Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Donacije

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Orgonske piramide i orgoniti

    

Zdravlje i liječenje


Smreka i jela - PICEA EXCELSA LINK. i ABIES ALBA MILL.

Smreka

Sinonimi: Abies excelsa (DC.) Poir. — Abies picea Mill. — Picea abies Karst. — picea vulgaris Link. — Pinus abies L. — Pinus excelsa Lam.

Smreka

Smreka

Narodni nazivi: čam — čamić — ela — jala — jel — jela — omara — omarika — omorika — smrč — smrča.


Jela

Sinonimi: Abies pectinata Lam. — Abies taxifolia Desf. — Pinus abies Duroi — Pinus picea L.

Jela

Jela

Narodni nazivi: bela jelka — borika — čam — čamić — črna hoja — ela — jala — jalva — jel — jelika — jelovina — prava borika — smreka.

Opis biljaka: smreka raste kao vitko drvo, krošnja joj je piramidalna oblika. Stablo je pokriveno ljuskavom, smeđe-crvenom korom. Iglice, tj. listovi smreke, smještene su gusto oko grana. Smreka je jednodomna biljka: ženski cvjetovi rastu kao viseći češeri valjkastog oblika. Smreka naraste i preko 50 m u visinu.

Jela raiste ravno kao svijeća ali joj je krošnja prema gore proširena. Stablo ima glatku, bjelkastu koru koja se ne ljušti kao kod smreke. Iglice jele su plosnatije, na vrhu zarubljene, a na donjoj strani proviđene s dvije uske pruge; one ne stoje kao kod smreke gusto oko grane nego su češljasto smještene prema objema stranama grana. I jela je jednodomna biljka čiji ženski cvjetovi rastu uspravno kao tupi češeri valjkastog oblika. Jela može doseći visinu do 60 m.

Miris izdanaka smreke, odnosno jele, je ugodan, smolast, okus je nešto gorak, smolast i poput terpentina. Drvo ima isti miris i okus.

Vrijeme cvatnje: obje vrste cvatu u svibnju dok je vrijeme sazrijevanja sjemena također za obje vrste u rujnu i listopadu.

Stanište: i smreka i jela su šumsko drveće evropskog područja. Smreka uspijeva na planinama sve do granice šumskog područja, dok jela više voli duboke ravnice i sjenovite vlažne doline.

Ljekoviti dijelovi biljke: od obje vrste sabiru se u proljeće posve mladi izdanci (Gemmae Pini, Turiones Pini) i to dok su još pomalo zavijeni u smeđe ljuskice. Ako se mladi izdanci lagano smrve među prstima, mirišu jako smolasto i na balzam dok im je okus nagorak, smolast i nadražujući. Izrasle iglice i smola sabiru se između lipnja i kolovoza. Mladi izdanci i potpuno izrasle iglice duljim stajanjem gube relativno visok postotak vitamina C.

Kod pripreme čajnog uvarka od izdanaka i iglica, dolazi do 50 posto gubitka vitamina C. Još veći gubitak vitamina C pretrpjeli bi izdanci i iglice ako se ne bi upotrijebili odmah nakon sabiranja.

Iverje mladih grana sabire se u svibnju i lipnju. Glavni sastavni dio smole je terpentin, a najviše ga ima u boru. Ljekovitost i smole i terpentina ista je kod svih vrsti četinjača. Terpentin sadrži oko 15 do 20% eteričnog ulja (Oleuml Terebinthinae) i oko 70% čiste smole (Resina Pini) uz još nekoliko tvari, kao bornilacetat, pinen, limonen i dr.

Ljekovito djelovanje: uz visoku gospodarsku vrijednost crnogoričnog drveća, (smreka, jela, bor, ariš, borovica) važna je i primjena u liječenju. Iz opisanih mladih pupova, odnosno, mladih iglica i izdanaka priprema se čajni oparak (prelije se vrućom, ne ključalom vodom i ostavi da odstoji 5 do 10 minuta) i pije topli s medom, protiv kašlja, katara, protiv gripoznih pojava. Taj se čaj rado primjenjuje i kod katara mjehura i kao čaj za čišćenje krvi. Ako se topli čaj pije u krevetu, on djeluje na jače izlučivanje znoja. Čaj nadalje pokazuje vrlo dobar učinak i kod tzv. proljetnog umora, pojave koja dolazi izmakom zime i početkom proljeća, a prouzrokovana je pomanjkanjem vitamina C. U to vrijeme, kad još nema svježeg povrća kojim bi se tijelu pribavilo potrebnog vitamina C, već tjeraju mladi izdanci četinjača, pa se redovitim uživanjem čaja od mladih izdanaka s uspjehom može suzbiti proljetni umor.

