Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Trnina - PRUNUS SPINOSA L.

Sinonimi: Druparia spinosa Clairv.

Narodni nazivi: crna trnovima — crni trn — divlje šljivice — dlog — drača — drnula — kukinja — mrki trn — oparnica — trnavka — trnula — trnjina — trnjula.

Trnina

Opis biljke: trnina je grm, visok 1 do 3 m, kojemu su mladi izdanci baršunasto dlakavi, a postrane grane završavaju oštrim trnjem. Kora trnine je crno-smeđe boje. Listovi su s peteljkom, ovalna oblika, nazubljeni, s donje strane u početku razvoja oskudno dlakavi, a kasnije goli. Bijeli se cvjetovi pojavljuju neposredno prije listanja tako gusto da se jedva zamjećuju grane. Plod je koštunica okrugla oblika, veličine do 1 cm, tamnoplave boje, nahukana plavičastim maškom. Tek nakon češćeg promrzavanja uslijed jesenskih mrazova gubi trpak i stežući okus.

Trnina

Da bi se izbjegla zamjena trnine s glogom (br. 48), treba pogledati usporedni pregled u tabelarnom obliku kod botaničkog opisa gloga (br. 48).

Miris i okus: oba su svojstvena, nalik na gorki badem.

Vrijeme cvatnje: od kraja ožujka, uglavnom u travnju, a pojedinačno još u svibnju.

Vrijeme sazrijevanja plodova: listopad.

Stanište: trnina se većinom nalazi uz rubove šuma, na neplodnim tlima i pašnjacima, a često se radi svojeg trnja sadi kao živica, no daje prednost vapnenim tlima. Grm je prikladan za sadnju na tlu koje klizi, jer ima obilno korijenje koje se daleko širi i dobro veže zemlju.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores Pruni spinosae ili Flores Acaciae) u travnju i svibnju, a kora s korijena i plodovi (Fructus Pruni spinosae) u listopadu i studenom. Plodovi se sabiru zreli, no može se sa sabiranjem pričekati dok plodovi 2 do 3 puta ne promrznu.

Miris cvjetova sličan je gorkom bademu, a i okusa su trpka i pomalo gorka. Plodovi imaju kiseo i trpak okus te stežu. Oba svojstva gube plodovi kad promrznu na grmu. Budući da se plodovi beru u kasnu jesen, kada ih s obzirom na vremenske prilike nije moguće sušiti prirodnim putem, treba ih sušiti uz umjerenu umjetnu toplinu, pazeći pri tom da se dobro osuše, a da ne budu spaljeni. Ako se plodovi dobro ne osuše, postaju pljesnivi te se ne smiju više upotrebljavati.

Ljekovite i djelotvorne tvari: tvari sadržane u cvijetu većim dijelom nisu još do kraja istražene, no trebao bi postojati u vrlo malim količinama glikozid koji sadrži cijanovodičnu kiselinu. U plodovima je sadržan tanin, jabučna kiselina, druge organske kiseline i šećer.

Ljekovito djelovanje: Kneipp je bio veliki pristalica cvjetova od trnine jer su kao čaj potpuno neškodljivo i sigurno sredstvo za otvaranje i jačanje želuca. Čaj od cvjetova: 2 čajne žlice za 1 šalicu čajnog oparka treba piti 2 do 3 šalice dnevno, zaslađene sa malo meda. Ovaj čaj odstranjuje kožne osipe i kožne nečistoće, umiruje želučane grčeve, pospješuje izlučivanje mokraće, rastvara sluz kod katara, a preporuča se kod vodene bolesti i kod stvaranja kamenaca. Plodovi prerađeni u ukusan pekmez pospješuju stolicu. Taj se pekmez preporuča naročito djeci koja pate od neredovite stolice ili začepljenosti. Uvarak od korijena trnine uzima se kod groznice.

Primjena u pučkoj medicini: istiješteni sok plodova trnine hladi upaljeni želudac i izvanredno djeluje protiv žutice.

Iz cvjetova trnine priprema se sa šećerom sirup. U tu svrhu cvjetovi se prokuhaju s vodom, nakon toga se procijede i masa istiješti kroz tkaninu. U taj se sok doda jednaka težina šećera, još jednom se prokuha i tako poput sirupa dobivena tekućina puni u boce. Sirup blago otvara, a naročito je pogodan za djecu.

