Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Srčanik - GENTIANA LUTEA L.

Sinonimi: Gentiana symphyandra Murb.

Narodni nazivi: gencijana — goreč — gorčica — košutnik — lecijan — lincura — licijan — raven — sviščak — sirištara žuta — srčenik — srčenjak — trava od srdobolje — trava od srca — vladisavka.

Srčanik

Opis biljke: trajna je zeljasta biljka koja postiže visinu od 50 do 120 cm, s korijenom koji može biti star i do 50 god., a vrlo je dug, debeo i razgranjen, izvana smeđe do tamnosmeđe, a iznutra žute boje. Razlika između korijena srčanika i korijena bijele čemerike, s kojim se može lako zamijeniti, opisana je kod biljke bijele čemerike (br. 191). Stabljika je okrugla, iznutra šuplja, a u gornjem dijelu žljebasta. Cvjetovi su poredani u pršljenove, a nastaju u nakupinama i pazušcima listova na gornjem dijelu stabljike. Cvjetovi su svjetlo-žute boje, gotovo do čaške peterodijelni i rašireni.

Srčanik

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza, katkada još u jesen. Srčanik cvate tek nakon 5 do 8 godina.

Stanište: srčanik je tipična planinska biljka te raste često u velikom mnoštvu na vapnenačkom gorju, na pustim mjestima među grmljem te na planinskim pašnjacima i livadama. Raste i na škriljastim i granitnim zemljištima. Zbog neracionalnog sabiranja biljka je sve rjeđa na našim ranije bogatim nalazištima pa je radi toga pod zaštitom i njezino je sabiranje zasada zabranjeno. Mnogobrojni su pokusi pokazali da isto tako punovrijedan srčanik uspijeva i na vrtnoj zemlji i da sadrži iste ljekovite i djelotvorne tvari kao i u planinama divlje rastući srčanik pa se prema tome može preporučiti uzgoj srčanika. Zemlja na kojoj se srčanik uzgaja ne smije biti gnojena gnojnicom. Korijen, iskopan iz duboke vrtne zemlje, može biti dug do 1 metar i težak do 4 kg. No, umjesto uzgoja svakako bi bilo rentabilnije da se tako vrijedna droga, kao što je korijen srčanika, sabire planski i pod nadzorom te da se prilikom sabiranja, odnosno iskapanja korijena, korijenove glave vraćaju u zemlju radi daljnjeg razmnožavanja. Na taj bi se način prirodna nalazišta sačuvala tim više što su naša prirodna nalazišta bila mnogobrojna i uvijek dobro zastupana tom biljkom.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Gentianae) od starijih biljaka i to u jesen ili u rano proljeće. Svježi korijen ima oštar, gotovo odvratan miris, dok, naprotiv, osušeni korijen ima aromatičan miris. Okus je u početku sladunjav, a kasnije gorak, gorčina se dugo zadržava u okusu. Korijen treba brzo sušiti. Radi što bržeg sušenja dobro je korijen rezati po dužini, nanizati ga na špagu i objesiti na prozračno mjesto. Nizanje korijena može se vršiti samo kod onih količina koje se pripremaju za kućnu upotrebu no, ako se radi o većim količinama, tada se korijen obično suši prirodnim putem na prozračnom mjestu, kao npr. tavanu i to u vrlo tankom sloju. U slučaju nepovoljnog vremena, naročito kod jesenskog sabiranja, korijen se može sušiti i na umjerenoj toplini. Stara metoda da se korijen odmah nakon iskapanja stavlja na hrpe da bi u njemu nastupilo lagano vrenje i da bi pri tom i na prijelomu dobio zagasito-smeđu boju, pokazala se kao pogrešna, jer je dokazano da se putem te, na žalost još uvijek uobičajene metode smanjuje snažna i jedinstvena ljekovitost korijena, jer u razvijenom procesu vrenja dolazi do štetnog rastvaranja staničnog soka, što je i uzrok smanjene ljekovitosti korijena. Ta metoda vrenja korijena prije stavljanja na sušenje upotrebljava se kod proizvodnje droge u većim količinama da bi korijen u cijelosti poprimio tamnosmeđu boju, a takva se vrsta osušenog korijena srčanika primjenjuje u likerskoj industriji za proizvodnju gorkih napitaka (amara).

