Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Zdravlje i liječenje


Oman - INULA HELENIUM L.

Sinonimi: Helenium grandiflorium Gilib. — Helenium vulgare Bauhin. — Asler helenium Scop. — Aster officinalis Ali. — Corvisartia helenium Merat.

Narodni nazivi: alant — alent — aman — beli oman — devesilj — injula — kravski koren — lepuh — obratiš — omanika — omanov koren — ovnak — ovnika — pitomi oman — tusti koren — velika trava — veliki korijen.

Oman

Opis biljke: oman je trajna biljka, visoka često i preko 2 m s dugim mesnatim glavnim korijenom gomoljasto odebljalim te sporednim vlaknastim korijenjem. Čitavo korijenje je na vanjskoj strani smeđe, a iznutra bijele boje. Korijenje ima slab miris i gorak okus no u osušenom stanju, okus je blaži, a miris od osušenog korijenja nalik je mirisu ljubice. Listovi su s gornje strane obrasli kratkim dlačicama, s donje su strane sivo pustenasti i po rubu tupo nazubljeni. Listovi na stabljici su sjedeći, srcolikog, a katkada i jajastog oblika. Cvjetovi su skupljeni u cvjetnim glavicama žute boje.

Oman

Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna.

Stanište: pradomovina omana je najvjerojatnije centralna Azija iz koje se oman raširio na današnja staništa južne Evrope, a pojedinačno čak i do Norveške. Kod nas je oman biljka nizinskih područja gdje kao korov vrlo često raste u priličnoj množini uz obale potoka i rijeka, kraj putova i željezničkih nasipa, po rubovima šuma i šikara te po vlažnim livadama i u blizini obrađenih površina. U Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj oman se mnogo uzgaja u vrtovima. Oman svakako zaslužuje makar malo mjesta u svakom kućnom vrtu. Oman zahtijeva duboku pjeskovito-ilovastu zemlju koja ne smije biti pognojena svježim stajskim gnojem. Sunčani položaji imaju bitan utjecaj na stvaranje korijenove mase. Uzgoj omana trpi radi pomanjkanja vode, naročito u sušnim razdobljima pa je potrebno marljivo zalijevanje ukoliko se želi postići obilna žetva korijenja.

Ljekoviti dio biljke: glavni mesnati dio korijena, kao i sporedno koiijenje (Rhizoma Enulae, Radix Helenii odnosno Radix Entdae) treba iskopali od dvogodišnjih do trogodišnjih biljaka u kasnoj jeseni (studeni do sredine prosinca). Nakon iskapanja korijen se očisti od zemlje i nadzemnih dijelova stabljike, razreže po dužini, a kod većih komada reže se u ploške te se suši u hladu u tankom sloju. Kod manjih količina razrezani korijen se može nanizali na konac i objesiti u hladu radi sušenja.

Ljekovite i djelotvorne tvari: od sadržaja ljekovitih tvari treba u prvom redu istaknuti inulin. Najveća je količina inulina, oko 40-45 % u jesenskim mjesecima. Osim inulina korijenje sadrži eterično ulje, alantolnu kiselinu, kamfor, manje količine smolastih tvari, zatim azulen, peklin, vosak kao i neku pobliže neimenovanu gorku materiju.

Ljekovito djelovanje: u centralnoj Aziji, u svojoj pradomovini, bio je i jest vrlo cijenjena ljekovita biljka. Po istočnjačkim nazorima (Kinezi su oman zvali Hsun Fu Hua) pospješuje kolanje krvi, uklanja zastoje, oslobađa tvrdokornu sluz i kao mast liječi mišićne i druge lomove. Hipokrat je hvalio omanov korijen kao "ljekoviti napitak za uterus" (maternicu). Narodni liječnici srednjeg vijeka preporučivali su korijen omana protiv nadimanja, u liječenju plućnih bolesti te kao sredstvo za pospješenje iskašljavanja i za pospješenje izlučivanja mokraće. U srednjem vijeku omanovo vino (Vinum enulatum nazvano i Potio saneti Pauli) igralo je znatnu ulogu kao ljekoviti napitak te je bilo trošeno u velikim količinama kao univerzalno sredstvo protih gotovo svih bolesti glave, pluća, želuca, a što više, i protiv kuge i svake vrste zaraznih bolesti.

Oko god. 1420. u Regensburgu je dobro poslovala "Vojvodsko-bavarska pecara omanovog vina" koja je za vojvode bila zapaženo vrelo prihoda. Ne samo iskustva pučke medicine nego i ranije zdravstvene upute srednjovjekovne medicine, moderna je medicina zabilježila kao točne.

