Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Bosiljak - OCIMUM BASILICUM L.

Sinonimi: Basilicum citratum Rumph. — Basilicum indicum L.

Narodni nazivi: basiljak — bašilek — bažulek — bosil — bosilek — bosilje — fesligen — fasliđan — misliđen — murtela — pitomi vesligen — vesligen — vesliđan.

Bosiljak

Opis biljke: jednogodišnja je biljka, grmasto razgranjena, visine 40-60cm. Listovi su s dugim peteljkama, nešto jajasti po rubu cjeloviti ili malo nazubljeni. Cvjetovi su višebojni, bijeli, ružičasti ili purpurni i razvijaju se u velikom broju na gornjem dijelu stabljike ili na izdancima. Cvjetni vjenčić je dvousnat.

Bosiljak

Miris i okus biljke je aromatičan i ugodan. Vrijeme cvatnje: kraj lipnja do rujna.

Stanište: prvobitna domovina bosiljka je Indija, no dijelovi biljke nađeni su u grobnicama piramida oko 3500. pr. n. e. U starom Rimu bio je bosiljak, za vrijeme vladanja Cezara, vrlo cijenjena ljekovita, začinska i ukrasna biljka.

U 12. stoljeću monasi su je donijeli u srednju Evropu, gdje se brzo udomaćila i danas se dosta uzgaja u vrtovima. Rijetko dolazi u divlje rastućem stanju sjevernije od Alpi. Biljka daje prednost humoznim i bogato gnojenim tlima te sunčanim i od vjetra zaštićenim položajima. Bosiljak je vrlo osjetljiv na niske temperature radi toga se smije zalijevati samo vodom temperature zraka, a nikako svježom bunarskom vodom.

Bosiljak

Ljekoviti dio biljke: sabire se biljka u cvatu (Herba Ocimi basilici ili Herba Basilici) i to na jakom podnevnom suncu, prirezivanjem biljke tik iznad zemlje. Mogu se sabirati i sami listovi. Najčešće su dvije žetve i to u srpnju i drugoj polovini rujna. Prva žetva daje ljekovitiju drogu. Sušenje čitave biljke obješene u malim snopićima vrši se u sjeni, na prozračnom mjestu ili na tavanu ako ne dopire čađa. Pojedinačni listovi suše se na drvenim rešetkama, a u manjim količinama i na čistom papiru. Potpuno suha droga sitno se izreže i mora se čuvati u dobro zatvorenim kutijama u koje ne prodire zrak niti svjetlo. Ako se kod spremanja droge nebi tako postupilo, bosiljak bi uskoro izgubio svoju ljekovitu i začinsku vrijednost.

Ljekovite i djelotvorne tvari do sada utvrđene; eterično ulje, cineol, metil-kalvikol, tanin, jedan glikozid i jedan kiseli saponin. Čitav niz tvari još nije bliže istražen.

Ljekovito djelovanje: biljku bosiljka, odnosno listove, treba pohvaliti kao sredstvo protiv nadimanja, a ne manje i kao sredstvo za jačanje želuca i poticanje teka. Bosiljak se s uspjehom može uzimati kod katara želuca, upale crijeva, kod pojave trovanja u području želuca i crijeva, želučanih grčeva, povraćanja, kod nadutosti i začepljenja. Gotovo potpuno je nepoznata ljekovita primjena kod hripavca, pri čemu se ljekovito djelovanje može proširiti i na bolesti pluća. Kod početnih stanja i pojava tuberkuloznih bolesti može se računati na zapaženi uspjeh, no bolest mora biti pod kontrolom liječnika.

Konačno, treba još napomenuti da bosiljak pruža mogućnost ljekovite primjene kod mnogih bolesti mokraćnih organa, kao i kod upale bubrega, katara mjehura, ili bolnog mokrenja. Kod bijelog cvijeta, tj. prekomjernog lučenja iscjetka iz rodnice uslijedit će isto tako ozdravljenje.

Kao čaj miješaju se cvjetovi, listovi i gornji sasvim nježni dijelovi stabljike ili se upotrebljavaju sami listovi. Čaj se priprema kao preljev i to jedna čajna žlica za 1 šalicu, a pije se nezaslađen u gutljajima i to 2-3 šalice dnevno. Čaj se može zasladiti medom samo kod upotrebe kao plućni čaj ili čaj protiv kašlja.

Primjena u pučkoj medicini: pučka medicina preporuča kod upale bubrega čajnu mješavinu od jednakih dijelova bosiljka i listova breze (br. 33) i to pripremamo kao čajni preljev, 1 čajnu žlicu za 1 šalicu, 2 do 3 šalice dnevno, u gutljajima i nezaslađeno.

Od mnogih vrsta masti bosiljka, nazvane i "kraljevska mast", preporučuje se slijedeće: 9 dijelova svježeg soka bosiljka, 3 dijela kikiriki ulja, 3 dijela voska, 3 dijela kalofonija, 3 dijela ovčjeg loja i 2 dijela terpentina. Sve se lagano ugrije, dobro izmiješa i pohrani u posudu koja je nepropusna za svjetlo i zrak. Ova mast je vrlo dobra za rane.

