Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Metafizika


Razotkrivanje tajni piramida HRT2

Velike su piramide kroz stoljeća fascinirale ljude. Ovaj film razotkriva jedan od najvećih misterija: poruku od velike važnosti za čovječanstvo. Vođen enigmom piramida, redatelj je proveo šest godina razgovarajući sa znanstvenicima i skupljajući dokaze. Rezultat istrage preispituje povijesna učenja i potpuno revolucionarizira egiptologiju.


 









Primjenjena aromaterapija i aromakozmetika



PDF, 0.2 MB



 

Mitovi i predrasude o makrobiotici


 

Da prvo razjasnimo riječ makrobiotika. Makros - velik, bios - život. Dakle, veliki život – taj izraz pokušava opisati ono što je riječima teško dočarati. Život u skladu, život kao Tao, život do kraja, ispunjen život, život u kontaktu s Bogom. Život u kojem čovjek izlazi iz okvira svog uma i stapa se s jednotom svega što postoji, prestaje biti izolirana individua i zauzima svoje mjesto u funkcioniranju Univerzuma.

Na putu iz stanja odvojenosti od Boga, prirode, sebe, do stanja jednote, praktični principi koje širi makrobiotika služe vam kao vodi. Makrobiotički, tj. prirodni principi uobličeni u riječi i tehnike kroz makrobiotičku teoriju i praksu odnose se na sve aspekte života (pošto su svi aspekti života međusobno povezani – međuljudski odnosi, prehrana, profesija, interesi, zdravlje…). Aspekt o kojem govori ovaj tekst i na koji najčešće asocira ova riječ je prehrana. Pojam makrobiotika u današnjem društvu opterećen je mnogim predrasudama zbog kojih ga puno ljudi a priori odbacuje.

Mit 1: Makrobiotički način prehrane je nešto egzotično i nije svojstven našim prostorima

Istina: Makrobiotički način prehrane temelji se na tradicionalnoj prehrani pojedine regije sa svojim specifičnim podnebljem. Osnova makrobiotičke prehrane su namirnice koje se koriste na pojedinom prostoru već generacijama, a češće i stoljećima. Takva prehrana je mnogo bliža prehrani naših predaka nego što je to moderna industrijska prehrana. Što se tiče „egzotičnih“ namirnica koje se koriste, a koje su tek relativno nedavno došle u širu upotrebu iz drugih krajeva svijeta, većina ih potječe iz istog klimatskog pojasa pa se jednako uspješno mogu uzgajati i na našim prostorima. One koje potječu iz drugačijeg podneblja koriste se zbog svojih izuzetnih svojstava.

Mit 2: Makrobiotička hrana je bezukusna i energetski slaba

Istina: Što se tiče okusa hrane, u makrobiotičkom kuhanju koristi se manje soli i manje začina nego u konvencionalnoj kuhinji. Svejedno, gurmanske potrebe itekako mogu biti zadovoljene. Kad se odviknete od preforsiranih okusa današnje industrijske hrane, dolazi do izražaja suptilni prirodan okus svake pojedine namirnice. Njihovim kombiniranjem uz dodatak biranih začina mogu se spremiti poslastice koje će usrećiti i najvećeg skeptika. A što se tiče energetske snage hrane, ona uvelike ovisi o umijeću kuhara i kombiniranju začina, namirnica i određenog načina pripreme. Kad usvojite principe kojima podučava makrobiotika, znati ćete točno kako pripremiti energetski jaki, uravnoteženi obrok koji će zadovoljiti sve vaše potrebe puno bolje nego uobičajeni konvencionalni ručak.

Mit 3: U makrobiotici se zagovara ne jedenje mesa

Istina: Makrobiotika nije ideologija i nema moralne konotacije u vezi jedenja ili ne jedenja mesa. Svejedno, meso se, na što je čovjek sve do razvoja masovne moderne industrije mesa bio naviknut, ne jede često. Jede se kad za njim postoji potreba, a to je uglavnom u hladnijem dijelu godine, u jesen i zimi te se pritom puno pažnje pridaje tome kakvo meso koristimo, kako ga pripremamo i s kojim povrćem i žitaricama ga kombiniramo.

