Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Ljekovite trine od sijena i njihova ispravna primjena



Pod trinama od sijena podrazumijeva se mješavina od osušenih cvjetova, polena, sjemena i sitnih dijelova listova onih biljaka, koje dolaze na livadama i rudinama i koje se sakupljaju kao sijeno.

Ta mješavina sadrži biljne dijelove mnogobrojnih vrsta trava, što ovisi o biljnom sastavu livada i rudina, a sadrži nadalje i značajan broj biljnih dijelova slijedećih ljekovitih biljaka: odoljena, gaveza, piskavice, čestoslavice, komorača, tratinčice, dobričice, razne djeteline, maslačka, livadnog kuša, stolisnika, razne vrste trpuca, kičice, vodopije i dr. Kose li se zajedno s livadama još i rubovi putova, poljske međe i pašnjaci, naći će se u trinama sijena još i djelići kopriva, lanilista, turice i ostalog raznog ljekovitog bilja. Trine od sijena mogu se pribaviti na svakom seljačkom gospodarstvu. Nakon košnje sijena, odnosno otave, biljni dijelovi dospijevaju u prostorije za spremanje sijena, tj. na sjenik ili štagalj. Tokom vremena sipe ti biljni dijelovi kroz uskladištene količine sijena i stvaraju na sjeniku često sloj debeo nekoliko centimetara. Prije upotrebe prosiju se trine od sijena kroz sito, da bi se odijelili veći dijelovi biljaka.

Kao sve osušeno bilje ili biljni dijelovi, tako i trine od sijena gube svoju ljekovitost nakon otprilike jedne godine. Bilo bi, dakle, besmisleno praviti zalihu od prekomjernih količina trina, jer će sijeno iduće godine opet dobaviti dovoljne količine punovrijednih trina. Mora se, međutim, pripaziti, da se upotrijebe samo dobro osušene trine, jer su trine pljesnivog i trulog mirisa bezvrijedne i nisu za upotrebu.

Primjena: upotreba trina od sijena vrši se najčešće u obliku povoja, obloga, kupelji i parne kupelji. U pučkoj medicini primjenjuje se i čaj od trina. Povoj od trina: sa 3 do 5 litara hladne vode prelije se oko 1 kg trina, lonac se stavi na vatru da sasvim kratko prokuha i ostavi pokriven još oko četvrt sata.

Trine od sijena ne smiju se nikada dugo kuhati, nego se ostave samo da 1 do 2 puta kratko zakipe. Dugim kuhanjem dolazi do razaranja ljekovitih tvari u tim najsitnijim biljnim dijelovima mnogo brže nego u većim biljnim dijelovima. Često se, na žalost, čita da se trine od sijena moraju iskuhavati “temeljito” ili “najmanje četvrt sata”.

Daljnja, ne baš posve ispravna metoda, sastoji se u tome da se trine od sijena stave u platnenu vrećicu, a onda se zavezana platnena vrećica uroni u lonac s vodom i dobro prokuha. Na vrećici stisnute trine od sijena, ili se nikada neće do kraja izlužiti, ili će nakon intenzivnog izluživanja duljim kuhanjem na taj način izgubiti ljekovite tvari. Nakon što su trine 15 minuta odstajale, ocijede se kroz tkaninu. U tu procijeđenu lužinu od trina (često čitamo “uvarak od trina” ali ga nećemo u smislu već navedenih objašnjenja namjerno upotrebljavati) - uroni se (najmanje 10 minuta) unaprijed dobro ugrijana plahta; lonac ostaje na rubu štednjaka da se tekućina nebi ohladila. Nakon 10 minuta izvađena plahta brzo se i dobro ocijedi i njome povije bolesnika, po mogućnosti toplo od nogu do ispod ruku u visini ramena. Povrh toga se omota bolesnika u dobro ugrijanu suhu plahtu i, konačno, još u vunenu deku, također prethodno ugrijanu. Bolesnika treba u krevetu dobro pokriti i pustiti da ovoj djeluje oko 2 sata. Zaspi li bolesnik, ne treba ga smetati u snu, da bi se ovoj promijenio. Djelovanje će se povećati, ako trinama od sijena dodamo 1 do 2 pune šake kamilice. Može se dodati i grančica omorike ili borovice, ali ih prije toga treba posebno kuhati 1 do 2 minute i taj ocijeđeni uvarak dodati ocijeđenoj lužini od trina. Ovoj od trine može se ponekad primijeniti i tako, da se umjesto plahte upotrijebi duga noćna košulja, koja se nakon cijeđenja brzo obuče na bolesnika i zatim ga se ovije još toplim vunenim rupcem ili vunenom dekom.

Oblog od trina: postupak je isti kao i kod ovoja, no kod obloga se mogu omotati samo stanoviti dijelovi tijela. Da bi se povećalo djelovanje obloga od trina, raširi se rubac i na njega se stave procijeđene trine od sijena, a rubac se presloži. Trinama napunjeni rubac polaže se na oboljelo mjesto tijela, a oblog se obnavlja svakih 1 do 2 sata, već prema bolesti i potrebi. U rupcu sadržane trine ne smiju se drugi puta upotrijebiti, nego se pravovremeno mora pripremiti nova lužina od trina.

Kupke od trina: ove se kupke pripremaju, već prema vrsti bolesti, kao potpune kupke ili kao sjedeće kupke, kupke za noge ili kao djelomične kupke, npr. kupka za ruku. Već prema opsegu kupke, sasvim se kratko uzavre 0,25 do 2 kg trina od sijena, ostavi se pokriveno 15 minuta, ocijedi i u tome se kupa. Posuda u kojoj se obavljaju kupke treba biti prethodno ugrijana, jer inače previše oduzima topline. Voda za kupke smije se upotrijebiti samo za jednu kupku. Poslije potpune, sjedeće ili nožne kupke, vrlo je preporučljivo višesatno mirovanje u krevetu, a ako se kupke obavljaju zimi, tada treba krevet prethodno ugrijati. Za hladnog i vlažnog vremena ne treba neposredno nakon kupke izlaziti van. To se još više odnosi na slijedeće opisanu parnu kupelj.