U prirodnom liječništvu preporuča se uživanje čaja od bosiljka kao sredstvo za pobuđivanje spolnog nagona (afrodizijaci).

Izvana se upotrebljava kao čajni oblog kod teško zacjeljivih rana, kod gnojenja i zgnječenja tkiva (kontuzija).

Listovi bosiljka močeni u jakoj rakiji i stavljeni kao oblog na gnojne rane, uz obnovu obloga svaka 2 do 3 sata, izvlače gnoj, a time nestaje otrovanje krvi. Čaj od bosiljka jako je obljubljen kao sredstvo za grgljanje kod bolova u vratu i prsnom košu.

Primjena u liječenju životinja: kod grčevitih napadaja ranije su trljani konji rakijom bosiljka. Bosiljak je izvanredna paša za pčele, pa bi mnogo bosiljka trebalo biti posađeno oko svake košnice. Čaj od bosiljka zaslađen medom vrlo je vrijedno piće za pčele pa se stavlja pred košnice u plitkim posudama. Pčele pri tom ostaju zdrave i otporne na pčelinju grižu. Med kojim zaslađujemo pčelinji čaj od bosiljka mora biti iz drugog pčelinjaka.

Primjena u kuhinji: bosiljak je omiljena kuhinjska mirodija. Svježi sitno narezani listovi pridodaju se juhama te jelima od meda i ribe. Kod pripreme kiselih krastavaca može se dodati malo bosiljka. Najaromatičniji miris imaju listovi u početku cvatnje.



Dragušac - NASTURTIUM OFFICINALE R. Br.

Sinonimi: Cardamine fontana Lam. — Cardamine nasturtium O. Ktze. — Nasturtium aquaticum Wahlend. — Nasturtium fontanum Aschers.

Narodni nazivi: bobovec — bobovnjak — divli hren — derezga — drezga — garbok — gardun — grbak — grbača — krešun — krstovnik — ljuti mokriš — ljutolista derezga — nastruc — potočarka — resnik — sutores — ugas — vodena ločika — vodeni ren.

Dragušac

Opis biljke: dragušac je trajna vodena biljka, visoka 30 do 70 cm. Glavni korijen, raste više vodoravno i bogato je snabdjeven postranim korijenjem, stabljika je šuplja, listovi prstasto razdijeljeni, glatki i tamnozeleni sa 5 do 15 listića. Bijeli cvjetovi poredani su grozdasto, a plodovi su uspravne i nešto nagnute komuške. Miris naribane biljke je oštar, a okus gorak i oštar.

Dragušac

Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna.

Stanište: dragušac raste svugdje u potocima, bunarima, izvorima i vodenim jarcima. Često se uzgaja u posebnim vodenim posudama.

Ljekoviti dio biljke je čitava svježa biljka (Herba Nasturtii) koja se može sabirati od ožujka do svibnja, a također i od ljeta do kasne jeseni ako biljka nije u cvatu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: one postoje najvećim dijelom samo u svježoj biljci, pa konzerviranje biljke sušenjem nije moguće. Biljka sadrži u svim nadzemnim dijelovima glukozid gorušičinog ulja - glukonasturtin. Putem fermentacijskog cijepanja (mirozin) daje uz grožđani šećer i eterično ulje u kojem je glavni sastavni dio fenil-etil-gorušičino ulje. Navedeno gorušičino ulje uzrokuje nadražajne pojave na sluznici, a i na koži. Osim velike količine kalium nitrata, željeza, arsena i joda, dokazani su i vitamini A, C i D. U biljci postoje i neznatne količine tanina i šećera.

Ljekovito djelovanje: dragušac je ljekovita biljka koja čisti krv i poboljšava sastav krvi. Ona jača želudac, pobuđuje želučane sokove, djeluje na pojačano izlučivanje mokraće. Osim toga snažno potiče izlučivanje sluzi, tako da se pomoću nje postiže izbacivanje stare gnojne izlučine i stare žilave sluzi. Radi velike količine mineralnih tvari, željeza i joda povoljno utječe na izmjenu tvari i rad žlijezda. Visoki postotak vitamina C čini je prikladnom za suzbijanje pojava skorbutnih bolesti, skrofuloznih bolesnih stanja i gnojne upale zubnog mesa.

