili nesvjesno teže povezivanju svoje duše s praiskonskim Svjetlom!



Duh Ljubavi

Iz tišine se uzdižući i šireći,
žar duše zrači toplinom
i pod nevidljivim svjetlom vječnosti,
u svjetlećoj jasnoći,
rascvjetava se prozirni cvijet.

To je sam Duh Ljubavi što cvjeta
u jedinstvu čistog srca i uma;
To je sam Duh Ljubavi što sjaji u
otvorenom prostoru svjesnosti.

To je miris neodoljivog Duha Ljubavi
što prožima srce i um u tišini;
Dah Duha Ljubavi,
što ispunjava beskrajni prostor svjesnosti.

Nezamislivo jasan i čist,
svijetao i lak,
otvoren i radostan,
moćan i neuhvatljiv,
slobodan od pogreški i ograničenja,
slobodan kao sloboda – Duh Ljubavi.
O, vječni, neodoljivi Duše Ljubavi,
hvala Ti za tvoju beskrajnu milost i
neiscrpnu snagu kojom nas od praiskona pokrećeš i usmjeravaš,
hvala Ti za savršenstvo tvoje Ljubavi koja nas vječno sebi privlači!



Sveta Staza

Dođi, pridruži nam se na vrhu gdje se sve suprotnosti nepovratno sjedinjuju.

Odavde se pruža nevjerojatan pogled na široke doline ljudske konfuzije i nadiruću plimu zaljeva iluzija.

Ali ako nam se želiš zaista pridružiti, morat ćeš se popeti stazom pokraj starih ruševina zastarjelih koncepata i uvjerenja, nepotrebnih definicija i pogrešnog načina percepcije.

Što se više budeš uspinjao, sve teže će biti disati, staza će biti sve neravnija, a vrijeme sve neugodnije.

Ali ako nastaviš i spontano shvatiš da to nema veze, primijetit ćeš kako više ni ne trebaš disati, niti tvoji koraci trebaju dodirivati zemlju. Tada ćeš se naći ovdje, na ovom posebnom mjestu, na kome vladaju nedodirljiva čistoća i nepromjenjiva nedjeljivost Duha.

Bit ćeš srdačno pozdravljen i upoznat ćeš nas kao što mi poznajemo tebe. Gledaš ćeš našim očima i mi ćemo gledati kroz tvoje oči.

Spuštat ćemo se dolje skupa s pročišćavajućom, kristalno bistrom vodom ove svete planine i kretat ćemo se s njenim moćnim vjetrovima u svih deset smjerova, potpuno mijenjajući stari svijet u novi.

Dođi!



Unum Necessarium

Samo je jedna stvar potrebna.
Apsolutno sveta, vječna i besmrtna;
najviša, jedinstvena duhovna snaga,
najbožanskija od svih – Ljubav.

Kada se probudi u duši i kada se može izraziti,
svojih duhom sve osnažuje.
Kakvom god igrom protu-snage manipulirale iskustvo,
kako god snage sjena sijale konfuziju u mislima, osjećajima i percepciji,
jasnoća duše ispunjene Ljubavlju ostaje neuništiva i nepromjenjiva,
vječno ista, sebi jednaka, potpuno samo-zaštićena i nepovrediva.

Ona je već prisutna u osnovi svega.
Ne treba ju graditi, uvoditi, ni donositi odnekuda.
Ona je već najmoćnija kraljica života.
Samo je treba prepoznati, uvažiti i dopustiti
da potpuno i vidljivo vlada u prvom planu.
Iako je već neusporediva i neporeciva vladarica, bez moguće zamjene,
ukoliko ne postoji postojano prepoznavanje njene sveprisutnosti i svemoći,
slijede tužne posljedice i nepotrebni manjak jasnoće, vedrine, mira i ljepote.

Zato Ljubav mora biti prepoznata kao neizbježni sastojak svakog mjesta i vremena, svakog toka - sada i ovdje;
Bezvremeno stabilna, ne poznajući uspone i padove, nepokolebana okolnostima, jer one ne postoje fiksno i neovisno od jedinstvenog životnog polja - koje opet animira sama Ljubav.

Samo je jedno potrebno.
Samo prirodno, intuitivno prepoznavanje duševne snage Ljubavi, 
neizbježno praćeno Njenim osnaženjem i blagotvornim razvojem svega ostalog.
Ljubav - unum necessarium.



Svjetlosne golubice


U službi vječne vatre u Hramu Duha,
u jedinstvu sa Svjetlom svjetla,
poput eteričnih, svjetlosnih golubica,
slobodno ulazeći i izlazeći iz ljudskih srca,
mi, iz reda nebeskih plesačica,
plešemo naš bezvremeni, magični ples,
kao svjetlucave zvijezde, 
inspirirajući i pozivajući na put ponovnog rođenja
unutarnjeg, živog boga, 
na svim životnim razinama.

Mi podržavamo ekspanziju i rasvjetljavanje horizonata,
jačajući sposobnost apstraktnog mišljenja i
uvećavajući dinamiku volje i djelovanja.

Krećući se kroz sve sfere postojanja
klanjamo se jedino pred božanskom svemoći,
na oltaru služenja,
u skladu s našim najdubljim unutarnjim iskustvom,
o najveličanstvenijoj i divljenja najdostojnijoj snazi,
našoj zajedničkoj biti -
Svjetlu svjetla.




Putovanje


Poput burnih valova dubokog mora,
kroz bezbrojne eone vremena,
skupa ili razdvojeno,
prelazeći gotovo nepremostive daljine,
preživljavajući razne neprilike,
sa samo jednom željom u srcu, 
i samo jednim naumom,
poput moćne vatre,
vječno plamteće,
probili smo se kroz mnoge oluje,
spašavajući duše od različitih opasnosti,
tijekom ovog dugog putovanja, 
davno započetog,
davno predodređenog,
da završi uspjehom i s velikom slavom,
da zatvori nesveti ponor, da raširi Svjetlo,
da vrati dragocjeno blago natrag domu, 
u aditum, samo srce našeg svetog hrama,
što još uvijek ponosno stoji na ovoj svetoj planini.




Vrata u Srcu

Sa dalekih, zlatnih poljana čistog Svjetla,
dopiru zrake,
zračeće emanacije,
suptilne, nevidljive, stvarne.
Poput tihog zova koji kuca na vrata srca,
koji budi dušu,
podsjeća je i doziva;
Da se vrati u zlatnu domovinu,
da stupi na zlatni put povratka,
još uvijek otvoren,
još uvijek ukrašen
odbljescima prve Ljubavi,
još uvijek čuvan svetom vatrom,
što gori neprekidno i
spaljuje sve staro, nepotrebno,
da bi se mogla obnoviti veza
sa zlatnim vratima
što vode u prostranstva bezvremenosti.
Ako čuješ poziv i otvoriš srce za njegovu poruku,
naći ćeš se na tom putu,
nepojmljivo veličanstvenom,
preobražavajući se i žareći,
sjećajući se i vraćajući,
zlatnim poljima prve domovine,
poljima čistog, prvobitnog Svjetla.




Posveta

Vječnom, besmrtnom,
beskrajno moćnom,
neodoljivom Duhu.

Svetoj planini,
njegovu predstavniku,
otjelovljenju snage i ljepote,
veličanstvenom i živom obitavalištu
vrhunske inspiracije.

Iznimnoj, slavnoj luci,
usred kristalno plavih voda,
što tiho stoji i o najvišemu svjedoči,
svojim brojnim,
moćnim i tajanstvenim obilježjima.

Svim prekrasnim hramovima
i impresivnim svetištima,
vidljivim i nevidljivim
čuvarima čistih zračenja.

Svakom suptilnom znaku i simbolu,
što podsjeća na život istinski,
priziva ga postojano
i svjetlost širi neumorno.

