Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Donacije

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Orgonske piramide i orgoniti

    

Zdravlje i liječenje


Pitomi lan - LINUM USITATISSIMUM L.

Narodni nazivi: ćeten — glavičica — keten — kučina — lan — len — pravi lan — predivo — preslej — živica.

Pitomi lan

Opis biljke: lan je jednogodišnja biljka s uspravnom glatkom stabljikom, visine 50 do 70 cm i s naizmjenično gusto smještenim uskim i lancetastim listovima. Cvjetovi su plavi, ponekad bijeli s prašnicima i tučkom modrim kao nebo. Plod je 6 do 8 mm dug, okrugli tobolac sa 8 do 10 sjemenki. Sjeme je glatko, spljošteno, duguljasto, sjajno i svijetlosmeđe boje, a uronjeno u vodu obavija se sluzavim slojem. Sjeme je bez mirisa i sluzava je okusa.

Pitomi lan

Vrijeme cvatnje: srpanj do kolovoza, a sazrijevanje sjemena kolovoz do rujna.

Stanište: lan je jedna od najzanimljivijih i najstarijih kulturnih biljaka. Pradomovina lana nije poznata, no mogao bi vjerojatno potjecati iz Orijenta. U 14. stoljeću pr. n. e. bilo je već prošireno kultiviranje lana u Egiptu, a pri iskopavanju sojenica iz kamenog doba nađeno je sjeme lana i tkanje od lana, a u Bibliji se loša žetva lana ubraja u jednu od sedam nesreća koje su se nadvile nad Egipat. Sjeme lana bilo je u Evropi najstariji izvor masti, a vjerojatno i najstarija ljekovita biljka. Kod nas se lan mnogo više uzgajao nego danas pa je smanjenjem uzgoja vjerojatno smanjena upotreba lanenog vlakna u domaćoj radinosti. Lan nema naročitih zahtjeva na kvalitet zemljišta, no njegov je uzgoj ipak dosta osjetljiv, jer je osjetljiv na vlagu.

Ljekoviti dio biljke je zrelo sjeme (Semen Lini) iz kojeg se dobiva laneno ulje (Oleum Lini) i lanene pogače (Placentes seminis Lini) kao ostatak nakon tiještenja sjemena. Lanena sluz (Mucilago seminis Lini) dobiva se ako se laneno sjeme prelije s pedesetostrukom količinom mlake vode. Nakon 90 minuta stajanja, sluz se izluči iz sjemena.

Za čuvanje bilo lanenog sjemena, lanenog ulja ili lanenih pogača ne smiju se upotrijebiti limene kutije. Za čuvanje su prikladne samo tamne i dobro zatvorene staklene posude.

Ljekovite i djelotvorne tvari: laneno sjeme sadrži sluz, masno ulje, bjelančevinu, lecitin i nadasve vrijednu linolnu kiselinu, a utvrđeni su i enzimi, sterini i dr

Ljekovito djelovanje: laneno ulje upotrebljava se kod klistira za otvaranje te kod opekotina i to u mješavini od 1/2 količine lanenog ulja i 1/2 količine vapnene vode (Linimentum Calcis).

Za unutarnju upotrebu lanenog sjemena pomiješaju se 1 do 3 jedaće žlice grubo samljevenog lanenog sjemena s vodom ili s nešto jabučnog pekmeza ili s kiselim mlijekom. Ta količina uzima se tokom dana u tri obroka. Za pripremu čaja najbolje je staviti 1 jedaću žlicu sjemena u šalicu hladne vode, kratko prokuhati i ostaviti 10 minuta da odstoji. Čaj se pije topao. Vrlo je obljubljena tzv. kura s lanenim uljem kod grčeva izazvanih žučnim kamencima, pri čemu se odjednom uzima 50 do 60 g lanenog ulja i legne se na lijevu stranu oko pola sata. Žučni kamenci bezbolno se izlučuju u crijeva i odatle iz tijela.

Lanene pogače su jeftino i obljubljeno sredstvo za kašaste obloge ili kataplazme jer se lan ubraja u bilje koje kao oblog djeluje na smekšavanje. Prah od lanenog sjemena upotrijebljen svjež ili od sjemena iz kojeg je istiješteno ulje primjenjuje se za vruće obloge koji ublažuju bolove kod grčeva uslijed žučnih kamenaca kao i kod drugih oboljenja jetre i žuči. Vrlo je raširena upotreba lanenog sjemena kao sredstva za čišćenje, jer sluzne tvari kao i ulje, sadržano u sjemenu, djeluje u crijevima tako da nabubri, postaje sklisko i pobuđuje peristaltiku crijeva, pa se na taj način sadržaj crijeva smekšava i postiže bezbolno pražnjenje crijeva. Unutarnja upotreba lanenog sjemena djeluje na sprečavanje upale i grčeva. Radi toga uzimanje lanenog sjemena povoljno utječe kod bolnog pritiska na mokrenje. Prema najnovijim saznanjima norveškog biologa prof. Paula A. Owrena na univerzitetu u Oslu, prisutna linolna kiselina u lanenom ulju ima svojstvo sprečavanja stvaranja ugrušaka krvi u arterijama i venama. Treba dnevno uzimati jednu jedaću žlicu lanenog sjemena pa bi ta uljna kura trebala dati djelotvorno sredstvo protiv infarkta srca.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: u prah smrvljeno laneno sjeme, svježe, s medom dobro izmiješano i uzimano čajnom žlicom, odličan je lijek za prsa.