Lagani uvarak korijena s uspjehom se primjenjuje za ispiranje kod kožnih bolesti, kožnih nečistoća te za obloge kod svrbeža kože i kod svraba (scabies).

Omanov čaj ima vrlo široku primjenu: on se upotrebljava za pospješenje izmjene tvari, protiv šećerne bolesti, protiv teškoća u želucu, prekomjerne sluzi u crijevima, katara crijeva (enteritis), proljeva (diarrhoea), žutice (icterus) protiv prekomjerne sluzi dišnih organa, a povoljno utječe i na slabokrvnost. Kao ljekovita biljka oman ne samo da povoljno utječe na slabokrvnost nego i na čišćenje i obnavljanje krvi.

Za pripremu omanova čaja uzima se pola čajne žlice sitnog izrezanog svježeg ili sušenog korijena u obliku preljeva za 1 šalicu. Dnevno se pije nezaslađeno 2 do 3 šalice. Kod slabokrvnosti, prekomjerne sluzi dišnih organa i za opće jačanje može se čaj zasladiti medom i to 1 čajnu žlicu meda za 1 šalicu čaja. Čajna mješavina iz jednakih dijelova korijena omana, vrtnog timijana (br. 144), lista koprive (br. 150) i plućnjaka (br. 118) daje zaslađen medom vrlo dobar ljekoviti čaj protiv velikog kašlja (hripavac) i kod bronhalnog katara. Čaj od omana, uziman dulje vremena, odstranjuje smetnje pri mokrenju.

Primjena u pučkoj medicini: uz čaj se preporuča za pojačanje teka žvakanje svježeg dobro očišćenog korijena prije glavnih obroka. Svježi listovi omana, ubrani u svibnju, lipnju ili srpnju mjesecu stavljaju se na rane ili vlažne kožne lišaje. Po shvaćanju narodne medicine sadržaj kamfora djeluje povoljno za liječenje tuberkuloze pluća jer sprečava širenje tuberkuloznih bacila. Uzimanje čaja od omanova korijena kroz određeno vrijeme donosi oboljelima od plućne tuberkuloze zaista osjetno olakšanje.

Omanovo vino se vrlo preporuča protiv krvoliptanja i tjelesnog slabljenja, a omanov čaj, upotrijebljen u obliku obloga, djeluje na jačanje očiju. Omanova mast: dobro očišćen i sitno izrezan korijen s nešto vode treba stalnim miješanjem usitnjavati i lagano kuhati dok se ne stvori kaša. Na još vruću, dobro izmiješanu smjesu, treba dodati svinjsku mast i kroz krpu procijedili u posudu u kojoj će se mast čuvati. Tom mašću premažu se oboljela mjesta na koži i zaštite zavojem.

Omanova tinktura: U 1,5 litre jake (60 %) rakije stavi se 50 g sitno izrezanog omanovog korijena, 20 g pelina (br. 23), 30 g kičice (br. 43) i 50 g kore od slatke naranče, drži se 10-12 dana na umjerenoj sobnoj temperaturi, zatim se procijedi, a ostatak dobro istiješti. Uzima se tri puta po 15-20 kapi, uvijek prije jela, a primjenjuje se kod slabosti želuca, pomanjkanja teka i prekomjerne sluzi u organima za disanje.

Korijen omana upotrebljava se i kao zaštita od komaraca stavljanjem suhog korijena na žeravicu.

Omanovo vino: 40 g svježeg dobro opranog korijena izrezanog u ploške prelije se sa 50 g vinske žeste (80 % alkohol dobiven destilacijom vina) i ostavi stajati pokriveno kroz 24 sata. U tu se otopinu ulije 1 litra dobrog bijelog vina i ostavi kroz 3-4 dana bilo na suncu ili u blizini štednjaka, zatim se istiješti i procijedi kroz lanenu krpu. Tako pripremljeno omanovo vino, uzimano po rakijsku čašicu prije glavnog obroka, dobro djeluje kod pomanjkanja teka, uklanja slabosti želuca i opće tjelesne slabosti poslije operacije ili dulje bolesti.

Primjena u liječenju životinja: čajni uvarak ili mast vrlo se uspješno primjenjuje kod oboljelih domaćih životinja i to kod rana i ozljeda te protiv kožnih oboljenja (šuga). Čaj pripremljen kao oparak daje se stoci protiv kašlja i prekomjerne sluzi. Sitno izrezani korijen primiješan stočnoj hrani povećava volju za uzimanjem hrane domaćih životinja, no kod tog dodavanja korijena ne treba pretjerivati u količini jer stoka neće uzimati hranu.

Goveda i konji koji ponekad dobiju kao piće čaj od omana postaju otporniji protiv tuberkulozno-grozničavih oboljenja.