I ostale bolesti, nastale pomanjkanjem osnovnih tvari potrebnih organizmu, kao krvarenje zubnog mesa, skorbut, akutni rahitis kod male djece (Moller-Barlowljeva bolest), nestaju ako se taj čaj redovito pije.

Za pripremu čaja upotrebljavaju se pupoljci i mladi izdanci smreke, jele, bora i ariša; uzima se 1 do 2 čajne žlice tih pupoljaka i izdanaka za 1 šalicu vode. Slađenje čaja najbolje je medom ili šećerom. Od velikog je značenja za liječenje i primjena terpentinskog ulja. To ulje djeluje nadražajno i ako se nanosi na neozlijeđenu kožu, povisuje kolanje krvi u koži, pa može čak izazvati upale i stvaranje mjehura na koži. U tom smislu može se terpentinsko ulje primijeniti za pojačanje optoka krvi u koži s odgovarajućim dubinskim djelovanjem. S obzirom da djelovanje na kožu nije samo nadražajno, nego i ljekovito, jer se sredstva za masažu koja sadrže terpentinsko ulje primjenjuju i za suzbijanje bolnog i kroničnog reumatizma mišića, upale zglobova i tetiva i za otklanjanje nakupljene tekućine u tkivu kože (oedema) koja nastaje zastojem protoka krvi.

Terpentinsko ulje može se primijeniti za liječenje mjehura na koži. Dospije li terpentin ispod kože, tada se stvaraju lokalne upale koje razaraju tkivo. Kod procesa otrovanja krvi, kao i kod gnojnih infekcija, ubrizgava se terpentin ispod kože jer sprečava širenje uzročnika bolesti.

Treba reći da kod unutarnje primjene terpentinskog ulja, odnosno preparata koji sadrži terpentinsko ulje, ono pospješuje protok krvi sluznice želuca i crijeva i pobuđuje aktivnost žuči i bubrega. Terpentinsko ulje djeluje i kao sredstvo protiv crijevnih glista. Za unutarnju primjenu treba liječnik odrediti količine, jer prevelike doze mogu izazvati povraćanje, proljev, nadražaj bubrega i upalu sluznice.

Terpentinsko ulje, odnosno pripremljeni preparati koji sadrže terpentinsko ulje, preporučuju se također za inhalacije kod oboljenja organa za disanje kao i kod kroničnih gnojnih oboljenja dišnih putova, kod bronhalnog katara, bronhitisa, upalnih procesa pluća, kod infekcioznih razaranja plućnog tkiva (plućna gangrena) i plućne tuberkuloze, ukoliko se kod plućne tuberkuloze ne radi o već uznapredovalom fibroznom procesu bolesti. Za inhalaciju se uzima 1 čajna žlica terpentinskog ulja u 0,25 litre vruće vode, a može se prokuhati i šaka smrekovih iglica i inhalirati paru tog pripravka.

Konačno, treba naglasiti da ljekovito djelovanje terpentinskog ulja ima veliku primjenu kod kupelji i to u obliku ekstrakta za kupelji. Ti dodaci kupeljima uzrokuju pojačani protok krvi što ima veliko značenje u liječenju teško zacjeljivih rana, reumatskih oboljenja i gihta, otvrdnuća mišića, zastoja rada jetre i dr.

Napokon, bolji protok krvi u čitavom organizmu ne pospješuje samo izmjenu tvari nego stvara i pojačanu radnu sposobnost, a time i osjećaj zdravlja. Ne zaboravite da je čitav niz ekstrakata za kupelji dokazan kao gruba patvorina, koji ne samo da su bez vrijednosti nego mogu imati i nepovoljne posljedice.

Kupelji od smrekovih iglica možete sami prirediti tako ako vodi za kupanje dodate procijeđen lagani uvarak od jedne šake iglica smreke, jele ili bora, njihovih zelenih češera ili vršaka grančica.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: žvakanje posve mladih grančica djeluje na izlučivanje mokraće, a primjenjuje se i protiv osipa, skorbuta ili protiv glista.