Sok od plodova trnine, pomiješan s uvarkom od korijena trnine, dobro je sredstvo za grgljanje i ispiranje usta kao i za umirenje krvarenja iz nosa. Cvjetovi trnine pomiješaju se s medom i ostave 3 do 4 tjedna. Uzimani čajnom žlicom više puta dnevno jačaju srce.

Čaj od cvjetova trnine, uziman neko vrijeme, preporuča pučka medicina kao vrlo dobro sredstvo protiv povećanja prostate (hipertrofija prostate). Čaj za čišćenje krvi: 6 dijelova cvijeta trnine, 4 dijela listova koprive (br. 150), 2 dijela podanka pirike (br. 5) i 1 dio lista kadulje (br. 132) dobro se izmiješaju te se 1 puna čajna žlica te mješavine uzme za 1 šalicu čajnog oparka, a pije se nezaslađeno i u gutljajima 2 do 3 šalice dnevno.


Sremza - PRUNUS PADUS L.

Sinonimi: Cerasus padus (D. C.) Delarb. — Druparia padus Clairv. — Padus racemosa C. K. Schneid. — Prunus racemosa (Lam.) Gilib.

Narodni nazivi: cremza — cremža — crimza — crinza — črenza — divlja trešnja — svibovina — sremža — srensa — trpika.

Sremza

Opis biljke: sremza je grm ili drvo, visoko 5 do 10 m. Kora joj je tamnosmeđe do tamnocrne boje i bijelo točkasta. Ovalni listovi su sitno nazubljeni, zašiljeni, a na peteljci imaju po dvije žlijezde. Cvjetovi su sastavljeni u visećim bijelim grozdovima. Plodovi su u početku zeleni, zatim crveni, a kasnije sjajno crni, veličine graška, s namreškanom košticom.

Sremza

Miris i okus: svježi plodovi mirišu omamno, a okusa su slatkasta i neugodna. Ako se grane i listovi ribaju, smrde. Cvjetovi imaju jak, neobičan miris, koji svakom nije ugodan.

Vrijeme cvatnje: svibanj, a vrijeme sazrijevanja plodova srpanj do kolovoza.

Stanište: uglavnom raste u niskim i svijetlim šumama a na staništu daje prednost vlažnim šumskim mjestima i rubovima šuma. Često se nalazi u društvu johe, vrbe i hrasta, a uzgaja se i u vrtovima i nasadima. Koštice sremze nađene su u Alpama, u sojenicama iz kamenog doba.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se u prvom redu zreli plodovi dok se katkada sabiru i cvjetovi. Kora (Cortex Pruni padi) s mladih grančica sabire se od veljače do studenoga.

Ljekovito djelovanje: ni sremza, ni trešnja (br. 113) nisu priznate ljekovite biljke. U pučkoj su medicini obje biljke radi svoje mnogostrane ljekovitosti vrlo cijenjene.

Primjena u pučkoj medicini: glavna tvar u kori, listu, cvijetu i plodu je prunasin, glukozid cijanovodične kiseline, koji u prejakim dozama uzrokuje glavobolju, povraćanje i jaki proljev, dok u manjim dozama djeluje ljekovito. Tako je čajni oparak od kore, koja je skinuta s mladih grana, poznat pučki kućni lijek protiv gihta.

Oparak od mješavine dijelova kora, komadića grana i cvjetova rado se primjenjuje za obloge kod upale očnih kapaka.

U zrelim plodovima sadržan je grožđani šećer i obilno vitamina C. U pučkoj medicini istočnoevropskih naroda upotrebljava se jako skuhana kora sremze kao sredstvo za umirenje kod epileptičkih napadaja. Čajni oparak od lista i cvjetova zaslađen medom primjenjuje se kod oboljenja pluća.

Stavljanjem cvjetova u jaku rakiju priprema se tinktura koja se u kapima, uz dnevno povišenje kapi, uzima protiv histerije. Liječenje se počinje sa 3 puta dnevno po 5 kapi te raste do 3 puta po 10 kapi, ta visina doze ostaje čitav tjedan, a onda se dnevno smanjuje po 1 kap sve do početne doze od 5 kapi. Ta se kura ponavlja od slučaja do slučaja.

Svježim se plodovima izvadi koštica, plodovi se osuše i smrve u prah. Taj prašak, uzet na vrhu noža 2 puta na dan s nešto vode, pospješuje izlučivanje mokraće, a djelotvoran je i protiv kamenaca.



Šljiva - PRUNUS DOMESTICA L.

