Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Paprena metvica - MENTHA PIPERITA (L.) HUDS.

Sinonimi: paprena metvica nastala je križanjem:

Mentha aquatica L. i Mentha spicata L.

Narodni nazivi: dimljus — crna nana — ljuta nana — merka — metva — metvica — nana — paprena metva — paprena nana — pitoma nana — poprova meta.

Paprena metvica

Opis biljke: višegodišnja je zeljasta biljka, visoka 30 do 80 cm s uspravnom, razgranjenom i četvorobridnom stabljikom. Listovi su nasuprotni, s peteljkom, duguljasto-jajastog oblika, na vrhu šiljasti i po rubu slabo nazubljeni, goli ili proviđeni pojedinačnim dlakama. Listovi i stabljika crvenkasto su nahukani. Cvat biljke je duguljasti klas, a cvjetovi su grimizne do ljubičaste boje, a često se pojavljuju u različitim tonovima boje. Biljka je većinom sterilna te se razmnožava podzemnim vriježama, tj. vegetativnim putem. Uzrok ovom, ne naročito karakterističnom opisu biljke, jest taj što današnja paprena metvica nije čista vrsta, nego križanac dobiven križanjem različitih vrsta metvice.

Paprena metvica

Miris i okus: čitava je biljka vrlo aromatična i ugodna, balzamična mirisa, jaka i pomalo poput kamfora. Okus je poput kamfora, djeluje najprije zagrijavajuće, a nakon toga hladi.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: to je vrlo stara ljekovita biljka čija je prvotna domovina Daleki istok (Kina, Japan), odakle je preko sjeverne Afrike i južne Evrope došla u Englesku, gdje se krajem 17. stoljeća udomaćila, a preko Nizozemske u srednju Evropu i naše krajeve. Uzgoj te biljke zahtijeva duboko zemljište, bogato humusom i vlagom. Biljka je vrlo podložna napadu hrđe.

Ljekoviti dijelovi biljke: sadnja metvice provodi se u proljeće ili u jesen (potreba sadnica po 1 ha 120.000 do 160.000 kom.). Berba metvice obavlja se prije cvatnje; žanje se ili kosi. Suši se u hladu kod prirodne topline jer bi kod više temperature gubila eterično ulje i time postala bezvrijedna. Za dobivanje ulja metvica se podvrgava destilaciji u svježem ili uvelom stanju. Ako se od pokošene biljke želi dobiti čisti list, tada se list s pokošene biljke mora skidati rukom i sušiti na isti način kao i čitavu biljku. Sušenje lista mora se osim toga obaviti u vrlo tankom sloju, jer prignječeni list ili sušen u debljem sloju, redovito prilikom sušenja pocrni i time droga mnogo gubi na kvaliteti. Listove, napadnute hrđom, mora se baciti. Pučka medicina služi se i cvjetnim izdancima. U svakom slučaju berba se mora obaviti po lijepom i sunčanom vremenu oko podnevnih sati. Najveći sadržaj ulja nalazi se u biljci neposredno pred samu cvatnju. Za jutarnje rose ili oblačnog vremena sabiranje vlažnih biljaka nema nikakve svrhe, jer tada biljka sadrži najmanje eteričnog ulja, a uslijed vlažnosti droga prilikom sušenja pocrni i postane neupotrebljiva.

Ljekovite i djelotvorne tvari: ljekovito djelovanje biljka prije svega zahvaljuje eteričnom ulju koje u zdravoj biljci jako varira, pa ga prosječno ima 1 % u čitavoj biljci, a 1,7 % u čistom listu. U eteričnom ulju nalazi se 50 do 90 % mentola, do 10 % mentona. Osim toga, u biljci se nalazi tanin, gorke tvari i fermenti.

Ljekovito djelovanje: u službenoj su upotrebi listovi paprene metvice (Foliu Menthae piperitae) i iz biljke destilirano eterično ulje (Oleum Menthae piperitae). U tzv. pastilama i tabletama paprene metvice (Rotulae Menthae piperitae) sadržano je metvičino ulje kao i u šećeru od metvice (Elaeosaccharum Menthae piperitae). Ako se taj šećer rastopi u vinskoj žesti ili alkoholu u omjeru 1:9 ili 1:6, dobivaju se poznate kapi od metvice (Spiritus Menthae piperitae). Metvičina voda (Aqua Menthae piperitae) ima svojstva metvičinog ulja, samo je znatno slabija. Mnogi metvičini preparati izrađuju se kemijsko-sintetskim putem, pa su bezvrijedni nadomjestak za pravu metvicu. Ako takva kemijska sredstva ne djeluju, tada se uslijed nepoznavanja proizvodnje neuspjeh pripisuje biljci.

Ulje od paprene metvice znatno se razlikuje od eteričnog ulja ostalih ljekovitih biljaka, jer vrši naročit učinak na živce osjetljive na hladnoću. Kod vanjskog trljanja kože ili nakon uzimanja metvičinog ulja, nastupa u tren osjetan osjećaj hladnoće što u daljnjem zamjenjuje osjećaj laganog pečenja. Iznutra uzeto daje osjećaj neosjetljivosti, umirenja bolova i smirivanja grčeva. Vanjska upotreba u obliku laganog trljanja smanjuje ili sasvim odstranjuje lokalne bolove, otklanja glavobolju, a neuralgični se bolovi smanjuju ili sasvim nestaju.

Iznutra uzimano metvičino ulje sa svojim sastojcima djeluje na pospješenje žuči, odstranjuje grčeve prouzrokovane žučnim kamencima ili pijeskom, smiruje želučane i crijevne grčeve, ublažuje podražaj na povraćanje, te otklanja srčane teškoće uzrokovane nadimanjem želuca ili drugim nepravilnostima u radu želuca i crijeva.

Budući da paprena metvica djeluje na smirenje bolova i uklanja grčeve, ona uklanja i sve nervozne smetnje, kao npr. nervozno lupanje srca i pridonosi da se znatno, ako ne i potpuno, uklone sva hipohondrična duševna stanja koja se pojavljuju uslijed grčeva, bolova i nervoznog nemira. Kneipp ističe upravo to ljekovito djelovanje paprene metvice.