Sirup vršaka jele odlično je sredstvo za liječenje prehlade ili bronhitisa, tuberkuloze pluća ili teškog disanja. Sirup se priprema tako da se rano u proljeće sabere nekoliko kilograma mladih izdanaka ili pupova od smreke, jele ili bora ili od svih triju. Na tu se količinu nalije toliko vode da izdanci budu dobro pokriveni, čitava se količina ugrije na laganoj vatri po mogućnosti brzo i uz stalno miješanje dok ne nastane gusta kaša. Tada se za svaki kilogram izdanaka doda 0,25 kg crvenog luka (br. 7), 0,25 kg kandis-šećera i 0,25 kg meda pa se sve još jednom dobro promiješa dok ne nastane masa poput sirupa. Sirup se napuni u staklenke sa širokim grlom, najbolje one koje se upotrebljavaju za zimsko spremanje voća i povrća, dobro se zatvore i čuvaju na hladnom, tamnom i suhom mjestu.

Tako pripremljeni lijek treba imati svako kućanstvo. Ako sirup u staklenkama postane tvrd, treba boce prije uzimanja staviti u toplu vodu. Ako sirup popljesnjivi, tada se ukloni tanki površinski sloj i na vrh se stavi pergament papir, prethodno dobro natopljen alkoholom ili jakom rakijom. Mišljenje pučke medicine da je taj sirup u svojoj ljekovitosti vremenski neograničen i da ga se može čuvati nekoliko godina, nije ispravno. Sirup treba biti tokom jedne godine potrošen i svake godine u proljeće ponovo pripremljen.

Primjena u liječenju životinja: terpentinsko ulje ili preparati koji sadrže terpentin, bilo tekući ili u obliku masti, s uspjehom se primjenjuju u veterinarskoj medicini za liječenje rana i čireva.

Napomena: iz smole smreke (Picea nigra L.) koja potječe iz Kanade i Sjeverne Amerike, a kod nas raste samo kao ukrasno drvo, priprema se homeopatski preparat koji pokazuje dobre uspjehe u liječenju kod trovanja nikotinom, gihta, reume i nadražaja živaca.


Broska - PEUCEDANUM OSTRUTHIUM (L.) KOCH

Sinonimi: Imperatoria major Lam. — Imperatoria ostruthium L. — Selinum imperatoria Crantz. — Selinum ostruthium Wallr.

Narodni nazivi: boskva — broskva — cesarski koren — kravalj — kravojac — kravočac — planinska broska — pukavica — siljevina — smudnjak.

Broska

Opis biljke: broska je trajna biljka s jako razgranjenim podankom, koji je izvana prljavožute do smeđe boje, a iznutra bijele i mliječne. Stabljika je šuplja, cjevasta, do 1,3 m visoka. Listovi su bogati oblikom, no najčešće su dvostruko i trostruko trodijelni. Granica kod pazuha lista izgleda često kao napuhnuta. Cvjetovi su mali, bijeli do crvenkasti, sastavljeni u veliki štitac. Kao biljka iz porodice štitarki broska se vrlo lako zamjenjuje s mnogim sličnim biljkama iz te porodice.

Broska

Miris i okus: miris je jak i podsjeća na anđeliku (br. 15a). Okus je vrlo aromatičan, dugotrajan, peče, a često čak i jako grize.

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz, a vrijeme sazrijevanja plodova koncem srpnja do rujna, ovisno o položaju staništa.

Stanište: broska je prvotno bila udomaćena u sjevernim vapnenačkim Alpama, no danas se susreće gotovo u svim planinskim područjima Evrope i to na vapnenoj podlozi i na planinskim travnjacima, vlažnim sipinama i gušticima, dajući prednost sjenovitim staništima s kratkim vremenom vegetacije radi dugog ležanja snijega. Broska se zbog velike cijene u pučkoj medicini u alpskim područjima često uzgaja u povrtnjacima i kućnim vrtovima i to u sjenovitom rubu bazge.