Svim riječima, zvijezdama i bićima,
što svemir oplemenjuju i pročišćavaju,
što ponizno i voljno služe,
veliko Božansko srce,
taj nepojmljivo dragocjeni izvor sve ljubavi -
koja je glavna bit i konačno značenje svega.

-------------
Ilahija, „Jer ti si ljubav vječna“

Kad bi veo svijeta tvog,
istrgli iz oka mog,
isto bih te voljela,
srcem svojim zaljubljenim

Jer ti si ta, ljubav vječna, jedina,
samo ti svjetlost daješ,
proći će sve,
svaki dan svaki tren,
samo ti ostaješ,
samo ti ostaješ,
samo ti ostaješ.

Kad bi nestao sunca sja,
sve tama prekrila,
pred tvojim licem
sva bih od svjetlosti bila ja.

Kad bi noći nestale,
pa sunce sjalo,
ništa ne bih vidjela,
osim tvoga lica, ljubljenog,
lica tvog, ljubljenog.




Četiri ruže
∞ četverostruka oda za moje četiri sestre ∞


Prva oda je za slavnu i slavljenu Atenu. 
Utjelovljenje višeg razuma
i sposobnosti apstraktnog mišljenja, 
sa željom za razumijevanjem principa stvaranja,
i s milošću ispunjenom težnjom,
da se znanje podijeli i primijeni,
za opće dobro
i unaprjeđenje ljudskog života
na svim razinama.
Ni mač, ni koplje i štit, nisu joj strani,
jer ona ne preže ni od borbe i bitke,
uvijek bez straha,
spremna stati u zaštitu i obranu
uzvišenih princip i svih onih koji ih zastupaju.

Neka bi neustrašivi,
veličanstveni duh moje sestre Atene,
jedne od drevnih ljudskih čuvara,
otvorio naše umove
za utjecanje univerzalne Gnoze.

Druga oda je za moju dragu sestru Artemidu.
To je uvijek ona koja nas pokreće
na novi, odvažni korak u nepoznato,
da raskinemo sve spone i okove
koji nas zarobljavaju.
To je njen duh uz nas,
kada stojimo sami u divljini i tami
i ne bojimo se.
Od nje nam je vatrena želja za slobodom
i nezaustavljiva volja da je ostvarimo.
Iz njene snage proizlazi i naša sposobnost
za ljubazno suosjećanje
sa svim živim bićima i prirodom,
i potreba da im pružimo svoju podršku.

I zato Artemida zauvijek zaslužuje
našu krajnju zahvalnost.

Sljedeća oda mora biti za moju lijepu sestru Afroditu,
tako slatku i veselu,
ali s duhom starim kao samo vrijeme,
čak i starijim.
Ona je direktni potomak najmoćnije snage.
Gdje bismo bili bez nje?
Život bi bio nezamisliv
bez ove dame od inspiracije,
bez ove neodoljive buditeljice srca.

Neka bi njen magični, iskričavi duh,
bio i zauvijek ostao živ u našim srcima.

I posljednja oda je za moju voljenu sestru Hestiu.
Za njeno besprijekorno obavljanje zadaće
kroz sva vremena,
za održavanje gorućom
vatre čežnje za našim nebeskim domom,
za to što nas je naučila
da se spustimo u tihe dubine naše duše,
što nam je pokazala,
kako se moli
i služi u hramu božanskog svjetla.

Dalje odavde,
ova se oda može nastaviti
jedino u tišini i djelima.

∞∞∞∞








Eho Duha

Među ostacima velikih hramskih stupova,
tihi eho nevidljivih, nečujnih sila,
još uvijek pokreće prostor
i održava atmosferu čistom,
povezanom sa zračenjima Duha. 
Simfonija viših vibracija Svjetla,
koju duša neposredno prima, 
čisti um i otvara srce,
uzdižući dušu sve više i više,
prema njenom originalnom području.

I spontano, iz dubine srca,
prožimajući sveti prostor među visokim planinama,
od zemlje do neba,
odzvanja trostruki odgovor:


A-m-e-n – u zahvalnosti i radosti za osnaženje
i okrepljenje duše na njenom putu domu; 
A-m-e-n – s ljubavlju i divljenjem prema bezvremenom opstojanju
besmrtne aktivnosti Duha;
A-m-e-n – u znak hvale i slave lijepog mjesta koje to djelovanje podržava,
za osnaženje i zaštitu njegovog svjetlosnog polja, 
da bi živjelo i dalje, do kraja vremena.





Bezvremena potraga


To je moj zov,
kada snažan vjetar duva,
kroz stare zidove
najsvetijeg prostora
Apolonovog hrama.

Dođi, ne oklijevaj. 

To te ja čekam,
s nježnim zrakama
popodnevnog sunca,
među visokim stupovima
velikog Zeusovog hrama.

Dođi, prije nego padne mrak.

To te ja pokušavam doseći,
s upornim kišnim kapima,
što umivaju kamene ostatke
veličanstvenog Ateninog hrama.

Ne boj se, otvori srce i poslušaj.

To te ja tražim,
na raznim mjestima,
u mnogim vremenima,
u ovoj svetoj,
bezvremenoj potrazi,
poslana iz zemlje
čistog božanskog svjetla,
s porukom za tvoju dušu,
da se vrati domu.




Hram Srca

Hvala ti,
što si sagradio ovaj hram za mene,
gdje mogu uvijek doći
i stopiti se s bezvremenom tišinom,
osjetiti neizrecivi sklad,
kad se duh i duša susreću,
i neumorno, savršeno, vječni ples plešu.

Hvala ti,
što si pripremio ovaj dragocjeni prostor,
svjetlom ga ispunio,
i sasvim po mojoj mjeri učinio.

Hvala ti,
što si stvorio ovo jedinstveno mjesto,
samo meni znani hram,
tajno svetište,
tvog čistog srca sveto središte.



 

Ljubav u sebi i izvan sebe

Što znači tražiti ljubav u sebi, a što izvan sebe?
Izvana i iznutra su samo proizvoljni koncepti uma, koji sam po sebi nije dio naše prave prirode, već dio mehanizma njenog doživljavanja.
Dok Ljubav jeste dio naše prave biti i biti cjelokupne realnosti - koje su jedno isto.
I ona se postupno razotkriva, najprije, upravo uz pomoć raznih objekata ljubavi.
A kvalitetu i dubinu njenog doživljaja određuje kvaliteta duše, stupanje njene probuđenosti, odnosno čistoća srca i širina i jasnoća svijesti.
Koji ne samo da nisu isti kod svih ljudskih bića, nego su i njihovi potencijali za razvoj različiti.
Zato slobodno istražujte ljubav na način koji vam je moguć.
Ne trebate pokušavati voljeti sve i svakoga, samo težite uvijek onomu što je za vas najvrednije i najuzvišenije, što budi posebni osjećaj sklada.
Tomu se onda otvarajte i predajte koliko možete.
A ono što se jedino može naći „u sebi“, odnosno sada i ovdje neovisno o bilo čemu, je čista svjesnost. Intuitivnim prepoznavanjem te čiste prisutnosti iz trenutka u trenutak, opće stanje jasnoće i mira raste i proteže se sve više i dublje na sve aktivnosti. Pa i na shvaćanje i izražavanje ljubavi, koje se intenzivira i produhovljuje.
Onda se ljubav i svjesnost počinju u pozitivnoj povratnoj sprezi čudesno međusobno potpomagati, budeći razne inherentne sposobnosti duše.
Jer svjesnost je vrhovni, peti element čijim jačanjem se dobiva bolji uvid u prisutnost i djelovanje ostala četiri. Na primjer, postaje jasnije da li nam fali stabilnost zemlje, ili je prisutna prevelika krutost; Da li nedostaje fleksibilnosti zraka, ili je prisutna nestabilnosti; Da li nedostaje dinamičnosti vatre, ili volja neobuzdano i neusklađeno djeluje; Da li nedostaje fluidne prijemčivosti i predanosti vode, ili su prisutne turbulentne emocije koje ograničavaju i sužavaju percepciju.
Čak nije ni potrebno posebno raditi na njihovu usklađivanju; jačanje svjesnosti, njenim prirodnim, sve češćim prepoznavanjem kao zajedničkog elementa svih iskustava, spontano usklađuje sve ostale elemente i vodi uravnotežujućem djelovanju.
Pogotovo ako je potpomognuto osjećajem ljubavi, koji upravo i jest osjećaj sklada i povezanosti koji se doživljava duševnom svjesnošću.
Jer pored poznatih pet elemenata postoje i šesti i sedmi element, koji su povezani s misterijem ljubavi.
Ljubav je veliki misterij i treba biti zahvalan za svaku priliku njena razotkrivanja, uvijek joj prilazeći s najvećim poštovanjem, iskreno polazeći od vlastitog trenutnog stanja svijesti i spoznaje.