Najbolja je upotreba paprene metvice u obliku čaja: uzima se 1 do 1,5 čajna žlica listova ili cvatučih izdanaka za 1 šalicu čajnog oparka. Dnevno se toga čaja može piti 3 do 4 šalice. Ipak - stalno uživanje čaja od metvice može prouzrokovati nepovoljan učinak na srce. Nakon 8 do 12 dana uzimanja čaja treba jedan tjedan prekinuti i samo onda nastaviti, ako se za to ukaže potreba. U tom slučaju pokazao se kao vrlo koristan dodatak komorač (br. 57) i to za 1 šalicu količina komorača koja se uzme vrhom malog noža. Nije ispravan savjet koji se često čita da stariji ljudi, naročito starije žene, moraju svaki dan piti čaj od paprene metvice.

Ulje od metvice uzima se s gutljajem vode ili s kockom šećera i to 2 do 4 kapi odjednom, 3 do 4 puta na dan. I u ovom slučaju trajna upotreba nije preporučljiva. Kod crijevnih grčeva ili upale debelog crijeva djeluje umirujuće i na smirenje bolova klistir od kamilice (br. 89) s dodatkom nekoliko kapi ulja od paprene metvice.

Primjena u pučkoj medicini: paprena metvica je prava narodna ljekovita biljka pa se na selu nalazi gotovo u svakom kućnom vrtu.

Lagani uvarak od cvatuće biljke metvice koristan je kao oblog na čelo kod glavobolje ukoliko glavobolja ne potječe od groznice. Taj uvarak odstranjuje dječje kraste na glavi.

Za pospješenje porođaja treba piti paprenu metvicu koju se oko pola sata moči u toplom vinu.

Listovi se stavljaju na močenje u razrijeđeni vinski ocat. Taj pripravak sprečava podrigivanje, otklanja nelagodnost u želucu te istjeruje gliste. Majke koje doje, piju pripravak listova metvice oparenih mlijekom jer to djeluje protiv zgrušavanja mlijeka i stvaranja mliječnih čvorova na prsima. Svježi i usitnjeni listovi metvice, kuhani u vodi ili vinu tako dugo dok ne nastane gusta kaša, daju izvrstan kašasti oblog za sazrijevanje čireva. Iz listova paprene metvice koji se zdrobe u prah i dobro izmiješaju octom i kiselim tijestom, priprema se oblog za želudac kod podražaja na povraćanje davljenja i podrigivanja koje je povezano s bolovima. Čaj ili sok od paprene metvice dobro izmiješan s medom i kao mlaka tekućina kapan u uho, ublažuje probadanja u uhu.

Parenjem, s dodatkom ulja paprene metvice i udisanjem tih para kroz nos, liječi se katar ždrijela i upala čeonih šupljina (sinuitis).

Umivanje tijela ohlađenim uvarkom biljke metvice djeluju vrlo osvježujuće, naročito kod grozničave vrućine. Nakon toga umivanja ne treba obrisati kožu, nego pustiti da se vlaga na koži ispari.

Metvičina voda vrlo je dobra za ispiranje usta kod upale zubnog mesa, zubobolje i ranjavog jezika.

Čajna mješavina za bolesti žuči i jetre:

100 g listova paprene metvice
50 g korijena srčanika (br. 63)
50 g korijena gladiša (br. 97)
10 g kore krkavine (br. 122).

Od te mješavine uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se dnevno 2 do 3 šalice u gutljajima.

Čajna mješavina kod visokog tlaka i nepravilnog rada srca:

100 g listova paprene metvice
100 g kamilice (br. 89)
50 g stolisnika (br. 1)
50 g sjemena aniša (br. 104)
50 g komorača (br. 57)
50 g kima (br. 42).

Količina i uzimanje kao kod gornjeg čajnog recepta.

Iz mitologije, narodnog vjerovanja i povijesti: u starim kineskim zapisima o ljekovitom bilju vrlo se često ukazuje na ljekovitost metvice čija je pradomovina na Dalekom istoku. U starom vijeku već oko 1200. pr. n. e. postojale su kulture metvice u Egiptu, a istraživač Afrike, Georg Schweinturth, otkrio je u starim egipatskim grobovima ostatke jednog vijenca koji je sadržao listove paprene metvice. Već se Teofrast tuži da se metvice "mijenjaju", pod tim je podrazumijevao vraćanje kulturnog oblika biljke u divlje rastuću vrstu. Plinije i Kolumela također su to opazili, a naročito je Plinije pričao mnogo neobičnog o metvici. Proširenje metvice po Njemačkoj i ostalim dijelovima zapadne Evrope bila je opet zasluga monaha koji su se oduševljavali biljem. U Kapitularima Karla Velikoga nabrojene su tri vrste metvice, a već su tada razlikovane mnoge podvrste tako da je bilinar i opat Walafrid Strabo rekao: "Ako bi netko htio nabrojiti moći, vrste i imena metvice, tada bi također morao znati koliko mnogo riba pliva u Eritrejskom moru ili koliko vidi iskri iz kratera vulkana Etne."

Kao paprena metvica spominje se kod Engleza dokumentirano 1682. godine, gdje su u Hertfordshireu postojale velike površine pod kulturom te biljke. Od podzemnih izdanaka tih biljaka potječu svi križanci paprene metvice u Evropi i Americi.


Matičnjak - MELISSA OFFICINALIS L.

Sinonimi: Melissa cordifolia Pers. — Melissa graveolens Host. — Thymus melissa E. H. L. Krause

Narodni nazivi: arbaroža — čelina trava — čelinjak — limun — limunka — majčina ljubica — maternjak — matičnik — medenka — melisa — nana — pitoma metvica — pčelarica — pčelinja ljubica — pčelinja meta — pčelinja metvica — pčelinja trava — pčelinjak — rojevnica.

Matičnjak

Opis biljke: matičnjak je trajna biljka s jako razgranjenom i četvorokutastom stabljikom, visine 30 do 70 cm. Listovi su nasuprotni, s dugom peteljkom, pri dnu jajolika oblika, nikada srcoliki, po rubu narovašeni i slabo dlakavi. Cvjetovi su bijelo-žuti ili posve bijeli, smješteni u pršljenastim cvatovima u pazuhu gornjih listova. Listovi mačje metvice (Nepeta cataria L.) vrlo su nalik listovima matičnjaka te se tu i tamo nađu primiješani u listovima matičnjaka kod uvoza te droge. Razlika među listovima jasno se poznaje po dnu lisne ploške jer su listovi matičnjaka pri dnu zaokruženi, dok su kod mačje metvice srcolika oblika.