Ljekoviti dijelovi biljke: to je u prvom redu podanak, očišćen od debljih dijelova i vriježa (Rhizoma ili Radix Imperatoriae). Ta se droga vodi i pod farmakološkim imenima Radix Astrantiae, Radix Imperatoriae albae, Radix magistralis, odnosno, Radix Ostruthii. Katkad se sabire i čitava biljka (Herba Imperatoriae). Podanak se kopa u proljeće (ožujak, travanj) ili u jesen (rujan, listopad). Sušenje se vrši na sjenovitom mjestu, a najbolje je korijenje nanizati i objesiti na prozračno i sjenovito mjesto, a veće se korijenje razreže na manje komade. Dobro prosušeno korijenje se razreže i čuva u tamnim staklenim posudama. Zamjene su moguće s korijenjem sličnog izgleda, npr. s korijenom bijele čemerike (br. 191) ili s korijenom srčanika (br. 63), odnosno, s gomoljastim korijenom jedića (br. 161). Opasnost zamjene je tim veća što se sve to korijenje, odnosno gomolji, sabiru ili rano u proljeće ili u jesen, kada biljke ili još nisu potpuno razvijene ili su već jako uvenule.

Zanimljivo je da se ni u staroj, a ni u novoj literaturi ne spominju nikakvi oblici liječenja aromatsko-mirisnim plodovima broske.

Ljekovite i djelotvorne tvari: podanak sadrži eterično ulje, tanin, gorke tvari imperatorin, ostin i ostrutin. Nadalje je dokazana guma, a čitav niz djelotvornih tvari nije još do kraja objašnjen.

Ljekovito djelovanje: u sjevernim zemljama Evrope broska je od davnine vrlo poznata i cijenjena kao ljekovita biljka dok je liječnici starog vijeka nisu uopće poznavali. Prvi opis te biljke nalazimo u djelima bilinarke Hildegarde, ali nije posve jasno, je li mislila na brosku ili je njezina "astrancia" u stvari veliki lisjak (Astrantia major L.).

Broska se u srednjem vijeku naveliko upotrebljavala, te je kako u humanoj tako i veterinarskoj medicini važila kao najbolje sredstvo protiv zaraznih bolesti. Ona je bila univerzalno sredstvo "korijen svih korijena", ona je bila "remedium divinum", "božansko sredstvo" glasovitog liječnika Friedricha Hoffmanna (1660-1742) proizvođača Hoffmannovih kapi (Spiritus Aetheris). Nakon što je početkom novog vijeka prilično izgubila od svog visokog ugleda - vjerojatno zbog stalne zamjene s drugim sličnim biljkama iz porodice štitarki - ugled joj je ponovo porastao. Paracelsus je savjetovao "Ako netko pati od žeđi i, ako mu je jezik sasvim suh, neka namoči brosku u vino i neka to pije. Neka zakuha korijen broske kod kroničnog tumora na slezeni, izraslina na maternici ili u trbušnoj šupljini ili, ako ga muči kamenac u mjehuru ili peludna groznica."

Moderno prirodno liječništvo preporuča podanak broske kao sredstvo protiv groznice i sredstvo za umirenje. Kod kataralnih teškoća i probavnih smetnji kod tumora na slezeni i jetri, kod grčeva u maternici i menstruacijskim smetnjama, kod trbobolje, naklonosti napadima kapi i uzetosti jezika, a i kod suvišne sluzi, gihta i reume vrlo je uspješan lagani čajni uvarak broskinog podanka.

Za 1 šalicu čaja uzima se 1 čajna žlica sitno izrezanog podanka - svježeg ili dobro osušenog - za lagani čajni uvarak, čaj se ostavi oko 3 minute, ocijedi se i pije nezaslađen i polagano u gutljajima. Prema potrebi pije se 1-2 šalice.

Primjena u pučkoj medicini: pučka medicina hvali podanak broske kao mnogostrani lijek. U alpskim područjima, gdje se broska i najčešće pojavljuje, stavlja se sitno izrezani podanak u rakiju, te se mnogo upotrebljava iznutra protiv bolova u utrobi, a izvana kao lijek za rane.

Kod otrovanja želuca pokvarenom ili otrovnom hranom (gljive!) treba podanak broske prokuhati u vinu i svakih četvrt sata uzimati po 2 pune jedaće žlice. Izvana se mnogo upotrebljava oblog od čaja ili oblog od još jačeg djelovanja, od podanka namočenog u jaku rakiju, za smanjenje, odnosno, sazrijevanje oteklina i čireva, za liječenje gnojnih rana, divljeg mesa i izraslina. U alpskim područjima mnogo se upotrebljava podanak broske i majčine dušice (br. 143) protiv kroničnog alkoholizma.

