Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Islandski lišaj - CETRARIA ISLANDICA (L.) ACH.

Narodni nazivi: bohinski mah — gorski mah — islandska lihena — islandska mahovina — planinska mahovina — planinski mah — plućni mah — plućnik — plućnjak — plučnik.

Islandski lišaj

Opis biljke: biljka se najčešće naziva islandska mahovina što dovodi do krivog shvaćanja da se radi o mahovini. To ime potječe iz vremena kada se botanički nije pravila nikakva razlika između lišaja i mahovina. Po današnjem shvaćanju biljka je lišaj pa je njezino pravo ime samo islandski lišaj. Islandski lišaj nije raščlanjen na korijen, stabljiku i listove jer on spada u posebnu skupinu biljnih organizama čija je steljka sastavljena od alga i gljiva. Steljka tog lišaja tvorevina je slična listu, visoka oko 10 cm te se s kratkim končastim organima učvršćuje na površinu zemlje. Ubraja se u lišaje grmaše jer mu je steljka uspravnog rasta i nepravilno razgranjena poput malog grma.

Islandski lišaj

Strana lišaja, okrenuta suncu, je maslinasto do smeđe-zelena, a donja strana je svijetlosive boje s bijelim mrljama. Ogranci lišaja su žljebasti, na vrhu prošireni i nepravilno trepavičasti. Najdonji dijelovi stelje su crvenkaste boje. U svježem stanju lišaj je mekan i kožasto-žilav, dok je u suhom stanju krt i lomljiv, te mnogo svjetlije boje.

Miris i okus: lišaj ima slabi miris dok je okusa bljutava, sluzava i gorka.

Stanište: geografsko ime biljke vodi do krivog shvaćanja da taj lišaj raste samo na Islandu. To geografsko obilježje dobila je biljka samo radi toga, što je na Islandu, gdje lišaj također raste, prvi puta primijenjena kao ljekovita biljka. Lišaj uspijeva gotovo na čitavoj sjevernoj polutki Zemlje, a nalazi se među vrijeskom i mahovinama na visokom sjeveru, gdje skromnim sjevernim jelenima služi kao hrana. Na tim područjima služi i kao hrana čovjeku. Taj lišaj služi i kao nadomjestak za žitarice jer se iz, na vatri osušenog i smrvljenog lišaja, priprema hranjiva kaša.

Na našim područjima ovaj se lišaj javlja često u velikom mnoštvu na planinskom području u svijetlim i smrekovim šumama i na visinskim pašnjacima među kamenjem, naročito na otvorenim područjima, koja su često pod utjecajem vjetra. Za razliku od drugih lišajeva raste na tlu.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se čitav lišaj (Lichen islandicus) isključivo po suhom vremenu tokom čitave godine, tj. dok je moguće sabiranje s obzirom na vremenske prilike. Lišaj se očisti od raznih primjesa, kao npr. zemlje, iglica, četinara, mahovine i dr. te se dosuši u hladu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: lišaj sadrži preko 50%  sluzi, vitamin B-12, nadalje lišajev škrob, lišajevu gorku kiselinu, gorku tvar cetrarin, lihenin, šećer, gumu i još neke ne pobliže istražene antibiotske djelotvorne tvari. Za ovaj se lišaj drži da od svih kopnenih biljaka sadrži najviše joda. Od mineralnih tvari utvrđena je uglavnom kremična kiselina i nešto eteričnog ulja. Vitamin B-12 ubraja se u najdjelotvornije sredstvo protiv slabokrvnosti.

Ljekovito djelovanje: islandski lišaj je ljekovita biljka koja ublažuje nadražaje i rastvara sluz. Zato je treba mnogo više primjenjivati kod svih vrsta prehlade. Vrlo dobri uspjesi mogu se postići kod bronhalnog katara, kašlja, hripavca, prehlade s prekomjernom sluzi, kod svih oboljenja pluća kao i kod slabih pluća te sklonosti k prehladama pri najneznatnijim vremenskim promjenama ili promjenama mjesta s drugom klimom.