Mljeveno laneno sjeme, pomiješano s medom, uzimamo kao pripravak kašaste konzistencije (elektuarij) čisti prsa od sluzi, umiruje kašalj i ublažuje hrapavost grla.

Ako se laneno sjeme smekša, ono ublažuje i pomaže sazrijevanju svih čireva i oteklina, ublažuje napetost i vrućinu oko čireva i oteklina. Klistir od lanenog sjemena kuhanog u vodi povoljno djeluje kod crijevnih grčeva ili grčeva u maternici.

Svježe laneno ulje piti polako i toplo, dobro je protiv probadanja u utrobi. Kod grčeva u trbuhu kuha se u vodi, kojoj je dodano drvenog pepela, sirova lanena pređa koja se istisne i što je moguće toplije stavi na trbuh. Laneno ulje služi za trljanje bolnih hemeroida kao i za trljanje ispucanih ruku.

Ako se laneno sjeme stavi na vruću ploču od štednjaka i ako se dim uvlaci pomoću lijevka u nos, pomoći će kod hunjavice.

U ružinoj vodi razmočeno laneno sjeme, položeno na opekotine, liječi ih bez ožiljaka.

Vruće laneno sjeme, stavljeno u platnenu vrećicu i položeno na bolesna mjesta, brzo ublažuje bolove kod napadaja gihta ili reumatizma.

Napomena: srodnik pitomog lana je:

LINUM CATHARTICUM L. — divlji lan

Sinonimi: Linum diversifolium Gilib

Narodni nazivi: divje predivo — lanik beli — lan čistilac — predivec.

Ta vrsta lana raste slobodno u prirodi, ima daleko manje listove i cvate cvjetovima bijele boje.

Divlji lan

Biljka nema nikakav poseban miris, a okusa je smolasta, gorka i oštra.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: raste na sunčanim i suhim mjestima, na pašnjacima, livadama nizinskih i brdskih područja.

Ljekovito djelovanje: u sjeni osušena, ubrana čitava biljka daje drogu (Herba Lim cathartici). Sitno izrezana droga, pripremljena kao čajni oparak (0,5-1 čajne žlice za 1 šalicu čaja), daje dosta dobro i vrlo gorko sredstvo za čišćenje koje se bez loših posljedica pije nezaslađeno. U pučkoj medicini propisuje se biljka s uspjehom protiv vodene bolesti i crijevnih nametnika.


Lanilist - LINARIA VULGARIS MILL.

Sinonimi: Antirrhinum linaria L. — Linaria linaria Wettst.

Narodni nazivi: bogorodičin lan — divlji lan — dubčac — katalinka — konopljanka — lanika — lanilist žuti — lančac — madronšica — mala mačica — malo predivce — palanak — pišalka — veštička trava — žaber.

Lanilist

Opis biljke: lanilist je trajna biljka, visoka 40-50cm sa pri dnu često razgranjenom stabljikom. Biljka je gola, samo je dio stabljike gdje se razvijaju cvjetovi proviđen žljezdastim dlakama. Listovi su duguljasti, vrlo uski, nasuprotni i sjedeći. Na krajevima stabljike razvijaju se cvjetovi u obliku grozda. Cvjetovi su oblika ždrijela, imaju dvije usne i dugu, zašiljenu ostrugu, žute su boje, a na dnu žuto-crveni do narančasti. Plod je tobolac koji se raspuca.

Lanilist

Miris i okus: svježa biljka miriše neugodno, dok je osušena potpuno bez mirisa. Okus biljke je zeljast, slan, oštar i neugodan.

Vrijeme cvatnje: srpanj do rujna.

Stanište: lanilist je kao korov rasprostranjen po čitavoj srednjoj Evropi te se u priličnom mnoštvu javlja uz poljske međe, po pašnjacima na šljunkovitim i pjeskovitim staništima, a naročito uz rubove putova i na željezničkim nasipima.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu (Herba Linariae) i to u mjesecu srpnju. Tvrđe donje dijelove biljke potrebno je odstraniti.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u prvom redu se u biljci nalazi glikozid linarin, no nalaze se i drugi glikozidi koji do sada još nisu pobliže poznati i čija ljekovita vrijednost još nije potpuno objašnjena. Biljka nadalje sadrži gumu i niz organskih kiselina: mravlju, taninsku, jabučnu i citronsku kiselinu. Lanilist je korisna ljekovita biljka, te bi zaslužila više pažnje i bilo bi vrijedno podvrguti je iscrpnom naučnom ispitivanju.

