Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Kokotac - MELILOTUS OFFICINALIS (MED.) LAM.

Sinonimi: Melilotus arvensis Wallr. — Melilotus difussa Koch. — Melilotus pallida Bess. — Melilotus rugosus Gilib.

Narodni nazivi: divlja detela — kokotac žuti — konjska ditelina — nokata trava — noktec — orlov nokat — pitoma detelina — pšeničnica — svinduh — trolista detelina — velika djetelina — vodnika — ždraljika — žućka.

Kokotac

Opis biljke: dvogodišnja je biljka s jakim korijenom visine često i do 1 m. Listovi su trodjelni, a listići su duguljasti i obrnuto jajolikog oblika. Cvjetovi su smješteni u grozdovima, žute su boje te nakon cvatnje postaju bljeđi.

Kokotac

Miris i okus: mirisa je nalik na med, vrlo ugodnog, a okusa sluzava.

Vrijeme cvatnje: srpanj - kolovoz.

Stanište: vrlo je česta biljka koja raste gotovo svugdje u srednjoj Evropi, te se dijelom i uzgaja, a inače raste slobodna u prirodi uz rubove polja, putova, na pustim mjestima i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores Meliloti) kao i čitava biljka u cvatu (Herba Meliloti) s time što se deblji dijelovi stabljike prije sušenja odstranjuju pa se cvjetovi i biljka suše u hladu na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: eterično ulje, kumarin, melilotova kiselina, tanin, smola, melilotal i mnoge soli.

Ljekovito djelovanje: kokotac je već odavno obljubljena ljekovita biljka te ju je već Hipokrat upotrebljavao za liječenje čireva. Čajni oparak, za kojeg se uzima po pola čajne žlice droge za 1 šalicu čaja, pije se u gutljajima 2 do 3 šalice kod bronhalnog katara, bolesti želuca i mjehura te kod teškoća u utrobi. Doza se ne smije prekoračiti jer veće količine izazivaju povraćanje.

Primjena u pučkoj medicini: za čišćenje crijeva od toksina koji se skupljaju u crijevima pučka medicina preporučuje klistir od lagano prokuhane biljke. Kod nesanice treba primijeniti hladni pripravak droge: 1 čajna žlica droge za 1 šalicu čaja namače se 8 do 10 sali, procijedi se i procijeđeni čaj ugrije. Taj se čaj pije u gutljajima 1 sat prije spavanja. Tinktura od cvjetova upotrebljava se za masažu kod reumatskih bolova u zglobovima. Izvana se kokotac upotrebljava kao mokri i topli oblog za omekšavanje oteklina, čireva i mliječnih čvorova te za omekšavanje stvrdnutih i upaljenih prsiju.

Kod bolesti uha, naročito kod probadanja u ušima i upale srednjeg uha pusti se da djeluju na uho vruće pare od čaja pripremljenog prekuhavanjem droge. U starijoj bilinarskoj literaturi kokotcu se pripisuje dobro ljekovito djelovanje u obliku vlažnih i toplih obloga kod kožnih čireva nalik na rak. Kokotac se, konačno, upotrebljava kao dodatak biljnim kupeljima naročito ako se od tih biljnih kupelji očekuje osvježenje i jačanje.

Primjena u kućanstvu: prije no što su nastala kemijska sredstva za uništavanje moljaca, kokotac se upotrebljavao u tu svrhu.

Napomena: Melilotus altissimus Thuill., sličan je prvoj vrsti, samo je visok do 1,5 m i raste na više močvarnim livadama i čistinama te mnogo jače miriše na kumarin. Ovaj je kokotac slabijeg djelovanja, inače mu je način upotrebe isti. Kod prekomjerne upotrebe mogu, radi veće količine kumarina, nastupiti jake glavobolje, pa čak i pojave klijenuti centralnog živčanog sistema. Ovaj kokotac je inače vrlo dobra pčelinja paša i još jače sredstvo za uništavanje moljaca.



Kamilica - MATRICARIA CHAMOMILLA L.

Sinonimi: Anthemis vulgaris L. — Leucanthemum chamaemelum Lam. — Matricaria suaveolens L. — Chrysanthemum chamomilla Bernh.

Narodni nazivi: bela rada — bela sasa — blažena bela — buvlja trava — carev cvet — gamelica — gamilica — gomilica — gorčak — jarmen — kamilava — kamomiIa — komomilja — lepa kata — ljutić — mala titrica — maternjak — prstenjak — raman — ramenak — ramunika — rman — tetrica — titrica — zdravić — žablja trava — žabljak.

Kamilica

Opis biljke: kamilica je jednogodišnja biljka s razgranjenom stabljikom, visokom 20-50 cm. Listovi su dvostruko prstasto rascijepljeni s uskim i končastim listićima. Cvjetna stabljika je brazdasta i na vrhu šuplja. Cvjetište je čunjasta oblika i iznutra šuplje. Cvjetne glavice nose obodne bijele cvjetove koji se noću ili za kišnog vremena, odnosno nakon oplodnje, povinu prema dolje, dok su cjevasti cvjetovi žute boje.