Dragušac je najprikladniji kao salata. Vrlo je korisno uživanje dragušca prema kraju zime i na početku proljeća, kada još nema svježeg povrća. Uz pripremu salate moguće je uzimanje i svježeg biljnog soka. Svježeg soka može se uzeti 2 do 3 puta dnevno po 1 punu jedaću žlicu, a sok se razrjeđuje peterostrukom količinom vode. Čisti sok biljke ne smije se uzimati, jer bi moglo doći do upale želuca i ždrijela. Ne treba ga uzimati niti svakodnevno, pa jedno liječenje s prekidima ne smije trajati dulje od četiri tjedna. Žene za vrijeme trudnoće ne smiju upotrebljavati dragušac. Dragušcem se potiče izlučivanje želučanog soka i izlučivanje žuči. Kako se gorušičino ulje najvećim dijelom izlučuje kroz bubrege, nastupa jača cirkulacija krvi u bubrezima, što dovodi do povišenog izlučivanja mokraće.

Konačno je (Leclerc) utvrđeno da se djelovanjem soka od dragušca smanjuje i izlučivanje šećera u mokraći.

Iako dragušac djeluje mnogostrano ljekovito, ipak se mora naglasiti da prevelike doze i preduga upotreba može izazvati upalne i dugotrajne nadražaje bubrega.

Izvana upotrijebljen kao vlažan oblog od soka liječi kožne bolesti i kožne nečistoće. Ispadanje kose u obliku kruga na pojedinim mjestima (alopecia areata), uzrokovano gljivičnim oboljenjem, liječi se vanjskom primjenom soka od dragušca.

Primjena u pučkoj medicini: u prah smrvljeno sjeme dragušca upotrebljava se kao prašak za kihanje kod bolesti spavanja i klijenuti jezika. Početna tuberkuloza pluća može se izliječiti upotrebom dragušca ali s redovitim prekidima. Vrlo je obljubljena u pučkoj medicini upotreba sirupa od dragušca, koji se priređuje iz 1/3 svježe istisnutog soka i 2/3 prokuhane i ohlađene šećerne vode i to kao sredstvo za čišćenje krvi i kao poticaj za odstranjenje suvišne sluzi.

Kao proljetna salata miješa se dragušac s listom koprive (br. 150), listom maslačka (br. 142) i običnom salatom (br. 76). Ta mješavina salate ne može se dovoljno preporučiti!

Zgnječena svježa biljka položena kao oblog odstranjuje sunčane pjege na koži, šugu i kožne nečistoće. Dragušac je najbolja hrana za one koji boluju od vodene bolesti i za oboljele na jetru.


Grčica - MENYANTHES TRIFOLIATA L.

Narodni nazivi: gorka detelina — gorka trava — gorki trolist — grenka detelja — grki trolist — trolistica — vodena bokvica.

Grčica

Opis biljke: biljka je dobila među inim imenima i ime "djetelina" po listovima koji su nalik na listove djeteline, no botanički pripada porodici Gentianaceae - sirištare. To je trajna, zeljasta, i sočna vodena biljka, visine oko 30 cm. Listovi su trodjelni s dugom peteljkom, a rastu iz jakog, dugog i valjkastog podanka. Listići su goli, gotovo sjedeći, jajoliko okrugli do lancetasti, po rubu cijeli, katkada slabo valoviti. Cvjetovi su blijedoružičasti, sabrani u uspravni grozd. Plod je tobolac s mnogobrojnim sjemenkama.

Grčica

Miris i okus: biljka je gotovo bez mirisa, a okus je vrlo gorak.

Vrijeme cvatnje: svibanj, lipanj.

Stanište: biljka raste na trajno močvarnom i tresetnom zemljištu uz obale potoka, rijeka i jezera te uz izvore i na močvarnim livadama. Isušivanjem i melioracijom močvarnih zemljišta sve više se smanjuju nalazišta te biljke u slobodnoj prirodi.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se listovi (Folia Trifolii fibrini) od svibnja do lipnja. Rijetko su kod koje ljekovite biljke uobičajeni tako brojni farmakološki nazivi kao Folia Trifolii amari, Folia Trifolii palustris, Folia Trifolii aquatici, Folia Trifolii antiscorbutici, Folia Menyanthidis i dr. Sušenje droge treba provesti brzo na jako prozračnom mjestu, a čuvanje usitnjene droge najbolje je u tamnim staklenim posudama.

Ljekovite i djelotvorne tvari: utvrđena je glikozidna gorka tvar meniantin, nadalje masno ulje, holin, holesterin, mangan, te mravlja, octena i maslačna kiselina.

Ljekovito djelovanje: grčica je vrlo cijenjena kao sredstvo protiv groznice, a primjenjuje se s uspjehom i protiv migrene. Nadalje djeluje kao gorko sredstvo koje pobuđuje apetit i pospješuje probavu, a isto tako ima povoljan utjecaj na bolesti jetre i žuči, te na slabokrvnost i bljedoću.

Priprema čaja protiv groznice: 1 čajna žlica droge za 1 šalicu čajnog oparka, pije se u gutljajima i bez šećera do 2 šalice dnevno.