Sinonimi: Prunus communis Huds. — Prunus domestica ssp. oeconomica Borkh. — Prunus sativa Rony et Cam.

Narodni nazivi: bistrica — bistričanka — cepača — cepika — crnošljiva — čitlovka — mađarka — modra sliva — modrica — požega — požegača — sliva.

Šljiva

Opis biljke: šljiva je 3 do 10 m visoko drvo čije grane i grančice nose katkada trnje dok istovremeno razvija listove i cvjetove. Listovi su ovalni, naborani i po rubu nazubljeni. Neke sorte imaju listove koji su s donje strane mekano dlakavi. Cvjetovi su na kratkim peteljkama i tjeraju obično po dva zajedno iz postranih pupoljaka prošlogodišnjih izdanaka i bijele su boje. Plodovi su duguljasti, plave do crvenkaste boje, već prema sorti, u kojima se nalazi gruba, s obje strane zašiljena koštica.

Šljiva

Miris i okus: plodovi imaju nježan i slatkast miris, a u zrelom su stanju slatki, ukusni i vrlo sočni.

Vrijeme cvatnje: travanj do svibnja.

Vrijeme sazrijevanja plodova: rujan do listopada.

Stanište: šljiva u domaćim vrtovima potječe od divlje biljke kojoj je domovina Perzija, Kavkaz i Armenija. U 3. stoljeću pr. n. e. šljiva je, vjerojatno kao i mnoge biljke iz Azije, prispjela u Grčku s vojnim pohodom Aleksandra Velikoga. Rimljani su opet, preuzevši mnogo uz kulturu od Grka, preuzeli i šljivu i već su u južnoj Italiji imali uređene nasade šljiva koje su za vrijeme svojih ratnih pohoda proširili i sjevernije od Alpa. Karlo Veliki brinuo se svojim poznatim naredbama za proširenje i uzgoj preko 600 biljaka i za proširenje uzgoja šljive koja je u njegovim naredbama navedena kao "prunari diversi generis". Danas postoji veliki broj raznih sorti šljiva.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se list od svibnja do kolovoza, smola koja istječe iz kore od svibnja do srpnja, i konačno, zreli plodovi u jesen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u plodovima je sadržana uz bjelančevinu, i ugljikohidrate, mast, škrob, šećer, znatnija količina mineralnih tvari i niz voćnih kiselina.

Ljekovito djelovanje: čini se da se ljekovita vrijednost suhih šljiva ispravno cijeni samo u Portugalu i Nizozemskoj jer su samo u tim zemljama Evrope šljive u sušenom obliku u službenoj upotrebi.

Šljive su vrlo vrijedna dijetna hrana kod oboljenja bubrega, kod gihta, reumatizma, kod bolesti jetre i donose, uživane svježe ili kuhane, promjenu u inače jednoličnu ishranu tih bolesnika.

Šljive su blago sredstvo za otvaranje, djeluju na pospješenje probave i pobuđuju apetit. Upravo se ovo zadnje svojstvo mora naglasiti jer se čak i izrazito gađenje na jela najbrže otklanja uživanjem kuhanih šljiva. Tvari poput pektina, koje vrlo nabubre, čine stolicu mekanom i u velikoj mjeri olakšavaju pražnjenje crijeva. Ovo ljekovito djelovanje šljive bilo je poznato još u starom Rimu pa je pjesnik Gargilije Marcijal napisao u stihovima:

"Uzmi šljive u trošnom bremenu starosti, jer one običavaju smekšati tvrdo napeti trbuh."

Savjet, kojega u najrazličitijim oblicima uvijek iznova ponavljaju svi veliki narodni liječnici! Umjesto da se kod tvrde stolice navečer namoči u vodi 5 do 10 sušenih šljiva, i da se ujutro na tašte uzmu sa vodom, moderan čovjek uzima kemijska sredstva za otvaranje i čudi se što mora sve više uzimati tih različito obojenih tableta da bi omogućio stolicu.

Kod vrlo neredovite ili vrlo tvrde stolice može se djelovanje šljiva pojačati tako da se pripremi gust šljivov pekmez i od toga dnevno ujutro na tašte uzima 1 do 2 jedaće žlice. Tom se pekmezu dodaje na vrh noža kore krkavine stučene u prah (br. 122) ili podanka slatke paprati (br. 110). Mišljenje, koje se ponegdje čuje, da su sirove šljive nezdrave, ispravno je samo onda, ako se pojede prevelika količina šljiva. One, neprobavljene, nakupljene u crijevima počnu pomoću bakterija vreti, pri tom se razvijaju velike količine plinova i dolazi do stvaranja škodljivih kiselina. Sve to uzrokuje grčeve u želucu i crijevima, i konačno, jaki proljev.