Parna kupelj od trina: kod čitavog niza oboljenja preporučuju se parne kupelji od trina. One se pripremaju, već prema tome koji je dio tijela bolestan, kao parne kupelji glave, prsiju ili nogu. Kod parnih kupelji glave ili prsiju ulije se vruća lužina od trina - koju nije potrebno procijediti - u posudu. Posuda se postavi niže i nad nju se nagne bolesnik s golim gornjim dijelom tijela, pokrije ga se debelom dekom kako bi nastala dobra izolacija tijela. Deka se ne smije, kao što se to u većini slučajeva događa, izravno staviti na glavu. To se praktički otklanja tako, da se u jednu ruku uzme štap ili kakva motka, a deka prebaci preko motke. Tako deka ne leži izravno na glavi pa se stvara prazan prostor, te uzlazne pare obavijaju sa svih strana i glavu i gornji dio tijela. Nakon obavljene parne kupke gornji se dio tijela opere toplom vodom i dobro osuši, dok se, naprotiv, glava samo lagano osuši i zamota u vuneni rubac, a zatim je potrebno mirovanje u unaprijed ugrijanom krevetu. Djelovanje se opisane parne kupke može povećati, ako bolesnik istovremeno poduzme i jednu jaku toplu kupku od trina za noge.

Kupke za noge od trina pripremaju se tako da se vruća lužina od trina ulije u posudu preko koje se stave 2 do 3 drvene letvice. Bolesnik sjedne povišeno ispred te posude i noge stavi na drvene letvice. Preko koljena se raširi deka kojom se potpuno oviju i posuda i noge tako da para iz posude može djelovati do koljena. Nakon 15 minuta trajanja parne kupelji, noge se do koljena dobro osuše, a bolesnik treba mirovati 2 do 3 sata u ugrijanom krevetu.

Čaj od trina: u pučkoj medicini upotrebljava se čaj od trina za čitav niz bolesti. Ljekoviti utjecaj čaja nije toliko u određenom liječenju bolesti, on utječe na cjelokupno zdravstveno stanje oboljelog tijela, jer se čajem od trina pospješuje mokrenje i znojenje, rastvara sluz, a time se tijelo oslobađa uzročnika bolesti. Osim toga, čaj od trina djeluje na umirenje grčeva i bolova. Samo u tom smislu može se ispravno shvatiti djelovanje čaja od trina.

Primjena trina od sijena u pučkoj medicini:

Kamenci i pijesak u mokraćnom mjehuru: uz ostalo liječenje, tople sjedeće kupke od trina u trajanju od četvrt do pola sata.

Bolovi slijepog crijeva: dok liječnik ne dođe, stavljati tople obloge od trina.

Znakovi otrovanja krvi, ozljede ili ujedi insekata: ne gubiti vrijeme i odmah pozvati liječnika. Kao trenutna mjera, treba na ranu ili na dio tijela, koji je već plav ili crven, natiče i jako boli, staviti opisani oblog od trina. Oblozi moraju biti po mogućnosti topli, ali ipak ne tako vrući da bi izazvali stvaranje mjehura. Oblozi se stalno mijenjaju kroz 1 do 2 sata.

Nadimanje, crijevni ili trbušni grčevi: primijeniti vruće obloge od trina, a istovremeno piti čaj od kamilice (br. 89).

Gnojne rane, gnojna upala prstiju (panaritium - kukac): primijeniti kupke od trina.

Ženske bolesti: trine od sijena mnogostrano dobro djeluju. Ako je menstruacija izostala ili je slaba, preporuča se topla sjedeća kupka od trina, ako nastupaju grčevi ili bolovi, povoj od trina, vruć i ponovljen, ubrzo će pridonijeti ublaženju.

Reumatizam zglobova, teškoće kod uloga (giht): osobito dobro djeluju potpune kupke od trina, parne kupke ili ovoji od trina. Ljekovito djelovanje izostaje, ako istovremeno ne slijedi i temeljita promjena načina života.

Bolovi izazvani kamencem: uz strogu dijelu i tzv. kuru s uljem, primjenjuju se 2 do 3 puta tjedno i vrlo tople sjedeće kupke od trina.

Gripa i ostale prehlade: protiv gripe i prehlade uspješna je parna ili sjedeća kupka od trina i ovoj od trina. Pri tom je neophodno mirovanje u ugrijanom krevetu.

Poteškoće pri mokrenju, teško mokrenje: najprije se uklanja primjenom dobro ugrijane sjedeće kupke od trina.

Kožni osipi: dnevno često pranje kupkama od trina uz temeljitu kuru čišćenja krvi.

Groznica se najbrže otklanja vrućim potpunim kupkama od trina ili ovojima od trina.

Kostobolja: uz odgovarajuće ponavljanje vrućeg ovoja ili vrućih obloga od trina bolovi brže nestaju.

Bolesti kostiju, oteklina koljena: parne kupke i oblozi od trina što je moguće topliji i tokom dana ponovljeni, pokazuju uskoro uspjeh u liječenju.

Grčevi u želucu ili crijevima: primijeniti vruće obloge od trina.

Šuga, svrab: liječiti kao kožne osipe.

Nadimanje u želucu: djelovati isto kao i kod liječenja grčeva u želucu.

U pučkoj medicini primjenjuju se ovoj i od trina i u liječenju ospica. Kako se osip kod ospica ne treba zaustavljati nego se mora nastojati da se pojavi na koži i izliječi - to se pospješuje stavljanjem nekoliko ovoja od trina.

Živčani bolovi, upale živaca, neuralgija, tj. napadaj bolova na području pojedinog živca - znatno ublaženje postiže se redovitim potpunim kupkama trinama i naknadnim mirovanjem u krevetu.

Koprivnjača (urticaria): najprije se otklanja ovojima od trina i čajem za čišćenje krvi.

Upala bubrega: neobično dobro djeluju sjedeće kupke od trina, s naknadnim mirovanjem u krevetu, a osobito uzimanjem čaja od lipe (br. 145) radi pospješenja znojenja.

Bolovi u leđima brzo prolaze nakon toplih obloga od trina. Kod ponovnih pojava bolova ponoviti više puta tjedno sjedeće kupke od trina.

Smetnje izazvane vjetrovima: postupiti kao i kod nadutosti.

Iz ovog malog pregleda primjene trina od sijena u pučkoj medicini može se razabrati kako je korisno trine od sijena uvijek imati kod kuće.

Primjena u liječenju životinja: ranije je primjena trina od sijena u liječenju životinja na selu igrala znatnu ulogu. Kod ozljeda, uboda insekata, nadama, kolika, osipa, bolesti kostiju, oteklina koljena itd. pripremali su se oblozi od trina i bolesti su uspješno liječene. Međutim, kemijske tablete i injekcije prevladale su danas u veterinarskoj medicini.



Pravilna berba i čuvanje ljekovitog bilja



Vrijeme berbe određenih biljaka ne treba shvatiti kruto. Nakon oštre i duge zime buđenje prirode je znatno kasnije, tako da na primjer, neko ljekovito bilje neće cvasti u prvim danima mjeseca travnja, nego tek negdje sredinom travnja ili čak kasnije. Osim toga, treba imati na umu da je stanište biljke od velikog značaja za njezin razvoj. Na južnim padinama visokih planina biljke već često cvatu, dok na sjevernim padinama vegetacija još uvijek miruje pod snijegom. Kasno proljeće ili hladno mokro ljeto znatno usporava sazrijevanje sjemena.