Mit 4: Makrobiotički način prehrane zahtjeva velike financijske izdatke

Istina: Makrobiotički način prehrane, kao što smo već rekli, ne razlikuje se puno od tradicionalne prehrane pojedinog kraja. Razmislite što su jeli naši preci koji su živjeli na selu. Takva prehrana definitivno nije skupa. Ono što je skuplje, a što ljudi odmah zapaze i etiketiraju kao „makrobiotika“ su egzotične namirnice koje se koriste uglavnom kao dodaci prehrani ili za ljekovite napitke. Takve namirnice imaju vrlo snažno djelovanje na pojedine aspekte tijela i energetske konstitucije. Dakle, to koliko ćete trošiti na hranu vrlo je lako prilagoditi vlastitim mogućnostima i afinitetima. Osim toga, kad usvojite prirodni način prehrane, nestat će potreba za onim što vam ne koristi. To nije odricanje nego jednostavno izostanak potrebe za raznim keksima, sokovima, grickalicama, slatkišima i svom ostalom „usputnom“ hranom što zapravo čini veliku financijsku stavku kod prosječnog čovjeka. Kad sagledamo sve ovo, prirodni način prehrane zahtijeva manje financijske izdatke nego konvencionalni.

Mit 5: Makrobiotika je komplicirana i zahtijeva puno vremena

Istina: Kad ulazite u svijet prirodne hrane i makrobiotike, vrlo je važno da usvojite osnovna znanja i principe pripreme hrane. Kad usvojite osnove, počinjete kombinirati i postajete kreativni. Kroz kreativnost, isprobavanje otkrivate jednostavnost. Prirodno kuhanje je zapravo vrlo jednostavno kad slušate svoju intuiciju. Ne samo da je jednostavno nego to postaje radnja u kojoj uživate i koja vas ispunjava energijom.


http://www.domaca-makrokuhinja.com/


 

Samopouzdanje i samovrijednost – naše urođene kvalitete




Samopouzdanje i samovrijednost – naše urođene kvalitete

Je li samopouzdanje nešto što neki od nas imaju, a neki nemaju? Je li samopouzdanje nešto što se izgrađuje, razvija, poboljšava i stiče? Većina nas želi poboljšati svoje samopouzdanje, većina nas vjeruje da ga možemo postići nekom vrstom djelovanja.

Viđenje čovjeka i svijeta

Ovakvo vjerovanje dolazi iz doživljavanja čovjeka kao nedostatnog i necjelovitog bića, koji svoju vrijednost mora zaraditi i razviti. Također dolazi iz viđenja života kao procesa koji se odvija „izvana prema unutra“. Nešto trebaš činiti ili imati, kako bi nešto bio.

Čini nam se da kako se stvari mijenjaju izvana, tako se mijenja i naše unutarnje stanje. Kako postižemo sve više uspjeha u privatnom i poslovnom životu tako će nam i samopouzdanje „rasti“. Ako nam drugi govore da smo pametni, lijepi, vrijedni i sposobni, ako imamo puno prijatelja, mi se osjećamo vrijednije. Ili, što bolje izgledamo izvana, to se bolje osjećamo iznutra. Ovo je općepoznati način gledanja na život, bez da smo ga uvijek svjesni. Čak i kad mislimo da to nije naše viđenje stvari, iznenadit će nas koliko često jeste.

Savjeti drugih

Kažu nam – budi dobar učenik, nađi dobar posao, zarađuj puno novca i više će te cijeniti. Ili možda, pročitaj više knjiga, završi više fakulteta, osnuj obitelj, postani netko i više ćeš vrijediti, bit ćeš sretniji. Također, sa svih strana stručnjaci i nestručnjaci govore nam što bismo trebali činiti, kako bismo trebali jesti, kako vježbati, kako disati, kako misliti i općenito kako živjeti.