Matičnjak

Miris i okus: čitava biljka ima vrlo ugodan miris, sličan mirisu limuna, dok je okus aromatičan.

Vrijeme cvatnje: katkada počinje cvasti već u drugoj polovini lipnja, a u pravilu cvate od srpnja do kraja kolovoza.

Stanište: domovina matičnjaka je područje Sredozemlja, gdje dolazi slobodno u prirodi. Matičnjak su najprije kultivirali Arapi u Španjolskoj, a kasnije je putem samostana biljka uvedena u srednju Evropu. Karlo Veliki je naredio u svojim Kapitularima uzgoj matičnjaka. U našim područjima biljka je rasprostranjena i kao samonikla, odnosno, kao poludivlja uz naselja, uz ograde i živice, na sjenovitim mjestima među grmljem i drugdje. Kao kultivirana biljka često se nalazi u vrtovima, a mnogo se uzgaja i na oraničnim površinama, gdje godišnje daje više berbi. U uzgoju matičnjak zahtijeva ne presuho zemljište te sunčane i vjetrom zaštićene položaje. Biljka traži dosta topline, pa najbolje uspijeva u klimi koja odgovara i vinogradima.

Ljekoviti dijelovi biljke: u vrtnom ili oraničnom uzgoju, a i kod sabiranja samonikle biljke, reže se čitava biljka neposredno nad zemljom i to većinom dva puta, u lipnju i rujnu. Sa sabrane biljke skidaju se ili samo listovi (Folia Melissae) ili gornji dio biljke u cvatu (Herba Melissae, Folia Melissae cum floribus). Neki farmakološki nazivi, koji su još tu i tamo u upotrebi, glase Folia Citronella ili Folia Melissae citratae.

Sušenje se mora obaviti vrlo pažljivo u hladu i sa što manje diranja i prevrtanja, droga ne smije doći u dodir s metalima, a ne smije se čuvati u limenim posudama.

Ljekovite i djelotvorne tvari: uz gorku tvar, mineralne soli i tanin, biljka prije svega sadrži vrlo hlapijivo eterično ulje (Oleum Melissae). To eterično ulje je jedan osobiti geraniol aldehid, citral i tzv. oitronelal koji uzrokuje taj fini miris nalik limunu. Pretpostavlja se da biljka sadrži još jedan pobliže neistražen glikozid i jedan saponin, no te su pretpostavke djelomično sporne. U najnovije vrijeme dokazana je u biljci jantarna kiselina. Vrlo hlapivo eterično ulje teško je dobiti u čistom i prirodnom stanju te je njegova proizvodnja vrlo skupa jer se ulje u biljci nalazi u skromnim količinama, jedva 0,01-0,02 %, pa i matičnjakovo ulje, koje se nalazi u trgovini, nije dobiveno isključivo od biljke matičnjaka nego je to destilat limunovog ulja (Oleum citri) provedenog preko biljke matičnjaka. Ispravan bi naziv tog ulja u trgovini trebao biti citrat matičnjakovog ulja. Mnogobrojni su pokusi utvrdili i najpovoljnije vrijeme sabiranja listova, odnosno, gornjih cvatućih izdanaka. Tako se vrijeme sabiranja preporuča neposredno prije ili neposredno poslije cvatnje, a uvijek samo u prvim poslijepodnevnim satima i to u prosjeku od sredine lipnja do sredine kolovoza. Druga berba u rujnu nije više tako bogata. Po mišljenju autora drugu berbu nebi trebalo provesti, no ona se ipak provodi zbog velike potrebe za matičnjakom.

Ljekovito djelovanje: osim niza liječnika i prirodoslovaca starog vijeka, matičnjak su jako hvalili naročito Dioskurid i Plinije Sekund. Plinije je preporučao smjesu soka matičnjaka s medom te je mislio da je to najbolje sredstvo za liječenje i jačanje očiju, da ono sprečava "zamračenje" oka; pod tim je izrazom vjerojatno mislio sivu mrenu (katarakta). Hildegarda je nazivala ljekovitu biljku "binsuga" (= mrtva kopriva) i time je sasvim sigurno mislila na matičnjak. Ta bilinarka ovako misli o biljci matičnjaku: "Tko je jede, rado će se smijati, jer njezina toplina zahvaća slezenu i srce time postaje radosno." Paracelsus, među ostalim kaže za matičnjak "od svih stvari koje proističu iz zemlje, matičnjak je najbolja biljka za srce", a možda najbolji poznavalac matičnjaka, Mattioli, hvali ga riječima: "Matičnjak ima izvanredno dobro svojstvo da jača i oživljava srce, naročito onome tko se u noći boji i kome srce lupa i smeta miru, on čisti krv, otklanja neraspoloženje i žalost, služi hladnom želucu i gotovo svim unutarnjim organima." Matičnjak je i po nauci o signaturi vrijedio kao ljekovita biljka za srce, jer po njoj "matičnjak ima signaturu i anatomiju srca i plemenita je biljka za sve srčane bolesti, bez obzira o kojima se radi". (Johann Franck, 1618. g.) Matičnjak je postao vrlo poznat i po tzv. "melisa špiritu", odnosno, "karmelićanskom špiritu" koji je 1611. godine uveo u Parizu red "bosonogih karmelićanki" u početku kao tajno sredstvo. Tzv. "melisa špirit - redovnica" ("Klosterfrau - Melissengeist") utemeljila je 1775. god. redovnica Marija Klementina Martin, te se još danas može nabaviti u svojem prvotnom originalnom omotu.