 



Sveto nasljeđe

Duboko dolje u tami,
skrivena ispod površine običnog,
čuvana tajanstvenim dubinama,
u tišini,
obavijena velom mističnog,
moćna boginja spava,
i dragocjeno, zvjezdano sjeme čuva;
sjeme svjetla od praiskona,
u svom plemenitom srcu od srebra.

Bezvremena u vremenu,
ona nosi i štiti,
sveto, staro nasljeđe,
zlatne i srebrne esencije, duha i duše,
vibracije vrhunskih, suptilnih sila,
i njeno tijelo -
nezemaljskom snagom ispunjeno,
svo od čiste kreativnosti,
samo čeka trenutak buđenja,

čeka čas rađanja na zemlji
i izranjanja -
nezemaljskog, potpuno svjesnog,
novog, svjetlosnog bića.


 



Mandala Duše

Ljudska je duša mandala sastavljena od brojnih, ili bezbrojnih duševnih snaga, suptilnih elemenata, koji se pojavljuju uvijen iznova u vremenu do njihova potpuna ispunjenja, uvijek se kombinirajući na jedinstven način.
Na jedinstveni način se kombiniraju oko iskre duha, biti ljudskog bića koji dalje uranja u materiju, preko finih do grubih, vidljivih elemenata.
Pri tomu ljudski duh, božanska svjetlosna iskra samo jednom prolazi iskustvo materijalne inkarnacije, osim u iznimnim i rijetkim slučajevima (kao što su samoubojstvo, prerana smrt, ili slično).
Pojam reinkaranacije krivo se tumači u većini učenja. Duh, istinski čovjek, se ne reinkarnira. Samo jednom prolazi kroz iskustvo materijalne egzistencije, na zemlji, ili drugoj materijalnoj planeti, i to ne u svojoj bipolarnoj prirodi, već kao podijeljen - pasivno, ili aktivno polariziran, odnosno kao muškarac i žena. Pojam čovjeka obuhvaća razne vidljive forme širom svemira, iza kojih stoji čovjekov prototip, duhovna bit čovjeka nevidljiva materijalnim očima.
Ni duša se ne reinkarnira, jer ona kao cjelina ne postoji sama po sebi uz materijalno čovjekovo obličje. Reinkraniraju se samo njene sastavnice, koje nose obilježja prethodnih iskustava, na temelju kojih se krivo zaključuje da je isti čovjek nekada proživljavao sva ta iskustva.
Ali duša kao cjelina se tek treba formirati iz pojedinih elemenata, iz bezgraničnog duševnog mora u kome se odvija ljudski život. Duševna svjesnost se tek treba oformiti oko središnje glavne snage, čistog duhovnog „ja“, integracijom svih prisutnih elemenata, koji nisu fiksni od rođenja do smrti materijalnog obličja, pa se zato i može govoriti o razvoju duše, kao i o njenom gubitku, ili spašavanju.
Kada je duša formirana oko probuđenog duha, istinskog „ja“, pojedinačne duševne snage se više ne trebaju inkarnirati, čovjek ne ostavlja teret nerealiziranih impulsa budućim generacijama.
A on sam, duh svjestan sebe, nosi dalje sve što je uspio za zemaljskog života duševno izgraditi, nigdje se ne vraća, ništa ne ponavlja, već ide uvijek dalje „od snage do snage“, od ispunjenja do ispunjenja. Pri čemu taj razvoj obuhvaća i spajanje jednom razdvojenih duhovnih polova, koji su u materiji bili očitovani kao muškarac i žena, jer istinski duhovni čovjek, „bog“ i sva duhovne manifestacije u sebi uvijek sadrže oba pola.
Cijeli put i proces razvoja, ili izdizanja duha iz materije, uvijek je i neizbježno praćen ljubavlju vođenom pomoći slobodnih ljudskih, duhovnih duša.


 

Boginja traume

Molitva vajra-yogini

U nemiru i strahu, bolu ili zbunjenosti,
moja sestra velikog srca punog samilosti,
dama patnje, boginja traume, vajra-yogini,
spremna je uvijek pomoći
svima koji je znaju pozvati
i pokazati iskrenu predanost.

Tijesno povezana s karmičkim silama,
pružit će bolji uvid u okolnosti
i otkloniti unutarnje prepreke,
koje blokiraju put razvoja duše.

S njom nema površne šale,
ni lažnog prenemaganja,
ona je duboko iskrena
i u svojoj jednostavnosti ponekada neugodna,
spontano reflektirajući i ono najbolje,
ali i najgore u ljudskim životima.

Ona je ogledalo
koje daje grotesknu sliku ljudskih afera,
s tugom i humorom istovremeno,
pomažući njihovu objektivnu sagledavanju
i dajući srcu predukus lakoće i slobode.

Svima koji joj ponude svoju ljubav
i zamole za njenu ljubav
i pomoć u oslobođenju od bola,
ona pruža svoju ruku,
ali ne bez truda i samospoznaje s njihove strane;
ne bez realizacije -
da oni koji pate također uzrokuju patnju drugima,
oni koji su vezani, vezuju druge.

Ne boj se ako je vidiš da nosi kosti,
ona ne pripada demonima,
nisu to kosti simbol smrti i uništenja,
već simbol onoga što se obično ne vidi,
što je ispod površine;
jer ona vidi duboko ispod površine.

I ako ti kažu da pije krv,
ne boj se, ona ne pripada ni vampirima,
ona samo ispija,
koliko duhovni zakoni dozvoljavaju,
lošu karmu onih kojima pomaže,
da se ne bi prenosila dalje.

I ako ti se učini da izgleda zlovoljno,
nemoj se prevariti,
ona samo uništava kroz sebe sve loše što preuzme,
a njena bit ostaju ljubav i samilost.

To je moja sestra,
dama patnje, boginja traume, vajra-yogini,
ona koja pleše nad bolom čovječanstva,
uništavajući u tom ritualnom plesu
sve tamno, zlo i dotrajalo.

Njena samilosna strana nije svakome vidljiva.
Ali znaj, onima koje voli
i kojima ukaže svoju milost,
otvara put zračećeg svjetla,
na kome bol i patnja zauvijek nestaju.

Zato neka bi sve koji joj se obrate za pomoć,
ova čudesna dakini
našla dostojnima njene milosti
i pomogla im na putu povratka
u Vječno Svjetlo.