Uzgoj omana: oman je vrlo lako uzgojiti. Treba pripaziti na stanišne uvjete, opisane u poglavlju "Stanište", a starije korijenje treba pomladiti pomoću dijeljenja korijenja. Oman uspijeva osobito dobro na sunčanim i vjetrom zaštićenim položajima.



Izop - HYSSOPUS OFFICINALIS L.

Sinonimi: Hyssopus angustifolium M. B. — Hyssopus orientalis Adams

Narodni nazivi: hisop — ižep — miloduh — osipant — pravi vrisak — sipan — sipant — šatrajka — šipant.

Izop

Opis biljke: izop je višegodišnja biljka grmasta oblika sa 60 do 70 cm visokim i uspravnim grančicama. Listovi su gotovo goli, lancetasti, po rubu cijeli, a na vrhu zaokruženi ili kratko šiljasti i nešto uvijeni. Na obe strane lista nalaze se mnogobrojne žlijezde s uljem. Cvjetovi su gusto poredani u duge prividne klasove, a boje su živo plave, često ružičaste ili sasvim bijele.

Izop

Miris i okus: biljka ima, naročito ako se satre među rukama, ugodan i balzamičan miris pomalo nalik terpentinu. Okus je mirisav, a nakon toga gorak.

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz.

Stanište: domovina izopa su kamenita područja Sredozemnog mora, zemlje oko Kaspijskog i Crnog mora, Balkanski poluotok, Italija, Južna Francuska i Španjolska. Uzgoj izopa preporučen je već u Kapitularima Karla Velikoga i otada se mnogo uzgajao u samostanskim i seljačkim vrtovima, a još i danas se nalazi po vrtovima i povrtnjacima. Razmnožavanje izopa može se vršiti bilo putem sjetve sjemena ili dijeljenjem starih grmova. Izop voli topla i suha tla te se može vrlo lako uzgajati u vrtovima ili kao oranična kultura. Vrlo je osjetljiv na zakorovljenost te se radi toga zemljište pod izopom mora uvijek čistiti od korova. Izop jako iscrpljuje zemlju pa kao kultura obično ostaje na istom mjestu dvije godine, a treće se godine uzgaja uvijek na novo obrađenom tlu. Zemljište na kojem je izop ranije uzgajan treba dobro pognojiti, najbolje kompostom.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se listovi i cvjetovi, odnosno čitava biljka, u srpnju i kolovozu (Folia et Flores Hyssopi ili Herba Hyssopi). Biljku treba oprezno sušiti u hladu i prilikom sušenja što je moguće manje okretati jer se nježniji dijelovi, tj. list i cvijet, rado osipaju pa osušena droga dobiva loš izgled i previše dijelova stabljike.

Ljekovite i djelotvorne tvari: izop sadrži čitav niz ljekovitih tvari, tako među ostalim eterično ulje (Oleum Hvssopi), hesperidin, jabučnu kiselinu, gumu, smolu, šećer, nešto tanina i još daljnje pobliže neodređene tvari.

Ljekovito djelovanje: biljka izopa u cvatu ubrajala se još u biblijskim danima među najvrednije ljekovite biljke. No ne samo da se spoznala ljekovita vrijednost te biljke nego je čak dobila u ono doba religiozno - simbolično značenje jer je prema Starom zavjetu u jednom od psalama David molio: "oslobodi me grijeha putem izopa, da budem čist", čime se simbolički htjelo reći da se djelovanje čišćenja izopom moglo protegnuti čak, po onom shvaćanju, i na čišćenje duše. Izop je prvi puta kao ljekovita biljka u Evropi naveden u poznatom djelu Hildegarde od Bingena oko 1500. g. Ugodan i prijatan čaj od izopa otvara, pobuđuje i jača te čisti krv i izlučuje sluz.

Mnoge i nadasve u izopu komplicirano sastavljene ljekovite tvari čine ga prikladnim za mnoga ljekovita djelovanja, pa tako prije svega kod prsnih i plućnih bolesti, kao kod kroničnog bronhalnog katara, kod noćnog znojenja izazvanog tuberkulozom pluća, grčeva u prsima, kod prekomjerne sluzi u crijevima, slabosti probavnih organa, skrofuloze, vodene bolesti, žutice i drugo. Za pripremu čaja uzima se 1 čajna žlica osušene biljke za 1 šalicu čajnog oparka; pri tom se, već prema bolesti, mogu piti 1 do 3 šalice dnevno. Kod uzimanja čaja za liječenje prsnih i plućnih oboljenja može se čaj zasladiti po šalici 1 čajnom žlicom meda.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: čaj od izopa zaslađen medom čisti prsa od sluzi, pospješuje iskašljavanje sekreta, umiruje kašalj i otklanja hripanje u prsima.