Ljekovito djelovanje: biljka se još negdje vodi kao ljekovita biljka u službenoj upotrebi uglavnom za pripremanje Ianilistove masti (Unuentum Linariae). Ova mast djeluje na stišavanje bolova kod hemeroida koji svrbe. Čaj od sušene biljke (listovi i cvjetovi) cijenjen je kao sredstvo za izlučivanje mokraće. Za pripremu čajnog oparka uzima se 1 do 1,5 čajne žlice osušene biljke za 1 šalicu čaja. Obljubljena je i čajna mješavina od jednakih dijelova lanilista, poljske preslice (br. 55) i kadulje (br. 132).

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: kuhanu biljku u cvatu dobro je piti protiv žutice i vodene bolesti jer taj čaj otvara začepljenost jetre i slezene, snažno tjera mokraću, pospješuje stolicu, ukratko, izlučuje otrove iz tijela.

Svježi sok čisti sve rane i oštećenja kože ako se tim sokom više puta pere i nakon pranja još sok nakapa na bolesna mjesta.

Budući da sok odstranjuje i sve mrlje i nečistoće s kože lica, bio je lanilist već u najstarijim njemačkim bilinarskim knjigama označen kao biljka "za lijepe žene".

Za vanjsko liječenje može se čajni oparak lanilista s uspjehom primijeniti kao voda za kupelji i dodatno tome svježi sok za obloge kod gnojnih prišteva i čireva kao i kod raka kože.

Za upalu očiju pripremaju se oblozi od čajnog oparka cvatuće biljke. Za bolne hemeroide priprema se debeli kašasti oblog, u kojem se čitava biljka kuha u mlijeku i dobro stuca. Taj debeli kašasti oblog polaže se što je moguće topliji na bolesno mjesto.

Za bolne hemeroide kao i za teško zacjeljive rane i čireve može svatko sam vrlo Iako pripremiti lanilistovu mast za kućnu upotrebu: 25 g sitno izrezane biljke u cvatu stavlja se na močenje kroz 24 sata u 50 g rakije, jačine 60 % u dobro zatvorenu bocu i na najmanje 25° C topline. Dobivena tinktura zajedno s namočenim dijelovima biljke istrese se u tavu i dodaje se uz stalno miješanje neslane svježe istopljene svinjske masti tako dugo dok ne nastane fina kaša poput masti. Sada se ta kaša ugrije i propusti kroz fino sito izravno u posudu u kojoj će se mast čuvati. Ovako pripremljena mast može se upotrebljavati preko godinu dana.

Primjena u liječenju životinja: opisana lanilistova mast upotrebljava se kod stoke za liječenje teško zacjeljivih rana i gnojnih čireva.

Lanilist niti jedna domaća životinja neće uzimati kao krmivo te se biljka ranije upotrebljavala za rastjerivanje gamadi, nastiranjem po staji.


Ljupčac - LEVISTICUM OFFICINALE KOCH.

Sinonimi: Angelica levislicum Ali. — Levislicum levisticum Karst. — Levisticum vulgare Hill — Ligusticum levisticum L. — Ligusticum officinale Pilg.

Narodni nazivi: jubček — lubčac — lustik — luštrek — Ijubačac — ljubčec — miloduh — selen — selin — trojevac — veleštika.

Ljupčac

Opis biljke: debeli kratki podanak smeđe do svijetlosive boje ima razgranjeno 30-40 cm dugo korijenje iz kojeg izrasle cjevasta, okrugla i uspravna stabljika. Stabljika je visoka i do 2 m i u gornjem je dijelu razgranjena. Donji su listovi veliki, na dugoj su peteljci i imaju široku lisnu plojku. Gornji su listovi, naprotiv, s kraćom peteljkom. Razlikuju se i najgornji listovi koji su bez peteljke, tj. sjedeći. Te tri vrste listova razlikuju se po obliku, jer su najdonji listovi 2 do 3 puta perasto razdijeljeni, gornji su manje razdijeljeni, a najgornji su jednostavni i sjedeći. Cvjetni štici proviđeni su suličastim ovojnim listićima. Mali cvjetovi su žute boje, a krunični su listovi proviđeni finim dlakama i prema vrhu uvijeni.

Ljupčac

Miris i okus: miris je osebujan, oštar, aromatičan, nalik celeru. Ako se biljka i u malim količinama daje stoci u krmu, miris poprima i mlijeko, a i meso. Okus je u početku slatkast, kasnije oštar, mirisan i nešto gorak.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kolovoza.

Vrijeme sazrijevanja sjemena: od sredine kolovoza do kraja rujna.

Stanište: ova se biljka ne nalazi slobodno u prirodi, a ako se i slučajno nađe, tada je u prirodu pobjegla iz seljačkih vrtova, naročito u planinskom području gdje je rado uzgajaju. Veće kulture te biljke postoje u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj.

Ljekoviti dijelovi biljke: u prvom redu sabire se korijen (Radix Levistici ili Radix Ligustici), koji se kopa u proljeće ili kasnoj jeseni. U pučkoj medicini sabiru se i mladi ogranci s listovima (Herba Levistici), a upotrebljava se i sjeme. Svi biljni dijelovi suše se u hladu, a spremaju se nakon sušenja u tamne staklene posude.