 

 



Dveri spasa

Čovjek u svom materijalnom, životinjskom obliku (može ga se nazvati i iluzornim, ili hologramskim, to ništa suštinski ne mijenja, jer duhovna stvarnost ostaje zauvijek nedodirljiva čulno razumskim metodama spoznaje, ma kako ove bile sofisticirane ili koliko naizgled pomicale granice svoga istraživanja.), predstavlja vrata spasa za istinsko, duhovno ljudsko obličje.
Vidljivi čovjek, skupa sa svojim nevidljivim aspektima, koji su još uvijek od iste prolazne tvari, ne postoji da bi rješavao neiscrpne probleme koji vidi i osjeća oko sebe i da bi za sebe tražio spas, već samo da otvori vrata spasa istinskom čovjeku, potonuloj iskri duha.
Zbog toga postoji i za to je opremljen.
Bezbrojne duševne snage, more samosvjesnih elementarnih snaga koje ga obavija i tjera na djelovanje čeka na ujedinjenu volju njegova u duhu zasnovanog „ja“ da ga ujedini u neprolazno, individualno duševno obličje s kojim jedino može imati život vječni.
Sve čeka da njegova životinjska duša i vremenska materijalna svjesnost budu spremne na samopredaju i nadilaženje sebe samih, kroz vječnu dušu s kojom trenutno supostoje.
Za svjesnu gradnju duševnog obličja na raspolaganju je samo ovaj materijalni život. Čime jedna kratkotrajna iluzija dobiva izniman značaj za svu vječnost.
Iako se s pravom sumnja na mnoga i zlonamjerna i nenamjerna iskrivljavanja Biblije i drugih duhovnih tekstova, Isus, veliki učitelj iz Nazareta (ne mitski lik judeo-kršćanske dogme) uistinu nikada nije podučavao o reinkarnaciji, onako kako je to učenje do nas doprlo s Istoka. To jest u njegovom prilično iskrivljenom obliku.
Najveća većina prisutnih ljudi na Zemlji (a isto važi i za ostale planete vidljivog svemira) prvi i posljednji put doživljava materijalno, životinjsko postojanje. Naše jedinstveno biće, jedinstvena duhovna biti ili božanska monada, osim u iznimnim slučajevima, ne zapada više od jednom u samo-hipnozu čulnog postojanja, jer za tim nema potrebe.
Mogli ste u školi završiti neki razred s jedva prolaznom ocjenom, ili s odličnom, i to vam ostaje zapisano za cijeli život, ali samovoljno ponavljati razred zbog toga ipak nećete, jer život ide dalje i dolaze druge mogućnosti u drugom obliku, iako ste neke prethodne zauvijek propustili.
To što se u nekim popularnim hipnotičkim i takozvanim regresivnim metodama i terapijama ljudi „sjećaju svojih prošlih života“ je samo krivo tumačenje, onoga što oživljava tom prilikom u njihovoj svijesti, a to su naslijeđeni duševni elementi od ljudi koji su živjeli prije nas i nisu proveli do kraja sve impulse koje su bili pokrenuti. A duševni impulsi nisu šala, oni su živi i moraju naći svoje ispunjene, pa makar kroz stotine ljudskih generacija. Ti duševni elementi su jedino što se „re-inkarnira“. Kao što nasljeđujemo osobine od roditelja i drugih krvnih predaka, a ipak mi nismo oni, nego smo originalne individue, tako nismo ni ljudi koji su živjeli ikada prije nas u prošlosti, niti ljudi koji će živjeti u budućnosti. Mi samo dijelimo neke duševne elemente, kao odjeću, odnosno vrline i mane, stavove, želje, strahove i nade. Pri tomu nasljeđe, baš kao i od krvnih predaka, može prelaziti i s muškarca na ženu i obratno, odnosno neovisno od spolnosti. Dok polariziranost našeg jedinstvenog duhovnog bića ostaje vječno utemeljena i nepromjenjiva od prapočetka kada smo postojali u jedinstvu s drugim polom našeg vječnog bića, pa do ponovnog ujedinjena s njime i nakon toga, zauvijek sačuvana u jedinstvu dvaju polova.

Sada još za života na zemlji možete izabrati da li ćete i dalje sanjati razne snove o tome tko ste i što ste, što ste bili u prošlom životu, s koje ste planete došli ovdje i zašto; možete tražiti odgovore u starim mitovima ili u suvremenim znanstvenim teorijama o prirodi stvarnosti, pokušati proniknuti u tajne za ostvarenje svih želja, slijediti bezbrojna nova i stara učenja i/ili puštati vlastitoj mašti na volju... - Ili ćete pak u duševnom utihnuću dopustiti pravom „ja“ da uskrsne u vama i postupno ujedini što veći broj rasutih duševnih snaga u nepobjedivu vojsku koja jedina može osvojiti „carstvo nebesko“ i proniknuti prirodno u tajne o kojima se prethodno samo može špekulirati.
Jer čovjek se u prolaznom zemaljskom životu možete boriti za bezbrojne vrijedne ciljeve, a ipak sve promašiti ako ne otvori ona jedna vrata, koja samo on/ona možete otvoriti. Vrata vječnosti u sebi, dveri spasa Njemu koji je bio, koji jeste i koji će doći.



Bezvremenost ljubavi i duhovnog preobražaja

„Današnje vrijeme nije ni bolje ni lošije od bilo kojeg drugog vremena!

Današnji svijet je u svakom pogledu izraz onoga što današnji čovjek na zemlji treba proživjeti da bi se njegovo stoljećima održavano stremljenje prema vanjskome, prema krajnjim granicama vanjskoga, moglo ponovno preokrenuti, preusmjeriti prema unutarnjemu.

Ali pri tomu se taj preokret ne smije zamišljati kao masovni preokret!

Ono što je uistinu sposobno za preobrazbu bit će sasvim neprimjetno preobraženo. I tako mi već danas stojimo usred preobražaja, dok većina misli da se i dalje ide u vanjskomu smjeru…“
B.Y.R. (Iz knjige „Der Weg meiner Schueler“, 1932. g.)

Slično se može reći i za današnje vrijeme, nakon skoro još jednog stoljeća, kada su znaci kraja jednog vremena u vanjskom stremljenju sve očitiji.

Oni koji u tihom preobražaju spoznaju sebe, pripremaju tako u tišini i uvjete za jedan novi svijet.

No „djeca svjetla“ spoznajući svoju bit spoznaju i da ova zemlja nikada neće biti „rajski vrt“ ma koliko mu se mogla približiti, to jest da nikada neće biti njihov istinski dom, već samo dio puta ka njemu. Jer sile materije, nesvjesne sile, uvijek će po prirodi stvari u materiji vladati većinom i „djeca ovoga svijeta“ bit će u većem broju od „djece svjetla“.

Što ne znači ni da će „djeca svjetla“ u vanjskom svijetu, kakav god da je vidjeti neprijatelja, ni prokletstvo, već priliku da djeluju u skladu sa svojom prirodom, s ljubavlju prema svjetlu u sebi i svemu u čemu ga prepoznaju. Nema tih vanjskih okolnosti, koliko god bile teške i bolne, koje čovjeka mogu onemogućiti da djeluje u skladu sa zakonima duha i da u skladu s njima radi na vlastitoj duhovnoj obnovi.

Za one koji u svom srcu, u svojoj duši osjećaju misterij djela i riječi velikog učitelja ljubavi čiji je zemaljski život završio na rimskom križu, znaju da nema te vanjske sile, zavjere, vidljivog ni nevidljivog oružja, koji se mogu mjeriti sa snagom svjetla koje se širi kada se zapali vatra istinske ljubavi.



 
Uskrsnuće Ljubavi

Ne prestaneš li gledati -
sve dublje i dublje u svoje srce,
neminovno ćeš primiti blagoslov vječnosti.

Struja Ljubavi će te naći na tvom skrovitom mjestu,
mjestu tihog, dubokog počivanja -
u sebi samome.

Svjetlo vlastita duha,
dodirnut će te kroz tvoju vlastitu dušu,
koju si pripremao za susret s ovom tihom,
ali moćnom snagom Ljubavi.

I čut ćeš svoje ime,
koji si jednom ostavio,
kada si napustio svoj dom -
i znat ćeš ga ponovo!