Ako ne uspijemo u postizanju bilo kog od savjeta kojeg smo prihvatili kao važnog, vjerojatno ćemo se automatski i nesvjesno osuditi, biti nezadovoljni samim sobom. Pomislit ćemo: „Kako sam tako nedisciplinirana, kako ne mogu ustrajati s ovom dijetom, ovim vježbanjem, ovim načinom ponašanja i sl.?“ Naravno da ne možete. To su vanjske stvari, stvari koje su vam drugi rekli da su dobre za vas. A vanjske stvari pomažu samo privemeno. One nisu stvarno naše, nisu došle iznutra. Kada su one glas naše vlastite mudrosti, tada ih radimo bez problema, ako su nam stvarno potrebne. A vrlo često uopće nisu.

Utjecaj uvjetovanosti iz djetinjstva

Od djetinjstva nam govore što se u životu cijeni, što je važno. Roditelji i društvo utiskuju nam svoje programe i vjerovanja, sveukupno gledanje na svijet. A mi, nedužna i nesvjesna djeca, sve to automatski prihvaćamo kao svoje. Poslije kroz ista ta gledišta osuđujemo i procjenjujemo sebe ( i druge) i svoju vlastitu vrijednost. Nije čudno da trčimo za vanjskim zadovoljstvima i „dokazima“ da vrijedimo. Često svoju vrijednost mjerimo po tome koliko smo uspješni na poslu, kakav smo roditelj, kakva nam je osobnost, kakav nam je život, pa čak i kakva su nam djeca. Naša djela vođena su našom potrebom da imamo odobravanje od drugih ili od samih sebe – jer vjerujemo da su vrijednost i sigurnost nešto što se dobiva i gradi. Malo po malo, mi zaboravljamo što mi sami u stvari želimo.
„Konvencionalno mišljenje je propast za dušu.“ ~ Rumi

U školi su nas ocjenjivali. Ocjenjivanje njihovog rada djeca obično shvaćaju vrlo osobno, kao ocjenjivanje njih samih, njihove vrijednosti. Ako smo dobili lošu ocjenu, vjerojatno smo se osjećali nedovoljno dobri. Ili smo možda sami sebi lagali da nam to nije bitno, negirali svoje osjećaje, te ih preusmjeravali u nepodobno ponašanje ili mokrenje u krevet. Možda su nas roditelji uspoređivali s drugom djecom ili sa svojim vlastitim idealima o tome kakvi bismo „trebali biti“. Mi se zato i danas uspoređujemo s drugima i mjerimo svoju vrijednost nasuprot njihove ili se osuđujemo što nismo bolji nego jesmo. Jako nam je važno što drugi misle o nama, pa se ili sramimo ili konstanto dokazujemo. Mišljenje drugih na neki način određuje našu vrijednost. Barem nam tako izgleda.

Koliko vrijedimo?

Upravo ove stvari, ovi programi i vjerovanja, ova ocjenjivanja, procjenjivanja i uspoređivanja, kreiraju osjećaje nesigurnosti u nama. Upravo one stvaraju debeli sloj prašine kroz koji gledamo na svijet i sebe. Zbog tog debelog sloja, mi ne vidimo ono važno – našu Istinsku bit. Ne vidimo činjenicu da je naša vrijednost naša urođena stavka. Ona ne ovisi o ničemu vanjskome. Ona ne ovisi o tome kako izgledamo, što smo napravili ili nismo napravili. Ona čak ne ovisi niti o našoj osobnosti – jesmo li živčani, tjeskobni, škrti, zločesti ili smo dobri, pametni i sposobni. Svaka osoba je jednako vrijedna samim tim što je dio sveukupnosti Života. Svaka osoba je savršena u svojoj nesavršenosti i njeno Istinsko biće, njena Bit, je čista dobrota, čista vrijednost, ljubav i radost.