Treba paziti da se korijenje isključivo bere PRIJE ili NAKON cvatnje. U pravilu, ubiru se samo potpuno zdrave i odrasle biljke. Cvjetovi se ubiru uvijek u punoj cvatnji, a nikada kad su već napola ocvjetali. Potpuno je pogrešno ubiranje ostataka biljaka koje su već ocvale tako da se ocvali dijelovi odstranjuju. Ni u kojem slučaju ne smiju se brati biljke napadnute nekom bolešću, npr. gljivičnim oboljenjem ili već nagrižene od životinja ( puževa, gusjenica, kukaca, stoke na paši i divljači ).

Nadalje, treba paziti da se ljekovito bilje bere samo po suhom vremenu, pa je iz temelja pogrešno branje ljekovitog bilja ujuto, kad je bilje mokro od rose. Nakon kišnog vremena treba pričekati par dana i tek onda početi sa branjem.

Ubiranje ljekovitog bilja nije preporučljivo u večernjim satima, jer biljke brane u to vrijeme imaju manju ljekovitu vrijednost.

Ubrane biljke treba, što je moguće, brže osušiti. Ljekovito bilje se ne smije nikada sušiti u debelom sloju, pa je najbolje biljke rasprostrti u što tanjem sloju, a i sasvim pojedinačno, na slobodan prostor čist i zaštičen od vjetra i na čistu podlogu, kao npr. na bijeli omotni papir. Ako to nije moguće, tada se bilje rasprostre u prozračnoj prostoriji na podlogu očišćenu od prašine.

Na jakom se suncu ne smije sušiti osim izuzetno mali broj bilja. Za vrijeme sušenja biljke treba češće oprezno okretati, odnosno, izmijeniti navlaženu podlogu. U pećnici ili krušnoj peći bilje se može sušiti samo u izuzetnim prilikama i to onda, ako poslije ubiranja bilja nastupi dulje kišno vrijeme. Toplina u pećnici ili peći za vrijeme sušenja ljekovitog bilja ne smije nikada prijeći 36° C. Dijelove ubranog korijena treba prije sušenja dobro oprati, kako bi se odstranila zemlja koja i nakon iskapanja prijanja uz korijenje. Korijenje ne smije dugo ležati u vodi, pa je najbolje korijenje pojedinačno uroniti u vodu, očistiti četkom od zemlje, isprati i odmah staviti na sušenje. Debelo i mesnato korijenje treba, radi što boljeg sušenja, razrezati po duljini. Manje količine korijena mogu se nanizati na konac i staviti na sušenje, obješene između prozora.

Plodovi se suše oprezno u peći ili pećnici, no i tu treba paziti da toplina ne prijeđe 36° C. Kod onih biljaka gdje se vrši branje čitave biljke u cvatu, biljke se stavljaju na sušenje labavo vezane u svežnjeve i obješene u prozračnom prostoru. Kod branja drvenih dijelova biljke ili kore, ne smije se grm ili drvo ozlijediti na deblu ili glavnim granama. Koru ili drvene dijelove treba uvijek brati s manjih grana tako da se glatko odrežu s debljih grana.

Čim je ljekovito bilje, odnosno njegovi dijelovi, dobro osušeno, čitava se količina prije usitnjavanja još jednom temeljito pregleda, te se odstrane oni biljni dijelovi koji su u bilo kojem pogledu neispravni. Nakon što je ubrano bilje usitnjeno i dobro promiješano, ono se sprema u dobro zatvorene, po mogućnosti, drvene kutije. Te kutije iznutra ne smiju biti obojane uljnom ili bilo kojom drugom bojom, jer spremljeno bilje vrlo lako navlači na sebe miris tih boja. Limene kutije, bez obzira da li su pocinčane ili ne, treba u svakom slučaju izbjegavati zbog oksidacijskih procesa. Ako nema nikakvih drugih mogućnosti spremanja osušenog bilja, tada limene kutije treba bezuvjetno iznutra obložiti čvrstim neobojenim i čistim ovojnim papirom. Za vrijeme čuvanja ljekovito bilje treba zaštititi i od najmanje vlažnosti, pa je najbolje da se bilje čuva u staklenim posudama. U tu svrhu su prikladne staklene posude koje se u kućanstvu upotrebljavaju za konzerviranje voća i povrća. Staklene posude treba dobro oprati, osušiti i tek nakon toga napuniti osušenim biljem. Gumenim ili staklenim zatvaračem s perom, osigurano je spremljeno bilje od prodiranja prašine, kao i od prodiranja vlažnog zraka za vrijeme maglovitih zimskih dana.

I još jedno važno upozorenje: poslovi oko ubiranja i konzerviranja ljekovitog bilja vrše se uvijek čistim i suhim rukama.

Toliko o načinu, ubiranju i konzerviranju ljekovitog bilja, koji se uglavnom primjenjuje kada se ljekovito bilje bere za potrebe kućanstva, tj. kada se radi o berbi manjih količina. S obzirom da se ljekovito bilje bere u nekim krajevima i u većim količinama za prodaju ljekarnama ili za potrebe farmaceutske industrije, nije uvijek ovako opisani način prikladan, jer se ovako ne mogu spremati veće količine za prodaju, tim više što te količine podliježu naknadnoj preradi. Zbog toga je u opisu najvažnijeg bilja, koje se u našim krajevima bere u većim količinama, opisan i najuobičajeniji način rukovanja s njim.

Svaki sakupljač ljekovitog bilja prije nego ode u prirodu brati ljekovito bilje, treba upamtiti sljedećih ŠEST ZLATNIH PRAVILA ZA BERAČE LJEKOVITOG BILJA:

1) Brati samo ono ljekovito bilje koje raste u slobodnoj prirodi!

Svaka ljekovita biljka ima svoje stanište, koje je uvjetovano vrstom bilja i tamo uspijeva najbolje: neke u brdskim područjima, druge u ravnici, mnoge u šumi, na neplodnom zemljištu, na livadama i poljskim međama, na obalama potoka ili na vlažnim livadama, na sunčanim padinama ili u sjeni među grmljem. Samo je ono ljekovito bilje, koje je ubrano na svom prirodnom staništu, najzdravije i najsnažnije, a prema tome najljekovitije. Neko se ljekovito bilje može uzgajati kod kuće u vrtovima ili u kulturi na slobodnom prostoru, no to iziskuje mnogo pažnje, strpljenja i iskustva, jer treba uzeti u obzir stanište uvjetovano vrstom.

