Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Trputac - PLANTAGO LANCEOLATA L.

Narodni nazivi: bokvica — bukvica — duga bokva — dugi trputac — konjsko rebro — krepotec — mala bokvica — mali trpotec — muška bokvica — treputac — triputac — trpotec — ženska bokvica.

Trputac

Opis biljke: trputac je trajna biljka s prizemnim, suličastim, uskim, žilavim i golim listovima na kojima se ističe 3 do 5 provodnih žila. Cvjetna stapka je bez listova, uspravna, kutasta te završava smeđkastim cvjetnim klasom. Plod je dvosjemeni tobolac.

Trputac

Miris i okus: listovi i korijen su gotovo bez mirisa, nalik na miris trave te imaju slankast i trpak okus.

Vrijeme cvatnje: od svibnja do početka rujna.

Stanište: trputac je vrlo česta livadna biljka te se pojavljuje na svim livadama, u poljskim međama, uz rubove puteva, u grabama, jarcima i na vlažnim neplodnim tlima. Vrlo se često pojavljuje u djetelištima. Uspijeva u čitavoj Evropi, sjevernoj, srednjoj i istočnoj Aziji, praktično gotovo u čitavom svijetu, od ravnica do planinskih pašnjaka. U brdskim i šumskim predjelima može se list trpuca zamijeniti s otrovnim listovima žućkaste i rđaste pustikare (Digitalis ambigua Murray i Digitalis ferruginea L.) i to prije njihove cvatnje, jer su listovi vrlo slični.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se listovi (Folia ili Herba Plantaginis lanceolatae s. angustifoliae) od početka svibnja do kraja kolovoza dok se biljka nalazi u cvatu i dok još nije zrelo sjeme. Listovi se moraju neposredno nakon branja raširiti u posve tankom sloju i sušiti na prozračnom mjestu u hladu. Češćim diranjem i okretanjem listova za vrijeme sušenja listovi mogu lako pocrnjeti, no za pripremu čaja mogu se samo upotrijebiti posve suhi listovi koji su ostali nakon sušenja sasvim zeleni. Korijen (Radix Plantaginis) se kopa od sredine kolovoza sve do kraja listopada. Nakon što se korijen dobro očisti, najbolje ga je, ako se radi o manjim količinama, nanizati na konac i osušiti na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: uz glikozide, saponine i gorke tvari, biljka sadrži supstance slične taninu, šećer, eterično ulje, vrlo vrijedan klorofil, velike količine sluznih tvari (ksilin), vitamine A, C i K, željezo, kalcij, fosfornu kiselinu i sirišni enzim koji se nalazi i u želučanom soku sisavaca i ljudi. Taj sirišni enzim u zajednici s kiselinama uzrokuje grušanje mlijeka u crijevima. Na zemljištima koja sadrže cink, trputac je u stanju upijati cinkov karbonat, a s obzirom na stanište na kojem raste, trputac sadrži manje ili znatnije količine kalijevih soli i kremične kiseline.

Ljekovito djelovanje: listovi trpuca u službenoj su upotrebi te se nalaze u popisu lijekova nekih zemalja. Ipak, korijen trpuca nije u službenoj upotrebi iako nije od manjeg ljekovitog djelovanja. Trputac je prastara ljekovita biljka i oduvijek je uživao najveći ugled.

Mnoge tvari koje trputac sadrži daju mu kao ljekovitoj biljci sposobnost protiv svih oboljenja organa za disanje, naročito kod više ili manje nakupine sluznog sekreta. Trputac je odličan prirodni lijek kod kašlja, hripavca, plućne astme, upale plućnih vrškova, pa čak i kod tuberkuloze pluća.

Vrlo se preporuča slijedeća mješavina za plućne bolesti:

200 g listova trpuca
100 g listova koprive (br. 150)
100 g biljke plućnjaka (br. 118)
50 g listova i cvjetova podbijela (br. 149)
50 g stolisnika (br. 1).

Od te mješavine uzimaju se 2 čajne žlice za 1 šalicu čajnog oparka i nakon što se čaj malo ohladio, dodaje se 1 čajna žlica meda, a piju se 2 do 3 šalice dnevno.

Vrlo je obljubljena upotreba svježe istiještenog soka biljke u cvatu zajedno s korijenom za liječenje kroničnih katara: katara crijeva, probavnih smetnji, želučanih bolesti, crijevnih parazita i krvarenja. Svježi sok uzima se više puta dnevno i to 1 puna jedaća žlica soka pomiješana s pola jedaće žlice ugrijane vode. Kneipp preporuča trputac za čišćenje krvi, naročito kod kroničnih kožnih oboljenja.

Trputac djeluje na stezanje, te se s uspjehom upotrebljava kao biljka za rane. Listovi trpuca smiruju krvarenje rana, a liječe i opekotine; listovi se zgnječe, premažu bjelanjkom i stave na opekotine.

O liječenju rana piše Kneipp iz svog iskustva slijedeće: "Rana se brzo ispere, nekoliko se listova zgnječi i njihov sok nakaplje na ranu. Rana se nakon toga stisne i na nju se stave listovi trpuca i tako se rana brzo liječi!"

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: svježe istiješteni sok sa svojim svojstvom da suši, steže i čisti krv, liječi sve nečiste čireve i one koji cure i koji izjedaju tkivo, nadalje stare rane, ugrize životinja, opekotine, a i otečene žlijezde i hemeroide.

Oblozi sa sokom od trpuca liječe česte glavobolje, sok listova kapan u uho, liječi bolove uha. Razrijeđeni sok kapan u oči, hladi i smanjuje upalu. Svježe istiješteni sok pečen u rakiji, uzima se kao sredstvo za masiranje radi umirenja bolova kod podagre (giht).

Trputac u obliku sirupa vrlo se preporuča svim onim bolesnicima, koji boluju od plućnih bolesti, plućne tuberkuloze, onima koji teško dišu, kašljucaju i u prsima imaju prekomjerni sluzavi sekret.