VOLJETI

„Ni jedne oči nisu vidjele, niti su ijedne uši čule, što je Bog pripremio onima koji ga ljube.“
Za one koji osjećaju istinitost ovih riječi i koji znaju da one nisu samo fraza,
za iskreno i duboko pobožna srca, koja neovisno o dogmama traže ispunjenje svojih najviših težnji i čežnji,
za one koji stalno teže povećanju svog kapaciteta za ljubav
i proširenju radijusa djelovanja svoje duše,
za njih može puno značiti svako rasvjetljavanje onoga što znači - „Boga“ voljeti.
„„Boga voljeti“ znači: svu muku i bol zemaljsku tako „voljeti“, voljno primiti, kao da smo sve baš tako htjeli i upravo tome težili na način na koji se pojavilo u našem životu!
„Boga voljeti“ znači: zemlju voljeti i sve što na njoj živi, onako kako jest, pa bilo to i u suprotnosti s našim željama!
„Boga voljeti“ znači: voljeti sebe i sebi za ljubav radosno primiti sve teškoće koje su nam dane na dugom i teškom putu koji vodi iz zablude i pometnje na kraju nama samima, kakvi vječno u Bogu jesmo!“
B.Y.R.
Ovo naravno nisu riječi koje se jednom na brzinu pročitaju. Njihovo prihvaćanje zahtijeva već određenu duševnu zrelost.
I kao i uvijek i u svemu, ono što se s ljubavlju daje, može biti istinski primljeno također samo s ljubavlju i zahvalnošću.
A božansko srce ljubavi ne prestaje i nikada neće prestati slati svoju pomoć za one koji je mogu primiti.




Ararat

Ti već znaš zašto dolazim -
jer si me pozvao
i samo čekaš
da suvišne riječi utihnu,
da um se smiri i u srce spusti,
pa da prijenos počne.

I dok napokon u tišini,
licem u lice stojimo,
divljenje i zahvalnost
magične snage oslobađaju
i tvoje osobine,
u moju dušu preslikavaju.

Jer vječnost te je na zemlji iscrtala,
sveta planino!

Zato ti nikada ne žališ se,
što god oko tebe da događa se:
ni oblaci kada ti vrhove prekriju -
ti ne buniš se,
ni vjetrovi kada ne prestaju,
tebe ne uznemiruju.
Na dolje ti ne gledaš -
bilo da mir,
il' bučna zbrka oko tebe vlada,
ti nepokolebljiv, jednako stojiš,
jednak sebi samom
i dok god treba,
zemlju s nebom povezuješ.

Jer vječnost ti je taj zadatak povjerila,
sveta planino!

I dok mistični veo legendi
tvoje bijele vrhove obavija
ti dostojanstveno
svetu šutnju utjelovljuješ
i u sebi se osmjehuješ.

Ti takvom snagom i postojanošću zračiš,
dok istovremeno toplinom i prepoznatljivošću odišeš,
da spontano u duši sjećanje budiš.

Jer vječnost nas je oboje,
samo na trenutak vremenu posudila,
sveta planino!





Susret zemlje i neba

Postoje mjesta na zemlji
na kojima se elementi
u tako dubokom skladu prepliću i postoje
da duša spontano na njima prodiše
i radosno se cijelim područjem rasprostre;
Sve joj odjednom postane blisko i drago
i ništa joj nije teško ni strano;
Kao da je konačno došla negdje
gdje krila svoja može raširiti i poletjeti
i gledati stvari iz svoje prirodne perspektive,
iz koje se sve u skladu povezuje i spaja
i fluidno teče, kao ona sama.
Bez obzira što zemaljsko sunce prekrivaju oblaci
i kiša svemu prisustvuje,
jasnoća u duši sve blistavija postaje;
a misli poput ukrasnih ptica,
što tek na određena mjesta
u određenom ritmu dolete,
da mozaik ljepote i smisla dopune.
I sve se to s neopisivom lakoćom odvija,
kao da se u grudima neka čarobna kugla rasprsnula
i zarobljenu svjetlost nadaleko i naširoko razasula,
jer su se baš tu i tada
nebo i zemlja susreli
i svoje darove s ljubavlju razmijenili.



San Salvatore
-posveta-


Tebi, najmlađem od svete braće
Bratstva Svetoga Grala,
što prolazio si jednom neopažen,
poput mnogih drugih
ulicom od stare katedrale dolje do jezera,
nad kojim stoji i bdije i ova -
Tebi slična,
tiha i pitoma -
sveta planina.

Tebi, što učinio si da -
slaba podzemna struja Svjetla Zapada
ponovno izbije na površinu
i poteče snažnim tokom.

U nepojmljivom misteriju,
nesagledivih razmjera,
u kome Ljubav Oca,
kroz vjekove priprema
i šalje svoje sinove
zemaljskim ljudima -
Ti si prvi i jedini
direktno pružio ruku spasa
svakom zapadnom čovjeku
razapetom u pokušaju da sastavi mozaik
svog vlastitog vječnog lika
od komadića zapadne znanosti,
kršćanske dogme i istočnih učenja.

U skladu s voljom Oca
i u jedinstvu s braćom Bratstva Svjetla,
Ti još uvijek svijetliš i osvjetljavaš put
svima onima koji znaju
da se samo na pouzdanim duhovnim temeljima
može razvijati duša u Duhu
i za one koji žele i mogu razumjeti
zašto je jedan od Tvoje svete braće
mogao reći: „Ja sam put, istina i život.“

Ti si za nas spasio našeg najvećeg učitelja
ispod teških ruševina zabluda i fantazija,
pomiješanih s drevnim mitovima i kultovima
i omogućio svima koji imaju oči da vide –
da njega i njegovo učenje vide u pravom svjetlu.

Oživio si duhovno srce Zapada
i povezao ga sa srcima svih onih
u čijim dušama još čeka ispunjenje
staro nasljeđe bijele rase.

Sa zahvalnošću i lijepom mjestu
i svetoj planini,
što su Ti bili utočište u posljednjim zemaljskim danima,
kada je nad našim kontinentom,
ni prvi ni posljednji put, divljala tama.
Što su te ispratili kada si se u tišini
vratio u misterij iz kojega si došao,
ostavivši nam neprocjenjivo blago žive riječi
da nas prati
sve dok i sami ne zaživimo
u istom Svjetlu Duha.

S Ljubavlju i zahvalnošću
za svu pomoć i blagoslove
koju s Tobom i Tvojom svetom braćom
vječnost nekad naročito obilato šalje u vrijeme.




Duševna dvostrukost

„Dvije duše stanuju u mojim grudima“, Goethe, Faust

Goetheova rečenica nije samo pjesnički izraz čovjekove povremene rascijepljenosti u određenim trenucima i situacijama, već izraz najdublje, fundamentalne, dvostruke prirode trodimenzionalno očitovanog ljudskog bića. Njegove dvostruke duševnosti, smrtne i besmrtne, animalne i duhovne.
Sam duboki uvid u vlastito stanje već ima određeni oslobađajući učinak na paralizirane vječne snage, propuštajući prve zrake svjetlosti na ružin pupoljak prvobitne, božanske-ljudske duševnosti.
Prvi blagi dodir svjetla, prvi unutarnji pogled na nježni cvijet koji nije ništa drugo nego vlastito biće u nerazvijenom potencijalu, prvi miris njegova cvjetanja i otvaranja, morao bi svako neokamenjeno srce povesti nepovratnim putem predaje i brige za ovo krajnje suptilno biće. Pružanje zaštite i hrane tom razvijajućem, dragocjenom biću trebao bi biti glavno nastojanje svakog, još uvijek živog, ljudskog srca.
To je proces božanske preobrazbe, odumiranja stare duševnosti i njene sublimacije u novu dušu.
I zato se u gnostičkim evanđeljima o duši uvijek pojavljuje ta dvostrukost, Marije-Magdalene, Pistis-Sofije. Jer govore o preobražaju iz života u tami u život u svjetlu, čistom svjetlu, primordijalnoj, transparentnoj materiji. O napuštanju 12 eona smrtne prirode i uzdizanju u 13. eon.
I to je preobražaj koji se odvija u etapama, od uvida do postupnog prolaza kroz područja različite gustoće, odnosno kroz sve luminozniju, lucidniju percepciju, sve veću duševnu jasnoću.
A da je to uopće moguće i to svakome „dobre volje“, tko u istrajnoj predanosti njeguje snagu ljubavi, dobra je vijest svih Evanđelja i posljedica velikog djela same božansko-ljudske Ljubavi.