2) Štititi prirodu!

Izbjegavati pravljenje svake štete! Na određenim zemljištima i travnjacima treba bilje brati samo uz dozvolu vlasnika, bez obzira što zemljište nije ograđeno. Isto tako treba zatražiti dozvolu od šumarije, ako se ljekovito bilje bere u šumama ili šumskim čistinama. Treba se kloniti besmislenog i pohlepnog trganja ili čupanja ljekovitog bilja. Sve ono bilje koje stoji pod zakonom o zaštiti prirode, mora se u svakom slučaju poštedjeti jer postoji dovoljno drugog ljekovitog bilja koje je od istog ljekovitog djelovanja kao i ono zaštićeno. Kod biljaka koje nisu zaštićene, tj. one koje se slobodno beru, treba tražiti uvijek takva staništa, gdje se biljke pojavljuju u većem mnoštvu. Pri branju treba uvijek ostati izvjestan broj biljaka, kako bi se na taj način omogućilo njihovo prirodno razmnožavanje. Treba misliti na to, da pojedini sakupljač ljekovitog bilja nije usamljen u traženju ljekovitog bilja, nego da ima još i drugih ljudi kojima je ljekovito blago prirode potrebno.

3) Učiti se dobrom upoznavanju bilja.

Kod branja ljekovitog bilja postoje mnoge mogućnosti zamjene zbog međusobne sličnosti. Kao dokaz neka posluži samo jedan primjer: vrlo poznata ljekovita biljka, brđanka (Arnica montana), može se zamijeniti s najmanje šest njoj sličnih biljaka, od kojih ni jedna nije ljekovita. Već taj primjer dokazuje da je potrebno otići bilinaru i naučiti gdje su najpovoljnija staništa za branje, koja je ljekovita biljka otrovna ili neotrovna, te spoznati i najsitnije razlike kod naizgled sličnih vrsta.

4) Potrebu za ljekovitim biljem pokriti količinama koje su dovoljne samo za godinu dana.

Ne treba brati ljekovito bilje, za podmirenje svojih potreba, za nekoliko godina unaprijed, jer i najpažljivije ubrane i najbolje čuvane biljke gube vremenom svoju ljekovitost. Priroda svake godine obdaruje ljekovitim biljem, pa čemu onda stvarati zalihe?

5) Oprez pred otrovnim biljem!

Vrijeme branja otrovnog ljekovitog bilja navedeno je zato, da bi se moglo na vrijeme ubrati i isporučiti ljekarnama ili poduzećima koja se bave njihovim prometom ili preradom. Ne treba se nikada baviti pripremanjem čajeva, tinktura, esencija ili masti od otrovnog ljekovitog bilja! Nakon branja otrovnog ljekovitog bilja, treba uvijek temeljito oprati ruke toplom vodom i sapunom! Otrovno ljekovito bilje sadrži alkaloide, glikozide i čitav niz kompliciranih organskih spojeva, koji se brzo mijenjaju i razgrađuju. Prema tome, ubrano otrovno ljekovito bilje treba najbržim putem otpremiti na preradu.

6) Nikakve polovičnosti kod ljekovitog bilja!

Ako niste ustrajni kod branja, ako biljke dobro ne poznajete, ako niste pažljivi i strpljivi kod konzerviranja i čuvanja, tada je bolje da potrebno ljekovito bilje nabavite u ljekarni ili u trgovini koja je za to ovlaštena! Tako kupljeno ljekovito bilje pruža garanciju, da su bilje ili čajne mješavine na najbolji način osušene i čuvane, te da nisu prestare i time bez vrijednosti.



Ljekovita biljna ulja za ishranu



Naša ishrana ne bi bila moguća bez odgovarajućih masnih tvari. Ako u ishrani nebi bile sadržane nikakve masti, ne bi se moglo održavati niti obnavljanja mišićnog tkiva i tkiva organa, a posljedica bi bila atrofija i klonulost mišića. Stalo bi novo stvaranje kostiju, a kao daljnja posljedica omekšanje kostiju u mladosti i krhkost kostiju u starosti. Kod pomanjkanja masti, osim toga, ne može se više obnavljati moždano i živčano tkivo, a među ostalim vidljivim znakovima takve pogreške u ishrani, bilo bi popuštanje sposobnosti pamćenja i gubitak pamćenja.

U našoj uobičajenoj ishrani crpimo potrebu za masti uglavnom iz životinjske masti, bilo u obliku svinjske masti ili maslaca. Na žalost je kod širokih masa stanovništva premalo poznato da životinjska mast, a prije svega svinjska mast, kod stalne potrošnje često može biti uzrokom mnogih organskih oboljenja i da može prouzoričiti lakše ili teže dugotrajnije bolesti. Tako je čitav niz učenjaka nakon dugogodišnjih opažanja i naučnih istraživanja dokazao, da je životinjska mast sastavljena od zasićenih masnih kiselina koje pospješuju koronarnu sklerozu, tj. ovapnjenje srčanih arterija, dok se ishranom s biljnim mastima, koje su bogate nezasićenim kiselinama, može uspješno predusresti ovapnjenje žila.

Predaleko bi nas dovelo, u okviru tih izlaganja, opisivanje svih povezanosti između neispravne ishrane i mnogih organskih oboljenja. U težnji za zdravljem, čovječanstvo je već učinilo veliki napredak što je izvršilo ograničenje uživanja mesa i životinjske masti i, umjesto toga, na vidno mjesto naše ishrane uvrstilo biljke sa svojim mnogostranim i iznad svega prijatnim životnim namirnicama. Potreba za masti, za naše životne funkcije, u prvom se redu može osigurati biljnim uljem. U biljnim živežnim namirnicama sadržano je ulje i masne tvari, gdje bi se jedva dalo naslutiti. Ako se, na primjer, na ribežu fino izriba mrkva i, ako se tome doda malo vode, opazit će se da se na površini stvara tanki masni sloj. Čitav niz klorofilnih zrnaca, a i vitamina, vezan je na biljne masti, a te su biljne masti sadržane u svakom listu ili vlati.

Najbogatije nagomilavanje masti i ulja nalazimo u biljnom sjemenu i plodovima. Određeni biljni plodovi i sjemenje toliko su bogati uljem, da se uzgajaju, kultiviraju i žanju kao biljni nosioci ulja, a od velikog su značenja za ljudsku ishranu i održavanje zdravlja.

Od mnogih kulturnih biljaka, koje daju ulje, treba upoznati četiri najvažnije, koje nisu samo “isporučioci” masti, nego zaslužuju i predikat “ljekovito bilje”.

1) OLEA EUROPAEA L. — Maslina

Sinonimi: Olea sativa Hoffmg et Link

Narodni nazivi: maslica — maslinka — olika — oJjika — ulika — uljenika.