Ovaj melisa-špirit ili u ljekarni nabavljen u jednostavnijem obliku ili pripravljen kod kuće djeluje izvana kao sredstvo za masažu, ili se pije kao pripravak i to: 1 čajna žlica toga špirita pomiješana sa 1-2 žličice vode, uzima se po potrebi 1 do 3 puta dnevno, osvježuje i oživljava kod tjelesnog ili duševnog umora, kod prenapregnutosti ili umora od rada. Matičnjak pobuđuje apetit, pogotovo kod rekonvalescenata nakon duže bolesti. Matičnjak se preporuča kod histerije, hipohondrije, menstruacionih smetnji, grčeva, naročito ako se pojavljuju s menstruacijom, kod nadutosti, grčeva u crijevima, proljeva i želučanih teškoća, te povraćanja na nervnoj podlozi, kod određenih oblika astme, kroničnog bronhalnog katara, kod svih depresivnih stanja i onih pojava čiji su uzroci nervna slabost ili premorenost. Matičnjak je cijenjeno sredstvo u liječenju migrene, zubobolje, glavobolje i osjećaja vrtoglavice kod trudnica. Kod nesanice, izazvane premorenošću, ili živčane slabosti, djeluje vrlo povoljno čaj od matičnjaka zaslađen medom ili čajna mješavina od jednakih dijelova hmelja (br. 69) i odoljena (br. 153).

Tom prirodnom sredstvu treba dati prednost pred svim sintetskim sredstvima za spavanje.

Čajna mješavina, i to 1 čajna žlica na 1 šalicu, ne smije se kuhati, nego samo popariti vrućom vodom. Kod teške nesanice je preporučljivo uzimanje melisa-špirita ili melisa-ekstrakta, koji se nabavlja u ljekarni i to oko 20 kapi razrijeđeno s malo vode prije spavanja. Kod neuroznih srčanih smetnji, neuroznog lupanja srca i stezanja u području srca, ipak je bezuvjetno potrebno zatražiti liječnički savjet jer, iako matičnjak donosi osjetno olakšanje i stišava bolove, ipak tim srčanim teškoćama može biti uzrok organsko oboljenje pa je potreban temeljiti liječnički pregled i liječnička kontrola. Melisa-špirit je izvanredno sredstvo za masažu kod reume ili zgnječenja tkiva (kontuzija). Vanjska primjena u obliku mokrih ili vlažnih obloga preporuča se i kod kontuzija, oteklina, čireva, uboda insekata, izljeva krvi, upale živaca i zadebljanja dojki kod dojilja.

Primjena u pučkoj medicini: budući da ove mnogostrane mogućnosti primjene matičnjaka proističu gotovo isključivo iz pučke medicine, suvišno je svako ponovo nabrajanje. Pučka medicina služi se vrlo dobrim receptima čajnih mješavina, tako među ostalim: kod nadimanja miješaju se jednaki dijelovi matičnjaka, kamilice (br. 89) i paprene metvice (br. 92) i od toga se priprema čajni oparak i to 1 čajna žlica mješavine za 1 šalicu čaja. Čaj se pije nezaslađen i polako u gutljajima, a dojenčadi se može kod nadimanja davati taj čaj žličicom. Za jačanje živaca glave priprema se čajna mješavina od jednakih dijelova matičnjaka i mažurana (br. 86); od toga se uzima 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a pije se redovito neko vrijeme 2 do 3 šalice dnevno, zaslađeno medom.

Kod laganih žučnih bolova pije se čajna mješavina pripremljena od jednakih dijelova matičnjaka, kore krkavine (br. 122), rosopasa (br. 45) i turice (br. 4). Za čajni oparak uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu, a piju se dnevno 2-3 šalice polako i nezaslađeno.

Kod nervne slabosti pije se kroz dulje vrijeme mješavina jednakih dijelova matičnjaka i gospine trave (br. 70), pripremljena kao čajni oparak od 1 čajne žlice mješavine za 1 šalicu, a piju se 2-3 šalice tokom dana, zaslađene medom. Osobe slabijih živaca neka izbjegavaju nikotin, alkohol i kavu.

Primjena u liječenju životinja: čaj od matičnjaka zdrav je za pčele pa se pred pčelinjake stavljaju plitke zdjelice s čajem.

Još je pred oko 2000. god. rimski pjesnik i ljubitelj pčela, Publije Ovidije Nazon, savjetovao da će se pčele privući košnici time što će se unutrašnjost pčelinjaka, okvira i pribora prati čajem od matičnjaka. Ove mjere čine pčele zdravijima pa ne naginju tako lako pčelinjoj griži i drugim bolestima.


Kokotac - MELILOTUS OFFICINALIS (MED.) LAM.

Sinonimi: Melilotus arvensis Wallr. — Melilotus difussa Koch. — Melilotus pallida Bess. — Melilotus rugosus Gilib.

Narodni nazivi: divlja detela — kokotac žuti — konjska ditelina — nokata trava — noktec — orlov nokat — pitoma detelina — pšeničnica — svinduh — trolista detelina — velika djetelina — vodnika — ždraljika — žućka.

Kokotac

Opis biljke: dvogodišnja je biljka s jakim korijenom visine često i do 1 m. Listovi su trodjelni, a listići su duguljasti i obrnuto jajolikog oblika. Cvjetovi su smješteni u grozdovima, žute su boje te nakon cvatnje postaju bljeđi.

Kokotac

Miris i okus: mirisa je nalik na med, vrlo ugodnog, a okusa sluzava.

Vrijeme cvatnje: srpanj - kolovoz.

Stanište: vrlo je česta biljka koja raste gotovo svugdje u srednjoj Evropi, te se dijelom i uzgaja, a inače raste slobodna u prirodi uz rubove polja, putova, na pustim mjestima i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores Meliloti) kao i čitava biljka u cvatu (Herba Meliloti) s time što se deblji dijelovi stabljike prije sušenja odstranjuju pa se cvjetovi i biljka suše u hladu na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: eterično ulje, kumarin, melilotova kiselina, tanin, smola, melilotal i mnoge soli.

Ljekovito djelovanje: kokotac je već odavno obljubljena ljekovita biljka te ju je već Hipokrat upotrebljavao za liječenje čireva. Čajni oparak, za kojeg se uzima po pola čajne žlice droge za 1 šalicu čaja, pije se u gutljajima 2 do 3 šalice kod bronhalnog katara, bolesti želuca i mjehura te kod teškoća u utrobi. Doza se ne smije prekoračiti jer veće količine izazivaju povraćanje.