Kamilica

Miris i okus: miris kamilice je karakterističan, mirisan, balzamičan i eteričan, kakav je i okus, samo malo nagorak.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kolovoza, često čak i u rujnu.

Stanište: vrlo je raširena i opće poznata biljka koja se kao korov nalazi uz putove i jarke u blizini naselja, te na neplodnim zemljištima gdje često dolazi u velikom mnoštvu. Kamilica raste rado u zajednici sa žitaricama kao korov te ju poljoprivrednici nerado gledaju u svojim žitnim poljima iako se danas sve manje susreće među žitaricama zbog umjetnog gnojiva, a potiskuje je i stalna borba protiv korova kemijskim sredstvima (hebricidi). Kamilica je upravo na te kemijske tvari vrlo osjetljiva. Ako se i unatoč kemijskoj obrani protiv korova uspije zadržati neko vrijeme na takvim poljima, ona s takvih polja nije pogodna za ljekovite svrhe iako još izgleda svježe i mirisna je.

Ljekoviti dijelovi biljke: kao droga sabiru se potpuno razvijene cvjetne glavice bez stapke (Flores Chamomillae), a sabiranje se vrši samo po lijepom i sunčanom vremenu. Kod oblačnog ili vlažnog vremena kamilica ne sadrži toliko eteričnog ulja kao ona sabrana po sunčanom vremenu te tako sabrana nije prikladna za čuvanje. Ukoliko se sabiranje vrši na mjestima gdje se kamilica ne pojavljuje u većim količinama, tada se cvjetne glavice sabiru rukom. Na mjestima gdje se kamilica pojavljuje u velikom mnoštvu, sabiranje se vrši posebno izrađenim češljevima te je na takvim područjima sabiranje kamilice jedno od sezonskih zarada tamošnjeg stanovništva.

Sušenje sabranih cvjetnih glavica vrši se u hladu u vrlo tankom sloju, obično na tavanu, no tavan se prethodno mora dobro očistiti, a samu kamilicu najbolje je rasprostrti na papir ili ponjavu. U krajevima gdje kamilica raste u velikom mnoštvu sušenje se obavlja u za tu svrhu posebno priređenim sušionicama, kod temperature najviše do 35° C. S obzirom da se u tim krajevima kamilica ne bere rukom nego mehaničkim putem, češljevima, to se prije stavljanja na sušenje čisti da bi se iz kamilice odstranile razne primjese i trave. Iza sušenja kamilica se prosije zbog uklanjanja orunjenih cvjetova nastalih prilikom manipulacije. I ti orunjeni cvjetovi (Pulvis Chamomillae) upotrebljavaju se ili za destilaciju i dobivanje vrlo skupog eteričnog ulja (Oleum Chamomillae) ili se upotrebljava kao kamilica za kupke. Kamilica se poslije sušenja ne smije mnogo dirati jer se u suhom stanju lako raspada. Ako je kamilica dobro prosušena, mora se radi čuvanja ponovo staviti na suho mjesto gdje ne može prodirati atmosferska ili druga vlaga. Suha kamilica vrlo lako navlači vlagu pa može postati pljesniva, a takva je kamilica potpuno bezvrijedna.

Ljekovite i djelotvorne tvari: kao najvažnije u kamilici treba nabrojiti eterično ulje, smolu, gumu, gorku tvar, vosak, mast, soli fosforne kiseline i čitav niz organskih kiselina. Svježe dobiveno poznato i cijenjeno ulje kamilice je u njoj najvažnija ljekovita tvar, a plavu boju ulju daje ugljikovodikov spoj - azulen. Što je obilnijoj mjeri u biljci zastupljeno eterično ulje u zajednici sa azulenom, to je veće ljekovito djelovanje kamilice protiv upala. Osim navedenih ljekovitih i djelotvornih tvari, u kamilici se može još utvrditi: glikozid, nedovoljno istražen, gorke supstance, mješavina cerotina, stearina, palmitina i linolne kiseline, holin, triakotan, fitosterol, salicilna kiselina, metil-eter umbeliferona i sam umbeliferon, dioksikumarin, i konačno, soli jabučne kiseline, sumpor i kalcij.

Ljekovito djelovanje: o ljekovitoj vrijednosti kamilice zna se odavno. Već je 1570. g. glasoviti bilinar Hieronymus Bock rekao: "Bez toga cvijeta, te sasvim obične kamilice, ne može se ništa postići, jer nema korisnije biljke kao lijeka što je upravo cvijet od kamilice koji se upotrebljava gotovo za sve bolesti!" Uz bazgu je kamilica ne samo najpoznatija nego i najobljubljenija ljekovita biljka u narodu. Ona je znanstveno najviše istražena i iskušana ljekovita biljka. Ljekovito djelovanje protiv upala ima u prvom redu veliko značenje za liječenje svih upala na koži i na sluznici. Radi toga se preporučuju topli oblozi ili kupke kod svih rana s pojavom upale i drugih bolesnih pojava na koži, bilo da se radi o oteklinama, potkožnim čirevima, apscesima, čirevima na goljenici ili gnojenjima ispod nokata. Kod upalnih ekcema kao i kod poznatih staračkih ekcema ili kod drugih stalno vlažnih i vrlo teško zacjeljivih ekcema i krasta, zabilježeni su najbolji uspjesi liječenja kamilicom. Kod upale sluznice, katara ždrijela i upale pokosnice ispiranje toplim čajem kamilice pospješuje ozdravljenje. Upala mrežnice oka i upale uha liječe se vlažnim i toplim oblozima od kamilice, a gutljaj čaja kamilice, držan neko vrijeme u ustima, pomaže kod jake zubobolje.