Svježe sabrani listovi i cvjetovi stavljeni u maslinovo ulje i držani neko vrijeme na suncu daju prokušano sredstvo za masiranje uzetih udova nakon udara kapi. To izopovo ulje upotrebljava se i protiv noćnog znojenja kod osjetljivih pluća, pa se u tu svrhu uzima dnevno 15 do 20 kapi tog ulja s nešto vode ili još bolje s čajem od aniša (br. 104).

Čaj od izopa dobro je sredstvo za klistiranje kod crijevnih grčeva. Kod premorenosti tijela preporuča se kao piće procijeđeni čaj izopa još jednom lagano prokuhan s kaduljom (br. 132). Čaj od izopa pomiješan s komoračem (br. 57) preporuča se kod bolova u crijevima i želucu, kod žutice, vodene bolesti kao i kod menstrualnih teškoća. Izop kuhan s octom ublažuje zubobolju.

Ako se izop posipa po vrućoj ploči od štednjaka i, ako se nastali dim pomoću lijevka uvodi u uho, to liječi bolove u uhu i oklanja zujanje u ušima. Ako se izopom, kuhanim u ulju, namaže tijelo, odstranjuju se nametnici. Pranje očiju laganim i mlačnim oparkom jača vid.

U vinsku žestu ili jaku rakiju namočeni listovi i cvjetovi izopa pobuđuju apetit; uzimaju se manje količine, tj. 10 do 15 kapi, razrijeđeno s nešto vode, uzeto pola sata prije jela.


Nada za bolesnike s multiplom sklerozom


Multipla skleroza
(MS) je autoimuna bolest koja pogađa prije svega, mlađe osobe u dobi od 20 do 40 godina. Oboliti mogu i mlađi od 15 godina. To je bolest koja potpuno promjeni život bolesnika i njegovih najbližih. Kod svakog bolesnika simptomi su različiti. Većina je jako umorna, osjeća bolove, grčeve, a u nekim slučajevima  bolest može dovesti i do sljepoće, itd. Bolest se odvija po fazama, što znači da može doći do poboljšanja, a nakon toga ponovo pogoršanje. Bolest najčešće završava sa potrebom za invalidskim kolicima i vezanošću bolesnika za krevet. Neurolozi liječe ovu bolest različitim ljekovima koji samo usporavaju napredovanje bolesti. Većina bolesnika tri puta tjedno prima injekcije, a kada se stanje pogorša liječnici predlažu još i citostatike (kemoterapija). Svi ti ljekovi imaju jako puno nuspojava, a istovremeno nitko ne garantira da kod određenog bolesnika uopće imaju pozitivan učinak. Bez obzira na sve to bolesnici prihvaćaju takvu terapiju jer drugog izbora nemaju.    


DA LI JE SKLEROZA MULTIPLEKS STVARNO NEIZLJEČIVA BOLEST?

Prije približno dvije godine taljanski je lječnik Paolo Zamboni otkrio da je uzrok za nastanak te bolesti u začepljenju nekih od vratnih vena (žila). To sprečava normalan protok krvi iz glave do srca, zbog čega dolazi do taloženja otrova (željezo) u mozgu. Ustanovio je također da se suženje može otkloniti relativno jednostavnom operacijom. U dvije godine operirao je više od 50 osoba i kod svih je došlo do osjetnog poboljšanja, a neki su kroz vrijeme i potpuno izlječeni. U svijetu se vrši puno istraživanja na tu temu, međutim neurolozi tom teorijom nisu baš oduševljeni iz razloga što to potpuno mijenja njihov dosadašnji odnos prema bolesti. Još manje je oduševljena farmaceutska industrija, jer su lijekovi za tu bolest jako skupi, a sam pregled i operacija vratnih žila (vena) košta samo par tisuća eura.     
 

LIJEČNICI UOPĆE NE ŽELE ČUTI O TOME. NAJČEŠĆE I MEDIJI TO NE SPOMINJU . ZBOG TOGA MOLIMO DA OVU PORUKU POŠALJETE NA ŠTO VIŠE ADRESA, KAKO BI NOVOST SAZNALO ŠTO VIŠE OSOBA KOJIMA JE POTREBNO LIJEČENJE, A I ONIH KOJI SU SPREMNI  POMOĆI  DA SE NA TOM PODRUČJU ŠTO PRIJE PODUZMU ODGOVARAJUĆE MJERE I KORACI.   
  