Iskušani kućni recept za pripremu trpučeva sirupa: uzme se boca za konzerviranje sa širokim grlom, volumena 5 litara, te se na njezino dno stavi 2 do 3 cm dobro pritisnutih svježe ubranih listova trpuca. Na to se naspe oko 1 cm debelo šećera, a na to opet sloj dobro pritisnutih listova. Tako se nastavi izmjenično, slojevima šećera i listova dok boca ne bude napunjena. Boca se preko noći ostavi pokrivena, te se drugi dan na isti način nadopuni, jer se sadržaj boce preko noći slegne. To se ponavlja tako dugo dok boca bude potpuno ispunjena. Sada se u vrtu, na zaštićenom mjestu, iskopa jama, grlo se boce zatvori trostrukim slojem pargament-papira ili celofana, boca se stavi u iskopanu jamu, pokrije daščicom i još optereti kamenom ili opekom. U visini kamena ili opeke gornji se dio jame proširi i na to stavi jača daska. Daska bi trebala biti na dubini 20 - 30 cm ispod površine zemlje. Konačno se ostatak jame zatrpa zemljom i kraj toga zabode daščica radi oznake mjesta.

Boca sada ostaje 3 mjeseca u zemlji, sadržaj boce vrije u ravnomjernoj toplini zemlje, a iz listova se pomoću šećera izluči sok u obliku sirupa. Nakon isteka toga vremena boca se oprezno izvadi iz zemlje i cijeli sadržaj boce dobro istiješti u voćnom tijesku i tako dobiveni sirup od trpuca jednom se prokuha. Tiještenje kroz tkaninu, kako se to češće radi, nije preporučljivo, jer takvim nepotpunim tiještenjem ostaje previše neiskorištenog ostatka. Dobiveni sirup napuni se u boce i dobro začepi. Taj sirup je najbolji kućni lijek protiv svih plućnih bolesti. Onaj tko nema vlastitog vrta i ne može provesti ovu vrstu vrenja putem ravnomjerne topline zemlje, neka stavi bocu na stalno toplo mjesto, najbolje u blizini štednjaka. Što je toplina ravnomjernija, to je i vrenje povoljnije. Prekidanjem procesa vrenja hlađenjem, nastaje manje vrijedan, ako ne i pokvaren sirup. U slučaju potrebe, djeca uzimaju sirup više puta dnevno čajnom žlicom, a odrasli jedaćom žlicom.

Napomena: iz porodice trpuci (Plantaginaceae) upotrebljava se u ljekovite svrhe i

PLANTAGO MAJOR L. — veliki trputac

Narodni nazivi: bokvica — bela bokvica — marina bokva — muška bokvica — paskvica — pitoma bokvica — široki trputac — tarpotac — terput — trputac obični — velika bokvica — veliki trpotec.

Veliki trputac

Opis biljke: prizemni listovi složeni su u obliku rozete, široko su jajolikog oblika, po rubu cijeli ili slabo nazubljeni, a na golim listovima ističe se obično oko 7 žila provodne nervature lista. Cvjetna stapka je uspravna i okrugla, a cvjetni klasić je duguljasto-valjkast.

Veliki trputac

Vrijeme cvatnje: od svibnja do rujna.

Stanište: veliki trputac susreće se na lošim livadama, pustim zemljištima, na stazama i putovima, ali i u vlažnim grabama od ravnica do visokih planinskih područja.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se samo Iistovi (Folia ili Herba Plantaginis majorts) koji se suše na isti način kao i uskolisni trputac.

Ljekovito djelovanje: dok se veliki trputac primjenjuje samo u pučkoj medicini, u Španjolskoj i Portugalu, naprotiv, vrlo je cijenjena ljekovita biljka koja se nalazi u službenoj upotrebi, pa se tamo upotrebljava na isti način kao i uskolisni trputac.

Primjena u pučkoj medicini: veliki trputac upotrebljava se u pučkoj medicini kao lijek protiv kašlja za rastvaranje sluzi iako se često daje prednost uskolisnom trpucu, jer je za te svrhe prijatniji i ugodniji.

Veliki trputac je vrlo hvaljen u pučkoj medicini kao sredstvo za liječenje rana jer suzbija upale. Svježi su listovi prikladni kao oblozi kod reakcije na cijepljenje, za liječenje čira na rožnici, upale očiju, čira potkoljenice i raka na usnama. Za liječenje tih bolesti pripremaju se vlažni i topli oblozi od čajnog oparka od svježih ili osušenih listova. Obloge treba obnavljati svakih pola sata, a tkanina se uvijek mora promijeniti.

Unutarnja primjena uobičajena je u pučkoj medicini protiv bolesti mjehura, te kod čireva na želucu i crijevima.

Iz svježih ili osušenih listova priprema se čajni oparak i to 1 čajna žlica za 1 šalicu čaja, a piju se 2 do 3 šalice dnevno, nezaslađeno i u gutljajima. Vrlo je uspješna primjena svježe istiještenog soka od listova za sve navedene bolesti i teškoće.

Iz povijesti trpuca: vrste trpuca uživale su u starokineskoj medicini najveći ugled. Veliki trputac, che-chien tze, bio je kod kineskog cara Shin-nonga u većoj cijeni nego uskolisni che-chien-yeh. Shin-nong ga je hvalio radi njegova djelovanja na izlučivanje mokraće; on umiruje kašalj i daje očima jaki sjaj, povećava spolnu snagu muškaraca i sterilne žene čini plodnima. Navedene Ijekovite moći trpuca nisu spomenute ni u jednom evropskom djelu o ljekovitom bilju. Da se ovdje, bez sumnje, prema opisu i slikama radi o velikom trpucu, trebalo bi se raditi i o djelotvornim tvarima biljke, koje su uvjetovane drugim staništem. Jedna prastara kineska tajna droga protiv pojave krvi u mokraći i protiv bijelog cvijeta sastavljena je najvećim dijelom iz soka azijske vrste trpuca.

U medicini starih Grka i Rimljana bili su trpuci vrlo obljubljene ljekovite biljke. Plinije tvrdi da je svježi sok uskolisnog trpuca pouzdano sredstvo protiv posljedica ugriza divljih životinja i uboda škorpiona. U starogermanskoj medicini bio je trputac kao ljekovita biljka cijenjen i poznat još prije no što su Rimljani došli u Germaniju, a isto tako i u Engleskoj. Sve knjige o ljekovitom bilju srednjeg vijeka pune su hvale o obje vrste trpuca, a jedva da bi se mogao nazrijeti kraj svim oblicima liječenja trpucem, tim više što je i sadašnjost o toj ljekovitoj biljci donijela nove zanimljive zaključke. Tako je dr. Madaus dokazao da svježi sok trpuca sprečava grušanje krvi pa, dok se normalno gruša za 3 do 5 minute, dotle se krv pomiješana sa sokom od trpuca zgrušala tek nakon 24 sata.