Kamilica je jedno od najboljih sredstava za žene i djecu. Njezino je svojstvo da umiruje te da stišava bolove i grčeve, otklanja jake grčeve s gubitkom svijesti od kojih pate i žene u drugom stanju, rodilje (eclampsia gravidarum) i mala djeca ("fras" - zahlipi, dječja strava). Ta svojstva čine kamilicu neophodnom kod svih nervoznih pojava: razdražljivosti, preosjetljivosti, kod neuralgije, neuralgije ličnog živca, kod reume, bolova kičme, unutarnjeg nemira, nesanice, duševne klonulosti, premorenosti i dr.

Nadalje se kamilica ne može mimoići kod liječenja svih oboljenja želuca i crijeva, tako kod grčeva u želucu, upale debelog crijeva, proljeva, crijevnog katara (enteritis), katara želuca, odnosno upale želuca (gastritis), nadutosti želuca, kod prejake želučane kiseline (hiperaciditet), otklanjanja plinova procesa vrenja, i konačno, u bolestima bubrega, jetre i žuči. Kod zadnje tri bolesti, ako dođe do grčeva, preporuča se uz upotrebu čaja i vrući i vlažni oblozi od kamilice. Nabrajanje ljekovitosti kamilice kod oboljenja želuca i crijeva ne bi bilo potpuno ako se ne bi spomenulo ljekovito djelovanje na čir na želucu i dvanaestercu (univ. doc. dr med. Hans Seel, Berlin). U ovim slučajevima ponavljano uzimanje čaja od kamilice u gutljajima, djeluje ne samo na smirenje bolova nego i liječi. Vlažni i topli oblozi od kamilice uz čaj, liječe bolove i grčeve u mjehuru i bolno mokrenje.

Vrlo su se uspješnim pokazali vlažni i topli oblozi kod hemeroida koji naginju ozljedama i upalama čmara. Klinička su promatranja utvrdila da kamilica djeluje tako snažno na zaustavljanje i uništavanje klica da se povlače gnojna izlučivanja čak i kod raku sličnih deformacija, a nestaje loš zadah dijelova tkiva koja se raspadaju (univ. prof. dr Franz Eckstein, Freiburg). Uza sve to kamilica još i čisti krv. Djeci, koja pokazuju jasne znakove zaraze slinavkom i šapom, treba odmah ispirati usta uvarkom od kamilice i to čitav dan, svakih četvrt sata. Primjena kamilice dovodi do potpunog izlječenja (prim. dr med. H. Brenner).

Na kraju treba spomenuti ljekovitost kamilice u obliku kupke. Isto tako dobro čine, umanjuju bolove i grčeve te osvježuju i jačaju potpune kupke kojima se dolije uvarak od kamilice. Uvarak se priprema tako da se 0,5 kg kamilice uzavre u 5 litara vode, pokrije 10 minuta da odstoji, procijedi i doda kupelji ili se kamilica stavi u platnenu vrećicu i objesi u kadu za kupanje. Na isti način, samo s manjom količinom kamilice, pripremaju se sjedeće kupelji koje dobro djeluju u bolesti mjehura, upalama spolnih organa kod žena i grčeva maternice. Kod znojenja nogu ili ruku, kod češće ponovljenih kupelji, neče izostati željeno djelovanje.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: kamilica je jako ljekovita biljka da se naučno-medicinska upotreba i upotreba u pučkoj medicini najvećim dijelom pokrivaju. Jedva da se može naći metoda liječenja potekla iz naroda koja nije gotovo u cijelosti potvrđena u medicinskoj nauci. Ukratko ćemo navesti nekoliko pučko-medicinskih recepata koji su uzeti iz starih bilinarskih knjiga.

Udove oboljele od gihta treba trljati uljem od kamilice, pomiješanim s rakijom. Na trljana mjesta stavite toplu tkaninu.

Kamilica, pripremljena kao uvarak, odlično je sredstvo za klistiranje jer omekšava i najtvrđu stolicu i smanjuje napetost u utrobi. Na rane i čireve može se staviti i svježa biljka kamilice, ali je treba prethodno stucati ili izvaljati.

Primjena u kozmetici i kućanstvu: malo je poznata vrijednost kamilice za odstranjivanje neugodnih mirisa (dezodorans).

Ta dezodorizaciona moć kamilice nema neznatno značenje jer se neugodan zadah tijela može otkloniti pranjem i ispiranjem čajem od kamilice. Ako se neugodno isparavanje tijela češće pojavljuje, treba se savjetovati s liječnikom. Ovo će svojstvo kamilice poslužiti u kućanstvu. U toplo godišnje doba može se ukloniti neugodan zadah mesa za ishranu pranjem i ispiranjem hladnim čajem od kamilice. Tako se mogu ukloniti raznovrsni neugodni mirisi posuđa, pribora za jelo i kuhanje, kuhinjskih krpa - čak i bolesničkog rublja.

