Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Sremza - PRUNUS PADUS L.

Sinonimi: Cerasus padus (D. C.) Delarb. — Druparia padus Clairv. — Padus racemosa C. K. Schneid. — Prunus racemosa (Lam.) Gilib.

Narodni nazivi: cremza — cremža — crimza — crinza — črenza — divlja trešnja — svibovina — sremža — srensa — trpika.

Sremza

Opis biljke: sremza je grm ili drvo, visoko 5 do 10 m. Kora joj je tamnosmeđe do tamnocrne boje i bijelo točkasta. Ovalni listovi su sitno nazubljeni, zašiljeni, a na peteljci imaju po dvije žlijezde. Cvjetovi su sastavljeni u visećim bijelim grozdovima. Plodovi su u početku zeleni, zatim crveni, a kasnije sjajno crni, veličine graška, s namreškanom košticom.

Sremza

Miris i okus: svježi plodovi mirišu omamno, a okusa su slatkasta i neugodna. Ako se grane i listovi ribaju, smrde. Cvjetovi imaju jak, neobičan miris, koji svakom nije ugodan.

Vrijeme cvatnje: svibanj, a vrijeme sazrijevanja plodova srpanj do kolovoza.

Stanište: uglavnom raste u niskim i svijetlim šumama a na staništu daje prednost vlažnim šumskim mjestima i rubovima šuma. Često se nalazi u društvu johe, vrbe i hrasta, a uzgaja se i u vrtovima i nasadima. Koštice sremze nađene su u Alpama, u sojenicama iz kamenog doba.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se u prvom redu zreli plodovi dok se katkada sabiru i cvjetovi. Kora (Cortex Pruni padi) s mladih grančica sabire se od veljače do studenoga.

Ljekovito djelovanje: ni sremza, ni trešnja (br. 113) nisu priznate ljekovite biljke. U pučkoj su medicini obje biljke radi svoje mnogostrane ljekovitosti vrlo cijenjene.

Primjena u pučkoj medicini: glavna tvar u kori, listu, cvijetu i plodu je prunasin, glukozid cijanovodične kiseline, koji u prejakim dozama uzrokuje glavobolju, povraćanje i jaki proljev, dok u manjim dozama djeluje ljekovito. Tako je čajni oparak od kore, koja je skinuta s mladih grana, poznat pučki kućni lijek protiv gihta.

Oparak od mješavine dijelova kora, komadića grana i cvjetova rado se primjenjuje za obloge kod upale očnih kapaka.

U zrelim plodovima sadržan je grožđani šećer i obilno vitamina C. U pučkoj medicini istočnoevropskih naroda upotrebljava se jako skuhana kora sremze kao sredstvo za umirenje kod epileptičkih napadaja. Čajni oparak od lista i cvjetova zaslađen medom primjenjuje se kod oboljenja pluća.

Stavljanjem cvjetova u jaku rakiju priprema se tinktura koja se u kapima, uz dnevno povišenje kapi, uzima protiv histerije. Liječenje se počinje sa 3 puta dnevno po 5 kapi te raste do 3 puta po 10 kapi, ta visina doze ostaje čitav tjedan, a onda se dnevno smanjuje po 1 kap sve do početne doze od 5 kapi. Ta se kura ponavlja od slučaja do slučaja.

Svježim se plodovima izvadi koštica, plodovi se osuše i smrve u prah. Taj prašak, uzet na vrhu noža 2 puta na dan s nešto vode, pospješuje izlučivanje mokraće, a djelotvoran je i protiv kamenaca.



Šljiva - PRUNUS DOMESTICA L.

Sinonimi: Prunus communis Huds. — Prunus domestica ssp. oeconomica Borkh. — Prunus sativa Rony et Cam.

Narodni nazivi: bistrica — bistričanka — cepača — cepika — crnošljiva — čitlovka — mađarka — modra sliva — modrica — požega — požegača — sliva.

Šljiva

Opis biljke: šljiva je 3 do 10 m visoko drvo čije grane i grančice nose katkada trnje dok istovremeno razvija listove i cvjetove. Listovi su ovalni, naborani i po rubu nazubljeni. Neke sorte imaju listove koji su s donje strane mekano dlakavi. Cvjetovi su na kratkim peteljkama i tjeraju obično po dva zajedno iz postranih pupoljaka prošlogodišnjih izdanaka i bijele su boje. Plodovi su duguljasti, plave do crvenkaste boje, već prema sorti, u kojima se nalazi gruba, s obje strane zašiljena koštica.