Čaj za crijeva, želudac, žuč i jetru: najbolje je piti čajnu mješavinu grčice s jednakim dijelovima kadulje (br. 132) ili kičice (br. 43) ili pelina (br. 23), pripremljenu u obliku oparka, 2 do 3 šalice dnevno bez šećera. Za pospješenje apetita pije se 1 šalica čaja, nezaslađeno, najmanje pola sata prije glavnog jela. U takozvanim gorkim tinkturama (Tinctura amara) najčešće je sadržana grčica.

Primjena u pučkoj medicini: grčica ima u pučkoj medicini vrlo široku primjenu. Uz već navedena ljekovita djelovanja primjenjuje se nadalje kod začepljenja (tvrda stolica), nadimanja, pokvarenog želuca, kod žutice, vodene bolesti, staračke slabosti, kod svih vrsta katara, a osobito kod suhog kašlja, i to iznutra kao sredstvo za čišćenje krvi, a izvana u obliku obloga kod kožnih osipa, lišajeva, ekcema i slično. Grčica u pučkoj medicini nije samo lijek koji čisti krv, nego i lijek koji umnožava i poboljšava krv, a hvaljena je kao naročito djelotvorna kod početnog razaranja krvnih tjelešaca. Konačno, neka bude još navedena primjena grčice u pučkoj medicini kod neuralgije trodjelnog ličnog živca (nervus trigeminus) kao i kod pretjeranog straha od bolesti (hipohondrija).

Primjena u liječenju životinja: seljaci daju čaj od grčice domaćim životinjama kod želučanih i crijevnih smetnji, a bolesna ga stoka rado uzima.



Paprena metvica - MENTHA PIPERITA (L.) HUDS.

Sinonimi: paprena metvica nastala je križanjem:

Mentha aquatica L. i Mentha spicata L.

Narodni nazivi: dimljus — crna nana — ljuta nana — merka — metva — metvica — nana — paprena metva — paprena nana — pitoma nana — poprova meta.

Paprena metvica

Opis biljke: višegodišnja je zeljasta biljka, visoka 30 do 80 cm s uspravnom, razgranjenom i četvorobridnom stabljikom. Listovi su nasuprotni, s peteljkom, duguljasto-jajastog oblika, na vrhu šiljasti i po rubu slabo nazubljeni, goli ili proviđeni pojedinačnim dlakama. Listovi i stabljika crvenkasto su nahukani. Cvat biljke je duguljasti klas, a cvjetovi su grimizne do ljubičaste boje, a često se pojavljuju u različitim tonovima boje. Biljka je većinom sterilna te se razmnožava podzemnim vriježama, tj. vegetativnim putem. Uzrok ovom, ne naročito karakterističnom opisu biljke, jest taj što današnja paprena metvica nije čista vrsta, nego križanac dobiven križanjem različitih vrsta metvice.

Paprena metvica

Miris i okus: čitava je biljka vrlo aromatična i ugodna, balzamična mirisa, jaka i pomalo poput kamfora. Okus je poput kamfora, djeluje najprije zagrijavajuće, a nakon toga hladi.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: to je vrlo stara ljekovita biljka čija je prvotna domovina Daleki istok (Kina, Japan), odakle je preko sjeverne Afrike i južne Evrope došla u Englesku, gdje se krajem 17. stoljeća udomaćila, a preko Nizozemske u srednju Evropu i naše krajeve. Uzgoj te biljke zahtijeva duboko zemljište, bogato humusom i vlagom. Biljka je vrlo podložna napadu hrđe.

Ljekoviti dijelovi biljke: sadnja metvice provodi se u proljeće ili u jesen (potreba sadnica po 1 ha 120.000 do 160.000 kom.). Berba metvice obavlja se prije cvatnje; žanje se ili kosi. Suši se u hladu kod prirodne topline jer bi kod više temperature gubila eterično ulje i time postala bezvrijedna. Za dobivanje ulja metvica se podvrgava destilaciji u svježem ili uvelom stanju. Ako se od pokošene biljke želi dobiti čisti list, tada se list s pokošene biljke mora skidati rukom i sušiti na isti način kao i čitavu biljku. Sušenje lista mora se osim toga obaviti u vrlo tankom sloju, jer prignječeni list ili sušen u debljem sloju, redovito prilikom sušenja pocrni i time droga mnogo gubi na kvaliteti. Listove, napadnute hrđom, mora se baciti. Pučka medicina služi se i cvjetnim izdancima. U svakom slučaju berba se mora obaviti po lijepom i sunčanom vremenu oko podnevnih sati. Najveći sadržaj ulja nalazi se u biljci neposredno pred samu cvatnju. Za jutarnje rose ili oblačnog vremena sabiranje vlažnih biljaka nema nikakve svrhe, jer tada biljka sadrži najmanje eteričnog ulja, a uslijed vlažnosti droga prilikom sušenja pocrni i postane neupotrebljiva.

Ljekovite i djelotvorne tvari: ljekovito djelovanje biljka prije svega zahvaljuje eteričnom ulju koje u zdravoj biljci jako varira, pa ga prosječno ima 1 % u čitavoj biljci, a 1,7 % u čistom listu. U eteričnom ulju nalazi se 50 do 90 % mentola, do 10 % mentona. Osim toga, u biljci se nalazi tanin, gorke tvari i fermenti.