Veliki učitelj iz Nazareta

„Svakomu tko želi pojmiti istinsku Ljubav velikog Učitelja, mora biti prvo jasna njegova zemaljska pojava, ako ne želi podleći izmišljenim fantazijama i opijati se mlakim, pobožnim snovima.“ B.Y.R. *
Usporedo sa svim špekulacijama o najvećem zemaljskom učitelju koje se šire od kada je on kao Jeshua (Isus) ostavio svoje zemaljsko tijelo, postojali su i postoje na Zemlji oni koji znaju istinu o njemu, u duhovnom i zemaljskom smislu.
A istina o svemu se očituje u skladu s univerzalnim vibracijskim zakonima onima i onda, koji i kada se s njom povežu, neovisno o tomu da li su je svjesno u tom obliku uopće tražili.
Dok su danas jedni još uvijek zadovoljni s crkvenim objašnjenjima, koja ne razumiju i ne mogu razumjeti, ali iz njih ipak crpe za život neophodnu vjeru, drugima se više sviđaju razne „new age“ ideje o tomu tko je bio Isus i kako je izgledao njegov zemaljski život, to jest tko bi prema njihovom osobnom ukusu trebao biti ovaj učitelj, da li bi trebao biti oženjen ili živjeti u celibatu, da li je stvarno umro na križu, kakve je tajne inicijacije trebao proći u Egiptu i kakvu poduku u Indiji, ako možda već nije stigao iniciran nekim svemirskim brodom na Zemlju… Naravno tu su i oni koji najradije ignoriraju, ili potpuno negiraju njegovo zemaljsko postojanje prepoznajući u kršćanskom učenju samo univerzalnu priču koja se provlači kroz povijesne mitove i kultove, otkada ljudi tragaju za životnim smislom i otkada im starija ljudska braća u tomu nastoje pomoći, a neka druga bića odmoći…
Kako se inteligentnom i obrazovanom čovjeku od sredine 20. stoljeća moralo činiti javno kršćansko učenje najbolje se vidi iz Nietzsche-ovog „Antikrista“. I razumljivo, svaki ozbiljan zapadni tragatelj za istinskom samospoznajom morao bi svoje ispunjenje potražiti drugdje, u čežnji za svjetlom se okrenuti prema Istoku, Vedama, budizmu…
No ipak, bez obzira na univerzalnost čovjekove biti i biti duhovnih učenja, čovjek Istoka i čovjek Zapada razlikuju se u svom psiho-fizičkom sastavu, tako da je za većinu zapadnjaka (osim ponekih koji imaju duševno nasljeđe povezano s istokom) istočni pristup u svom punom transformirajućem potencijalu neprimjenjiv i nespojiv sa zapadnim načinom života, pa većina pokušaja njegove primjene uglavnom vodi samozavaravanju. Pored toga što su prava učenja s Istoka zapadnjacima uglavnom ostajala nedostupna i bezuvjetno su zahtijevala direktni kontakt s učiteljem.
Ali to što je netko bliže ili dalje geografski od mjesta direktnog dodira duhovnih i zemaljskih snaga ne treba biti ni garancija ni prepreka unutarnjem razvoju. A što je čovjek svjesniji vlastitih okolnosti i specifičnih datosti svoje situacije, to će se bolje znati povezati s blagom koje mu je zaista dostupno, umjesto da traga za onim što mu nije namijenjeno.
Već i sama činjenica da netko živi u određenoj kršćanskoj zemlji, bez obzira da li je ikada bio u direktnom kontaktu s bilo kojom religijskom zajednicom ili ne, povezuje ga s odgovarajućim, vrlo konkretnim zračenjima više nego je toga možda svjestan. Bez obzira da li obraća pažnju na simboliku koja ga svakodnevno okružuje na vidljiv način, on sa svakim udahom udiše tu atmosferu i njegovo biće je kroz generacije do u krv impregnirano kršćanstvom, skupa sa svim njegovim istinama i lažima.
Stoga nikako nije nebitno raščistiti zablude po tom pitanju koje priječe puni individualni i sveukupni ljudski razvoj, od kojih su se mnoge provlačile čak i kroz ezoterijske i gnostičke škole koje su naglasak stavljale na unutarnje i kozmološko značenje Krista i Kristove svijesti ne povezujući ih, ili nedovoljno jasno s pojmom Isusa kao Učitelja. I to je svakako moguće i bez vanjske pripadnosti bilo kakvom javnom ili tajnom bratstvu, organizaciji, ili školi. Jedini kriterij je vlastita duševno-duhovna zrelost. Koja znači i spremnost na odustajanje od mnogih dragih i svetih zabluda.
Istina o Isusu je za one koji mogu prihvatiti duhovnu istinu i činjenicu inkarnacije Velikog majstora lišenu egzotičnog šarenila brojnih priča o avatarima kakve su dolazile i dolaze do nas stoljećima s Istoka, kao i „mahatmi“, „uzašlih majstora“, galaktičke federacije… i sličnih fantazija koje se s neznatnom primjesom istine provlače na Zapadu od doba procvata teozofije, antropozofije i raznih okultnih društava, do najnovijih kanaliziranja iz svih zamislivih i nezamislivih dimenzija stvarnosti.
Ali istina je naravno uvijek istovremeno puno jednostavnija i daleko dublja i čudesnija od svih izmišljanja i zamišljanja.
Tako i kršćanstvo nakon svih krvavih tragova opstaje sa svojim iracionalnim mitom ipak do u 21. stoljeće, samim čudom.
Čudom Ljubavi, enormne i neodoljivo privlačne snage koja u takvom intenzitetu nikada prije ni poslije nije bila inkarnirana u jednom čovjeku, kao u onome koji je nekoć kao pripadnik židovskog naroda hodao starom Palestinom. Misteriozno srce koje kuca i daje život kršćanstvu isto je božansko srce koje kuca i daje život svemu što živi.
----
A o tomu tko je Isus, kao i bilo koji drugi od malobrojnih duhovnih učitelja tog reda, najbolje mogu govoriti oni koji ga istinski poznaju na temelju realnog su-postojanja u duhovnom jedinstvu i to je jedino mjesto gdje ovakve odgovore treba tražiti.
„I ako se ne nazivaš imenom kojim se zovu sljedbenici njegova učenje, ili bolje rečeno učenja koje je stvoreno u njegovo ime, ipak ćeš mu pripadati kada shvatiš tko je on zaista bio – i tko jest…“ B.Y.R. *
----
*Više o Autoru slike i citata i svim njegovim djelima vidjeti na: http://www.val-znanje.com/index.php/tekstovi/metafizika/2874-svjetlo-unutarnjeg-istoka
Više o Učitelju iz Nazareta može se naći u nekoliko djela, a najviše u knjizi: „Das Buch der Liebe“; dok su detalji o nastanku slike opisani u knjizi: „Aus meiner Malerwerkstatt“.





Vatra Ljubavi

Vječna vatra ljubavi ljubi samo ono što je od iste vrste, istog svjetla, iste snage zračenja, sjaja i topline - čiste ljubavi.
I u čovjeku ona traži i voli samo ono što je od njene vrste, njene biti.
A sve ostalo što je ljudsko i nesavršeno prihvata u potpunosti bez osude takvo kakvo jest, za ljubav onom prvom, jer zna da je to nesavršeno samo privremeno i privremeno neophodno da bi se iz njega ponovo uzdiglo savršeno.
Pa za ljubav sebi i svojoj svjetlećoj biti ona čak ni ono što joj je potpuno suprotno, što je od demonske prirode, ne mrzi. Jer ona se u tom pravcu ne može kretati. Njen plamen uvijek plamti i uzdiže se prema gore.