Šljiva

Miris i okus: plodovi imaju nježan i slatkast miris, a u zrelom su stanju slatki, ukusni i vrlo sočni.

Vrijeme cvatnje: travanj do svibnja.

Vrijeme sazrijevanja plodova: rujan do listopada.

Stanište: šljiva u domaćim vrtovima potječe od divlje biljke kojoj je domovina Perzija, Kavkaz i Armenija. U 3. stoljeću pr. n. e. šljiva je, vjerojatno kao i mnoge biljke iz Azije, prispjela u Grčku s vojnim pohodom Aleksandra Velikoga. Rimljani su opet, preuzevši mnogo uz kulturu od Grka, preuzeli i šljivu i već su u južnoj Italiji imali uređene nasade šljiva koje su za vrijeme svojih ratnih pohoda proširili i sjevernije od Alpa. Karlo Veliki brinuo se svojim poznatim naredbama za proširenje i uzgoj preko 600 biljaka i za proširenje uzgoja šljive koja je u njegovim naredbama navedena kao "prunari diversi generis". Danas postoji veliki broj raznih sorti šljiva.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se list od svibnja do kolovoza, smola koja istječe iz kore od svibnja do srpnja, i konačno, zreli plodovi u jesen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u plodovima je sadržana uz bjelančevinu, i ugljikohidrate, mast, škrob, šećer, znatnija količina mineralnih tvari i niz voćnih kiselina.

Ljekovito djelovanje: čini se da se ljekovita vrijednost suhih šljiva ispravno cijeni samo u Portugalu i Nizozemskoj jer su samo u tim zemljama Evrope šljive u sušenom obliku u službenoj upotrebi.

Šljive su vrlo vrijedna dijetna hrana kod oboljenja bubrega, kod gihta, reumatizma, kod bolesti jetre i donose, uživane svježe ili kuhane, promjenu u inače jednoličnu ishranu tih bolesnika.

Šljive su blago sredstvo za otvaranje, djeluju na pospješenje probave i pobuđuju apetit. Upravo se ovo zadnje svojstvo mora naglasiti jer se čak i izrazito gađenje na jela najbrže otklanja uživanjem kuhanih šljiva. Tvari poput pektina, koje vrlo nabubre, čine stolicu mekanom i u velikoj mjeri olakšavaju pražnjenje crijeva. Ovo ljekovito djelovanje šljive bilo je poznato još u starom Rimu pa je pjesnik Gargilije Marcijal napisao u stihovima:

"Uzmi šljive u trošnom bremenu starosti, jer one običavaju smekšati tvrdo napeti trbuh."

Savjet, kojega u najrazličitijim oblicima uvijek iznova ponavljaju svi veliki narodni liječnici! Umjesto da se kod tvrde stolice navečer namoči u vodi 5 do 10 sušenih šljiva, i da se ujutro na tašte uzmu sa vodom, moderan čovjek uzima kemijska sredstva za otvaranje i čudi se što mora sve više uzimati tih različito obojenih tableta da bi omogućio stolicu.

Kod vrlo neredovite ili vrlo tvrde stolice može se djelovanje šljiva pojačati tako da se pripremi gust šljivov pekmez i od toga dnevno ujutro na tašte uzima 1 do 2 jedaće žlice. Tom se pekmezu dodaje na vrh noža kore krkavine stučene u prah (br. 122) ili podanka slatke paprati (br. 110). Mišljenje, koje se ponegdje čuje, da su sirove šljive nezdrave, ispravno je samo onda, ako se pojede prevelika količina šljiva. One, neprobavljene, nakupljene u crijevima počnu pomoću bakterija vreti, pri tom se razvijaju velike količine plinova i dolazi do stvaranja škodljivih kiselina. Sve to uzrokuje grčeve u želucu i crijevima, i konačno, jaki proljev.

Velike količine šljiva svake se godine beru i nakon potpunog vrenja peku ili destiliraju u poznatu rakiju šljivovicu. Ta rakija, uzimana u malim količinama, zagrijava i pobuđuje probavu, a upotrebljava se i za čišćenje rana. Šalica vrućeg biljnog čaja, sa 1 do 2 male čašice šljivovice, uvijek vrijedi kao zaštitno sredstvo za vrijeme epidemije gripe, a može najbrže odstraniti prehladu (hunjavica, lagano povišenje tjelesne topline, zimica, grlobolja, glavobolja).