Opis biljke: u divljem stanju kao Olea Europaea oleaster L. maslina je grmolikog oblika s trnovitim vrhovima grana. Na Sredozemlju se uzgaja više od 1000 vrsti i tipova maslina, koje se vrlo teško daju odrediti, jer često ista sorta u raznim zemljama nosi razna imena, a njihove se morfološke osobine mijenjaju pod utjecajem tla, klime i uzgoja. Uglavnom su kulturne sorte 6 do 8 metara visoka stabla bez trnovitih grana. Maslina u povoljnim prilikama razvija mnogobrojne cvjetove, ugodna mirisa, žućkasto-bijele boje.

Vrijeme cvatnje: svibanj, lipanj.

Stanište: obalna područja Sredozemlja.

Ljekovite i djelotvorne tvari: nalaze se u plodovima koji se sastoje od mesnatog dijela (perikarpij) i sjemenke, dugi su oko 4 cm, tamnoljubičaste do crne boje. Sadrže oko 70 posto glicerid oleinske kiseline, oko 25 posto palmitinske, stearinske i arahinske kiseline te malo slobodne oleinske kiseline i holesterin.

Dobivanje maslinova ulja: za dobivanje finog maslinova ulja plodovi se nakon branja odmah moraju podvrći tiještenju. Razlikuju se 3 vrste maslinova ulja: tzv. “djevičansko ulje”, najbolje je kvalitete, a dobiva se putem prvog laganog tiještenja, pri čemu se koštica ploda ne smije zdrobiti. Pri ovom postupku tiještenja ne smije doći do upotrebe topline, pa je dozvoljeno samo tzv. “hladno tiještenje”. “Djevičanskom ulju” ne smiju se dodavati nikakve primjese.

“Provence” ulje (nazvano po jugoistočnom području Francuske na čijem se primorskom dijelu uzgaja maslina) je ulje druge kvalitete, čije tiještenje može rasti sve do zgnječenja koštice ploda, ali se ni kod ovog postupka tiještenja ne smije upotrijebiti toplina. Takozvano “drvno ulje” je maslinovo ulje najslabije kvalitete, a dobiva se ponovljenim tiještenjem ostatka nakon proizvodnje “provence” ulja i pod djelovanjem topline. Ovako dobiveno ulje upotrebljava se isključivo za proizvodnju sapuna i za tehnička ulja. Miris i okus “provence” ulja je ugodan.

Maslinovo ulje (Oleum olivarum), kao “djevičansko ulje”, vrlo je vrijedno i sadrži u sebi vrijednosti potrebne zdravlju.

Ljekovito djelovanje: “djevičansko ulje” upotrebljava se u liječenju kao vrlo dobro sredstvo kojim se podstiče izlučivanje žuči (cholagogum), u takozvanim kurama s uljem kao sredstvo za lakše izlučivanje žučnih kamenaca, te kao sredstvo za klistiranje. Maslinovo ulje je sredstvo za rastvaranje otvorenih čireva, a upotrebljava se izvana kao lako ugrijan oblog. Ono vrijedi nadalje, primijenjeno iznutra, kao umirujuće sredstvo kod upala crijeva i želuca, kao i kod otrovanja jetkim tekućinama i otopinama soli. Maslinovo ulje je lagano sredstvo za čišćenje koje ne prouzrokuje nadražaje te se može upotrijebiti za liječenje hemeroida koji krvare. Maslinovo ulje je važan sastavni dio lijekova za trljanje, masti, a neophodno je i kod izrade kozmetičkih preparata.

Pučka medicina upotrebljava kod prsnih i plućnih bolesti takozvano “ljiljanovo ulje”. To je bijelo maslinovo ulje, koje je proizvedeno bijeljenjem životinjskim ugljenom ili bijeljenjem pomoću sunčane svjetlosti. Po shvaćanju pučke medicine, maslinovo ulje također poboljšava vid, ako se njime namažu očni kapci. Maslinovo ulje je lagano i bezbolno sredstvo za čišćenje kod djece i slabijih osoba.

Maslinovo ulje nije samo jako korisno u dijetnoj ishrani želučanih i žučnih bolesnika, nego i zdravi ljudi trebaju podmirivati svoju potrebu za masti ovim biljnim uljem, i to ne samo kao začin kod pripreme salate.

2) SOJA HISPIDA MOENCH — Soja

Sinonimi: Dolichos soja Jacq. — Glycine soja Sieb. et. Zucc. — Glycine hispida (Mch.) Max.

Narodni nazivi: japanski bob.

Opis biljke: soja pripada porodici lepirnjača, malog je rasta i malog sjemena. Biljka je jednogodišnja s uspravnom i razgranjenom stabljikom, s dosta velikim trodijelnim listovima i bijelim do ljubičastim cvjetovima. Prvobitno je nađena kao divlje rastuća u Japanu, a udomaćena je u Mandžuriji. Botaničari su utvrdili čitav niz vrsta i međuvrsta, koje su se kroz uzgoj u još mnogobrojnijim varijantama praktički raširili po čitavoj Zemlji. Najvredniji dio biljke, sjeme, razlikuje se po vrstama od plosnato-duguljastog do bubrežastog, a kod nekih uzgojnih formi ovalnog i okruglog oblika. Sjeme je 5 do 12 mm veliko, boje žućkaste, smeđe do crne. U Mandžuriji se razlikuju samo tri vrste i to sa žutim, crnim i zelenim sjemenkama.

Stanište: uz zemlje iz koje soja vuče svoje porijeklo, danas se soja uzgaja u dalekim prostranstvima Zapadne Indije, Afrike i Južne i Sjeverne Amerike. Preko južnoazijskih zemalja uzgoj soje proširio se u novije vrijeme i u Sjevernu Ameriku, a u Evropi na mediteranske zemlje; čak je i u Njemačkoj u uspjehom osnovana kultura te biljke. Sjeme je najljekovitiji i za dobivanje ulja najvažniji dio biljke (Semen Dolichos soja), specifičnog, na grah nalik, mirisa i uljnatog okusa.

Od ljekovitih i djelotvornih tvari sjeme soje sadrži oko 37 posto bjelančevina i oko 20 posto masnog ulja. Iz sojinog ulja izolirane su slijedeće supstance: linolna linoenska, arahinska i eruka kiselina, kampesterin ergosterin, sitosterolin, stigmasterin i dr. Od vitamina su uglavnom dokazani vitamini B6 i K1. Detaljnije analize utvrdile su još čitav niz punovrijednih tvari, među ostalim i lecitin.