Primjena u pučkoj medicini: za čišćenje crijeva od toksina koji se skupljaju u crijevima pučka medicina preporučuje klistir od lagano prokuhane biljke. Kod nesanice treba primijeniti hladni pripravak droge: 1 čajna žlica droge za 1 šalicu čaja namače se 8 do 10 sali, procijedi se i procijeđeni čaj ugrije. Taj se čaj pije u gutljajima 1 sat prije spavanja. Tinktura od cvjetova upotrebljava se za masažu kod reumatskih bolova u zglobovima. Izvana se kokotac upotrebljava kao mokri i topli oblog za omekšavanje oteklina, čireva i mliječnih čvorova te za omekšavanje stvrdnutih i upaljenih prsiju.

Kod bolesti uha, naročito kod probadanja u ušima i upale srednjeg uha pusti se da djeluju na uho vruće pare od čaja pripremljenog prekuhavanjem droge. U starijoj bilinarskoj literaturi kokotcu se pripisuje dobro ljekovito djelovanje u obliku vlažnih i toplih obloga kod kožnih čireva nalik na rak. Kokotac se, konačno, upotrebljava kao dodatak biljnim kupeljima naročito ako se od tih biljnih kupelji očekuje osvježenje i jačanje.

Primjena u kućanstvu: prije no što su nastala kemijska sredstva za uništavanje moljaca, kokotac se upotrebljavao u tu svrhu.

Napomena: Melilotus altissimus Thuill., sličan je prvoj vrsti, samo je visok do 1,5 m i raste na više močvarnim livadama i čistinama te mnogo jače miriše na kumarin. Ovaj je kokotac slabijeg djelovanja, inače mu je način upotrebe isti. Kod prekomjerne upotrebe mogu, radi veće količine kumarina, nastupiti jake glavobolje, pa čak i pojave klijenuti centralnog živčanog sistema. Ovaj kokotac je inače vrlo dobra pčelinja paša i još jače sredstvo za uništavanje moljaca.



Kamilica - MATRICARIA CHAMOMILLA L.

Sinonimi: Anthemis vulgaris L. — Leucanthemum chamaemelum Lam. — Matricaria suaveolens L. — Chrysanthemum chamomilla Bernh.

Narodni nazivi: bela rada — bela sasa — blažena bela — buvlja trava — carev cvet — gamelica — gamilica — gomilica — gorčak — jarmen — kamilava — kamomiIa — komomilja — lepa kata — ljutić — mala titrica — maternjak — prstenjak — raman — ramenak — ramunika — rman — tetrica — titrica — zdravić — žablja trava — žabljak.

Kamilica

Opis biljke: kamilica je jednogodišnja biljka s razgranjenom stabljikom, visokom 20-50 cm. Listovi su dvostruko prstasto rascijepljeni s uskim i končastim listićima. Cvjetna stabljika je brazdasta i na vrhu šuplja. Cvjetište je čunjasta oblika i iznutra šuplje. Cvjetne glavice nose obodne bijele cvjetove koji se noću ili za kišnog vremena, odnosno nakon oplodnje, povinu prema dolje, dok su cjevasti cvjetovi žute boje.

Kamilica

Miris i okus: miris kamilice je karakterističan, mirisan, balzamičan i eteričan, kakav je i okus, samo malo nagorak.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kolovoza, često čak i u rujnu.

Stanište: vrlo je raširena i opće poznata biljka koja se kao korov nalazi uz putove i jarke u blizini naselja, te na neplodnim zemljištima gdje često dolazi u velikom mnoštvu. Kamilica raste rado u zajednici sa žitaricama kao korov te ju poljoprivrednici nerado gledaju u svojim žitnim poljima iako se danas sve manje susreće među žitaricama zbog umjetnog gnojiva, a potiskuje je i stalna borba protiv korova kemijskim sredstvima (hebricidi). Kamilica je upravo na te kemijske tvari vrlo osjetljiva. Ako se i unatoč kemijskoj obrani protiv korova uspije zadržati neko vrijeme na takvim poljima, ona s takvih polja nije pogodna za ljekovite svrhe iako još izgleda svježe i mirisna je.

Ljekoviti dijelovi biljke: kao droga sabiru se potpuno razvijene cvjetne glavice bez stapke (Flores Chamomillae), a sabiranje se vrši samo po lijepom i sunčanom vremenu. Kod oblačnog ili vlažnog vremena kamilica ne sadrži toliko eteričnog ulja kao ona sabrana po sunčanom vremenu te tako sabrana nije prikladna za čuvanje. Ukoliko se sabiranje vrši na mjestima gdje se kamilica ne pojavljuje u većim količinama, tada se cvjetne glavice sabiru rukom. Na mjestima gdje se kamilica pojavljuje u velikom mnoštvu, sabiranje se vrši posebno izrađenim češljevima te je na takvim područjima sabiranje kamilice jedno od sezonskih zarada tamošnjeg stanovništva.

Sušenje sabranih cvjetnih glavica vrši se u hladu u vrlo tankom sloju, obično na tavanu, no tavan se prethodno mora dobro očistiti, a samu kamilicu najbolje je rasprostrti na papir ili ponjavu. U krajevima gdje kamilica raste u velikom mnoštvu sušenje se obavlja u za tu svrhu posebno priređenim sušionicama, kod temperature najviše do 35° C. S obzirom da se u tim krajevima kamilica ne bere rukom nego mehaničkim putem, češljevima, to se prije stavljanja na sušenje čisti da bi se iz kamilice odstranile razne primjese i trave. Iza sušenja kamilica se prosije zbog uklanjanja orunjenih cvjetova nastalih prilikom manipulacije. I ti orunjeni cvjetovi (Pulvis Chamomillae) upotrebljavaju se ili za destilaciju i dobivanje vrlo skupog eteričnog ulja (Oleum Chamomillae) ili se upotrebljava kao kamilica za kupke. Kamilica se poslije sušenja ne smije mnogo dirati jer se u suhom stanju lako raspada. Ako je kamilica dobro prosušena, mora se radi čuvanja ponovo staviti na suho mjesto gdje ne može prodirati atmosferska ili druga vlaga. Suha kamilica vrlo lako navlači vlagu pa može postati pljesniva, a takva je kamilica potpuno bezvrijedna.