Ljekovite i djelotvorne tvari: srčanik se ubraja u tzv. droge s gorkim tvarima (amara), jer gorka tvar koju sadrži u najvećem je dijelu zastupana u sastavu ljekovitih i djelotvornih tvari. Osim toga korijen sadrži niz glikozida kao genciopikrin, gencin, genciamarin, masno ulje, gumu, gencian kiselinu, gencianozu, trisaharide, mineralne soli i dr. Iz korijena se proizvodi tinktura srčanika (Tinctura Gentianae) ili ekstrakt (Extractum Genlianae). Sušen i usitnjen korijen za pripremu čaja dobiva se u ljekarnama.

Ljekovito djelovanje: srčanik se ubraja kao najstarija ljekovita biljka u povijesti. Naše za tu biljku uobičajeno ime "gencijana" dolazi od latinskog naziva Gentiana kome trag ide od poznavaoca bilja, ilirskog kralja Gentisa koji je živio u starom vijeku i koji je srčanik preporučivao kao biljku za liječenje kuge. Uz mnoge druge narodne liječnike i poznati bilinar Kneipp vrlo je cijenio srčanik te je jednom rekao: "Onaj tko ima i najmanji vrt, trebalo bi u njemu imati srčanik, kadulju i pelin, pa će tada imati istovremeno i ljekarnu u kući."

Taj savjet Kneippa trebalo bi mnogo više slijediti. Korijen srčanika vrijedi kao jedno od najboljih sredstava za želudac. Kneipp naročito hvali ekstrakt srčanika kojeg treba uzimati dnevno kroz dulje vrijeme i to 20 do 30 kapi na pet jedaćih žlica vode. To pospješuje probavu, otklanja pritisak u želucu, mučninu, a otklanja brzo i napadaje nesvjestice.

Iz korijena se proizvode gorke kapi za želudac (Tinctura amara) i tinktura s alojem (Tinctura Aloes composita). Do 2 g praha korijena srčanika, uzimanog 1 do 2 puta dnevno, odstranjuje uskoro svaku probavnu smetnju i pospješuje apetit. Vrlo dobro čini i čajni oparak od korijena. Prednost se daje vinu od srčanika koje se priprema tako da se 30 do 40 g korijena stavi na močenje kroz 14 dana u 1,5 litre bijelog ili crvenog vina. Osobe sa slabim želucem piju od toga vina 1/16 do 1/8 litre dnevno. Iz korijena srčanika peče se i rakija koja nije za svakog, ali bolesnima i slabima jača želudac, liječi probadanja, razara zgrušanu krv, a vrlo je djelotvorno i zaštitno sredstvo protiv gripe. Rakija od srčanika neophodna je planinarima-alpinistima jer je jedan gutljaj te rakije dovoljan da otkloni prijeteću iznemoglost od gladi i hladnoće te da pobudi mišiće i ojača želudac.

Srčanik pridonosi poboljšanju sastava krvi kroz povećanje crvenih i bijelih krvnih tjelešaca u ispravnom omjeru. Srčanik otklanja slabokrvnost i bljedoću, srčane i živčane slabosti i dobro je sredstvo protiv groznice. Kod nedovoljnog stvaranja želučanog soka, kod slabog pražnjenja želuca, kod kiselog podrigivanja, žgaravice, kod kronične začepljenosti, srčanik je velika pomoć i pridonosi skorom ozdravljenju tih bolesnih stanja.

Ljekovito djelovanje srčanika gotovo se ukida neispravnim doziranjem ili dodatkom manje vrijednih droga kod tzv. "gorkih sredstava za želudac", koje pod tim imenom često dolaze u prodaji.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: ako je netko bolestan na jetru ili želudac i ne može u sebi zadržati hranu, treba mu dati piti prah korijena srčanika u vinu, ali samo ako nema vrućinu. Pet grama srčanikova praha pomiješanog s vodom ili vinom, dobro je sredstvo protiv dnevne groznice, teškog disanja i sipljivosti.