Hufeland je vrlo cijenio islandski lišaj i preporučao ga kod leških plućnih oboljenja, a naročito kod plućne tuberkuloze. Prednost primjene te droge kod tuberkuloze pluća leži u tome, da se ovdje zajedno susreću dva važna zdravstvena faktora. Ne samo da teško oboljela pluća oslobađa temeljito od sluzi, a i od žilave teško rastvorljive sluzi, nego islandski lišaj ima i značajna svojstva za podsticanje djelatnosti dišnog sustava (analeptik), tj. takve zdravstvene moći, koja je za tuberkulozne bolesnike vrlo važna, jer zadržava gubitak snage koja se u toj bolesti najčešće javlja. Prema Graupneru se već kod razrjeđenja čajnog uvarka islandskog lišaja u odnosu 1:1000 koči razvitak tuberkuloznih bakcila. Svojstvo islandskog lišaja da krijepi i jača od značenja je kod stanja iscrpljenosti svake vrste, kao npr. za vrijeme ili nakon teških bolesti, kod gubitka krvi uslijed operacija i nesretnih slučajeva, nakon ospica, nakon teških infekcijskih bolesti, nakon bolesti želuca i crijeva i dr. Islandski lišaj vrlo povoljno utječe na sekreciju mlijeka kod majki koje doje, ali ne smije postojati upala bilo prsiju, bilo prsnih bradavica. Daljnje područje primjene su oboljenja želuca i crijeva: akutni ili kronični proljevi, odnosno začepi, probavne smetnje (dispepsija), želučani ili crijevni katari (gastroenteritis), zasluzenje želuca, odnosno otklanjanje nenormalnih procesa vrenja, i normaliziranje izlučivanja žuči.

Dokazana je i činjenica da islandski lišaj uspostavlja ravnotežu želučane kiseline bilo da je ima previše ili je ima premalo.

Primjena islandskog lišaja kod slabokrvnosti se preporuča, jer ljekovita tvar cetrarin pobuđuje stvaranje crvenih i bijelih krvnih tjelešaca u pravilnom omjeru. Ako se još dalje spomene da islandski lišaj dovodi do ozdravljenja čak i Brightove bolesti (obostrana upala bubrega) i da pod određenim liječnički utvrđenim uvjetima može znatno pridonijeti poboljšanju općeg stanja šećernih bolesnika, mora se toj ljekovitoj biljci, doduše tako neuglednoj, posvetiti veću pažnju i više je cijeniti.

Ta mnogostrana i nadasve dragocjena ljekovitost islandskog lišaja u zadnje je vrijeme ponovo znanstveno dokazana kao točna i to kliničkim ispitivanjima i opažanjima. Ta ljekovita biljka posjeduje i antibiotičko dijelovanje (dr med. Winkelmann), te se može donekle usporediti s djelovanjem penicilina. Kulturom bakterija na agar-agaru, želatinoznoj podlozi iz crvenih algi može se u svako doba to i naučno dokazati.

Svakako treba posebno naglasiti da nerazumna i pretjerana primjena te tako dragocjene ljekovite biljke može prouzročiti i vrlo neugodne posljedice; prevelike doze i dugotrajna upotreba mogu dovesti do osjetljivih nadražaja u probavnom traktu, a mogu izazvali i smetnje u jetrima. Količinu i trajanje primjene najbolje će odrediti liječnik na temelju pažljivih promatranja.

Opće upute za upotrebu: za pripremu čaja islandski se lišaj u pravilu kuha i to 1 puna čajna žlica droge jednom se prokuha u 1 šalici vode i ostavi stajati 10 minuta. Čaj se redovito pije nezaslađen, u gutljajima, 2-3 šalice dnevno. Takozvana "hladetina" od islandskog lišaja - izvanredno sredstvo za osvježenje i okrepu bolesnika - priprema se namakanjem droge preko noći u hladnoj vodi nakon čega se kratko popari i konačno procijedi. Za poboljšanje okusa može se dodati nešto sitno naribane čokolade.

Taj napitak koji gasi žeđ, a pije se topao ili rashlađen, pije se kod oboljenja s pojavom žeđi. Pazite da šećernim bolesnicima kao dodatak dale samo dijabetsku čokoladu. Za šećerne bolesnike preporuča se kruh pripremljen iz suhe droge, koji je i vrlo hranjiv. Kao čaj može se islandski lišaj primijenili dva puta. Droga se namoči preko noći u hladnoj vodi, ujutro se malo podgrije i ocijedi, poslije toga se procijeđena droga ponovo namoči u hladnoj vodi, ostavi preko dana, navečer se stavi da jednom kratko provrije, ocijedi se i pije lako ponovo dobiveni čaj u gutljajima topao ili rashlađen. Važno je zapamtiti: droga se nikada ne smije kuhati - ma kako se to ponekad pogrešno preporuča - s dodatkom sode bikarbone ili potaše radi oslobađanja od gorke cetrarne kiseline, jer je upravo ta cetrarna kiselina jedna od najljekovitijih sastojaka islandskog lišaja.