Ljekovito djelovanje: u službenoj su upotrebi listovi paprene metvice (Foliu Menthae piperitae) i iz biljke destilirano eterično ulje (Oleum Menthae piperitae). U tzv. pastilama i tabletama paprene metvice (Rotulae Menthae piperitae) sadržano je metvičino ulje kao i u šećeru od metvice (Elaeosaccharum Menthae piperitae). Ako se taj šećer rastopi u vinskoj žesti ili alkoholu u omjeru 1:9 ili 1:6, dobivaju se poznate kapi od metvice (Spiritus Menthae piperitae). Metvičina voda (Aqua Menthae piperitae) ima svojstva metvičinog ulja, samo je znatno slabija. Mnogi metvičini preparati izrađuju se kemijsko-sintetskim putem, pa su bezvrijedni nadomjestak za pravu metvicu. Ako takva kemijska sredstva ne djeluju, tada se uslijed nepoznavanja proizvodnje neuspjeh pripisuje biljci.

Ulje od paprene metvice znatno se razlikuje od eteričnog ulja ostalih ljekovitih biljaka, jer vrši naročit učinak na živce osjetljive na hladnoću. Kod vanjskog trljanja kože ili nakon uzimanja metvičinog ulja, nastupa u tren osjetan osjećaj hladnoće što u daljnjem zamjenjuje osjećaj laganog pečenja. Iznutra uzeto daje osjećaj neosjetljivosti, umirenja bolova i smirivanja grčeva. Vanjska upotreba u obliku laganog trljanja smanjuje ili sasvim odstranjuje lokalne bolove, otklanja glavobolju, a neuralgični se bolovi smanjuju ili sasvim nestaju.

Iznutra uzimano metvičino ulje sa svojim sastojcima djeluje na pospješenje žuči, odstranjuje grčeve prouzrokovane žučnim kamencima ili pijeskom, smiruje želučane i crijevne grčeve, ublažuje podražaj na povraćanje, te otklanja srčane teškoće uzrokovane nadimanjem želuca ili drugim nepravilnostima u radu želuca i crijeva.

Budući da paprena metvica djeluje na smirenje bolova i uklanja grčeve, ona uklanja i sve nervozne smetnje, kao npr. nervozno lupanje srca i pridonosi da se znatno, ako ne i potpuno, uklone sva hipohondrična duševna stanja koja se pojavljuju uslijed grčeva, bolova i nervoznog nemira. Kneipp ističe upravo to ljekovito djelovanje paprene metvice.

Najbolja je upotreba paprene metvice u obliku čaja: uzima se 1 do 1,5 čajna žlica listova ili cvatučih izdanaka za 1 šalicu čajnog oparka. Dnevno se toga čaja može piti 3 do 4 šalice. Ipak - stalno uživanje čaja od metvice može prouzrokovati nepovoljan učinak na srce. Nakon 8 do 12 dana uzimanja čaja treba jedan tjedan prekinuti i samo onda nastaviti, ako se za to ukaže potreba. U tom slučaju pokazao se kao vrlo koristan dodatak komorač (br. 57) i to za 1 šalicu količina komorača koja se uzme vrhom malog noža. Nije ispravan savjet koji se često čita da stariji ljudi, naročito starije žene, moraju svaki dan piti čaj od paprene metvice.

Ulje od metvice uzima se s gutljajem vode ili s kockom šećera i to 2 do 4 kapi odjednom, 3 do 4 puta na dan. I u ovom slučaju trajna upotreba nije preporučljiva. Kod crijevnih grčeva ili upale debelog crijeva djeluje umirujuće i na smirenje bolova klistir od kamilice (br. 89) s dodatkom nekoliko kapi ulja od paprene metvice.

Primjena u pučkoj medicini: paprena metvica je prava narodna ljekovita biljka pa se na selu nalazi gotovo u svakom kućnom vrtu.

Lagani uvarak od cvatuće biljke metvice koristan je kao oblog na čelo kod glavobolje ukoliko glavobolja ne potječe od groznice. Taj uvarak odstranjuje dječje kraste na glavi.

Za pospješenje porođaja treba piti paprenu metvicu koju se oko pola sata moči u toplom vinu.

Listovi se stavljaju na močenje u razrijeđeni vinski ocat. Taj pripravak sprečava podrigivanje, otklanja nelagodnost u želucu te istjeruje gliste. Majke koje doje, piju pripravak listova metvice oparenih mlijekom jer to djeluje protiv zgrušavanja mlijeka i stvaranja mliječnih čvorova na prsima. Svježi i usitnjeni listovi metvice, kuhani u vodi ili vinu tako dugo dok ne nastane gusta kaša, daju izvrstan kašasti oblog za sazrijevanje čireva. Iz listova paprene metvice koji se zdrobe u prah i dobro izmiješaju octom i kiselim tijestom, priprema se oblog za želudac kod podražaja na povraćanje davljenja i podrigivanja koje je povezano s bolovima. Čaj ili sok od paprene metvice dobro izmiješan s medom i kao mlaka tekućina kapan u uho, ublažuje probadanja u uhu.