To je naša esencija i od tuda dolazi i naše samopouzdanje. U svakom trenutku u kojem smo svjesni svog Istinskog bića, svjesni tko smo u stvari, automatski se osjećamo samopouzdano. Samopouzdanje ne trebamo graditi, ne trebamo razvijati. Ono je stalno prisutno u nama. Dovoljno je prepoznati na koji ga način sami skrivamo od sebe.

„Ti si dovoljan, upravo takav kakav si. Svaku emociju koju osjećaš, sve u svom životu, sve što činiš ili ne činiš... gdje jesi i što jesi upravo sada, je dovoljno. Savršeno. Ti si savršeno dovoljan.“ ~Melanie Jade

Utjecaj misli

Svoju urođenu vrijednost, svoju pravu Bit, mi nesvjesno prekrivamo nesigurnim mislima. To je ta prašina – naše misli. Naša istinska bit je kao vrijedni dijamant, a misli su sloj prašine, blato koje ga prekriva. Kako bismo vidjeli kroz blato, otkrili naš pravi identitet, dovoljno je znati da se ne trebamo „vezati“ za te misli. Ne trebamo mislima vjerovati, ne trebamo ih shvaćati ozbiljno. Jer, upravo kada ih shvaćamo ozbiljno, mi im udahnjujemo život i one postaju naša istina, naša stvarnost. Ako povjerujemo u nesigurnu misao, umjesto da se osjećamo kao dijamant, osjećamo se kao blato.
Kada znamo da su to samo misli i ne uzimamo ih za ozbiljno, one nemaju moć nad nama. Mi smo tada slobodni od kontrole našeg isprogramiranog uma, uma koji misli na isti način još od djetinjstva. Naš um je prihvatio obrasce razmišljanja i vjerovanja od drugih, većinom od nedužnih osoba koje nam nisu znale ili mogle dati bolje. A mi sada možemo biti slobodni od uma. On treba biti naš pomoćnik, a ne mi njegov rob.

Tri principa

Upravo je Misao jedan od tzv. Tri principa kroz koje kreiramo svako naše životno iskustvo. Druga dva su Svijest i Univerzalni Um. Kada prepoznamo kako to činimo, postaje nam sve lakše osjećati svoju Istinsku bit, svoju urođenu vrijednost i samim tim i samopouzdanje. Njih tada imamo automatski, bez napora, zato što je to naše osnovno stanje bivanja. To je ona tiha sigurnost, nenapadna, nježna, a istovremeno moćna i neuništiva.

Autor: Romana Đekić, mentorica Tri principa, predavačica, konzultantica i autorica knjige Homeopatija za svakoga.

Web stranica:
www.romanadekic.com

Info o seminarima:
http://www.romanadekic.com/seminar_karlovac.php
http://www.romanadekic.com/seminar_zagreb.php



Ivan Pernar - Kako je nastao novac



Priča koju svatko može i treba razumjeti
 

1. poglavlje

Nekada davno bio je jedan otok na Mediteranu. Njegovi stanovnici bili su sretni ljudi - bavili su se uzgojem vinove loze, maslina, ovaca i raznog povrća. Neki su uzgajali žitarice, a neki su lovili ribu. Svatko od njih imao je vlastitu kuću. Poznavali su jedni druge, oni koji su bili najuspješniji bili su poštovani od strane zajednice. Mještani su pomagali jedni drugima.

Vladalo je zajedništvo, ali ne slučajno. Od svojih predaka naučili su da će život svima biti lakši ako će jedni drugima izlaziti u susret. U biti, iako zajednicu čine pojedinci, ona ipak funkcionira kao cjelina budući da svi na neki način zavise jedni o drugima. Nitko ne zna sve, svatko ima svoj zanat ili vještinu koju odlično poznaje. Kad tad netko zatreba uslugu ili znanje koje sam ne posjeduje.