Primjena u liječenju životinja: svojstvo kamilice da smekšava, umiruje grčeve, otklanja nadutost, ubija bakcile i liječi upale, koristi dobro i bolesnim domaćim životinjama (u obliku čaja, klistira ili izvana za čišćenje čireva i rana).

Napomena: srodnici kamilice:

1) ANTHEMIS NOBILIS L. — rimska kamilica

Narodni nazivi: bela rada — jarmen — kamomila — pitomi raman — raman — rman — roman — romanika.

Rimska kamilica

Opis biljke: rimska kamilica je trajna biljka, visoka obično do 40 cm. Listovi su dvostruko perasto rascijepani, pahuljasti do gotovo goli. Cvjetište je produženo i kuglastog oblika, cvijetne glavice su pojedinačne, ispunjene, obodni cvjetovi su srebrno-bijeli i više široki, a cjevasti cvjetovi su žuti.

Miris i okus: biljka ima prodoran miris, a okusa je aromatična i malo nagorka.

Vrijeme cvatnje: lipanj, srpanj, a tada se vrši i sabiranje biljke.

Stanište: većinom dolazi u seljačkim vrtovima, te se jedva nalazi slobodno u prirodi i to samo u neposrednoj blizini vrtova ili kultura, odakle često podivlja.

Ljekoviti dio biljke: cvjetne glavice (Flores Chamomillae romanae ili Flores Leucanthemi romani). Sadrži eterično ulje (Oleum Chamomillae romanae) i gorku tvar koja se može kristalizirati, a ostale su tvari iste kao i kod prave kamilice.

Ljekovito djelovanje: primjenjuje se kao i prava kamilica i to uglavnom kao lijek za smirenje grčeva i bolova te za jačanje želuca.

Primjena u pučkoj medicini: rimska kamilica u pučkoj medicini je vrlo obljubljeni "ženski" lijek koji se upotrebljava kod menstruacijskih grčeva i kod pomanjkanja ili neredovite menstruacije.

Primjena u kozmetici: rimsku kamilicu upotrebljavaju žene kao sredstvo za pranje kose da bi posvijetlile inače svijetlu ali vremenom potamnjelu kosu.

2) MATRICARIA DISCOIDEA DC —žuta titrica

Sinonimi: Matricaria suaveolens (Bucli) A. et G. — Chamomilla discoidea Gay. — Chrysanthemum suaveolens Asch. — Pyrethrum defloratum Berol. — Santolina suaveolens Pursh.

Žuta titrica

Narodni nazivi: kao pučko ime za tu biljku upotrebljava se većinom samo ime lažna kamilica.

Opis biljke: ta vrsta kamilice jačeg je, zbitog i mnogo nižeg rasta. Doduše, cvjetište joj je također šuplje, a cvjetovi su karakteristični po tome što im nedostaju zrakasti cvjetovi. Nadalje su žućkasto-zeleni cvjetovi cjevastog oblika i sa četiri zupca dok su, naprotiv, kod prave kamilice peterozubni i zlatno-žute boje.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza, a tada se i sabiru cvjetne glavice.

Stanište: pradomovina te biljke bijaše sjeverozapadna Azija i sjevernija područja Sjeverne Amerike. Ona je udomaćena u Evropi sredinom prošlog stoljeća i sada je raširena od Sredozemlja sve do sredine Norveške. Za razliku od prave kamilice ova se vrlo rijetko nalazi u žitnim poljima i uspijeva uglavnom na zapuštenim mjestima, na ruševinama i kamenitim obroncima, a često i uz rubove puteva i cesta.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se također cvjetne glavice (Flores Matricariae discoideae). Eterično ulje je, nasuprot nametljivom mirisu čitave biljke, bez mirisa, slično ulju prave kamilice, posve je žute boje jer ovo ulje ne sadrži plavu boju azulen, koja je glavni sastavni dio eteričnog ulja prave kamilice.

Ljekovito djelovanje: ono se u usporedbi sa ljekovitošću prave kamilice, radi pomanjkanja azulena, uopće ne može usporediti. Unatoč tome ta vrsta kamilice ima također vrijedno ljekovito svojstvo te se može umjesto inozemnih droga uspješno primijeniti kao vrlo dobro sredstvo protiv crijevnih parazita. Čitav niz crijevnih parazita, kao Ascaris lumbricoides (oblika gliste, sivkaste boje do 40 cm dužine), Oxyuris vermicularis (oblika kratkog končića, do 1 cm dužine), Trichocephalus dispar (oblika končića 3-5 cm dužine) mogu se tom biljkom uništiti i odvesti iz tijela. Kod stroge dijete kroz nekoliko dana pije se čajni oparak te biljke i to dnevno 2-3 šalice, nezaslađeno i u gutljajima. Mješavina od jednakih dijelova s komoračem (br. 57) i listovima matičnjaka (br. 91) ne samo da povisuje djelovanje, nego i poboljšava okus čaja. Od te mješavine uzima se za pripremu 1 čajna žlica za 1 šalicu čaja.