Jabuka - PIRUS MALUS L.

Skupno ime za uzgojne sorte: Malus domestica Borkh

Sinonimi i ostali nazivi: Malus communis Lam. — Malus silvestris Mili. — divlja jabuka, Malus pumila — pitoma jabuka, Malus paradisiaca Med., Pirus malus v. austera — kisela jabuka.

Jabuka

Narodni nazivi: jabelko — jablan — jablana — jablo — jaboko — jabolka — jabuko.

Jabuka

Opis biljke: jabuka je tako dobro poznata, da je njezin pobliži opis suvišan. Već u starom vijeku bila je poznata visoka vrijednost jabuke i upotrebljavana je u ljekovite svrhe. Karlo Veliki naredio je sadnju jabuka u njemačkim zemljama oko 800. god. Oko god. 1600. bilo je već poznato gotovo 200 sorti jabuka, a danas ih ima daleko više!

Prema vremenu sazrijevanja razlikujemo rane ili ljetne, srednje rane ili jesenske te kasne ili zimske jabuke. Po svom obliku one su okrugle, šiljate, plosnate, rebraste, bez rebara, s dubokom ili plitkom čašicom. Dijele se i po boji i svojstvu pokožice ploda na crvene, žute, šarene, obojene kao mramor, odnosno, glatke, sjajne, hrapave i masne jabuke. Više pažnje treba posvetiti i divlje rastućoj jabuci.

Miris i okus je vrlo različit, već prema sorti, no svima je zajednička ugodna aroma bez obzira da li su slatke, trpke, kiselkaste, brašnjave ili sočne.

Vrijeme cvatnje: kraj travnja, svibanj.

Sazrijevanje: srpanj do listopad, ovisno o sorti.

Stanište: domovina pitome jabuke je Azija, no ona se svojim mnogim sortama kod nas udomaćila. Divlja se jabuka ubraja u srednjoevropsku biljnu zajednicu šuma i neplodnih zemljišta. Divlja jabuka na svom staništu daje prednost svijetlim bjelogoričnim i crnogoričnim šumama i to od ravnica do srednjeg gorja.

Ljekoviti dio biljke: na prvom mjestu su plodovi, a u pučkoj se medicini upotrebljavaju i svježi listovi te se sabiru prema potrebi. Tanko izrezane kriške ploda jabuke (Fructus Mali siccati) začudo su do sada u službenoj upotrebi samo u Portugalu. To su nekoliko milimetara debele plošne kriške s pokožicom ploda, sa sjemenim kućištem ili izvađenim, u sredini proviđene rupom. Sušene i mekane ploške imaju fino aromatičan miris i već prema sorti, sladak ili kiselkast okus.

Ljekovite i djelotvorne tvari: zreli plodovi bogati su vitaminima A, B i C. Osim toga plodovi sadrže, ovisno o sorti, promjenjive količine celuloze, dekstroze i šećer šećerne trske, nadalje jabučnu, citronsku i jantarnu kiselinu, mliječnu i oksalnu kiselinu, pektinske tvari, vosak, čitav niz minerala u tragovima (među ostalim i fosfor!) taninsku, salicilnu kiselinu i ostalo.

Ljekovito djelovanje: jabuka nije samo sirova nadasve zdravo voće, nego i kuhana, pečena i konzervirana. O njoj se može govoriti kao o lijeku koji ima široku primjenu.

Nema boljeg i prirodnijeg sredstva za reguliranje stolice kao što su u jutro na tašte redovito uzimane sirove ili lagano pečene 1-2 jabuke, dobro sažvakane ali bez masti i šećera. Jabuke se nikada ne smiju uživati, hladne, jer to može prouzročiti poteškoće u želucu i u jetri. Jabuke donesene iz hladnog spremišta, prije uživanja treba ostaviti neko vrijeme na toplom mjestu. Tome se uvijek posvećuje premalo pažnje! Također treba jabuke lagano i pažljivo žvakati jer, što je jabuka bolje sažvakana, to je i lakše probavljiva.

Budući da kod jabuke pokožica ploda sadrži šest puta više vitamina C nego plod, treba jabuke uvijek jesti s pokožicom, ali ih se prije toga mora temeljito očistiti mlakom vodom i mekanom četkom da bi se odstranili ostaci sredstava za prskanje. Prekomjernim pečenjem i prženjem gubi se mnogo vitamina C. Prijesna kaša od jabuka, lagano ugrijana, spada u najlakše probavljiva jela koja uopće postoje. Koliko se to čini proturječno, ipak jabuka nije samo izvanredno sredstvo protiv tromosti stolice, nego služi upravo tako izvanredno u suzbijanju proljeva. Ako se jedu svježe naribane jabuke kao isključiva hrana kroz više dana, one su izvrsno sredstvo protiv katara crijeva, štoviše, čak i protiv srdobolje i ostalih infektivnih oboljenja crijeva.

Čak i kod paratifusa i težeg napada srdobolje, može se nakon uživanja sirovih jabuka naskoro primijetiti smanjenje odljeva sluzi i krvi. Takvo se liječenje pokazalo najboljim i kod male djece. U danima držanja jabučne dijete mora se uvijek stoga paziti da se šećer i sve tekućine najstrože izbjegavaju. Samo tako djeluje jabuka na peristaltiku želuca i crijeva ublažavajuće, bez podražaja i klizno, dok s druge strane opet djeluje stežući. Pektini u plodu jabuke djeluju na crijeva kao spužva. Oni upijaju vodu i otrovne produkte crijeva i uklanjaju to kroz brzi i bezbolni odlazak iz crijeva. Taninska kiselina koči razvoj bakterija i uslijed toga znatno pospješuje liječenje crijevnih oboljenja. Ne treba čekati dok se pojave simptomi jedne ili druge crijevne bolesti. Svaki čovjek, bilo kako zdrav, treba najmanje jedanput mjesečno provesti takozvani "dezinfekcioni crijevni dan". Recept zato je sasvim jednostavan. Za doručak se pije čaša čistog bezalkoholnog soka od jabuke pomiješanog sa sokom od polovice limuna. Sok treba piti mlak i na gutljaje. Prije podne se pojedu 1 do 2 sirove jabuke s pokožicom. Za ručak se popije čaj spremljen od jabučne pokožice; mlačnom čaju se dodaju 2 pune čajne žličice meda. Jedan do dva sata nakon toga jedu se ponovo 3-4 jabuke s pokožicom. Poslije podne oko 15-17 sati popije se 1 čaša svježeg jabučnog soka, a za večeru tanjur tople jabučne kaše pomiješane s 2-3 žličice meda.