Prah srčanika uzet s gutljajima vina ili topla tekućina u kojoj je skuhan korijen, čisti jetru i slezenu, usmrćuje gliste, čisti bubrege, tjera mokraću, umiruje grčeve u trbuhu, jača želudac, čisti prsa od sluzi i pospješuje menstruaciju. Srčanik također liječi sve duboke, nečiste, rascijepljene rane i ostale ozljede.

Omečine, tj. zgnječenja na tijelu mažu se svježim sokom iz korijena srčanika ili se posipaju srčanikovim prahom ili se pripremi razrijeđeni oblog srčanikove tinkture.

Priprema čaja od srčanika: pola čajne žlice sitno izrezanog korijena za 1 šalicu ili se stavi na močenje oko 7 do 8 sati ili se pripremi u obliku vrućeg oparka. Korijen nikada ne treba kuhati, jer postoji opasnost da ili čaj bude jako gorak ili se razori najveći dio ljekovitih tvari. Samo stari odrvenjeli korijen treba sasvim kratko uzavreti.

Pravila vrijedna pažnje: koliko god je uspješno ljekovito djelovanje srčanika, ipak ga ne trebaju uzimati osobe s povišenim krvnim tlakom i žene u početku trudnoće.

Srčanik je tzv. gorko sredstvo pa ga treba uzimati najmanje 1 sat prije jela. Srčanik uzet nakon jela djeluje izričito nepovoljno na probavu. Nadalje, izričito osjetljive osobe kod kojih postoji sklonost krvarenja iz nosa ili krvarenju želuca, ne trebaju uzimati srčanik u bilo kojem obliku.

Primjena u liječenju životinja: u ovoj primjeni korijen srčanika je omiljeno sredstvo za pospješenje probave i baleganja. U tim slučajevima daje se sa toplom kamilicom dnevno 2 do 3 puta po 15 g praha govedu i konjima te 2 do 3 puta na dan 10 do 15 g praha ovcama i psima.

Napomena: za sve navedene bolesti može se upotrijebiti korijen i od još nekoliko vrsta srčanika, kao npr.

Gentiana punctata L.

Gentiana punctata L.

Gentiana panonica Scop.

Gentiana panonica Scop.

ali je djelovanje tih vrsta slabije. Mnoge male vrste srčanika s plavim cvjetovima imaju slabije ljekovito djelovanje te se više ne upotrebljavaju.


Ivanjsko cvijeće - GALIUM VERUM L.

Sinonimi: Galium praecox Lang

Narodni nazivi: broćac — broćika žuta — divji lan — dremovka — gospini prostirač — ivan-cvet — ivanova trava — ivanjsko cveće — prava broćika — rumena lakota — sirište — sirištica.

Ivanjsko cvijeće

Opis biljke: ta se biljka od ranije opisane priljepače (br. 61) razlikuje što joj stabljika ima četiri ispupčane linije, nadalje listovima čiji su rubovi uvrnuti i, konačno, po gustim cvatovima zlatno-žute boje te što biljka nije penjačica.

Ivanjsko cvijeće

Miris i okus: biljka, a naročito cvjetovi, imaju jak miris poput meda, samo nešto napadniji. Okus je kiseo i trpak.

Stanište i vrijeme cvatnje: u našim krajevima vrlo rasprostranjena biljka koja raste po više suhim staništima, livadama, uz putove i drugdje. Cvate čitavo ljeto.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu (Herba Galii veri). S obzirom da su donji dijelovi biljke tvrdi i slabije ispunjeni listom i cvijetom, to se kod sabiranja reže samo gornja polovina biljke, a sušenje se vrši u hladu i na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: uglavnom su iste kao i kod priljepače, no s izuzetkom može doći do malih kolebanja u sadržaju, što se pripisuje staništu na kojem biljka raste.

Ljekovito djelovanje: ivanjsko cvijeće može se upotrebljavati kao i priljepača, no ljekovito djelovanje je jače. Poznati bilinar Kunzle bio je veliki pristalica te biljke te je smatrao da je najpouzdaniji lijek protiv svih bubrežnih bolesti pa čak i u onim slučajevima kada bi sva druga sredstva zakazala. Linne ju je hvalio kao lijek kod dječje padavice.