Primjena u liječenju životinja: podanak broske upotrebljava se na selu kao čajni uvarak kod otrovanja krvi, gnojenja i živčane groznice domaćih životinja. Autor navodi brojne slučajeve gdje su postignuti dobri uspjesi u liječenju slinavke i šapa pranjem oboljelih mjesta uvarkom podanka broske i istovremenom unutarnjom primjenom.

Nešto iz pučkog vjerovanja o broski. Broska je u narodnim običajima igrala određenu ulogu naročito u alpskim područjima. Još se danas tu i tamo nađe pričvršćen podanak broske na kućnim vratima ili na ulazu u staju kao obrambeno sredstvo protiv bolesti, a u božičnim danima dimili su se stanovi i staje sušenim i zapaljenim podankom broske. Još je mnogo takvih upotreba broske u narodu no sve su one dokaz da je broska u narodu od davnine uživala veliki ugled i da je toj biljci pripisivana čak i tajna moć.

Napomena: sličnog su sastava, a i djelovanja i druge vrste roda Peucedanum pa ih pučka medicina upotrebljava gotovo u iste svrhe kao i opisanu brosku. Tako se na nekim našim područjima pojavljuje broski slična biljka:

PEUCEDANUM OFFICINALE L. — devesilje

s jako razvijenim podankom, jako i usko izrezanim listovima i žutim cvjetovima.

Devesilje

Pojavljuje se na suhim livadama, uz rubove šuma, po suhim obroncima među grmljem i dr.

Ta je biljka bila poznata još u starom vijeku te se kao droga upotrebljavao podanak (Rhizoma Peucedani) - neugodna mirisa i okusa, a upotrebljavali su se i plodovi (Fructus Peucedani).


Peršin, peršun - PETROSELINUM HORTENSE HOFFM.

Sinonimi: Apium petroselinum L. — Carum petroselinum Benth. Hock — Carum vulgare Druce — Petroselinum sativum Hoffm. — Petroselinum vulgare Hili.

Narodni nazivi: ač — ak — majdonos — petrusin — peršin — peteršilj — petresimul — petrusilj — petrusim — petrusimul — petršilj — petržil — vrtlenski petrusin — vrtnja zelen — zelen — zeleni ak.

Peršin

Opis biljke: peršin je dvogodišnja biljka s bijelim tankim i repastim korijenom. Stabljika je malo žljebasta, gola i kutasta, a listovi su različitog oblika. Krunični listovi su žućkasto-zelene boje. Pobliži opis biljke, a naročito plodova, te mogućnosti zamjene sa srodnim biljem anišem (br. 104), koprom (br. 14), komoračem (br. 57), kimom (br. 42) i trbuljom (br. 96), s otrovnim vrstama kukutom i trubeljikom (br. 168) treba pogledati kod "usporednog pregleda" koji je opisan kod vodene trbulje (br. 96).

Peršin

Miris i okus: miris biljke je svojstven, aromatičan, korijen je ugodna okusa, a sjeme je pomalo oštra mirisa i okusa.

Vrijeme cvatnje: svibanj do lipnja, a vrijeme sazrijevanja plodova kolovoz, rujan.

Stanište: peršun raste kao samonikla biljka u južnoj Evropi. Kao začinska biljka sije se gotovo u svim povrtnjacima na području Evrope. Nerijetko i ptice raznose sjeme, pa se peršun često u poludivljem stanju pojavljuje na pašnjacima, zapuštenim mjestima i uz rubove putova. U povrtnjacima najbolje uspijeva na dubokim i rahlim zemljištima, bogatim hranjivim tvarima ali ne i na svježe gnojenim zemljištima.

Ljekoviti dijelovi biljke: iskapa se korijen (Radix Petroselini) u proljeće (travanj) ili jesen (listopad, studeni). Sabire se i biljka u cvatu (Herba Petroselini), a i samo sjeme (Fructus ili Semen Petroselini). Sjeme se sabire tako da se neposredno prije potpunog sazrijevanja odrežu štitovi koji se povežu i stave u platnenu vrećicu kako kod ispadanja sjemena u potpunoj zriobi nebi došlo do gubitka sjemena.