Primjena i ljekovito djelovanje vrlo je bogato. Već zelena biljka može biti upotrijebljena kao paša, zelena hrana, kao povrće, medonosna biljka, kao nadomjestak za duhan i dr. Iz zrelog sojinog sjemena, koje se može pržiti, peći, kuhati ili podvrći vrenju, dobije se sojino mlijeko, odnosno, sojino brašno iz kojeg se dalje priređuje niz živežnih namirnica: sojin sir, vrste sojinog brašna i umaka od soje. Sojino ulje se upotrebljava u prvom redu kao ulje za kuhanje, kao važan sastavni dio u izradi margarina, kao ulje za salatu i dalje tehnički u fabrikaciji sapuna i za izradu firnisa i laka. Kao sporedan proizvod iz ostataka nakon tiještenja dobiva se, među ostalim i lecitin. Proizvodi od soje važne su životne namirnice bolesnih od šećerne bolesti. U trgovini dolazi sojino brašno, kojemu je oduzet sadržaj ulja, pod imenom “agua brašno”, koje nalazi uvijek veliku primjenu za vezivanje povrća kod dijetne kuhinje, kao i škrob krumpira za pripremu dijetnih juha. Sojino ulje treba u kuhanju što više primjenjivati kao jestivo ulje, kao punovrijedan i zdraviji nadomjestak za životinjsku mast.

Takozvano sojino mlijeko - vrlo slično kravljem mlijeku - dolazi u trgovinu kondenzirano ili kao mliječni prah i važno je u prehrani osoba koje boluju na želucu, a ne podnose kravlje mlijeko. Iz sojinog mlijeka priprema se mekani sir (japanski “tofu”), nadasve zdravo jelo, koje putem vrenja daje tzv. sojin sir, poznat pod imenom budistički sir. Soja služi kao vrlo tečan nadomjestak za meso u proizvodima koji se jedva razlikuju od mesnih prerađevina, priređenih od govedskog ili svinjskog mesa. Lecitin iz soje mnogo se primjenjuje u farmaciji i kozmetici.

3) HELIANTHUS ANNUUS L. — Suncokret

Narodni nazivi: solnčica — sončna roža — sunce — sunčani cvijet — sunčanik — sunčenica — sunčenjak.

Opis biljke: suncokret simbol ljeta - toliko je i općenito poznat da nije potreban pobliži opis te biljke. Suncokret raste u mnogobrojnim vrstama i podvrstama, koje se razlikuju po visini biljke, po veličini cvjetne glave, po veličini i boji plodova i po sadržaju ulja.

Vrijeme cvatnje: srpanj do kolovoza, a vrijeme sazrijevanja plodova, već prema staništu, od ljeta sve do kasne jeseni.

Stanište: kulturni suncokret je porijeklom iz Amerike te je početkom šesnaestog stoljeća prenesen u Španjolsku, odakle se dalje raširio. Danas se vrlo mnogo uzgaja kao jedna od važnih biljaka za dobivanje ulja, kao krmna biljka, a dobra je i paša za pčele. U vrtovima se često sadi kao ukrasna biljka, a podivljala dolazi uz željezničke nasipe, rubove putova, na krumpirištima, poljima, pustopoljinama i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: cvjetovi (Flores Helianthi) i sjeme, odnosno, plodovi (Fructiis Helianthi). Veliko značenje ima iz plodova dobiveno ulje (Oleum Helianthi). Miris je plodova slab, a okus uljnat.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u cvjetovima je dokazan kvercimeritrin, jedan monoglikozid kvercetina, nadalje bartain, holin, ksantofil i dr. Glavni sastavni dio plodova je masno ulje, kojeg sadrže i do 40 posto. U masnom ulju nalazi se bogatstvo vitamina E, kao i fitohormoni, lecitin i mineralne tvari. Suncokretovo ulje dobiva sve veće značenje i jedva zaostaje za maslinovim uljem. Svijetložuto, bistro i žitko suncokretovo ulje odlikuje se dugom postojanošću, smije se upotrijebiti samo kao hladno tiješteno ulje, a od neograničene je koristi kao biljni izvor masti za zdrave i za bolesne ljude. Pomoću topline tiješteno ulje služi samo u tehničke svrhe.

Ljekovito djelovanje: iz svježih cvjetova i svježe narezanih gornjih dijelova stabljike priprema se alkoholni ekstrakt, koji vrlo ljekovito djeluje kod oboljenja s groznicom. Taj alkoholni ekstrakt osobito je vrijedan preporuke kod malarije, jer on uzrokuje ozdravljenje gdje su i visoke doze kinina potpuno zatajile. Dozu određuje isključivo liječnik! Ovaj je alkoholni ekstrakt djelotvoran kod influence, oboljenja pluća sa stalnom laganom temperaturom, bronhalnog katara, upale pluća, a ne manje i kod plućne gangrene. Djelovanje se pripisuje fluorescenciji suncokretove tinkture. Suncokretovo ulje osobito se preporučuje bolesnicima kojima je zabranjeno uživanje životinjskih masti, kod bolesti žuči i jetre, kod čira na želucu i dr.

Uz maslinovo ulje prikladno je i ulje od suncokreta kao vrlo dobra temeljna materija ulja za masažu. Ako navedeno prirodno čisto ulje, dopunjeno biljnim eteričnim uljima, obogaćuje ulje koje služi za funkciju kože, tada je ono za mazanje i masažu prirodni lijek od važnog značenja.

Primjena u poljoprivredi: osušeno lišće suncokreta je omiljena i nadasve zdrava stočna hrana, jer sadrži dosta bjelančevine. Dodatak suncokreta stočnoj hrani povišuje količinu mlijeka kod krava. Oljuštene sjemenke nisu samo omiljena hrana ptica, koje se drže u krletkama, nego i punovrijedna hrana za tovljenje peradi. Sjeme od suncokreta pospješuje nošenje jaja, ali isključiva ishrana ovim sjemenom prouzrokuje izrođenje jajnika kod peradi. Suncokret je i jedna od odličnih paša za pčele.

4) ARACHIS HYPOGAEA L. — Orašac

Narodni nazivi: arahis — arašidi — kikiriki — kitkiritki — zemno orašče.

Opis bljke: jednogodišnja biljka, visoka 30-70 cm, ubraja se u mahunarke pa ima izvjesnu sličnost s graškom i lećom. Interesantno je da se, nakon oplodnje, cvjetne drške produžuju napadno prema zemlji, uguraju oko 5 cm u zemlju, da bi se tako razvili plodovi, koji su s pravom dobili ime zemni orasi.