Ispravno uživanje jabuke ima neosporivi i duboki utjecaj na cjelokupnu izmjenu tvari. Sva oboljenja uzrokovana prevelikim sadržajem kiseline u cijelom organizmu, mogu se redovitom i ispravnom jabučnom dijetom u najvećoj mjeri liječiti ako se najtočnije pridržavamo uputa. Bogatije uživanje jabuka preporuča se kod uloga (giht - arthritis urica) i reumatičnih oboljenja, kod reumatskih tegoba jetre i bubrega, kod ovapnjenja žila i rano započetih simptoma starenja. Naravno, ako povremeno pojedete tu i tamo koju jabuku, ona neće ublažiti vaše tegobe; treba se pridržavati liječničkih uputa. Uživanje jabuke ili uživanje čistog, svježeg soka od jabuke čisti krv i može liječiti ekceme.

Sadržaj fosfora u jabuci nije bez utjecaja na nervni sistem. Čaj od jabučne pokožice, zaslađen samo medom, služi kao umirujući napitak za živce, a nezaslađen se preporuča osobama koje naginju debljini. Za duševno premorene osobe nema ništa boljeg nego neoguljenu jabuku razrezati na sitno i popariti sa pola litre vruće vode, ostaviti 1 sat stajati i nakon toga pomiješati 2- 3 čajne žličice meda. Komadići jabuke se jedu, a nakon toga se polagano popije preostali jabučni sok.

Jabučna kura za odvikavanje od pušenja:

Strastveni pušači najčešće osjećaju odvratnost prema jabukama. Razlog tome je što sluznica crijeva koja sadrži nikotin uzrokuje probavni proces na voćne kiseline jabuke, koji se osjeća kao lagana smetnja. Ako se svlada ta lagana smetnja i podvrgne se 2 do 3 dana čistoj jabučnoj dijeti sa oko 20 jabuka dnevno, bez ikakvog drugog jela i pića, takva kura dovodi u mnogo slučajeva do obrata: izaziva izričitu odvratnost prema pušenju.

U ljekarništvu se upotrebljavaju kisele (zrele i nezrele) jabučne sorte za izradu jabučno-kiselog željeznog ekstrakta (Extractum Ferri pomatum), odličnog sredstva protiv bljedoće i slabokrvnosti.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: tople pečene jabuke s medom dobre su protiv promuklosti. U prijašnjim vremenima bilo je to obljubljeno jelo pjevača. Kod opeklina se kuha slatka jabuka s uskolisnim trpucem (br 108) dok ne postane posve mekana, uroni se u mlijeko i u ploškama stavlja na opekline. Istucani svježe sabrani listovi djeluju da splasnu otekline. Svježi sok od slatkih jabuka ne čisti samo krv nego može otkloniti danas sve češće smetnje pomanjkanja šećera u krvi, tzv. hipoglikemija. Ta se bolest često javlja kao posljedica pogrešne ishrane (također na danas tako moderno postale "kure za mršavljenje"), no može se vrlo lako otkloniti, ako se šećer u krvi nadomjesti pomoću slatkog jabučnog soka ili bilo kojeg voćnog soka. Nijedno drugo sredstvo neće biti tako brzo primljeno u krv kao voćni šećer iz slatkog voćnog soka.

Nasuprot tome, kisele jabuke su dobre za liječenje pokvarenog želuca. Od jabuka, koje sadrže vinsku kiselinu, skuha se kašasti ljekoviti sok koji dobro djeluje na jaku groznicu, gasi žeđ i jača želudac. Svježi jabučni sok, pomiješan s malo šafrana (br. 49), djeluje na tjeranje glista iz tijela. Čisto jabučno vino (jabučni mošt) dobro je protiv vodene bolesti, šuljeva (hemeroidi) te protiv kamenaca i uloga.

O bezalkoholnom jabučnom soku

Bezalkoholni voćni sok je osvježujući napitak koji pridonosi zdravlju. Kako je priprema bezalkoholnog jabučnog soka vrlo jednostavna, svaka obitelj može taj napitak lako prirediti za vrijeme berbe voća.

Recept za konzerviranje slatkog mošta, voćnih sokova, odnosno, sokova od povrća:

Najsigurnije i istodobno najjednostavnije konzerviranje jabučnog soka, a također i ostalih voćnih sokova za domaćinstvo, je takozvana:

Sterilizacija u boci

Boce se dobro operu i zagriju u vodi pri temperaturi od 75° C. Isti je postupak i s novim čepovima koji će se upotrijebiti.