Ljekovite i djelotvorne tvari: kao najvažnije u kamilici treba nabrojiti eterično ulje, smolu, gumu, gorku tvar, vosak, mast, soli fosforne kiseline i čitav niz organskih kiselina. Svježe dobiveno poznato i cijenjeno ulje kamilice je u njoj najvažnija ljekovita tvar, a plavu boju ulju daje ugljikovodikov spoj - azulen. Što je obilnijoj mjeri u biljci zastupljeno eterično ulje u zajednici sa azulenom, to je veće ljekovito djelovanje kamilice protiv upala. Osim navedenih ljekovitih i djelotvornih tvari, u kamilici se može još utvrditi: glikozid, nedovoljno istražen, gorke supstance, mješavina cerotina, stearina, palmitina i linolne kiseline, holin, triakotan, fitosterol, salicilna kiselina, metil-eter umbeliferona i sam umbeliferon, dioksikumarin, i konačno, soli jabučne kiseline, sumpor i kalcij.

Ljekovito djelovanje: o ljekovitoj vrijednosti kamilice zna se odavno. Već je 1570. g. glasoviti bilinar Hieronymus Bock rekao: "Bez toga cvijeta, te sasvim obične kamilice, ne može se ništa postići, jer nema korisnije biljke kao lijeka što je upravo cvijet od kamilice koji se upotrebljava gotovo za sve bolesti!" Uz bazgu je kamilica ne samo najpoznatija nego i najobljubljenija ljekovita biljka u narodu. Ona je znanstveno najviše istražena i iskušana ljekovita biljka. Ljekovito djelovanje protiv upala ima u prvom redu veliko značenje za liječenje svih upala na koži i na sluznici. Radi toga se preporučuju topli oblozi ili kupke kod svih rana s pojavom upale i drugih bolesnih pojava na koži, bilo da se radi o oteklinama, potkožnim čirevima, apscesima, čirevima na goljenici ili gnojenjima ispod nokata. Kod upalnih ekcema kao i kod poznatih staračkih ekcema ili kod drugih stalno vlažnih i vrlo teško zacjeljivih ekcema i krasta, zabilježeni su najbolji uspjesi liječenja kamilicom. Kod upale sluznice, katara ždrijela i upale pokosnice ispiranje toplim čajem kamilice pospješuje ozdravljenje. Upala mrežnice oka i upale uha liječe se vlažnim i toplim oblozima od kamilice, a gutljaj čaja kamilice, držan neko vrijeme u ustima, pomaže kod jake zubobolje.

Kamilica je jedno od najboljih sredstava za žene i djecu. Njezino je svojstvo da umiruje te da stišava bolove i grčeve, otklanja jake grčeve s gubitkom svijesti od kojih pate i žene u drugom stanju, rodilje (eclampsia gravidarum) i mala djeca ("fras" - zahlipi, dječja strava). Ta svojstva čine kamilicu neophodnom kod svih nervoznih pojava: razdražljivosti, preosjetljivosti, kod neuralgije, neuralgije ličnog živca, kod reume, bolova kičme, unutarnjeg nemira, nesanice, duševne klonulosti, premorenosti i dr.

Nadalje se kamilica ne može mimoići kod liječenja svih oboljenja želuca i crijeva, tako kod grčeva u želucu, upale debelog crijeva, proljeva, crijevnog katara (enteritis), katara želuca, odnosno upale želuca (gastritis), nadutosti želuca, kod prejake želučane kiseline (hiperaciditet), otklanjanja plinova procesa vrenja, i konačno, u bolestima bubrega, jetre i žuči. Kod zadnje tri bolesti, ako dođe do grčeva, preporuča se uz upotrebu čaja i vrući i vlažni oblozi od kamilice. Nabrajanje ljekovitosti kamilice kod oboljenja želuca i crijeva ne bi bilo potpuno ako se ne bi spomenulo ljekovito djelovanje na čir na želucu i dvanaestercu (univ. doc. dr med. Hans Seel, Berlin). U ovim slučajevima ponavljano uzimanje čaja od kamilice u gutljajima, djeluje ne samo na smirenje bolova nego i liječi. Vlažni i topli oblozi od kamilice uz čaj, liječe bolove i grčeve u mjehuru i bolno mokrenje.

Vrlo su se uspješnim pokazali vlažni i topli oblozi kod hemeroida koji naginju ozljedama i upalama čmara. Klinička su promatranja utvrdila da kamilica djeluje tako snažno na zaustavljanje i uništavanje klica da se povlače gnojna izlučivanja čak i kod raku sličnih deformacija, a nestaje loš zadah dijelova tkiva koja se raspadaju (univ. prof. dr Franz Eckstein, Freiburg). Uza sve to kamilica još i čisti krv. Djeci, koja pokazuju jasne znakove zaraze slinavkom i šapom, treba odmah ispirati usta uvarkom od kamilice i to čitav dan, svakih četvrt sata. Primjena kamilice dovodi do potpunog izlječenja (prim. dr med. H. Brenner).

Na kraju treba spomenuti ljekovitost kamilice u obliku kupke. Isto tako dobro čine, umanjuju bolove i grčeve te osvježuju i jačaju potpune kupke kojima se dolije uvarak od kamilice. Uvarak se priprema tako da se 0,5 kg kamilice uzavre u 5 litara vode, pokrije 10 minuta da odstoji, procijedi i doda kupelji ili se kamilica stavi u platnenu vrećicu i objesi u kadu za kupanje. Na isti način, samo s manjom količinom kamilice, pripremaju se sjedeće kupelji koje dobro djeluju u bolesti mjehura, upalama spolnih organa kod žena i grčeva maternice. Kod znojenja nogu ili ruku, kod češće ponovljenih kupelji, neče izostati željeno djelovanje.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: kamilica je jako ljekovita biljka da se naučno-medicinska upotreba i upotreba u pučkoj medicini najvećim dijelom pokrivaju. Jedva da se može naći metoda liječenja potekla iz naroda koja nije gotovo u cijelosti potvrđena u medicinskoj nauci. Ukratko ćemo navesti nekoliko pučko-medicinskih recepata koji su uzeti iz starih bilinarskih knjiga.

Udove oboljele od gihta treba trljati uljem od kamilice, pomiješanim s rakijom. Na trljana mjesta stavite toplu tkaninu.