Stanište: smatra se da su domovina orašca tropski krajevi Južne Amerike, no biljka se kultivira još u Indiji, Kini i zapadnoj Africi. Sve veća potreba za mašću izazvala je pokusne uzgoje u Evropi, pa se danas kultivira u Španjolskoj, južnoj Francuskoj, Italiji i dr. Kod nas se uzgaja u Makedoniji. Orašac se danas javlja u mnogim sortama i varijantama.

Djelotvorne tvari: sjemenke sadrže 40-50 posto masnog ulja, 20-30 posto dušika, nadalje škroba, celuloze i dr. U masnom ulju utvrđene su prije svega linolna, cerotinska i behenska kiselina, laurinska, miristinska i arahinska kiselina, vitamin E i mnoge nealkaloidne tvari.

Primjena: orašac je izvanredno jestivo ulje, vrlo slično maslinovu ulju po blagosti, kakvoći i okusu. Kao visokovrijedno jestivo ulje trebalo bi se mnogo više upotrebljavati u kućanstvu. Vrijedan je pažnje u ulju visoki sadržaj linolne kiseline, poznale kao jedne od najvažnijih masnih kiselina. Ulje orašca, križano s maslinovim uljem, prodaje se često pod imenom “stolno ulje” u trgovinama živežnih namirnica. Ulje orašca upotrebljava se kod proizvodnje margarina, služi kao ulje u proizvodnji ribljih konzervi, u proizvodnji čokolade, a sve veću primjenu nalazi u proizvodnji keksa i finog peciva. Sjeme orašca u prženom obliku daje nadomjestak za kavu.

 

Mekinjavi ( graham ) kruh po originalnom Kneipp receptu

 


Kao što je kod izlaganja o pšenici utvrđeno, brašno je modernim postupkom mljevenja lišeno većine vitamina, mineralnih soli i primjesa koje pospješuju probavu. Iz takvog brašna, doduše finog i oslobođenog mekinja, danas se u većini slučajeva priređuje kruh.

U modernoj nauci o ishrani mnogi su istraživači neprestano upozoravali na taj nedostatak u kruhu i odjek nije sasvim izostao. Pšenična prekrupa se, iako dosta teško, ipak može dobiti u trgovinama.

Kao jednog od prvih pobornika za prirodni i zdravi mekinjavi kruh treba navesti velikog narodnog liječnika Sebastiana Kneippa, u ovoj knjizi ( Richard Willfort - Ljekovito bilje i njegova upotreba, 1978. g. ) često spominjanog, koji je prije više od 100 godina o tome doslovno napisao slijedeće:

"Mnogi vjeruju, da se u finom blistavo bijelom brašnu, dobivenom modernim postupkom mljevenja, nalaze mnoge hranjive tvari. Ja to ne vjerujem! Ja u njemu vidim samo prah od brašna i ne pridajem mu nikakvo značenje. Prije, dok još nisu bili poznati moderni mlinovi, moglo se dobiti vrijedno brašno; ono nije bilo toliko izluženo, iako nije bilo tako snježno bijelo. Ja uvijek preporučujem mekinjavi kruh, čak i uz predbacivanje, da taj takozvani jaki kruh nadražuje crijeva. Priznajem da nastaje nadražaj crijeva kod grubo mljevenih mekinja, ali je sasvim drugi slučaj kod ispravno mljevenog brašna za pripremu mekinjavog kruha. Čak i kod osjetljivijih crijeva nisam nikada primijetio proljev, nasuprot, kod zatvora tvrdokorne prirode uživanjem mekinjavog kruha postiže se dnevna i ravnomjerna stolica. Ja čak tvrdim, da uživatelji ovog kruha ostaju pošteđeni od začepa i šuljeva (hemoroidi). Dobar mekinjavi kruh, priređen iz pšenice, nije kiseo pa je prikladniji za trajanje od kiseljastog raženog mekinjavog kruha."

Veliki praktičar Kneipp utvrdio je najprikladniju pripremu kruha iz mekinjavog brašna i opisao to u svojim čuvenim receptima.

Priprema mekinjavog ili tzv. graham-kruha

Ovaj originalni recept ima još danas svoju punu vrijednost, a Kneipp ga ovako propisuje:

Od mekinjavog brašna (fina pšenična prekupa) uzme se 1, 2, 3 do 4 kg, već prema tome da li se peče za manje ili više osoba. U zdjeli se načini tijesto s vrućom vodom i ostavi preko noći stajati na toplom mjestu. U tijesto se ne smije stavljati ni kvasac, ni sol, ni ostali začini. Drugi se dan iz tijesta formiraju manji ovalni hljepčići i stave se u krušnu peć zagrijanu na uobičajenu toplinu za pečenje kruha (u manjem kućanstvu upotrebljava se pećnica kuhinjskog štednjaka) i peče se 75-90 minuta. Odmah nakon vađenja pečeni kruh uroni se na 3 do 4 sekunde u kipuću vodu i ponovo stavi u peć na sušenje.

Pečeni se kruh pohranjuje na hladnom mjestu i, ukoliko je kora pretvrda, obavije se vlažnom krpom.

Na kraju neka posluži još jedan recept iz prakse:

Izmiješa se 2,5 kg pšenične prekrupe sa oko 1,5 litre hladne vode, četvrt sata tijesto se dobro mijesi te se sve to stavi pokriveno mirovati oko 2 sata. Potom se od toga formiraju 3 do 4 pletenice te se svaka stavi na dobro očišćen crijep, posut pšeničnom prekrupom. Tako pripremljene pletenice stave se sada u vruću pećnicu (ili na selu u unaprijed dobro naloženu krušnu peć) i peku 90-120 minuta na dobroj vatri. Nakon jedno pola sata, pletenice se izvade, brzo namoče hladnom vodom i ponovo se okrenutim položajem stave na pečenje.

Ako želite da kora od kruha bude mekanija, tada se u vodu za močenje doda obrano mlijeko, a može se upotrijebiti i čisto mlijeko.

Kao siguran znak da je proces pečenja kruha završen, kruh mora šuplje zvoniti ako prstom kucate po njegovoj sredini.

Kroz iskustvo o kruhu od pšenične prekrupe i njegovu pripremanju, Kneipp je kod nas ponovo probudio spoznaju o zdravstvenoj vrijednosti ovog kruha, kojeg su jeli naši preci.

 

Čičak - ARCTIUM LAPPA L.

Sinonimi: Lappa major Gaert — Arctium majus Bernh — Lappa officinalis Ali. — Lappa vulgaris v. major Neilr.

Narodni nazivi: čičak zeleni — čkalj — gorki lepuh — grki lopuh — grčki lopuh — konjski čičak — lapušina — lepušina — lopuk — repinec — repuh — repušina — ripalj — svijetnjak — veliki čičak — veliki lopuh — veliki ripanj.