Čepovi trebaju dobro prileći uz boce. Ne smiju se upotrebljavati boce u kojima je bio ocat ili boce u kojima se ranije čuvalo piće koje sadrži ugljičnu kiselinu. Nikada ne upotrebljavajte stare, već jednom upotrijebljene čepove! Čepovi se ne smiju kuhati jer postaju krhki a time i propusni za zrak. U dobro ocijeđene još tople boce napuni se istiješteni hladni voćni sok i to oko 3 cm ispod gornjeg ruba boce. Tako napunjene i zatvorene boce, sve osim jedne koja je ostala otvorena, stave se u kotao ili odgovarajući veći lonac. Pri tom treba paziti da se boce međusobno ne dodiruju. Stavite između pojedinih boca malo sijena ili krpu. Na dno kotla ili lonca stavite drvenu rešetku, daščicu ili svitak sijena, jer postoji opasnost da boce popucaju kod kuhanja vode. Bocama napunjena posuda napuni se hladnom, čistom vodom. Jedna boca ostaje tako dugo nezačepljena dok se ne završi proces sterilizacije. Sada se posuda s bocama zagrijava. U bocu, koja je ostala otvorena, uroni se do dna toplomjer (toplomjer za boce) da bi se za vrijeme zagrijavanja uvijek mogla kontrolirati temperatura. Kad toplomjer pokaže 75° C, boce se izvade, a da se čepovi ne diraju. Sada se začepi i ona boca koja je do sada bila otvorena i u koju je bio uveden toplomjer. Nakon toga se boce stave oprezno u sanduk i to okrenute s grlom prema dolje i pokriju pokrivačem. Stavljanje naglavce boca nakon vađenja iz vruće kupelji vrši se zato da bi se još sterilizirao prostor između soka i čepa. Kad se boce ohlade, i dobro osuše, uroni se grlo boce 1 do 2 cm u tekući parafin kako čep ne bi propuštao zrak. Boce se čuvaju u hladnom i tamnom podrumu, polegnute, malo nagnute prema grlu. Tako steriliziran sok drži se neograničeno. Navedenu metodu sterilizacije voćnog soka u boci smatra autor ove knjige najboljom. Čak i tri godine spremljeni voćni sok djeluje osvježujuće kao da je upravo sada istiješten. Najvažnije je da se proces sterilizacije nadovezuje neposredno na pripremu voćnog soka tako do voćni sok ne dođe u priliku da prijeđe u vrenje. Što se neposrednije nakon tiještenja i što se čišće i pažljivije obavi cijeli postupak sterilizacije, to je veće jamstvo da će voćni sok zadržati svoju svježinu i kvalitet.

Napomena:

1) Iako je divlja jabuka (Malus silvestris Mill.) vrlo rodna, njezini plodovi nisu u sirovom stanju jestivi ali se iz njih može pripremiti odličan žele - hladetina, koja u aromi mnogostruko premašuje često oplemenjenu jabuku. Oštra aroma vjerojatno potječe od veće količine vitamina C. A kako je upravo vitamin C za naše tijelo od neobične važnosti, trebalo bi ovom prirodnom izvoru vitamina posvetiti više pažnje. Divlju jabuku trebalo bi ne samo rasprostraniti u našim šumama, nego čak osnovati i pravi vrt od divljeg voća.

2) pomalo je srodna s divljom jabukom mušmula (Mespilus germanica L.) koja sve više gubi svoj visoki ugled. Na žalost, moderan čovjek nema više razumijevanja za to staro tako zdravo voće i pridaje veću vrijednost stranom, prekomorskom i egzotičnom južnom voću. Mušmula pospješuje izlučivanje mokraće i preporuča se kod katara crijeva. Ovo saznanje zahvaljujemo francuskom narodnom liječniku Mercieru, koji je bio gorljivi zagovornik mušmule, ali mu ipak nije uspjelo da vrati izgubljeni dobar glas mušmuli.

Mušmula

Iako je domovina mušmule na jugu Evrope i zapadne Azije, ona se uzgaja i na drugim područjima, a često se susreće i u poludivljem stanju. To je bodljikavi visoki grm ili drvo tamnozelenih listova koji su s donje strane sivkasto-zeleni i dlakavi. Cvjetovi stoje pojedinačno, a mali su plodovi okruglasti, često oblika jabuke ili malo izduženiji poput kruške. Plodovi se beru u kasnu jesen nakon prvog mraza te u početku imaju trpki okus, a tek kod dulieg uskladištenia u podrumu na slami dobiju vrlo ugodan okus. Kod duljeg ležanja ploda vrši se proces vrenja, pa miris sličan jabuci postaje jači, a također i slatko-kiselkasti okus. Meso ploda je tada mekano poput tijesta, a i sok postaje brzo želatinozan radi velike količine pektina. Mušmula sadrži nadalje taninske tvari, jabučnu, vinsku i citronsku kiselinu. Tanin snažno steže sluznicu crijeva (adstringentia) pa se plodovi mušmule jako preporučaju kod probavnih smetnji (dispepsija). Pri tom se ne treba bojati da će nakon izlječenja proljeva opet nastupiti tvrda stolica, jer plodovi mušmule reguliraju rad crijeva.

Mušmula

Iz divljih vrsti mušmule, koje na vrhu grančica nose sjajno trnje, mogu se lako uzgojiti oplemenjene mušmule u kulturi koje su bez trnja i koje su isto tako ljekovite. Možda će ova izlaganja pridonijeti da se ovo tako zdravo voće više uzgaja.

3) Bliži srodnik jabuke je kruška (Pirus communis L.). Vjeruje se da je kruška u davno doba došla iz Perzije u Evropu preko Male Azije. Danas je poznato preko 1500 vrsta krušaka.

Ljekovite vrijednosti kruške poznate su odavno, ali su odavno primijećena i neka štetna djelovanja kruške koja je potvrdilo i prirodno liječništvo. Sastavni dijelovi staničnih stijenki pojedinih vrsti krušaka vrlo su različitog sastava, odatle i različito djelovanje na zdravlje. Tvrde stanice kod nekih krušaka djeluju često nepovoljno zbog biokemičkih kalcijevih spojeva. Sirove kruške mogu opteretiti probavni trakt, osobito kod osoba oboljelih na želucu ili crijevima.

Zbog toga se bolesnicima s upalnim oboljenjima probavnih organa, kao i onima koji naginju nadutosti, daju samo kuhane kruške u obliku kompota. U tom obliku kruške djeluju vrlo korisno i izvrsna su dijetna hrana kod navedenih bolesti. Kruške su korisne i kod bolesti protoka krvi i bubrega, jer zbog kalija pospješuju smanjivanje oteklina prouzrokovanih vodenom bolešću. Treba također spomenuti mlade pupove i listove kruške kao vrlo dobro prirodno sredstvo za liječenje katara mjehura i bubrega i kao sredstvo protiv noćnog mokrenja (enuresis nocturna). Protiv navedenih bolesti upotrebljavaju se među ostalim i listovi medvjetke (Arctostaphylos uva ursi) koja je s obzirom na važnost u liječenju mjehura i bubrega posebno opisana. Pupovi i listovi od raznih primitivnih sorti krušaka, tj. sorti koje služe za preradu, prikladnije su u navedenom liječenju nego visoke uzgojne sorte. Listovi brusnice (Vaccinium vitis idaea) isto su vrlo prikladni za liječenje navedenih bolesti no opširnije o njima u opisu te biljke.