Ljekovite i djelotvorne tvari: od ljekovitih tvari peršin prije svega sadrži eterično ulje (Oleum Petroselini) u kojem ima apiola. Najveći sadržaj apiola ima peršinov plod. U plodu se uz eterično ulje nalazi glikozid apiin i niz mineralnih tvari. Korijenje uz eterično ulje sadrži sluzne tvari, šećer i apiin. Biljka uz eterično ulje sadrži glikozid apiin, tragove hlapivog alkaloida, inozit, sumpor i mineralne soli. Već te mnoge i obilne tvari uzdižu biljku iznad omiljenog "kuhinjskog začina" i čine je vrlo djelotvornom ljekovitom biljkom.

Ljekovito djelovanje: korijen i plodovi peršina u službenoj su upotrebi, dok se biljka u cvatu prerađuje uglavnom za homeopatsku primjenu.

Poput aniša (br. 104), komorača (br. 57) i kima (br, 42) i peršin se ubraja u ljekovite biljke koje sprečavaju nadimanje, umiruju grčeve i djeluju protiv vrenja u crijevima. Važno je da se peršin uzima u određenim količinama i da ne postoje upalni procesi bubrega, što utvrđuje liječnik.

Već male količine mogu pobuditi probavne procese, odvojiti nakupljanje vode u nogama, osrčju, te prsnoj i trbušnoj šupljini, izazvane vodenom bolešću, te lagano pospješuje menstruaciju. Kod navedenih bolesti peršin je često puta pomogao kada su drugi lijekovi zakazali.

Kod vrlo slabih i osjetljivih osoba dovoljno je u juhi ukuhati samo nekoliko ploški korijena da bi se postiglo ljekovito djelovanje. Jače osobe mogu piti dnevno 1 do 2 šalice čajnog oparka od plodova peršina; dovoljna je jedna ne vrhom napunjena čajna žlica za 1 šalicu čaja. Peršin se ubraja u ljekovito bilje koje otvara, no peršin nije sasvim nedužna ljekovita biljka. Kao lijek za bubrege ne smije se ni u kom slučaju upotrijebiti bez odobrenja liječnika. Naročito se peršinovo ulje (Oleum Petroselini) smije uzeti iznutra samo po liječničkom propisu. To ulje dobro djeluje u slučajevima mokrenja krvi te kod kamenaca u bubregu i mjehuru. Izvana se ulje primjenjuje kao zaštitno sredstvo protiv uboda komaraca i drugih insekata te protiv ušiju na glavi.

Primjena u pučkoj medicini: primjena je identična s već navedenim izlaganjima. Majke dojilje stavljaju na prsa listove peršina kad žele prestati dojiti. Uvarak sjemena i korijena peršina služi kao sredstvo za porast kose. Među seljačkim stanovništvom na neodgovoran se način upotrebljava zdrobljeno sjeme peršina kao sredstvo za nasilni pobačaj, što je vrlo često prouzročilo smrtne slučajeve.

Primjena u liječenju životinja: plodovi nisu samo dobro sredstvo protiv crijevnih parazita kod pasa, nego se i svinjama oboljelim od svinjskog vrbanca daju plodovi stučeni u prah.


Proso - PANICUM MILIACEUM L.

Sinonimi: Panicum milium Pers

Narodni nazivi: jagle — muhar — proja — prosa — sitna proha — sitna proja.

Proso

Opis biljke: jaka, 60-100cm visoka jednogodišnja biljka, čija je stabljika pri dnu debela kao palac, ima prilično široke i duge listove. Klas prosa je rastresit i slabo okrenut prema dolje, a klasići u klasu imaju po tri zaštitne pljevice.

Proso

Vrijeme cvatnje: srpanj - kolovoz, a vrijeme žetve kolovoz do polovine rujna, što ovisi o položaju na kojem se proso uzgaja.

Stanište: proso nema nekih naročitih zahtjeva na zemljište pa uspijeva i na siromašnim pješčanim tlima, samo s tom razlikom da je kultura prosa nešto osjetljivija na hladnoću i vlagu.