Ljekovite i djelotvorne tvari: korijen sadrži eterično ulje, invertni šećer, saharozu, škrob, tanin, gumu, mast, smolu, jabučnu i angelika kiselinu. I u zelenim biljnim dijelovima ima eteričnog ulja, smole i dr.

Ljekovito djelovanje: već su kod Dioskurida i Plinija bili opisani korijen i sjeme kao vrlo ljekoviti. Biljka prije svega vrijedi kao vrlo dobro sredstvo za želudac kod probavnih teškoća, slabosti želuca i prekomjerne sluzi u želucu. O Ijupčacu je puna hvale i monahinja Hildegarda, a i u Kapitularima je preporučen njegov uzgoj. Njemački naziv biljke "Liebstockel" nema ništa zajedničkog s ljubavi, nego je naziv potekao od staronjemačke riječi koja je zapravo izvedena unakaženjem latinskog naziva za tu biljku. Kao jako aromatična biljka bila je u srednjem vijeku upotrebljavana u ljubavne svrhe pri snubljenju, a to tim više jer je na to ukazivalo i krivo tumačenje samog imena biljke. Ljupčac je sredstvo za izlučivanje vode i pomaže kod vodene bolesti, naročito kod otečenih nogu uslijed te bolesti (dr. Madaus), kod katara mokraćnog mjehura, upale bubrežne nakapnice (pyelitis) i uopće kod bubrežnih oboljenja, poteškoća s mokrenjem, kod bjelančevine u mokraći, a jako se preporuča kod migrene, uzrokovane lošom funkcijom bubrega. Ljupčac je dobro sredstvo za žene za pospješivanje slabe menstruacije. Žene u drugom stanju ne smiju upotrebljavati ljupčac, a općenito se ljupčac ne smije uzimati kod povišenih tjelesnih temperatura.

Vrlo dobri uspjesi u liječenju postižu se nadalje pri nastajanju kamenaca, kod teškoća uslijed reumatizma i gihta, kod izbijanja neugodnog i jakog znoja, i konačno, kod opće živčane slabosti.

Za sve navedene bolesti i teškoće upotrebljava se svježi ili sušeni korijen, usitnjen i pripremljen kao čajni oparak. Kod upotrebe svježeg korijena uzima se pola čajne žlice, a kod osušenog korijena cijela čajna žlica za 1 šalicu čaja, a piju se 2 šalice dnevno, bez šećera i polagano. Može se uzimati i u prah stučeni korijen i to 1-3 vrha noža sa malo vode.

Skuhani korijen jako se preporuča kao dodatak kupeljima za jačanje ženskih organa.

Kupelji, odnosno oblozi, od skuhanog korijena pospješuju ozdravljenje starih i zagnojenih rana.

Primjena u pučkoj medicini: sve navedene primjene liječenja Ijupčacom potekle su prvobitno iz pučke medicine te ih je potvrdila i znanstvena medicina današnjice.

Pučka medicina ima i daljnje mogućnosti primjene te biljke. Jetrene pjege odstranjuje uvarak u prah stučenog korijena. Ako se korijen stavi na močenje u rakiju, taj će pripravak pomoći kod želučanih grčeva, grčeva u crijevima, pospješit će probavu i apetit.

Uvarak od korijena preporuča se u pučkoj medicini kod žutice. Često se i sjeme smatra najdjelotvornijim dijelom biljke. Ako se sjeme ljupčaca zdrobi i jedna jedaća žlica tako zdrobljenog sjemena stavi na močenje u pola litre bijelog vina, i ako se od toga dnevno ujutro i na tašte pije 1 mala čašica, to poboljšava funkciju jetre i slezene. Prema shvaćanju pučke medicine tako pripremljeni ljupčac, pospješit će i izlučivanje kamenaca i pijeska iz bubrega. Iz sjemena ljupčaca se ponegdje tiješti i ulje, te se pije 5-8 kapi toga ulja u gutljaju toplog bijelog vina kod trbobolje i grčeva u trbuhu.



Srčenica - LEONURUS CARDIACA L.

Sinonimi: Cardiaca vulgaris Moench. — Leonurus campestris Andrz. — Leonurus discolor Koch.

Narodni nazivi: kopriva od srca — koprivina — kraknica — srdaljka — srdačica — srčanik — srčanica — srčnik — trava od kraknica.

Srčenica

Opis biljke: trajna je biljka kojoj iz gusto ožiljenog korijena izraste više stabljika četverokutastih, šupljih, uzdužno prugastih i često crvenkasto-ljubičaste boje. Listovi su na dugim peteljkama, malo srcolikog oblika, grubo krpasto nazubljeni i proviđeni mekim dlakama. Mnogobrojni cvjetovi gusto su smješteni u prividnom pršIjenu. Cvjetovi su sjedeći s ljevkastom čaškom, cvjetna krunica je mesnato crvene do ružičaste boje s čupavim dlakama.

Srčenica

Miris i okus: biljka je oštra neugodna mirisa, a isto je takva i okusa.

Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna, ovisno o staništu biljke.