Primjena u pučkoj medicini: malo rashlađeni čaj, po mišljenju pučke medicine, može se kao hladni oblog primijenili preko noći kod guše (slruma). Po receptu islandske pučke medicine ljekoviti se napitak nakon preboljelih bolesti za jačanje i ponovo postizanje tjelesne snage priprema na slijedeći način: kao dnevna količina uzme se oko 20 g suhe droge i namoči u hladnoj vodi kroz 5-6 sati, potom se ta voda odlije, izmekšana se droga istiješti te se iz toga ostatka čaja pripremi čajni oparak kome se doda oko pola čajne žlice aniša (br. 104), a nakon što se procijedi i ohladi, zaslađuje se prema potrebi medom.

I u pučkoj medicini Švicarske mnogo se upotrebljava sušeni i u prah stučeni islandski lišaj kao prah za posipavanje rana. Islandski lišaj uživa u švicarskoj pučkoj medicini visoki ugled kao mnogostrani prirodni lijek.

Primjena u liječenju životinja: čaj kao ljekoviti napitak daje se domaćim životinjama kod gubitka volje za uzimanjem hrane, kod crijevnih oboljenja, griže, kolika, kao i kod kašlja i svih plućnih bolesti, uključujući tu i tuberkulozu. Kod gubitka krvi uslijed ozljeda islandski će lišaj djelovati povoljno, a i kao prašak za posipavanje rana nalazi mnogostruku primjenu u veterinarstvu.

Napomena: islandski lišaj se ne smije zamijeniti s crvenom algom Chondrus crispus (L.) Stackhouse iz koje se dobiva droga karagen ili irski mah. Ta alga rasle na stjenovitim obalama Sjevernog mora i Atlantskog oceana, a najviše se droga priređuje u Irskoj. Obalno stanovništvo kraja gdje ta alga raste, smatra ovu ljekovitu biljku jednom od najboljih ljekovitih i hranljivih sredstava za tuberkulozne bolesnike i one koji se nakon te bolesti oporavljaju. Ova se alga upotrebljava i kod oboljenja organa za disanje: kašlja, bronhitisa i drugih bolesti, a primjenjuje se i u bolestima crijeva.



Kičica - CENTAURIUM UMBELLATUM GILIB.

Sinonimi: Centaurium erythraea Raf. — Centaurium minus Moench. — Centaurium vulgare Raf. — Chironia centaurium Curt. — Erythraea centaurium Pers. — Erythraea vulgaris S. F. Gray — Gentiana centaurium L.

Narodni nazivi: bor cvitaš — ger — gorka kitica — gorčica — gorko zelje — griževnjak — grozničava trava — grozničavka — jezernica — kantarion — kitica — mali stozlatnik — tavžentroža — trava od groznice — zlati grmek — zlatna žuč — zlatna kitica.

Kičica

Opis biljke: jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka, četvorouglaste i razgranjene stabljike i visine 20 do 50 cm. Prizemni listovi su obično smješteni u rozeti, a listovi na stabljici su naspramni i sjedeći, jajolikog do duguljastog oblika. Cvjetovi su složeni u paštitac, ljevkastog su oblika i ružičasto-crvene boje. Prašnici se nakon cvatnje karakteristično savijaju u spiralu. Cvjetovi se otvaraju po toplom vremenu tek kod najmanje 20° C.

Kičica

Miris i okus: biljka miriše slabo aromatično, a okusa je oštra i gorka. Vrijeme cvatnje: od lipnja do kolovoza.

Stanište: kičica rado uspijeva na šumskim livadama i šumskim čistinama te voli vapnenasto, ilovasto i toplo tlo, ali se prilagođuje i drugim uvjetima staništa, a uspijeva čak i na močvarnom tlu.

Ljekoviti dijelovi biljke: u početku cvatnje sabire se čitava biljka (Herba Centaurii) pa se tako sabrana razastre zbog sušenja u hladu na zračnom mjestu. Uobičajeno je da se sabrana biljka veže u snopiće koji se objese u hladu radi sušenja. Sabrana biljka neka ne bude dulja od 20-25 cm, jer prevelika stabljika smanjuje vrijednost. Sušenje na suncu, kao i sabiranje kada je biljka već ocvala, daje drogu čiji cvjetovi nisu više ružičasto-crveni, nego blijedo smeđi, a i čitav je izgled biljke smeđ, zbog čega takva droga nije kvalitetna. Sabirači te biljke često griješe što biljku prilikom sabiranja ne režu, nego je čupaju zajedno s korijenjem koje se nalazi plitko pod zemljom. Na taj se način biljka u prirodi prorjeđuje, a poznata su i uništenja čitavih staništa prouzrokovana ovakvim nerazboritim načinom sabiranja.