Velike količine šljiva svake se godine beru i nakon potpunog vrenja peku ili destiliraju u poznatu rakiju šljivovicu. Ta rakija, uzimana u malim količinama, zagrijava i pobuđuje probavu, a upotrebljava se i za čišćenje rana. Šalica vrućeg biljnog čaja, sa 1 do 2 male čašice šljivovice, uvijek vrijedi kao zaštitno sredstvo za vrijeme epidemije gripe, a može najbrže odstraniti prehladu (hunjavica, lagano povišenje tjelesne topline, zimica, grlobolja, glavobolja).

Primjena u pučkoj medicini: osim već navedenih primjena, koje sve potječu iz iskustva pučke medicine, treba još spomenuti da se listovi šljive smatraju u medicini vrlo ljekovitim. Svježe natrgani listovi, kuhani u vinu, daju piće protiv bolova u grlu ili natečenih krajnika. Ako se usta često ispiru tim uvarkom ili, ako se taj uvarak dulje drži u ustima, on jača zubno meso. Preporuča se i čišćenje rana vinskim uvarkom. Stare i teško zacjeljive rane liječe se ovim uvarkom u obliku obloga.

Smola, koja isteče iz drveta šljive, rastopi se u vinu i pije kao sredstvo protiv kamenaca.

Smola šljive i svježi listovi kuhani u octu upotrebljavaju se kao kupelj kojom se liječe kraste. Kupelji se moraju uvijek iznova ponavljati i tada kad su kraste već potpuno iščezle.

Staro prokušano sredstvo, koje olakšava pražnjenje crijeva, priprema se po slijedećem receptu:

U 6 litara vode stavi se 70 grama podanka slatke paprati i jednaka količina korijena sladića (br. 65) koji se nabavi u ljekarni. Kuha se tako dugo dok ne ispari otprilike 1 trećina tekućine. Preostala se tekućina procijedi i u njoj se kuha 2 kg šljiva i 1 kg šećera dok ne nastane gusta tekuća kaša. Od te se kaše uzimaju dnevno 2 do 3 jedaće žlice.


Višnja - PRUNUS CERASUS L.

Sinonimi: Cerasus acida G. M. Sch. — Cerasus vulgaris Mill. — Druparia cerasus Clairv. — Prunus caproniana Gaudin — Prunus chamaecerasus Wallr.

Višnja

Opis biljke: za višnju su značajne tanke viseće grane i sjajni glatki listovi koji su manji i tamniji nego kod trešnje. Cvjetovi su bijeli, a plodovi zagasitocrveni i kisela okusa.

Višnja

Vrijeme cvatnje: travanj, svibanj, a vrijeme sazrijevanja plodova - lipanj i srpanj.

Stanište: višnja potječe iz Male Azije te je kod nas u vrtovima i voćnjacima potpuno udomaćena.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se plodovi (Fructus Cerasi), koštice i peteljke plodova (Pedunculi Cerasorum) ili (Stipites Cerasorum), a sabire se i smola s kore. Zreli plodovi imaju finu aromu i kiselkast okus.

Ljekovito djelovanje: u službenoj upotrebi je sirup od višnje (Sirupus Cerasorum). Sirup nije samo napitak koji hladi ljeti, nego prije svega djeluje na izlučivanje mokraće te se jako preporuča bolesnicima koji pate od vodene bolesti. Za pripremu sirupa istiješte se plodovi i koštice koje su prije toga izvađene i zdrobljene. Na jedan dio soka dolazi 2 kg šećera, a sok se sasvim lagano prokuha, napuni u boce i podvrgne sterilizaciji na način kako je to navedeno kod jabuke (br. 107).

Primjena u pučkoj medicini: osušene višnje umiruju proljev i grižu. Sjemenke iz koštica, 3 puta dnevno po 6 komada, sredstvo su protiv kamenaca, uništavaju gliste u tijelu, umiruju kašalj i izlučuju mokraću. Peteljke i smola od plodova višnje primjenjuju se na jednaki način kao i kod trešnje.


Trešnja - PRUNUS AVIUM L.