Stanište: srčenica uspijeva na rubovima seoskih putova, uz ograde, u šikarama, a dolazi i na obroncima i neobrađenim zemljištima. U većem mnoštvu pojavljuje se u zajednici s panonskom florom. Srčenica se nekada nalazila kao vrlo cijenjena ljekovita biljka u seljačkim vrtovima.

Ljekoviti dio biljke: sabire se biljka u cvatu bez korijena (Herba Leonuri). Ranije je pod tim imenom bila ne samo u službenoj upotrebi, nego i kao vrlo obljubljeni kućni lijek koji nije nikada manjkao u seljačkim domaćinstvima. Biljka se suši u hladu i čuva po uobičajenim pravilima za droge biljnog porijekla.

Ljekovite i djelotvorne tvari: do sada je utvrđena jabučna, vinska i citronska kiselina i gorka tvar leonurin. Srčenica nadalje sadrži fosfornu kiselinu, kalij, kalcij, smolu i jednu, pobliže neoznačenu taninsku materiju. Čitava biljka iziskuje još temeljitije farmaceutsko ispitivanje.

Ljekovito djelovanje: zanimljivo je da su Teofrast i Dioskurid hvalili srčenicu samo kao lijek za želudac. Kao lijek za srce hvali se ta biljka tek u srednjovjekovnoj knjizi "Vrt i zdravlje" i kasnije kod Fuchsa i Mattiolija. Srčenica dijeli s mnogim ljekovitim biljem istu sudbinu jer je i ona pala gotovo posve u zaborav. Tek je u novije vrijeme vrijednost te bil|ke, kao ljekovite biljke, ponovo priznata i to zahvaljujući engleskim liječnicima.

Srčenica je dobar lijek kod neuroze srca, kod slabosti srca uvjetovanog neurozom i kod lupanja srca, ako je to uvjetovano nadutošću trbuha, pa se treba složiti sa shvaćanjem antičkih liječnika da je srčenica lijek za želudac, jer se upravo nadutost želuca i grčevi želuca liječe tom ljekovitom biljkom.

No na kraju treba još spomenuti da srčenica daje dobre uspjehe kod teškog disanja i kod prekomjerne sluzi organa za disanje. Što se tiče ljekovitosti u pogledu smirenja grčeva, kao i umirenja živaca, srčenica ima stanovito slično djelovanje kao i odoljen.

Za doziranje preporuča se uzimanje 2 šalice čaja dnevno, priređeno u obliku oparka, a pije se nezaslađeno i u gutljajima. Za 1 šalicu uzima se 1 čajna žlica sitno izrezane droge.

Primjena u pučkoj medicini: čaj od srčenice mnogo se hvali u pučkoj medicini kod želučanih teškoća i kod gušavosti.

Kao prikladna ljekovita biljka spominje se srčenica kod histerije, općenitih teškoća neuroze i razdražljivosti, nemira, nervoznog osjećaja straha i nesanice, kao i kod ludila alkoholičara povezanog s nemirom i drhtavicom (delirium tremens).

Napomena: srodnik srčenice je i vrsta Leonurus lanatus (L.) Sprengel (Ballota lanata L.) čija se staništa nalaze na području Rusije i Azije. U Rusiji, a ponegdje i u Evropi, uzgaja se kao ljekovita biljka. U ljekovite svrhe sabire se čitava biljka (Herba Ballotae lanatae) koja uz gorke tvari sadrži eterično ulje, vosak, tanin, gumu i dr. Biljka nalazi primjenu u liječenju gihta i reumatizma, kao sredstvo za izlučivanje mokraće, kod vodene bolesti i dr.


Mahunarke, grah, grašak, leća - LEGUMINOSAE

Mahunarke - grah, grašak, leća ubrajaju se zbog velikog sadržaja bjelančevina i ugljikohidrata u povrće s najbogatijim hranjivim tvarima, a moraju im se pripisati i ljekovite vrijednosti. U povijesti ljudske ishrane nalazimo ih već vrlo rano u upotrebi kao živežne namirnice pa ih je moguće slijediti sve do prethistorijskog vremena.

Dok je bob (Vicia faba L.) pronađen u sojenicama švicarskih jezera, te u grobnicama egipatskih kraljeva oko 2000. god. pr. n. e. i u Troji, dotle je grah sve do oko 155. god. bio nepoznat u sredozemnom području i u Evropi, pa je u Evropu uveden iz svoje domovine Amerike tek nakon njezina otkrića, no grah je, naprotiv, nađen u prethistorijskim grobovima u Arizoni i Peruu. Grašak je prastar kao živežna namirnica, a najstariji nalazi javljaju se iz naseobina kamenog doba na području Mađarske, iz sojenica Švicarskih jezera i iz nekadašnje Troje. Konačno, i leća je prastara hrana koja je isto tako dokazana u naseobinama kamenog doba kao i u egipatskim grobnicama oko 2200. god. pr. n. e. Leću spominje i Sveto pismo u priči, prema kojoj je Jakob svome bratu Esavu otkupio pravo prvorođenoga za hranu od leće.

Mahunarke su igrale važnu ulogu i u zakonima (Kapitulare) Karla Velikoga.