Parenjem, s dodatkom ulja paprene metvice i udisanjem tih para kroz nos, liječi se katar ždrijela i upala čeonih šupljina (sinuitis).

Umivanje tijela ohlađenim uvarkom biljke metvice djeluju vrlo osvježujuće, naročito kod grozničave vrućine. Nakon toga umivanja ne treba obrisati kožu, nego pustiti da se vlaga na koži ispari.

Metvičina voda vrlo je dobra za ispiranje usta kod upale zubnog mesa, zubobolje i ranjavog jezika.

Čajna mješavina za bolesti žuči i jetre:

100 g listova paprene metvice
50 g korijena srčanika (br. 63)
50 g korijena gladiša (br. 97)
10 g kore krkavine (br. 122).

Od te mješavine uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se dnevno 2 do 3 šalice u gutljajima.

Čajna mješavina kod visokog tlaka i nepravilnog rada srca:

100 g listova paprene metvice
100 g kamilice (br. 89)
50 g stolisnika (br. 1)
50 g sjemena aniša (br. 104)
50 g komorača (br. 57)
50 g kima (br. 42).

Količina i uzimanje kao kod gornjeg čajnog recepta.

Iz mitologije, narodnog vjerovanja i povijesti: u starim kineskim zapisima o ljekovitom bilju vrlo se često ukazuje na ljekovitost metvice čija je pradomovina na Dalekom istoku. U starom vijeku već oko 1200. pr. n. e. postojale su kulture metvice u Egiptu, a istraživač Afrike, Georg Schweinturth, otkrio je u starim egipatskim grobovima ostatke jednog vijenca koji je sadržao listove paprene metvice. Već se Teofrast tuži da se metvice "mijenjaju", pod tim je podrazumijevao vraćanje kulturnog oblika biljke u divlje rastuću vrstu. Plinije i Kolumela također su to opazili, a naročito je Plinije pričao mnogo neobičnog o metvici. Proširenje metvice po Njemačkoj i ostalim dijelovima zapadne Evrope bila je opet zasluga monaha koji su se oduševljavali biljem. U Kapitularima Karla Velikoga nabrojene su tri vrste metvice, a već su tada razlikovane mnoge podvrste tako da je bilinar i opat Walafrid Strabo rekao: "Ako bi netko htio nabrojiti moći, vrste i imena metvice, tada bi također morao znati koliko mnogo riba pliva u Eritrejskom moru ili koliko vidi iskri iz kratera vulkana Etne."

Kao paprena metvica spominje se kod Engleza dokumentirano 1682. godine, gdje su u Hertfordshireu postojale velike površine pod kulturom te biljke. Od podzemnih izdanaka tih biljaka potječu svi križanci paprene metvice u Evropi i Americi.


Matičnjak - MELISSA OFFICINALIS L.

Sinonimi: Melissa cordifolia Pers. — Melissa graveolens Host. — Thymus melissa E. H. L. Krause

Narodni nazivi: arbaroža — čelina trava — čelinjak — limun — limunka — majčina ljubica — maternjak — matičnik — medenka — melisa — nana — pitoma metvica — pčelarica — pčelinja ljubica — pčelinja meta — pčelinja metvica — pčelinja trava — pčelinjak — rojevnica.

Matičnjak

Opis biljke: matičnjak je trajna biljka s jako razgranjenom i četvorokutastom stabljikom, visine 30 do 70 cm. Listovi su nasuprotni, s dugom peteljkom, pri dnu jajolika oblika, nikada srcoliki, po rubu narovašeni i slabo dlakavi. Cvjetovi su bijelo-žuti ili posve bijeli, smješteni u pršljenastim cvatovima u pazuhu gornjih listova. Listovi mačje metvice (Nepeta cataria L.) vrlo su nalik listovima matičnjaka te se tu i tamo nađu primiješani u listovima matičnjaka kod uvoza te droge. Razlika među listovima jasno se poznaje po dnu lisne ploške jer su listovi matičnjaka pri dnu zaokruženi, dok su kod mačje metvice srcolika oblika.

Matičnjak

Miris i okus: čitava biljka ima vrlo ugodan miris, sličan mirisu limuna, dok je okus aromatičan.

Vrijeme cvatnje: katkada počinje cvasti već u drugoj polovini lipnja, a u pravilu cvate od srpnja do kraja kolovoza.