Primjena u pučkoj medicini: osim već navedenih primjena, koje sve potječu iz iskustva pučke medicine, treba još spomenuti da se listovi šljive smatraju u medicini vrlo ljekovitim. Svježe natrgani listovi, kuhani u vinu, daju piće protiv bolova u grlu ili natečenih krajnika. Ako se usta često ispiru tim uvarkom ili, ako se taj uvarak dulje drži u ustima, on jača zubno meso. Preporuča se i čišćenje rana vinskim uvarkom. Stare i teško zacjeljive rane liječe se ovim uvarkom u obliku obloga.

Smola, koja isteče iz drveta šljive, rastopi se u vinu i pije kao sredstvo protiv kamenaca.

Smola šljive i svježi listovi kuhani u octu upotrebljavaju se kao kupelj kojom se liječe kraste. Kupelji se moraju uvijek iznova ponavljati i tada kad su kraste već potpuno iščezle.

Staro prokušano sredstvo, koje olakšava pražnjenje crijeva, priprema se po slijedećem receptu:

U 6 litara vode stavi se 70 grama podanka slatke paprati i jednaka količina korijena sladića (br. 65) koji se nabavi u ljekarni. Kuha se tako dugo dok ne ispari otprilike 1 trećina tekućine. Preostala se tekućina procijedi i u njoj se kuha 2 kg šljiva i 1 kg šećera dok ne nastane gusta tekuća kaša. Od te se kaše uzimaju dnevno 2 do 3 jedaće žlice.


Višnja - PRUNUS CERASUS L.

Sinonimi: Cerasus acida G. M. Sch. — Cerasus vulgaris Mill. — Druparia cerasus Clairv. — Prunus caproniana Gaudin — Prunus chamaecerasus Wallr.

Višnja

Opis biljke: za višnju su značajne tanke viseće grane i sjajni glatki listovi koji su manji i tamniji nego kod trešnje. Cvjetovi su bijeli, a plodovi zagasitocrveni i kisela okusa.

Višnja

Vrijeme cvatnje: travanj, svibanj, a vrijeme sazrijevanja plodova - lipanj i srpanj.

Stanište: višnja potječe iz Male Azije te je kod nas u vrtovima i voćnjacima potpuno udomaćena.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se plodovi (Fructus Cerasi), koštice i peteljke plodova (Pedunculi Cerasorum) ili (Stipites Cerasorum), a sabire se i smola s kore. Zreli plodovi imaju finu aromu i kiselkast okus.

Ljekovito djelovanje: u službenoj upotrebi je sirup od višnje (Sirupus Cerasorum). Sirup nije samo napitak koji hladi ljeti, nego prije svega djeluje na izlučivanje mokraće te se jako preporuča bolesnicima koji pate od vodene bolesti. Za pripremu sirupa istiješte se plodovi i koštice koje su prije toga izvađene i zdrobljene. Na jedan dio soka dolazi 2 kg šećera, a sok se sasvim lagano prokuha, napuni u boce i podvrgne sterilizaciji na način kako je to navedeno kod jabuke (br. 107).

Primjena u pučkoj medicini: osušene višnje umiruju proljev i grižu. Sjemenke iz koštica, 3 puta dnevno po 6 komada, sredstvo su protiv kamenaca, uništavaju gliste u tijelu, umiruju kašalj i izlučuju mokraću. Peteljke i smola od plodova višnje primjenjuju se na jednaki način kao i kod trešnje.


Trešnja - PRUNUS AVIUM L.

Sinonimi: Cerasus avium Moench. — Cerasus dulcis G. M. Sch. — Cerasus nigra Mili. — Prunus cerasus Scop. — Prunus cerasus v. avium L.

Narodni nazivi : crešnja — češnja — črešnja — črišnja — divjaka — divlja trešnja — drobnica — kriješ — kriša — ptičarica— sitnica — tičarca — trišnja.

Trešnja

Opis biljke: trešnja raste kao samoniklo drvo, sama, ili u šumi s ostalim listopadnim drvećem, a visoka je često i iznad 10 m. Iz samoniklog oblika razvili su se mnogobrojni uzgojni oblici trešnje. Kora drveta je glatka i odvaja se u vodoravnim trakama. Listovi su na rubu dvostruko pilasti, ovalni, s donje strane pahuljasti s dvije žlijezde na peteljci lista. Cvjetovi se razvijaju u čupercima i snježno su bijele boje. Plodovi su različite veličine, uglavnom crvene ili crne boje, a nalaze se na peteljkama obično po 2 do 3 zajedno.