Ivanjsko cvijeće bilo je kod starih Germana posvećeno božici Freyi kao božici plodnosti, ljubavi i braka. Narodna imena te biljke u njemačkom jeziku dolaze od toga što je u staroj narodnoj predaji ta biljka smatrana kao biljka koja otklanja zračenje zemlje pa još i danas u tim područjima na selu, ženama prije poroda stavljaju ivanjsko cvijeće pod plahtu kao krevetnu slamu koja otklanja zračenje zemlje.

Napomena:

a) GALIUM MOLLUGO L. — obična broćika

Sinonimi: Galium erectum Huds

Narodni nazivi: bela dremota — broćac — broćika — mekušica — divlji broć — ivanjsko cvijeće bijelo — mekušica — mehka broćika — prikrp.

Obična broćika

Obična broćika ima sitno nazubljene listove koji na vrhu imaju kratku bodljiku kao i bijele ili žućkasto-bijele cvjetove. Biljka ima jednake ljekovite i djelotvorne tvari kao i već opisane broćike s time što sadrži još i oksalnu kiselinu te smolu i vosak, a ljekovito joj je djelovanje jednako kao i kod priljepače.

b) GALIUM PALUSTRE L. - iz roda broćika nije ljekovita biljka.

Neljekovita broćika

Ona raste više na močvarnim livadama, a vrlo se lako raspoznaje od ostalih vrsta, među ostalim, i po tome što pocrni kratko vrijeme nakon što je ubrana.


Priljepača - GALIUM APARINE L.

Narodni nazivi: broćanka — broćenica — broćika — divlji broć — fatavac — hvatavac — korenika — lepuša — mali broć — mačak — prilip — prilipača — prihvat — pupac — smolavac — smolenec — suknica — turica.

Priljepača

Opis biljke: biljka je visoka 60 do 150cm i izrazita je penjačica, što znači da je biljka bez vriježa, a posvuda se lako prihvaća i penje s dolje svinutim i jakim dlakama. Stabljika je četvorokutasta i gola, a samo na člancima odebljana i proviđena tvrdim dlakama. Listovi su s jednom provodnom žilom, poredani u pršljenu 6-8 zajedno, linearno lancetasti i bodljikavo suličasti. Mali zeleno-bijeli cvjetovi smješteni su u pazuhu lista, a sastavljeni su u lažni štitac s peteljkom.

Priljepača

Miris i okus: biljka ima nježan, ugodan miris, a okusa je nešto gorka.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do početka listopada.

Stanište: vrlo je rasprostranjena biljka na oranicama i livadama, razvalinama, često dolazi uz grmlje, putove i živice, a lako svojim dlakama prijanja uz čovjeka i životinje. Priljepaču rado pase stoka, dok je svinje ne vole.

Ljekoviti dio biljke: tokom čitavog ljeta sabire se biljka u cvatu (Herba Galii aparinae) te se nakon sabiranja odmah mora posušiti. Najljekovitiji je svježi sok biljke. Plodove su prethistorijski ljudi upotrebljavali kao sirilo kod izrade sira, a seljačko stanovništvo Irske još danas upotrebljava plodove kao nadomjestak za kavu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: uz jedan još neimenovani glikozid i saponine, biljka sadrži organske kiseline, crvenu boju, asperulozid i niz mineralnih tvari.

Ljekovito djelovanje: iako su kako priljepača, tako i ivanjsko cvijeće vrlo obljubljeni u pučkoj medicini, nisu unatoč tome ljekovite biljke koje bi bile u službenoj upotrebi. Obje te vrste upotrebljavale su se kao ljekovite biljke još u starom vijeku. Hieronymus Bock (1498—1554) hvalio je kod priljepače svojstvo polaganog rastapanja te je biljku preporučao kod žutice. Mattioli je označio tu biljku kao lijek protiv raka, a te je osobine potvrdio i prof. dr Osiander, znameniti učitelj prirodnog liječništva u Gottingenu. Kod unutarnjih ili vanjskih zloćudnih tvorevina (rak kože) preporučao je uzimanje čaja, odnosno, za upotrebu izvana - sok biljke.