Ljekovite i djelotvorne tvari: najvažnija ljekovita tvar je gorki glikozid eritrocentaurin, nadalje eterično ulje u manjim količinama, palmitinska kiselina, stearin, sluz, šećer, eritarin, bezbojni ali kristaličan vrlo gorak glikozid vjerojatno je najljekovitija supstanca.

Nadalje su utvrđeni još cerilni alkohol, fitosterin, guma, vosak, viši alkoholi, lagano hlapivo ulje, masne kiseline, kalij, škrob i magnezij. Eritrocentaurin je sastavni dio gorkih kapi za želudac (Tinctura amara) i ekstrakta (Extractum Centaurii).

Ljekovito djelovanje: kičica je izrazita ljekovita biljka za bolesni želudac. Ona djeluje u prvom redu na sprečavanje vrenja i pobuđuje rad želučanih, crijevnih i pljuvačnih žlijezda. Otklanjanjem pojava vrenja, jačanjem preslabog ili tromog želuca kao i pospješenjem rada želučanih žlijezdi, naročito kod nedovoljnog izlučivanja solne kiseline, postiže se temeljita promjena cjelokupnog rada želuca i crijeva. Prije svega pospješuje se stolica, otklanja začepljenje, a odstranjuje se, odnosno smanjuje zastoj u radu i želučani plinovi. Kičica uspostavlja u želucu i crijevima ponovo prirodni rad i funkcije, a time djeluje i na funkcije jetre i žuči, otklanja i ovdje nedovoljan rad tih organa, odnosno, među ostalim liječi smetnje u jetri, žučne grčeve i žuticu. Da ovo ljekovito djelovanje, koje se odnosi na jačanje i čišćenje ima kao posljedicu i poboljšanje krvi kod slabokrvnosti, da se normaliziraju poremećeni odnosi kolanja i da na kraju nestaje tjelesna i duševna umornost i iscrpljenost, samo su dokazi u kojoj mjeri bolesne pojave želuca i crijeva nepovoljno utječu na čitav organizam. Kičica je najbolja i najpouzdanija ljekovita biljka koju pruža priroda i koja s pravom zaslužuje svoje ime. (Kičica se u njemačkom jeziku naziva "Tausendguldenkraut", tj. biljka tisuću guldena, što bi odgovaralo i nekim našim narodnim nazivima, kao npr. tavžentroža ili zlatna kitica.)

Za pripremu čaja dovoljno je pola čajne žlice kičice staviti na močenje u 1 šalicu hladne vode kroz 8 sati. Nakon što je hladni pripravak ocijeđen, zagrije se da bude topao, a piju se tokom dana 2 šalice uvijek prije jela, nikada neposredno nakon jela. Mnoga primjena kičice u pučkoj medici kao i zapisi u starim bilinarskim knjigama, našla je u cijelosti potvrdu i u nauci.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: kod bljedoće, slabokrvnosti, rahitisa i skrofuloze pije se čajna mješavina od jednakih dijelova kičice i gospine trave (br. 70). Za pripremu uzme se 1 čajna žlica te mješavine za 1 šalicu čaja i na kraju se doda 1 čajna žlica meda, a piju se dnevno 2 do 3 šalice u gutljajima, tj. polagano.

Kod tvrdokorne začepljenosti i bolesti jetre priprema se klistir od jednakih dijelova kičice, maslačka (br. 142) i puzave pirike (br. 5). Ta se mješavina jednom prokuha, uvarak se ostavi da odstoji dok ne bude kao mlačan upotrebljiv, procijedi se, a klistir se uzima uveče.

Čisti čaj od kičice, uziman kroz dulje vrijeme, djeluje na mršavljenje kod ugojenih osoba.

Kod želučane slabosti, pritiska u želucu i katara želuca, priprema se čajna mješavina od kičice, korijena srčanika (br. 63), podanka iđirota (br. 2) i kamilice (br. 89). Za 1 šalicu čajnog oparka uzima se 1 čajna žlica te mješavine, a čaj se pije tokom dana 2-3 šalice. Kičica je također prava ljekovita biljka za žene, jer otklanja smetnje kod menstruacije.