3) Od mnogih ostalih vrsta kamilice treba spomenuti još slijedeće:

a)    Anthemis cotula L. — smrdušica ili žablja trava

b)    Anthemis arvensis L. — raven, jarmen, bijela rada

c)    Matricaria inodora L. (Chrysanthemum inodorum L.)

Ni jedna od navedenih vrsta nema šuplju cvjetnu glavicu. Smrdušica ili žablja trava karakteristična je po napadno malim cvjetovima, dok obje ostale vrste karakterizira oznaka "smrdljiv", odnosno, "bez mirisa".

Slijedeća slika prikazuje šuplju i punu cvjetnu glavicu:

Kamilica

Za takozvani pokus s palcem, uzme se cvijet između kažiprsta i palca i noktom kažiprsta pritisne do sredine cvijeta tako da se cvijet raspolovi. Odmah se opazi razlika: cvjetna plodnica je ili šuplja ili ispunjena.


Marulja - MARRUBIUM VULGARE L.

Sinonimi: Marrubium album Gilib. — Marrubium germanicum Schrk — Marrubium lanatum Kth.

Narodni nazivi: bela meta — beli tetrljan — beljušina — bijeli tetrljan — dobra kadulja — gorčika — jetrena trava — jetrenjača — macina trava — marula — mrtva kopriva — slanovitak — smrduša — tetrljan — totrljan.

Marulja

Opis biljke: marulja je oko 30 do 40 cm visoka trajna biljka koja raste iz vretenastog korijena, od osnove razgranata, tupo četvorokutasta, dlakava kao i listovi, a u prvim fazama razvoja obrasla bijelim, paučinastim dlakama. Listovi na stabljici imaju peteljku, nesimetrično su nazubljeni, gotovo uvijek jako naborani, u početku gusto, a kasnije rjeđe obrasli dlakama. Gornja površina lista gotovo je uvijek gola. Cvjetovi su s kratkom peteljkom, mnogocvjetni, sjedeći i poredani u prirodni pršljen. Cvjetna čaška je cjevasta sa 8-10 zubaca, krunica je bijela, pahuljasto dlakava.

Marulja

Miris biljke je slab, osebujan, a okus aromatičan, pomalo oštar, balzamičan, gorak i slan.

Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna,

Stanište: prvobitna domovina marulje bila je centralna Azija i Sredozemlje, no već je od srednjeg vijeka udomaćena u srednjoj i sjevernoj Evropi. Uspijeva na mršavim livadama, suhim pašnjacima i pustim zemljištima, a raste rado uzduž seoskih putova i na bunjištima. Čini se da joj odgovaraju pregnojena mjesta i mjesta gdje se zadržava stoka.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu bez korijena (Herba Marrubii albi) i to najbolje od srpnja do sredine rujna, a suši se u hladu. Kod sabiranja ne treba biljku rezati sasvim pri zemlji jer odrvenjeli dijelovi kvare izgled i kakvoću sabrane biljke.

Ljekovite i djelotvorne tvari: biljka u cvatu sadrži gorku tvar marrubin, eterično ulje, tanin, smolu, mnogo soli, masti, vosak i biljnu sluz. Pretpostavlja se da sadrži još dvije vrste gorkih tvari.

Ljekovito djelovanje: marulja se ubraja u najstarije ljekovito bilje pa je osobito cijenjena već u starom Egiptu. Kod Rimljana je bila hvaljena za liječenje malaričnih oboljenja. Sok marulje pomiješan s medom slovio je kao glasovito sredstvo kod plućnih bolesti. Paracelsus, Mattioli, Hufeland i Kneipp bili su veliki zagovornici marulje, koja je unatoč tome gotovo potpuno pala u zaborav, no pomoću slavnih liječnika i biologa sadašnjice (Flamm, Seel, Leclerc) marulja je opet postala poznata i cijenjena.

Marulja je prije svega dobro sredstvo za liječenje pluća, a upotrebljava se kod starih, suhih katara, kod hripavca, bronhitisa kao i za liječenje tuberkuloznih plućnih katara (Flamm, Eckstein). Marulja se upotrebljava i u liječenju kroničnog grčevitog kašlja, osobito kod starijih osoba, kod tipičnog staračkog kašljucanja, dugotrajne bolesti ždrijela, slabokrvnosti i opće tjelesne slabosti. Gorka tvar u marulji ne samo da povećava tek nego nastupa i bolja sekrecija jetre, bolje izlučivanje žuči, tako da se marulja preporučuje kod žutice i kod otečene jetre. Osim toga, pospješuje bolje pražnjenje crijeva i dovodi do normaliziranja stolice.

Marulja normalizira menstruaciju, naročito kod slabunjavih i anemičnih žena. Konačno, mora se reći da se marulji u posljednje vrijeme pripisuju i druga područja liječenja. Marulja se može bez predomišljanja upotrijebiti kao ljekovita biljka i u liječenju srca i to kod smetnji srčanog ritma (nepravilni otkucaji srca - aritmija srca). Tinktura i ekstrakti marulje djeluju primjetno umirujuće na nemiran i nervozan rad srca.