Moglo bi se navesti još mnogo zanimljivih kulturno-historijskih činjenica, no mi ćemo se ograničiti na hranidbene i zdravstvene činioce navedenih rodova mahunarki.

Mahunarkama je zajedničko da imaju visok sadržaj biljne bjelančevine, što u velikoj mjeri zahvaljuju svojim kvržicama na korijenu u kojima se nalaze bakterije (Bacterium radicicola) koje vežu slobodan dušik iz zraka, pretvaraju ga u aminokiseline iz kojih se opet izgrađuju bjelančevine. Ugljikohidrati u plodovima mahunarki nalaze se u obliku galaktana, glukuronske kiseline, fruktoze, glukoze, manita i drugih spojeva.

Uz bjelančevinu i škrob u plodovima postoji i mast i lecitin kao važna materija za živčani sistem. Dok su u osušenim plodovima mahunarki sadržani samo tragovi vitamina C, količina vitamina C raste prilikom klijanja, tako da proklijali plodovi mogu spriječiti skorbut.

Klijanjem se stvara i vitamin E, tj. antisterilitetni vitamin koji se ne razara kuhanjem. Vitamin A nalazi se u maloj mjeri, dok su plodovi u suhom stanju, naprotiv, bogati vitaminom B-1, koji se i kod topline od 100-120° C odmah ne uništava.

Kako je ljuska sjemena bogata surovim vlaknom, pektinskim i drugim teško probavljivim spojevima, treba sušene plodove mahunarki upotrebljavati samo kao brašno ili oljuštene, tj. oslobođene ljuske (pasirane). U kašastom, jušnom ili u obliku pirea, nisu plodovi mahunarki samo najukusniji nego prije svega najprikladniji i lakše probavljivi. Treba imati na umu da suhi plodovi, doduše, sadrže mnoge hranjive tvari ali da su siromašni mineralnim solima, što se može nadoknaditi povrćem, voćem i mlijekom.

Za bolesnike s groznicom nisu prikladni plodovi od mahunarki jer djeluju na povišenje temperature i uzrokuju štetne pojave rastvaranja u crijevima.

Osobe koje boluju na želucu i crijevima, moraju izbjegavati osušene plodove jer oni ne samo da izazivaju u oboljelom želucu ili crijevima nepoželjno stvaranje kiseline, nego djeluju i na povećano napuhavanje. Dobro istlačene plodove, pasirane kroz sito, uz dodatak začina koji smanjuju napuhavanje, kao kim (br. 42), mažurana (br. 86) ili timijan (br, 144) ili svježi zeleni grašak, podnose u malim obrocima i bolesni na želudac i crijeva. Vrlo su dragocjeni plodovi mahunarki ako postoji začepljenje stolice ili čak i kronični začep, jer upravo pasirani plodovi omogućuju znatniju i mekšu stolicu, bez boli ili bez trenutnog proljeva.

Bolesni na bubrege ne smiju uzimati jela od osušenih plodova radi previsokog sadržaja bjelančevina dok, naprotiv, takvi bolesnici smiju uživati jela od mladog graška pripremljenog bez soli.

I bolesni na srce moraju izbjegavati mahunarke, jer stvaranje plinova nepovoljno utječe na rad srca. Šećerni bolesnici moraju paziti kod ishrane tim plodovima zbog visokog postotka ugljikohiarata. Dozvoljen je jedan obrok leće umjesto zobene kaše, a sasvim umjereno mogu u redoslijed ishrane uvrstiti i zeleni grašak (2 jedaće žlice).

Za hranu nisu prikladne niti za salatu pripremljene zelene i sirovo narezane komuške graha, jer u zelenom grahu postojeći glikozidi cijanove kiseline, fazeolini, već su uzrokovali otrovanja koja su završila smrću. Tek se kuhanjem rastvaraju glikozidi cijanove kiseline. Naprotiv, ne stoji tvrdnja da mahunarke treba izbjegavati zbog purina, jer su količine purina u plodovima tako male da ih se može davati čak i oboljelima od gihta. To bi bila najvažnija zdravstveno-dijetetska pravila s obzirom na mahunarke, dok se pobliži podaci o tome moraju potražiti u posebnim djelima koja obrađuju dijetnu ishranu.

a) PHASEOLUS VULGARIS L. — grah

Grah

1) Phaseolus vulgaris var. communis Aschers. — visoki grah

Grah


Narodni nazivi: bažulj — beli grah — beli pasulj — boranija — fažol — fižol fasol — gra — grav — pasulj — pasulj puzavac — pasulj tačkaš — pletenac — pritkaš — puzavac — trkljaš.

2) Phaseolus vulgaris var. nanus Aschers. — niski grah

Grah


Narodni nazivi: čučavac — fažolica — grah pešak — ležak — pasuljica — pešak.

Opis biljke: grah raste gotovo u svakom kućnom vrtu te je općenito dobro poznat. Listovi su bogati oblicima, a i cvjetovi su vrlo različitih boja što je sve ovisno o vrstama graha. Isto tako i plodovi, odnosno komuške, mogu biti različite duljine, te mesnate ili tanke i zelene ili žućkaste. Miris biljke je osebujan i opor, dok sirovo sjeme ima bljutav i brašnav okus.