Ljekoviti dio biljke je sjeme prosa. Od ljekovitih i djelotvornih tvari sjeme prosa sadrži uz fosfor, kalij i magnezij mnogo kremične kiseline i dr.

Ljekovito djelovanje: proso kao biljka može se slijediti sve do u kameno doba starog svijeta. Ono nije bilo samo glavna hrana već je radi svoje ljekovitosti bilo i jedan od najstarijih prirodnih lijekova u pučkoj medicini. Poznavalac bilja, Rivius pisao je o prosu oko 1560. god. među ostalim slijedeće: "Proso služi onima koji trpe od 'tekućih bolesti' (vodena bolest), ono tjera mokraću i snažno pokreće znojenje. Proso čisti utrobu, kao što je to bio lijek sv. Ambroziju, a siromašnim ljudima liječi groznicu i slabosti." Kaša od prosa, koju sve više potiskuje zobena kaša, gotovo je potpuno isključena u Evropi upotrebom riže. Moderna biljna biologija ponovo je prosu ustupila dostojno mjesto među ljekovitim biljem, pa se proso kao ljekovita dijeta ne može dovoljno preporučiti.

Ako se bakterije crijeva, nazvane i crijevna flora, nepovoljno promijene prekomjerno kiselom hranom ili, ako se crijevna flora sasvim ili djelomično uništi davanjem antibiotika, onda dolazi do crijevnih oboljenja koja se najbolje otklanjaju dijetom. Baš u takvim slučajevima je proso, kao izričito lužnata žitarica, biljni lijek od ljekovito-dijetalnog značenja. Proso pruža crijevnim bakterijama potreban hranjivi supstrat, a time se potiskuje razvitak bakterija koje uzrokuju gnjiljenje. Kako u današnjoj "visokostandardnoj kuhinji" prevladavaju kiseline koje nepovoljno utječu na crijevnu floru, bilo bi vrlo preporučljivo da se jednom do dva puta nedjeljno pripremi hrana od prosa koja bi poslužila kao ljekovita dijeta.

Proso se pokazalo prikladnim i kao dijeta u kozmetici. Nečista put ima svoje uzroke djelomično u povećanoj kiselosti u krvi. Prijevremeno sijeđenje kose, krtost i lomljivost noktiju svodi se često, među ostalim, i na pomanjkanje mineralnih tvari. Kozmetiku treba u prvom redu primijeniti iznutra na djelovanje prema vani: čišćenje krvi, zdravstvena dijeta i smišljena nadopuna svih tvari koje nedostaju organizmu, a koje upravo pružaju samo biljke. Proso je odličan lijek protiv taloženja štetnih tvari kod reumatizma i gihta, pa proso ne samo da čisti krv od svih štetnih sastojaka nego čitavom organizmu dovodi tvari za izgradnju, među ostalim, i kremičnu kiselinu. Čitavom tijelu - od vrha kose sve do nokata na nogama, potrebna je kremična kiselina i to u prvom redu rastvorijiva kremična kiselina, a upravo je taj oblik kremične kiseline sadržan u prosu, slično kao i kod poljske preslice (br. 55). Priprema dijetne hrane od prosa: manja ili veća zdjelica zdravog i krupnog prosa namače se 5 sati u peterostrukoj količini hladne vode; pri tom proso jako nabubri. Kaša se zatim ugrije i doda joj se vode, ukoliko je voda za namakanje posve upijena.

Ne smije se odliti eventualni ostatak vode od namakanja. Kaši se doda šaka sitno izrezanog zelenja za juhu: mrkve (br. 53), celera (br. 18), crvenog luka (br. 7), porjaka (br. 8) i peršina (br. 101). Tek na kraju, kada je kaša zajedno s dodanim zelenjem kuhana, doda se malo morske soli i slatkog vrhnja. Kao prilog tom dijetnom jelu može poslužiti zelena salata.

Daljnje žitarice opisane u zdravstvenom pogledu nalaze se pod (br. 28) zob, br. (160) kukuruz i pod (br. 148) pšenica.


Zečja soca - OXALIS ACETOSELLA L.

Sinonimi: Oxalis alba Gilib. — Oxys acetosella Scop.

Narodni nazivi: kisela djetelina — kisela ditelina — kiseljak — kiseljača — kisjelača — kisla deteljica — kozji kiseljak — ljuta ditelina — obični cecelj — slanica — sočica — zajčja detelja — zečji kupus — zečja so.