Marulja se upotrebljava najčešče kao čaj. Jedna čajna žlica kao preljev za 1 šalicu, uzimano 2-3 šalice dnevno i zaslađeno medom kao plućni ili srčani čaj, inače nezaslađen, a pije se polako u gutljajima.

Nezaslađeni čaj upotrebljava se izvana za kupanje i ispiranje kod kožnih bolesti.

Primjena u pučkoj medicini: svježi sok marulje pomiješan s medom, uziman čajnom žlicom, olakšava iskašljavanje, a svježi sok u razrijeđenom stanju iskušano je sredstvo kod natečene slezene.

Napomena: na području Sredozemlja i u našem kršu gotovo na kamenitoj podlozi raste marulji srodna vrsta:

Marrubium peregrinum (Marrubium creticum Mili)

Narodni nazivi: bila smradačica — gorčika — očajnica — smrduša — totrljan.

Očajnica

Ona je vrlo dlakava, a cvjetna čaška ima samo 5 zubaca. Čitava ta biljka zbog guste dlakavosti ima bijelu boju i nema karakterističan miris i gorčinu kao marulja. Ta se biljka vrlo često u sabiranju zamjenjuje s maruljom.


Crni sljez - MALVA SYLVESTRIS L.

Narodni nazivi: crni šljez — ćureća trava — divlji papel — divji slezenovc — planinski sliz — slez — slezovača — slijez — sljež.

Crni sljez

Opis biljke: sljez je jednogodišnja ili višegodišnja biljka iz čijeg podanka istjeraju većinom polegnute, razgranjene i do 80 cm visoke stabljike. Listovi su na dugim peteljkama okruglog, srcolikog ili bubrežastog oblika i po rubu krpasto razdijeljeni. Listovi izrastu 8 do 10 cm, većinom su petorokrpasti, a pojedine su "krpe" oštrije urezane, a gornja i donja površina lista, proviđena je gustim dlačicama. Cvjetovi su, već prema vrsti i varijanti, plavkaste do ružičasto-crvene boje, s dvostrukom čaškom, a krunični listovi imaju 3-5 podužih pruga.

Crni sljez

Za sve vrste sljeza karakterističan je plod kalavac koji se u sazrijevanju raspada na mnogobrojne jednosjemene plodiće.

Miris i okus: čitava biljka je bez mirisa te neukusna sluzava okusa. Listovi nakon sušenja jako mirišu na miševe.

Vrijeme cvatnje: lipanj do sredine rujna, a vrijeme sazrijevanja plodova kolovoz, rujan.

Stanište: vrlo je rasprostranjena biljka te je u čitavoj Evropi stalni pratilac čovjeka. Susreće se uz putove, jarke, u blizini naselja, uz plotove, na gnojnim zemljištima, te na poljima, krčevinama i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se u prvom redu listovi (Folia Malvae) od druge polovine lipnja pa do sredine rujna, zatim cvjetovi (Flores Malvae) za vrijeme cvatnje. Katkada se sabire i korijen u ožujku, travnju i listopadu, a i sjeme nakon sazrijevanja od kolovoza do rujna.

Cvjetovi se smiju sabirati samo po suhom vremenu kada su potpuno otvoreni, a suše se u hladu u vrlo tankom sloju, a još je bolje sušenje na toplom mjestu. Cvjetovi svježe ubrani imaju obično svijetlocrvenu boju, a nakon sušenja promijene boju u modro-ljubičastu. Sabrani cvjetovi čuvaju se na suhom i tamnom mjestu.

Listovi se sabiru sa što kraćom peteljkom i suše u tankom sloju na prozračnom mjestu. Često su listovi sljeza puni smeđih mrlja koje su nastale oboljenjem sljeza od rđe pa se takvi listovi ne smiju sabirati niti upotrebljavati u ljekovite svrhe.

Ljekovite i djelotvorne tvari: iako se crni sljez ubraja među najstarije ljekovite biljke, ipak njegova ljekovitost nije još do kraja istražena. Sve vrste i varijacije sljeza sadrže obilnu sluz, zatim tanin i eterično ulje. U listu sadržani malvidin daje siringa kiselinu.

Ljekovito djelovanje: sljez je prastara ljekovita biljka. Ona je pod imenom tung-kuei-tze još prije 5000 godina kod Kineza bila vrlo cijenjena ljekovita biljka za otklanjanje probavnih smetnji i za rastvaranje sluzi. Sljez se spominje i u Bibliji, a i pristaše Pitagore držale su sljez ljekovitom biljkom. Dioskurid i Plinije naglašavali su njegovo djelovanje za umirenje nadražaja, za rastvaranje sluzi i za smekšavanje. Sljez je u Kapitularirna Karla Velikoga preporučivan za uzgoj, a najveće priznanje nalazi i u svim bilinarskim knjigama srednjeg vijeka.