Plodove svoga rada i truda seljani su razmjenjivali. Vinogradar je davao vino za ovčetinu, ribar je davao ribu za mljevene žitarice (brašno). Uostalom riba ide puno bolje uz komad kruha. Zajednica je rasla, djeca su se ženila i udavala, a blago se umnažalo.

Od samo jednog zrna pšenice može izrasti stabljika sa preko 100 zrna. Ovce bi svake godine davale janjad, kude su se širile i povećavale. Ukupna količina korisnog kapitala je rasla, a zajednica je bila sve bogatija. Sa druge strane, mrtav kapital predstavljao je imovinu koja nije iskorištena. Padina po kojoj raste korov nema nikakvu vrijednost, ali ako se korov raskrči i posade masline onda ta padina postaje korisna.

Međutim kako je vrijeme prolazilo bilo je sve više problema sa razmjenom. Ribaru nisu trebale tikvice, tesar nije trebao masline jer je u svome vrtu već imao par maslina, htio je samo kaplju dobrog vina. Da bi došli do proizvoda koji im je trebao morali su se više puta 'trampati' i tako bi gubili vrijeme koje bi inače mogli provesti u radu ili zajedno sa svojim obiteljima.

Uskoro se na njihovom otoku pojavila grupa otmjenih ljudi. Glavni među njima okupio je seljane i lokalnog starješinu, potom im je rekao: "Vidite kako bespotrebno gubite vrijeme na beskonačne razmjene, umjesto da odmah dođete do onoga što vam treba. Mislim da bi vam novac mogao olakšati život." Ljudi su ga u čudu pogledali i pitali što je novac? "Novac je sredstvo razmjene, roba sa kojom se može kupiti svaka druga roba. Sa vašom robom ne možete kupiti što god želite, jer vlasnik robe koju želite ne treba nužno robu koju vi želite prodati." - odgovorio im je.

"Ovaj čovjek dobro govori!" dobacio je jedan od seljana, "Jučer sam u procesu trampe izgubio petinu vrijednosti svoje robe", dobacio je drugi. "Novac bi nam uistinu olakšao život, što tražite za njega i kako bi on izgledao?", upitao je potom starješina. "Novac bi bio u obliku papira i na njemu bi bio vaš žig, ali bi mi imali vlast nad njegovom izradom", odgovorio je bankar.

"A kako bi moji sumještani došli do njega?" upitao je starješina. "Jednostavno" - odgovori bankar: "Budući da je uloga novca razmjena robe, dobili bi novčanu protuvrijednost za svoju robu. Tako bi ubuduće mogli izravno mijenjati robu koju žele prodati za robu koja im treba."

"Zvuči prejednostavno" - odgovorio je starješina.
"Postoji jedna mala napomena", rekao je bankar. "Za svakih 100 novčanih jedinica koje ćemo vam dati, nakon jedne godine morati ćete nam vratiti 105."

Uskoro je nastao žamor među okupljenim ljudima. "Ovaj čovjek je lud! Uloga novca je razmjena robe, a ne stvaranje duga", rekao je jedan od seljana. Drugi je dobacio: "To je samo papir u službi razmjene, njegovo pokriće je u našoj robi, ti papiri su sami po sebi bezvrijedni."

Jedan bogati mještanin koji je upravo gradio kuću za svog drugog sina upitao ih je: "Kako možete tražiti da vam vratimo više nego ste nam posudili, to je nemoguće! Ako cijela zajednica dobije 10.000 toga što vi zovete novcem. Kako ćemo vam vratiti 10.500? Ovih 500 nije nikada niti došlo do nas! I ne samo to, sa novcem koji bi vam vratili mogli bi ste kupiti svu našu robu, a sami niste ništa proizveli. Uz pomoć bezvrjednog papira mogli bi preuzeti sve što mi mukotrpno stvaramo. Želite se bez rada obogatiti na našoj muci!".

Starješina se zacrvenio, i rekao pred svima: "Ova vaša ponuda baš i nije tako dobra kako se činila!"