Vrijeme cvatnje: od lipnja, pa kroz čitavo ljeto, a sazrijeva već prema vrsti od srpnja do jeseni.

Stanište: grah voli u jesen dobro pognojeno, vlažno i duboko zemljište i sunčani položaj. Čvrsta vapnena tla nisu prikladna za uzgoj graha.

Ljekoviti dijelovi biljke: u ljekovite svrhe sabiru se lupine graha, tj. zrele komuške iz kojih je izvađeno sjeme (Fructus Phaseoli sine semine ili Cortex Phciseoli fructus). S obzirom da se ljekovite i djelotvorne tvari prije svega nalaze u komuškama, treba u ljekovite svrhe dati prednost sortama s mesnatim komuškama, pred sortama s velikim sjemenom. Sušenje prikupljenih komušaka vrši se na sjenovitom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: plodovi sadrže inozit, šećer i vitamin C. Plodovi, kao i komuške, od sazrijevanja sjemena nadalje, sadrže čitav niz spojeva s dušikom: asparagin, arginin, tirozin, leucin, lizin, holin, trigonelin, alantoin, nukleinske baze i tako vrijednu rastvorijivu kremičnu kiselinu. Osim toga, komuške graha sadrže inzulinu sličnu tvar glukokinin. Taj je glukokinin, među ostalim, sadržan i u listovima borovnice (br. 151), običnoj salati (br. 76) i u koprivi (br. 150), vrlo je vrijedna ljekovita tvar za bolesnike koji boluju od šećerne bolesti, jer može sniziti sadržaj šećera u krvi i umanjiti izlučivanje šećera putem mokraće.

Ljekovito djelovanje: ljekovitost komušaka graha s obzirom na sniženje šećera u krvi, bilo je već mnogo puta različito ocijenjeno. Postoji, naime, mišljenje da i kod manjih ili jedva spomena vrijednih uspjeha u liječenju treba tražiti niz faktora ne samo kod bolesnika nego i kod biljke, odnosno njezine žetve, konzerviranja i primjene. Upravo kod komušaka graha mora se najtočnije pridržavati propisa u pogledu berbe i postupka pri konzerviranju; pri tom ne treba previdjeti da nepovoljni uvjeti staništa, kao npr. prevlažno ili presuho tlo, a također i pojedine sorte, mogu uzrokovati vrlo različite uspjehe u liječenju. Budući da postoje mnogo vrsta graha, bio bi svakako nužan zadatak utvrditi najljekovitije.

Po pažljivom ispitivanju, nezrele zelene mahune imaju visoko djelovanje glukokinina. Ta se spoznaja nadopunjuje savjetom da se svježe, zelene i nezrele mahune uživaju po mogućnosti tokom svih ljetnih mjeseci. Uzgojem graha u vremenskim razmacima dobivaju se od prvih ljetnih tjedana pa do kasne jeseni, dragocjene zelene mahune koje obilno sadrže naročito glukokinin i to tako dugo dok plodovi u komuškama previše ne dozore, šećerni bolesnici moraju tu sezonu mahuna što više iskoristiti kako bi obilnom hranom mahunama (4-7 kg u tjednu) u obliku različito pripremljenog povrća mogli uzimati glukokinin na biološkoj podlozi. Pri tom se može utvrditi uspjeh: znatno se smanjuje ili se čak odstranjuje aceton u krvi i mokraći, a postiže se i pad šećera u krvi na tašte za 20-40 %. Glukokinin se kuhanjem ne razara, pa će pažljiva domaćica za trošenje u zimskim mjesecima konzervirati u odgovarajuće staklene posude što više zelenih mahuna.

Sušene mahune, koje se brižno spreme za trošenje u zimskim mjesecima, sadrže doduše manje glukokinina ali još uvijek uspješno podupiru nastojanje za odstranjenjem ili smanjenjem acetona ili šećera u krvi. Ovdje mora biti jasno, da ne treba ostati samo na upotrebi suhih mahuna nego treba nastojati da se ljekovitost poveća primjenom i drugih ljekovitih biljaka; tj. dodavanjem drugog ljekovitog bilja, kao listovima borovnice (br. 151), stolisnika (br. 1), maslačka (br. 142), borovice i dr., dakle, pripremom čajne mješavine. Može se kroz 8-10 dana pojedinačno pripremiti drugi biljni čaj, kao npr. već navedeno ljekovito bilje s bijelom imelom (br. 158), kičicom (br. 43), pelinom (br. 23), da nabrojimo samo nekoliko. Kod odabiranja treba dati prednost onom bilju, kod kojeg se djelovanje najbolje osjeća, a tada ponovo ispočetka nastaviti s čajem od grahovih komušaka. Potrebno je redovito savjetovanje s liječnikom i najtočnije pridržavanje, kako uputa o ishrani, tako i ostalih uputa. Čim se ranije upozna početna bolest i slijede opisane metode liječenja, tim je sigurnije ozdravljenje.