Bilinar Kunzle preporučivao je svježi sok biljke protiv debljine (iznutra) i protiv gušavosti (iznutra i izvana u obliku obloga).

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini priljepača se rado upotrebljava za suzbijanje svih oštećenja kože: lišaja, ekcema, kožnih nečistoća i protiv raka kože. Ovdje naročito djeluje svježe istiješten sok, dnevno više puta nanesen na oboljela mjesta kože i ostavljen da se posuši. Prije ponovog nakapanja očiste se oboljela mjesta na koži krpicom namočenom u vinsku žestu ili jaku rakiju koja se nakon upotrebe mora spaliti. Dr Madaus je s uspjehom liječio čak i kožne osipe poput gube.

Ako se čaj, pripremljen kao oparak - 2 čajne žlice za 1 šalicu - drži dulje vrijeme u ustima i nakon toga njime ispire, to je odličan lijek kod svih upala jezika.

Pučka medicina preporuča čaj kao sredstvo protiv katara želuca i crijeva. Nadalje je čaj hvaljen radi svoje ljekovitosti kod vodene bolesti, bolesnog zadržavanja mokraće, kod bolnog mokrenja, nadalje kod bolesti uslijed kamenaca, natečenih žlijezda, katara mjehura i bolesne debljine.

Ukoliko se pokažu prvi znakovi napadaja padavice, treba bolesnome ulijevati 1 do 2 šalice čaja.

Sok od svježe ubrane i odmah istiještene biljke daje - pomiješan sa svježim maslacem, vrlo ljekovitu mast protiv svih kožnih bolesti, kao gnojnih kožnih čirića, skrofuloznih oteklina, tvrdokornih čireva, kod stvaranja kvržica na prsima, kožnih osipa, gnojnih čireva na prstima te kod lišaja, guše i kožnih bolesti nalik raku. Mast se mora obnavljati svaka 3 sata, a tkanina, kojom se pokrilo bolesno mjesto, mora se odmah spaliti.

U pučkoj se medicini mnogo upotrebljava svježe istiješteni sok razrijeđen s nešto vode.


Smrdljiva kopriva - GALEOPSIS SEGETUM NECK.

Sinonimi: Galeopsis dubia Leers — Galeopsis ochroleuca Lam.

Narodni nazivi: konopljenka — mrtva kopriva — ranjenica — zebrat.

Smrdljiva kopriva

Opis biljke: jednogodišnja, do 50 cm visoka i jako razgranjena biljka sa četverobridnom stabljikom koja na koljencima nije odebljana. Stabljika je u svojim donjim dijelovima često crveno nahukana i po čitavoj svojoj dužini obrasla dlakama. Listovi su jajastog do lancetastog oblika, obrasli svilastim dlačičama, s dugim dlakavim peteljkama. Žuto-bijeli usnati cvjetovi imaju napadno žutu mrlju i obrasli su mekanim dlakama. Na donjoj usni cvijeta zapaža se crveno-ljubičasti ris.

Smrdljiva kopriva

Miris i okus: miris biljke je svojstven, slabo balzamičan, a okus je bljutav i pomalo gorak i slan.

Vrijeme cvatnje: srpanj do rujna.

Stanište: biljka izbjegava staništa s vapnenom podlogom, a inače često dolazi u velikom mnoštvu među stijenama, kamenolomima, na pješčanim i šljunčanim tlima, na pješčanim livadama, uz rubove putova, a rijetko na poljima.

Ljekoviti dio biljke: sabire se čitava biljka (Herba Galeopsidis) za vrijeme cvatnje i to tako da se odreže iznad zemlje i suši u hladu na prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: biljka sadrži inače uobičajene tvari koje se nalaze u biljkama, jedino sadrži u većim količinama kremičnu kiselinu, te fitosterin, mast, šećer, tanin, gorki fruktozid, saponin i pektin.

Ljekovito djelovanje: teško je tvrditi da li je ova biljka koju je opisao Dioskurid upravo ova biljka, iako bi joj primjena u to vrijeme u liječenju pluća bila odgovarajuća. Mattioli (1565) ju je ubrajao među koprive, tako da se nalazi pod imenom "žuta mrtva kopriva" kako u njegovom djelu tako i u djelima drugih autora.