Kamilica, pripremljena kao uvarak, odlično je sredstvo za klistiranje jer omekšava i najtvrđu stolicu i smanjuje napetost u utrobi. Na rane i čireve može se staviti i svježa biljka kamilice, ali je treba prethodno stucati ili izvaljati.

Primjena u kozmetici i kućanstvu: malo je poznata vrijednost kamilice za odstranjivanje neugodnih mirisa (dezodorans).

Ta dezodorizaciona moć kamilice nema neznatno značenje jer se neugodan zadah tijela može otkloniti pranjem i ispiranjem čajem od kamilice. Ako se neugodno isparavanje tijela češće pojavljuje, treba se savjetovati s liječnikom. Ovo će svojstvo kamilice poslužiti u kućanstvu. U toplo godišnje doba može se ukloniti neugodan zadah mesa za ishranu pranjem i ispiranjem hladnim čajem od kamilice. Tako se mogu ukloniti raznovrsni neugodni mirisi posuđa, pribora za jelo i kuhanje, kuhinjskih krpa - čak i bolesničkog rublja.

Primjena u liječenju životinja: svojstvo kamilice da smekšava, umiruje grčeve, otklanja nadutost, ubija bakcile i liječi upale, koristi dobro i bolesnim domaćim životinjama (u obliku čaja, klistira ili izvana za čišćenje čireva i rana).

Napomena: srodnici kamilice:

1) ANTHEMIS NOBILIS L. — rimska kamilica

Narodni nazivi: bela rada — jarmen — kamomila — pitomi raman — raman — rman — roman — romanika.

Rimska kamilica

Opis biljke: rimska kamilica je trajna biljka, visoka obično do 40 cm. Listovi su dvostruko perasto rascijepani, pahuljasti do gotovo goli. Cvjetište je produženo i kuglastog oblika, cvijetne glavice su pojedinačne, ispunjene, obodni cvjetovi su srebrno-bijeli i više široki, a cjevasti cvjetovi su žuti.

Miris i okus: biljka ima prodoran miris, a okusa je aromatična i malo nagorka.

Vrijeme cvatnje: lipanj, srpanj, a tada se vrši i sabiranje biljke.

Stanište: većinom dolazi u seljačkim vrtovima, te se jedva nalazi slobodno u prirodi i to samo u neposrednoj blizini vrtova ili kultura, odakle često podivlja.

Ljekoviti dio biljke: cvjetne glavice (Flores Chamomillae romanae ili Flores Leucanthemi romani). Sadrži eterično ulje (Oleum Chamomillae romanae) i gorku tvar koja se može kristalizirati, a ostale su tvari iste kao i kod prave kamilice.

Ljekovito djelovanje: primjenjuje se kao i prava kamilica i to uglavnom kao lijek za smirenje grčeva i bolova te za jačanje želuca.

Primjena u pučkoj medicini: rimska kamilica u pučkoj medicini je vrlo obljubljeni "ženski" lijek koji se upotrebljava kod menstruacijskih grčeva i kod pomanjkanja ili neredovite menstruacije.

Primjena u kozmetici: rimsku kamilicu upotrebljavaju žene kao sredstvo za pranje kose da bi posvijetlile inače svijetlu ali vremenom potamnjelu kosu.

2) MATRICARIA DISCOIDEA DC —žuta titrica

Sinonimi: Matricaria suaveolens (Bucli) A. et G. — Chamomilla discoidea Gay. — Chrysanthemum suaveolens Asch. — Pyrethrum defloratum Berol. — Santolina suaveolens Pursh.

Žuta titrica

Narodni nazivi: kao pučko ime za tu biljku upotrebljava se većinom samo ime lažna kamilica.

Opis biljke: ta vrsta kamilice jačeg je, zbitog i mnogo nižeg rasta. Doduše, cvjetište joj je također šuplje, a cvjetovi su karakteristični po tome što im nedostaju zrakasti cvjetovi. Nadalje su žućkasto-zeleni cvjetovi cjevastog oblika i sa četiri zupca dok su, naprotiv, kod prave kamilice peterozubni i zlatno-žute boje.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza, a tada se i sabiru cvjetne glavice.

Stanište: pradomovina te biljke bijaše sjeverozapadna Azija i sjevernija područja Sjeverne Amerike. Ona je udomaćena u Evropi sredinom prošlog stoljeća i sada je raširena od Sredozemlja sve do sredine Norveške. Za razliku od prave kamilice ova se vrlo rijetko nalazi u žitnim poljima i uspijeva uglavnom na zapuštenim mjestima, na ruševinama i kamenitim obroncima, a često i uz rubove puteva i cesta.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se također cvjetne glavice (Flores Matricariae discoideae). Eterično ulje je, nasuprot nametljivom mirisu čitave biljke, bez mirisa, slično ulju prave kamilice, posve je žute boje jer ovo ulje ne sadrži plavu boju azulen, koja je glavni sastavni dio eteričnog ulja prave kamilice.

Ljekovito djelovanje: ono se u usporedbi sa ljekovitošću prave kamilice, radi pomanjkanja azulena, uopće ne može usporediti. Unatoč tome ta vrsta kamilice ima također vrijedno ljekovito svojstvo te se može umjesto inozemnih droga uspješno primijeniti kao vrlo dobro sredstvo protiv crijevnih parazita. Čitav niz crijevnih parazita, kao Ascaris lumbricoides (oblika gliste, sivkaste boje do 40 cm dužine), Oxyuris vermicularis (oblika kratkog končića, do 1 cm dužine), Trichocephalus dispar (oblika končića 3-5 cm dužine) mogu se tom biljkom uništiti i odvesti iz tijela. Kod stroge dijete kroz nekoliko dana pije se čajni oparak te biljke i to dnevno 2-3 šalice, nezaslađeno i u gutljajima. Mješavina od jednakih dijelova s komoračem (br. 57) i listovima matičnjaka (br. 91) ne samo da povisuje djelovanje, nego i poboljšava okus čaja. Od te mješavine uzima se za pripremu 1 čajna žlica za 1 šalicu čaja.

3) Od mnogih ostalih vrsta kamilice treba spomenuti još slijedeće:

a)    Anthemis cotula L. — smrdušica ili žablja trava

b)    Anthemis arvensis L. — raven, jarmen, bijela rada

c)    Matricaria inodora L. (Chrysanthemum inodorum L.)