Kod očnih bolesti na skrofuloznoj podlozi piju se dnevno 2 šalice čaja pripremljenog kao čajni oparak od mješavine jednakih dijelova kičice i listova oraha (br. 74). Za 1 šalicu uzima se 1 čajna žlica navedene mješavine.

Kućni recept za želučani gorki napitak:

150 g kičice
100 g korijena od rabarbare (br. 123)
100 g ploda borovice (br. 75)
50 g stolisnika (br. 1)
30 g podanka iđirota (br 2) i
20 g biljke pelina (br. 23).

Dijelovi se korijena dobro usitne, a plodovi borovice se zgnječe. Ta se biljna mješavina stavi u bocu od 5 litara, a na nju se nalije 2,5 litre 90% -tne vinske žeste ili alkohola i ostavi stajati kroz 2 dana. Sada se pripremi šećerna otopina od 1,5 litre prokuhane i dobro rashlađene vode i 1 kg šećera. Čim je otopina nakon jednog prokuhavanja i ohlađenja postala potpuno bistra, nalije se u biljni pripravak s alkoholom i dobro protrese. Dobro zatvorena boca stavi se kroz 4 tjedna u blizinu peći ili štednjaka, tj. na toplo mjesto i dnevno se 2 do 3 puta dobro protrese. Nakon 4 tjedna sadržaj se boce procijedi, ostatak se dobro istiješti i tako dobiveni želučani gorki napitak napuni se u boce. Od toga napitka uzima se po 1 rakijska čašica prije ručka i večere kod slabosti želuca, probavnih smetnji, pečenja u želucu, žgaravice, pritiska u želucu, pomanjkanja apetita, nadutosti, začepljenja, otečene slezene, početne žutice, kod prekomjernog sekreta u želucu, i kod smetnji sa žuči.

Pelin pomiješan s jednakim dijelovima kičice ljekoviti je napitak za šećerne bolesnike.

Kućni recept za vino od kičice:

60 g kičice
40 g kamilice (br. 89) i
40 g sitno izrezane kore naranče.

Sok od 2 naranče stavi se u 1,5 litre dobrog bijelog vina i ostavi na suncu tri tjedna, nakon toga se ocijedi i napuni u boce. Upotreba je ista kao i kod želučanog gorkog napitka.

Primjena u liječenju životinja: kičicu treba staviti konjima ili govedu u zelenu krmu ili sijeno kod krvomokrenja životinja. Čajni uvarak kičice upotrebljava se za čišćenje rana, a nakon toga se od istoga na rane stavlja vlažni oblog. Čajna mješavina od kičice, pelina (br. 23) i srčanika (br. 63) daje se konjima, kravama i ovcama kad nemaju volje za uzimanje hrane te kod mršavosti i tjelesnog propadanja. Životinje će napadno brzo postati zdrave. Kičica se daje životinjama kod začepljenosti ili kod proljeva.

Iz mitologije i povijesti: kičica je još u starom vijeku bila vrlo cijenjena ljekovita biljka, a zvala se "centaurium" po Kentauru Hironu, koji je njome liječio jako zagnojene rane. Hipokrat, Aristotel i svi veliki liječnici i prirodoslovci hvalili su tu biljku koja se kod Rimljana zvala "fel terrae", tj. žuč zemlje, radi svog gorkog okusa. Prema jednom drugom tumačenju, trebalo bi ime nastati od latinskih riječi centum - sto i aurum - zlato, složeno u centaurum. U povijesti, pričama i vjerovanju mnogih naroda, kičica je kao ljekovita biljka, uvijek prisutna.


Kim - CARUM CARVI L.

Sinonimi: Apium carvi Crantz. — Bunium carvi M. B. — Carum aromaticum Salisb. — Carum decussatum Gilib. — Ligusticum carvi Roth.

Narodni nazivi: divji kumin — karun — kimelj — kimin — kmin — kom — komin — krop — kumen — kumin pitomi — kuminak — pitomi kim — poljski kim.

Kim

Opis biljke: kim je dvogodišnja biljka s bijelim korijenom, oblika poput mrkve. Stabljika je uglasta i razgranjena. Listovi su dvostruko perasti, a mnogi vrlo sitni listići pršljenastog su oblika.

Kim

Oblik cvata je štitac bez ovojnih listića, a cvjetovi su bijele boje. Plod je duguljast i rebrast, te ima po pet uzdužnih rebara u čijim su dubinama smješteni uljni kanali.