I pošto joj je najveća radost stalno se sa samom sobom susretati, spajati i tako širiti i rasti, uvijek ide najkraćim putem od sebe sebi. Poprijeko kroz sve prepreke. Prašta, vjeruje, nada se.
Nikada ne traži pogreške, niti se bavi manama. Uklanja samo zapreke koje se trenutno nađu na njenom putu prostiranja. Onda ih zaboravlja i nastavlja dalje.
Ono što ljubav nikada ne zaboravlja je da jedna vrlina može pokriti stotinu mana. Takva je njena računica.
Jer raduje se samo istini i savršeno razlikuje istinu od neistine.
Drugi za nju kažu da je strpljiva, ali za nju je to isto kao nazivati vodu mokrom.
Ne bi bila ljubav kada ne bi bila strpljiva, jer zna da će i kada sve prođe, ona ostati.
Bezbrojne pjesme su joj posvećene i kako jedna od najpoznatijih kaže:
„Ni velike vode ni poplave ne mogu je potopiti.
I da tko ponudi sve imanje doma svojega za tu ljubav, osramotio bi se.“
A-m-e-n.




 
Rosa-Mystica

Duša je kao ruža.
Ruža je kao duša.
Duša i ruža su kao dvije sestre
od trenutka kada se prepoznaju
i sliku svoju jedna u drugoj ugledaju.

I dok svaka svojim putem ide
istim putem ipak prolaze
iz vječnosti kroz vrijeme,
ponovo u vječnost.

Putevi im se uvijek presijecaju,
iz jednog dva,
iz dva jedan postaju.

Svaka na svoj način cvjeta i miriše,
svaka svoju boju nosi,
a obje svoje latice
samo pod suncem ljubavi otvaraju.

I od svake zrake ljubavi
koju sa zahvalnošću primaju
one same svu svoju ljepotu stvaraju
i ljubav višestruko uzvraćaju.

I sve što jedna od druge prime
i radosno razmijene
one i s drugima podijele;
s onima što čeznu
za mirisom i ljepotom
takve vrste -
duševno-ružinske, ružinsko-duševne;
dok za druge neprimjetne ostaju
i dalje nastavljaju
svoj misteriozni put,
na kome svoje tajanstveno biće
s božanskim svjetlom spajaju;
I vječno rastući u ljepoti vječnosti
udružuju molitve,
s radošću šireći,
svaka na svoj način,
primljene blagoslove
iskonske svjetlosti.




Pravo Ime

Postoji priča za djecu i odrasle, o dječaku koji je tražio svoje pravo ime.
Naravno, on je imao ime kao i svi drugi, ali to ime kojim su ga ljudi zvali nosili su i drugi dječaci i zaključio je da to nije moglo biti njegovo pravo ime; Ime koje stvarno predstavlja njega.
I tako je dječak pošao u potragu za svojim pravim imenom.
I nakon što od ljudi nije dobio odgovor, potražio je odgovore od planine, sunca, mjeseca…ali ni ova najmoćnija vidljiva bića do kojih je mogao doći nisu mu mogla reći koje je njegovo pravo ime.
No potraga nije bila beskorisna; Na kraju ga je dovela do tišine, one stvarne, stvaralačke tišine iz kojoj sve nastaje, i u kojoj je našao i svoje stvarno ime…

----------

Bio je još jedan dječak, stvarni dječak, „od krvi i mesa“, koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih dječaka svoga vremena i okruženja, osim po nekoliko neobičnih susreta s tajanstvenim, starim mudracem s Istoka, koji će kasnije postati njegov učitelj i „brat“ u duhu.
I tek kada je ovaj obični dječak odrastao, bilo je jasno da se ipak ne radi o uobičajenoj sudbini zemaljskog čovjeka.
Izvana i dalje nije bilo ničeg posebno specifičnog, osim poduke „Mudraca s Istoka“, koji su pripremali novu kariku besmrtnog, svjetlosnog lanca. Slično kao nekada, prije dvije tisuće godina u Galileji, i još puno prije u Kini…
Jedna zajednica, jedno bratstvo, jedno Duhovno Sunce Zemlje, koje bez prekida u tišini zrači istinu o čovjeku i njegovu porijeklu. A tek ponekad, ako je neophodno, izađe iz tišine i djeluje glasno i vidljivo pomažući mlađoj ljudskoj braći i sestrama da nađu svoje pravo ime, vječno ime u duhu.
Iako vidljivo sunce po nepromjenjivim zakonima uvijek izlazi na Istoku, Duhovno Sunce je jednom izašlo na Zapadu, i još uvijek svijetli i još će dugo svijetliti, iako za mnoge još nije svanuo dan u kome ga mogu ugledati.

------------

„Kada sam prvi put čuo svoju duhovnu braću,
s kojima sam sjedinjen u duhu
i koju izuzev jednog,
nikada prije nisam vidio u zemaljskom obličju -
da izgovaraju moje ime na način njihovih jezika,
toliko sam u nutrini bio potresen
da sam njih,
u duhu sjedinjene majstore koji su ga govorili,
jedva mogao vidjeti oko sebe,
kroz veo koji je prekrio oči…

Bilo je to za mene zaprepašćujuće i zbunjujuće -
da su me poznavali u mojem imenu -
imenu u vječnosti rođenom,
koje ja – jesam,
kao što je izvor voda
i sadržaj riječi njen smisao.

Ja sam zaista od vječnosti bio to -
što su oni izgovarali na glas,
koliko se to može izreći ljudskim glasovima,
ali ipak me nitko nikada prije u zemaljskom vremenu
nije nazvao imenom
u kome sam ja sebe poznavao,
onako kako me je vječni otac u „riječi“ nazvao.

Tada su mi veliki majstori,
i od tada moja braća,
„dali“ to isto ime u zemaljskim glasovima –
da bi ono pravječno,
baš tu u njemu iznova oblikovano,
bilo iznova objavljeno. “

Bô Yin Râ (Joseph Anton Schneiderfranken)
 

 

Pjesma Duše

Ja nemam domovinu, ni rodbinu,
bliske prijatelje, sestre ni braću.

Ne pripadam ovdje nikome,
niti meni itko pripada.

Živim u okruženju koje mi je strano,
i izražavam na jeziku koji mi nije maternji.

Samo prividno prilagođena,
koračam putevima koji nisu moji.

Moj glas je tih, jedva čujan,
kao onoga koji govori u pustinji.

Iako mnogi o meni razmišljaju
i neki misle da me poznaju,
tko me stvarno vidi
i stvarno čuje?
Tko mi stvarno može pružiti ruku?

Iako je svjetlost moja bit,
sama u tami, tamom okružena,
ne mogu se vratiti gdje pripadam,
ako mi netko ruku ne pruži
i iz labirinta me ne povede.

Osuđena na čekanje
ja pjesmu pjevam,
prizivajući pomoć
i budeći prasjećanje -
na dane u radosti,
na život u svjetlosti,
na postojanje u slobodi, jedinstvu i ljubavi.



 

 
Il Duomo di Dio

Na zemlji postoje uistinu sveta mjesta,
„kuće božje“,
koja se prepoznaju po svom djelovanju
na dušu čovječju,
na onaj besmrtni, svjetlosni čovjekov dio.

Vječno se tu s vječnim odmah prepoznaje
i nezaustavljivo, bez dozvole, bez najave,
jedno drugom ususret pohrli,
dok sve drugo u svečanoj tišini nemoćno postaje
i bez traga nestaje.

Vrijeme se samo povuče da ne smeta,
dok se biće i prostor jedno drugom predaju
i jedno postaju.

Sveta je to tajna svete ljubavi,
što blagoslov vječnog svjetla
i svete riječi -
uvijek neodoljivo privlači -
u Tvojoj kući
i u Tvoje ime – in Nome di Dio.
 