Čaj od komušaka graha ne samo da je lijek za oboljele od šećerne bolesti, on se s uspjehom primjenjuje i kod vodene bolesti te kod kroničnog reumatizma i išijasa. Daljnja područja liječenja tim čajem su kod bolesti bubrega i mjehura, upale mjehura poslije šarlaha, tifusa i difterije, kod izlučivanja bjelančevine za vrijeme trudnoće, kroničnog oboljenja mokraćnih kanala te kod stvaranja pijeska i kamenaca u bubrezima. Čaj od grahovih komušaka sprečava daljnje stvaranje mokraćne kiseline, rastvara već postojeće staloženu mokraćnu kiselinu i odvodi je putem mokraće iz tijela. Kod navedenih bolesti piju se dnevno 2-3 šalice čaja od grahovih komušaka.

Konačno se mora spomenuti još i upotreba grahovog brašna za liječenje vlažnih ekcema, kod svrbeža kože i kod kožnih osipa. Na sva ta oboljela mjesta na koži stavlja se bez ikakve primjese čisto brašno od graha te se nakon toga lagano poveže. Svaka 2-3 sata treba oboljela mjesta okupati, odnosno oprati, mlakim čajem od kamilice (br. 89) i ponovo posipati grahovim brašnom. Priprema čaja od grahovih komušaka: 1 jedaća žlica dobro posušenih komušaka kratko se prokuha u 1/4 litre (1 šalica) vode, ocijedi i pije nezaslađeno i u gutljajima. Dugotrajno kuhanje čaja od komušaka, kao što se tu i tamo o tome čita, ne odgovara više novim saznanjima.

Za liječenje od šećerne bolesti priprema se osim čajne kure i tzv. juha od komušaka. U tu svrhu lagano se u vodi kuhaju 2-3 šake dobro osušenih komušaka, dok se ne dobije gusta juha sadržaja oko 1/2 litre. Ta dnevna količina juhe i uzimanje 1-2 šalice čaja odgovara oko 3-5 jedinica inzulina. Kod težih oboljenja, gdje su po odredbi liječnika potrebne injekcije inzulina, navedena juha od komušaka u zajednici s čajem od komušaka i to kao kura ispravno primijenjena, djelovat će kao ušteda na inzulinu.

Primjena u pučkoj medicini: umjesto niskog graha, pučka medicina upotrebljava i visoki grah i to komuške od biljaka koje imaju bijeli cvijet. One su u ljekovitosti nešto slabije, iako ih pučka medicina smatra jednako vrijednima. Čaj od komušaka je stari pučki lijek, ne samo kod šećerne bolesti nego i kod vodene bolesti, reumatizma i gihta.

Da bi nastala kaša poput masti, izmiješa se brašno od graha i ječma te kamilica, dobro se prokuha i protisne kroz sito. Ta topla kaša namazana na otekline, kožne osipe i ekceme, liječi ova i ostala kožna oboljenja.

Čaj od cvjetova graha je prastari pučki lijek protiv bubrežnih kamenaca, gihta i grčeva u bubrezima. Čaj se priprema kao oparak, a piju se 2-3 šalice dnevno, bez šećera i u gutljajima.

b) PISUM SATIVUM L. — grašak

Sinonimi: Pisum album Gars. — Pisum hortense Aschfi — Pisum sativum v. hortense Neilr. — Pisum sativum v. vulgare Sch. et Mart. — Pisum vulgare Jundz.

Narodni nazivi: biž — biža — biži — gospodski grah — grah viši — grah loznjak — orbaz — tačkaš — šećerac — zečac — zečjak.

Grašak


Zbog prisustva bjelančevina, grašak nije samo hranjiv, nego je važan i u dijetnoj ishrani. Graškov pire poboljšava se mlijekom pa dobivamo dvije vrste bjelančevina koje se međusobno dobro dopunjuju.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini smatra se brašno od graška još djelotvornijim za liječenje osipa i sazrijevanje čireva i to u obliku vlažnih i toplih kašastih obloga.

c) LENS ESCULENTA MOENCH — leća

Sinonimi: Ervum lens L. — Cicer lens Willd. — Lathyrus lens Bernh. — Lens culinaris Med. — Lens sativa Hell. — Lens vulgare Delabr. — Vicia lens Coss Germ.

Narodni nazivi: leće — lećica — leća — rogačica — sočivica — sočivo — soška.

Leća


Primjena u pučkoj medicini: leća se kuha u vodi da nastane kaša pa je pomiješana s medom lijek protiv glista kod djece.

Leća kuhana u octu, zdrobljena u kašu i nanesena na ekceme, čireve i otekline, liječi upalu na tim bolnim mjestima.

Leća se kuha u vodi i tako dobivena juha pospješuje stolicu, naročito ako se tome primiješa malo maslinova ulja.

Kod bolova izazvanih reumatizmom i gihtom pomoći će ugrijani prah od leće, kojeg treba usuti u platnenu vrećicu i položiti na oboljelo mjesto.



Više članaka...

Stranica 15 od 31

15

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas177
mod_vvisit_counterJučer1138
mod_vvisit_counterOvaj tjedan5318
mod_vvisit_counterOvaj mjesec21393
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.1458453

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 116