Trešnja

Vrijeme cvatnje: travanj, svibanj, a sazrijevanje plodova od svibnja pa nadalje do ljeta što je ovisno o sorti, a naročito o položaju gdje trešnja raste.

Stanište: prvobitna domovina trešnje je Mala Azija, a danas je raširena u svim listopadnim šumama srednje Evrope.

Gotovo prije 2000 god. rimski je vojskovođa i proslavljeni sladokusac Lucijel Lukul donio prvu trešnju u Rim. Monasi su se trudili da trešnju kao drvo koje voli topla područja priviknu na hladnija područja, pa je oko 800 god. kasnije već u propisima Karla Velikoga bilo preporučeno za uzgoj nekoliko sorti trešanja. Od onog vremena trešnja se udomaćila u šumama srednje Evrope, tamo je podivljala pa je presađivana iz šuma u rasadnike i kućne vrtove da bi se oplemenila u nove sorte. Danas je već poznato vrlo mnogo uzgojnih oblika trešnje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se plodovi s peteljkom i to od divljih i oplemenjenih sorti trešanja. Katkada se sabiru u ljekovite svrhe samo peteljke plodova (Stipites Cerasorum). Plodovi su slatki i osvježuju, a koštice i peteljke plodova imaju gorkast miris i okus nalik na badem. Ponekad se sakuplja i smola koja ističe iz kore.

Ljekovito djelovanje: radi male količine masti, soli i bjelančevina, trešnje su vrlo važne u bolesničkim dijetama, naročito kod oboljenja srca i krvnih žila, kod bolesti bubrega kao i kod gihta i reumatizma. Trešnje se daju srčanim bolesnicima u obliku kompota, ne samo zbog toga što jača i osvježava, nego i zato da bi se izbjeglo stvaranje plinova u crijevima koji potiskuju ošit prema srcu. Vrlo mala količina masnih i hranjivih tvari čini trešnje vrlo prikladnim za dijetu kod kura za mršavljenje. Šećernim bolesnicima mogu se trešnje dati u umjerenim količinama, jer je najveći dio šećera, tzv. levuloza, u obliku koji ne škodi šećernim bolesnicima.

Primjena u pučkoj medicini: iz plodova se radi tzv. trešnjeva rakija. Ona je korisna za želudac jer ga grije i brzo odstranjuje sve želučane teškoće koje može prouzročiti prehladno piće, naročito ljeti. Rakija od trešanja djeluje osvježavajuće kod osjećaja slabosti, a upotrebljava se i kao sredstvo za masiranje jer jača premorene udove.

Svježi ili sterilizacijom konzervirani bezalkoholni sok od trešanja jača srce. Peteljke od plodova trešanja dobro se osuše te služe kao vrlo dobar prsni čaj za rastvaranje sluzi.

Smola, koja teče iz ozlijeđene kore, rastopi se u vinu te se pije za liječenje starog, kroničnog kašlja. Smola se umjesto u vinu otopi u pravom octu, te se sa tom tekućinom kupaju šugava mjesta na tijelu nakon čega uskoro dolazi do nestanka šuge. Tom tekućinom odstranjuje se i prhut na glavi. Koštice trešnje, stučene u prah i miješane sa vinom smanjuju kamence i pijesak.


Jaglac, jagorička - PRIMULA OFFICINALIS HILL.

Sinonimi: Primula veris (L.) Huds. — Primula coronaria Salisb. — Primula odorata Gilib. — Primula montana Rent. — Primula suaveolens Desv.

Jaglac

Narodni nazivi: galčina — golčica — gospodična — grmulica — jaglac — jaglac rani — jaglika — jagorčevina — jeglič — krstasto jagliče — pramaliće — sunašce.

Jaglac

Opis biljke: jagorčika je trajna biljka s kratkim i smeđim korijenom. Jajoliko okrugli prizemni listovi složeni su u rozetu, valovito su nazubljeni i u stanju pupanja uvinuti unatrag. Iz sredine rozete izraste 10 do 20 cm visoka cvjetna stapka na čijem se kraju nalazi 5 do 12 žutih cvjetova, složenih u štitastu cvast. Cvjetovi su smješteni u zelenoj duguljastoj čaški.

Miris i okus: svježi cvjetovi imaju ugodan miris, nalik na med, i ugodan slatkast okus. Svježe iskopani korijen miriše poput aniša, a okus je sluzav. Osušeni listovi mirišu još sasvim slabo.