Rođenje Venere

Neki me zovu Venera,
neki Afrodita,
a imam i druga imena -
za koja možda nikada nisi čuo.

Ali oni koji me stvarno znaju
ne zovu me ni jednim od tih imena.

Oni samo ćute
i ostaju tako tihi -
da ja sama izronim iz njihovog srca,
s kojim sam povezana od pamtivijeka,
od kada je duše i srca.

Jer nisam ja jednom davno
u nekom dalekom vremenu
iz mora izronila,
već izranjam stalno iz duševnog mora,
kad god me ljudsko srce na pravi način pozove.

Kad god se ljudski duh počne prisjećati
odakle je i tko je - Ja izranjam;
Jer to je misterij nerješiv bez mene,
jer Ja sam prasnaga svih praatoma
i duše i duha.

Uroni u tišinu - i ti dijete ljubavi -
što me možda već dugo uzalud tražiš -
tamo gdje me ni ne možeš naći.

Uroni u tišinu - koja je tajna lozinka na koju izranjam -
iz neslućenih dubina tvog vlastitog bića.

Uroni u tišinu - iz koje ćeš i ti izroniti –
preobražen u meni.




LJUBAV

Nećemo, nećemo nikada odustati od ljubavi,
jer to smo obećali i na to se jednom obavezali,
i iako smo bili zaboravili
sad kada smo se sjetili i shvatili,
kada smo njen puls u svom cijelom biću osjetili,
više nas ništa od ljubavi odvojiti ne može.

Ni prostor,
ni vrijeme -
nema te dimenzije,
svemira vidljivog, ni nevidljivog,
koji bi nam mogli ponuditi nešto u zamjenu za ljubav.

Za tu ljubav,
za tu snagu, za tu struju živu,
što sve nosi, sve povezuje, dovršava i besprijekorno usavršava.

Za tu ljubav,
za tu vatru što opet gori i plamti
i osvjetljava sve tame što nikad prije svjetlo nisu vidjele.

S tom ljubavi što bi se moglo mjeriti,
što bi nam ikada vrednije moglo biti.

Kako bismo, kako bismo ikada
mogli od te ljubavi odustati.
Kako bismo ikada više mogli zaboraviti
ono što je opet jedno s nama,
i u nama živo postalo-
pra-vječna, pra-moćna, pra-snaga ljubavi.



Uzmi ovaj dar

I u najtežim trenucima,
u zatočeništvu, bez inspiracije,
život koji imamo,
dar je ljubavi koji se neprekidno daje,
koji nam daje „otac“
koji nas vječno „izgovara“,
koji nas vječno po svojoj slici i prilici „stvara“,
koji nas vječno kao sebe samog voli.

Neka bismo mu uzvratili darom -
čistim srcem što svjetlu uvijek teži,
što ljubavlju na sve odgovara.

Neka bismo mu omogućili
da se u nama u svom sjaju na zemlji rodi,
kroz našu dušu njemu okrenutu.

Neka bismo učinili sve što je u našoj moći
da i mi zasvijetlimo
u njegovu vječnom svjetlu.

Neka bismo mogli sve okolnosti prihvatiti
sigurni u svoju snagu,
što nam iz njega pritječe.

Oče naše duše,
neka bismo znali na pravi način
prihvatiti dar koji smo primili
i od svog života načiniti dragulj
dostojan da bude ukras
u tvom mirisnom vrtu neprolazne ljepote,
vječni oče naše duše!



Dvaput rođeni

Božanske iskre besmrtnog zračećeg duha -
vječno postoje i vječno iz sebe - sebi slične stvaraju.

I mi smo tvoja djeca, vječni duše;
I mi smo zrake tvoga svjetla, vječno sunce!

Jednom smo te napustili
i od tvoje se ljubavi odvojili;
Ali ti nas nisi zaboravio
i svoju milost
u noć našeg zaborava zračiš.

Nježnim glasom nas zoveš
i svoje sinove nam šalješ,
da put nam pokažu i na putu nam prethode.

Budiš nas iz teških snova
i na našu otadžbinu podsjećaš.
Na davno zaboravljenom maternjem jeziku nam govoriš;
Da ni za čim ne žalimo i da se ničeg ne bojimo,
ti nas uvijek iznova podsjećaš.

Sad i mi svoje lice svjetlu ponovo okrećemo
i svjetlosni trag pratimo,
braće i sestara što istim putem su prije nas prolazili.

I naše biće oživljava u tom sjaju i toplini,
kojima struje snage ljubavi nas obavijaju i prožimaju,
dok nas podižu sve bliže tebi,
sve bliže sebi.

Krug se zatvara,
dok se naša sudbina dovršava
i novi život, vječni život,
za besmrtnu ljudsku djecu ponovo otvara.

Ex Deo Nascimur. ---

In Jesu Morimur. ---

Per Spiritum Sanctum Reviviscimus!




Verbum Domini

Pobožna braća, srednjevjekovni Rosenkreuzeri, što im je na srcu bila uistinu plemenita želja za duhovnom obnovom čovjeka i Evrope, u svim aspektima ljudskog života - umjetnosti, kulture, znanosti i religije, rekli su da „od kada je svijeta i vijeka ljudima nije bila dana veličanstvenija ni divljenja dostojnija knjiga od svete Biblije“.
Možemo pretpostaviti da su je znali čitati i da se ne radi samo o slijepom poštovanju tobožnje božje riječi, već o razumijevanju dijelova koji su uistinu poticali od velikog majstora i starih mudraca.

No u međuvremenu, Zapad i čovječanstvo su dobili, u nezamislivo direktnoj i otvorenoj predaji, riječ novog poslanika Duhovne Hijerarhije u 32 knjige Bô Yin Râ, pod nazivom Hortus Conclusus.

Poslanici Prasvjetla Duha pojavljuju se u određenim vremenima u skladu s vječnim zakonima duhovnog očitovanja i ljudskog razvoja i uvijek najprije djeluju u krugu naroda u kome su materijalno rođeni (kao i Lao Ce i Isus) da bi se tek kasnije njihova riječ, određenim tempom širila izvan tog prvog kulturnog kruga, uvijek i svuda nalazeći srca s njima vječnom vezom povezana, povezujući ih iznova u svjetlosni krug izdignut iz zemaljskog vremena i prostora.

Tek kada ljudi počnu jasnije razumijevati djelovanje Duhovnih Hijerarhija čije djelovanje obuhvaća kompletni materijalni svemir i o kojima danas postoje samo razlomljene i bajkovite predodžbe sačuvane u mnogim legendama, mitovima i religijskim pričama, bit će puno jasnije stvari vezane i za čisto zemaljski ljudski život.
Djelo Bô Yin Râ je početak i uvod zemaljskog čovjeka u to shvaćanje.


„Ono što moja malobrojna,
sa mnom u duhu sjedinjena braća,
ali obvezana prastarom formom
mišljenja koje se prenosi krvnom vezom,
još i danas drže tako skrivenim,
da otkrivaju poneki uvid u to -
samo onima koji su prošli tešku i višestruku poduku
i to nakon dugog ispita,
to sam ja smio očitovati svim ljudima
koji mogu shvatiti moje riječi.

Sva protivljenja su svladana
koja su htjela spriječiti ovakvu objavu,
ali i očitovano ostaje skriveno,
svima onima koji sami još nisu u stanju vidjeti.

Ja svjesno ne nazivam „stvarnošću“-
samo ono što mozak pod time smatra –
kako je to običaj na Zapadu,
jer sam pridružen vječnom Redu
i slijedim zakone bezvremene prirode.“
Bô Yin Râ



Napisala: Eloratea
http://eloratea.blogspot.com/






Više članaka...

Stranica 1 od 81

Početak
«
1

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas904
mod_vvisit_counterJučer1348
mod_vvisit_counterOvaj tjedan4945
mod_vvisit_counterOvaj mjesec39307
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.1584870

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 289