LIJEČNICI
IMAJU DOVOLJNO VREMENA ZA ISTRAŽIVANJA, A ZA BOLESNIKE JE VRLO VAŽAN SVAKI  DANTO JE BOLEST KOJA MOŽE VRLO BRZO NAPREDOVATI, A POSLJEDICE SU KATASTROFALNE.

Još o tome:
http://dmsvpz.hr/index.php/saznali-smo-za-vas/114-tko-je-dr-paolo-zamboni
http://www.suite101.com/content/dr-paulo-zamboni-offers-hope-to-ms-patients-a172795
http://liberationtreatmentccsvi.com/2010/07/ms-patients-fight-for-access-to-new-zamboni-treatment/

Amela Citak

Gospina trava - HYPERICUM PERFORATUM L.

Sinonimi: Hypericum officinarum Crantz — Hypericum vulgare A. Froehl.

Narodni nazivi: bogorodičina trava — gorac — gorčac — gospin cvijet — gospino zelje — ivanje zelje — janževka — kantarion — krvavac — krvavi korijen — prostrijeljenik — prostrijeljeno zelje — ranjenik — trava od poseka — trava svetog Ivana — šentjanževka — zvončac — žutenica — žuti kantarion.

Gospina trava

Opis biljke: iz trajnog drvenastog i razgranjenog podanka raste više 30 do 70 cm visokih i okruglih stabljika koje su proviđene sa po dva uzdužna rebra. Listovi su smješteni nasuprotno, sjedeći su i jajoliki, a protkani s vrlo mnogo providnih i za tu biljku karakterističnih točkica. Te točkice su žlijezde napunjene eteričnim uljem te list izgleda kao fino izbušen. Cvjetovi su žute boje, smješteni u cvatove na vrhu stabljike. Trljaju li se cvjetovi među prstima, iz njih istječe krvavo-crveni sok koji dolazi od crvene smole. Plod je mnogosjemeni dugi tobolac. Krvavo-crveni sok iz cvjetova dao je od davnine povoda za čitav niz praznovjernih priča i tajanstvenih primjena.

Gospina trava

Miris i okus: cvjetovi imaju slab balzamičan miris, a okus smolast, gorak i malo trpak.

Vrijeme cvatnje: cvate čitavo ljeto, a najviše u srpnju, vrijeme sazrijevanja sjemena je nakon cvatnje od kolovoza do rujna.

Stanište: vrlo je raširena biljka koja raste na sunčanim livadama i tratinama, na pustim i neobrađenim zemljištima, na krčevinama i rubovima šuma u šikarama i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se čitava biljka u cvatu (Herba Hyperici) dužine do 30 cm te se suši u hladu. Osušena droga mora zadržati svoju zelenu boju i žute cvjetove. Biljka sabrana u čitavoj dužini, tj. rezana do zemlje, ima mnogo drvenastih dijelova stabljike te je takva loše kvalitete. Isto tako se ne smije sabirati biljka koja je već ocvala. U pučkoj medicini sabire se pojedinačno i sjeme u vrijeme njegove zriobe.

Ljekovite i djelotvorne tvari: čitav niz ljekovitih i djelotvornih tvari čini gospinu travu vrlo vrijednom ljekovitom biljkom. Ona sadrži u obilnoj mjeri gorku tvar, tanin, eterično ulje i ugljikohidrate, a dokazani su i smola, bjelančevine, pektinska i miristinska kiselina, crvenilo hiperin, hiperizin, fitosterin i stearin.

Ljekovito djelovanje: gospina trava ima mnogostranu ljekovitost te je već u starom vijeku bila vrlo obljubljena. Dioskorid je opisao neke njezine ljekovite učinke, Plinije Sekund spominje je u vrlo pohvalnom svjetlu, a ne manje i grčki liječnik Galen. Paracelsus je bio veliki pristalica gospine trave i preporučao ju je kao ljekovitu biljku za čišćenje rana i krvi. Kneipp, Bohn, Flamm, Eckstein, Madaus i drugi nadopunili su njezinu ljekovitu vrijednost tako da je gospina trava, unatoč svim anorganskim lijekovima i nadalje zadržala istaknuto mjesto u prirodnom liječenju. Gospina trava je biljka za rane jer ima svojstva da umiruje bolove i da steže; ona je hvaljena kao izvrstan lijek za živce, a djeluje na smanjenje grčeva kao i na rastvaranje sluzi. Prije svega se preporuča ulje od gospine trave protiv opekotina, svježih rana koje krvare, ozljeda mišića, izljeva krvi, zgnječenja tkiva i za liječenje prišteva, čireva i oteklina. Ulje od gospine trave vrlo se hvali kao sredstvo za njegu kože, kod nečistoće kože, napuklina kože, kod suhe Ijuskave kože i dr.