Vrijeme cvatnje: kraj ožujka do svibnja, što ovisi o položaju staništa.

Stanište: raste na sunčanim i suhim brdskim i planinskim livadama i pašnjacima, među grmljem, uz rubove šuma i u kamenjaru.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Primulae) i cvjetovi (Flores Primulae) od ožujka do svibnja, već prema vremenu cvatnje. Cvjetovi se sabiru ili s čaškom (Flores Primulae cum cal.) ili bez čaške (Flores Primulae sine cal.). Korijenje se nakon čišćenja suši na prozračnom i sjenovitom mjestu, a sabrano u manjim količinama za kućne potrebe može se nanizali na konac i objesiti zbog sušenja. Cvjetovi se moraju brzo osušiti jer inače izgube svoju prirodnu žutu boju i postanu neugledni. Radi toga se često mijenja papirnata podloga na kojoj su cvjetovi rasprostrti u sasvim tankom sloju. Primijetit ćete da je papirnata podloga puna sitnih crnih kukaca koji se uz češće mijenjanje podloge mogu Iako ukloniti. U pučkoj medicini upotrebljavaju se i listovi. Kod sabiranja listova mora se paziti na donju stranu listova koju većinom napada gljivica. Napadnuti se listovi ni u kom slučaju ne smiju sabirati. Ako prilikom dodira s jagorčikom osjetite svrbež na koži, i ako nakon toga na koži dobijete lagan kožni osip, onda to dolazi od žljezdastih dlaka koje sadrže ulje što uzrokuje lagani nadražaj kože. Osjetljive osobe trebaju izbjegavati branje jaglaca.

Ljekovite i djelotvorne tvari: jagorčika sadrži čitav niz ljekovitih tvari, a u prvom redu saponin koji djeluje na smekšavanje i rastvaranje sluzi, te baš on čini jagorčiku tako vrijednom ljekovitom biljkom. Saponin je uglavnom sadržan u korijenu, ali su spojevi saponina sadržani i u zelenoj čaški cvijeta i u listovima, pa cvjetove treba brati zajedno s čaškom. Osim toga, zelena čaška sadrži vitamin C. U cvjetovima se nalazi uglavnom eterično ulje, gorke ekstraktivne tvari, primula kamfor, jedan glikozid, ciklamin i žuta boja, za koju pučka medicina stalno tvrdi da je ljekovita, ali to ne može pobliže obrazložiti. Korijen jagorčike je tako izvrstan lijek za rastvaranje i izbacivanje sluzi, da premašuje i uvoznu drogu Radix Senegae koja se dobiva od sjevemoameričke višegodišnje zeljaste biljke Polygala senega L. i koja se danas vrlo često upotrebljava za liječenje katara bronhija i pluća.

Ljekovito djelovanje: jagorčika ili jaglac je kao jedna od prvih proljetnih biljaka neobično značajna jer liječi sve katare, prekomjernu sluz, kašalj, gripozne pojave koje se pojavljuju krajem zime i što nadoknaduje u organizmu istrošeni vitamin C. Jaglac se preporučuje kao lijek kod teških bronhalnih katara, kod upale pluća ili kod hripavca. Osim toga, korijen, a i cvjetovi jaglaca, djeluju na čišćenje krvi i izlučuju sve one otrovne tvari koje utječu na stvaranje bolesti gihta i reumatizma.

Jaglac sam, ili zajedno s drugim proljetnim ljekovitim biljkama; s mladim listovima breze (br. 33), mladim listovima koprive (br. 150) itd., treba brati, pripremati kao čaj i marljivo piti u proljeće kao kuru za čišćenje krvi. Zimi, a naročito krajem zime, ishrana je često sasvim pogrešna jer se jede premalo voća i povrća. U krvi se nakupi previše taloga i otrovnih tvari pa je potrebno provesti kure za čišćenje krvi (vezane s kurom posta pod liječničkim nadzorom!). Upravo u tom kritičnom stanju za zdravlje rastu tako dragocjene proljetne ljekovite biljke, a prije svega jaglac.

Kneipp je bio veliki zagovornik jaglaca te je o tome pisao slijedeće: "Tko je sklon reumatizmu i gihtu ili od tih bolesti već pati, neka kroz dulje vrijeme pije dnevno 1 do 2 šalice čaja od cvjetova jaglaca pa će se jaki bolovi smanjiti i sasvim nestati!"