Čičak

Opis biljke: čičak je dvogodišnja biljka s dugim i vretenastim mesnatim korije­nom koji je iznutra bjelkaste boje, a izvana sivo-smeđ. U prvoj godini pojav­ljuju se veliki prizemni listovi s peteljkama i nepravilnog srcolikog oblika. U drugoj godini izraste uspravna razgranjena stabljika visoka 80 do 120 cm, a listovi su na stabljici sve manji idući prema vrhu stabljike. Cvjetne su glavice okrugle i smještene na vrhovima grana. Brojni ovojni listovi cvjetnih glavica završavaju se kukama zbog čega lako prianjaju na odjeću i na dlaku stoke. Cvjetovi su grimizno-crvene do grimizno-ljubičaste boje.

Čičak

Miris i okus: svježe korijenje miriše neugodno i oštro, a bez mirisa je tek nakon što je potpuno suho. Okus je slatkast i sluzast.

Vrijeme cvatnje: od srpnja do rujna.

Stanište: nalazi se kao vrlo česta biljka uz ograde, puteve, rubove šuma, na neobrađenim zemljištima, uz željezničke pruge, uz nasipe, obale rijeka i drugdje. Čičak voli blizinu ljudskih naselja, tj. dobro gnojeno zemljište i sunčano stanište.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se u prvom redu korijen dvogodišnjih biljaka (Radix Bardanae), a raspoznavanje je vrlo lako, jer kod dvogodišnjih biljaka mora već izrasti stabljika. Korijen se sabire u travnju do početka svibnja te u listopadu i studenome. Korijen se iskopa, opere, očisti od sukorijenja i nad­zemnih dijelova stabljike pa se zbog lakšeg sušenja razreže po duljini. Suši se na toplom mjestu, a osušeni je korijen na prijelomu spužvast i bjelkaste boje. Po potrebi sabiru se i svježi listovi koji se odmah i kao svježi upotrebljavaju.

Ljekovite i djelotvorne tvari: mnoge tvari koje su uglavnom ljekovite, čine tu biljku jednom od najvrednijih ljekovitih biljaka. Od tih tvari sadržano je u korijenu oko 45 % inulina (posebna vrsta šećera), zatim masnih kiselina, fosforne kiseline, taninske kiseline te drugih organskih kiselina i masnog i hlapivog ulja.

Ljekovito djelovanje: korijen djeluje proluotrovno, pospješuje izlučivanje mokraće i znoja, te čisti krv.

Djelovanje korijena na čišćenje krvi i na izlučivanje otrovnih tvari iz tijela prema najnovijim istraživanjima znatno nadmašuje djelovanje skuplje inozem­ne droge, tj. korijena sarsaparile (Radix Sarsaparillae).

Na žalost, o ljekovitosti čička se čuje vrlo malo, a mnogo više kao o dosadnom korovu. Visoki sadržaj inulina čini korijen čička naročito korisnim kao ljeko­vitu biljku kod bolesti jetre, a vrši i koristan utjecaj na izlučivanje žuči. Osim toga, visoki sadržaj inulina u korijenu od značenja je za šećerne bolesnike jer inulin ne opterećuje izmjenu šećera kod šećernih bolesnika. Iz korijena čička može se u dijeti šećernih bolesnika prirediti ukusno povrće. Čaj od čičkova korijena pogodan je za liječenje smetnji u jetri i žuči, za čišće­nje krvi, a izvana kao kupelj kod kožnih bolesti; priprema se hladnim načinom. Puna čajna žlica svježeg i usitnjenog korijena stavi se u šalicu hladne vode te se ostavi na močenju 7 do 8 sati nakon čega se sasvim kratko prokuha. Piju se dnevno 2-3 šalice.

Svježi sok iz svježe iskopanog i dobro očišćenog korijena priređuje se tako da se korijen usitni, prelije polovinom količine vode i istiješti. Od tako dobi­vene tekućine piju se u gutljajima 2 šalice dnevno.

Primjena u pučkoj medicini: čaj od čičkova korijena služi kao kupelj za mokre lišaje, kožne čireve, apscese i ostale kožne nečistoće. Nakon kupelji zgnječi se svježi korijen i u tako zgnječenom stanju položi kao oblog na oboljela mjesta.

Svježe istiješteni sok iz korijena kapa se na otvorene rane, čireve, mliječne krastice (crusta lactea, oboljenja kože na obrazu dojenčeta), kožne čireve, ope­kotine te na ekceme pa se pusti da se sok osuši. Kod vodenih prišteva u ustima i ždrijelu ili kod ispucanih usta grglja se ili ispire čajem od čičkova korijena. Mast od čičkova korijena upotrebljava se izvana za liječenje rana i čireva, te za liječenje lišaja i krastavih rana na glavi. O dobrim uspjesima s tom masti izvještava i Kneipp koji ju je primijenio za liječenje opekotina. Čak, štoviše, postižu se uspjesi u liječenju zloćudnih čireva i u lakšim slučajevima tuberku­loze kože (lupus vulgaris) zajedno s unutarnjom primjenom čaja.

Mast od čičkova korijena priprema se vrlo lako: svježi sok korijena pomije­ša se sa čistom svinjskom mašću dok ne nastane kaša. Iz korijena se dobiva tzv. čičkovo ulje koje nalazi primjenu u liječenju ispadanja kose. Često se osporava uspjeh čičkova ulja u liječenju ispadanja kose, no treba naglasiti da čičkovo ulje ne može ljekovito djelovati ako je korijen kose odumro zbog hormonalnih promjena ili uslijed teških oštećenja kose (lišaji, ekcemi i dr.). Kod zdravog, ali samo oslabljenog korijena kose mogu se sasvim sigurno postići dobri uspjesi čičkovim uljem, koje potiče cirkulaciju krvi. U pučkoj medicini upotrebljava se čaj od čičkova sjemena protiv stvaranja bubrežnih kamenaca, jer čaj pospješuje izlučivanje mokraće.

Napomena: skupini čička pripadaju još neke vrste koje se od opisanog čička razlikuju u nekim pojedinostima, a inače su to biljke koje se pojavljuju na istim staništima, a u liječenju imaju jednake mogućnosti primjene. To su:

  • Arctium minus (Hill) — čije su cvjetne glavice veličine lješnjaka, dakle, znatno manje i grimizne, rijetko i bijele boje.
  • Arctium tomentosum Lej. et. Court. — sa paučinastim i vunastim ovojnim listovima cvjetnih glavica tamnogrimizne boje.

 

 

 

Više članaka...

Stranica 24 od 32

24

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas208
mod_vvisit_counterJučer1006
mod_vvisit_counterOvaj tjedan4649
mod_vvisit_counterOvaj mjesec26272
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3212149

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 112