Stanište: domovina matičnjaka je područje Sredozemlja, gdje dolazi slobodno u prirodi. Matičnjak su najprije kultivirali Arapi u Španjolskoj, a kasnije je putem samostana biljka uvedena u srednju Evropu. Karlo Veliki je naredio u svojim Kapitularima uzgoj matičnjaka. U našim područjima biljka je rasprostranjena i kao samonikla, odnosno, kao poludivlja uz naselja, uz ograde i živice, na sjenovitim mjestima među grmljem i drugdje. Kao kultivirana biljka često se nalazi u vrtovima, a mnogo se uzgaja i na oraničnim površinama, gdje godišnje daje više berbi. U uzgoju matičnjak zahtijeva ne presuho zemljište te sunčane i vjetrom zaštićene položaje. Biljka traži dosta topline, pa najbolje uspijeva u klimi koja odgovara i vinogradima.

Ljekoviti dijelovi biljke: u vrtnom ili oraničnom uzgoju, a i kod sabiranja samonikle biljke, reže se čitava biljka neposredno nad zemljom i to većinom dva puta, u lipnju i rujnu. Sa sabrane biljke skidaju se ili samo listovi (Folia Melissae) ili gornji dio biljke u cvatu (Herba Melissae, Folia Melissae cum floribus). Neki farmakološki nazivi, koji su još tu i tamo u upotrebi, glase Folia Citronella ili Folia Melissae citratae.

Sušenje se mora obaviti vrlo pažljivo u hladu i sa što manje diranja i prevrtanja, droga ne smije doći u dodir s metalima, a ne smije se čuvati u limenim posudama.

Ljekovite i djelotvorne tvari: uz gorku tvar, mineralne soli i tanin, biljka prije svega sadrži vrlo hlapijivo eterično ulje (Oleum Melissae). To eterično ulje je jedan osobiti geraniol aldehid, citral i tzv. oitronelal koji uzrokuje taj fini miris nalik limunu. Pretpostavlja se da biljka sadrži još jedan pobliže neistražen glikozid i jedan saponin, no te su pretpostavke djelomično sporne. U najnovije vrijeme dokazana je u biljci jantarna kiselina. Vrlo hlapivo eterično ulje teško je dobiti u čistom i prirodnom stanju te je njegova proizvodnja vrlo skupa jer se ulje u biljci nalazi u skromnim količinama, jedva 0,01-0,02 %, pa i matičnjakovo ulje, koje se nalazi u trgovini, nije dobiveno isključivo od biljke matičnjaka nego je to destilat limunovog ulja (Oleum citri) provedenog preko biljke matičnjaka. Ispravan bi naziv tog ulja u trgovini trebao biti citrat matičnjakovog ulja. Mnogobrojni su pokusi utvrdili i najpovoljnije vrijeme sabiranja listova, odnosno, gornjih cvatućih izdanaka. Tako se vrijeme sabiranja preporuča neposredno prije ili neposredno poslije cvatnje, a uvijek samo u prvim poslijepodnevnim satima i to u prosjeku od sredine lipnja do sredine kolovoza. Druga berba u rujnu nije više tako bogata. Po mišljenju autora drugu berbu nebi trebalo provesti, no ona se ipak provodi zbog velike potrebe za matičnjakom.

Ljekovito djelovanje: osim niza liječnika i prirodoslovaca starog vijeka, matičnjak su jako hvalili naročito Dioskurid i Plinije Sekund. Plinije je preporučao smjesu soka matičnjaka s medom te je mislio da je to najbolje sredstvo za liječenje i jačanje očiju, da ono sprečava "zamračenje" oka; pod tim je izrazom vjerojatno mislio sivu mrenu (katarakta). Hildegarda je nazivala ljekovitu biljku "binsuga" (= mrtva kopriva) i time je sasvim sigurno mislila na matičnjak. Ta bilinarka ovako misli o biljci matičnjaku: "Tko je jede, rado će se smijati, jer njezina toplina zahvaća slezenu i srce time postaje radosno." Paracelsus, među ostalim kaže za matičnjak "od svih stvari koje proističu iz zemlje, matičnjak je najbolja biljka za srce", a možda najbolji poznavalac matičnjaka, Mattioli, hvali ga riječima: "Matičnjak ima izvanredno dobro svojstvo da jača i oživljava srce, naročito onome tko se u noći boji i kome srce lupa i smeta miru, on čisti krv, otklanja neraspoloženje i žalost, služi hladnom želucu i gotovo svim unutarnjim organima." Matičnjak je i po nauci o signaturi vrijedio kao ljekovita biljka za srce, jer po njoj "matičnjak ima signaturu i anatomiju srca i plemenita je biljka za sve srčane bolesti, bez obzira o kojima se radi". (Johann Franck, 1618. g.) Matičnjak je postao vrlo poznat i po tzv. "melisa špiritu", odnosno, "karmelićanskom špiritu" koji je 1611. godine uveo u Parizu red "bosonogih karmelićanki" u početku kao tajno sredstvo. Tzv. "melisa špirit - redovnica" ("Klosterfrau - Melissengeist") utemeljila je 1775. god. redovnica Marija Klementina Martin, te se još danas može nabaviti u svojem prvotnom originalnom omotu.