Početkom 19. stoljeća s tom su se biljkom pravile mnoge reklame kao s univerzalnim čajem koji praktično liječi sve bolesti pa čak i tuberkulozu pluća. Tako se na tržištu pojavio čaj s vrlo zvučnim nazivima, s nepoznatim mješavinama, pa su radi takvog šarlatanstva morale biti izdane čak i službene zabrane. Značajna je činjenica - kao što i danas biva - da je taj čaj kao "uvozni" bio naročito dobro primljen i prodavan po basnoslovnim cijenama. Kada je prijevara otkrivena, propala je i prava vrijednost biljke i nitko nije o njoj kao "sljeparskoj biljci" htio više čuti. Ljekovito bilje nikada ne kupujte od nepoznatih kramara i nadriliječnika, nego ga uvijek nabavljajte u ljekarni, drogeriji ili stručnoj radnji, ako ga ne možete sami ispravno sabrati i konzervirati.

Kada bi se smrdljiva kopriva s naučnom temeljitošću istražila, moralo bi se priznati da je ona vrijedna ljekovita biljka, od koje, međutim, kao niti od svake druge ljekovite biljke ne treba očekivati "čudo", a najmanje onda, ako je bolest postala kronična ili, ako su najvažniji životni organi već teže napadnuti bolešću.

Slično kao i kod poljske preslice (br. 55) prouzrokuje rastvorljiva kremična kiselina smrdljive koprive u zajednici sa saponinima omekšavanje i izlučivanje nakupljene sluzi u plućima. Tim izlučivanjem bronhalne sluzi ne stvara se samo olakšanje, nego bez sumnje nastupa i poboljšanje općeg stanja, tako da ponovo dobivanje apetita uzrokuje i porast tjelesne snage. Jednako kao i kod poljske preslice i smrdljiva kopriva utječe povoljno na poboljšanje i obnovu krvi, tako da se od sva tri ovdje udružena bitna ljekovita faktora - rastvaranje sluzi, porast apetita i poboljšanje sastava krvi - zaista može očekivati uspjeh u liječenju kod akutnih i kroničnih katara, kod osjetljivih pluća, katara plućnih vršaka kao i kod infekciozno-gripoznih pojava. Pošto je prema Bohnu smrdljiva kopriva među biljkama po sastavu mineralnih tvari najbliža sastavu ljudske krvi, može se ta biljka preporučiti kod slabokrvnosti i kod oboljenja krvi i slezene.

Čaj od smrdljive koprive priprema se tako da se 2 čajne žlice preliju 1 šalicom vruće, ali ne kipuće, vode i da se ostavi 5-10 minuta da odstoji. Čaj se pije zaslađen medom i 2-3 šalice dnevno u gutljajima. Povećanje količina dozvoljeno je u posebnim slučajevima ali samo po liječničkoj uputi i pod liječničkim nadzorom.

Primjena u pučkoj medicini: nabrojene primjene potječu iz prakse pučke medicine, koje su našle i naučnu potvrdu. U pučkoj medicini biljka je hvaljena i kao sredstvo za izlučivanje vode.

Preporuka da se uzima čaj kod pojave čireva (furunkuloza) ima svoje opravdanje, jer će svojstvo smrdljive koprive da čisti i obnavlja krv sigurno ovdje doći do izražaja.


Bijeli jasen - FRAXINUS EXCELSIOR L.

Narodni nazivi: beli jasen — jasen — obični jasen — poljski jasen — veliki jasen.

Bijeli jasen

Opis biljke: bijeli jasen kao drvo dostigne visinu od 30 do 40m. Cvjetovi su bez čaške i krunice, a sastoje se iz prašnika koji su s donje strane ovijeni malim vunastim ljuskama. Leptirasti plodovi vise prema dolje u mlohavim grozdovima.

Stanište: bijeli jasen je raširen u čitavoj Evropi te raste u šumama, na obalama rijeka i potoka, mnogo se sadi u parkovima te kao drvored uz ceste i putove.