Kruščica - PIROLA UMBELLATA L.

Sinonimi: Chimaphyla corymbosa Pursh. — Chimaphyla umbellata DC.

Narodni nazivi: hrušec — vrišt — zelenčić.

Kruščica

Opis biljke: 20 do 30 cm visok polugrm s bijelim puzavim podankom te uspravnom, drvenastom i bridastom stabljikom. Kožnati trajno zeleni listovi s gornje su strane tamnozeleni, s donje strane blijedozeleni, linearnog do jajolikog oblika, a od sredine lista prema vrhu oštro nazupčeni. Cvjetna stabljika je visoka 10 cm s pognutim i plitko zvonastim cvjetovima, blijedoružičaste boje, skupljenim u grozdaste cvjetove.

Kruščica

Miris i okus: svježa biljka ima ugodan i nježan miris dok je osušena bez mirisa. Okus je najprije malo sladak, a nakon toga gorak i veoma trpak.

Vrijeme cvatnje: lipanj - kolovoz.

Stanište: kruščica se susreće gotovo svugdje u Evropi, a naročito se pojavljuje u skupinama u borovim šumama na suhim i pjeskovitim zemljištima od ravnice sve do planinskih područja do 3000 m nadmorske visine. U mješovitim i čistim bjelogoričnim šumama rijetko se susreće. Kruščica je, osim u Evropi, udomaćena i u Sjevernoj Americi i sjevernoj Aziji.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu (Herba Pirolae ili Herba Chimaphylae), odnosno, sami listovi (Polia Pirolae ili Folia Chimaphylae). U kupljenoj drogi rijetko se nalaze cvjetovi, najviše ima drvenastih dijelova stabljike. Ubrana biljka suši se u hladu na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: od ljekovitih tvari utvrđeni su glikozidi erikolin i arbutin, gorke tvari, kimafilin i urson, nadalje tanin, smola, škrob, mast, guma i šećer.

Ljekovito djelovanje: kruščica nije, kao što se katkada čita, ljekovita biljka, otkrivena u Americi jer je više puta opisana u bilinarskim knjigama srednjeg vijeka. To dokazuju tekstovi Paracelsusa (1530) i Mattiolija (1570). Zasluga je američkih liječnika u tome, što je ova potpuno zaboravljena biljka ponovo istražena, potvrđeni su stari načini liječenja tom biljkom i utvrđena njena ljekovita djelovanja.

Ako se piju dnevno 2 šalice čaja od listova kruščice (1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka) nezaslađeno i u gutljajima, djelovat će na izlučivanje mokraće, a kod dulje upotrebe i na rastvaranje mokraćnih kamenaca. Čaj se također preporuča kod skrofuloze i reume. Američki liječnici, koji zastupaju prirodno liječenje, smatraju kruščicu najboljim biljnim lijekom protiv skrofuloze. Soules upotrebljava kruščicu s dobrim uspjehom kod šećerne bolesti i tvrdi da je nakon višemjesečne čajne kure nestao šećer u mokraći.

Kod daljnje primjene u liječenju kruščicom treba spomenuti vrlo dobre uspjehe kod vodene bolesti, bolnog izlučivanja mokraće, bjelančevine u mokraći, krvi u mokraći, kod kroničnih bubrežnih bolesti i kapavca. Kod svih tih oboljenja neophodno je potrebna točna liječnička dijagnoza i stalna liječnička kontrola. Vanjska primjena kruščice putem stalnog kupanja i obloga donosi uspjeh u liječenju zloćudnih oteklina i čireva. Konačno, treba još navesti oboljenja prostate koja se mogu liječiti kruščicom.

Primjena u pučkoj medicini: čaj od kruščice, 1 do 2 šalice prema potrebi, rado se primjenjuje kao sredstvo za otvaranje.

Kod epileptičnih napadaja čaj od kruščice kao i alkoholni ekstrakt (Extractum Pirolae umbellatae fluidum), donosi umirenje.

Čajni oblozi od kruščice oduvijek su se u pučkoj medicini upotrebljavali za čišćenje i liječenje rana.

Kod smetnji radi češćeg pritiska na mokrenje za vrijeme spavanja, pučka medicina preporuča uzimanje čaja prije spavanja. Kod najtežih bolesti mjehura postoje, prema shvaćanju pučke medicine, izgledi za ozdravljenje pomoću višekratnih čajnih kura s kruščicom. Naročito se preporuča uzimanje nezaslađenog toplog čaja sastavljenog od jednakih dijelova kruščice i poljske preslice (br. 55). Ta se čajna mješavina preporuča i kao stalna kupelj za liječenje kožnih čireva nalik na rak.


Bor - PINUS

a) PINUS SILVESTRIS L. — bijeli bor

Sinonimi: Pinus rubra Mili.

Narodni nazivi: beli bor — bor — borika — borove — čam — divlji bor — gozdni bor — lučevina — obični bor — smrok — smrč — šumska bor.

Bijeli bor

Opis biljke: stablo bora može narasti preko 10 m visine, a njegov stupasti korijen prodire duboko u tlo. Deblo i grane pokrivene su u mladosti smeđe-crvenkastom korom, a kasnije sivo-smeđom. Grane se vremenom šire u obliku kišobrana. Sivo-zelene iglice, duge 5 do 6 cm, sastavljene su u čupercima po dvije zajedno. Cvjetovi su jednodomni te se iz ženskih cvjetova oblikuju male šišarice, u početku crvenkaste, a kasnije smeđe i drvenaste.

Bijeli bor

Miris i okus: smolast i poput terpentina.

Vrijeme cvatnje: svibanj, a vrijeme sazrijevanja sjemena u listopadu druge godine.

Stanište: bijeli bor je vrlo rasprostranjen u čitavoj Evropi te raste u nizinskim i u brdskim područjima sve do visokih planinskih područja.