Ovaj melisa-špirit ili u ljekarni nabavljen u jednostavnijem obliku ili pripravljen kod kuće djeluje izvana kao sredstvo za masažu, ili se pije kao pripravak i to: 1 čajna žlica toga špirita pomiješana sa 1-2 žličice vode, uzima se po potrebi 1 do 3 puta dnevno, osvježuje i oživljava kod tjelesnog ili duševnog umora, kod prenapregnutosti ili umora od rada. Matičnjak pobuđuje apetit, pogotovo kod rekonvalescenata nakon duže bolesti. Matičnjak se preporuča kod histerije, hipohondrije, menstruacionih smetnji, grčeva, naročito ako se pojavljuju s menstruacijom, kod nadutosti, grčeva u crijevima, proljeva i želučanih teškoća, te povraćanja na nervnoj podlozi, kod određenih oblika astme, kroničnog bronhalnog katara, kod svih depresivnih stanja i onih pojava čiji su uzroci nervna slabost ili premorenost. Matičnjak je cijenjeno sredstvo u liječenju migrene, zubobolje, glavobolje i osjećaja vrtoglavice kod trudnica. Kod nesanice, izazvane premorenošću, ili živčane slabosti, djeluje vrlo povoljno čaj od matičnjaka zaslađen medom ili čajna mješavina od jednakih dijelova hmelja (br. 69) i odoljena (br. 153).

Tom prirodnom sredstvu treba dati prednost pred svim sintetskim sredstvima za spavanje.

Čajna mješavina, i to 1 čajna žlica na 1 šalicu, ne smije se kuhati, nego samo popariti vrućom vodom. Kod teške nesanice je preporučljivo uzimanje melisa-špirita ili melisa-ekstrakta, koji se nabavlja u ljekarni i to oko 20 kapi razrijeđeno s malo vode prije spavanja. Kod neuroznih srčanih smetnji, neuroznog lupanja srca i stezanja u području srca, ipak je bezuvjetno potrebno zatražiti liječnički savjet jer, iako matičnjak donosi osjetno olakšanje i stišava bolove, ipak tim srčanim teškoćama može biti uzrok organsko oboljenje pa je potreban temeljiti liječnički pregled i liječnička kontrola. Melisa-špirit je izvanredno sredstvo za masažu kod reume ili zgnječenja tkiva (kontuzija). Vanjska primjena u obliku mokrih ili vlažnih obloga preporuča se i kod kontuzija, oteklina, čireva, uboda insekata, izljeva krvi, upale živaca i zadebljanja dojki kod dojilja.

Primjena u pučkoj medicini: budući da ove mnogostrane mogućnosti primjene matičnjaka proističu gotovo isključivo iz pučke medicine, suvišno je svako ponovo nabrajanje. Pučka medicina služi se vrlo dobrim receptima čajnih mješavina, tako među ostalim: kod nadimanja miješaju se jednaki dijelovi matičnjaka, kamilice (br. 89) i paprene metvice (br. 92) i od toga se priprema čajni oparak i to 1 čajna žlica mješavine za 1 šalicu čaja. Čaj se pije nezaslađen i polako u gutljajima, a dojenčadi se može kod nadimanja davati taj čaj žličicom. Za jačanje živaca glave priprema se čajna mješavina od jednakih dijelova matičnjaka i mažurana (br. 86); od toga se uzima 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a pije se redovito neko vrijeme 2 do 3 šalice dnevno, zaslađeno medom.

Kod laganih žučnih bolova pije se čajna mješavina pripremljena od jednakih dijelova matičnjaka, kore krkavine (br. 122), rosopasa (br. 45) i turice (br. 4). Za čajni oparak uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu, a piju se dnevno 2-3 šalice polako i nezaslađeno.

Kod nervne slabosti pije se kroz dulje vrijeme mješavina jednakih dijelova matičnjaka i gospine trave (br. 70), pripremljena kao čajni oparak od 1 čajne žlice mješavine za 1 šalicu, a piju se 2-3 šalice tokom dana, zaslađene medom. Osobe slabijih živaca neka izbjegavaju nikotin, alkohol i kavu.

Primjena u liječenju životinja: čaj od matičnjaka zdrav je za pčele pa se pred pčelinjake stavljaju plitke zdjelice s čajem.

Još je pred oko 2000. god. rimski pjesnik i ljubitelj pčela, Publije Ovidije Nazon, savjetovao da će se pčele privući košnici time što će se unutrašnjost pčelinjaka, okvira i pribora prati čajem od matičnjaka. Ove mjere čine pčele zdravijima pa ne naginju tako lako pčelinjoj griži i drugim bolestima.


Više članaka...

Stranica 15 od 32

15

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas423
mod_vvisit_counterJučer1177
mod_vvisit_counterOvaj tjedan7701
mod_vvisit_counterOvaj mjesec21812
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3101364

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 120