Nastalo je komešanje i među bankarima, glavni među njima, pokušao je smiriti tenziju riječima: "Dajte nam koju minutu da se međusobno dogovorimo, sigurno ćemo pronaći rješenje koje bi bilo u obostranom interesu".

Odveo je svoje kolege na stranu i rekao im: "Nije tako lako kako smo mislili, ovi ljudi nisu budale, oni žele sredstvo razmjene, a ne dug. Onaj najbogatiji među njima najviše je problematičan, razumije na koji način se kapital kreće i razmjenjuje ruke, kao i našu nevjerojatnu prednost u njegovom stjecanju ukoliko bi se naš model prihvatio. Mislim da moramo pronaći kompromis, uostalom bilo je naivno od nas za očekivati da će ljudi prihvatiti ideju novca kao duga. Oni znaju da bi primarna uloga novca trebala biti razmjena dobara i usluga, a ne stvaranje duga. Moramo razmišljati dugoročno!"

"Kako to mislite?", upitao ga je mlađi kolega. "Vrlo jednostavno", odgovorio je. "Vi i ja znamo da će njihova zajednica sa vremenom stvarati nove vrijednosti koje će trebati dobiti pokriće u novcu kako bi mogle biti razmijenjene. U početku ćemo im dati nepovratni novac koji će imati pokriće u njihovoj robi tzv. nekreditni novac i oni će misliti da je uloga novca razmjena dobara i usluga. Međutim, jednom kada nam daju vlast nad novcem više ga nećemo davati nekreditno ili uz malu proviziju koja bi pokrivala trošak njegove izrade, već isključivo u obliku duga (kredita).

Uskoro će kamata koju ćemo obračunavati na novo-izdani novac nadmašiti iznos početnog novca. Npr. u početku će u opticaju biti 10.000 novčanih jedinica, a dug mještana prema nama 0. Međutim, kako će vrijeme prolaziti taj omjer će se mijenjati, za par godina oni će nama biti dužni više novca nego ga uopće postoji, a mi ćemo uz pomoć bezvrijednog papira preuzeti svu njihovu imovinu. Naravno, oni nam ju neće dragovoljno dati u ruke, ali jednom kada dug višestruko premaši ukupnu količinu novca, neće imati izbora."

"Ti si genije!" dobacio mu je drugi kolega - "samo moramo biti strpljivi i pitanje je trenutka kada ćemo imati svu njihovu imovinu. Tada ćemo imati i njihove žene, bit ćemo gazde i svi će nam se klanjati.

Nadam se da neće shvatiti kako ih želimo prevesti žedne preko vode, zato naš plan treba polagano provoditi. Kada bi im odmah ponudili veliki dug u zamjenu za njihovu imovinu, rekli bi nam da smo ludi i da takvo što neće nikada prihvatiti. Uostalom tko bi prihvatio da bude nekome dužan i da zauzvrat ostane bez imovine?"

Odjedanput je zazvonila budilica i Gerhard Hornbacher, član uprave Nolksbanke, se probudio, razmišljao je o snu kojeg je upravo sanjao. Njegov kolega Christian Monti iz ZBZ banke još uvijek je čvrsto spavao na kauču do njega. Prošle večeri bili su na pijanki, alkohol je tekao u potocima, a usput su potrošili i dvije kurve. Sada se i on probudio, te u bradu promrmljao "njihove žene su jeftine, a mi imamo mnogo novaca". Gerhard je na to odvratio "Jesi primijetio da kurve traže puno manje od onih koje se navodno ne prodaju za novac". "Vidim da si sklon filozofiji" odvratio mu je Christian, "bolje razmišljaj o današnjem sastanku sa premijerom".

Za dva sata stigao je službeni vozač i odvezao ih u banske dvore. Tamo ih je čekao premijer, papiri su bili spremni, sjeli su za stol i Gerhard je započeo svoj govor: "Vidimo da niste u stanju vratiti prethodni kredit... "

Christian ga je prekinuo: "Zapravo ni jedan drugi prije njega, samo prebijate stare kredite uzimanjem novih."