Ljekoviti dijelovi biljke i ljekovito djelovanje: isto je kao i kod smreke (br. 103), samo što je ljekovitost pojedinih biljnih dijelova nešto jača. Borovi se od davnine smatraju ljekovitim biljkama. Borovi s Himalaje bili su već prije 5000 godina poznati po svojoj ljekovitosti u pučkoj medicini Dalekog istoka. U Kini se bor zvao kao i danas "sung" te su iglice bora upotrebljavane za dimIjenje prostorija u kojima je netko umro. Prema starom kineskom shvaćanju fini miris borove smole primamljuje duh pokojnika u njegovu kuću te on ostaje i boravi među preživjelim rođacima. Iz smole bora, miješane s biljem, pripremale su se mnoge ljekovite masti. Iz zelenih malih šišarica pripravljen je laganim kuhanjem čaj za čišćenje krvi te je i ovdje primijenjeno tisućugodišnje tumačenje puno poezije: "Krv mora mirisati (tj. mora biti čista) da bi se pobudio duh."

Ljekovite i djelotvorne tvari: kao i kod svih četinjara eterično ulje je najvrednija ljekovita tvar, koja se kod bijelog, a posebno kod planinskog bora, može dobiti u najizdašnijim količinama. Ulje bora sadrži felandren, kadinen i pinen. U iglicama su dokazane znatne količine vitamina C, a količina vitamina C je vrlo ovisna o vrsti bora, njegovom staništu, starosti, godišnjem dobu kada se sabiru iglice i o stupnju usitnjenosti iglice. Iglice sabirane u proljeće (travanj) imaju vrlo visok postotak vitamina C, iglice izrezane neposredno prije pripreme čaja imaju i do 60 posto, a sitnije izrezane i do 80 posto više vitamina nego neusitnjene iglice.

Iglice bora, kao i sve iglice četinjara, treba upotrijebiti po mogućnosti neposredno nakon branja, jer se vitamin C najvećim dijelom gubi procesom sušenja, te su iglice, čuvane više od jedne godine, potpuno bezvrijedne.

Recepti iz pučke medicine: mlade izdanke bora treba brati početkom proljeća. Od toga se priprema oparak i to u omjeru 1 dio iglica za 10 dijelova vode, a upotrebljava se ili kao čaj zaslađen medom kod zastarjelih katara dišnih puteva, promuklosti, kašlja, laganijeg bronhitisa ili za inhalacije (sredstva za udisanje).

Recept za tzv. šumski sirup: 2 kg svježih borovih izdanaka prokuha se sa 9 litara vode i ostavi pokriveno 2 dana da odstoji. Dobivena se masa nakon toga kroz platneni rubac procijedi i istiješti. Tekućina se zatim uz dodatak 1 kg šećera i 0,5 kg meda lagano prokuha i još topla napuni u staklene posude (ne u boce) koje se dobro zatvore dvostrukim pergament-papirom ili celofanom. Treba paziti da se mladi izdanci sabiru samo po sunčanom vremenu. Pravim ekstraktom borovih iglica trljaju se lišajem napadnuta mjesta na koži te se ostavi da se ekstrakt osuši na koži. Tek drugi dan ispere se naslaga koja je poput glazure. Oboljele od reumatizma i gihta treba u proljeće kroz nekoliko dana podvrći slijedećoj kuri: dnevno se sabere 30 g svježih borovih izdanaka koji se popare s 1 litrom vrućeg mlijeka. Nakon stajanja od 1 i sata procijedi se i ta količina pije tokom dana u gutljajima. Kod grčeva izazvanih žučnim kamencima uzme se 5 g svježe, upravo istekle borove smole, rastopi u 20 g etera i to se dnevno uzima jedanput 5 do 10 kapi na kocki šećera.

Napomena: Daljnje vrste borova kao

1) Pinus nigra Arnold — crni bor

2) Pinus austriaca Hoess. — (Sinonimi: Pinus laricio Poir. var. austriaca Host — Pinus nigricans Host) — bor, gluhi bor, lučika, crnobor — primjenjuju se isto kao i bijeli bor.

b) PINUS MONTANA MILL. — planinski bor

Sinonimi: Pinus mughus Scop. — Pinus pumilio Haen. — Pinus uncinata Ram.

Narodni nazivi: bor klekovina — borić — gorski borove — klek — klekasti bor — krivi bor — krivulj — malič — ruš.

Planinski bor

Opis biljke: planinski bor raste u širokom evropskom planinskom pojasu i to najviše u gornjem šumskom pojasu. Taj bor rijetko ima oblik drva. Najčešće raste nepravilno razgranjen i prilegao uz podlogu.

Planinski bor

Ulje planinskog bora i njegovih odlika naročito je djelotvorno kao sredstvo za inhalaciju kod svih upalnih stanja dišnih putova kao i kod oboljenja pluća. Ako malo dijete boluje od rahitisa i ima poteškoća s hodanjem, pripremaju se dnevno kroz 2-3 mjeseca kupelji od iglica planinskog bora, u kojima se dijete kupa oko 15 minuta.

Priprema kupelji: 4-5 šaka narezanih suhih iglica stavi se u 5 litara vruće ali ne i kipuće vode, pa se taj oparak od iglica ostavi na vrućem štednjaku oko pola sata. Oparak ne smije kuhati, ali treba ostati po mogućnosti što topliji. Nakon toga se oparak procijedi i ulije u kupelj.

Ova je kupka korisna i za odrasle osobe koje su oslabile nakon dugotrajne bolesti. Osobe koje naginju gihtu ili reumatizmu trebaju naročito često upotrebljavati te kupelji. Kod pripreme kupelji za odrasle uzima se dvostruka količina iglica jer je potrebno i više vode za kupanje.

Kod pacijenata koji boluju od katara pluća ili bronhija treba radi poboljšanja i dezinfekcije sobnog zraka raspršiti esenciju od crnog bora jer to djeluje na pospješenje iskašljavanja i olakšava disanje.

Ulje od crnog bora i njegovih suvrsta (Oleum Pini pumilionis) najbolje je nabavljati samo u ljekarnama.

Napomena:

PINUS CEMBRA L. —

Planinski bor

Narodni nazivi: cemprin — gladki bor — limba — pažulek — pinj — planinski bor.

Planinski bor

Od ovog se bora upotrebljavaju u pučkoj medicini protiv bolesti pluća tzv. pinjoli, odnosno, vrlo masne i hranjive sjemenke koje se nalaze u šišarkama bora, a ukusne su i dobre za jelo. Četiri dijela pinjola sitno se izrežu, pomiješaju sa 3 dijela korijena čička (br. 19) i popare ključalim kozjim mlijekom. Uzima se tokom dana u 1 do 2 obroka.