Bijeli jasen

Ljekoviti dijelovi biljke: ranije su bili u službenoj upotrebi listovi (Folia Fraxini) i kora (Cortex Fraxini). Danas se jasen kao ljekovita biljka upotrebljava još samo u pučkoj medicini te je kod seljačkog stanovništva vrlo cijenjen. Listovi se sakupljaju od svibnja do konca srpnja time, da se listići odvoje od glavne lisne peteljke, jer je ta peteljka gotovo bez vrijednosti. Listiće treba sušiti u hladu na prozračnom mjestu u vrlo tankom sloju. U isto vrijeme kad i listovi, sabire se i kora. Za sabiranje dolazi u obzir samo kora s mladih grana i grančica s kojih se guli i suši u hladu, a i u rujnu ili listopadu sabrano sjeme treba dosušiti u hladu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: inozit, manit, kvercitrin, dekstroza, jabučna kiselina, guma, taninska kiselina i eterično ulje.

Ljekovito djelovanje: u pučkoj medicini primjenjuje se čaj od jasenovog lišća kao lijek za pospješenje stolice, nadalje kao lagano sredstvo za otvaranje i izlučivanje vode.

Rademacher preporuča čaj osobito kod gihta. Popareno sjeme kao čaj hvali se kao lijek kod bolesti jetre, vodene bolesti, pijeska i kamenaca mokraćnog mjehura i žutice. Destilat mladih izdanaka jasena preporuča se kao lijek protiv bolova uha, a primijenjen kao stalno sredstvo za trljanje otklanja drhtanje ruku. Kora od bijelog jasena je stari nadomjestak za koru od kininovca (Cortex Chinae ili Cortex antifebrilis) i primjenjuje se kao sredstvo protiv groznice, protiv glista i kao osvježavajuće sredstvo (tonikum).

Čaj od jasenovog lišća priređuje se tako da se 1 do 2 čajne žlice narezanog lišća popare s jednom šalicom vruće vode, ostavi da odstoji 2 do 3 minute, nakon čega se ocijedi i pije dnevno 2 do 3 šalice, nezaslađeno i u gutljajima. Na isti se način priređuje i čaj od jasenovog sjemena. Čaj od jasenove kore pusti se da kratko prekipi, da odstoji 2-3 minute, a za jednu šalicu uzima se 1 čajna žlica kore. Dnevno se piju 1-2 šalice, nezaslađeno i u gutljajima. Hufeland je hvalio koru u obliku čajnog oparka za liječenje rana pa je propisao češće kupanje rana u tom čaju s naročitim uspjehom kod liječenja starih i teško zacjeljivih čireva na nozi.

Svim tim čajnim vrstama bijelog jasena može se poboljšati okus malom primjesom paprene metvice (br. 92) ili s malo mažurana (br. 86).

Iz bilinarske knjige dra Mattiolija (1626. god.):

"Pepeo od jasenove kore kašasto zamiješan s vodom liječi krastavi lišaj, svrab i sve kožne nečistoće. Kora stavljena na svježu ranu koja krvari zacjeljuje je - uvarak od kore kuhane u octu, uzimati pomalo žlicom, spužvu natopiti tim uvarkom, lagano istiještiti i još toplo položiti na želudac - otklanja nadražaje na povraćanje."

Iz mitologije i starih običaja: u nordijskoj mitologiji bio je jasen vrlo cijenjen. On se smatrao životnim drvom iz kojeg je nastao prvi muškarac dok je naprotiv, iz johe nastala prva žena. Jaseni su bili sađeni na mjestima kulta, a lišće su domaće životinje dobivale jednom godišnje za hranu, što ih je činilo zdravima. U srednjem vijeku bilo je drvo jasena smatrano ljekovitim. Tako se u pehare, izrađene iz jasenova drveta ulijevalo vino koje je u peharu odstajalo nekoliko sati i pilo se protiv bolesti slezene i jetre.


Više članaka...

Stranica 19 od 32

19

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas248
mod_vvisit_counterJučer748
mod_vvisit_counterOvaj tjedan4523
mod_vvisit_counterOvaj mjesec18092
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3372736

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 80