Gerhard je potom nastavio: "Ako želite novi kredit, morate nam dati autoceste u koncesiju i prodati 25% udjela u HEP-u. Također, primijetili smo da je javna uprava nedovoljno efikasna, trebali bi dati otkaze i smanjiti plaće ostalima. Povećajte PDV, više nema odgađanja, bili smo strpljivi do izbora."

Premijer je odgovorio: "Što ako dođe do nemira, narod bi se mogao pobuniti, ovo bi mogla biti kap koja je prelila čašu... "

Gerhard je uzvratio: "Ne brinite oko toga, mediji su pod našom kontrolom, prikazati ćemo vašu odluku kao hrabar čin i nužnost. Reći ćemo narodu da zadužujete državu i rasprodajete njenu imovinu kako bi njima bilo dobro - zaduživati se mora."

Premijer je nervozno odgovorio - "Vi hoćete reći da moram ljudima reći da zadužujem državu i rasprodajem njenu imovinu kako bi im rezao plaće i dizao poreze, samo lud čovjek bi pristao na to."

Gerhard se uznemirio - "Ne bi rekao, mnogi su u to već povjerovali, uostalom recite im da se i u EU provodi ista politika, te da ako žele ući u EU vlada mora provoditi takvu politiku."

Premijer se opustio... "Dobro, nadam se da neće biti nemira, jer će nakon ovih 'reformi' ljudi imati još manje posla i novaca, ionako ved sada ne mogu vraćati kredite."

Christian: "Ne pokušavajte napraviti neku glupost jer znate da vas možemo zamijeniti sa istom lakoćom sa kojom smo vas i postavili na mjesto premijera."

Premijer: "Svjestan sam toga."

Bankari su pozdravili premijera i potom otišli u jedan privatni klub. Na putu do tamo, Christian je pitao: "Gerharde, zar nije suludo da država od nas posuđuje kune kada ima vlast nad stvaranjem novca i mogla bi kune uzimati izravno od HNB-a. Također, kroz proračunski deficit mogla bi puštati novi novac u opticaj kako bi njime pokrila novo-stvorene vrijednosti".

Gerhard je odgovorio: "Ne budi naivan, zar ne znaš da je 1992. Maastrichtskim ugovorom zabranjeno izravno financiranje državnog proračuna od strane centralne banke."

"Ali to se odnosi na države članice Europske unije, kakve to veze ima sa Hrvatskom?" pitao je Christian.

"Izmjenom zakona o HNB-u iz 1994. statut HNB-a je usuglašen sa statutom Europskih središnjih banaka i tim aktom je državi zabranjeno da se financira izravno od središnje banke. Država više nema vlast nad novcem, ona je sada privatizirana i u našim je rukama.

E da, zaboravio sam ti reći, prošle večeri imao sam jedan čudan san i zamisli koja slučajnost! 1994. kada je uvedena kuna, prvi novac u opticaju nije bio dug. Država je procijenila koliko vrijedi sav korisni kapital i rekla narodnoj banci da izda novčani ekvivalent tog kapitala - 50 milijardi kuna. Kao što pogađaš - tada je novca (depozita) bilo više od kredita. Ali uskoro se taj odnos promjenio, kamata je 'pojela' početni iznos i sada imamo cijelu zemlju porobljenu dugom. Uskoro ćemo postati kao bogovi, svi će nam se klanjati. Već smo preuzeli većinu banaka i ostalog profitnog kapitala - Plivu, HT i INA-u. Sada nam preostaje da preuzmemo prirodne resurse, vode, šume i autoceste.