Priprema ulja od gospine trave: ulje od gospine trave toliko je poznato i obljubljeno da se zbog velike potrebe nude i lošiji proizvodi. Ti "specijaliteti" najvećim su dijelom patvoreni, obojeni bojom alkanin i radi toga bezvrijedni.

Najsigurnije će proći onaj tko taj prirodni lijek pripremi sam. Priprema je sasvim jednostavna, a ulje od gospine trave treba biti na raspolaganju u svakom kućanstvu, tim više što njegova ljekovitost traje i do 2 godine. Biljka gospine trave se sabere i svježa donese kući. Da biste bili uvjereni da sabirete zaista pravu biljku, a ne koju sličnu drugu vrstu koja nema ljekovitosti, treba listove pobliže promotriti jer su oni kod gospine trave sitno izbušeni, a i cvjetove treba među prstima satrti pa će se obojiti krvavo-crvenom bojom. Nakon sabiranja treba oprezno otrgane listove i cvjetove staviti u jednu prostranu bocu sa širokim grlom, i preko toga preliti 3-4 puta veću količinu najfinijeg maslinovog ulja. Nakon toga se boca dobro začepi i stavi na sunce kroz 6 do 7 tjedana. Sadržaj boce se češće promućka. Ako je ljeto kišno i nije sunčano, boca se stavi na toplo mjesto u blizini štednjaka. Nakon tog vremena ulje će poprimiti svijetlocrvenu boju. Sada se čitav sadržaj boce prelije kroz čistu krpu i dobro istiješti ostatak biljke. Ako se sada nakon ponovog stajanja pokaže na površini vodeni sloj, treba ga dignuti gumenom cjevčicom. Time je, na tako jednostavan način, uvijek u kući na raspolaganju jedan od najboljih prirodnih lijekova.

Treba još spomenuti da je ovo ulje, uzimano žlicom, bezbolni lijek protiv crijevnih glista. S obzirom da ovo ulje lagano zatvara, moraju osobe koje naginju začepljenju uskoro nakon uzimanja uzeti sredstvo za otvaranje koje je u ovoj knjizi u velikom broju navedeno (krkavina br. 122, rabarbara br. 123, pelin br. 23 i dr.).

Osim već nabrojenih mogućnosti primjene ulja od gospine trave kao sredstva za rane i njegu kože, ono je i odlično sredstvo za masažu kod bolova kičme (lumbago), bolova izazvanih gihtom i reumatizmom, iščašenja i bolova u leđima. Ulje od gospine trave može se uzimati i kao lijek iznutra i to 10-15 kapi na pola čajne žlice vode, a ne na šećeru. U ovakvom obliku primjenjuje se kod bolova u trbuhu, kolika, upale crijeva, kod nekontroliranog mokrenja u krevet djece ili odraslih i kod prekomjerne sluzi u plućima (katar). Ulje od gospine trave treba uvijek čuvali na tamnom mjestu, a najbolje je da se ulje nakon pripreme ulije u tamnu bocu.

Čajni oparak od cvjetova također se mnogostrano primjenjuje, tako kod katara pluća, upale želučane sluznice, bolešljivog mokrenja u krevet djece ili starijih ljudi, kod glavobolje, žutice, nervnih slabosti, neuroznih srčanih bolesti, nesanice, slabokrvnosti ili nakon duševne premorenosti. Čaj od gospine trave odlično je sredstvo za sve teškoće u ženskim bolestima te mu treba posvetiti više pažnje. Osobito se preporuča, kod grčeva u maternici, upale maternice (endometritis) i kod menstrualnih teškoća, čajna mješavina od jednakih dijelova gospine trave i bijele imele (br. 158). Ako se čaju od gospine trave primiješa nešto aloje, taj čaj ima naročito povoljan utjecaj na jetru. Kod neuralgije ličnog živca (nervus trigeminus) treba bolesno mjesto kroz dulje vrijeme lagano masirati uljem od gospine trave i dodatno poduzeti čajnu kuru.

Tu vanjsku i unutrašnju primjenu treba odmah ponoviti u koliko se teškoće nanovo pojave.

Čaj od gospine trave se preporuča mladim ljudima oba spola u pubertetu, jer djeluje umirujuće na početnu seksualnu osjetljivost. Za pripremu čaja prelije se kipućom vodom 1 čajna žlica osušene biljke u cvatu i ostavi da pokrito odstoji 5 minuta. Čaj se pije topao i u gutljajima i to ujutro natašte i uvečer prije spavanja po 1 šalicu.