Sljezovi svih vrsta pripadaju bilju koje služi kao sredstvo za omekšavanje (emollientia) u vidu vlažnih obloga na stvrdnutu ili upaljenu kožu. Od listova se pripremaju sluzavi kašasti oblozi (kataplazme) za upale, koji uz ponovljenu upotrebu dovode do ozdravljenja. Topli klistiri, pripremljeni od prokuhanih listova crnog sljeza, djeluju korisno i liječe upaljena crijeva. I cvijet i list crnog sljeza u službenoj su upotrebi te ih propisuje farmakopeja, tj. knjiga koja sadrži popis lijekova koji se moraju nalaziti u ljekarnama. Za pripremu čaja ne smiju se kuhati ni listovi ni cvjetovi crnog sljeza, a ne smiju se niti popariti vrućom vodom. Priprema čaja vrši se točno kao i kod bijelog sljeza hladnim putem što je već opisano kod bijelog sljeza (br. 12). Sluzne tvari u crnom sljezu olakšavaju kašalj, jer povećavaju izlučivanje sluzi iz svih dijelova organa za disanje. Zato se ispravno pripremljen čaj upotrebljava kod kašlja, katara bronhija, promuklosti, upale ždrijela, nadutosti pluća (emfizem) i kod katara pluća. Radi omekšavajuće i rastvarajuće ljekovite moći crni sljez pokazuje vrlo dobre rezultate i kod grča glasnica (laringospazam).

Mlaki čaj je sredstvo za grgljanje koje smiruje nadražaje kod promuklosti, kod upale i čireva grla, a prikladan je kao sredstvo za ispiranje kod čireva u ustima.

Čajna kura (jednaki dijelovi listova i korijena crnog sljeza) liječi brzo sva oboljenja nalik na grižu, grčeve u želucu i crijevima kao i bolno mokrenje, odnosno, bolno zadržavanje mokraće.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: biljka i korijen crnog sljeza kuhani u vinu i anišem (br. 104) i komoračem (br. 57) smiruje bolove u mjehuru i crijevima, smekšava stolicu i potiče stvaranje mlijeka kod majki koje doje.

Cijela biljka crnog sljeza, s korijenom i sjemenom, kuhana u vodi s ječmenim brašnom (br. 68) i sve skupa stučeno u kašu kojoj se primiješa nešto ružina ulja (br. 127), daje tople obloge za tvrde i upaljene čireve i otekline. Cvjetovi crnog sljeza kuhani u vinu s malo meda i sasvim malo stipse (alaun) daju dobro sredstvo za grgljanje i vodu za usta protiv gnojne upale zubnog mesa i čireva u grlu.

Topli oblozi pripremaju se tako da se korijenje i listovi crnog sljeza skuhaju, pa se u taj pripravak uroni tkanina, lagano ižmiče, raširi i u nju zamotaju kuhani listovi i korijenje. Ti topli oblozi primjenjuju se kod upale uha ili oka, a uspješno se liječe i zloćudne otekline.

Kod upale krajnika i sluznice pomaže kao topla tekućina za grgljanje čajni oparak pripremljen od jednakih dijelova listova crnog sljeza, listova bazge (br. 133a) i listova divizme (br. 154).

Vrući oparak listova i cvjetova crnog sljeza ostavljen pola sata pokriven i neprocijeđen, odlična je kupelj za gangrenozne rane uslijed proširenja žila (vena). Dnevno se provode 3 kupelji, a svaku vodu za kupelj treba uvijek obnoviti.

Listovi crnog sljeza prokuhaju se jednom u maslinovom ulju, zdrobe i kao topla kaša stavljaju na smrznute noge i ruke.

Uvarak čitave biljke crnog sljeza s korijenom procijedi se i doda toploj vodi za kupanje. Ta kupelj ublažuje bolove kod svih unutarnjih grčeva, pospješuje odstranjivanje kamenca, a prije svega ublažuje grčeve u mjehuru i maternici.

Primjena u liječenju životinja: crni sljez igrao je ranije veliku ulogu naročito u pučkom liječenju životinja i to kod kolika, proljeva nalik na grižu ili za pripremu toplih obloga protiv čireva i kvrgastih oteklina.

Napomena: u iste svrhe kao i crni sljez upotrebljava se i:

MALVA ROTUNDIFOLIA L.

Sinonimi: Malva neglecta Wallr. — Malva vulgaris Fries

Narodni nazivi: crni slez — črni klobuk — divji sljez — konjska trava — modri slez — poljski sliz — sitni slez — slezovina — slzena — slijezovača — sljez — sijež — šljez.

Sljez

Čitava biljka i listovi tog sljeza znatno su manji, a oblika su okruglastog, srcolikog sa 3-5 bubrežastih ureza. Oni su s gornje strane gotovo goli dok su s donje strane obilno proviđeni dlačicama.

Već po vrlo velikoj sličnosti narodnih naziva vidi se da narod između crnog i ovog sljeza ne pravi razlike i da ga u pučkoj medicini upotrebljava za iste vrste liječenja. Od ljekovitih i djelotvornih tvari sadrži iste kao i crni sljez.


Mažuran - MAJORANA HORTENSIS MOENCH

Sinonimi: Origanum majorana L.