Male ljude bacili smo na koljena, njihova imovina prelazi u naše ruke, a oni i dalje ne shvaćaju da je sustav zamišljen tako da ih pretvori u robove neotplativog duga i razvlasti od imovine." rekao je Gerhard, nasmijao se - te dodao:

"Nemoj mi više dosađivati sa takvim pitanjima, pripremi se za koktel party. Bit će djevojaka kao u priči, znaš da bi sve prodale dušu vragu kako bi bile s bankarom."

"Ne moraš mi dvaput reći. Uostalom, bolje je što manje razgovarati o ovim stvarima." odvratio je Christian.

Uskoro su došli na odredište. Bio je to privatan bar, mjesto skriveno od radoznalih očiju. Unutra su se pila skupa vina i žestoka pića. Luksuzno uređen doimao se pomalo nestvarno, kao i njegovi gosti.

Na ulici su se mogli sresti različiti ljudi, ali unutra su bila samo otmjena gospoda, te našminkane i dotjerane djevojke.

Čim su ušli, uputili su se prema za njih ved rezerviranom mjestu i tamo zauzeli svoju poziciju. Pogledom su odmjerili goste i Christian je zapazio jednu prekrasnu brinetu. „Nije loša" rekao je, „Mislim da trebaš napraviti prvi korak", dobacio je Gerhard. Prije nego je dovršio rečenicu Christian je već krenuo prema njoj:

„Što će popiti mlada dama?" upitao je. Djevojka se zacrvenila i rekla: „Čekam prijateljicu, ali ako već inzistirate, može jednu Whisky - colu?" Dok su razgovarali pojavila se i njena prijateljica „Bok, ja sam Maja", rekla je i pružila ruku. „Ja sam Christian, imate li što protiv da nam se pridružite za stolom?", djevojke nije trebalo dva put nagovarati.

Brzo su se zapričali i vrijeme je prolazilo. Pića su se točila, a kočnice su popuštale. Kako se večer odužila Maja je prva odlučila 'probiti led'. „Vidim da si imao naporan dan, želiš li da te opustim?" pitala je Gerharda. „To bi mi dobro došlo, mislim da je vrijeme da krenemo", promrmljao je, uzeo Maju pod ruku, podmirio račun i zaputio se prema izlazu.


2. poglavlje

U isto to vrijeme u maloj općini Tovarnik u domu obitelji Pavić, odvijala se prava drama, struja im je bila isključena već 2 mjeseca i par svijeća je bio sve što je davalo svjetlo u inače tamnoj noći.

„Zašto si uzeo kredit", žena je vikala na muža - „Kako sam drugačije mogao posijati pšenicu?" on ju je upitao. „Trebao si štedjeti" vikala je žena. „Ali kako ću štedjeti kad nemam od čega, da bi imao što za staviti u džep - prvo moram uzeti kredit", branio se muž.

...


Sadržaj:

1. poglavlje - od sredstva za razmjenu do novca kao duga
2. poglavlje - neotplativost kamate u isključivo kreditnom sustavu p1
3. poglavlje - neotplativost kamate u isključivo kreditnom sustavu p2
4. poglavlje - nužnost postojanja proračunskog deficita i primjer Argentine
5. poglavlje - posljedice politike kvazi fiksnog tečaja na Tajlandu
6. poglavlje - ekonomsko ropstvo 34
7. poglavlje - uloga HNB-a kao mjenjačnice
8. poglavlje - fiat novac i monetarne škare
9. poglavlje - ekspanzivna monetarna politika, monetarna reforma i sloboda
10. poglavlje - kreditna kriza i nerealan tečaj u praksi
11. poglavlje - multiplikacija novca
12. poglavlje - profit i vanjski dug
13. poglavlje - HDZ, SDP, korupcija, ovrhe i nelikvidnost
14. poglavlje - Orwellovska država i stagflacija
POGOVOR


Download kompletne PDF knjige ( 4.6 MB )



 

Više članaka...

Stranica 28 od 318

28

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas424
mod_vvisit_counterJučer1403
mod_vvisit_counterOvaj tjedan1827
mod_vvisit_counterOvaj mjesec35947
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.2903951

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 237