Čaj od cvjetova jaglaca izvanredno je sredstvo za okrepu živaca i za jačanje srca, ublažuje migrenu i živčane glavobolje, smanjuje navalu krvi u glavu, liječi drhtanje udova, jača kod srčanih slabosti, djeluje odlično kod upale srčanog mišića, kod srčane vodene bolesti, nervoznih srčanih teškoća i sklonosti udaru kapi. Čaj od jaglaca je vrlo djelotvorno sredstvo za spavanje, ali najneškodljivije, te mu treba dati prednost pred svim kemijskim sredstvima za spavanje.

Specijalni čaj kod nesanice:

100 g cvjetova jaglaca
50 g cvjetova despika (br. 79)
30 g šišarki od hmelja (br.69)
20 g gospine trave (br. 70)
10 g korijena odoljena (br. 153).

Od te mješavine uzme se 1,5 čajne žlice za 1 šalicu čajnog oparka, ostavi se 10 minuta da odstoji, a nakon što je čaj procijeđen i ohlađen do topline ugodne za piće, doda se 1 čajna žlica meda. Čaj se pije prije spavanja.

Primjena u pučkoj medicini: korijen jaglaca prokuhan kratko i pomiješan s medom sredstvo je za bubrege i za izlučivanje kamenaca u mjehuru.

Proljetni čaj za čišćenje krvi:

100 g cvjetova i listova jaglaca
100 g mladih izdanaka bazge (br. 133 a)
50 g mladih listova koprive (br. 150) i
50 g korijena maslačka (br. 142).

Od te se mješavine uzme 1 do 2 čajne žlice za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se dnevno 2 šalice. Umjesto šećera u mlačni čaj stavlja se med. Svježe natrgani cvjetovi i listovi stavljeni kao oblog odstranjuju bolove oteklina i ublažuju bolove u rukama i nogama.

Cvjetovi jaglaca, namočeni u dobro vino, odlično su sredstvo za jačanje srca. Svježi se cvjetovi konzerviraju sa šećerom u prahu. U tu se svrhu stavlja u staklenu posudu naizmjenično sloj debljine palca cvjetova i sloj šećera dok posuda ne bude puna, a na kraju se stavi dvostruki sloj šećera i posuda sveže. To se sredstvo za jačanje srca uzima prema potrebi, 1 do 3 čajne žlice dnevno.

Napomena:

1) PRIMULA ELATIOR (L.) HILL — obični jaglac

Sinonimi: Primula genuina Pax. — Primula intricata Gren. Godr. — Primula veris v. elatior L.

Jaglac

Narodni nazivi: jaglac — jaglika — jagliče — jagorćevina — jagorčika.

Obični jaglac sa slabije mirisnim svjetložutim cvjetovima na vrlo visokim cvjetnim stapkama potpuno je istovjetan jagorčiki i na jednaki se način može upotrijebiti kao ljekovita biljka.

2) PRIMULA AURICULA L.

Sinonimi: Primula alpina Salisb. — Primula crenata Fuss. — Primula lutea Vill.

Alpski jaglac

Narodni nazivi: avrikelj — cvijet od gospođe — gorka ljubav — jagorčika pitoma — lijepe gospođe — medviđe uho.

Ova vrsta jaglaca kao alpski oblik vrlo je cijenjena među alpskim stanovništvom te se u pučkoj medicini toga stanovništva puno upotrebljava kao čaj za pospješenje rada bubrega i za izlučivanje mokraćne kiseline. Uz runolist i rododendron ova je vrsta jaglaca toliko obljubljena alpska biljka, da je morala biti zaštićena kako nebi bila potpuno iskorijenjena.

3) PRIMULA FARINOSA L.

Jaglac

Kod ove vrste jaglaca naročito je sadržan tzv. jaglacov otrov koji može uzrokovati povećanu navalu krvi u koži, stvaranje mjehura, a na sluznici upalne i gnojne prištiće. Na očima mogu nastupiti otekline očnih kapaka. Sušenjem listova i cvjetova ne gubi se otrovno djelovanje žljezdanih izlučina pa se ta vrsta jaglaca ne upotrebljava kao ljekovita biljka. Razne vrste vrtnih jaglaca također se ne primjenjuju kao ljekovite biljke.


Više članaka...

Stranica 13 od 32

13

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas233
mod_vvisit_counterJučer816
mod_vvisit_counterOvaj tjedan2016
mod_vvisit_counterOvaj mjesec19981
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3344330

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 72