Ni jedna od navedenih vrsta nema šuplju cvjetnu glavicu. Smrdušica ili žablja trava karakteristična je po napadno malim cvjetovima, dok obje ostale vrste karakterizira oznaka "smrdljiv", odnosno, "bez mirisa".

Slijedeća slika prikazuje šuplju i punu cvjetnu glavicu:

Kamilica

Za takozvani pokus s palcem, uzme se cvijet između kažiprsta i palca i noktom kažiprsta pritisne do sredine cvijeta tako da se cvijet raspolovi. Odmah se opazi razlika: cvjetna plodnica je ili šuplja ili ispunjena.


Marulja - MARRUBIUM VULGARE L.

Sinonimi: Marrubium album Gilib. — Marrubium germanicum Schrk — Marrubium lanatum Kth.

Narodni nazivi: bela meta — beli tetrljan — beljušina — bijeli tetrljan — dobra kadulja — gorčika — jetrena trava — jetrenjača — macina trava — marula — mrtva kopriva — slanovitak — smrduša — tetrljan — totrljan.

Marulja

Opis biljke: marulja je oko 30 do 40 cm visoka trajna biljka koja raste iz vretenastog korijena, od osnove razgranata, tupo četvorokutasta, dlakava kao i listovi, a u prvim fazama razvoja obrasla bijelim, paučinastim dlakama. Listovi na stabljici imaju peteljku, nesimetrično su nazubljeni, gotovo uvijek jako naborani, u početku gusto, a kasnije rjeđe obrasli dlakama. Gornja površina lista gotovo je uvijek gola. Cvjetovi su s kratkom peteljkom, mnogocvjetni, sjedeći i poredani u prirodni pršljen. Cvjetna čaška je cjevasta sa 8-10 zubaca, krunica je bijela, pahuljasto dlakava.

Marulja

Miris biljke je slab, osebujan, a okus aromatičan, pomalo oštar, balzamičan, gorak i slan.

Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna,

Stanište: prvobitna domovina marulje bila je centralna Azija i Sredozemlje, no već je od srednjeg vijeka udomaćena u srednjoj i sjevernoj Evropi. Uspijeva na mršavim livadama, suhim pašnjacima i pustim zemljištima, a raste rado uzduž seoskih putova i na bunjištima. Čini se da joj odgovaraju pregnojena mjesta i mjesta gdje se zadržava stoka.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu bez korijena (Herba Marrubii albi) i to najbolje od srpnja do sredine rujna, a suši se u hladu. Kod sabiranja ne treba biljku rezati sasvim pri zemlji jer odrvenjeli dijelovi kvare izgled i kakvoću sabrane biljke.

Ljekovite i djelotvorne tvari: biljka u cvatu sadrži gorku tvar marrubin, eterično ulje, tanin, smolu, mnogo soli, masti, vosak i biljnu sluz. Pretpostavlja se da sadrži još dvije vrste gorkih tvari.

Ljekovito djelovanje: marulja se ubraja u najstarije ljekovito bilje pa je osobito cijenjena već u starom Egiptu. Kod Rimljana je bila hvaljena za liječenje malaričnih oboljenja. Sok marulje pomiješan s medom slovio je kao glasovito sredstvo kod plućnih bolesti. Paracelsus, Mattioli, Hufeland i Kneipp bili su veliki zagovornici marulje, koja je unatoč tome gotovo potpuno pala u zaborav, no pomoću slavnih liječnika i biologa sadašnjice (Flamm, Seel, Leclerc) marulja je opet postala poznata i cijenjena.

Marulja je prije svega dobro sredstvo za liječenje pluća, a upotrebljava se kod starih, suhih katara, kod hripavca, bronhitisa kao i za liječenje tuberkuloznih plućnih katara (Flamm, Eckstein). Marulja se upotrebljava i u liječenju kroničnog grčevitog kašlja, osobito kod starijih osoba, kod tipičnog staračkog kašljucanja, dugotrajne bolesti ždrijela, slabokrvnosti i opće tjelesne slabosti. Gorka tvar u marulji ne samo da povećava tek nego nastupa i bolja sekrecija jetre, bolje izlučivanje žuči, tako da se marulja preporučuje kod žutice i kod otečene jetre. Osim toga, pospješuje bolje pražnjenje crijeva i dovodi do normaliziranja stolice.

Marulja normalizira menstruaciju, naročito kod slabunjavih i anemičnih žena. Konačno, mora se reći da se marulji u posljednje vrijeme pripisuju i druga područja liječenja. Marulja se može bez predomišljanja upotrijebiti kao ljekovita biljka i u liječenju srca i to kod smetnji srčanog ritma (nepravilni otkucaji srca - aritmija srca). Tinktura i ekstrakti marulje djeluju primjetno umirujuće na nemiran i nervozan rad srca.

Marulja se upotrebljava najčešče kao čaj. Jedna čajna žlica kao preljev za 1 šalicu, uzimano 2-3 šalice dnevno i zaslađeno medom kao plućni ili srčani čaj, inače nezaslađen, a pije se polako u gutljajima.

Nezaslađeni čaj upotrebljava se izvana za kupanje i ispiranje kod kožnih bolesti.

Primjena u pučkoj medicini: svježi sok marulje pomiješan s medom, uziman čajnom žlicom, olakšava iskašljavanje, a svježi sok u razrijeđenom stanju iskušano je sredstvo kod natečene slezene.

Napomena: na području Sredozemlja i u našem kršu gotovo na kamenitoj podlozi raste marulji srodna vrsta:

Marrubium peregrinum (Marrubium creticum Mili)

Narodni nazivi: bila smradačica — gorčika — očajnica — smrduša — totrljan.

Očajnica

Ona je vrlo dlakava, a cvjetna čaška ima samo 5 zubaca. Čitava ta biljka zbog guste dlakavosti ima bijelu boju i nema karakterističan miris i gorčinu kao marulja. Ta se biljka vrlo često u sabiranju zamjenjuje s maruljom.


Više članaka...

Stranica 15 od 31

15

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas820
mod_vvisit_counterJučer1067
mod_vvisit_counterOvaj tjedan2890
mod_vvisit_counterOvaj mjesec28032
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.2971263

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 116