Aniš - PIMPINELLA ANISUM L.

Sinonimi: Anisum officinarum Moench. — Anisum vulgare Gaertn. — Apium anisum Crantz. — Carum anisum Bail. — Selinum anisum E. H. L. Krause.

Narodni nazivi: anason — anaton — anež — anis — aniz — laški janež — onajs — onež — sladki janež — sladki januš — slatki komorač — slatki kopar — slatki kumin.

Aniš

Opis biljke: biljka je jednogodišnja, a stabljika visoka oko 0,5 m, okrugla i duboko brazdasta. Najdonji listovi sastoje se od tri okruglasto urezana listića, srednji listovi su prstenasti, a gornji su usko krpasto razdijeljeni. Cvjetovi su bijeli i sastavljeni u štitac. Plod je jajastog oblika, prema vrhu sužen, a sa strane malo stisnut, 3-6 mm dug i oko 3 mm debeo, boje svijetlozeleno-sive, obilno opremljen vrlo mekanim čekinjicama, sa 10 svijetlih, ne osobito izraženih rebara.

Aniš

Teže bi posljedice mogle nastati kada bi se sjeme aniša zamijenilo s dvjema vrlo otrovnim srodnim biljkama iz porodice štitarki: kukutom (Conium maculatum, br. 171) i otrovnom trubeljikom (Cicuta virosa, br. 168). Aniš se ipak razlikuje po dvjema lako upadljivim osobinama od tih dviju navedenih otrovnih biljaka i to po mirisu i okusu biljke i po obliku i boji plodova. Kako kod nas aniš dolazi gotovo samo u uzgoju, i opasnost zamjene je rijetka. U daljnjem izlaganju bit će još upozorenja na usporedni pregled kod vodene trbulje (Oenanthe aquatica, br. 96).

Vrijeme cvatnje: prema položaju od svibnja do kolovoza, sazrijevanje ploda: kolovoz, rujan.

Stanište: domovina aniša su zemlje istočnog Sredozemlja, ali uspijeva i kod nas vrlo dobro na pjeskovito-ilovastim tlima, toplom i vlažnom podneblju. Osjetljiv je na mraz.

Ljekoviti dio biljke: upotrebljava se zrelo sjeme (Fructus Anisi vulgaris ili Semen Anisi ili Semen Absinthii dulcis) koje se sabire samo po suhom vremenu. Aniš se smije uzgajati opet na istom mjestu tek nakon 3 godine. Prinos plodova na uzgojnoj površini od 100 m2 iznosi oko 6-10 kg.

Ljekovite i djelotvorne tvari koje sadrži aniševo sjeme: eterično ulje, mast bjelančevina, šećer. Eterično ulje sastoji se uglavnom od anetola.

Ljekovito djelovanje: sjeme aniša djeluje protiv nadimanja, umiruje grčeve, jača želudac i pospješuje probavu. Kneipp stavlja djelovanje aniševog sjemena kao sredstva protiv nadimanja ispred komorača (Foeniculum vulgare br. 57). Ono djeluje također zagrijavajući. Aniš pospješuje kod žena izlučivanje mlijeka i menstruaciju. Umirujuće djelovanje aniša prelazi dijelom putem majčinog mlijeka i na dojenče. Aniš djeluje na pospješenje mokraće i istjeruje crve kod djece. Često dosadno štucanje ili podrigivanje prestaje odmah ako se popije šalica toplog aniševog čaja. Kod upale krajnika odlično djeluje mlaka voda za grgljanje pripremljena iz jednakih dijelova aniša, kadulje i paprene metvice.

Aniševo ulje (Oleum Anisi), 2-6 kapi rastvoreno u vinskoj žesti, jača želudac i djeluje umirujuće kod grčeva, a u obliku masti postiže dobre uspjehe protiv ušiju u kosi (pediculus capitis) i svraba. Mast se priprema tako da se jedan dio aniševog ulja pomiješa sa 10 dijelova svinjske masti. Priprema aniševog čaja: uzeti 1 čajnu žlicu za 1 šalicu preljeva, ostaviti 10 minuta da odstoji i procijediti. Tokom dana piju se u gutljajima 2-3 šalice.

Iz starih bilinarskih knjiga: aniš otvara, jača i ugrijava utrobu. Sjeme aniša, kuhano u vinu ili vodi, ili toplo u vrećici, položeno na tijelo, oslobađa od nadutosti trbuha, umiruje trbobolju i podrigivanje.

Aniš je dobar kod sluzavih oboljenja pluća, jetre i maternice, a pomaže protiv hroptanja, pospješuje izlučivanje mokraće, a treba ga davati i kod vodene bolesti. Aniš je vrlo dobar za djecu koja boluju od "fraza" (zahlipi, dječja strava, bolest koja se javlja kod djece u obliku općih i lokaliziranih grčeva radi povećane nadražljivosti živčanog sistema). Aniš dodan dobrom vinu pomaže protiv trulog zubnog mesa, lošeg zadaha iz usta i protiv želučanih tegoba. Dim paljenog aniševog sjemena pomoću lijevka uvučen u nos, ublažuje glavobolju. Nekoliko kapi aniševog ulja zacjeljuje rane od ugriza i uboda insekata. Ako tučemo sjeme aniša pomiješano s toplim ružinim uljem i natopljeno vatom stavimo na uho, bolovi nestaju.

Primjena u liječenju životinja: djelovanje aniša, danog u obliku toplog čaja, pomaže i kod domaćih životinja, suzbijajući nadutost i smirujući grčeve. Aniševo ulje mnogostruko se upotrebljava kod domaćih životinja kao sredstvo za trljanje pri čemu se životinje oslobađaju nesnosnih ušiju i grinja. Aniševo sjeme stučeno u prah daje se domaćim životinjama kod upale pluća i to konjima i govedima 60-90, svinjama 10-15 i psima 2-5 grama. Da bi se mladi golubovi privikli na golubinjak, premažu se unutarnje stijene golubinjaka aniševim uljem.


Više članaka...

Stranica 13 od 31

13

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas424
mod_vvisit_counterJučer1403
mod_vvisit_counterOvaj tjedan1827
mod_vvisit_counterOvaj mjesec35947
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.2903951

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 234