Primjena u pučkoj medicini: uz navedene mnoge oblike liječenja u pučkoj medicini uobičajeni su i mnogi drugi oblici i varijacije liječenja; sve to govori o obljubljenosti te biljke i o njezinoj mnogostranoj upotrebljivosti. Tako se ulje od gospine trave upotrebljava i kod opekotina od sunca. Za ulje se također tvrdi da odstranjuje bolove na ožiljcima od rana nakon operacije i to tako da se uljem natopljeni tampon od vate stavi na ožiljak. Sjeme iz sjemenih tobolaca sakuplja se u pučkoj medicini prije njegova ispadanja i služi kao čaj protiv proljeva.

U prahu stučena suha biljka gospine trave pomiješana s nešto soli hvali se kao sredstvo protiv bolova u kukovima.

Tinktura od gospine trave - za tu svrhu stavljaju se dvije šake svježe biljke kroz 3 tjedna na močenje u jaku rakiju - daje sredstvo za masažu protiv drhtanja udova starih ljudi i protiv reumatizma.


Hmelj - HUMULUS LUPULUS L.

Narodni nazivi: blust — hmel — hmelina — hmeljevina — kudilice — kuk — kuke — melika — melj — meljevina — miljevina.

Hmelj

Opis biljke: hmelj je trajna samonikla i vrlo razgranjena biljka penjačica koja se penje po grmlju i drveću 3 do 8 m visoko. Za hmelj u kulturi izgrađuju se posebne armature. Hmelj je dvodomna biljka koja se penjući ovija nadesno. Listovi i izdanci su hrapavi, listovi su s peteljkom, nasuprotni, te tro do pelerokrpasti. Prašnički cvjetovi razvijaju se u visećim metlicama na muškim biljkama, a ženski se cvjetovi razvijaju u resama na ženskim biljkama. Iz ženskih cvjetova razvijene sišarke su jajastog oblika, viseće i žućkasto-zelene boje. Unutarnja površina ljusaka nosi žućkaste do crvenkaste žIjezdaste tvorevine koje hmelju daju karakterističan gorak okus. Kulturni oblici hmelja razvijaju se bez oplodnje, tj. vegetativnim putem. Na mjestu sjemena razmnožavaju se žljezdaste dlake pa kod istresanja šišarki ispada žuti prah, nazvan lupulin.

Hmelj

Miris i ukus: šišarke hmelja imaju jak aromatičan miris, u većim količinama gotovo omamljujući. Okus je aromatičan, grize, vrlo je gorak i trpak.

Vrijeme cvatnje: srpanj do rujna, a vrijeme sazrijevanja šišarki u rujnu.

Stanište: divlje rastući hmelj dolazi većinom na obalama ili u blizini rijeka i potoka te se penje po grmlju bjelogoričnih šuma na močvarnim riječnim obalama. Kulturni oblici vole toplije položaje. Danas je poznat čitav niz sorti kulturnih oblika, ali se i kod hmelja već primjećuju pojave degeneracije. Hmelj se mnogo uzgaja u Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i Americi, a kod nas su glavna uzgojna područja u Sloveniji i Vojvodini. (knjiga iz koje je tekst izašla je 1978.g.) Hmelj se uzgaja već od 8. stoljeća, a prve zabilješke o hmelju potječu od arapskog liječnika Mesue iz sedmog stoljeća n. e. koji je za čišćenje krvi preporučao sirup od hmelja.

Ljekoviti dio biljke: u ožujku i travnju sabiru se mladi izdanci hmelja, koji se mogu uživati kao šparoga, za pripremu salate i dr., a šišarice (Strobili lupuli) za vrijeme berbe u rujnu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: šišarke hmelja, odnosno iz njih istreseno "brašno hmelja" (Glandulae lupuli-lupulin), sadrži eterično ulje s kariofilenom, nadalje linalol, mircen, razne kiseline, tanin, holin, lupulit i alfa i beta hmeljnu gorku kiselinu. Obje hmeljne kiseline označene su kao humulon i lupulon. Lupulon je važnija ljekovita tvar za liječenje. Brašno hmelja, osim toga vjerojatno sadrži morfinu sličnu bazu i jedan alkaloid. Šišarice, odnosno brašno hmelja, treba čuvati samo u tamnim, dobro zatvorenim staklenim posudama.

Ljekovito djelovanje: šišarke imaju djelovanje kao sredstvo za jačanje što se pripisuje visokom sadržaju gorkih tvari. Šišarke djeluju na pobuđivanje apetita kao i na jačanje želuca i crijeva. Čaj od šišarki preporučuje se kod neuroznih proljeva, neuroznih crijevnih oboljenja, nadutosti i crijevnih grčeva.