Od ljekovitih biljaka iz porodice štitarki (aniš, kopar, komorač, mrkva, kim, peršun, trbulja, celer) i otrovnih ljekovitih biljaka (kukuta i divlji peršun), kim je jedina biljka koja ima postrane listiće na dnu lisne peteljke! Vidi usporedni pregled kod trbulje (br. 96).

Vrijeme cvatnje: svibanj, lipanj.

Miris i okus: miris sjemena je ugodan i jako aromatičan. Okus je isto tako ugodan, jako aromatičan i ugrijava. Ista svojstva mirisa i okusa ima i korijen, samo je nešto blaži.

Vrijeme sazrijevanja sjemena: srpanj, kolovoz.

Stanište: kim raste gotovo na svim livadama kao samonikla biljka, no danas se radi velike potrebe za tom ljekovitom i začinskom biljkom sve više pribjegava njezinu uzgoju na oraničnim i vrtnim površinama.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se zrelo sjeme (Fructus Carvi) u vrijeme njegovog sazrijevanja, a pojedinačno se u travnju sabire i korijen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: kim sadrži u različitim količinama eterično ulje (Oleum Carvi) nadalje šećer, škrob, dušične i bezdušične tvari, masno ulje i mineralne tvari.

Ljekovito djelovanje: kim je prastara ljekovita biljka koja se uzgajala pa je sjeme kima nađeno već u prethistorijskim sojenicama. Pod nazivom "cuminum" kod Rimljana i "kyminon" kod Grka nije označen kim o kojem je riječ, nego je pod tim nazivima označena srodna biljka kimu koji uspijeva na sredozemnom području. Plinije je najprije opisao livadni kim kao "careum" jer bi trebao potjecati iz Kareja u Maloj Aziji. Pod staronjemačkim nazivom "veltkymmel" nije bio označen kim nego majčina dušica (Thymus serpvllum). Tek je Mattioli opširno opisao kim.

Kim ima svojstva da lagano podražuje, ugrijava, jača želudac, pospješuje izlučivanje mokraće i pospješuje probavu.

Sjeme kima se izravnava u svojem djelovanju sa sjemenom aniša i komorača, pa ga je Kneipp preporučivao kao sredstvo protiv nadimanja.

Sjeme kima naročito se preporučuje ženama jer na trostruki način djeluje pospješujući:

1) pospješuje menstruaciju i smiruje grčeve maternice.

2) djeluje na umekšavanje, čime se olakšavaju porođajni bolovi i sam porod,

3) kim pospješuje izlučivanje mlijeka za vrijeme dojenja.

Smanjenje sekrecije mlijeka i s time u vezi izbjegavanje nakupljanja mlijeka vidi pod ljekovitim biljkama kaduljom (br. 132) i peršinom (br. 101). Kimove kupelji su vrlo dobre za slabunjavu djecu.

Za pripremu čaja uzima se 1 čajna žlica sjemena kima, malo se prokuha, ostavi 10 minuta pokrito, nakon čega se ocijedi. Piju se dvije do tri šalice dnevno u gutljajima. Kimovo ulje uzima se samo jednom dnevno i to najbolje 3-4 kapi na nešto šećera u prahu.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: kuhani korijen kima vrlo je zdrav. On zagrijava želudac i bezbolno pospješuje izlučivanje mokraće. Češka i moravska pučka medicina tvrdi da se sprečava udar kapi ako se jede mnogo kima. Sjeme kima, napunjeno u platnenu vrećicu, dobro ugrijano i stavljeno na trbuh, otklanja trbobolju i smanjuje nadutost.

Zdrobljeno sjeme kima, poprskano vinom, stavljeno u platnenu vrećicu i toplo položeno ublažuje bolove glave, uha i zuba.

Topli čaj od kima bez šećera vrijedi u pučkoj medicini kao jedan od najboljih i najpouzdanijih lijekova kada peče želudac, u bolovima i grčevima želuca, kod nadutosti i nadražaja na povraćanje. Ako se kim dodaje jelu, stvara se apetit, dobra probava, smanjuje se nadutost, omogućuju se vjetrovi i otklanja zadah iz usta.

Gram kimovog ulja rastvoren u 50 g vinske žeste i od toga dodana klistiru 1 jedaća žlica, djelovat će blago i rastvarajuće.