Sinonimi: Cerasus avium Moench. — Cerasus dulcis G. M. Sch. — Cerasus nigra Mili. — Prunus cerasus Scop. — Prunus cerasus v. avium L.

Narodni nazivi : crešnja — češnja — črešnja — črišnja — divjaka — divlja trešnja — drobnica — kriješ — kriša — ptičarica— sitnica — tičarca — trišnja.

Trešnja

Opis biljke: trešnja raste kao samoniklo drvo, sama, ili u šumi s ostalim listopadnim drvećem, a visoka je često i iznad 10 m. Iz samoniklog oblika razvili su se mnogobrojni uzgojni oblici trešnje. Kora drveta je glatka i odvaja se u vodoravnim trakama. Listovi su na rubu dvostruko pilasti, ovalni, s donje strane pahuljasti s dvije žlijezde na peteljci lista. Cvjetovi se razvijaju u čupercima i snježno su bijele boje. Plodovi su različite veličine, uglavnom crvene ili crne boje, a nalaze se na peteljkama obično po 2 do 3 zajedno.

Trešnja

Vrijeme cvatnje: travanj, svibanj, a sazrijevanje plodova od svibnja pa nadalje do ljeta što je ovisno o sorti, a naročito o položaju gdje trešnja raste.

Stanište: prvobitna domovina trešnje je Mala Azija, a danas je raširena u svim listopadnim šumama srednje Evrope.

Gotovo prije 2000 god. rimski je vojskovođa i proslavljeni sladokusac Lucijel Lukul donio prvu trešnju u Rim. Monasi su se trudili da trešnju kao drvo koje voli topla područja priviknu na hladnija područja, pa je oko 800 god. kasnije već u propisima Karla Velikoga bilo preporučeno za uzgoj nekoliko sorti trešanja. Od onog vremena trešnja se udomaćila u šumama srednje Evrope, tamo je podivljala pa je presađivana iz šuma u rasadnike i kućne vrtove da bi se oplemenila u nove sorte. Danas je već poznato vrlo mnogo uzgojnih oblika trešnje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se plodovi s peteljkom i to od divljih i oplemenjenih sorti trešanja. Katkada se sabiru u ljekovite svrhe samo peteljke plodova (Stipites Cerasorum). Plodovi su slatki i osvježuju, a koštice i peteljke plodova imaju gorkast miris i okus nalik na badem. Ponekad se sakuplja i smola koja ističe iz kore.

Ljekovito djelovanje: radi male količine masti, soli i bjelančevina, trešnje su vrlo važne u bolesničkim dijetama, naročito kod oboljenja srca i krvnih žila, kod bolesti bubrega kao i kod gihta i reumatizma. Trešnje se daju srčanim bolesnicima u obliku kompota, ne samo zbog toga što jača i osvježava, nego i zato da bi se izbjeglo stvaranje plinova u crijevima koji potiskuju ošit prema srcu. Vrlo mala količina masnih i hranjivih tvari čini trešnje vrlo prikladnim za dijetu kod kura za mršavljenje. Šećernim bolesnicima mogu se trešnje dati u umjerenim količinama, jer je najveći dio šećera, tzv. levuloza, u obliku koji ne škodi šećernim bolesnicima.

Primjena u pučkoj medicini: iz plodova se radi tzv. trešnjeva rakija. Ona je korisna za želudac jer ga grije i brzo odstranjuje sve želučane teškoće koje može prouzročiti prehladno piće, naročito ljeti. Rakija od trešanja djeluje osvježavajuće kod osjećaja slabosti, a upotrebljava se i kao sredstvo za masiranje jer jača premorene udove.

Svježi ili sterilizacijom konzervirani bezalkoholni sok od trešanja jača srce. Peteljke od plodova trešanja dobro se osuše te služe kao vrlo dobar prsni čaj za rastvaranje sluzi.

Smola, koja teče iz ozlijeđene kore, rastopi se u vinu te se pije za liječenje starog, kroničnog kašlja. Smola se umjesto u vinu otopi u pravom octu, te se sa tom tekućinom kupaju šugava mjesta na tijelu nakon čega uskoro dolazi do nestanka šuge. Tom tekućinom odstranjuje se i prhut na glavi. Koštice trešnje, stučene u prah i miješane sa vinom smanjuju kamence i pijesak.


Više članaka...

Stranica 13 od 32

13

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas197
mod_vvisit_counterJučer576
mod_vvisit_counterOvaj tjedan1962
mod_vvisit_counterOvaj mjesec8739
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3471663

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 46