Gorke tvari u zajednici s eteričnim uljem kao i još daljnjim nizom ljekovitih tvari djeluju umirujuće na živčani sistem, tjelesni nemir se smanjuje, a isto tako i neurozno ubrzanje bila, a dolazi i do normalizacije do tada povećanog rada srca. Čaj od šišarki hmelja (1 čajna žlica u obliku vrućeg oparka) uklanja sve navedene pojave i time ponovo donosi normalan san. Isto tako se u dalekoj mjeri smanjuje i spolna prenadraženost. Čaj od šišarki, uziman nezaslađen i u gutljajima, a prema potrebi dnevno 1-2 šalice, preporuča se u pubertetu ako je dijete previše zaokupljeno spolnim samozadovoljavanjem (masturbacija) ili ima polucije za vrijeme spavanja.

Djelovanje hmelja na jako izlučivanje mokraće nema samo povoljan utjecaj na smanjenje skupljanja vode u tijelu, to svojstvo izlučivanja ima naravno i ljekoviti utjecaj kod svih oboljenja od gihta i reumatizma. Brašno hmelja, odnosno lupulin pokazuje iste uspjehe, pa se od njega uzima 1/4 g do 1 g, više puta dnevno. Najdjelotvornijim se pokazao kod svih probavnih smetnji hladno pripremljen čaj od šišarki hmelja, naročito ako se pije u gutljajima najmanje 1 sat prije glavnog jela. Topli pripravak je povoljniji za umirujuće djelovanje prije svega kod nesanice i seksualnih uzbuđenja. Prema novijim rezultatima istraživanja hmelj uništava želju za nikotinom pa se preporučuje pušačima.

Daljnje nove spoznaje pokazali su klinički pokusi u pogledu beta hmeljne kiseline - lupulona. Lupulon, naime, djeluje na uništenje tuberkuloznih bacila. Budući da je sadržaj otrova koncentriranog lupulona mali, može se - naravno samo po propisu liječnika i pod njegovom kontrolom - kod tuberkuloznih pojava s uspjehom primijeniti lupulon u želatinoznim kapsulama.

Baktericidno djelovanje u toj ljekovitoj biljci je u svojem anliseptičkom djelovanju gotovo 500 puta tako jako kao poznata karbolna voda. Iako je hmelj punovrijedan kao ljekovita biljka, ipak mogu nastati i negativne posljedice njegovom krivom upotrebom. Kod prekoračenja doza kao i dugotrajnom primjenom može nastati omamljenost u glavi, teškoće u želucu pa čak i pojave klijenuti. Čaj od hmelja nije prikladan kao trajni napitak.

Čajne mješavine:

Čaj za živce: u jednakim dijelovima izmiješaju se šišarke hmelja, cvijet despika (br. 79), listovi matičnjaka (br. 91) i cvijet jaglaca (br. 112). Čaj za umirenje želuca: izmiješaju se 3 dijela šišarki hmelja, 1 dio listova matičnjaka (br. 91), 1 dio biljke kičice (br. 43) i 1 dio cvijeta kamilice (br. 89). Čaj za nesanicu: 3 dijela šišarki hmelja i 2 dijela korijena odoljena (br. 153) - upute za taj čaj navedene su kod odoljena (br. 153).

Priprema tih čajnih mješavina: 1 čajna žlica mješavine za 1 šalicu čaja pripremljenog kao oparak. Pije se prema potrebi 1-2 šalice tokom dana, nezaslađeno i u gutljajima.

Primjena u pučkoj medicini: sok svježe ubranih listova ili izdanaka hmelja znatno pospješuje stolicu, a pospješuje i izlučivanje mokraće, odvodi izlišnu žuč i umiruje bolove maternice. Kod kamena u mjehuru dobro je pariti se uvarkom od izdanka i cvjetova hmelja.

Za reguliranje rada jetre priprema se salata od mladih izdanaka hmelja. Tinktura hmelja, koja se priprema tako da se svježe šišarke stave na močenje u vinsku žestu, preporuča se kod gihta i žutice, a uzima se 3 puta dnevno 5 do 8 kapi. Mladi izdanci hmelja sprečavaju skorbut. U pučkoj medicini se s uspjehom primjenjuje čaj od listova hmelja protiv skorbuta, povećane slezene, u krvnim bolestima i kod dugotrajnih groznica.

Izvana se svježe sabrani i u mužaru stučeni listovi preporučuju kao oblozi za umirenje bolova od reume, gihta, zgnječen ja tkiva i iščašenja.



Više članaka...

Stranica 18 od 32

18

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas14
mod_vvisit_counterJučer781
mod_vvisit_counterOvaj tjedan14
mod_vvisit_counterOvaj mjesec19100
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3435073

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 62