Kim stavljen u vinsku žestu ili rakiju daje napitak koji jača želudac, djeluje na umirenje i na smanjenje grčeva. Liker od kima često se patvori kemijskim nadomjescima te kao takav nema nikakve ljekovite vrijednosti. Kim je prema shvaćanju ruske pučke medicine vrlo dobar lijek protiv pijanstva. U tu svrhu prelije se 50 g kima jednim litrom kipuće vode te se pijancu daje da nezaslađeno pije na slijedeći način: prvi dan 4-5 šalica, drugi dan 4 šalice, treći dan 3 šalice, čatvrti dan 2 šalice i slijedeće dane po 1 šalicu i to tokom 3 tjedna, već prema stupnju pijanstva. Najprije nastupa povraćanje i nakon toga slijedi većinom proljev i povišeno izlučivanje mokraće i znoja. Kura se kod ponovne pojave pijanstva ponavlja, a uspjeh ne izostaje.

Primjena u liječenju životinja: i kod životinja djeluje kim na smanjenje nadutosti te kao sredstvo za umirenje grčeva, a sprečava vrenja kod kolika. Kim pomiješan u hranu konjima i svinjama, pospješuje apetit. Lagani uvarak od kima, dodan piću, otklanja nedostatak mlijeka kod krava. Sjeme iz kojeg je destilacijom izvađeno eterično ulje vrlo je dobro krmivo radi bogatog sadržaja bjelančevina i masti, te dodavano u malim količinama ostaloj krmi, daje životinjama veći radni kapacitet.



Vilino sito - CARLINA ACAULIS L.

Sinonimi: Carlina caulescens Lam. — Carlina chamaeleon Vili. — Carlina grandiflora Moench. — Carlina subacaulis DC.

Narodni nazivi: beli trn — bodič — djedovina — kravinac — kravjak — kravojac — kragujac — kraljevac — krmski koren — krovačac — oslobad — prostriljačica — protak — pupavac — rešetka sikavac — šikavac — veliki kravljak — veliki striček — veliko sito — vražji stric.

Vilino sito

Opis biljke: ova uočljiva biljka poznata je i u prirodi dosta rasprostranjena. Dolazi i u našim krajevima na suhim i siromašnim livadama i pašnjacima, a i na vrištinama. To je niska, posve uz tlo prilegla trajna biljka s vrlo kratkom stabljikom, s jako rascijepljenim i bodljikavim listovima. Velike, sjajnobijele i zvjezdaste cvjetne glavice razvijaju se pojedinačno. Čim je u izgledu kišovito vrijeme ili gusta magla, srebrno se bijeli i bodljikavi ovojni listovi zatvaraju pa se u to njezino svojstvo predskazivanja vremena može pouzdati. Duboki stupasti korijen svinje rado izruju i jedu. Korijen je izvana smeđi, iznutra svjetliji i raspucan, mirisa sladunjava, nalik na miris gljiva, a okusa je oštro aromatičnog.

Vilino sito

Ljekoviti dijelovi biljke su korijen (Radix Carlinae) koji se kopa rano u proljeće (ožujak, travanj) ili u jesen. Korijen je sklon pljesnivoći pa se mora naglo osušiti i čuvati na suhom mjestu. Mesnati i debeli dijelovi cvjetnih glavica mogu služiti i kao hrana.

Ljekovite i djelotvorne tvari: utvrđeno je eterično ulje, nadalje inulin, tanin i jedan sirišni encim.

Ljekovito djelovanje: vilino sito upotrebljava se samo u pučkoj medicini i radi sadržaja tanina u korijenu hvaljeno je sredstvo koje tjera vodu, čisti crijeva i pospješuje izlučivanje mokraće. Često se primjenjuje za čišćenje rana. Daljnje područje primjene u pučkoj medicini nalazi se u suzbijanju raznih crijevnih nametnika bilo da se radi o glistama ili o trakavici. Pripremljeni čaj od korijena i to 1 čajna žlica sitno izrezanog korijena za 1 šalicu u obliku laganog oparka pije se dnevno bez šećera u količini 2-3 šalice.

Od korijena kuhanog u octu priprema se sredstvo za ispiranje usta i to na način da se u oparak korijena stavi kadulja (br. 132), drži 5 minuta, a zatim se ocijedi i time se marljivo ispiru usta. Ovo brzo otklanja zubobolju i upalu pokosnice. Ovako pripremljeno sredstvo služi i za čišćenje rana. Pomoću čaja korijena, pripremljenog na način da se korijen opari jakim bijelim vinom, liječe se pranjem ili stavljanjem vlažnih i toplih obloga teško zacjeljive rane, duboki čirevi i zlokobni lišaji. Dobar jaki vinski ocat može se također upotrijebiti za pripremu takvog oparka.