Narodni nazivi: babina duša — mažuran — majeran — majeron — majoran — majuran — mezurana — mirišljavak — samseg — senžeg.

Mažuran

Opis biljke: mažuran je najčešće jednogodišnja biljka, oblika malog grma, visokog 20-40 cm. Mali su listovi s kratkom peteljkom, cijeloga ruba, eliptični i sivo pustenasti. Blijedocrveni ili bijeli cvjetovi razvijaju se u pršljenastim cvatovima. U vrlo toplim krajevima, kao npr. u području Sredozemlja, biljka traje dvije, pa i više godina.

Mažuran

Miris i okus biljke - karakteristično je jako aromatičan i nešto gorak.

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz.

Stanište: prvotno je mažuran bio rasprostranjen u sjevernoj Africi, a kasnije se proširio i na ostali dio Sredozemlja i južne Evrope. Mažuran se potpuno udomaćio u povrtnjacima, ali je vrlo osjetljiv na mraz i zahtijeva dobio gnojenu vrtnu zemlju, ali ne podnosi neposredno gnojenje. Najbolje ga je saditi u gredice, koje su prethodne jeseni dobro pognojene i gdje je gnoj preko zime istrunuo.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu, odnosno listovi i gornji cvatući dijelovi biljke.

Ljekovite i djelotvorne tvari: biljka u cvatu sadrži eterično ulje, terpene, terpinole, odnosno seskviterpene, tanin, gorke tvari, mineralne soli, kamfor.

Ljekovito djelovanje: biljka mažurana je ranije bila u službenoj upotrebi pod imenom Herba Majoranae. Iz svježe biljke u cvatu dobiva se destilacijom eterično ulje (Oleum Majoranae), a katkada se priprema i mažuranova mast (Unguentum Majoranae). Mast se priprema tako da se osušen i u prah stučen mažuran zajedno sa u prah stučenom paprenom metvicom (br. 92) i kaduljom (br. 132) pomiješa sa svinjskom mašću, ugrije i protlači. Ta mast ublažuje glavobolju i smatra se kao mast za oživljavanje živaca. Arapska medicina preporučuje mažuran za liječenje pijanstva.

Primjena u pučkoj medicini: mažuran je u pučkoj medicini vrlo obljubljena biljka.

Prašak od osušene biljke upotrebljava se kao prašak za kihanje, za čišćenje nosa od tvrde sluzi.

Mažuran se mnogo upotrebljava kao sredstvo protiv grčeva i to kod grčeva svake vrste: grčeva mišića, grčeva u želucu, grčevitog kašlja pa čak i protiv grčevitih trzanja kod padavice.

Mažuran je sredstvo za pobuđivanje živaca te pokazuje uspjehe kod živčane klonulosti, stanja potištenosti, slabosti živaca, glavobolje, migrene, napadaja vrtoglavice i kod nervoze želuca.

Lagani čajni oparak od mažurana vrlo dobro pomaže u liječenju crijevnih grčeva kod djece.

Odrasli uzimaju nešto jači čajni oparak kod vodene bolesti u početku, kod žutice, teškoća s jetrima, kod sluzi u prsima, nadutosti i pokvarenog želuca. Uvarak od mažurana primjenjuje se u pučkoj medicini kao voda za pranje kod ispadanja kose. Kod jake hunjavice ili začepljenosti nosa priprema se mast: 5 do 6 g soka svježe biljke dobro se izmiješa sa 20 g nezasoljenog maslaca. Tom se mašću maže unutrašnjost nosa.

Za vanjsku upotrebu upotrebljava se ili iz svježih biljaka u cvatu destilirano eterično ulje ili se za kućnu upotrebu svježe biljke mažurana stavljaju na močenje u maslinovo ulje. To se močenje vrši na suncu kroz 2-3 tjedna. Tim se uljem mažu proširene vene koje se potom omotaju zavojem, ili se ulje potrebljava za masažu kod gihta, reumatizma, ukočenih zglobova nakon dulje bolesti, kod napornog pješačenja, kod otvrdnuća žlijezda ili kod kvržica na prsima.

Čaj od mažurana rado uzimaju žene za pospješenje menstruacije kao i za ublaživanje grčeva maternice.

Kod bolova i pritiska u želucu iznenađujuće pomaže stavljanje toplog obloga na želudac pripremljenog od mažurana u cvatu, gusto ukuhanog u bijelom vinu. Isti oblog smanjuje ugrušanu krv i ublažuje bolove kod iščašenja udova.

Kupelj, kojoj je dodan uvarak mažurana, djeluje na oživljavanje živaca i jačanje tijela.

Koliko god je mažuran uspješan, prevelike količine mogu prouzročiti omamIjenost i glavobolju. Kao normalna količina uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a pije se nezaslađeno i u gutljajima 1 do 2 šalice dnevno, prema potrebi.



Više članaka...

Stranica 15 od 31

15

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas427
mod_vvisit_counterJučer1403
mod_vvisit_counterOvaj tjedan1830
mod_vvisit_counterOvaj mjesec35950
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.2903954

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 255