Zečja soca

Opis biljke: trajna biljka s malim puzavim podankom pokrivenim mesnatim ljuskicama. Izravno iz podanka izbijaju djetelini slični listovi s dugom peteljkom, kao i cvjetovi s još duljom peteljkom od listova. Cvjetovi su bijeli i protkani nježnim crvenim žilicama. Listovi se skupljaju uveče i prije padanja kiše.

Zečja soca

Vrijeme cvatnje: travanj do kraja srpnja.

Stanište: zečja soca raste svugdje u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, te se po njoj najpouzdanije ocjenjuje stanište jer, gdje ona uspijeva, tamo je i dobra šumska zemlja.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabire se čitava biljka bez korijena (Herba Acetosellae). Ona je gotovo bez mirisa, a okusa je svježeg i kiselog što dolazi od oksalne kiseline koja se nalazi u čitavoj biljci.

Ljekovito djelovanje: zečja soca nije biljka koja je u službenoj upotrebi ali je kao ljekovita biljka upotrebljavana još od starog vijeka. Njezina ljekovitost počiva na oksalnoj kiselini koja se u biljci nalazi u priličnim količinama. Zanimljivo je da količina oksalne kiseline prema noći pada, a da se početkom svitanja povisuje.

Ova se biljka upotrebljava samo u pučkoj medicini i to ne s malim uspjehom.

Primjena u pučkoj medicini: s obzirom da biljka nije prikladna za sušenje, gotovo se isključivo primjenjuje svježe ubrana. Oparak se od svježe biljke priprema tako da se šaka ubrane biljke popari litrom vode, ostavi 2-3 minute, ocijedi i pije hladno. Taj napitak, malo zaslađen, ugodan je ljeti jer osvježava i gasi žeđ.

Uz to što gasi žeđ, ovo piće ima i određeno ljekovito djelovanje. Ono otklanja laganije smetnje u jetri i u probavi, kao i često dosadnu žgaravicu. Za piće se preporuča topli čajni oparak kod žutice, upale bubrega, skorbuta, kožnih osipa i kod glista, čaju se pripisuje i djelovanje čišćenja krvi. Često se u pučkoj medicini drugih naroda spominje zečja soca kao ljekovita biljka za liječenje početnog raka na želucu, odnosno, unutarnjih i vanjskih čireva nalik na rak. Istiješteni sok iz svježe biljke pomiješa se s trostrukom količinom destilirane vode ili kišnice pa se to uzima svaki sat po 3 do 5 kapi. Nerazrijeđeni svježi sok stavlja se izravno na zloćudne čireve i otekline.

I kod tzv. Parkinsove bolesti (paralysis agitans) preporuča se istovremena primjena iznutra kao čajni oparak i izvana trljanjem kičme svježim sokom. Razrjeđenja i količina davanja trebaju biti točno dozirana jer inače oksalna kiselina štetno djeluje, a može prouzročiti čak i teške zdravstvene smetnje. U proljeće sabrani listovi zečje soce dodaju se u malim količinama proljetnim juhama od povrća, špinatu ili salati jer pobuđuju apetit, osvježuju i potiču izmjenu tvari. Iskopani podanak zečje soce dobro se opere, ali ga se pri tom ne smije dugo držati u vodi, i s reznom površinom stavlja na rane, što djeluje na stezanje, odnosno, zacjeljivanje rane. Podanak ukuhan sa šećerom daje se djeci u malim količinama kao lagano sredstvo za otvaranje.

Primjena u kuhinji: s obzirom da sabrane biljke nisu prikladne za čuvanje u suhom stanju, mnoge su domaćice već pokušale zečju socu konzervirati sa šećerom kako bi je u zimi upotrebljavale kao začin za juhe.

Primjena u liječenju životinja: oprani podanak služi u liječenju domaćih životinja, isto kao i u liječenju ljudi, kao lijek za rane. Veće količine su škodljive, naročito kod stoke na paši, jer mogu uzrokovati katare želuca i crijeva.


Više članaka...

Stranica 13 od 31

13

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas831
mod_vvisit_counterJučer1121
mod_vvisit_counterOvaj tjedan5611
mod_vvisit_counterOvaj mjesec38866
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.1697697

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 112