Vrlo cijenjeno sredstvo brdskih stanovnika je tzv. žesta ili tinktura od vilinog sita koja se dobiva na način da se 2-3 korijena stave na močenje kroz 8-10 dana u pola litre dobre rakije. To je prokušani prirodni lijek kod svih želučanih smetnji, a uzima se 1-2 puta na dan po 1 rakijska čašica.

Primjena u liječenju životinja: brdski stanovnici i pastiri peru rane i otvorene čireve domaćih životinja tinkturom ili vinskim oparkom od vilinog sita. Također se daje protiv crijevnih nametnika kod domaćih životinja bilo u obliku čajnog oparka korijena ili razrijeđene tinkture. Pastiri iskapaju korijen vilina sita na gorskim pašnjacima, suše ga, sitno ga izrežu i pomiješaju sa stočnom hranom, što životinje održava zdravima.


Sikavica - CARDUUS MARIANUM L.

Sinonimi: Silybum marianum Gaertn.

Narodni nazivi: badelj — bijeli stričak — bodena neža — divji artičok — gospin trn — magareća salata — ostropec — ošebalj — ošljebad — sjekavica — šarena badeljka — šareni čkalj — trn svete Marije — zmijina trava.

Sikavica

Opis biljke: razgranjena, smeđa sjajna stabljika, bogato je obrasla listovima. Listovi su proviđeni žutim bodljikama i bjelkasto su maljasti. Nešto povijena velika cvjetna glavica ima purpurno-crvene cvjetove.

Sikavica

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz, a vrijeme sazrijevanja plodova kolovoz, rujan.

Stanište: prvobitno u stepama sjeverne Afrike; udomaćila se u južnoj Evropi i prodrla u srednjem vijeku u sjevernu Njemačku gdje se još ponekad uzgaja. Uglavnom je udomaćena u zemljama Sredozemlja pa i kod nas dolazi u južnim krajevima s toplijom klimom. Uspijeva u mnoštvu na toplim, suhim i kamenitim položajima, susreće se često na željezničkim nasipima, a ne zaobilazi ni oranice.

Ljekoviti dijelovi biljke: sikavicu su u srednjem vijeku bilinari visoko cijenili, a upravo je postala glasovita zaslugom narodnog liječnika Rademachera, koji ju je s mnogo uspjeha primijenio kao lijek kod kroničnih bolesti jetre i slezene, kod kašlja, kod krvavog izbacivanja sputuma, kod žutice i grčeva uzrokovanih žučnim kamencima.

Ljekoviti su dijelovi biljke plodovi (Fructus Cardui mariani ili Fructus Silybi) i biljka u cvatu (Herba Car dui mariani ili Herba Silybi). Neposredno prije sazrijevanja sakupljaju se cvjetne glavice te se objese ili stavljaju na zračni i suhi prostor radi naknadnog dozrijevanja. Nakon toga se sjeme sakupi istresanjem iz cvjetnih glavica.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u sjemenu su utvrđeni tanin, masno ulje, gorke tvari, amini, bjelančevina, nadalje tiranin, histamin i agmatin.

Ljekovito djelovanje: sjeme sikavice navodi se kao izvrstan prirodni lijek kod bolesti žuči i jetre, osobito kod oteklih jetara, upale jetre (hepatitis), kod bolesti slezene, žutice i grčeva uslijed žučnih kamenaca.

Upotrebljava se ili u obliku čaja, 1 puna čajna žlica droge za 1 šalicu, a pije se 2-3 šalice tokom dana nezaslađeno i u gutljajima ili se uzme 1 čajna žlica fino stucanog sjemena 4-5 puta dnevno, nakon čega se zalije s nešto vode ili 15-25 kapi tinkture od sikavice, također 4-5 puta dnevno.

Primjena u pučkoj medicini: uz već navedenu primjenu sikavica se u pučkoj medicini primjenjuje još kod čireva potkoljenice (ulcus cruris), kod opakih izjedajućih čireva kože (ulcus rodens) i kod proširenih vena (variccs). Primjenjuje se dijelom posipanjem bolesnih mjesta prahom od sjemena ili oblozima pripremljenim od čaja sikavice, odnosno, kurama čaja.

Više članaka...

Stranica 21 od 32

21

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas210
mod_vvisit_counterJučer1006
mod_vvisit_counterOvaj tjedan4651
mod_vvisit_counterOvaj mjesec26274
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3212151

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 136